IX. poglavlje
Viktorijev povratak
Navečer toga dana Simferopol je uplovio u Brodolomsku luku gdje je živio moj djed. Davy je sjeo uz mene koja sam sklupčana sjedila uz ognjište i grijala se.
"Ja ti garantiram da će se Viktorio vratiti.", uvjeravao me je Davy.
"Neće. On se neće vratiti i ja sam se pomirila s tom činjenicom."
"A ja ti velim da će se vratiti. Gle, postoji jedno proročanstvo izrečeno na njegovom rođenju."
"A kak to proročanstvo ide?", znatiželjno sam upitala.
"Trećeg dana nakon smrti ustat će od mrtvih i one koji su činili zlo stići će pravda. Zajedno s Redom Bratstva istrijebit će zlo a on će biti jači no ikad. Desetog dana prije ponoći, u vrtlogu smrti pobijedit će zlo i ostati s onom koju je zaista volio. Tako ti glasi proročanstvo. E sad, ako vjeruješ u takve stvari onda će nada definitivno umrijeti posljednja, a ako ne, onda su nam potonule sve lađe. Ali zapravo zašto? Zašto se to proročanstvo odnosi na Viktorija?", zamišljeno se upitao Davy.
"Kak ti znaš da se baš to propročanstvo odnosi baš na našeg Viktorija? Mislim, na svijetu postoji milijun Viktorija. Znači da je vjerijatnost da se baš to propročanstvo odnosi baš na našeg Viktorija 1 : 1 000 000. Mislim, meni to baš i nema smisla. Ali ipak, s druge strane, ako je to proročanstvo točno i odnosi se na našeg Viktorija, Beckett će dobiti nogom u dupe i Istočno Indijska Trgovačka Kompanija bit će zauvijek uništena. To me malo zbunjuje. Ovo proročanstvo ima i dobre i loše strane što baš i nema smisla, s obzirom da proročanstvo može imati samo dobru ili samo lošu stranu. Zašto proročanstva moraju biti tak komplicirana? Isto je i sa zagonetkama. To nebreš riješiti da se na trepavice postaviš. Idem u krevet. Ako je po tvojim riječima, Viktorio će se sutra pojaviti ovdje i ostati sa mnom do kraja života, ne?"
"Da. Točno tako.", veselo je odvratio David.
"Čisto sumnjam u to. Laku noć."
Ujutro me je probudio Jackov zvonki glas:
"Dobro jutro! Ajde, ustani već jednom. Imamo jedno iznenađenje za tebe."
"Iskreno, dosta mi je iznenađenja za cijeli život", namrgođeno sam odvratila.
"Ali ovo neće biti propast, časna piratska. Netko ti je došao u posjetu", rekao je i odjurio iz sobe.
Na jedvite jade sam ustala i oteturala u kupaonicu bar da se umijem i počešljam. Ako sam već dobila posjetu, bar neću izgledati kao da sam upravo ustala, što zapravo i jesam. Došla sam u dnevni boravak i umorno pozdravila jednim umornim "dobro jutro".
"Dobro jutro, ljubavi moja jedina. Jesi li vježbala dok me nije bilo?", upitao me je najnježniji i najmiliji glas koji već tri dana nisam čula.
"Tata, tko je to?", sneno sam upitala Jacka.
"Dušo, to je Viktorio.", odgovorio mi je Jack.
"Ne nije. Viktorio je mrtav.", zatim sam se obratila Davyju, "Vidiš, Davy, prošlo je tri dana od njegove smrti i on se nije pojavio. Znači da to proročanstvo nije bilo točno i uopće se ne odnosi na našeg Viktorija nego na nekog drugog iz Kanade ili iz Neviđana ili Uzbekistana kaj ti ja znam odkud."
"Ali, Luna. To sam zbilja ja."
Na to sam se razbudila. Gledala sam u Viktorija dobrih pet minuta a da nisam ni trepnula. To jest bio Viktorio u kojeg sam se zaljubila, ali je sad bio nešto drugačiji. Bio je slično odjeven kao Hector: crne čizme, crne hlače i crni šešir, samo što je, za razliku od Hectora, nosio i crnu košulju, crni kapetanski kaput, crne rukavice i imao je crna pera na šeširu. Viktorio je postao crni pirat – strah i trepet za Istočno Indijsku Trgovačku Kompaniju i Cutlera Becketta.
"Viktorio, to si stvarno ti ili ja to sanjam?", upitala sam s nevjericom.
"Ne sanjaš. To sam stvarno ja.", odgovorio mi je.
"Ha, ha. Hectore, posudi mi malo te svoje naočale."
"Što će ti?", upitao me je čitajući novine.
"Samo da nešto provjerim", zatim sam stavila naočale i vidjela isto što i prije. "O.K. ja nisam normalna. Ali još nešto moram provjeriti. Zanima me da li je materijalan."
"Pa, hvala Bogu da je.", sarkastično je rekao Oliver.
