X. poglavlje

Završna bitka

"Viktorio, kamo ideš?", upitao je Hector Viktorija.

"Tata, ne moraš sve znati.", rekao je Viktorio.

"E, pa, moram."

"Vidiš, ja smatram da ne moraš.", ljutito je rekao Viktorio uzimajući mač, štit, koplje, luk i strijele.

"A kaj će ti to, ak' se smije pitati?", upitao ga je Hector.

"Treba mi.", odgovorio je Viktorio.

"Da, to znam. Ali za što ti treba?", Hector je bio uporan.

"Tata, molim te, nemoj biti dosadan."

"Hoću. Moram znati kamo ideš."

"A ja ti velim da ne moraš."

"Moram."

"Ne moraš."

"Moram!"

"Ne moraš!"

"MORAM I TOČKA!"

"No, pa dobro. Kaj se živciraš?"

"Ništ' se ja ne živciram. Samo hoću znati kamo ideš."

"Dobro. Ti to hoćeš znati, ali ti ja ne želim reći kamo idem jer smatram da ne moraš sve znati."

"Malo si prebahat za svoje godine."

"Ma nemoj mi reći. Kao da ti nisi preznatiželjan za svoje godine."

"Viktorio, upozoravam te. Još jedna kriva riječ i opalit ću te da ti ovaj zid da više od mene."

"Aha. Da mi je to vidjeti.", sarkastično je odvratio Viktorio.

"Ne provociraj me. Sad kad je Oliver otišao nemaš se s kim svađati, ali to ti još uvijek ne da pravo da se počinješ sa mnom svađati… No daaaaaj, reci mi kamo ideš."

"Ne ću."

"Molim teeeee!"

"Dobro, tata, prestani dramatizirati. Ako baš tako jako hoćeš znati kamo idem, nek' ti bude. Idem na trening."

"Kakav trening?"

"Pa na trening. Znaš, tamo nešto treniraš."

"Znam je dobro što je trening. I ne pitam te to nego kakav je to trening?"

"Moram na trening da se istreniram i da mogu nakon treninga Oliveru dati nogom u stražnjicu što nas je izdao."

"Aha. Onda dobro. Zabavi se!"

"Samo malo. Nećeš mi prigovarati? Niti se derati na mene? Niti mi zabraniti da uopće idem na trening?"

"Ne. Niti najmanje."

"Dobro. Idem ja sad."

"Zabavi se!"

Viktoriju je sve ovo bilo sumnjivo. Inače bi mu Hector zabranio da ide na trening bez njegova nadzora. Tu si Viktorio nije mogao pomoći. Otišao je na trening s prijateljima, no ispostavilo se da je bio koban za Viktorija.

"Zovite hitnu!"

"Ne, zovite kirurgiju!"

"Ne, zovite kardiologiju!"

"Zovite vatrogasce!"

"Ne, gorsku službu spašavanja!"

"Policiju!"

"Ne, ne, ne! Zovite traumatologiju!"

"Ili bi mogli začepiti!", proderao se Viktorio, "Pustite hitnu, kirurgiju, kardiologiju, vatrogasce, gorsku službu spašavanja, policiju i traumatologiju! Radije mi sestru zovite, magarci tvrdoglavi!"

"Zašto?", upitali su ga u isti glas.

"Zato jer je ona jedina u obitelji položila prvu pomoć!"

"Kakva je ovo dernjava?", začuo se neki glas.

"P-p-p-profesore? Profesore Martinez? Treba mi pomoć. I to pod hitno. Mislim da ću prije umrijeti nego se ovi magarci dogovore koga će nazvati."

"Vidi, molim te, pa to je moj najdraži učenik, Viktorio Barbossa."

"Da, profesore, taj sam. Ali mislite li Vi meni pomoći ili me tu ostaviti umrijeti u dubokim patnjama? Molim Vas, nemojte me ostaviti. Sjetite se samo mog jadnog tate. Mislim da ne će preživjeti još jednu moju smrt. Kakva bi to samo tragedija bila. Molim Vas, imajte milosti. Smilujte mi se. Nemojte me ostaviti umrijeti. Molim Vas!"

