"Pa kako ćemo naprijed?"

"Je li uopće moguće proći?"

"Ajme, zatrpat će nas!"

"Zar ne bismo trebali krenuti natrag?"

"A što ako je i prema natrag previše snijega, što ćemo onda?"

"Ovo je previše snijega."

"Imamo li plan?"

"Kako ćemo se izvući?"

Pa zatim sva pitanja još jednom ispočetka. Hobiti su upadali jedan drugome u riječ, pitanja i komentari nisu prestajali otkako su se probudili i vidjeli debeli snježni pokrivač – koji je i dalje svakim trenom rastao. Ellin je dijelila njihovu tjeskobu, iako nije bila glasna poput njih. Dok su hobiti sjedili uz vatru i doručkovali, Aragorn i Gandalf su otišli nekoliko koraka dalje i započeli tihi razgovor. Ellin im je prišla ne bi li saznala što planiraju za nastavak puta.

"Prilično me brine hoćemo li se uopće uspjeti probiti i u kakvim ćemo uvjetima morati raditi logore ovdje na planini", rekao je Aragorn namršteno. Lice mu je odavalo brigu. Tada se malo pozornije zagledao u čarobnjaka. "Nisi nam rekao sve. Što te točno muči? Doima se kao da očekuješ još nešto osim orka u tim rudnicima."

Ellin je stajala u iščekivanju i tjeskobno promatrala Gandalfa. On je oklijevao s odgovorom. Osvrnuo se prema ostalim članovima Družine, udaljenim nekoliko koraka, pa se opet okrenuo Aragornu i Ellin. Kada je progovorio, glas mu je bio još tiši nego maločas.

"U tim tunelima ima i bića starijih i opasnijih od orka. Ako imamo i najmanju šansu za neku drugu varijantu, ne bih riskirao prolaz Morijom, jer tamo izuzetno opasno."

Nitko osim Ellin i Aragorna nije čuo ove riječi. Nešto u Gandalfovom glasu joj je natjeralo trnce uz kičmu, ledenije no što je ijedna mećava mogla učiniti. Preplavila ju je nelagoda.

"Opasniji od ovakve oluje i lavina?" upitao je Aragorn trezveno. "Ostanemo li blokirani ovdje na planini, to bi lako moglo značiti smrt za sve nas."

Gandalf je razmišljao nekoliko trenutaka.

"Ako danas budemo išli istim tempom kao i jučer, do večeri bismo trebali biti na prijevoju. Tamo možemo prenoćiti – ima jedan usjek u kojem se možemo skloniti." Zastao je i odmjerio njihove zalihe. "Budemo li pažljivo rasporedili drva, imat ćemo zalihu za još dvije noći, otprilike. Jedna je sljedeća, ta koju ćemo provesti na prijevoju, a druga će nas zateći negdje na silasku. Do treće noći bismo se već trebali spustiti dovoljno da se nađemo u području šume."

Aragorn je pogledao prema planini u pravcu u kojem je vodila staza pa sumnjičavo zatresao glavom.

"Bojim se da nećemo moći napredovati kao i jučer. Jednostavno je previše snijega."

"Ovako ćemo: krenimo sada dalje, i vidjet ćemo koliko brzo se možemo kretati", rekao je Gandalf i kimnuo. "Ako do polovice dana prevalimo manje od trećine puta do vrha i ako nam oluja još jače zaprijeti, vratit ćemo se. U redu?"

"U redu", kimnuo je Aragorn. "Barem ćemo znati da smo pokušali sve što je u našoj moći."

