Moja voda
Ne sjećam se trenutka kada je svaka moja misao postala vezana za Haruku. Možda se desilo kada sam ga posmatrao kako gleda u svjetlucavu površinu vode bazena. Kada sam se mogao zakleti da se plavetnilo vode odrazilo u njegovim čudesnim očima. Ili se pak desilo kada me je pogledao tim istim očima i iznenada mi svojom ljepotom izbio dah. Možda sam oduvijek znao, a možda mi je samo trebalo da primijetim kako se s lakoćom kreće u vodi.
Dugo mi je trebalo da shvatim da Haru ne pliva u vodi, njegovo tijelo ne mari za zakone kad je u njoj. Haru jest voda. Postaje dio nje, pušta da se pobrine za njega, da ga smiri, da ga uspava, da mu priča...
Pitao sam se da li Haru može voljeti išta drugo ili ikog drugog više od vode. Da li može dopustiti da neko drugi postane dio njega, da se pobrine za njega, da ga uspava ili da mu priča...
Haru pušta da ga nosi, da ga dira, da ga obgrli, a ja... ja gledam s čudnom strepnjom u prsima jer želim da Haru bude ono što je njemu ona... želim da bude moja voda.
Ponekad me plaši činjenica da ga niko ne zna bolje od mene. Znam koliko vremena provodi u njoj, kakvu jednoličnu ishranu ima, znam kad se ne brine o sebi, kad ne spava... i to me najviše plaši. Jer kad zanemari sebe... zanemari jednu osobu do koje mi je najviše stalo. A onda se pitam... da li se on osjeća usamljeno i bespomoćno kada ne može plivati. Kad je ne može osjetiti, kad se ne može sakriti, kad ne može biti slobodan.
- Idemo!
- Hej!- uzviknuo bi puštajući mi da ga uzmem za ruku.
Ruke su mu uvijek bile nježne, dlanovi mekani a prsti dugi i elegantni. No najljepše su kad ih umoči u vodu ili kad položi dlan na njenu mirnu površinu, kao da joj miluje obraz. Kao da je pozdravlja prije nego što uskoči i pusti da ga obljubi.
Kao da mogu da čujem otkucaje njegovog srca kad ugleda modrinu pred sobom. Kao da mogu vidjeti kako mu se gola prsa šire ne bi li udahnuo njen miris. Kao da mogu osjetiti isto što i on kad me uhvati za ruku i ispreplete nam prste. Kao da...
Znam koliko mu značim i što je najvažnije Haru zna isto. Ponekad mi otkrije ljepotu koja je samo u njegovim očima dok je posmatra, ponekad je vidim svojim dok gledam u njega. A ponekad kad plutamo jedan pored drugog mogu da je čujem.
Ne, ne govori mu. Pjeva mu. Pjeva mu uspavanke, sjećanja i tišinu.
I ja, kao opijen stisnem mu ruku jače jer i ovaj dio njega volim.
Poznat mi je i Haru ne bi bio moj Haru bez njega... bez nje. Baš kao što ja ne bi bio njegov Makoto bez njega...
- Vidiš li? - upitao bi gledajući u odraz zvijezda oko nas.
- Vidim. - rekao bi gledajući kako ga svjetlost i plavetnilo obasjava poput vilinske prašine.
- Doista vidim.
fin
AB: Prvi utisci nakon gledanja Free!... yup... MakoHaru!