Kasnio je. Borio se svom silinom, nemilice sjekao orke oko sebe, ali koliko god se trudio pojuriti naprijed Ellin u pomoć, novi protivnici su stalno izvirali pred njim i napadali ga. Dok je strah u njemu sve više rastao, znao je da je svaka sekunda dragocjena. A on nije uspijevao biti dovoljno brz.

"Elliiiin!"

Još jedan ork, pa još jedan, i još jedan... Svaki trenutak borbe značio je trenutak izgubljen za pomoć njoj. Kasnio je. Uz paniku koja je prijetila da ga posve obuzme, izvukao je iz sebe snagu za koju nije ni znao da ima i obrušio se na protivnike udvostručenom snagom i brzinom.

Napokon oko njega više nije bilo nijednoga orka; put mu je bio slobodan. Jurnuo je naprijed i u hipu pretrčao malu spilju... ali zakasnio je. Ork se prevalio na leđa dok je život istjecao iz njega kroz duboku ranu na boku, ali samrtni hropac mu je bio pomiješan s pobjedničkim cerekanjem. Jer vilenjakinja koja je ležala na tlu pokraj njega bila je nepomična.

"Elliiiin!" Mač mu je uz zveket ispao iz ruke. Spustio je lice do njezinog, još uvijek se nadajući... ali nije više disala. Neeeee!

Aragorn je dotrčao i gotovo ga odgurnuo kako bi se nagnuo nad nju. Sleđen, zadržavajući dah, Boromir ga je promatrao kako je pregledava – traži puls, provjerava disanje – lica koje je svakoga sljedećega trenutka bilo sve očajnije, da bi se naposljetku zgrčilo u agoniji boli. Podignuo ju je u naručje i stao zibati kao dijete, zazivajući njeno ime.

Boromir je ispustio dah koji je dugo zadržavao, ne vjerujući. Ne ona! Samo ne ona! Ne može biti istina! Tada je shvatio da je i dio njega umro, nepovratno nestao. Probudi se, molim te. Toliko ti toga još želim reći. Volim te. Aragorn je nešto govorio, ali glas je dopirao do njega kroz maglu; nije mogao razabrati riječi. Nije primjećivao ni ostale članove Družine ni njihova šokirana, tužna lica. Samo je zurio pred sebe, ali nije vidio spilju već Ellinino lice. Svaki njezin osmijeh, svaki trenutak koji je proveo uz nju otkako ju je prvi put ugledao sada mu je u nekoliko trenutaka preletio pred očima. Pogled su mu zamaglile suze. Zar su sjećanja jedino što će mu ostati? Zar će morati nastaviti u svijetu u kojem nje više neće biti?

Tada ga je poput malja pogodio osjećaj krivice. Trebao sam biti uz nju, zaštititi je... Kakav je uopće ratnik ili vođa bio, kakva je osoba bio, ako nije bio uz nju onda kad je trebala pomoć? Pogledao je prema beživotnom tijelu u Aragornovom naručju i još jednom uputio očajničku molbu, nadajući se čudu. Probudi se, malena... ali vilenjakinja je ostala nepomična, sklopljenih očiju.

"Neeeee!"

S krikom se uspravio na ležaju, teško dišući. Njegov povik probudio je Legolasa koji je spavao odmah pokraj njega, kao i Aragorna koji je ležao nešto dalje. Gandalf, koji je bio na straži, odmah se okrenuo prema njemu. Vrh njegova štapa blago je zasvijetlio. Aragorn je u nekoliko koraka bio pokraj njega i čučnuo do njegova ležaja.

"Samo ružan san", promrmljao je Boromir, osvrćući se oko sebe. Ostali su i dalje spavali, neometeni njegovim krikom. Tada je primijetio da se i Ellin probudila te zbunjeno, sanjivo gledala u njegovom pravcu. "Spavajte dalje, sve je u redu."

Ali nije bilo u redu, ne još. San je još uvijek bio isuviše živ i blizu, a slike iz njega zastrašujuće stvarne. Promatrao je Ellin kako ga gleda još nekoliko trenutaka, a onda se okreće na drugu stranu i ponovno liježe. Upijao je svaki njen pogled i pokret kako bi se uvjerio da je živa i da je stvarna... da nije pobrkao san i javu, da ne sanja sada, već da je san bio ono prije.

Legolas je također ponovno legao, samo je Aragorn ostao pokraj njega i promatrao ga.

"Jesi li siguran da je sve u redu?" upitao je tiho.

"Da", kimnuo je Boromir. Nije imao namjeru razgovarati o ovome ni sa kime. "Običan ružan san, bilo pa prošlo. Malo ću se protegnuti prije nego nastavim spavati."

Aragorn ga je proučavao nekoliko trenutaka, pa naposljetku odmahnuo glavom. "U redu, ako tako želiš. Laku noć."

Svi su se umirili, a Boromir je navukao čizme i ustao. Znao je da neće moći uskoro zaspati. Protegnuvši se, stao je koračati po maloj spilji u kojoj su se zaustavili kako bi prenoćili. Sjena ga je pratila po zidu jednako neodvojivo kao što je sjećanje na poslijepodnevne događaje proganjalo njegov um. Prišao Gandalfu i rekao da će preuzeti stražarsku smjenu. Nakon što se čarobnjak spustio na svoj ležaj i utrnuo svjetlost, spilja je ponovno utonula u potpunu tamu.

Boromir je sjeo na širok, plosnat kamen nalik klupici i naslonio se leđima na stijenu. Uzdahnuvši, još se jednom – ni sam nije znao po koji put – prisjetio bitke koja se odigrala toga poslijepodneva, pitajući se koliko će mu trebati da je zaboravi.

Cijelo vrijeme otkako se okršaj dogodio, za vrijeme puta koji su nastavili kasnije, stalno je razmišljao o tome kako je malo nedostajalo da je izgubi. Nije joj uspio pritrčati u pomoć – niti on niti itko drugi od onih koji su se borili; iako su već bili nadvladali većinu orka, još uvijek ih je bilo dovoljno koji su ih napadali i ometali. Gandalf je bio taj koji je stigao u zadnji trenutak izletjevši iz tunela koji je bio pošao istraživati, i ubio orka koji se borio s Ellin. I u svim satima pješačenja koji su uslijedili nakon toga neprestano je razmišljao samo o tome. Što da je stradala? Što da je više nema? Jasno je mogao osjetiti prazninu koja bi mu nastala u grudima – pogotovo nakon ovoga sna koji je bio tako stvaran da su mu suze još bile u očima kada se probudio.