Dok su Gandalf i Aragorn krenuli obavijestiti Družinu o odluci, Ellin je provirila iza stijene koja je štitila njihovo malo skrovište. Snijeg nošen vjetrom joj je sunuo u lice i brzo se povukla korak natrag. Razmišljala je o onome što je maločas čula od Gandalfa i pokušavala odlučiti što zapravo priželjkuje da se dogodi. Ovaj uspon je bio vrlo mukotrpan, a postajao je i sve opasniji; s druge strane, Gandalfove riječi o Moriji zvučale su prilično zlokobno. I o kakvim bićima je zapravo govorio? Nije nam rekao... Ali o čemu god da se radi, mora da je doista opasno, zaključila je. Gandalf je Maia, njegova je moć velika. Ako on želi izbjeći Moriju, onda mora da je stvarno... Nije našla riječ da dovrši misao i ponovno se naježila sjetivši se njegovih riječi i glasa.

Još jednom je provirila iza stijene, i ovoga puta se nije povukla pred vjetrom koji ju je šibao već je osmotrila planinu. Staza široka dva do tri metra je vijugala uzbrdo uz strmu padinu, a s desne strane staze se otvarala duboka provalija. Sve je bilo prekriveno dubokim bijelim pokrivačem. Bilo je teško procijeniti koliko je bio debeo sloj snijega jer nije bilo drveća ili drugog raslinja koje bi pomoglo pri procjeni odnosa visine, ali nagađala je da je više od metra. Na nekim mjestima nanosi su izgledali i mnogo viši. Nije bilo teško zamisliti koliko će mukotrpno biti probiti se kroz meki prhki snijeg i koliko može biti opasno zbog lavina; i samo prisjećanje na to kako se iscijeđeno i jadno osjećala prethodnoga dana bilo je dovoljno da joj sva volja splasne, a današnji će dan vjerojatno biti još teži. Usprkos Gandalfovim riječima upozorenja, pomisao na tamne hodnike Morije odjednom joj više nije bila tako odbojna i uhvatila se kako priželjkuje povratak. Ali povratka nije bilo, barem za sada. Čim su završili doručak i spremili se, nastavili su put.

A put je toga dana bio još teži, baš kao što je Aragorn predvidio. Staza široka jedva dva metra bila je usječena u padinu koja se strmo uzdizala s njihove lijeve strane, a s desne je strane bila provalija. Gandalf je išao prvi i pokušavao bar malo prokrčiti put svojim tijelom i štapom, ali bez mnogo uspjeha. Noge su im upadale u meki snijeg do koljena ili čak i više, pa je svaki korak bio veliki napor. Hobitima je bilo najteže – bili su u snijegu gotovo do polovice prsa i na trenutke je izgledalo kao da plivaju, a ne da hodaju. Snažan vjetar im je nosio snijeg u lice i usporavao ih; hodali su pognuti prema naprijed zgrbljeni poput staraca ne bi li se bar malo zaštitili. Kod najjačih udara vjetra Ellin se činilo da se gura u nevidljivi zid kroz koji ne može prodrijeti. Već nakon kratkoga vremena, a pogotovo stoga što je bila neispavana, počela je osjećati umor. Noge su joj postale teške.

"Pazi!" viknuo je Gimli i Ellin je istog trena digla glavu. Mala lavina sručila se niz strmi obronak, ravno prema hobitima. Povik je stigao dok se još kotrljala niz padinu, ali kroz snijeg do pojasa bilo je nemoguće kretati se brzo i nisu se stigli zakloniti. Frodo i Sam su u hipu nestali pod velikom grudom koja se obrušila na stazu.

"Frodo! Same!" povikao je panično Pippin dok se uskovitlani nanos još nije ni slegnuo. Gandalf koji je hodao tik ispred njih je priskočio prvi i počeo razgrtati snijeg, a Gimli je s druge strane brzo prošao između Pippina i Merryja i stao otkopavati drugu stranu. I vrlo brzo su iz hrpe snijega najprije izvirile male hobitske ruke, a onda su ih Gandalf i Gimli izvukli i oslobodili iz nanosa.

"Uh, dobro je", promrmljao je Merry, a i ostali su kimnuli s olakšanjem. Bila je prava sreća što lavina nije bila velika i što ih nije povukla za sobom prema provaliji, već se zaustavila na stazi. Ellin je promotrila dvojicu hobita i unatoč situaciji na trenutak se slabašno nasmiješila. Bili su od glave do pete prekriveni snijegom i izgledali su poput dva punašna snjegovića.

