Mladić, vidno psihički slomljen i fizički zapušten, ležao je na krevetu koji je bio obložen kožom. Oči su mu bile zatvorene.
- Dakle, došli ste do trenutka u kojem vi dobijate teški posao. Što se dogodilo nakon toga? - upitao ga je čovjek koji je sjedio kraj njega, bradati muškarac židovskog podrijetla.
- Pa… - mladić na fotelji se počeo znojati - počeo sam raditi taj posao i pomirio se s tim da je težak, ali kad sam vidio da drugi prolaze isto što i ja samo sam nastavio raditi
to što je bilo potrebno. Sve dok jednog dana nisam uočio nešto čudno kada sam izlazio iz tvornice. Naime, još prije sam primjećivao da neki ljudi rade manje naporan posao
od mene, tj. puno manji. Bilo ih je desetak i bili su na različitim krajevima tvornice, ali kao da se nisu poznavali. Niti su razgovarali, niti su se pozdravljali kada bi se susreli.
Međutim, kada bih izlazio iz tvornice vidio bih kako se baš ti isti koji imaju lakše poslove nalaze okupljeni na jednom mjestu, te se svi rukuju na čudan način i govore nešto
na meni nepoznatom jeziku. Nakon tog bi svi stavljali kapuljače na glavu i odlazili negdje. I nisam dugo obraćao pažnju na njih već sam se uputio kući tog dana. Ali, ta ista
scena se ponavljala svaki dan, tjedan dana za redom. Oni bi se nakon desetak minuta razgovora i rukovanja svi uputili prema obližnjoj šumi. Jednog dana sam ih odlučio
pratiti. Nakon nekog vremena hodanja za njima vidio sam kako dolaze do nekog starog hrama koji se nalazio u samom središtu šume. Ispred hrama su bila dva čuvara koji su
držali koplja. Svaki koji bi ušao u hram bi prije ulaska njima morao reći "slava Čihariju". Igrom slučaja majca koju sam taj dan nosio imala je kapuljaču. Stavio sam ju i stao iza
zadnjeg.
- Gospodine Ken, kako ste mogli stati iza samog sebe? - upitao je bradati, misleći da već sada uočava znakove ludila kod mladića.
- Hm… sada kad to spomenete i meni je čudno. Jer ja sam stao iza zadnjeg, a izgleda da sam ja bio zadnji, jer zadnji sam došao. - zaključi Ken.
- Da niste vi bili i ovi ostali koji su ulazili u hram? Jer i ovom ispred vas bi zadnji bili vi. I tako u nedogled. Samo prvi u redu bi opet morali biti vi što dovodi do zaključka da
bolujete od težeg oblika šizofrenije. - reče bradati - no ostavimo sad to, nastavite s pričom.
- I tako sam došao do ulaza, rekao slava Čihariju, te su stražari razmaknuli koplja koja su držali prekrižena preko vrata i pustili me unutra.
- Koliko sam tada shvatio,diljem svijeta postoji puno takvih hramova u kojima se okupljaju Čiharijevi sljedbenici gdje izvršavaju svoju tajnu svrhu koju sam želio doznati
pa sam pognuo glavu da me nitko ne bi prepoznao i ušao u jednu od prostorija gdje su razgovarala dva Čiharijeva sljedbenika pa sam im se približio da čujem njihov
razgovor.
- Ovih dana teško dolazimo do novih demona,neznam da li se isplati uopće više radit ovaj posao - rekao je prvi Čiharijev sljedbenik.
- Nemoj mi tu nešo komplicirat i filozofirat,demona i ostalih mračnih stvorova još uvijek ima jer da ih nema Čihario bi se vratio i preuzeo bi vlast - odgovorio je drugi sljedbenik.
- To je točno,ali već dugo nisam ubio nekog demona,nisam uzalud prolazio sve one treninge samo da bih ovdje stajao besposlen - potužio se prvi sljedbenik.
- Milkmane šuti,tvoja dosada mi ulazi pod kožu i dosađuje mi krv - rekao drugi sljedbenik.
- Krill,opet si pijan-rekao je Milkman tj. prvi sljedbenik - ali idemo sada,vrijeme je za obred žrtvovanja.
A zatim su ta dva sljebenika koji su se valjda zvali Milkman i Krill otišli u jednu novu prostoriju a ja sam ih sam se iza nekakvog kipa koji je predstavljao
nekog ratnika koji je držao veliki,božji mač.Na natpisu ispod kipa je pisalo: ''Posvećeno veliko ratniku i ubojici demona,Enku,jednom od Trojice Ratnika''.
