Ako još niste, glasajte u pollu na mom profilu o dinamici objavljivanja ove priče. Poll će biti otvoren do kraja ovoga mjeseca, i ovisno što se izglasa, nova dinamika se počinje primjenjivati od 01.06. :)
-x-x-x-
Haldir, Aragorn, Ellin i Legolas su u trenu bili na nogama. Svi vilenjaci su dograbili svoje lukove i stali uz ogradu talana čiji su zastori začas bili odmaknuti, a Haldir je dodao jedan od lukova i Aragornu. Boromir im je hitro prišao. Nije imao namjeru samo stajati po strani, iako nikada nije bio naročito dobar s lûkom. No čak i ako bude samo nasumce gađao u najveću gužvu, čak i ako pri tome pogodi samo jednog jedinog orka, učinit će nešto korisno. Nije dolazilo u obzir da samo gleda i čeka. I zato je od Haldira zatražio još jedan lûk i stao uz ostale.
Isprva nije mogao ništa vidjeti u mraku, čak ni razabrati gdje je tlo. Ali topot teških čizama i grleno glasanje orka koje je poput potmule grmljavine nadolazilo iz daljine nepogrešivo su odavali položaj neprijatelja koji se polako približavao. Dok su ih iščekivali, napeti i spremni, oči su mu se priviknule na tamu i prvo što je uspio uočiti bile su siluete drveća. Bojni povici orka bili su sve glasniji. A neprijatelji su se vrlo brzo približili te je uspio razabrati i komešanje na tlu.
I upravo je tada Haldir dao znak. Lukovi su zapjevali, fijuci su proparali zrak. Boromir je otpustio strijelu prema crnoj masi koja se gibala među drvećem. Osjećao se nespretno, pogotovo stoga što je lûk bio nešto drukčiji i duži od onih koji su obično bili u upotrebi u Gondoru. Nije bio siguran je li išta pogodio, ali odmah je posegnuo za idućom strijelom, dajući sve od sebe. Pokraj njega, vilenjaci su hitro otpuštali svoje strijele; bili su brži i uigraniji od njega i u njihovim je pokretima mogao vidjeti rutinu. Na čas je pogledao lice svoga susjeda i na njemu pročitao apsolutnu koncentraciju.
Vratio je pozornost na bitku i otpustio sljedeću strijelu, pa sljedeću. Onda je shvatio da čuje zujanje strijela i iz susjednih krošanja i tek je tada ugledao obrise dva obližnja talana, kao i figure vilenjaka na njima. Svi zajedno, gađali su neprijatelje neumorno i s ubojitom preciznošću. Rojevi strijela spuštali su se na orke koji su se našli u smrtonosnoj zamci. Neki od njih su pokušali uzvratiti, no nisu mogli ozbiljno zaprijetiti dobro skrivenim vilenjacima koji su ih kosili iz visine. S tla su dopirali neartikulirani krici i samrtni hropci.
Okršaj nije potrajao dugo. Orci se jednostavno nisu mogli suprotstaviti superiornijim protivnicima i vrlo brzo je većina bila pokošena valovima vilenjačkih strijela. Uvidjevši da su izgubljeni, tek mali broj preživjelih se okrenuo i počeo bježati. Boromir je čuo kako Haldir nešto dovikuje prema susjednim talanima te se odmah potom obraća i vilenjacima na njihovome talanu, ali govorio je na vilenjačkom jeziku i nije ga mogao razumjeti. No kada su se svi osim Rumila stali hitro spuštati, a učinilo mu se da kroz tamu vidi i nekakvo kretanje duž debla druga dva mallorna, pretpostavio je da se radi o naredbi za potjeru za preostalim orcima.
Tada je pogledao prema hobitima; stajali su na sredini talana i pomalo nervozno pogledavali oko sebe. Gimli je stajao korak do njih.
"Ne brinite, orci su otjerani", rekao im je Haldir. "Bilo ih je mnogo, ali uništili smo većinu. Moji suborci sada progone ono malo koliko ih je uspjelo pobjeći. Nijedan ork neće izaći živ iz Lothloriena."
"To su oni koji su nas progonili još od Morije?" upitao je ozbiljno Frodo.
"Vrlo vjerojatno", potvrdio mu je Haldir. "Došli su iz pravca sjeveroistoka, baš kao i vi. No neće se uspjeti vratiti u svoju jazbinu, sustići ćemo ih", rekao je odlučno.
"Onda, sada je sve mirno? Nema više opasnosti?" upitao je Pippin.
"Nema", odgovorio je Haldir. "Možete se ponovno opustiti i spavati. To vrijedi za sve vas." Obuhvatio je pogledom i ostale članove Družine. "Zacijelo ste umorni. Pođite sada na počinak. Rumil i ja ćemo stražariti."
"Ako je potrebno, i ja mogu preuzeti koju smjenu", rekao je Boromir, istovremeno kada je i Aragorn iznio istu ponudu. Međutim, oba vilenjaka su odmahnula glavom.
"Doista, nema potrebe", rekao je Haldir. "Mi smo odmorni i bez problema ćemo odraditi noć."
Nakon toga, svi su polako legli na spavanje. Ležeći u svojoj vreći, prije no što će zaspati, Boromir je zaključio da se zapravo osjeća prilično ugodno. Bilo je svježe, ali zahvaljujući zavjesama na talanu ipak nije bilo onako hladno kao onih noći kada su spavali na otvorenom. Sve je bilo mirno i tiho. Noćni zrak je odisao nekom posebnom aromom. Bila je sasvim lagana i vrlo prijatna; zaključio je da se vjerojatno radi o mirisu mallorna. I naposljetku, razvrstavajući dosadašnje dojmove o Lothlorienu, ali razmišljajući i o zasada neodgovorenim pitanjima, polako je utonuo u san.
Novi dan koji je osvanuo bio je vedar i malo topliji od prethodnog. Družina je nakon doručka nastavila put kroz Lorien, a vodili su ih Haldir i Rumil. Zemljana cesta je bila široka i dobro utabana, te dovoljno široka da nekoliko ljudi može hodati usporedno. Posvuda je raslo mnogo mallorna, ali kao i prvog dana, Boromir je vidio i mnogo drugog drveća i grmlja. Dobro je poznavao Bijelo gorje, Ithilien i južni Gondor; hodajući Zlatnom šumom, usput ju je uspoređivao sa svojom domovinom. Uočio je da ovdje raste i drveće koje mu nije bilo poznato, a što su išli dublje u Lorien i što je više imao prilike vidjeti, još jednom je i protiv volje morao zaključiti da je ovaj kraj najljepši koji je ikada vidio. Ova je šuma bila obojana živopisnim bojama, punijim nego igdje drugdje; žuto lišće nije se doimalo uvelim i beživotnim već kao da je sjajilo poput zlata, a svo drveće bilo je visoko, bujno i skladno. Ništa oko njih – od najvećeg mallorna do najsitnije travke – nije bilo sasušeno ili na bilo koji drugi način nezdravo. I iako su vilenjaci tvrdili da nemaju čarobne moći, nije mogao ne upitati se je li ova šuma tako posebna upravo zahvaljujući njihovom utjecaju.