"Prokleti snijeg i zima!" gunđao je Sam dok su pokušavali otresti snijeg s plašteva i odjeće. Naravno, mećava je činila taj posao uzaludnim. Tek što bi stresli plašteve, hrpe novih snježnih pahuljica padale su na sve njih. "Sav sam mokar, i hladno mi je, i dosta mi je svega."

Frodo nije ništa rekao, ali na licu mu je bilo vidljivo da se slaže sa Samom. I Ellinin smiješak je začas izblijedio jer je i sama postala svjesna koliko joj se vlaga uvukla u odjeću. Zadrhtala je, jer čim su se prestali kretati, odmah joj je postalo hladnije. Imala je osjećaj da se više nikad neće uspjeti zagrijati.

"Zar ne možemo krenuti natrag? Ovo postaje nemoguće", rekao je Merry plačljivim glasom.

"Slažem se s njim", rekao je Boromir. "I nama je teško probijati se kroz ovako dubok snijeg, a hobitima je još gore. A lavina nije jedina opasnost koja vreba u ovakvim uvjetima. Ovo postaje previše riskantno."

"Još se nećemo vraćati", odgovorio je Gandalf, nadglasavši vjetar. "Još uvijek možemo uspjeti. Idemo dalje!"

Nitko mu nije protuslovio, a začudo, čak je i Gimli ovog puta šutio. Ellin se upitala jesu li svi jednostavno bili previše umorni i smrznuti za prosvjedovanje; ona je svakako bila. I tako su krenuli dalje. Nakon još nekog vremena mukotrpnog uspinjanja, Ellin je iznenada zastala, sjetivši se razgovora od prošle večeri kada je pitala Aragorna o spilji uz stazu. "Udaljena je oko jedan sat hoda", bio je rekao Aragorn. A ona je tada shvatila da su već hodali barem dvostruko duže, a ipak joj se još nisu približili. Na čas se upitala je li je možda previdjela, ali znala je da nije; ulaz je bio dovoljno velik i tik uz samu stazu pa je bilo nemoguće proći, a da ga se ne primijeti. Ovim tempom nećemo nikada uspjeti... a samo postaje sve gore i gore. Svaki korak je iziskivao mnogo napora, svaki korak bio je borba s dubokim snijegom i snažnim vjetrom, i napredovali su neizrecivo sporo. Osjetila je kako je posve savladava malodušnost. Izluđivali su je snijeg, vjetar, umor, hladnoća, znojna i smrdljiva odjeća koja se lijepila za tijelo, pahuljice koje su je šibale po licu, topile se i cijedile joj se niz vrat. Očajnički je željela biti bilo gdje drugdje osim ovdje. I upravo je htjela reći Gandalfu da su prespori, da ne mogu ostvariti željeni plan, podsjetiti ga na razgovor koji je vodio s njom i Aragornom prije nego što su krenuli, kad je odjeknuo čarobnjakov snažni glas: "Stoj!"

Podigla je glavu i pogledom potražila uzrok Gandalfove naredbe. Odmah ga je ugledala. Upravo su prošli jedan zavoj nakon kojega im se otvorio vidik prema idućem dijelu staze, do tada skrivenom od pogleda. Veliki odron kamenja i snijega sručio se na stazu i blokirao prolaz. Nije ga se moglo niti zaobići jer je prekrio čitavu stazu u širini od barem tri metra. Nisu nikako mogli proći, niti s gornje niti s donje strane – stijene su bile skoro okomite.

"Ne možemo dalje", rekao je Aragorn, zureći u veliku hrpu na stazi. Njegove su riječi ocrtavale misli svih u Družini. Gandalf je nekoliko trenutaka promatrao odron, pa se okrenuo prema njima.

"Istina. Želio sam da pokušamo sve, ali doista ne možemo ovuda", rekao je razočarano, priznajući poraz. Caradhras se pokazao jačim od njih. "Moramo se vratiti natrag, najprije do podnožja, a onda... Moria."