"Isuse Bože, Viktorio! Ti si stvarno ustao od mrtvih!", najednom sam zaviknula i bacila mu se u zagrljaj.
"Vidiš, to se proročanstvo ipak ostvarilo. Doduše, mislio sam da će me Beckett prije ubiti. Ipak nije tako pametan kao što sam očekivao", sa smješkom je rekao.
"Mene samo jedno zanima. Kako se ti i Beckett poznate?", znatiželjno sam upitala.
"To ti je malo poduža priča. Ispričat ću ti je kad budemo imali malo mira od njega."
"Daj ispričaj bar ukratko", moljakala sam ga.
"Pa dobro, ako baš hoćeš. Jednog je dana tata išao nekim poslom u Port Royal i mene je poveo sa sobom. Kad smo došli, tata je sreo guvernera Swanna i oni su se raspričali naveliko i naširoko. Za to vrijeme mi je Elizabeth pokazivala grad. I ja još dan danas ne znam kako je Beckett uspio saznati da smo tata i ja pirati, ali on je mene iz čista mira napao. Meni nije preostalo ništa drugo nego da obranim Elizabeth i sebe. Uspio sam ga na jedvite jade pobijediti i on se, ja mislim, od onda duri na mene kaj ga je osam godina mlađi dečko pobijedio, a imaj na umu da je u ono vrijeme bio najbolji mačevaoc u Port Royalu. I on mene od onda hoće ubiti, samo zato jer sam ga pobijedio i zato jer su mu pobjegli najzloglasniji pirat i njegov sin. Tata, možda ti znaš kako je Beckett uspio saznati da smo mi pirati?"
"Ne, to ti, sine, zaista ne bih znao, ali znam da je i Oliver išao s nama", rekao je Hector još uvijek čitajući novine.
"Hej, ja se toga ne sjećam!", povikao je Viktorio.
"Ali se ja toga još jako dobro sjećam", poklopio ga Oliver.
"Znaš, ti si mi u zadnje vrijeme postao jako čudan. Svaki put kad se Beckett pojavi, ti misteriozno nestaneš. Kad si ti s nama, Beckett nas pronađe. Kad nisi s nama, Beckettu ni traga ni glasa. Kako to objašnjavaš?"
"Puka slučajnost.", opravdavao se Oliver.
"Samo malo, dečki. Prije nego što se opet na mrtvo ime posvađate, moram vam nešto reći. Viktorio je od danas pa nadalje kapetan Simferopola.", dodao je Hector.
"Molim? To mi ne možeš napraviti! Ti si meni kupio brod. I ti si mene imenovao kapetanom dok me smrt od njega ne rastavi. To nije fer!", žalio se Oliver.
"Zapravo, to ti mogu napraviti. Zapravo već i jesam. Obalno Bratstvo je izglasalo da, kad se Viktorio vrati, on postaje novi kapetan Simferopola. Bratstvo smatra da se ponašaš malo predjetinjasto za svoje godine. Žao mi je.", opravdao se Hector.
"Nemaš sreće u životu stari.", sa smješkom mu je rekao Viktorio.
"Platit ćeš mi Viktorio, to ti garantram."
"Ma naravno. Nemaš brige."
"Kunem ti se!"
"Gle, kompa, ja jako dobro znam tko si i što si, kako Beckett zna gdje je Luna i ne tjeraj me da to ovog trenutka izbrbljam pred svima. Ako bih to slučajno napravio, tata bi te se sigurno odrekao i garantirano tvrdio da ima sedamnaest sinova i jednu kćer umjesto osamnaest sinova i jedne kćeri. Samo za informaciju."
"A ti nemoj mene tjerati da sve ovo izbrbljam Beckettu inače bi te to stajalo glave. Samo za informaciju."
"Vidiš, Olivere, ti si oduvijek bio kreten, a to si i dan danas ostao."
"Vidim da ti sarkazam još uvijek dobro ide, ne, Viktorio?"
"Da, ali mi nikad nije išao tako dobro kao tebi, Oliver."
"Dobro."
"DOBRO!"
"Sad su se na mrtvo ime posvađali. Valjda će sad biti malo mira i tišine.", rekao je Hector odloživši novine.
"AAAAAAAAAAAAA! Olivere, ako te ja uhvatim, ti si garantirano mrtav čovjek!", začulo se Viktorijevo urlanje.
"Viktorio, kaj ti se dogodilo?", upitala sam ga kad smo dotrčali do Simferopola.
"Bacio mi je kantu punu vode na glavu, eto kaj se dogodilo!"
"No dobro, smiri se. Kaj se na mene dereš. Nisam ti ja kriva."
"Znam da nisi. Oprosti."
"Ej, Viktorio, ako tražiš Olivera, on ti je na palubi.", dojavio mu je Jack.
"Super.", rekao je Viktorio, "Pa dobro, jesi li ti normalan?", vičući je upitao Olviera kad je stigao do njega.
"Za razliku od tebe jesam!", još je glasnije vikao Olivera na Viktorija.