Teren je bio ravan i napredovali su brzo i s lakoćom. Nekoliko su puta pregazili manje potoke. U kasno poslijepodne stigli su do jednoga proplanka obraslog samo travom. Doimao se poput maloga otoka usred ogromnog oceana drveća. Tu su se zaustavili radi odmora i užine te su se smjestili na meku travu blizu ruba šume. Aragorn je pojeo nešto brže od ostalih i polako odšetao do sredine male čistine. Kada je Boromir završio s jelom, graničar je i dalje sjedio na brežuljku. Boromir je ustao i, ponešto znatiželjan, došao do njega. Aragorn, zagledan u daljinu, podignuo je glavu tek kad mu je prišao sasvim blizu; izgledao je kao prenut iz sna. Pogledavši ga bolje, Boromir je shvatio da je prekinuo putovanje među uspomenama.
"Oprosti, nisam znao da ću te omesti u privatnom trenutku", rekao je, spreman povući se ako je potrebno.
"Sve je u redu", odvratio je tiho Aragorn i pokazao glavom na tlo pokraj sebe, u neizgovorenom pozivu da sjedne do njega. Boromir se spustio na travu, no nije htio ispitivati Aragorna zašto se osamio i što mu je bilo na umu. Tada je primijetio Haldira i Froda kako nestaju u šumi.
"Što misliš, kamo idu?" upitao je, ponešto zbunjen.
"Nedaleko odavde se nalazi Amrothov talan. Sjećaš li se njegova imena iz jučerašnje Legolasove priče o njemu i Nimrodel?"
Boromir je kimnuo.
"Amrothov talan smješten je na gornjim granama najvišega mallorna u okolici, pa se zapravo radi o svojevrsnom vidikovcu", nastavio je Aragorn. "Doista je lijep pogled odozgo. Pretpostavljam da je to ono što Haldir želi pokazati Frodu."
"Ti si također bio gore?"
"Jesam, jednom", kimnuo je Aragorn, a Boromiru nije promaknulo da su mu oči na čas zasjale. "Caras Galadhon u koji ćemo stići sutra smješten je na najvišem brežuljku u šumi i tamo rastu najviši mallorni, pa zapravo iz njega možeš najbolje vidjeti Lothlorien a ne odavde..." Zastao je na nekoliko trenutaka, opet zamišljen. "Ali ja više volim ovo mjesto", završio je tiho, kao da govori sam sebi.
"To se vidi na tebi", kimnuo je Boromir i blago se osmjehnuo. "Lijepe uspomene?"
"Da", potvrdio je Aragorn, a i na njegovom licu se pojavio osmijeh. "Dio moga srca će uvijek biti ovdje."
Aragorn nije rekao više od toga, ali i to je Boromiru bilo dovoljno da zaključi da se na ovome mjestu moralo dogoditi nešto važno između njega i Arwen; uostalom, lice graničara obojano zanosom i srećom odavalo je sasvim dovoljno. Zato je samo kimnuo i nasmiješio se u znak razumijevanja.
"Faramir često kaže da su uspomene naša najvrjednija imovina", rekao je zamišljeno. "Slažem se s njime."
"Koje je tvoje najranije sjećanje?" upitao ga je tada Aragorn radoznalo, nagnuvši se malo naprijed prema njemu.
Boromir nije morao dugo razmišljati o odgovoru. "Moj četvrti rođendan", nasmijao se. "Roditelji su priredili zabavu, a na njoj je bilo mnogo djece. Sjećam se da smo napravili popriličan nered. Jurili smo na sve strane, rušili stvari, a na kraju čak došlo do bitke kolačima. Odrasli su poludjeli s nama, a naravno, na kraju smo bili i kažnjeni." Nasmiješio se dok se prisjećao. "Ali nije nam to bilo važno jer smo se sjajno zabavili."
Aragorn se također počeo smijati. "Volio bih da sam to vidio! Sada kada te slušam, mislim da bi samo zbog toga vrijedilo da sam ostao koju godinu duže u Gondoru pa da vidim i taj prizor."
"Podsjeti me – kada si točno otišao?" upitao je Boromir.
"Imao si oko dvije godine", odgovorio mu je Aragorn. "Da, vidio sam te nekoliko puta. Bio si prilično živahan mališan. No nisam imao prilike prisustvovati rođendanskim proslavama."
"Ne znaš što si propustio", rekao je veselo Boromir, pa ga pogledao. "A ti? Koje su tvoje najranije uspomene?"
"Bio sam otprilike jednako star kao i ti. Dakle, imao sam četiri, ili možda malo manje od pet godina. Jako sam volio medenjake koje su pripremali kuhari u Elrondovoj kući. Spremala se neka proslava što je značilo da su u pripremi i slatkiši, i sjećam se da sam pitao Glorfindela da me otprati do kuhinje i da mi pomogne nagovoriti kuharicu da mi da sedamnaesto-jedanaest medenjaka." Tada je stao i nasmijao se Boromirovom upitnom pogledu. "Da, upravo tako kao što si čuo. Sedamnaesto-jedanaest. Vjeruj mi, danas nemam pojma što sam želio reći s time niti o kojoj količini se radi. Vjerojatno je to u mojoj dječjoj glavi predstavljalo neki veliki broj, odnosno mnogo medenjaka." Opet se nasmijao. "Postoji i nastavak. S obzirom da mi je Glorfindel djelovao vrlo ozbiljno i impresivno, te ujedno i starije od Elronda, upitao sam ga ima li on više od sedamnaesto-jedanaest godina. Malo se bio zamislio, pa odgovorio da je on još stariji od toga i da ima sedamnaesto-dvanaest."
"Zvuči zabavno", razdragano se nasmijao Boromir. "I jesi li dobio svoje medenjake?" upitao je.
"Jesam. Ali ne baš toliko koliko sam želio", odvratio je veselo Aragorn.
Dok su tako razgovarali o djetinjstvu, iz Boromirovih je misli izronila još jedna vrlo draga uspomena. "Jednom prilikom su naši roditelji bili zauzeti s nekom važnom delegacijom iz Belfalasa cijelo poslijepodne i večer", nastavio je iznositi sjećanja. "Mislim da je meni bilo deset, a Faramiru pet godina." Na trenutak je zastao, zamišljen. To je bila jedna od posljednjih sretnih uspomena, dok je njihova majka još bila živa. "Na nas je pazila jedna dadilja. Imali smo četiri kolača da ih pojedemo poslije večere. I zamisli, ja sam pojeo tri."
"Siguran sam da je Faramir to smatrao najgorim mogućim zločinom koji se može počiniti u Međuzemlju", rekao je Aragorn, kimajući glavom s posvemašnjom ozbiljnošću.