Tako se cijeli višednevni trud uspona pokazao uzaludnim. Mukotrpno penjanje bilo je gotovo, ali Ellin nije mogla osjetiti olakšanje, bila je preumorna. Osim toga, znala je da se kroz ovako duboki snijeg ni silazak neće pokazati mnogo lakšim.

Naravno, bila je u pravu. Povratak je bio polagan, opasan i težak. Oluja nije nimalo oslabila i izgledalo je kao da je planina bila odlučna otjerati deset malih prilika koje su je pokušale prijeći. Kada su stigli do mjesta gdje su prespavali prošle noći još nije pao mrak, ali večer zapravo i nije bila daleko jer su napredovali vrlo sporo, a kratki zimski dan onemogućavao je dulje putovanje. Zato su se odlučili tu zaustaviti jer trebao im je zaklon od snijega i vjetra, a to mjesto im je to moglo pružiti. Boljeg skloništa niže uz stazu ionako nije bilo u blizini, a po takvom vremenu nisu smjeli provesti noć na otvorenom. Stisnuli su se uz vatru, pokušavajući se osušiti i ugrijati, i nije im preostalo drugo nego nadati se da će sljedećeg dana oluja ipak napokon malo posustati i silazak biti lakši.

Planina je bila visoka i strma. Bio je mrak. Kiša je lijevala kao iz kabla. Vilenjakinja je trčala nizbrdo, niz usku i sklisku stazu. Bila je uplašena. Načas je zastala, hvatajući dah. Srce joj je ubrzano tuklo, kako od napornoga bijega, tako i od straha. Bacila je pogled iza sebe. Tada je jedna munja proparala nebo i u sablasnom je svjetlu ugledala bujicu vode koja je pred sobom mrvila stijene i drveće kako se kotrlja prema njoj. Još mi je bliže, pomislila je panično i dala se u novi trk. Mišići su joj pucali, pluća su je boljela, ali izgledalo joj je kao da stoji na mjestu unatoč svim naporima – kao da je neka nevidljiva sila vuče unazad. Potmula grmljavina kotrljajuće bujice doprla joj je do ušiju. Sve je bliže! Trčala je i dalje, pokušavajući pogledom prodrijeti kroz vodu koja joj je tekla niz lice i zamagljivala vid, kroz gustu kišnu zavjesu, očajnički tražeći bilo kakav zaklon. I tada ga je u svjetlu nove munje ugledala. Samo malo niže od nje nalazilo se malo udubljenje u litici, zatvoreno stijenama s dvije strane i odozgo, okrenuto na suprotnu stranu od kretanja vodene lavine. Mjesto joj se učinilo poznato, iako je bila sigurna da nikada nije bila tu. Ali nije zastala da bi o tome razmišljala, nije bilo vremena za to. Trebala se skloniti, i to brzo. Ako ga se uspije domoći, ako se zavuče unutra, bujica će ga samo nadletjeti, a ona će unutra biti sigurna... Izvlačeći posljednje mrvice snage jurnula je prema skrovištu. Noga joj je skliznula i iskrivila se, a dok se pokušavala zadržati razrezala je ruku na oštroj stijeni. Njezin krik bola prigušila je sve snažnija buka nadolazećeg vodenog vala. U posljednji tren, vilenjakinja se domogla zaklona i priljubila se leđima uz stijenu, zatvorivši oči. Činilo joj se da će joj pluća prsnuti.

"Ne smiješ ostati ovdje." Glas je bio dubok i dalek, ali istovremeno i sasvim jasan. I sledio ju je. Otvorila je oči i poskočila, uplašeno se osvrćući, ali nigdje nije bilo nikoga. Odjednom, tama kao da je postala još dublja i tamnija, a hladnoća još oštrija. Ledeni trnci prošli su joj cijelim tijelom i naježila se.