Zar je moguće da je toliko ispunila njegov svijet u tako kratko vrijeme – u nepuna dva mjeseca? Boromir je zamišljeno kimnuo u tami, uviđajući odgovor na vlastito pitanje. Ovaj događaj mu je jasno pokazao da jest. Zapravo, već je to znao od ranije, sada mu je samo postalo još jasnije. Od mladosti do sada bio je u nekoliko romantičnih veza, no sve su bile površne. Ni u jednu ženu se nije uistinu zaljubio i nijedna veza nije potrajala duže. A sada je ovo što je osjećao za Ellin bilo mnogo snažnije nego ikada prije.

Jednoga dana... ne, nije mogao ni izbliza predvidjeti čemu sve idu u susret; rat je bila jedina izvjesnost. Družina će se možda razdvojiti; Ellin će možda morati poći nekamo drugamo. Jednoga dana, kada sve bude gotovo – ma koliko apstraktno to sada izgledalo, ipak je želio vjerovati u najbolji ishod – ona će se vratiti kući, bio to Rivendell ili pak Valinor. I što god da je bilo pred njima, ona će uskoro otići negdje daleko od njega. Nije se usuđivao nadati da bi mu mogla uzvratiti osjećaje i znao je da će uskoro doći dan kada će njezin osmijeh prestati obasjavati njegov život, ali barem će znati da se ona smiješi negdje drugdje, da je dobro i da je sretna. Pomisao da je mrtva, da je uopće više nema na ovome svijetu, bila je mnogo bolnija od puke razdvojenosti.

Ovo ga je podsjetilo na jedan davni događaj, na još jedan trenutak koji je mogao postati tragičan. Jednom je umalo izgubio brata. Faramir, kojem je tada bila samo dvadeset i jedna godina, bio je teško ranjen. Bila je to najteža rana koju je ikada zadobio, uključujući i one nakon toga, i tri je dana lebdio između života i smrti prije no što su vještina vidara i Faramirova vlastita snaga pobijedile opasnu ranu. Da je strijela bila samo centimetar niže... Ni sam nije znao koliko puta mu je ta misao proletjela glavom u sljedećih nekoliko tjedana. Faramir mu je bio najbliži rod, najbolji prijatelj, osoba koju je volio najviše; pomisao da bi ga mogao izgubiti ga je užasavala, paralizirala. Još mjesecima poslije tog događaja ponašao se odviše zaštitnički prema njemu.

Ali nije ga mogao zaštititi od svijeta. Bili su u ratu i morali su se boriti dalje. Faramir je nastavio odlaziti na opasne zadatke. A strah je nastavio koračati uz Boromira kao nerazdvojni suputnik.

Bojao se i za Ellin. I koliko to bude u njegovoj moći, pokušat će je zaštititi.

Da kraju se pokazalo da, srećom, gotovo i nije ozlijeđena. Doduše, koža na vratu joj je bila izgrebena i oguljena na više mjesta i nekoliko će dana imati modrice. Ni lijeva noga u koju je zadobila udarac nije bila ozbiljno ozlijeđena. Najveću silinu udarca orkovog mača podnijele su korice njenoga mača koje su joj visjele s pojasa, pa je njegova oštrica samo skliznula i uzrokovala tek površinsku posjekotinu; kako je kasnije rekla, više ju je boljela modrica od udarca nego sama rana.

Noćne minute tiho su tekle. Napet i na oprezu, Boromir je osluškivao tamu kako bi na vrijeme reagirao i na najmanji znak opasnosti ako zatreba. Bio je tu kako bi ona mogla mirno spavati. Čuvat će je.

Eru, ne daj da joj se ikada išta dogodi.

-x-x-x-

Tuneli... još tunela... i još tunela. Ellin je uzdahnula. Bio je to njihov treći dan u Moriji, po svemu do sada sličan prethodnima. Mrak, tuneli, stepenice, spilje, mrak. Pa opet, i opet. A onda, zidovi uskoga prolaza kojim su trenutno hodali su se proširili, a svod nad njima je nestao.

"Da, to je to. Riskirat ću s malo više svjetla", rekao je čarobnjak i podignuo ruku. Svjetlost na vrhu štapa je zatreperila i pojačala se – i njihovim očima naviklima na polutamu učinila se blještava poput sjajne mjesečine. Blistave zrake obasjale su velike, masivne stupove i otjerale tamu iz labirinta oko njih, i pružale se prema dalekome, visokome svodu. Ellin je zinula u čudu. Dokle god je mogla doprijeti pogledom oko njih su se uzdizali ogromni kameni stupovi. Ravno pred njima se pružao središnji prolaz širok barem deset metara, i nestajao u tami u daljini. Prolaz je bio omeđen masivnim stupovima, a mnogo ih se nalazilo i s obje bočne strane prema postraničnim zidovima dvorane. No sama je dvorana bila toliko ogromna da se nije moglo doprijeti pogledom do tih zidova, a niti do svoda.

Zadivljena i zapanjena, Ellin je prišla bliže jednome od stupova. Svi su bili kvadratnoga oblika. Donji dio svakoga od njih imao je bazu sa stranicom otprilike pet metara i bili su brižljivo obrađeni i prepuni runa – s mnoštvom natpisa, reljefa i uklesanih slika, a nakon otprilike tri metra visine veliko masivno postolje prelazilo je u nešto vitkije tijelo stupa koje se uzdizalo prema svodu. Ti gornji dijelovi također su bili pažljivo obrađeni i ukrašeni.