Prostorija je bila ovalnog oblika a u sredini je bio nacrtan krug sa nekakvim su i ostali sljedbenici došli u tu prostoriju,a onda se začula užasna buka kao
da nekakav nezemaljski stvor urlič mi je gotovo stalo od straha a onda su u prostoriju u kavezu uveli najružnijeg stvora kojeg sam u životu vidio pa sam logički
pretpostavio da je to sljedbenika je otvorilo kavez pa su demona zavezanog lancima bacili u središte je u prostoriju ušao novi sljedbenik
koji se svojom odjećom razlikovao od ostalih a kojeg su oslovljavali sa imenom ''Majstor''.Taj ''Majstor'' je stao ispred kruga i nešto promrljao i u isti čas je krug planuo a
demon se zapalio i izgorio u užasnoj zelenoj tog groznog prizora sam se skoro onesvijetio pa sam brzo izašao iz te prostorije ali nisam znao da je sveto pravilo
da se ne izlazi tijekom obreda ž od sljedbenika je uočio moj manevar te je kao da ga kolju povikao - Imamo uljeza - i pokazao prstom na mene.
No oni nisu smjeli izlaziti iz te prostorije sve dok proces spaljivanja demona ne bi potpuno završio te sam iskoristio tu prednost i potrčao prema sebe sam čuo
bijesne psovke i mnogo koraka ali se nisam sam došao pred izlaz kad me jedan od sljedbenika uhvatio za hlač sam se i vidio kako vadi
neko oružje pa sam brzo strgnuo hlače i zaletio se na vrata koja su se na sreću otvorila pa sam polugol istrčao van i uletio u neki bodljikavi grm u kojem sam se sakrio.
Čiharijevi sljedbenici me nisu pronašli ali morao sam u grmu ostati jer je pala noć a ja sam mogao izlaziti vani samo po danskom sam de uputio kući,a
ljudi su me čudno gledali jer sam bio gologuz ali to nije bilo važno jer sam uspio sačuvati živu glavu pred tajanstvenim udruženjam Čiharijevih sljedbenika.
- Ne vjerujem vam, niti jednu riječ. Mislim da je cijela ova priča izmišljotina. - zaključi psihijatar.
- Pobogu, zašto svi uvijek misle da lažem? - bijesno će Ken, kojemu su oči još uvijek bile zatvorene.
- Ne vjerujem da je tako. No, osoba koja bi vama vjerovala morala bi biti luđa od vas. Što je nemoguće. - reče ovaj.
Ken u tom trenutku krišom otvori jedno oko i na ruci psihijatra ugleda prsten na kojem je bio znak. Isti znak kakav je vidio iznad oltara u hramu, gdje je jedan Čiharijev
sljedbenik držao govor. Tada je shvatio da ga psihijatar samo pokušava uvjeriti da je lud, da on nekome nebi otkrio postojanje tajne sekte. Shvatio je da mora brzo dijelovati
ako želi pobjeći.
- Kada izbrojim do 10 pucnut ću prstima. U tom trenutku ćete otvoriti oči. - rekao je psihijatar i počeo brojati. - jedan… dva… tri… četiri… pet… šest…
- Ali gospodine, moje oči su cijelo vrijeme širom otvorene. - reče Ken.
- Kako… - zbunjeno će psihijatar.
- Pa vaše su oči cijelo vrijeme zatvorene ne moje. - s smiješkom na licu će Ken.
- Što… - psihijatar se počeo preznojavati. Kada je shvatio da on ustvari leži na krevetu zatvorenih očiju - da, u pravu ste. Ali kako…
- Sedam… osam… devet… deset… - reče Ken i u tom trenu pucne prstima. Psihijatar je otvorio oči. - cijena ove terapije je 5000. Plaćanje unaprijed.
Psihijatar je sjeo, izvadio novčanik te isplatio Kena.
- Možete ići. - reče Ken, vidno zadovoljan. Psihijatar je napustio vlastiti ured, cijelo vrijeme se pitajući "što se kvragu događa".
Ken je stavio svežanj novčanica u džep i zaključio u sebi: "pa ovo je najlakši posao ikad, a najbolje se plaća. Najpoznatiji psihijatar je bio onaj Frojd, vidi se da je Židov,
kada je razvio posao za koji se ne treba ništa raditi a pare samo dolaze".