"Upravo tako", potvrdio je Boromir. "A igrom slučaja, upravo tih dana smo imali u sobi maketu jednog od jedrenjaka Elendilove flote. Kada je bio gotov, brod je bio velik oko jedan metar i zaista lijep, s mnogo pažljivo izrađenih detalja. No tada je još bio u izradi, pa jarboli još nisu imali sve dodatne dijelove i jedra, već su bili samo obični ravni štapovi. Faramir je, prije no što sam shvatio što će napraviti, iščupao jedan od jarbola i napao me njime, kao da mu je to mač. Meni nije preostalo drugo nego zgrabiti drugi, kako bih i ja imao 'mač' za obranu." Nasmijao se. "Naravno, bio sam jači jer sam pet godina stariji. Ali brzo smo slomili jedan od jarbola pa smo odmah sklopili primirje. Naime, trebalo je popraviti stvari prije nego što roditelji vide što smo učinili. Dadilja nas je izgrdila, ali ipak nam je na kraju pomogla. Srećom, kako brod nije bio gotov, u jednoj je kutiji bilo još neiskorištenih dijelova za njegovu izradu, pa smo uz njezinu pomoć uspjeli zalijepiti dva nova jarbola, a onaj slomljeni smo sakrili."
"A ja sam jednom rekao Ellin da me pusti na miru jer sam se želio ići igrati s nekima od dječaka. Mislim da sam joj rekao da je dosadna curica, ili nešto slično. Naravno, nije prošlo bez osvete, kao što možeš zamisliti."
"Oh, razumijem te u potpunosti", kimnuo je Boromir, uz izraz suosjećanja namijenjen svima koji imaju mlađu braću ili sestre. "Što ti je učinila?"
"Kada sam kasnije te večeri sjedio za stolom i čitao, maleno četverogodišnje čudovište mi se prišuljalo s leđa i odalamilo svijećnjakom po glavi. Imao sam čvorugu danima", uzdahnuo je patnički Aragorn, ali istovremeno se i smiješio.
Još su neko vrijeme prebirali po sjećanjima iz djetinjstva, nasmijavajući jedan drugoga. Ubrzo su se vratili Haldir i Frodo pa je Družina nastavila svoje putovanje kroz Lorien. Ponovno su se zaustavili u predvečerje, stigavši do jednog manjeg galadhrimskog naselja. Sastojalo se od tek tridesetak talana, a logor su napravili u podnožju mallorna u središtu. Vladala je ugodna i opuštena atmosfera jer im, ovako duboko u Lorienu, više nije prijetila opasnost od napada orka. Naposljetku, nakon večere i ugodnog razgovora i druženja, legli su na spavanje.
Ipak, Boromir je te noći loše spavao. Vrtio se na svome ležaju, a misli su mu bile u Gondoru. Bio je sve bliže svojoj domovini i sve je više mislio na nju, na svoga brata i svoj narod. I usrdno se nadao da će se stići vratiti u Minas Tirith prije no što Sauron krene u odlučujući napad.
Sljedećega dana put ih je vodio pokraj još dva naselja, a do Caras Galadhona stigli su u poslijepodnevnim satima. Boromir je ugledao vilenjački grad kada su izbili na jednu čistinu pa mu visoke krošnje više nisu zaklanjale vidik. Točnije, nije vidio sam grad; talani su mu bili skriveni od pogleda, smješteni unutar krošanja. No iz ogromne ravnice izdizalo se brdo, a na njemu su rasli mallorni viši od ijednih koje su vidjeli do sada, baš kao što mu je bio opisao Aragorn. Čak i iz daljine, ondje se drveće doimalo još ljepšim nego bilo gdje drugdje u Lothlorienu. Divljenje se u njemu miješalo s radoznalošću. Sada, nadomak njihova cilja, bio je nestrpljiv upoznati grad i njegove stanovnike.
Put ih je doveo do sjeverne ivice grada. Kada su izašli iz šume i našli se u podnožju brijega, vidio je da je opasan bedemima oko kojih je vodila cesta popločena bijelim, uglačanim kamenjem. Zlatne krošnje uzdizale su se nad njima i pružale se visoko prema nebu, gotovo kao da se spajaju s dalekim plavetnilom. Posljednje zrake zalazećeg sunca obasjavale su šumu čineći tako zlaćane nijanse još punijima. Morao si je priznati – ne znajući više po koji put – da ga je Lorien opet zapanjio svojom ljepotom. A promatrajući lica svojih suputnika, vidio je da nije jedini koji tako misli.
Haldir im je rekao da se ulaz u grad nalazi na južnoj strani te ih je poveo kamenom cestom. Grad su obilazili s njegove zapadne strane, a taj put nije bio nimalo kratak jer je brijeg bio povelik, s prilično širokim podnožjem. Dok su stigli do visokih kamenitih vrata nebo je već bilo tamno, a na njemu su zablistale zvijezde. Pogledavši u vis, Boromir je u daljini u krošnjama ugledao svjetlucanje bijelih i plavičastih svjetiljki, pa je izgledalo kao da je brijeg okićen zvijezdama. Prošavši kroz gradska vrata, Haldir ih je dalje vodio dugim stazama koje su vijugale među mallornima. Stalno su se uspinjali diskretno osvijetljenim stazama prema višim dijelovima grada. Pogledavajući prema gore, Boromir je na mallornima uočio brojne talane. Povremeno su susretali vilenjake koji su hitali svojim putem; većina ih je pozdravljala, no istodobno i vrlo začuđeno i znatiželjno promatrala. Naposljetku su stigli do samoga vrha brijega; tamo je rastao najveći od svih mallorna. Oko njega su u krug bile raspoređene srebrnaste svjetiljke. Ovdje prema talanu nisu vodile obične ljestve, već su oko širokog debla bile dograđene prave drvene stepenice koje su se kružno uspinjale, a imale su i ogradu. Uz mallorn su stajala tri stražara u bijelo-sivim odorama i plaštevima.
Kada su došli do vrha stepenica stupili su u prostranu, blistavo osvijetljenu odaju. Jedini talan koji je Boromir vidio do sada – onaj na samoj granici Loriena, prve večeri – nikako se nije mogao usporediti s ovime. Baš kao što je mu je Rumil bio objasnio, ono je bila obična mala stražarnica. Ovo sada, sa svim svojim raskošnim ukrasima i umjetninama, izgledalo je poput prave palače. I bilo je veliko: samo ova prostorija bila je mnogo veća od cijeloga onoga talana, a još tri su vrata, svaka na jednome zidu, vodila prema drugim odajama. Tada su se vrata nasuprot njih otvorila i kroz njih je stupilo dvoje vilenjaka. Iako ih nikada ranije nije vidio, Boromiru nije trebalo nikakvo predstavljanje da bi u njima prepoznao Galadriel i Celeborna, gospodare ove zemlje. Hodali su jedno uz drugo, vrlo uspravni i visoko podignutih glava, kraljevskoga držanja. Koraci su im bili tako meki da se činilo kao da u hodu i ne dotiču tlo. Zaustavili su se otprilike tri metra ispred Družine.
"Dobrodošli u Lothlorien", pozdravila ih je službeno Galadriel. Glas joj je bio dubok, no mek i melodiozan. Boromir se pozornije zagledao u nju. Nije bila nalik nijednome vilenjaku kojeg je vidio do sada. Bila je lijepa – kao i sve vilenjakinje – ali ljepota je bila ono posljednje što ga je impresioniralo kod nje. Čak ni gospodar Rivendella, koji je ostavio dubok dojam na njega, nije joj bio ravan. Moć i samopouzdanje što su zračili iz nje bili su posve opipljivi, a dubine njenih očiju odavale su njezinu drevnost i mudrost. Zurio je u nju nekoliko trenutaka, opčinjen, prije no što je shvatio da nije čuo što je govorila. Trepnuo je i pribrao se.