"Viktorio, molim te lijepo, skockaj se i prestani dramatizirati. Ja jako dobro znam da ti gluma fantastično ide. Radije mi reci što se tako strašno dogodilo da ti sada preda mnom umireš?"

"Paaa… mislim da sam slomio nogu. Borili smo se, samo radi treninga, mačevima i ja sam skočio, krivo doskočio i vrlo vjerojatno slomio nogu.", objasnio je Viktorio profesoru.

"Samo malo. Tebi je tata dopustio da ideš na trening bez njegova nadzora? Mislim da ću morati malo popričati s njim.", ozbiljno je odvratio profesor Martinez.

"A zašto?", upitao ga Viktorio.

"Zato što smatram da ti nisi spreman ići samostalno na treninge, što si upravo i dokazao."

"Dobro. Bukvice mi možete poslije očitavati. Vi meni radije recite kaj bude s mojom nogom."

"Mogu ti je pokušati izravnati. Ako ne uspijem, onda vi, dečki, možete zvati hitnu da ga odvede na kirurgiju. Makar bi s gorskom službom spašavanja išlo puno brže, ali dok oni ne stignu, Viktorio bi mogao biti mrtav. Ako ne mrtav, onda bi barem pao u duboku komu iz koje bi se vrlo teško probudio i onda bi tek umro, ali pustimo sad to.", objasnio je profesor.

Viktorio je profesora gledao kao da ne vjeruje svojim ušima. Ako profesor Martinez pogriješi, on može završiti mrtav. Ili još gore. Mogao bi pasti u komu iz koje bi se teško probudio i onda tek umro. To mu se baš i ne uklapa u planove.

"Profesore,", započeo je Viktorio, "zar ne postoji možda neka druga metoda?"

"Hmm… postoji, ali ne znam hoće li upaliti.", odgovorio je profesor.

"Nema veze. Upalit će. Ali imam jedno pitanje u vezi te druge metode. Hoće li to biti užasno bolno, jako bolno, malo bolno ili bezbolno?"

"Gle, ta metoda nije još bila isprobana i ne znaju se njene nuspojave. To je zapravo samo jedan običan bezazleni napitak za ozljede zglobova. Iako to još nije potvrđeno, trebalo bi biti posve bezbolno."

"Super. Nije me briga ako to još nitko nije isprobao. Ako mi spasi život na posve bezbolan način, u potpunosti je prihvaćam."

"Jesi li siguran?", obiljno ga je upitao profesor Martinez.

"Profesore, ja sam u ovo ne 100%, već 101% siguran. Dajte vi meni taj napitak pa da se ove situacije riješimo."

"Dobro, no moram ti još reći da ovo radiš na vlastitu odgovornost."

"Da, da, dobro, dobro. Dajte vi samo taj napitak.", rekao je Viktorio, uzeo od profesora napitak i tako ga brzo i pohlepno popio da se profesor mogao samo čuditi.

Međutim, Viktorio je oduvijek bio tvrdoglav, baš kao i njegov otac u njegovim godinama, pa zapravo i nije do kraja htio čuti što mu je još profesor Martinez htio reći. Bilo je još problema s tim napitkom. Ako se pohlepno i brzo popije, kao što je Viktorio upravo demonstrirao, oporavak ne će biti baš tako bezbolan. A upravo je to nezadovoljstvo Viktorio imao pravo iskušati na svojoj koži.

"AAAAAAAAAAAAAAAAA!", zaderao se Viktorio iz petnih žila, "TO JE VAMA BEZBOLNO? NE ZNAM AKO ME IKADA U ŽIVOTU NEŠTO TAKO BOLJELO!", derao se sad na profesora, "Ma, ionako to sad nije bitno. Izlječen jesam, hvala vam najljepša, ali sad moram ići.", rekao je kad se konačno smirio.

Viktorio je brže zbrisao na Simferopol, jer im je bitka na život i smrt predstojala.

Hector je još jednom sazvao Bratski dvor. Opet je, kao i na prijašnjem sastanku, udarao topovskom kuglom ne bi li dobio pažnju. Međutim, piratski vladari nisu bili baš oduševljeni ovim sastankom jer je to već bio drugi u jednom tjednu, što je već značilo kriznu situaciju i vrijeme za očajničke poteze. Nisu previše obraćali pažnje na Hectora pa se ovaj zaderao:

"Trenutno nije važno što je ovo drugi sastanak u tjedan dana, nego je važnije što ćemo poduzeti!"