Pogledavši naokolo, otkrila je da su crteži i reljefi na podnožjima međusobno različiti i približila im se da ih bolje prouči. Na prvi pogled nije uočila vezu između slikarija, no kad je bolje pogledala shvatila je da zapravo pričaju priču o povijesti toga mjesta i davnim bitkama. Puna divljenja, koračala je među stupovima gotovo bez daha. Ponovno je pogledala u daljinu, prema tim bezbrojnim kamenim divovima, i odjednom ju je pogodila spoznaja sasvim drukčija od početnog dojma: oni nisu bili tek puki potporanj ili pak ukras koji je trebao ispuniti taj veliki prostor. Imali su svoj vlastiti glas koji je pričao putniku drevne priče i kroz njih je mogla osjetiti dušu vještih patuljačkih majstora klesara.

Kada se na tren našla iza stupa, zaklonjena od blještavoga Gandalfovog štapa i svjetlost joj više nije tukla u oči, uspjela je nazrijeti i svod dvorane. Stupovi se nisu samo spajali sa stropom, već su se pri vrhu širili i stvarali brojne lukove. Jasno, zbog tame nije mogla uočiti nikakve detalje, ali nakon što je vidjela koliko su brižljivo obrađeni svi stupovi, nije ni najmanje sumnjala da je isto učinjeno i u njihovome gornjem dijelu, na prijelazu u svod.

"Toliko uloženog truda..." prošaptala je opčinjeno. Polako se vratila do Gandalfa i ostalih. "Koliko li im je samo vremena trebalo...?"

"Ovo je fantastično", komentirao je Sam pokraj nje, širom otvorenih usta u izrazu strahopoštovanja. Lica njenih suputnika odražavala su jednako divljenje koje je i sama osjećala. Osim Gandalfa koji je jedini već bio ovdje, svi su se osvrtali i gledali oko sebe i u vis, opčinjeni ljepotom i samom veličinom stupova i dvorane.

"Neke od naših podzemnih dvorana su prilično velike i lijepo su ukrašene, ali nijedna se ne može mjeriti s ovom", rekao je tiho Legolas. "Ovo je veličanstveno."

"Sada mogu odgovoriti na pitanje koje si postavio prve večeri, Gimli", rekla je Ellin okrenuvši se prema patuljku. Na licu joj je titrao topao osmijeh. "Pitao si što vilenjaci misle o Moriji. Naravno, mogu govoriti samo u svoje ime... ali reći ću, i čvrsto to tvrdim, da podzemlje može jednako oduzeti dah kao i pogled na vedro nebo prepuno blistavih zvijezda, ili pak zalazak sunca kada je nebo obojeno plamtećim crvenilom... Tko god kaže suprotno, nije vidio pravu ljepotu podzemlja i nema pojma o čemu govori."

"Neke od spilja kroz koje smo prošli do sada su velike i lijepe, ali sve se doimaju sitne i neugledne u usporedbi s ovom dvoranom", nadovezao se Legolas na Ellinine riječi. "Da sam prošao kroz Moriju nekim drugim putem i da nisam vidio ovo, mogu reći da bih bio uskraćen za pogled na prekrasno blago."

Gimli im nije ništa odgovorio, samo je kimnuo. Ionako je bio bez riječi pri pogledu na veličanstveno djelo svojih sunarodnjaka, a riječi hvale dvoje vilenjaka dodatno su ga smele. Zbunjeno je ispod glasa promrmljao nešto što je vjerojatno bila zahvala, a onda je nastavio obilaziti stupove i hitati od jednog do drugog zaneseno ih proučavajući.

"Da mi je bilo vidjeti ovo mjesto u doba najveće moći patuljaka..." prošaptao je Frodo. "Osvijetljeno i prepuno života, mora da je bilo prekrasno..."

"Da, lijepo je, ali moramo krenuti dalje." Gandalfovo prozaično upozorenje ih je prenulo iz sanjarenja i divljenja. "Nismo daleko od izlaza, ali to ne znači da je opasnost prošla. Ne smijemo se zadržavati."

Krenuo je krupnim koracima naprijed duž širokog prolaza među stupovima, a svjetlost njegova štapa ponovno je oslabjela. Jedan po jedan, članovi Družine pohitali su za njim. Hobiti su morali gotovo potrčali ne bi li uhvatili korak.

"Nismo daleko od izlaza? A gdje smo zapravo sada?" upitao je Boromir.

"Ovo se zove Dvadesetprva dvorana. Nalazimo se tik ispod istočnih obronaka planine, ali smo prilično visoko. Istočni izlaz koji se zove Dimrillska vrata nalazi se nekoliko razina niže od nas", odgovorio je čarobnjak, pa pokazao prema tami ispred njih. "Na kraju ove dvorane nalaze se velika vrata nakon kojih slijedi put koji se spušta mostu Khazad-duma. Čekaju nas stepenice i silazak do izlaza."

Dok su žurnim korakom hodali sredinom velike dvorane, Ellin je pogledavala unaokolo. Nije bilo vremena za proučavanje klesarija, ali njezino divljenje je i dalje raslo. Tihi i velebni stupovi i njihove tamne sjenke promicali su pokraj njih. Već se počela pitati koliko je duga ta dvorana, a onda je, upravo u trenutku kada je kroz tamu razabrala vrata u daljini, primijetila i svjetlost – isprva tako slabašnu da je pomislila da joj se pričinja. Ali svjetlo nije dolazilo iz pravca u kojem je stajao Gandalf. Prigušene zrake su dopirale s njihove desne strane, iz uskoga prolaza između dva stupa. Čarobnjak je spustio ruku na dršku mača, a drugom je dao znak za zaustavljanje, no bio je nedovoljno brz da bi zaustavio Gimlija. Patuljak je pohitao prema svjetlu.

"Khazad ai-menu!" povikao je i pojurio naprijed.

"Gimli! Čekaj!" viknuo je Gandalf i potrčao za njim. Začas su ih slijedili i ostali. Njihov trk nije dugo trajao, – možda tek desetak metara. Pred njima su bila otvorena vrata, oko dva metra visoka i upola toliko široka, koja su ih vodila u prostoriju iz koje je dopirala svjetlost. Kada su nahrupili unutra ugledali su Gimlija kako kleči pred duguljastim kamenim blokom koji je nalikovao na grob. Žalopojka koja se tren kasnije izvila iz njegovih usta potvrdila je sumornu pretpostavku.