"...ne mogu ga više vidjeti. Pao je u sjenu", rekla je Galadriel tihim, dubokim glasom, a pogled joj je otplovio negdje daleko izvan talana na kojem su se nalazili. Boromir je shvatio da govori o Gandalfu.
"Progutala ga je Sjena i plamen. Morgothov balrog, dok smo prolazili kroz Moriju", rekao je sumorno Legolas, a neki od vilenjaka iz kraljevske garde trgnuli su se na te riječi. Više neprijaznih pogleda palo je na Gimlija koji je, gledajući u pod, uz težak uzdah samo premjestio težinu s jedne noge na drugu, ali nije ništa rekao.
"To su doista loše vijesti", rekao je ozbiljno Celeborn, i Boromir je tada prebacio svoju pažnju na njega. Bio je tek neznatno viši od Galadriel, a zračio je jednakom aurom moći kao i ona. Pa ipak, promatrajući ih, Boromir je bio spreman zakleti se da je ona bila ta čija je moć bila veća. "Što se dogodilo?" upitao je gospodar Loriena.
Aragorn je tada ukratko opisao njihov put od Rivendella, iznoseći u tom kratkom izvještaju samo ono najvažnije. Kada je stigao do njihova prolaska kroz Moriju, Boromir je uzdahnuo. Dok su bježali pred potjerom iz Morije nije bilo vremena za žalovanje jer tada su spašavali gole živote, ali sada je odjednom shvatio koliko mu čarobnjak nedostaje i koliko zapravo tuguje za njim; nije ni shvaćao koliko mu je Gandalf bio drag sve do sada kada je bio izgubljen.
"To je loše", Celeborn je zatresao glavom. "Već dugo smo se bojali da ispod Caradhrasa spava neko zlo, a sada smo dobili i potvrdu za to. Patuljci su, dakle, probudili taj drevni Morgothov okot." Njegov se pogled spustio na Gimlija, koji i dalje nije dizao glavu. "Da je barem Gandalf bio mudriji i pošao nekim drugim putem."
"Sigurna sam da je Gandalf znao što radi", rekla je Galadriel blagim glasom, pa pogledala Gimlija. "Ne daj da ti tama Khazad-duma ispuni dušu, Gimli sine Gloinov, jer nije krivica tvoga roda što je Gospodar Tame nekoć davno stvorio svoje izopačene sluge." Na te je riječi patuljak napokon podignuo glavu, a Boromir ga je promotrio. Gimlijeve oči ispunile su se mješavinom iznenađenja, zahvalnosti, tuge i divljenja, sve odjednom.
"Hvala, gospo", rekao je uz naklon. Glas mu je zadrhtao, nabijen dubokim emocijama. "Ipak, volio bih da moj narod ipak nije kopao toliko duboko i time pokrenuo cijeli taj lanac zlosretnih zbivanja."
"U svim se krajevima Međuzemlja širi plamen rata", odvratila je Galadriel. "Sauronovi orci se množe i haraju. Tuga je već odavno duboko isprepletena u životima sinova i kćeri Gondora i Rohana. Na sjeveru, ledene sjenke prijete uništiti zadnje oaze mira. Zelenšuma velika je zatrovana, a Sauron pruža svoje zlokobne pipke i prema kraljevstvu patuljaka u Ereboru. Dani su mračni." Glas joj je i dalje bio tih, ali snaga i oštrina u njemu su rasle sa svakom idućom riječi. Riječi koje je izgovarala stvarale su slike koje su oživjele pred njihovim očima: tama, orci, zlo i krv odjednom kao da su bili tu oko njih, stvarni. Boromir je zadrhtao od iznenadne hladnoće. "Budućnost cijeloga Međuzemlja visi o tankoj niti. Da, poznato mi je što nosite i znam koja je vaša zadaća. Vaš pohod sada stoji na oštrici noža. Ako zastranite i samo malo – to će značiti propast za sve." Riječi su joj odjeknule i nastavile lebdjeti među njima i kada je završila, izazivajući srse kod sviju. Još ih je trenutak promatrala strogim pogledom, a onda joj se izraz naglo ublažio i gotovo se osmjehnula. "Ali nada postoji, sve dok su vaša srca čista."
Tada je ušutjela i sve ih obuhvatila pogledom. Jedan po jedan, hobiti su se uzvrpoljili, a Sam je pocrvenio i nelagodno se nakašljao. Pokraj Boromira koji još nije shvaćao što se događa, Gimli je bio sljedeći koji se uznemireno trgnuo te potom spustio glavu; a onda je njezin pogled zarobio i njegove oči. Moć koja je zračila iz nje prikovala ga je na mjestu, činilo mu se da se ne može pomaknuti. Oči su joj se izmijenile i kao da su potamnile: iskrice drevnoga svjetla su nestale i zamijenila ih je oluja koja se kotrljala prema njemu i prijetila da će ga progutati. I odjednom je imao osjećaj da ona može pročitati svaku njegovu misao i proniknuti u svaku njegovu tajnu. Sjetio se svoje žudnje za Prstenom i, posramljen, pokušao ju je zakopati i sakriti duboko u sebi, ali otkrio je da ne može čak ni skrenuti pogled u stranu, već ostaje potpuno izložen i ogoljen pred tim prodornim umom kojem ništa ne može izmaknuti.
Potom se svijet oko njega izmijenio; i dalje je zurio u njene oči, nesposoban odvojiti pogled, a slike u njima uvlačile su ga u budućnost. I učinilo mu se da je na raskrižju i da može birati: jedan put ga je vodio u vihor rata, a sudbina njegova Gondora i cijeloga Međuzemlja bila je neizvjesna. Drugi je put bio naizgled jednako mračan, ali na kraju je blistalo neko zlaćano svjetlo. Pogledao je bolje, i shvatio da je to Prsten. Ležao je na tlu i čekao da ga bude podignut i da svome gospodaru pruži neizmjernu moć. Mamio je, dozivao... i nudio jednostavno rješenje i za njega i za Gondor. Bilo bi tako jednostavno podignuti ga i poslužiti se njime. Bio bi moćniji od bilo koga u Međuzemlju. Na tren mu se činilo da mu moć kola u žilama i struji tijelom, da je nepobjediv i da može savladati bilo koga poželi. Uz pomoć Prstena bi mogao poraziti sve neprijatelje i zavladati Gondorom... i cijelim svijetom. Osjećaj je bio opojan.
Lothlorien je izblijedio, a raskrižje pred njim djelovalo je posve realno i opipljivo. Začaran, gotovo je mogao povjerovati da mu je Gospodarica Zlatne šume pružila stvarnu mogućnost izbora: da može birati teži put pun krvi i smrti, ili pak odabrati lakšu, zavodljiviju opciju. Samo treba odlučiti.
Kada bi taj izbor, nekim čudom ili magijom, doista bio moguć... što bi odabrao? Mogućnost izbora ga je istovremeno privlačila i plašila.
