Jack Sparrow je još uvijek mlad i njegove pustolovine nisu još skoro niti počele. Ide u školu onoga vremena, ali potajno sanja o dalekim zemljama... Prvo poglavlje dolje...

Ne posjedujem Pirate s Kariba... rolls her eyes

19. travnja, 1706.

Bilo je prekrasno proljetno jutro. Kiša je prestala i kroz oblake su se promolile zrake sunca obasjavajući krovove kuća u Glasgowu. Rijeka Clyde lagano je tekla svojim tokom, ljuljajući brodove koji su bili usidreni u luci. Galebi su polako lebdjeli iznad njih, grabeći ribu s brodica. Mornari su povlačili užad velikih jedrenjaka i prenosili zalihe na kopno, ili pak opremali brodove za novu plovidbu.

No, niti živost Glasgowske luke, niti sloboda galeba, niti zrake sunca, apsolutno ništa nije prodiralo u mračnu, zagušljivu učionicu Glasgowske pučke škole.

Jack Sheldon bio je tamo prisutan samo tijelom. Bio je to dječak od svojih dvanaest godina. Crnih, dubokih očiju i kratko podšišane crne kose. Bio je uredno obučen u školsku uniformu, s ovratnikom na volane. Pravo bogataško dijete, reklo bi se.

Čeznutljivo je gledao u luku. U vodu koja se polako micala, u jedrenjake koji su doputovali iz njemu nepoznatih zemalja. U galeba koji su svojim krilima rezali proljetni zrak. Sve bi dao kada bi samo na trenutak mogao biti taj galeb. Biti slobodan...

''Sheldon!'' obrati mu se neprijatni glas muškarca u svojim pedesetima. Jacku nije bilo jasno što uopće jedan takav stari konj još radi ovdje. ''Možete li nam reći što mi upravo radimo ovdje?''

Jack blijedo pogleda u njega. ''Umiremo od dosade,'' upita kao da postavlja pitanje kakvo je vani vrijeme.

''Gospodine Sheldon, mislim da neću dopustiti takvo izražavanje na mome satu.''

''Kakvo izražavanje,'' u čudu će Jack. ''Pa samo sam odgovorio na postavljeno pitanje.''

''Jack Sheldon, već mi vas je dosta. Ovo se ponavlja iz sata u sat. Da vam otac ne plaća ovo školovanje ja bih…''

''Dao mi nogom u guzicu,'' pokuša nevino Jack.

''Pa vi stvarno želite batine,'' upita profesor. ''Još vam nije dosta?''

Gospodin Hackman polako ustane od svoje katedre i prođe zagušljivom, sivom učionicom. Zaustavi se pored Jackove klupe i stavi svoje smežurane prste na prazne papire koji su se tamo nalazili. Jack je gledao ravno u njegove oči.

''Sheldon, ispružite ruke,'' obrati mu se čvrstim glasom, a onda iz svog kaputa izvadi dugu šibu. Jack je već jako dobro poznavao tu šibu. Sreli su se već nebrojeno puta i nijedan od tih susreta nije bio ugodan.

''Neću,'' odvrati mu Jack još čvršćim glasom.

''Sheldon, da li se vi to meni nastavljate protiviti,'' upita ga Hackman. ''Upravo ste zaradili još dva dodatna udarca. Što znači da ih sada imate dvanaest. Molim vas da ispružite ruke ili ću to morati učiniti silom.''

Jack ga nevoljko posluša. Ispruži ruke sa dlanovima prema gore. Znao je da je to jedini izlaz. Da se opet usprotivi učinio bi si samo još gore.

Profesor podigne šibu. Jack osjeti nevjerojatnu bol na svojim dlanovima. Mrzio je Hackmana. Mrzio je što je ovo morao trpjeti. Još jedan udarac. Koliko ih je ono ostalo? Još deset. Ali neće mu pokazati da ga boli. Neće mu dati to zadovoljstvo. Još tri udarca. Jack stisne zube i ne ispusti niti najslabašniji zvuk. Ruke su ga nevjerojatno boljele. Nakon još dva udarca potekla je krv. Još jedan ožiljak da se pridruži zbirci, pomisli Jack. Nakon osmog udarca krv je već dobrano tekla. Još uvijek ni glas. Ni jedna suza. Ostali ljudi u razredu već su se počeli čuditi, pa i diviti njegovoj sposobnosti da podnese udarce. Zadnja dva su bila najgora. Jack je jedva izdržao. Ali nije pomaknuo ruke. Nije ništa rekao. Kada je profesor završio, spremi šibu natrag u kaput.

''Sheldon, idite sjesti otraga,'' obrati mu se.

Jack se podigne i bolnim rukama pokupi svoje papire, pero i tintu. Sjedne u zadnju klupu i zagleda se ravno u ploču.

''Nadam se da je ovo svima bila pouka,'' javi se Hackman koji je u međuvremenu došao natrag do svoje katedre, na što i oni koji su samo postrance zirkali na Jacka odvrate svoje poglede.