"Ne... ne!" kriknuo je patuljak očajno. Riječi su mu potom prešle u naricanje. Gandalf mu je prišao prvi.

"Ovdje leži Balin, sin Fundinov, gospodar Morije", preveo je čarobnjak patuljački natpis uklesan u kamenu. "Dakle, mrtav je. Baš kao što sam se i bojao."

Družina je nijemo stajala okružujući patuljka i grob. Jedini zvuk koji se čuo bilo je Gimlijevo tiho jecanje. Ellin je bacila pogled unaokolo. Prostorija je bila pravokutnog oblika čiji je kraći zid mjerio desetak metara, a duži je mogao imati dva do tri metra više. Nekoliko je kostura ležalo unaokolo, kako patuljačkih tako i orkovskih. S njih su još visjele zarđale verižnjače, a koščate šake još su stezale mačeve i sjekire u posljednjem očajničkom stisku koji će potrajati do vječnosti. Mnogo je kostiju bilo razbacano po prostoriji, kao i raznih komada oružja: mačeva, polomljenih sjekira, ulubljenih štitova i kaciga. Smrt je lebdjela u prostoriji, ledena i neumoljiva. Ellin se naježila, ali studen koja ju je obuzela nije imala veze s temperaturom u odaji.

Podigla je pogled. Svod se uzdizao u obliku piramide. Grob je bio u sredini prostorije, a prozor izdubljen u svodu nalazio se iznad njega. Stijena je bila debela, no Ellin je uspjela ugledati komadić plavog neba i osjetiti dašak svježeg zraka koji je strujao kroz prozor. Nije mogla odvojiti pogled od njega. Čežnja za otvorenim prostorom na tren ju je toliko obuzela da je poželjela da se može nekako uzverati do visokog prozora i izvući se van upravo sada, ne čekajući više ni časa. Nebo. Sunce. Vjetar. Zvijezde. Zrak. Mjesec. Želim van.

Ali naravno, nije bilo moguće – ne toga časa i ne tim putem. Nije mogla letjeti. Uzdahnula je, pokušavajući odagnati osjećaj tjeskobe i zatočenosti.

"Što je ovo?" uskliknuo je Gandalf i pošao prema jednom od zidova prostorije. Tamo se, oslonjen na zid, nalazio jedan kostur; prema dimenzijama i ostacima opreme koja je još visjela na njemu Elin je zaključila da je bio patuljački. Uglavljene među kolutima njegove zarđale verižnjače iz njegovog su torza još uvijek stršale dvije crne strijele. No Gandalfa nije zanimao sam kostur, već se usredotočio na predmet koji je ležao uz njega. Kada ga je podignuo, Ellin je vidjela da se radi o velikoj knjizi. Bila je prilično debela i tvrdih korica, premda su zbog protoka vremena već bile ispucale i oštećene. Čarobnjak se vratio u sredinu prostorije i položio je na Balinov grob, pa počeo listati. Mnoge stranice su bile iskidane i zamrljane, vjerojatno krvlju.

"Da vidimo..." promrmljao je tiho Gandalf, nagnut nad knjigom. Neke stranice su ispale i gotovo se smrvile u prašinu. "Godine su označene, ali ovo su stari zapisi... moram naći dolazak Balinove družine..." Čarobnjak je govorio tiho, ne obraćajući se nikome posebno. Vrtio je stranice, povremeno preskačući više njih, da bi naposljetku našao ono što je tražio. "Evo ga! Tu su zapisi o Balinovom dolasku, iako je mnogo toga posve zamrljano i nečitko, ne mogu pročitati. Dakle... Borba za ulazak... otjerali orke... Floi ubijen strijelom... osvojili do šeste dvorane..." Tu je stao i opet na brzinu prevrtio nekoliko stranica. "Bitke... i još bitaka... Osvojili smo sve do dvadesetprve dvorane i..." Opet je zastao, mučeći se da odgonetne zamrljani tekst. "Sljedeće dvije riječi su nečitke, ali mislim da piše gornjih prolaza. Balin je postavio prijestolje u Mazarbulskoj Odaji."

"Odaja Sjećanja", prekinuo ga je Gimli. "To je vjerojatno ova u kojoj se nalazimo."

"Moguće. Da vidimo dalje. Balin je novi gospodar Khazad-duma. To je, izgleda, kraj ovoga poglavlja." Gandalf je opet preletio nekoliko stranica, tražeći samo ono što je bitno. "Svakodnevni opisi... rudarenje... povremene borbe s orcima... aha, evo ga. Našli smo mithril. Zatim ponovno uobičajene stvari... Hm! Što je ovo?" Podignuo je knjigu i pozorno se izbliza zagledao u njen hrbat. "Izgleda da dio stranica fali. Bit će da su uništene. Sada smo već blizu kraja... stranice su zamrljane i ne mogu razaznati tekst, ali vidim riječ tuga... zatim stoji: Sve ih je više svakoga dana, gubimo jednu po jednu dvoranu. Ovdje vidim samo dio riječi, ali... vjerojatno piše jučer. Dakle, jučer, desetog studenog, Balin, gospodar Khazad-duma, pao je u Azanulbizaru – to je patuljačko ime za Dimrillsku dolinu", dodao je objašnjenje, kimnuvši im. "Sam je sišao do Kheled-zarama – Zrcalnoga jezera – a jedan ork ga je ustrijelio s leđa. Ubili smo ga, ali mnogi... ovo opet ne mogu pročitati... iz pravca sjeveroistoka. Ostatak stranice je opet suviše nejasan." Uzdahnuo je. "Jadni Balin! Nosio je svoju titulu manje od pet godina. A evo i posljednje dvije stranice. Bojim se da smo blizu njihova tragičnoga kraja. Slušajte: Zauzeli su Most i susjedne dvorane. Frar, Loni i Nali pali su tamo." Zastao je, mršteći se. "Zatim ponovno ne mogu razaznati ništa u sljedećih nekoliko redova... prvo što mogu pročitati je prije pet dana. Ne možemo izaći. Kraj dolazi. Potom..." Nagnuo se posve blizu nad knjigu u nastojanju da odgonetne što piše. "Kraj dolazi. Čuju se bubnjevi u dubini. I posljednji red, posve izobličena rukopisa: Oni dolaze."

