I. poglavlje

Početak zanimljive priče

"Ej, Gorane, jesi li znao da je Tutankamon bio najmlađi faraon u povijesti Egipta?"

"Aha."

"Aaaa... jesi li znao da je postojalo Osmansko carstvo?"

"Da, jesam."

"O.K. Ali sigurno ne znaš da sam izdala zbirku pjesama."

"Da, i to znam."

"Hmmm... onda te više neću ništa pitati."

"O.K."

"A jesi li znao da sam osvojila treće mjesto na prošlogodišnjem Naj – glasu?"

"Pa, rekla si da me više nećeš ništa pitati."

"Ah, oprosti. Jesi li znao da imam dečka?"

"Irena!"

"Pak kaj je?"

"Daj začepi!"

"A zašto bih?"

"Jer si dosadna."

"Are you fighting again?"

"Ha? O, hello Charlie. Come in. No, we' re not fighting. Don' t be silly."

"I wanna ask you two something."

"And that is...?"

"Do you two wanna come with me to the history museum? There' s a cool pirate presentation,"

"Yeah, let' s go."

I tako smo krenuli prema muzeju. Usput, Goran i js smo se poriječkali, kao što ste sigurno primijetili. Inače bi se mi i potukli, ali nas je u tome spriječio Goranov najbolji frend, Charlie Melling. Kad smo došli do muzeja, vidjela sam da ta izložba i nije baš neka fora. Odvojila sam se od Gorana i Charliea i odlutala u svojim mislima. Došla sam do odjela "The history of piracy" iliti "Povijest piratstva" te zapjevala jednu staru piratsku pjesmu: "Ju – hu, ju – hu, piratski je život moj."

Jednom davno svijetom je kružila legenda o sablasnom brodu koji se ponekad pojavljuje na moru u gustoj magli. Da, da. Na morima bi se ponekad pojavilo nešto što bi i najgorem piratu utjeralo strah u kosti. Kostur broda bio je taman od krvi nevinih duša koje su imale tu nesreću da se nađu na putu tom sablasnom brodu. Jedra su mu bila crna, velika i crna, kao da su izrezana iz tame i sašivena od grijeha. Posada, sastavljena od samih morskih bića koja su nekoć bili ljudi, osuđena je na vječno lutanje morima, gonjena vjetrom smrti i zla. Ali, kapetan, e, kapetan je bio najgori. Njegove svijetle plave oči buljile su ispod duge brade od krakova hobotnice koji su se micali i nabirali po svojoj volji. Umjesto lijeve ruke imao je rakova kliješta, a prsti desne ruke protezali su se u dugim krakovima omatajući se oko štapa od bjelokosti. Na glavi mu je crni šešir koji je nalikovao vražjim rogovima, a jedna noga bila mu je sama kitova us. Naravno, ovakva priča ne može biti ništa do li stara mornarska priča o duhovima. Duhovima poput Davyja Jonesa ili Ukletog Holandeza. A ti ne vjeruješ u duhove... zar ne?

Mjesec se uzdigao visoko iznad tamnog oceana. Tihi zvukovi mora – vjetar, udaranje valova i škripa užadi – ispunjavali su noć tajanstvenom simfonijom. Na zidove kamenog zatvora koji su se izdizali iznad mjesta, sletjelo je jato vrana. Noć obasjana mjesečinom činila se još jezovitijom zbog zveckanja lanaca i jauka zatočenika. Dvojica su stražara vukla jednog zatvorenika kroz kamena ulazna vrata kule. Prolaz je očito bio ulaz u zatvor. Izlaz je izgledao bitno drukčije, kao što će nekolicina nesretnih zatvorenika ubrzo saznati. Nekoliko se stražara probijalo prema zidu s morske strane zatvora noseći drvene lijesove. Uz brzu osudu, gurnuli su lijesove sa zida, a oni su, poput olova, uz pljusak pali u gladno more. Lijesovi su odskočili od površine, a struja ih je ponijela poput flote plovila duhova. Dvije su kutije od borovine plovile dublje od ostalih i polako počele tonuti u more. Jedna je vrana sletjela na zatvorski zid i spustila se na lijes. Kuc – kuc – KUC! Počela je kuckati drvo. Kuc – KUC – kuc – KUC. Još jedan zvuk koji se ponavljao u toj tajnovitoj noći. Kuc – KUC – kuc – KUC. Zaista vrlo neugodan zvuk. Osoba u lijesu koji je izabrala ptica je odgovorila. Kuc – kuc – kuc – KUC. Najednom se iz unutrašnjosti lijesa začuo pucanj koji je odbacio pticu u oblaku perja. Ruka je provirila iz tek načinjene rupe, napipala rezu kojom je lijes bio zatvoren i otvorila ga. Oliver Barbossa naglo je izronio iz njega i pogledao oko sebe. Njegov brod, Simferopol, čekao je na njega.

"Pa, dobro, gdje si ti?", upitao ga Viktorio.

"Došlo je do malih komplikacija. Ali, dobio sam ono što sam želio.", ležerno je odvratio Oliver idući prema svojoj kabini.

Viktorio ga pratio u stopu.

"Ej, braco, jel' može jedno pitanje? Onak', malo pitanjce?"

"Ajd', pucaj.", mrzovoljno je rekao Oliver.

"Što si tražio?"

"Nije tvoja briga."

"A daj, što si tražio?"

"Gledaj svoja posla, može?"

"A i ti si mi neki brat."

"Ne zanima me."

"Stvarno?"

"Ne."

"A što ti onda to znači?"

"Ne zanima me i nije me briga. Kopčaš?"

"Ne."

"Dobro."

"Nije dobro. Gle, ak' mi kažeš što si tražio, kupit ću ti novi brod, i to veći od ovoga."

"Hmmm... ponuda zvuči vrlo primamljivo. No, okolnosti u kojima se nalazimo moraju se uzeti u obzir."

"A to znači?"

"Hmm... ne!", rekao je Oliver i zalupio vratima kabine.