"A što ćemo poduzeti?", upitao ga je Villaneuva.

"Borit ćemo se", rekao je Viktorio glasom koji je zvučao puno snažnije i odvažnije nego što se osjećao.

Smijeh pirata zaorio se odajom. Boriti se protiv Neustrašivog? Zar je poludio? Zar on misli da su svi oni budale koje će tek tako odbaciti život? Gospođa Ching je ustala i raširila ruke nudeći drugu mogućnost.

"Zaljev brodoloma je prava tvrđava", istaknula je, "dobro opskrbljena tvrđava. Nema potrebe da idemo u bitku ako Beckett ne može doći da nas."

Šapat odobravanja raširio se među mnoštvom. To je bila istina. Ovdje su se mogli jako dugo skrivati i čekati da Neustrašivi i Istočno Indijska Trgovačka Kompanija odustanu od napada i odu.

"Postoji i treća mogućnost", rekao je Hector.

U odaji je nastao tajac i svi pogledaše prema njemu. Hector je zastao na trenutak sve dok nije dobio punu pozornost.

"U nekim prošlim vremenima", započeo je," na istom ovom mjestu Obalno je bratstvo uhvatilo morsku božicu i zarobilo je u ljudski oblik.", odlučno je nastavio," To je bila pogreška. Ukrotili smo more, to je istina, ali i otvorili vrata Beckettu i njemu sličnima. Bolja su bila ona vremena kad se vlast nad morima stjecala samo radom i znojem. Svi znate da je to istina!"

Usprkos samome sebi i Jack je, koji je inače mrzio Hectora, kimao glavom slušajući Hectorov nadahnuti govor – pokvarenjak je zaista imao dobre argumente. I ostali su ga slušali s odobravanjem. Samo je Viktorio zakolutao očima i odlučno rekao:

"Ja sam protiv svega ovoga nabrojenoga. Nadam se da ste vi", tu je pokazao na gospođu Ching, "svjesni da ta vaša teorija da se zabarikadiramo ovdje ne drži vodu. Što se mene tiče, možemo se ovdje zabarikadirati, ali će nas većina biti mrtva u roku od mjesec dana. Niti se vi međusobno ne trpite, niti si želite pomagati, a sigurno se ne želite jedni s drugima družiti. To mi ne zvuči dobro kako god pogledate. To je kao prvo. Kao drugo, ne znam gdje si ti, tata, našao teoriju da oslobodite morsku božicu Kalipso. Ti se nadaš da će ti, ako je oslobodiš, pokloniti milost i umijesto tebe, mene i svih ostalih prisutnih uništiti Becketta i Istočno Indijske agente? Ni ta teorija ne drži vodu. Ja kažem da su to potpuno varljiva lupetanja. Možemo, kao što je moj cijenjeni otac naivno predložio, osloboditi Calypso i moliti se da bude milostiva. U to čisto sumnjam. Ostaje nam jedna mogućnost. Moramo se boriti ako hoćemo ostati na životu."

Simferopol je ponosno jedrio prema izlazu iz Zaljeva brodoloma. Pred njima je bila bitka nad bitkama, koja će imati značajne posljedice na sve pirate svijeta…, a možda i na njihove vlastite. Mnoštvo brodova okupilo se i poredalo u vrstu izvan sigurne zone Zaljeva brodoloma. Na svakom su se brodu oštrili mačevi i pripremali topovi, propremajući sve za neizbježnu akciju. Na moru se pojavila ranojutarnja magla. S kormila Simferopola Jonathan je gledao u daljinu u potrazi za obrisima u magli. Iznenada je usamljeni brod izronio iz sivih oblaka. Jonathan je brzo alarmirao posadu. Bio je to Neustrašivi.

"Neprijatelj je ovdje!", povikao je Jonathan iz sveg glasa, "Svi u napad!"