Gandalfov glas se ugasio. Teška tišina je ispunila odaju. Prijašnja nelagoda uzrokovana zastrašujućom atmosferom prostorije bila je posve blaga u usporedbi s užasom koji je Ellin osjetila sada. Dok se nervozno ogledavala oko sebe, kao da očekuje da će neki skriveni neprijatelj svakog trenutka skočiti na njih, pogledom je okrznula hobite. Lica su im bila ustrašena.

"I tako je propao pokušaj osvajanja Morije", rekao je sumorno Gandalf i zavrtio glavom. "Bilo je to odvažno, ali i nepromišljeno. Još nije trenutak za to." Okrenuo se prema patuljku. "Gimli, uzmi ovu knjigu i predaj je Dainu jednom kada ovo završi. Rastužit će ga, ali vjerujem da ipak želi saznati što se sve dogodilo Balinu i njegovim drugovima."

Gimli je odsutno ugurao knjigu u svoju naprtnjaču, i ne gledajući je. Dok ju je spremao, još jedan krhki komadić korica se odlomio i otpao, ali on to gotovo i nije zamijetio. Pogled, prazan i tužan, i dalje mu je bio prikovan za Balinov grob. Naposljetku je pognuo glavu, usana koje su se micale u nijemom pozdravu – ili pak molitvi.

"Vrijeme je da se pozdravimo s Balinom, sinom Fundinovim", rekao je Gandalf i okrenuo se prema vratima. "Moramo požuriti do izlaza."

Duuum.

Svi su se ukipili u mjestu.

Duuum. Duuum.

"Bubnjevi u dubini", dahnuo je Pippin, ponavljajući poput jeke riječi iz knjige.

Ali ovaj zvuk nije dopirao iz dubine ili daljine, već je bio opasno blizu. Iz velike dvorane iz koje su došli čuli su se pokliči orka. Boromir je dotrčao do vrata i provirio. Samo pola sekunde kasnije u vrata su se zarile dvije strijele. Brzo ih je zatvorio i naslonio se punom težinom na njih. Aragorn mu je pritrčao i poprečno pričvrstio jednu sjekiru kako bi ih zabarikadirao.

"Imaju i spiljskog trola", rekao je Boromir zakolutavši očima.

"Samo nam je još i to trebalo", promrmljao je namršteno Aragorn hvatajući još jednu sjekiru koju im je dobacio Legolas.

Nakon što su zabarikadirali vrata najbolje što su mogli, povukli su se nekoliko koraka unatrag, zauzimajući stav za borbu. Gandalf je bio uz njih, a hobiti još nekoliko koraka natrag. Na licima im se ocrtavao strah, ali usprkos tome odlučno su stezali svoje male mačeve. Ellin i Legolas uspeli su se na povišene uske platoe koji su se pružali uz bočne zidove, svaki s jedne strane, i stajali s napetim lukovima u rukama. A u sredini prostorije, na Balinovu grobu, stajao je Gimli. U rukama je stiskao svoju veliku borbenu sjekiru, nagnut naprijed u položaju spremnom za napad. Oči su mu plamtjele.

"Neka samo dođu. U Khazad-dumu još ima jedan živi patuljak."

Udarci u vrata postajali su sve snažniji i učestaliji. Krhko drvo, ispucalo i nagrizeno zubom vremena, nije moglo dugo odolijevati. Vrlo brzo se kroz pukotine moglo razabrati komešanje, a koji tren kasnije kroz njih su se pojavile ruke orka nalik na crne gmižuće pijavice.

To je bio trenutak koji je Ellin čekala. Imala je svoju metu – rupa u drvu bila je dovoljno velika. Otpustila je strijelu, a s one strane vrata dopro je samrtni krik. Samo trenutak kasnije i Legolas je sa svojim hicem bio uspješan.

A onda su vrata popustila i s treskom se srušila, a kroz otvor je prokuljala horda orka. Ellin je sa svoga povišenog položaja otpuštala jednu strijelu za drugom, što je brže mogla. Jedan po jedan, orci su padali pod njezinim strijelama. Legolas je sa svoje strane bio jednako smrtonosan. Dolje u središtu prostorije Aragorn i Boromir svom silinom su sjekli napadače; orci im nisu bili dorasli. Gimli, gonjen osvetom i bijesom, mahnito je kosio svoje protivnike i činilo se da mu je snaga udvostručena. Gandalf je također bio ubojit, a i hobiti su pridonosili koliko su mogli. Usprkos početnoj brojčanoj nadmoći orci su se vrlo brzo pokolebali: neki od njih nesigurno su zastali u strahu postavši tako još lakši plijen, a dvojica su čak pobjegla natrag kroz vrata. Ellin je brzo izvukla još jednu strijelu. Napinjanje lûka, pogodak. Pa još jedan. Ne prestajući otpuštati strijele, ponadala se da bi ovaj okršaj mogao biti lakši i manje opasan od jučerašnjeg.

No zaboravila je na Boromirove riječi s početka. Tlo se tada zatreslo, a veliki komad zida nad vratima rasprsnuo se u komadiće. Vitlajući masivnom toljagom spiljski je trol probio svoj put u odaju. Kamenje je letjelo na sve strane. Jedan ju je oštar kamen okrznuo po čelu, oči su joj se napunile prašinom, a pluća joj je ispunio snažan smrad koji se širio oko trola. Oblak se još nije ni slegnuo, a div je zamahnuo prema Legolasu. Ellin ga je pokušala pogoditi, ali kašalj i prašina u očima su je omeli. Njezina je strijela samo je okrznula trolovu podlakticu, ne prouzročivši mnogo štete; njegova prljava, sivosmeđa koža bila je debela i tvrda. Dok se okretao prema njoj s bijesnim izrazom u svojim izbuljenim očima, a izgledalo joj je da ga je ta površinska rana samo razjarila. Brzo je skočila dolje da izmakne zamahu toljage; samo tren kasnije mjesto na kojem je stajala bilo je pretvoreno u hrpu krša. Otkotrljala se nekoliko metara dalje pa spretno skočila na noge, izvukavši mač; lûk i strijele sada joj više nisu bili od koristi.