"Nemam gdje otići, stradat ću ako izađem odavde!" povikala je tami. Sada je bilo tako mračno da je jedva razaznavala stijenu na koju se naslonila.

"Ne smiješ ostati ovdje! Odlazi! Brzo!" ponovio je zapovjedno onaj isti glas. Vilenjakinja se počela tresti, a na oči su joj navrle suze. I tada se vodena bujica prelila preko stijene koja ju je štitila, ali je istovremeno i nastavila rasti. Ellin je užasnuto gledala kako se razina vode podiže prema njoj. Divlja plima je vrlo brzo došla do njezinih nogu i počela je gutati. Bijega više nije bilo i vilenjakinja je shvatila da je ovo kraj.

"Neeeeee!" vrisnula je Ellin u potpunoj panici i skočila. Trepnula je nekoliko puta ne bi li razbistrila pogled i tada je shvatila da sjedi na svom ležaju, u logoru koji su napravili prethodnog poslijepodneva. Nije još svanuo dan, ali nije bila potpuna tama – polako se razdanjivalo.

"Ellin, što je?" Aragorn se probudio istoga časa kada je kriknula i priskočio do nje. "Jesi li ružno sanjala?" Još nekoliko članova Družine se probudilo od njenoga krika i zbunjeno su gledali prema njoj. Ona se osvrtala, još uvijek ne sasvim budna; slike iz sna još su uvijek bile vrlo žive. Shvatila je da joj suze cure niz lice i brzo ih obrisala rukavom, ali nije mogla zaustaviti nove. Panika je još bila tu, usprkos Aragornovom zagrljaju koji je nudio smirenje i utjehu. Opet je u glavi čula onaj glas koji ju je upozoravao da ne smije ostati, koji joj je naređivao da ode. Činilo joj se da se i dalje nalazi u svome snu, a onda je shvatila i zašto. Njihov logor je bio zaklon koji je sanjala! Nije se sve poklapalo – u snu je prijetnja bila bujica vode a ne mećava – ali sličnosti je bilo i previše. I strah je postao jači, a potreba da pobjegne odatle skoro neizdrživa.

"Aragorne! Moramo smjesta otići odavde!" zavapila je kroz suze, uz osjećaj rastuće nelagode. Prasak groma natjerao ju je da poskoči. Naježila se. "Ne smijemo ostati tu!"

"Ellin, zašto to govoriš? Što se dogodilo? Što si sanjala?" upitao je blago, zagladivši joj kosu.

Ali ona je znala da nema vremena za objašnjenja. Ionako nije mogla racionalno objasniti što je osjećala. Samo je znala da moraju krenuti, i to odmah. Ili će biti prekasno.

"Moramo odmah otići odavde!" ponovila je i užurbano skočila na noge. Sada su svi već bili budni, probuđeni njihovim glasnim razgovorom, i promatrali je s nerazumijevanjem. Nitko se nije micao. Mislila je da će poludjeti. "Brzo!" povikala je još jednom, grabeći i slažući svoje stvari.

Vrijeme im je istjecalo. Osjećala je to.

-x-x-x-

Lice vilenjakinje odavalo je duboku koncentraciju, pogled joj je bio posve fokusiran. Još samo jedan, završni potez... i sve je napokon bilo na svome mjestu. I najsitniji dragulj, i najmanji srebrni ukras. Arwen se opustila, odmaknula korak unatrag i promotrila svoje djelo. Velika zastava bila je raširena pred njom. Tkanina je bila od mekoga crnog baršuna, tako duboko crnog da je na suncu poprimala tamnomodri odsjaj. Poput vedre ljetne noći, pomislila je. Bijelo gondorsko stablo bilo je izvezeno mithrilnim nitima, a iznad njega bilo je sedam zvijezda sačinjenih od sićušnih dragulja. Na vrhu, iznad svega, bila je izvezena zlatna kruna.