Ostale posade su odgovorile povicima u znak odobravanja. Svi su izvukli mačeve i odvažno se poredali po palubi. Jedan brod protiv cijele piratske flote? Pobijedit će lorda Becketta u tren oka! A onda će biti jednako milosrdni kao što je on bio milosrdan s Viktorijem. No, tada se iz magle pojavio još jedan brod. I još jedan. I još jedan. I još jedan. Piratski urlici postajali su sve tiši i nesigurniji. Veselje je polako nestajalo kako su im se pred očima pojavljivali brodovi. Mogla se podigla – i sada su mogli vidjeti armadu Istočno Indijske Trgovačke Kompanije u punoj snazi. Prema njima su plovile stotine brodova veličanstvene snage, naoružanih ubojitim streljivom spremnih za bitku. Nedaleko od Istočno Indijske armade i piratske flote nalazio se maleni pješčani komadić plaže. Savršeno neutralno mjesto za pregovore. Viktorio se tamo trebao naći se lordom Beckettom. Kad je Viktorio došao do Becketta nečujno su se gestom pozdravili, ne toliko zbog pristojnosti koliko zbog formalnosti. Beckett je koraknuo korak unatrag zadovoljan samim sobom.

"Evo poruke za Bratstvo: možete se boriti, ali u tom slučaju vas čeka smrt. Možete i odustati od borbe; u tom slučaju će samo većina umrijeti."

"Žalim, stari, ali ti si odabrao svoju sudbinu", rekao je Viktorio, "Mi ćemo se boriti, a ti ćeš sigurno umrijeti."

Pregovori su završili. Došao je trenutak za bitku. Kad se vratio na palubu Simferopola, na licima posade bili su očaj i bijeda. Vjetar je počeo jačati. Podigao je šešir s Viktorijeve glave i zakovitlao ga oko jarbola. Dok je Viktorio promatrao taj prizor, osjeti nadu u srcu.

"Još nije sve gotovo", rekao je.

Hector se okrenuo prema njemu ohrabren optimizmom što ga je prepoznao u njegovom glasu.

"Još ima nade", složio se, "Čeka nas bitka."

"Pred nama je cijela armada", upozorio ih je Jack, "nemamo nikakve izglede za pobjedu!"

Viktorio je još jednom podigao pogled prema šeširu. Vjetar je još jače puhao i nosio šešir.

"Samo budale imaju izgleda…", promrmljao je.

"Osveta ti ne će pomoći ovdje, Viktorio. I samo to znaš. Molim te, daj još jednom razmisli. Nemoj biti brzoplet.", molio ga Hector.

"U pravu si", rekao je Viktorio.

Pogledao je pirate oko sebe. Svi su mu vjerovali. Shvatio je da se u ovom trenutku ne radi samo o osveti. Radi se o nečemu puno važnijem od osvete."

"Za što ćemo onda svi umrijeti? Ha?", upitao je okupljene oko sebe.

Nitko mu nije odgovorio.

"Slušajte me", započeo je, "Slušajte! U ovome ne mogu uspjeti sam. Nijedan pirat ne bi dugo preživio sam. Zato imamo svoje brodove i posade. Bez obzira na naše međusobne prepirke, još uvijek nas veže piratski zakon. A piratski život znači biti dio tima… dio posade. Moramo raditi zajedno, inače ćemo svi umrijeti sami. Bratstvo još uvijek očekuje od nas, od Simferopola, poglavito od mene, da povedem ostale u bitku! A što će naš neprijatelj vidjeti? Uplašene štakore kako bježe od poplave na brodu koji tone? Ne. Vidjet će slobodne ljude! Vidjet će slobodu! A neprijatelj će vidjeti vatru naših topova! Čut će zveket naših mačeva i znat će što možemo učiniti! Tada će znati da smo spremni učiniti sve! Trudom i znojem i hrabrošću naših srca! Kapetani Obalnoga bratstva! Prije nego što krenemo u bitku moramo još nešto učiniti! VISOKO PODIGNIMO ZASTAVE!"

Viktorio je tada izvukao mač i pokazao prema Neustrašivom. Piratski vladari začuli su poziv na oružje. Sada su se oko Smferopola mogli čuti glasni povici dok su se zajedno pripremali napasti Istočnoindijsku trgovačku kompaniju. Podignuta je piratska zastava s lubanjom i prekriženim mačevima te je sada vijorila na sve jačem vjetru. Na palubi svakog broda kapetani su izvikivali naredbe, a posade su jurile u akciju.