Aragorn je u jednom koraku bio pokraj nje i stali su leđa uz leđa, kao i mnogo puta do tada. Bili su uigrani i unaprijed znali poteze ovog drugog. Pomicali su se gotovo kao jedno tijelo, koseći orke koji su ih napadali. No samo koji trenutak kasnije prostoriju je proparao krik.

"Neee! Strideru, upomoć!"

Bio je to Sam.

"Idi!" viknula je Ellin ne osvrćući se, istodobno ni za tren ne usporavajući svoje pokrete. Aragorn je pojurio hobitu u pomoć. Ali nije ostala sama; Boromir je začas zauzeo njegovo mjesto. Okrećući se da blokira udarac orka, Ellin je krajičkom oka u udaljenom kutu odaje primijetila trola kako zamahuje velikim kopljem prema Frodu. No nije bilo vremena da vidi što će se zbiti dalje; svu je pažnju usmjerila na orka koji ju je napadao.

"Neeeeee!" Krik je dopro iza njenih leđa i na tren joj sledio krv u žilama. Očaj u Samovom glasu mogao je značiti samo jedno i Ellin osjeti kako joj srce tone. Ubrzala je pokrete i nadvladala orka s kojim se borila pa se hitro okrenula, oštrice podignute za blokadu eventualnog novog napada, ali nije bilo više nikoga. Tik uz nju, Boromir je također okončao borbu pokosivši posljednjeg orka koji je bio u blizini. Dok su se malo dalje Gandalf i Gimli obračunavali sa zadnja dva orka preostala u prostoriji, okrenula se upravo na vrijeme da vidi kako Legolas otpušta dvije strijele koje su najzad oborile trola na tlo. No ono što je zarobilo njenu pažnju bila je mala prilika koja je ležala na tlu. Aragorn je kleknuo i položio ruku na nepomično tijelo, a Samovo se lice zgrčilo u suzama. Oh, ne. Nije bila bliska s Frodom, ali osjetila je tugu i gubitak. A tu je bilo i pitanje Prstena...

A onda se hobit na tlu pomaknuo! Ellin je zinula pa pohitala prema njemu, baš kao i ostali.

"Dobro sam", prostenjao je Frodo. "Nisam ozlijeđen." Ipak, dok je to govorio, lice mu je bilo iskrivljeno od boli i rukom se držao za prsa, za mjesto gdje ga je pogodilo koplje.

"Trebao bi biti mrtav! Ovaj bi udarac ubio svakoga!" uzviknuo je Aragorn u čudu.

"Čini se da ovaj hobit nije samo ono što se vidi na prvi pogled", primijetio je Gandalf, a olakšanje i osmijeh su se miješali na njegovu licu. Tada je Ellin pozornije promotrila Froda, čija je odjeća bila u neredu zbog bitke: košulja mu je bila rasječena blizu vrata i malo je visjela. Ispod kopče koja mu je pridržavala plašt Ellin je ugledala odbljesak nekog metala. Verižnjača...?

"Oh!" uskliknuo je Gimli. "Mithril!"

Frodo je nato još malo rastvorio svoju košulju i svi su mogli vidjeti blistavu, gusto pletenu, prekrasnu verižnjaču koju je nosio ispod odjeće.

"Tako, dakle", rekao je Gandalf. "Pitao sam se gdje je završio Thorinov dar. Sada vidim da nije mogao naći bolju namjenu."

"Da. Bilbo mi ga je dao u Rivendellu prije nego što smo krenuli", kimnuo je Frodo. Uspravio se, ali vidjelo se da mu je pomicanje prilično bolno. Verižnjača mu je spasila život, no Ellin je pretpostavljala da udarac nije prošao bez posljedica. Čim se nađu u sigurnosti, morat će pregledati je li mu napuklo neko rebro.

Zvuci komešanja iz daljine su ih potaknuli na pokret.

"Bit će vremena za razgovor o tome", rekao je brzo Gandalf dok je žurio prema vratima. "Sada moramo krenuti prema mostu! Brzo!"

Frodo se još uvijek doimao ponešto nesiguran na nogama i potresen pa ga je Aragorn podignuo i prebacio preko ramena kao da je dijete. Istrčali su kroz uništena vrata natrag u veliku dvoranu. Izlaz iz nje bio je tek desetak metara udaljen. Iz pravca iz kojeg su ranije stigli čuli su se povici orka i topot njihovih koraka. I iako nisu smjeli gubiti ni trena, Gandalf je zastao, sleđenog izraza. Ellin je slijedila njegov pogled. Daleko na suprotnoj strani dvorane crvenkasti lelujavi odsjaj treperio je među najudaljenijim stupovima, puzeći polako prema naprijed – sporo ali nezaustavljivo. Što je to...? Nije znala, nije shvaćala, ali osjećala je kako je obuzima strava, kako joj se cijelim tijelom širi jeza i paralizira je.

"Dakle, ipak su ga probudili...", promrmljao je čarobnjak, trgnuvši se. "Požurimo!" Povikao je i pohitao prema izlazu.

"Što je to?" doviknuo mu je Aragorn dok su trčali kroz vrata. Gandalf je tada opet stao, ovoga puta da bi im dao znak da zatvore vrata.

"Neprijatelj prejak za bilo koga od vas", odgovorio je dok su Aragorn, Boromir, Gimli i Legolas gurali teška vrata. U procijepu koji se sužavao Ellin je vidjela groteskna iscerena lica orka kako trče prema njima. "Demon staroga svijeta. Morgothov balrog." I u tome času kada je Gandalf to izgovorio Ellinin je strah dobio ime: razumjela je zašto je odjednom bila toliko prestravljena. Srce joj je tuklo kao ludo, ali ne od trka.