''Vratimo se sada onome što sam govorio prije nego što nas je gospodin Sheldon ovako brutalno prekinuo,'' nastavi Hackman.

''Da brutalno! Da mi je znati tko je ovdje brutalan,''' ljutito pomisli Jack.

''Danteov Pakao,'' nastavi Hackman otvarajući na stranicu svoje knjige, ispisane crnom i crvenom tintom. Podigne knjigu i svima pokaže ilustraciju.

Jack nevoljko podigne glavu i pogleda u sliku. U prvome je planu bio veliki čovjek u crvenom, a pored njega neke građevine. Ipak, Jacka je ostatak slike čak uspio i zaintrigirati. Ili bar na njemu svojstven način učiniti isto. Sa lijeve strane čovjeka nalazila se skupina manjih, golih ljudi. A iza čovjeka se nalazilo nešto što je Jacka iskreno podsjećalo na tortu. Tamo su isto bili goli ljudi.

Jacka uhvati trenutačna inspiracija. Sa svojim krvavim, pulsirajućim rukama, uhvati pero i tintu i počne crtati čovjeka u crvenom.

Hackman započne govoriti o pjesniku. ''Dante Alighieri bio je jedan od najpoznatijih pisaca predrenesanse i humanizma. Njegovo najpoznatije djelo…''

Čovjek u crvenom je malo sličio na sebe. Više je to bila nekakva karikatura nego pravi lik. A uskoro je dobio i brkove, kojih na originalnoj slici nije bilo.

''…komedija podijeljena je u tri dijela. Inferno, Pulgatorio i Paradiso.''

Čovjek u crvenom dobije izbečene oči.

''Najpoznatiji je dio Inferno, ili, na engleskom, Pakao.''

Dugi jezik…

''Stihovi su… Sheldon! Što to radiš? Da si smjesta donio taj papir ovamo!''

Jack se tako prepadne da je umalo pao sa stolice. Ipak, pridrži se za stol, a onda teatralno ustane. Uzme papir u ruke i odnese ga profesoru.

Hackman je najprije nekih dobrih pet minuta zurio u ono što je Jack napisao. Napokon uspije protisnuti riječi.

''Sheldon, ovo je nečuveno. Nikada, u povijesti škole... u povijesti svih škola na kugli zemaljskoj...''

''Nije netko bio ovako pametan kao ja,'' upita Jack.

Ovo je za profesora bilo previše. Ustane sa katedre udarivši Jackovim papirima u stol. Podigne ruku i opali Jacku šamar koliko je bio dug i širok. Jack umalo ne padne na pod. Hackman počne iz kaputa vaditi šibu, a kada je Jack vidio što radi, protisne nešto poput ''nećeš ne'' i brže bolje se pokupi kroz vrata učionice i potrči koliko su ga noge nosile pustim hodnikom, a nakon toga stepenicama. Napokon izađe kroz jedna od mnogih vrata zgrade u dvorište. Brže-bolje se sakrije u obližnji grm i proviri da vidi slijedi li ga netko.

Stajao je tako nekih deset minuta u tišini, jedva se mičući, zirkajući na vrata škole. No, sve je bilo tiho. Jack začuje pjevušenje ptica. Bijeli oblaci polako su plovili nebom. Napokon zaključi da je opasnost prošla te izađe iz grmlja i krene prema izlazu iz dvorišta škole. Pogleda u veliki školski zvonik i vidje da je tek deset sati.

''Super,'' pomisli, ''imam cijeli dan samo za sebe!''

Polako je išao prljavim gradskim ulicama. Ljudi su se muvali oko kuća, svaki noseći nešto, radeći. Tu i tamo bi preko ulice protrčala neka kokoš. Jack se veselo smijao svim ljudima koje bi sreo, iako skoro nitko nije odvratio. Svi su išli svojim poslom. Nije da je Jacka to posebno brinulo. Sada kada je bio slobodan.

Prolazio je pored u bijelo obojanih kuća, sa drvenim pregradama i sivim krovovima. Iznad njega proleti galeb i ispali projektil ravno na glavu jednom prolazniku. Jack se počne glasno smijati, na što skoro dobije još jedan šamar od nesretnog prolaznika.

''Ali to vam je za sreću,'' dovikne mu Jack dok ga je ovaj pokušavao dohvatiti.

Ipak uspije pobjeći čovjeku koji je glasno psovao na njegovo objašnjenje zašto on sada na glavi ima govno i dospije do ulice koja i nije bila toliko živa. Iznad vrata jedne od naguranih kuća bio je znak na kojemu je pisalo ''Glass Inn''. Jack skine svoju kragnu i olabavi košulju. Šale radi, zaveže kragnu oko glave i pođe se pogledati u prozor bara. ''Nije loše,'' pomisli. A onda skrene pozornost na unutrašnjost bara i kroz dim ugleda poznato lice. Neki čovjek mu je mahao.

Da... Probno poglavlje. Ako itko bude komentirao, stavim još.