"Sada ćemo zaista vidjeti je li doista tako neustrašivi.", pomislio je Viktorio u sebi i nasmijao se, "Stiže te pravda, Beckett, i ti to jako dobro znaš. Ti ih samo vodiš u sigurnu smrt iako bi i sam najradije zbrisao. Poznam tvoj strah i na ovih nekoliko nautičkih milja koliko smo udaljeni i…"

"Viktorio! Viktorio!", prekinuo ga je Jack, "Nigdje ne mogu naći Lunu."

"Smiri se, Jack. Ona je ostala u sigurnoj zoni Zaljeva brodoloma."

I dok su pirati jurili po brodu i pripremali pištolje željni akcije, a palubi Neustrašivog mirno je stajao Beckett i pijuckao čaj. Na licu mu se nisu mogli prepoznati znakovi zabrinutosti. Gledajući prema otrcanoj piratskoj zastavi, sakrio je osmijeh zadovoljstva. Sve će ovo proći baz ikakvih posljedica (za njega). Nebo je postajalo sve mračnije, a sivi su se oblaci brzo nakupljali. Visoko na nebu oblaci su oblikovali krug točno iznad brodova. Munja se prolomila nebom osvjetlivši sablastan prizor pred bitku i nešto opasnije od olujnih oblaka. Usred tirkiznoplavog Karipskog mora polako su se počeli pojavljivati manji vodeni vrtlozi, a stvorile su se i vodene pijavice. Slio se i jak pljusak, smočivši sve mornare i umanjivši vidljivost. No, pojavilo se još nešto na moru. Nešto što većina njih nikad nije vidjela. Divovski vodeni vrtlog! Dok je oluja bjesnjela sve jače, Viktorio je pogledao šokiranu posadu. No, ovo nije bilo vrijeme za strah.

"Tata!", dozvao je Viktorio, "Dođi za kormilo!"

Polako se Simferopol odmaknuo od vira, no ne dovoljno da ga izbjegne. Svi ostali brodovi su odlazili. U pokušaju spašavanja svi su zaboravili predstojeću bitku. No, dok su ostali uspješno bježali izvan dosega golemog vodenog vrtloga, Simferopol se i te kako mučio. I Neustrašivi se također teško borio sa strujama koje su ga vukle prema viru. Odjednom je kliznuo preko ruba… i upao ravno u vodeni vrtlog. U međuvremenu je i Simferopol upao u vodeni vrtlog koji ga je sada nosio prema najuzdignutijem dijelu vrtloga. Uskoro se Neustrašivi našao nešto dublje u viru gdje se voda okratala još većom brzinom. Brzo se našao iza krme Simferopola. Viktorio se okrenuo i ugledao Neustrašivog upravo u trenutku kad se smjestio tako da ima jasnu prednost u slučaju napada.

"Neustrašivi je na krmi i sustiže nas!", povikao je.

"Brže! Brže!", zapovijedio je Hector, svjestan onoga što se zbiva.

Simferopol je bio bespomoćan. Nije imao kamo pobjeći od broda koji ga je progonio. Iznanada se se zrakom prolomila grmljavina topovske paljbe. U sljedećem trenutku vatra je pogodila krmu Simferopola, a kugle su popadale po palubi, kršeći drvo oštetivši komadić sidra.

"Tata, izvuci nas odavde!", derao se Viktorio, "Prije nego što nas unište!"

"Ne, idemo dublje!", odgovorio je Hector, "Moramo uloviti bržu struju!"

Unatoč kiši koja je lijevala kao iz kabla i neprirodnom naginjanju broda, Jack i Jonathan jurili su zajedno s Viktorijem niz palubu izvikujući naredbe i pripremajući posadu. Trebali su napraviti cijeli krug da bi bili paralelni s Neustrašivim. U gustoj vodenoj pari koju je podizao vodeni vrtlog nestali su svi brodovi koji su ih okruživali. U potpalublju Simferopola Jonathan i Viktorio pripremali su topove, a nasuprot njima dvojica mornara obavljala su isti posao na Neustrašivom.

"Paljba!", naredio je Hector.