Kamena vrata sjela su na svoje mjesto u posljednji čas, odsijecajući pristup orcima. Stijena je odzvanjala od njihovih udaraca u nastojanju da provale, a još su mogli čuti i njihove urlike. Čarobnjak je navukao zasun, a onda je na njega položio svoj štap i tiho započeo izgovarati riječi koje su Ellin bile nepoznate. No ionako ga nije slušala, i dalje pod dojmom maloprijašnjeg otkrića. Balrog! Od same pomisli bila je užasnuta. Nije još nikada susrela tako moćnoga neprijatelja; njezino iskustvo obuhvaćalo je samo orke i ponekog trola. I sada je samo željela pobjeći što dalje.

"Durinova kletva", rekao je tiho Gimli, oborenog pogleda. "Sada razumijem. Jadni Balin i ostali moji sunarodnjaci."

"Gotovo!" dahnuo je Gandalf i okrenuo se prema ostalima. Lice mu je bilo izmučeno i teško je disao, kao da je pretrpio veliki napor. "Ova čarolija bi trebala držati neko vrijeme. Ne smijemo gubiti ni časa", dodao je shrvanim glasom pa ih poveo naprijed. Njegov štap sada je svijetlio smanjenim intenzitetom, zrcaleći umor svoga vlasnika.

Pohitali su za čarobnjakom. Put ih je vodio kroz uske tunele koji su se neprestano spuštali, mjestimice strmije a mjestimice blaže. Povremeno su prolazili i dugim nizovima stepenica. Bile su uske i strme i usporavale su ih, jer su trebali biti posebno oprezni da se ne okliznu i strmoglave duž tunela. Prošli su i kroz dvije veće spilje s čijih su svodova visjeli dugi crveni stalaktiti, ali sada nije bilo vremena za divljenje strukturama prirode. Ellin ih je jedva zapazila krajičkom oka; svi su bili skoncentrirani samo na bijeg. Izlaz je bio blizu, ali sigurnost je još uvijek bila daleko. Gandalf ih je neprestano požurivao. Iz dubine su se tiho, ali stalno čuli bubnjevi i daleka prigušena tutnjava. Neprijatelj je također bio u pokretu.

Nakon trčanja tunelima i stepenicama za koje je Ellin imala dojam da traje satima – iako je zapravo prošlo tek nešto više od pola sata – izbili su u veliku dvoranu, jednu od najvećih kroz koje su uopće prošli tijekom puta kroz Moriju. Gandalfov štap sada je ponovno zasvijetlio jače. Dvorana je bila prilično izdužena i možda je jedino Dvadesetprva bila veća od nje. Nije bila veličanstvena niti ukrašena poput Dvadesetprve; Ellin je u trku zamijetila tek nekoliko manjih stupova. S njihove desne strane se u stijeni otvarao velik mračni prolaz – vjerojatno put prema drugim dvoranama i rudnicima ove razine, pomislila je. Suprotna strana duge spilje bila je toliko daleko da se zbog slaboga svjetla nije mogla ugledati.

Ono što ih je uplašilo bili su zvuci koji su dopirali iz prolaza na desnoj strani. Potjera koja ih je slijedila kroz više tunela – za njima i oko njih, poput klopke što se zatvara oko plijena – sada je bila opasno blizu. A iz prigušene tutnjave bubnjeva izdvajao se jedan ritmični zvuk: bat teških i sporih, ali nezaustavljivih koraka. I tada se mračni otvor obojio crvenim plamenom.

"Brzo!" viknuo je Gandalf. "Prema mostu!"

Potrčali su duž velike dvorane s čarobnjakom na čelu. Nakon pedesetak metara, Ellin je shvatila da se na suprotnoj strani spilja ne zatvara i ne nastavlja u novi tunel, već se širi i otvara u veliki bezdan. U sredini se izvijao dugi, tanki kameni most. Čuveni most Khazad-duma.

Tlo iza njih se zatreslo. Ježeći se, Ellin se osvrnula. I protiv svoje volje, zastala je. Duh zla iz drevnoga doba potpuno ju je paralizirao i oduzeo joj snagu. Pogled joj je ostao prikovan za plameno obličje koje ih je slijedilo. Balrog je bio visok oko pet metara. Tamna koža mu je bila ispresijecana brojnim pukotinama kroz koje kao da je ključala lava. Okruživali su ga plamenovi i dim. Snažni udovi završavali su mu oštrim kandžama, a na leđima je imao krila. U jednoj je ruci držao veliki usijani mač, dok je drugom stiskao dugi plameni bič. Bio je pognut naprijed i ubrzao je korak u potjeri za svojim plijenom.

Već sljedećeg trenutka jedna ju je ruka grubo povukla naprijed.

"Što ti je?! Ne zastajkuj!" Bio je to Aragorn. Prenula se i potrčala. Dok je jurila bez daha, teški koraci iza njih polako su se približavali. Ellin je sada zurila samo u most, u tu jednu točku koja bi mogla biti spas – možda. Jer upitala se što će spriječiti balroga da i on ne prijeđe za njima. A nije znala koliko je daleko izlaz.

Udaljenost do mosta bivala je sve manja. Ali bat koraka iza njih jasno je govorio da se udaljenost smanjuje i s te strane, odakle ih je sustizala potjera. Instinktivno je ubrzala trk usprkos boli u nozi, ali odmah ga je i usporila. Jer nije bila sama; bili su skupina, bili su Družina. Trčat će onoliko brzo koliko najsporiji i najmanji među njima mogu. Dok joj je srce tuklo od napora i straha, bacila je hitri pogled preko ramena, pa opet pogledala naprijed. Do mosta nije preostalo još mnogo. Možda bismo mogli uspjeti...

Legolas je stigao prvi i potrčao preko kamenog lûka koji se nadvijao nad provalijom. Most je bio toliko uzak da je samo jedna osoba mogla hodati po njemu; bila je to dobra obrana protiv neprijatelja koji bi se poželio probiti u Moriju s istočne strane jer patuljci su mogli strijelama obarati napadače i ne bi ih se mnogo uspjelo probiti do njihove strane. Ali ta je defanzivna prednost mosta sada bila nedostatak za njih jer su mogli prijeći samo jedan po jedan. A svaka im je sekunda bila važna.