Oblaci koji su prekrivali sunce u tome su se času raspršili. Sunčeve su zrake kroz veliki prozor ispunile u Arweninu sobu i obasjale zastavu rasprostrtu na velikom stolu. Mithril i dragulji tada su bljesnuli i zasjali novom svjetlošću. Jer to nije bila tek obična zastava s običnim ukrasima; Arwen je unijela u njih svu svoju moć, predanost, osjećaje i umijeće. U svakoj niti, u svakome dragulju bili su upleteni svjetlost sunca, mjeseca i zvijezda, a bila je utkana i nada i ljubav.

U tom trenutku, dok je tako stajala u svome Rivendellu, daleko na sjeveru, daleko od Gondora i čovjeka kojeg je voljela više od ičega, nije znala kada i kako će zastava biti razvijena; to nije mogla vidjeti. Ali znala je da će biti razvijena u pravi čas, ni prerano ni prekasno, i da će ovo znamenje donijeti nadu. Kada bude najteže, zvjezdice, stablo i kruna će zasjati i obodriti mnoga uplašena i obeshrabrena srca. Na licu joj se pojavio blagi osmijeh, a u srcu joj je zatitrala radost. Ne, nije bila sasvim mirna; zabrinutost nije mogla nestati. Njezin voljeni je bio daleko, u opasnosti, a dio nje uvijek je bio uz Aragorna i brinuo za njega, bez obzira što je znala koliko je sposoban. Uvijek brinemo za one koje volimo. Ali sada kada je zastava bila gotova, gledajući je, osjetila je kako i njezina nada raste.

Nešto kasnije toga dana na vratima njezine sobe začulo se kucanje. Znala je tko dolazi i zašto. Otvorila je vrata i kimnula visokome tamnokosom graničaru, a on joj je uzvratio pozdrav na isti način. Bio je potpuno spreman za polazak, odjeven u jahaće hlače, čizme, debelu tuniku i ogrnut plaštem podstavljen krznom.

Arwen je voljela i cijenila Halbarada. Bio je častan, pošten i odvažan čovjek. Znala je da mu može povjeriti ovaj dragocjeni predmet; s jednakim bi povjerenjem položila u njegove ruke i vlastiti život. Odmaknula se i propustila ga da prođe te ga slijedila do stola gdje je ležala zastava. Dugo ju je promatrao bez riječi, a izraz poštovanja, divljenja te iznad svega nade u njegovim sivim očima jasno joj je rekao da je uspjela izvršiti svoju zadaću. Ovo je bio njezin doprinos naporima Družine; još otkako je usnula onaj san o ratu prije više mjeseci, znala je da mora ovo učiniti.

Nakon još jednoga dugoga pogleda kojim si je utisnula u sjećanje i najsitniju pojedinost, pažljivo je složila zastavu i umotala je. Predala je zamotuljak Halbaradu, a potom su zajedno krenuli prema vratima. Kuća je bila mirna i tiha; mnogi od vilenjaka koji su često navraćali sada su bili u izviđanju u gorju i borili se protiv orka, dok su neki već krenuli na Zapad. Njezina su braća već bila vani, zajedno s ostalim Dunedainima koje će Halbarad povesti na jug, a zacijelo je i njen otac već bio tamo kako bi ih ispratio. Koraci su im bili bešumni, hodnike je ispunilo tek jedva čujno šuštanje njezine haljine. Tišina i praznina kuće načas su joj donijeli val tuge, kao što vjetar donese miris nekoga cvijeta. Ali baš kao što se miris već u idućem trenu raspline na vjetru tako je nestala i njena tuga, jer je ponovno pogledala omot u Halbaradovim rukama. Doba njezinoga naroda možda jest bilo gotovo, i Rivendell više nikada neće biti pun pjesme, glasova i boja, ali to nije bio kraj. Međuzemlje će ići dalje, različito nego prije, no ne manje bogato; njezina nada i optimizam bili su i previše čvrsti a da bi se prepustila melankoliji i tuzi. Visoko je podigla glavu, pogleda uperenog prema novom životu, i nije se osvrtala unatrag.