"Paljba!", naredio je Beckett.

Usred guste kiše, munja i grmljavine, na moru koje se obrušavalo sa svih strana, dva najmoćnija broda svih vremena započela su bitku.

Topovske kugle stalno su dolijetale na palubu Neustrašivog, no Beckett nije na to uopće obraćao pažnju. Odjednom je u smjeru Simferopola doletjela još jedna kugla. Beckett je odgurnuo svog prvog časnika ne bi li ga spasio, a kugla je umjesto časnika pogodila trojicu stražara iza njega. Prvi je časnik uzdahnuo od olakšanja. No, ne će biti baš tako olakšavajuće. Viktorio je znao da se na Neustrašivom nalazi Oliverov kompas, a Viktorio ga je sada htio natrag. Ako već nije poslužio Oliveru, njemu sigurno hoće. Kad su se brodovi dovoljno približili jedan drugome, Viktorio se prebacio sa Simferopola na Neustrašivi. Pod svaku je cijenu htio taj kompas. No, čim je sletio na palubu Neustrašivog, dočekao ga je Beckettov prvi časnik. Naravno, kako je prvi časnik bio jedna od rijetkih osoba koje se jako lako i brzo razljute, počeo je napadati Viktorija kao da mu život ovosi o tome. Sama Viktorijeva pojava ga je toliko razjarila da ga je pod svaku cijenu htio ubiti. To je shvatio i Viktorio. I tako su se oni žestoko boriti sve dok ih nije prekinula leteća prilika koja je upravo stigla na palubu Neustrašivog. Bila je to Luna. Viktorio je u nevjerici zurio u nju.

"Luna, što ti, zaboga, radiš ovdje?"

"Tuko jedna. Došla sam ti…"

Tu rečenicu nisam mogla završiti jer nas je prekinuo Beckettov prvi časnik. On i Viktorio nastavili su se boriti dok sam ja očajnički pokušala reći Viktoriju što sam htjela. Naposlijetku je Viktoriju borba dojadila pa je uhvatio prvog časnika i bacio ga preko ograde u vrtlog.

"Što si ono htjela reći?"

"Htjela sam ti reći da te…"

Sad su nas prekinuli vojnici koji su dojurili do nas. Predvodio ih je sam lord Cutler Beckett. Vojnici su se borili sa mnom, a Beckett je preuzeo Viktorija. Naravno, ja sam, kao princeza mora i oceana, iskoristila svoje novostečene moći i pobijedila vojnike za tili čas. No, to se nije moglo reći za Viktorija. On se naveliko mučio s Beckettom. Nekako je ojačao. Na Viktoriju posve nepoznat način. Viktorio je polako počeo gubiti snagu zbog Beckettovih žestokih napada. I baš kad sam dotrčala do njih, Beckett je, kako se činilo, bacio Viktorija preko palube. Meni se sve smračilo pred očima. Moja najveća ljubav je sada zaista mrtva. To je u meni izazvalo takav bijes da je probudio u meni one najključnije moći. Kosa koja mi je bila inače smeđa, postala je bijela sa ljubičastim pramenovima. Smeđe su mi oči postale plave. Azurno plave. Jednostavna haljina koju sam imala postala je bijela. Biserno bijela. Usto mi se na glavi pojavila kruna sa safirom i odgovarajući lančić uz nju. Bila sam to nova ja - Luna, princeza mora i oceana. Beckettu nije bilo baš svejedno. No, imao je i on svoju tajnu. Prije nego što sam ga počela napadati svom snagom koju sam imala, podigao je ruku u znak zaustavljanja i upitao je:

"Prepoznaješ ovaj lančić?"

"Ne. Kako bih ga mogla prepoznati.", sarkastično sam odvratila.

"Ah, mislio sam da ga možeš prepoznati s obzirom da je to bio lančić tvoje mile pokojne majčice."

"Molim?"

