IV. poglavlje

Otmica

U tami koja je nastala nitko nije mogao vidjeti ikoga, ali su se još čuli.

"Viktorio?"

"Što je?"

"Gdje je?"

"Tko?"

"Luna."

"Nemam pojma."

"Neeeeeeeee!"

"Tko se to dere?"

"Pitaj Boga."

DUM!

"Oteli su ju!"

"Što se dogodilo, Jack?"

"Oteli su ju!"

"Koga?"

"Lunu."

"Nisu."

"Jesu."

"Nisu."

"Jesu!"

"Tko je otet?"

"Luna."

"Stvarno?"

"Pa da! Oteli su ju!"

"Tko?"

"Istočnoindijski agenti!"

"Zezaš se!"

"Ma, časna piratska!"

"Tko je oteo Lunu?"

"Istočnoindijska trgovačka kompanija."

"Tko su ti?"

"Dobro, Oliver, nije vrijeme za tvoje gluposti."

"Hej, pazi što govoriš!"

"Ili što?"

"Pa… maznut ću te."

"Čime, da mi je samo znati?"

"Ovim… Ovim… ovom metlom."

"Uuuu, baš te se bojim. Ha, ha, ha!"

"To nije smiješno!"

"Viktorio, prestani zezati brata."

"Na zapovijed, tata."

DUM!

"Kaj je to bilo?"

"Pitaj Boga."

"Bože, kaj je to bilo?"

"Ne će ti odgovoriti."

Zatim su se vrata naglo otvorila i opet s treskom zatvorila. Netko je ušao u dvoranu. ŠLJAP! ŠLJAP! ŠLJAP! Netko jako mokar.

"Iso miki."

"'Ko je to?"

"Ja, Jonathan."

"Ujo Jonathane, kaj ti se dogodilo?"

"Eh, Aleksandra, ništa me ne pitaj."

"Daj, što se dogodilo?"

"Napali su me."

"Tko?"

"Istočnoindijski brodovi."

"Zezaš se."

"Ne, Jack, ne zezam se."

"Zezaš se."

"Časna piratska."

"Mogu se kladiti da se zezaš!"

"Ma ne zezam se!"

"Gdje ti je brod?"

"U džepu."

"Stvarno?"

"Ne Jack. Otišao je."

"Kamo?"

"Pa valjda u dubine. Sigurno mi nije skočio na glavu. Davy Jones me napao s onom njegovom krokodilskom mašinom. I, daj se, Jack, molim te, već jednom saberi, jer se svaki put lecneš kad mu netko spomene ime ili brod. Postaješ paranoičan."

"S dobrim razlogom."

Još jedanput onaj prestrašeni vrisak.

"Viktorio, kaj je to?"

"Alex, jesi li to ti zavrištala?"

"Ne. Ja imam viši glas. To je zasigurno Luna. Je li tata? Tata?"

"Dajte zašutite."

"Zašto?"

"Jack? Jack?"

"Gdje je?"

"Nemam pojma."

"Neeeeeeeee!"

"Tko se to dere?"

"Sigurno Jack."

"Jack, jesi li to ti?"

"Da."

"Kaj je bilo?"

"Ništa me ne pitaj. Mislim da ću tu scenu pamtiti do smrti."

"Koju scenu?"

"Ovu koju sam upravo vidio."

"Daj ispričaj."

"Dobro. Bio sam kod prozora i pogledao sam kroza nj. Vidio sam dva vojnika Istočnoindijske trgovačke kompanije kako odvlače Lunu u ulicu ispod ove dvorane. A i sami znate kak je ta ulica ispod mračna, zastrašujuća i jeziva. A onda sam začuo pucanj. Iz pištolja. I… i… i mislim da su je ubili."

"Koga?"

"Pa Lunu, Olivere."

"Stvarno?"

"Pa da."

"Ne vjerujem ti."

"Ali jesu."

"Imam osjećaj da lažeš."

"Nelažem!"

"DAJTE ZAČEPITE OBADVOJICA! VEĆ MI VAS JE PUNA KAPA!"

"Dobro, tata."

"Oprosti, tata."

"Ti si kriv."

"Ja?"

"Ne, moj djed. Normalno da si ti kriv."

"Oprosti, ali ja ne postavljam glupa pitanja kao ti."

"Dečki, što sam rekao?"

"Oprosti, tata."

"Ubili su Lunu."

"Zezaš se!"

"NE ZEZAM SE! Dođi da vidiš."

"A gdje su vrata?"

"Nemam pojma."

"Pazi da se ne zaletiš."

"Baš ti hvala."

"Ne, stvarno. Gdje su vrata?"

"Nestala su."

"Ma da."

"Ne, stvarno."

TRES!

"Au!"

"to je bilo?"

"Nešto mi je palo na glavu."

"A što to?"

"Nemam blage veze."

ŠKRIP!

"Što je to?"

ŠKRIP!

"Što je to?"

"Zvuk užadi."

"Otkud uže ovdje u dvorani?"

"Samo malo. Poznato mi je to škripanje."

"Stvarno? Otkuda, ujo Jonathane?"

"To je uže…"

"UKLETOG HOLANĐANINA!"

"Dobro, Jack, skockaj se."

"Spasite me."

"Od čega. Vrata su zatvorena, pa si za sad na sigurnome."

"Baš utješno."

Nastala je kratka tišina, a onda…

"BUUU!"

"AAAAAA!"

"Olivere, jesi li živ?"

"Ne, mrtav sam."

"Baš fora."

"Baš nije."

"Živa je! Jupi!"

"Tko?"

"Olivere, pa valjda Luna."

"Aha. A kak znaš?"

"Vidim kak ju odvlače na Beckettov brod."

"Gdje to vidiš?"

"Pa kroz prozor."

Svi su odahnuli kad su saznali da sam živa, ali onda:

"Ne mogu vjerovati!"

"Što se dogodilo, Olivere?"

"Izgubio sam kompas."

"Čestitam."