Za vilenjakom je prošao Gimli, a potom i hobiti. Došao je red i na nju i gotovo je ustuknula. Crni ponor je bio zastrašujuć, a most joj se odjednom učinio toliko uzak da je uplašeno pomislila da će sigurno pasti. No samo jedan pogled prema plamenom liku koji se približavao izbrisao je strah od mračnog bezdana. Prisilila se da gleda samo u tlo, da zamisli ravnu crtu duž mosta i trči točno po njoj. Pazeći da joj pogled ne skrene prema dubini pod njom, pretrčala je most i pridružila se ostalima na drugoj strani. Teško dišući od dugoga, napornog trka, promatrala je kako Boromir i Aragorn dolaze odmah za njom, a posljednji je bio Gandalf. No čarobnjak nije prešao most, već je stao na polovici i okrenuo se. Upravo u trenutku kada je do mosta stigao i balrog.

Uspravio se i raširio ruke i krila. Plamen oko njega se razbuktao i stvor se doimao još većim. Ellin se uplašeno trgnula. Znala je kolika je čarobnjakova moć, ali sada je djelovao sitno u usporedbi s balrogom, a nije znala kolika je njegova snaga.

"Ne možeš ovuda proći", rekao je Gandalf mirno, ali nepokolebljivo. Njegov glas, iako nije bio glasan, ispunio je čitavu dvoranu. Balrog je zastao, proučavajući svog suparnika. Iza njega, negdje na polovici dvorane, orci koji su bili u potjeri također su zastali. Oči su im sablasno svjetlucale u tami.

Balrog je napravio korak naprijed prema mostu, a Gandalf je podignuo svoj štap i mač.

"Ne možeš ovuda proći", ponovio je, ovog puta snažnije. "Ja sam sluga tajne Vatre i zapovjednik plamena Anora. Mračna vatra neće ti pomoći, plamene Udunov. Vrati se u Sjenu. Ne možeš ovuda proći!"

Vatra je suknula iz balrogova tijela, kao da odražava njegov bijes uperen prema čarobnjaku koji mu prijeti, i svom je silinom spustio svoj plameni mač prema maloj sivoj prilici na sredini mosta. Ellin krikne, ali balrogov napad nije prouzročio nikakvu štetu. Gandalf je stajao jednako uspravno i čvrsto – udarac se odbio od nevidljiva štita.

"Nećeš proći!" uzviknuo je i udario štapom po mostu. Pojavio se snažan bljesak i razlegla se grmljavina. Raširenih krila, balrog se prijeteći nagnuo naprijed i stupio na most. Ali u tome trenutku, uz strahoviti prasak, polovica mosta se raspuknula i razbila u komadiće. Plameni lik je izgubio tlo pod nogama i počeo padati u provaliju, mašući rukama ne bi li se u zadnji čas uhvatio za nešto i tako spasio. No svi njegovi pokušaji bili su uzaludni, a Gandalf je ostao stajati na rubu preostale polovice, isprativši pogledom pad svoga strašnog protivnika. No tek što se počeo okretati prema njima, iscrpljen od napora koji je uložio u ovu borbu, dok je Ellin još uvijek zapanjeno zurila u rupu koja je zjapila na mjestu gdje je do maločas stajao most, balrog je iz ponora zamahnuo bičem u posljednjem pokušaju da dohvati svog protivnika – i uspio u tome. Sam vrh omotao se Gandalfu oko gležnja i povukao ga u dubinu. Čarobnjak se pokušao rukama zadržati za rub mosta, ali bez uspjeha.

"Bježite, budale!" bile su posljednje riječi koje su doprle do njih dok je Gandalf padao i nestajao u ponoru.

Nevjerica. Šok. Neee!

Njezin um je odbio povjerovati u ono što su oči upravo vidjele. Ali most je bio prazan – čarobnjak je doista nestao u provaliji. "Neeee! Gandalfe!" Njezin se krik stopio s užasnutim uzvicima ostalih. Frodo je pokušao pojuriti prema mostu, ali Boromir ga je u posljednji tren zadržao. Na svim licima odražavao se šok i bol. Ne! Ne može biti. Ne Gandalf... Misli su joj bile zbrkane i nepovezane. Nije mogla prihvatiti to što se dogodilo; Gandalfa je uvijek doživljavala kao nepobjedivog, neuništivog, kao nekoga tko će uvijek biti tu uz njih, jači od svega. A sada...

Jecaj je provalio iz nje, pa još jedan. Zureći u dubinu u kojoj je nestao čarobnjak kojeg je voljela, pogleda mutnog od suza, nije ni primijetila orke koji su se primakli suprotnom rubu provalije. Prenula se tek kad je strijela fijuknula koji centimetar od nje.

"Idemo!" Aragornov je glas dopro do nje kao iz velike daljine, prigušen. Okrenula se i potrčala za Družinom, iako joj se činilo da su joj noge kao od olova. Suze su joj tekle niz lice, a onda je opazila da nije jedina koja plače.

Tunel je bio kratak, a na njegovom kraju je bilo svjetlo. Izbili su u dvoranu ispunjenu danjom svjetlošću, na čijoj se suprotnoj strani nalazio veliki pravokutni otvor – Istočni ulaz u Moriju o kojem im je govorio Gandalf. Trojica orkovskih stražara pali su posječeni i prije no što su stigli pružiti otpor.

I tada, tri dana nakon što su ušli u podzemlje, ponovno su se našli u vanjskom svijetu. Tamnoplavo nebo predvečerja je nad visokim vrhovima gorja bilo obojeno zlatom. Blagi vjetar donosio je noćnu studen. Ali ma koliko da su za vrijeme puta kroz Moriju žudjeli za izlaskom, sada se nisu obradovali vanjskom svijetu. Nisu se divili prvim blještavim zvijezdama. Nitko nije zamijetio ljepotu drveća i planine, niti se itko osvrnuo da vidi prekrasno obrađene stupove i pročelje ulaza. Izlazak iz mračnih, skučenih tunela nije donio olakšanje. Njihovo je nebo bilo zamračeno, prekriveno oblacima tuge. I dok su trčali ne bi li se prije noći što više udaljili od Morije i orka, Ellin se s tugom pitala koliko im je nade preostalo bez Gandalfa.