Galadriel ga je tada oslobodila okova svoga pogleda i svrnula pažnju na sljedećega člana Družine, a Boromir je zadrhtao, odjednom neshvatljivo iscrpljen. Zapravo, prošao je tek trenutak, no istovremeno mu je izgledao poput dugih sati. I iako Galadriel više nije gledala u njega, osjećaj je ostao u njemu – poput snažnoga živopisnog sna čiji se odjeci nastavljaju i na javi, u onim prvim trenucima buđenja kada um još ne može razdvojiti stvarnost od sna. Pokušavao je razbistriti misli, ali Galadrielina moć je bila prejaka – slike koje mu je uputila bile su i previše stvarne. Jedino o čemu je mogao razmišljati bio je izbor koji je ležao pred njim.
Što da učini?
Nastojao je zanemariti Prsten i usredotočiti se na prvu mogućnost. Njegova čast nije mogla prihvatiti ništa osim poštene borbe. Ali primamljivi osjećaj moći i dalje ga je dražio...
"Nemojte sada više brinuti." Galadrieline riječi su ga prenule iz razmišljanja. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pribere. Potpuno preneražen, nije mogao vjerovati što je maločas radio; osjećaj iz onoga priviđenja koje je prizvala Gospodarica Loriena bio je toliko jak da je nekoliko trenutaka doista razmišljao što da učini – kao da je pred njim stvaran izbor.
"Izmučeni ste i umorni, ali noćas ćete spavati u miru", nastavila je uz blagi osmijeh koji je nudio ohrabrenje i utjehu. "Naše granice su dobro čuvane, a vi ćete ostati sve dok se ne odmorite i iscijelite u potpunosti."
Te su riječi označile kraj ovoga primanja. Celeborn se obratio Haldiru, ali govorio je vilenjačkim jezikom i Boromir ga nije mogao razumjeti. Potom su Haldir i još nekoliko vilenjaka prišli Družini te su im dali znak da ih slijede prema otvoru koji je vodio iz talana. Boromir je odsutno pošao za njima, još uvijek pod dojmom maloprijašnjeg doživljaja. Tek kada je kao posljednji počeo silaziti, primijetio je da je Ellin ostala na talanu u razgovoru s Galadriel i Celebornom, ne pokazujući namjeru krenuti s Družinom. Dvoje starijih vilenjaka uputilo joj je tople osmijehe, a Gospodarica Zlatne šume ju je zagrlila.
Zastao je na trenutak, promatrajući je, ali Ellin se nije osvrnula. Zašto i bi?, pomislio je uz uzdah, pa nastavio silaziti. Ona je ovdje među svojim rodom, podsjetio se dok se spuštao spiralnim stepeništem. Pokušao ju je potisnuti iz misli no ne baš uspješno, baš kao što nije uspijevao otjerati ni prizore koje je u njegovoj glavi stvorila Galadriel. Kada se našao na tlu prilično je odsutno promatrao kako im vilenjaci donose hranu, šatore i druge stvari kako bi im boravak bio što udobniji, jer još nije mogao otresti sjećanje na doživljeno.
"Same, zašto si maloprije onako pocrvenio?" začuo je Pippina kako govori. "Izgledao si kao da imaš prilično nečistu savjest, poput malog dječaka uhvaćenog u nekoj nepodopštini."
Sam se ponovno smeo, ali pogledao je drugog hobita u oči i odgovorio na pitanje. "Nešto čudno mi se dogodilo. Imao sam osjećaj da mi gospa Galadriel nudi izlaz iz svega ovoga, kao da me pita što bih učinio ako bih upravo sada, ovoga trenutka, imao mogućnost vratiti se i živjeti mirno u Shireu u svojoj toploj udobnoj rupi."
"Hm, zanimljivo", komentirao je zamišljeno Merry. "I ja sam dobio isti takav dojam. Mogao sam čuti njen glas u svojoj glavi, kako govori baš meni i samo meni."
Izmijenili su poglede i Boromir je iz njih mogao pročitati da se svi slično osjećaju – da se svima činilo da im je ponuđen izbor između rata sa Sauronom koji je bio pred njima i mogućnosti lakoga bijega iz njihove pogibeljne stvarnosti.
"Pa, čini se da nas je sve iskušavala", Gimli je bio onaj koji je iznio taj zaključak na glas. "Ali neću reći ništa o tome što sam ja doživio."
"Nije to pravo iskušenje", odvratio mu je Boromir namršteno. U trenutku kada je to izgovorio osjetio je kako u njemu počinje rasti srdžba. Nije imala pravo ući nam u umove! "To je bila samo varka. Ona nam ne može uistinu ponuditi ništa sličnoga", rekao je oštro. S tim se riječima okrenuo i zaputio u šumu. Nije imao nikakav cilj, već je samo htio biti sam i dati oduška svojoj ljutnji. Doista, odakle joj pravo onako nas obmanjivati?, pitao se dok je užurbano koračao. Ubrzo je napustio stazu i nastavio hodati među drvećem. Svjetlost koja je dopirala iz krošnji, premda slaba, omogućavala mu je da bar otprilike vidi kuda ide. No nije se naročito obazirao na svoju okolinu, previše zaokupljen olujom u sebi.
Prizori raznih verzija budućnosti koje mu je bila dočarala Galadriel stalno su mu se vraćali, iako ih je nastojao odbiti od sebe. Ono je bio samo privid, ponavljao si je. Stvarnost je ovo oko nas, a ono je bila najobičnija varka. Samo je jedna mogućnost pred nama. Ljutito je odgurnuo granu jednoga grma koji mu se našao na putu. Zapravo, ono je bila samo zamka, da nas navede da posumnjamo u sebe, pomislio je bijesno. Ali ipak, nije mogao pobjeći od toga.
Rat. Prsten. Sigurnost. Tama. Moć. Zlo. Mir. Rat. Neizvjesnost.
Što bi odabrao?
Nastavljao je koračati kroz tamu, ne mareći kamo ide. Povremeno bi iz visine začuo odjeke vilenjačkih glasova, no kako je išao izvan glavnih staza nije nikoga sreo na tlu. Visoka debla mallorna i grmovi su promicali oko njega dok se teren stalno pomalo spuštao. Naposljetku je izbio na malu čistinu na čijem je rubu tekao potok. Žubor je djelovao umirujuće i Boromir se zaustavio. Nije znao koliko dugo je hodao ni koliko je prevalio; nije ni razmišljao o tome. Samo je sjeo uz potok i uzdahnuo.
Nije mogao razlučiti što ga više ljuti – to što je smatrao da je Galadriel prekršila njegovu privatnost – kako je on vidio njen čin, ili činjenica da nije mogao prestati razmišljati o ponuđenom izboru. Racionalno, znao je da mu ništa nije uistinu ponudila; ni najmoćniji čarobnjak Međuzemlja ne bi mogao učiniti ništa slično. Ali cijeli je doživljaj bio toliko realan i opipljiv da je bilo lako povjerovati da se stvarno našao na raskrižju koje nudi rješenje.
Što bi odabrao?