Izašli su u suncem okupano dvorište. Siva družina je čekala. Dunedaini su bili u sedlu, čekajući svoga vođu. Kao što je pretpostavila, i njezin otac je bio tamo, te još nekolicina vilenjaka. Pozdravila se s Elladanom i Elrohirom. Čvrsto su se zagrlili, a ona je pokušala zatomiti strah koji bi osjećala uvijek kada su odlazili u bitku. Potom je prišla Halbaradu. Nije još uzjahao; znala je da će pričekati.

"Gospo", rekao je tiho i naklonio se lakim pokretom glave u znak pozdrava.

"Čuvaj se", odvratila je i čvrsto stisnula njegovu ruku. "I reci mu da ćemo se vidjeti u Minas Tirithu, u slobodnom Međuzemlju."

Više od toga nije trebalo reći. Sjetila se posljednje noći s Aragornom, prije nego što je Družina trebala krenuti. Te je noći donijela najtežu i najvažniju odluku u svome dugome životu, i tako su razriješili jedno otvoreno pitanje koje je već neko vrijeme bilo lebdjelo nad njima. Nije joj bilo lako, ali pristala je ispuniti njegovu molbu.

Halbarad joj se naklonio još jednom, pa se okrenuo i uzjahao.

"Hoću", odgovorio joj je uz sasvim blagi smiješak, pa dao znak za polazak. Družina je izjahala iz dvorišta Elrondove kuće, pa se cestom koja je vodila između drugih kuća i drveća uputila prema mostu nad Bruinenom. A dok ih je promatrala kako nestaju u daljini, Arwenine misli su otplovile u Gondor, prema čovjeku koji joj je bio sve. I nasmiješila se.

-x-x-x-

Novi je prasak proparao zrak, i tutnjava se razlijegala nebom odbijajući se od obronaka i vraćajući u valovima. Ellin se trgnula još jednom.

"Požurite!" dobacila je preko ramena. Spremila je svoje stvari u samo nekoliko sekundi i sada se već počela spuštati niz padinu, udaljivši se nekoliko koraka od Družine. Srce joj je uplašeno lupalo. Bacivši pogled unatrag vidjela je da su se napokon pokrenuli, iako zbunjenih izraza lica i sporije no što je ona željela. No barem su se započeli spremati – njezina hitnja i zabrinutost su ipak djelovale na njih. "Brzo! Brzo!" gotovo je vrisnula kako bi ih još požurila i domahnula rukom da je slijede, pa se užurbano nastavila spuštati. Nisu je smetale snježne pahuljice ni vjetar – uopće ih nije primjećivala. Nije mogla objasniti što je to tjera naprijed i čega se boji, samo je znala da ne smiju ostati jer će se nešto dogoditi.

Usporila je, osvrćući se usput da vidi jesu li joj blizu, i zastajkivala svakih nekoliko koraka kako bi je Družina mogla sustići. Aragorn je prvi stigao do nje; nervozno je pričekala dok ne stignu i ostali, a onda se okrenula i pohitala naprijed, opet na čelu male povorke. Još uvijek je osjećala hitnju da se što više udalji od logora i nije zastala da im ispriča ili objasni. Da je visoki snijeg nije usporavao, bila bi trčala. I dok su se žurno spuštali stazom, iza leđa im je odjeknuo novi snažan prasak, bliži no ijedan do tad. Snažna grmljavina je ispunila usjek i odjeknula zaglušujućom, skoro bolnom silinom. Padina se od siline udara zatresla i tlo pod njihovim nogama je zadrhtalo. Zasipalo ih je nešto snijega koji se sručio niz padinu, a Pippin je izgubio ravnotežu. U snažnoj tutnjavi Ellin nije ni čula svoj vlastiti krik koji se stopio s grmljavinom. A onda je, malo po malo, sve utihnulo.