"A, ne! Ja sam normalan, a TI nisi!", urlao je Viktorio.
Dečki…", počela sam.
"Slušaj ti sad mene! Ti više nisi kapetan Simferopola nego JA! I nemaš više kaj tu zapovijedati, kužiš?", derao se Viktorio.
"Dečki…", opet sam počela.
"A, ne, dušice, slušaj ti mene! Tata je ovaj…"
"ZA IME BOGA, ZAČEPITE!", proderala sam se.
"A kog vraga ti sad opet hoćeš, ha?", obrecnuo se Oliver na mene.
"Želim da začepite i da se prestanete svađati."
"Hmmm… to bu, ljubavi, malo teže išlo, znaš.", smirivao me je Viktorio.
"Aha. Zašto, ako se smije pitati?"
"Zato jer je Oliver tvrdoglav i misli samo na sebe i svoje dupe."
"Ma nemoj mi reći. A kaj si onda ti? O, ja znam. Ti si lik koji misli da je najbolji na svijetu!"
"Nije istina!"
"Baš je."
"Olivere, začepi tu svoju gubicu!"
"Neću!"
"Baš hoćeš!", riknuo je Viktorio i isukao mač iz korica.
Oliver je učinio isto. Toliko od "bratske ljubavi". Počela je izrazito žestoka borba između Viktorija i Olivera iz meni jako glupih razloga.
"Ajd', ako moraju. Bar se neće derati jedan na drugog.", mislila sam u sebi.
No, prevarila sam se. Uvrede su pljuštale i letjele na sve strane. Kako Viktorio Oliveru, tako Olver njemu. Najednom je Viktorio stao, spremio mač u korice i zaderao se na sav glas da je cijela posada Simferopola mogla čuti.
"Ti si, Olivere, prljava izdajica među nama koja je svoju dušu prodala lordu Cutleru Beckettu! Zato je i znao svaki put gdje je Luna!"
"Ali nisam.", opravdavao se Oliver.
"Ma naravno da nisi. Moja pokojna mama je, ne? Ako se mene pita, ti si za mene jedna obična prevrtljiva osoba koja nije dostojna nositi ime Barbossa. Ti si hodajuća sramota koja blati tatin ugled!"
"Olivere, je li to istina?", upitao ga Hector.
"Joj… da! Evo, priznajem! Istina je. Samo ne znam kako me prokleti gad skužio."
"Kako sam te skužio? To hoćeš znati?"
"Da, to me iskreno najviše zanima."
"Stari, ja sam Viktorio Hector Rodriguez Barbossa. Ja sam crni pirat. Nećeš ti mene tako lako zeznuti. Samo za informaciju."
"Još uvijek ne mogu vjerovati da je Oliver u stanju to učiniti."
"Sad vidiš, Luna, da je u stanju to učiniti.", tužno je dodao Viktorio.
"Nažalost. A od kad ti imaš sedamnaestero braće i jednu sestru?"
"Sada šesnaestero. Pa, od kad znam za sebe. Pokušat ću ti ih nabrojati od najstarijeg prema najmlađem. Prvi je Aleksandar, onda Emanuel, pa Ricardo, Alberto, Alesandro, Mateo, David, Alan, Andreo, Gabriel, Antonio, Lucas, Hernando, onda su tu još i drugi David, pa Benjamin i Otto, blizanci, pa je Jasmina, naša sestra i naposljetku smo tu ja i onaj idiot od Olivera."
"Aha. A kako znaš koji je koji?"
"Ma, nikako to ne znam. Uvijek mješam Benjamina i Otta, onda Alesandra i Matea te Olivera i Emanuela. Zapravo, sve ih mješam."
"Zašto?", zapitkivala sam ga.
"Jer su svi pod milim Bogom isti. Isto se oblače, a imaju i istu duljinu kose tako da, ako ih gledaš od iza, ne znaš koji je koji."
U taj je čas u sobu dojurila Aleksandra umalo potrgavši vrata.
"Oliver je svečano objavio da se odriče obitelji Barbossa. Pridružio se Beckettu."
"Svinja jedna izdajnička. Dobit će on svoje, bez brige. Ako treba, ja ću ga osobno strpati u zatvor. Ako bude potrebno, osobno ću ga i ubiti.", ljutito je rekao Viktorio.
"Nemoj tako. Znam da si ljut, dobro, bijesan na njega, ali probaj se malo smiriti. Spustiti na zemlju. Vrlo će brzo shvatiti da je pogrješio i vratit će se.", smirivala sam ga.
"Vidiš, problem je upravo u tome. On neće shvatiti da je pogriješio jer nema dovoljno pameti za to. Isto se tako neće vratiti jer kod Becketta ima kraljevski tretman."
"Žalosno.", rekla je Aleksandra.
"Kako za koga. Samo mislim da nam ono najgore tek predstoji.", rekao je Viktorio i zagledao se kroz prozor prema sve crnjem i crnjem nebu.