Nije si mogao pomoći; nije bilo moguće pobjeći od razmišljanja o tome kako bi bilo uzeti Prsten. Ali odmah je sam sebi rekao – čak i kada bi Prsten sada ležao pred njim, ne bi ga uzeo kako bi vladao Međuzemljem. Nije mu nikada bilo do neograničene moći, nije to želio. Zapravo, nije mu bilo ni do kakve moći; kada bi to moguće, volio bi imati miran život na svome kutku zemlje. Međutim, uzeti Prsten, samo zato da se porazi Sauron i ukloni njegova prijetnja – to bi zacijelo bio dobar potez. I odmah potom ga uništiti. To ne bi trebalo biti tako teško, zar ne?
Podsvjesno, nešto u njemu je prigovorilo, podsjećajući da je Gandalf govorio da Prsten kvari nositelja te da je i sam Gandalf zbog toga odbijao nositi ga. Samo časna borba je bila pravo rješenje.
I znao je to jako dobro, ali istovremeno se i bojao – ne za sebe, već za svoj narod i za svoju domovinu. I ponavljao si je da je njihova sudbina isključivi razlog zbog kojega misli na Prsten.
"Tu si." Aragornov glas se upleo među njegove misli i unutarnje dijaloge. "Doduše, nije te bilo teško slijediti. Nisi bio tih poput graničara."
"Nisam se ni trudio biti", odvratio je Boromir mrzovoljno. Napola se okrenuo i razabrao tamnu siluetu kako stoji na rubu čistine. "Zašto si krenuo za mnom?"
Aragorn mu je polako prišao i sjeo do njega. "Pretpostavio sam da ćeš nakon nekog vremena ipak htjeti porazgovarati. A pretpostavio sam i to da će ti trebati pokazati put natrag."
Usprkos zlovolji, Boromir se morao nasmijati posljednjim riječima. Doista nije imao pojma gdje se nalazi. Doduše, vjerovao je da bi se mogao snaći kada bi to bilo nužno.
"Pretpostavljam da bi bilo dovoljno da krenem uzbrdo s obzirom da je kraljevski talan na samome vrhu ovoga brda", rekao je. "Nekako bih već došao do tamo, pa makar malo i lutao."
"Ja ti mogu skratiti lutanje. Ako želiš", rekao je tiho Aragorn i izvadio svoju lulu, pa je pripalio. Boromir je osjetio da se graničareva ponuda ne odnosi samo na traženje puta po Lothlorienu. Nije odmah odgovorio, samo je promatrao tamne obrise šume oko sebe. Želio je razgovarati, no istodobno i nije. Prepričavanje onoga što je doživio apsolutno nije dolazilo u obzir; želio je sakriti svoju žudnju za Prstenom i nadao se da nitko nikada neće otkriti o tome. To je bilo nešto o čemu bi mogao razgovarati jedino s Faramirom – ali on je sada bio daleko.
Razmišljajući o bratu, upitao se bi li on poželio Prsten za sebe. Nije bio sasvim siguran u odgovor, ali bio je sklon povjerovati da ipak ne bi; ma što njihov otac govorio, Boromir je smatrao Faramira izuzetno hrabrim, odanim i čvrstim. Njega Galadriel zacijelo ne bi mogla namamiti ni u kakvu stupicu.
"Zašto misliš da nekome možeš biti vodič kroz njegova lutanja?" Pitanje mu je pobjeglo oštrije nego što je namjeravao.
"Ne mislim da mogu riješiti sve", odvratio je Aragorn mirno. "Ali mogu pokušati ponuditi pomoć ako mi se učini da je potrebno, a ti si izgledao prilično uznemireno kada si odlazio. Zapravo, još uvijek tako izgledaš. Pa, ako želiš razgovarati, tu sam."
"Zahvaljujem na ponudi." Ovo je izgovorio mnogo mirnije nego maločas, i zaista je to i mislio. "Ali nisam siguran da se neke stvari mogu riješiti razgovorom. Ne znam može li ih se uopće riješiti."
"Sada zvučiš kao ja kada bi me znala uhvatiti mračna raspoloženja", nasmijao se Aragorn. "A ja vjerojatno zvučim kao moj rođak Halbarad koji u takvim prilikama nastoji biti moj glas razuma i govori mi da je svaki teret lakši kada ga se podijeli."
I protiv volje, Boromir se također nasmijao. "A kako izgledaju tvoja mračna raspoloženja?" upitao je.
"A ne, nećeš uspjeti", odvratio je Aragorn, sada još veselije nego maloprije. "Dakle, doista smo poput mene i Halbarada. Ja tada obično pokušam promijeniti temu, a on se još više uživi u ulogu brižne mame kvočke."
Boromir se nasmijao tome opisu, pa promotrio lik graničara pokraj sebe. Na trenutak, dok je Aragorn uvlačio dim iz lule, žar mu je lagano obasjao lice i pogledi su im se susreli. I opet mu je u očima pročitao prijateljstvo i razumijevanje, kao što je već više puta osjetio tijekom ovoga putovanja. Kada je kretao na put iz Minas Tiritha prema Rivendellu – a sada mu se zbog velikoga mnoštva stvari koje su se dogodile od tada činilo da je to bilo nevjerojatno davno – nije znao što očekivati. Čak i za vrijeme boravka u vilenjačkom gradu, kada je tek počeo upoznavati svoje buduće suputnike, nije imao prevelika nadanja u njihovo zajedništvo. Činili su mu se jednostavno previše različiti: pojedinci raznih naroda, različiti koliko se samo može zamisliti. Ali ono što je u početku bila samo obična povezanost zajedničkim ciljem polako je prelazila u prijateljstvo; bilo je dovoljno prisjetiti se razvoja odnosa dvoje vilenjaka njihove Družine i Gimlija, primjerice. A on sam, neočekivano, u Aragornu je pronašao saveznika, suborca, kralja i prijatelja. Pa dobro, malo razgovora me neće ubiti...
"Galadriel jest gospodarica ove zemlje čiji smo mi gosti, i možda je inače navikla čitati misli drugima", rekao je najzad, "ali ja ipak želim da moje misli ostanu samo moje. Ako još jednom pokuša učiniti nešto slično, otvoreno ću joj reći da ne želim da to radi." To je, naravno, bio samo dio od onoga što ga je trenutno mučilo; nije rekao, niti je namjeravao reći išta o onome što mu je Galadriel naizgled ponudila.
"Niti jedan vilenjak ne može čitati tuđe misli", ispravio ga je Aragorn, otpuhnuvši dim. "Oni posebno intuitivni – a Galadriel se ubraja u tu skupinu – naslutit će tuđa raspoloženja, nakane i osjećaje, ali samo općenito a ne pojedine specifične misli i ideje. Neki moćni vilenjaci – i opet, Galadriel pripada i u tu skupinu – mogu mentalno uputiti riječi ili slike, dakle bez govorenja na glas. No nitko među njima ne može pročitati pojedinačne tuđe misli."
Boromir se tada prisjetio da mu je isto rekla i Ellin jednom. Malo je razmislio o svemu. No dobro, krivo se izrazio; Galadriel mu doista nije doslovno pročitala misli. Ali ipak, mogla je osjetiti njegovu žudnju za Prstenom. Baš divno. I odjednom je shvatio da se nada da Ellin i Legolas nemaju tu moć – da ne mogu osjetiti da je povremeno razmišljao o Prstenu. Nadao se da nitko iz njihove Družine ne može osjetiti da ga je Prsten privukao u nekoliko navrata. A još više od toga, nadao se da Ellin ne može naslutiti njegove osjećaje prema njoj; jer ako bi shvatila da je voli, a ona nije uzvraćala, zacijelo bi ga počela sažalijevati... a to je bilo posljednje što je želio.