"Znači, ne sjećaš se? Šteta, šteta. Kunem se da si ista ona. Znaš, i ona je bila princeza mora i oceana. Bila je tako duga princeza sve dok nije upoznala onog pirata Sparrowa i udala se za njega. Tada je postala kraljica. I onda je rodila tebe, svima je bilo jasno da ćeš biti ista ona. Razmažena, umišljena, arogantna. Onda sam je oteo i uspio joj oduzeti taj vrijedni lančić. Nisam znao njegovu svrhu sve do sada. Da si je samo mogla čuti kako je molila da je poštedim. Da ima malu bebu kojoj je potrebna majka. Plakala je, molila me za milost, da je pustim i nikome ništa. Ali ja nisam takva osoba. A, ne. Bacio sam je u roblje i svaki put kad bi me molila da je pustim, da je poštedim, dao sam je bičevati. Kad mi je već dojadila dao sam je ubiti."

"DOSTA!", viknula sam i započela žestoku bitku s lordom Beckettom.

Ovakve informacije u ovom trenutku nisu baš bile dobrodošle. No, sav ovaj razgovor čuo je Viktorio koji se preostalom snagom što mu je ostala držao za ogradu.

"A kad ova borba završi i kad ti ubijem i taticu, sudbina tvoje mame čeka na tebe."

Ovo više nisam mogla trpjeti.

"A, ne. Nećemo se tako igrati. Kad ova bitka bude završena, tvoja sudbina čeka na tebe. Ubit ću te makar potrošila svu svoju energiju."

Nastavili su borbu preko cijelog broda sve do krme. Tu mi je Beckett strgao s vrata lančić, glavni izvor sve moje enegrije i moći. Odjednom sam se samo srušila i Beckett se zadovoljno smješkao. Ipak je on pobijedio. Sad kad je maknuo mene i Viktorija mogao je u miru ubiti i sve pirate koji su mu bili na putu do potpune kontrole nad morima. Ali, u svakom zlu ima nešto dobro. Netko ga je potapšao po ramenu. Beckett se okrenuo i našao licem u lice s ni manje ni više nego Viktorijem. Viktorio se posljednjim snagama uspeo natrag na palubu. No, bijes koji je proključao u njemu bio je tako velik da je Viktoriju dao novu snagu. Istrgnuo je moj lančić iz Beckettovih ruku dok ga ovaj u čudu gledao. Beckett nije mogao doći sebi. Gledao je kako Viktorio stavlja lančić oko mog vrata i kako mi pomaže da ustane. Viktorio i ja iskoristili smo Beckettovu začuđenost da se natrag prebacimo na Simferopol. Na Neustrašivom je vladalo opće rasulo. Beckett je još uvijek blijedo gledao prema Simferopolu ne vjerujući svojim očima. Izgubio je. On, strah i trepet za pirate, je izgubio. On nikad ne izgubi. Ali sada je. Neki je vojnik dotrčao do njega tražeći naredbe. Kad je shvatio da lord Beckett ne reagira, zapovijedio je da se napusti brod. No to je bilo nemoguće. Vrtlog je brod vukao dublje i dublje… sve dok nije nestao s lica Zemlje.

Oluja se počela smirivati. Vrtlog je nestao zajedno s Beckettom. I kiša je prestala padati. Shvativši da su pobijedili, pirati su na svojim brodovima počeli plesati ratne pobjedničke plesove. Hector, Davy, Jonathan, Jack i Aleksandra hopsali s od sreće potpuno zaboravljajući na svoju suzdržanost i dostojanstvenost, a Viktorio i ja ljubili se i grlili. Ipak je sve dobro završilo, baš kao što je i trebalo biti. Sada sam konačno mogla reći Viktoriju ono što mi je ležalo na duši.

"Viktorio, moram ti nešto reći.", započela sam.

"Ono što si mi htjela reći na brodu?"

"Da. Volim te."

"I ja tebe. I ja tebe.", rekao je Viktorio i zagrlio je.

Konačno sam našla svoju pravu obitelj. Više me nije bilo briga ni za Prelog, ni za 8.c, ni za ništa što me je podsjećalo na rodno mjesto. Oduvijek sam znala da sam posebna, i to mi je sada zaista jasno. Ja je princeza mora i oceana, kćer vrlo vjerojatno najpoštenijeg i najpametnijeg pirata na čitavim Karibima a usto sam i djevojka najljepšeg mladića kojeg sam u životu imala čast upoznati. Sada je sve na svom mjestu. Baš kao što je trebalo biti.