Kada su došli k sebi i osvrnuli se prema logoru iz kojeg su pobjegli prije samo nekoliko trenutaka, imali su što vidjeti. Nije ga više bilo. Grom je pogodio stijenu koja se nadnosila nad tim malim usjekom i njezin je gornji dio bio potpuno uništen. Velik je dio stijene nedostajao. A sav taj krš – veći i manji komadi, krhotine, kamenje – sručio se na mjesto na kojem su spavali sve do maločas. Da su ostali tamo, sada bi ležali zatrpani ispod velikog odrona kamenja.

"Oh." To je bilo sve što je Merry uspio izustiti. Zapravo, to je bilo jedino što je itko od njih uspio izgovoriti. Svi su još uvijek samo nijemo gledali stijenu, polako shvaćajući kakvu su sudbinu upravo za dlaku izbjegli.

Ellin je zurila u odron. Da nisu pobjegli, sada bi svi bili mrtvi. Oštro, teško kamenje ne bi im pružilo nikakvu šansu. Shvatila je da drhti i pokušala se umiriti. Nije joj u potpunosti uspijevalo.

"Ka-kako si znala?" promucao je uplašeno Frodo. U tome trenutku joj je pristupio Aragorn i položio joj ruku na rame. "Što se dogodilo? Ispričaj nam, što si sanjala?" upitao je umirujućim glasom i kimnuo.

"Trčala sam niz planinu. Okolina nije bila ista kao i ovdje u stvarnosti, doduše", započela je. Sjećanje joj je bilo potpuno živo i bistro. "Bježala sam, ali ne pred snijegom ili grmljavinom već pred vodenim valom. Sjećam se da se niz padinu slijevala velika vodena bujica. Jako sam se bojala, nisam bila sigurna hoću li uspjeti pobjeći. I onda, u zadnji čas, ugledala sam zaklon – ugledala sam usjek gdje se mogu sakriti. Kada sam došla do njega, bio mi je poznat, iako u snu nisam razumjela zašto." Zastala je i opet pogledala prema njihovom logoru, nestalom ispod smrtonosnog kamenja. "Shvatila sam to kad sam se probudila. Sanjala sam upravo ovo mjesto." Pokazala je rukom prema ostacima njihova logora.

"A zatim?" upitao je Aragorn.

"Zatim... upravo kada sam se uvukla u zaklon i pomislila da sam na sigurnom, začula sam neki glas. Nisam shvatila odakle dolazi niti tko govori. Čula sam ga iz svih pravaca i niotkuda određeno. Upozorio me da ne smijem ostati na tom mjestu. Uspaničila sam se, jer nisam imala kamo pobjeći..." Iako se već bila smirila, sada se ponovno nelagodno stresla kada se sjetila toga dijela. Nešto u onim trenucima iz sna joj je tjeralo trnce niz kičmu čak i sada kada je sve prošlo. "Glas je ponovio upozorenje još jednom, a onda je voda stigla i do moga skrovišta, samo što se pokazalo da taj moj zaklon ipak nije dobar i da se voda penje prema meni... Posljednje čega se sjećam je kako se bujica penje i guta me. A onda sam se probudila."

U tišini koja je uslijedila, Ellin je ponovno postala svjesna oluje i hladnoće. Pokušala je obrisati lice mokro od pahuljica koje su je šibale, ali bezuspješno; i rukavice su joj bile vlažne. Navukla je kapuljaču niže na čelo. Usput je primijetila kako hobiti drhte na vjetru, čvrsto stegnuvši svoje plašteve oko sebe. Sam nije uspio obuzdati cvokotanje zubi.

"Trebali bismo krenuti", rekla je. "Smrznut ćemo se stojeći ovako."

Aragorn i Gandalf su joj kimnuli, slažući se s njom. Nije bilo ni mjesto ni vrijeme za duge razgovore. I tako su krenuli dalje. Ostatak dana su malo po malo silazili, sve dok se nije spustio mrak. Oluja je tada, nakon dva i pol dana, napokon počela jenjavati. Snježne pahuljice su se prorijedile, a vjetar je oslabio. No promjena vremena sada im više nije mnogo značila, osim što će im silazak postati nešto lakši. Caradhras ih je porazio.