"Priznajem, krivo sam to sročio", kimnuo je Boromir. "Ipak, znaš što sam mislio reći."
Aragorn se okrenuo prema njemu. "Znam. Ali što te zapravo smeta? Činjenica da ti se obratila u mislima, ili ono što ti je pokazala?" Glas mu je imao prizvuk zabavljenosti.
I jedno i drugo, pomislio je. Svako na svoj način. No nije odgovorio na glas, razmišljao je o Aragornovom pitanju. Slike i izbor koji mu je Galadriel prikazala bili su vrlo uznemirujući, i znao je da će se tome još vraćati kasnije; od toga nije bilo bijega. I svakako nije želio da se doživljaj ponovi.
"Pa, recimo da nisam navikao da mi se druga osoba nađe u glavi", rekao je Boromir naposljetku. Više od toga nije želio reći, i pretpostavio je da će Aragorn iz toga zaključiti što ga je više uznemirilo. Premda je zapravo obratno, priznao je sam sebi. A to je samo još više produbilo njegovu tjeskobu.
"Trebao si odrasti s vilenjacima, tada ti to ne bi bilo neobično", nasmijao se Aragorn i otpuhnuo dim. "Ne, nemoj me krivo shvatiti, ne radi se o tome da je meni netko čitao raspoloženja ili komunicirao sa mnom na taj način", dodao je malo ozbiljnije. "Ali živeći u Rivendellu od druge godine naviknuo sam se to gledati od malena. Zbog toga mi to nije čudno ili uznemirujuće kao sada tebi. Inače, vilenjacima koji su bliski, poput članova obitelji, to je dodatni način komunikacije koji produbljuje ono što si kažu riječima. A poseban slučaj su Elrondovi sinovi, Elladan i Elrohir. Oni su blizanci; izrazito su povezani i posebno dobro razumiju jedan drugoga. Trebao bi vidjeti njihove razgovore. Često samo dio izriču na glas, a ostalo si upute izravno mislima. Jedan kaže nekoliko riječi, stane u pola rečenice, pa se zapilji u drugoga. Zatim obratno. I tako dalje. Ili pak završavaju rečenice jedan drugome." Opet se nasmijao, ovog puta otvorenije. "Kada bi ih promatrao, imao bi osjećaj da gledaš neku neobičnu predstavu u kojoj glumci govore samo dio teksta, ili izgovaraju tuđi."
"Zvuči zabavno", odvratio je Boromir. "Da sam znao, možda bih bio obratio pažnju dok sam bio u Rivendellu. Ali ovo sada... bilo je potpuno drukčije."
"To svakako", potvrdio je Aragorn i zamišljeno kimnuo. Boromir se upitao kakvo je bilo njegovo iskustvo. Pa iako nije mogao znati kakve je slike Gospodarica šume uputila njemu, pretpostavljao je da i graničar doživio isto što i ostali članovi Družine – imaginarni izbor između rata pred njima i lakog izlaza.
"No Galadriel je u jednome svakako u pravu", nastavio je Aragorn. "Dani pred nama jesu prijelomni za budućnost Međuzemlja. Ono što je ranije učinila bilo je kako bi nas podsjetila na ozbiljnost situacije. Samo jedan pogrešan korak... i na cijeloj Ardi će zavladati potpuna tama."
Na njih se spustila tišina, prekidana tek blagim žuborom potoka pokraj njih i tihim noćnim zvukovima šume iz daljine. Žar Aragornove lule svijetlio je u noći koja ih je okruživala. Promatrajući kako se tamne siluete mallorna uzdižu oko njih, Boromir je razmišljao o posljednjim Aragornovim riječima. Da, i sam je znao u koliko su teškoj situaciji; a Gondor će svakako biti prvi na udaru. Trenutno je Družina bila na sigurnom – u izoliranoj oazi mira – no vrlo brzo će morati napustiti Lorien. Čekale su ih još neke važne odluke.
"Na to me nitko ne treba posebno podsjećati, itekako sam svjestan toga", odvratio je Boromir. Potom se okrenuo prema Aragornu. "Reci mi, što ćeš učiniti kada krenemo odavde?" upitao je, mijenjajući temu. Želio je znati koliko će Gandalfova smrt izmijeniti Aragornove planove.
Aragorn je uto ugasio lulu i nestalo je toploga narančastog svjetla koje je oživljavalo noć oko njih. Nedostatak svjetlosti, baš u trenutku dok su razgovarali i razmišljali o teškim danima i odlukama koje su bile pred njima, kao da je odjednom bio još potpuniji – tama kao da je postala gušća. Boromir je zatresao glavom, tjerajući osjećaj zle slutnje i tjeskobe.
"Znaš da mi je velika želja bila poći u Minas Tirith, kao i da sam osjećao da mi je to dužnost." Aragornov glas bio je miran, ali Boromir je jasno mogao osjetiti napetost koja se skrivala ispod površine njegova sugovornika. I nije mu promaklo da je Aragorn upotrijebio prošlo vrijeme.
"Ali stvari su se promijenile."
"Nažalost", odvratio je Aragorn sumorno. "Otkako je Gandalf pao u Moriji, neprestano se dvoumim što bih trebao učiniti. S jedne strane, osjećam da moram poći u Gondor, kao što sam ti i rekao. S druge strane, obećao sam Frodu da ću ga zaštititi i vlastitim životom, ako treba. Uništenje Prstena je naš glavni cilj, na kraju krajeva."
Uništenje Saurona je naš glavni cilj, ispravio je Boromir Aragornove riječi u mislima. I dalje je smatrao da bi to bilo lakše učiniti ako bi netko moćan upotrijebio Prsten i tako porazio Saurona. Doduše, Gandalfova smrt je prilično sužavala izbor kandidata. Galadriel? Nesumnjivo bi bila nepobjediva s Prstenom. No, kako mu se činilo, nitko nije dijelio njegovo mišljenje pa ništa od toga nije ni sada izrekao na glas.
"Frodo ne bi trebao sam otići u Mordor, s time se svakako slažem", rekao je Boromir. I ovako je odlazak hobita u Mordor na granici razuma... a da krene sam, to bi bila potpuna ludost. Pokušao je ne razmišljati u koliko velikoj će opasnosti nositelj Prstena biti u Mordoru. "Možda bi Legolas bio dobar zaštitnik i pratitelj", predložio je. "Ne razumijem baš sve vilenjačke moći, kao ni sve razlike između vilenjaka i ljudi, ali vilenjaci su moćniji od ljudi. Zacijelo je on čak i bolji izbor od tebe."
Aragorn je odsutno vrtio svoju lulu među prstima neko vrijeme. "Ima nešto istine u tome", odgovorio je naposljetku. "No ne volim prebacivati na druge ono što doživljavam kao vlastitu dužnost."
Boromir je shvaćao Aragornovu dvojbu, ali imao je sasvim jasnu ideju što bi ovaj trebao učiniti, te je odlučio to i izreći. "Mislim da bi trebao doći u Minas Tirith. Ljudi trebaju vidjeti svoga budućeg kralja i trebaju vidjeti da je uz njih."
Promatrao je Aragorna; tamna silueta nekoliko je trenutaka bila nepomična, a onda je polako kimnula.
"Znam", rekao je tiho. "Razmislit ću i pokušati naći najbolje rješenje za sve. Srećom, ne moram odlučiti odmah. Nakon Loriena nastavljamo na jug, i sve do Emyn Muila put je jednak i za one koji idu u Minas Tirith kao i za nositelja Prstena. Nadam se da će mi se do tada iskristalizirati stvari."
Potom su neko vrijeme sjedili u tišini, zaokupljeni svaki svojim mislima. Boromir je razmišljao o Faramiru, o svome gradu i Gondoru. Sad kad su se napokon našli na istočnoj strani Maglenoga gorja osjećao je olakšanje jer je ono predstavljalo najteži dio puta; ipak, još ih je mnogo kilometara dijelilo od njegove domovine i nadao se da u Lorienu neće ostati dugo. Htio je nastaviti put što prije. Što je više razmišljao, želja za odlaskom ga je razdirala jače.
Uskoro su ustali i krenuli natrag. Boromir je pustio Aragorna da vodi, i doista, ubrzo je shvatio da sam zacijelo ne bi pronašao put otprve. Hodali su nešto duže no što je očekivao – nije bio ni svjestan koliko se ranije udaljio od njihova logora, postavljenog ispod mallorna na kojem se nalazio kraljevski flet. Dok su se vraćali, pitao se hoće li opet u narednim danima susresti Galadriel, kao i što će se dogoditi tom prilikom. Razgovor s Aragornom malo je pomogao da prestane razmišljati o doživljenom, ali ne mnogo; a prisjećajući se onoga što mu je Galadriel pokazala, opet ga je stegla tjeskoba.
A razgovor s Aragornom otvorio je i nova pitanja. Neodgovorena pitanja. I tjeskoba je postala jača.
Kada su se vratili, otkrio je da su im vilenjaci u međuvremenu donijeli obilnu večeru, kao i nekoliko kablova vruće vode koja se još pušila. Malo dalje, nekoliko vilenjaka je podizalo dva poveća šatora. Uočio je da Ellin nije s Družinom, baš kao ni Legolas. Njezino izbivanje dodatno ga je oneraspoložilo. Zatim se osvrnuo unaokolo. Hobiti i patuljak su bili posve zaokupljeni hranom, a Aragorn je produžio prema jednom od paravana postavljenim oko improvizirane kupaonice.
Od primamljivih mirisa koji su se širili iz sredine logora glasno mu je zakrulio želudac i tada je postao svjestan da nije jeo od podneva. Stoga je najprije napunio tanjur, odloživši kupanje za malo kasnije. Pečeno meso bilo je mekano, povrće vrlo ukusno, a bijeli mirisni kruh se topio ustima; no Boromir je otkrio da, usprkos gladi i vrhunski pripremljenoj hrani, ipak ne uživa u ovoj večeri. Previše toga ga je mučilo. Jeo je mehanički, i nije mnogo ni razgovarao s ostalima.
Nakon jela se krenuo osvježiti. Topla kupka mu je prijala mnogo više od večere. Bio je užitak napokon sprati prljavštinu sa sebe, a umorni mišići dočekali su zasluženi odmor. Ali um mu se nije odmarao. Gledao je uvis, ali nije se divio ljepoti vilenjačkoga grada, raskošnim talanima ni treperavim svjetiljkama. Nije ih ni zamjećivao. Oči su mu bile otvorene, ali on je opet vidio slike koje mu je pokazala Galadriel; ponovno je stajao na raskrižju. Nije mogao pobjeći od toga.
Silno je želio spasiti svoju domovinu od rata i svoj narod od smrti – na bilo koji način. Je li Prsten bio jedan od načina? Ili možda čak i jedini? Sauronova snaga bila je sve veća, a njegova vojska sve brojnija. Je li ga uopće moguće poraziti?, pitao se. Upotrijebiti Prsten kako bi ga se porazilo činilo mu se kao jedini logični potez; slanje nekolicine pojedinaca u Mordor, u tu neprijateljsku zemlju punu orka te još mnogo gorih i opasnijih bića, nije izgledalo naročito mudro.
Ne. Prsten je zlo, podsjetio se. U onih nekoliko trenutaka kada mu se Prsten obraćao, nastojao ga je okrenuti protiv Froda i protiv članova Družine – a to su mu bili prijatelji. Osim toga, obećao je da će učiniti sve da pomogne zajedničkom cilju. Nije nikada pogazio svoju riječ, i nije imao namjeru to učiniti ni sada.
Potom je opet vidio Gondor u plamenu, i srce ga je zaboljelo.
I kada bi se sada doista našao na nekom čarobnom raskrižju odakle bi mogao krenuti u rat koji ih je čekao, ili pak prepustiti tešku i neizvjesnu sudbinu drugima, a on odabrati lakši put i samo se odjednom naći u nekoj sretnoj budućnosti, što bi učinio? Sklopio je oči, a pred njim su zaplesala lica svih njegovih suputnika: likovi veselih hobita, pa lice ponekad namrgođenog ali ipak dobrodušnog patuljka, lik ozbiljnog i brigama pritisnutog Aragorna, te lica blistavih lijepih vilenjaka od kojih mu je jedno bilo poput sunca u tami; i najzad stari čarobnjak koji nažalost više nije bio s njima. Kako bi im mogao okrenuti leđa i odabrati lakši put? Kako bi mogao iznevjeriti sve one koji su ga trebali?
To je bilo sve što mu je bilo potrebno, i odjednom se pitao kako se uopće mogao kolebati. Čak i da je mogućnost izbora bila stvarna, ma koliko se upotreba Prstena činila lakim rješenjem, ma koliko primamljivo bilo prepustiti drugima teži put, ne bi to nikada mogao učiniti i poslije si pogledati u oči. Izgubio bi čast, a čast mu je bila najvažnija.
Hrabro će se suočiti sa svime što će budućnost donijeti.
-x-x-x-
Čovjek iz Gondora. Da, on će biti najbolji izbor.
Do sada ih je sve dovoljno upoznao i iskušao. I nitko, baš nitko nije bio potpuno imun na njega. Zapravo, nikada nitko nije bio imun na njega. Ali čovjek iz Gondora će biti najlakši plijen.
Sada ne može ništa učiniti – u ovoj zemlji ga sve guši. Utjecaj moćne vilenjakinje i njenoga prstena je prejak, a on je predaleko od Gospodara i nije dovoljno snažan da ih savlada. Za sada će se morati pritajiti. Ali uskoro će opet doći njegov trenutak. Uskoro će se nastaviti put na jug, i bit će slobodan šaputati koliko želi.
Do tada će mirovati. Neka čovjek iz Gondora misli da je siguran.
-x-x-x-
Poruka za gosta koji je ostavio komentare: puno hvala za svaki review! Jako su me razveselili. Bilo bi super da napraviš account, pa da ti mogu i osobno odgovoriti. ;)
I pitanje: znatiželjna sam – kako to da pišeš na engleskom? :)