Nije prošlo mnogo od zalaska sunca i vidljivost je još uvijek bila prilično dobra. Šuma nije bila naročito gusta, a Ellin se trudila zapamtiti put do logora prema kojem su je vodila dvojica graničara. Nije mogla biti sigurna, no učinilo joj se da u svome kretanju malo previše vijugaju lijevo-desno, možda upravo stoga kako bi je zbunili i otežali joj snalaženje u prostoru. Ipak, nisu hodali dugo prije nego što su stupili na veliku čistinu; procijenila je da je prošlo jedva četvrt sata.

Hitro je promotrila prizor pred sobom. Dvije poveće dugačke prizemnice građene od drva sigurno su bile spavaonice, zaključila je. Bile su izgrađene paralelno jedna s drugom; ulazi su gledali prema sredini logora, a taj središnji prostor bio je prilično širok – procijenila je da ima prostora za postrojavanje barem dvije stotine ljudi. Ispred spavaonica bile su postavljene grube klupe bez naslona, a sa stražnje strane svake zgrade, nakon još nekoliko metara čistine, nastavljala se šuma. Uz jednu od spavaonica se nalazila koliba koja je s prednje strane bila otvorena; vatra, kotlovi i ostale stvari u njoj nedvojbeno su je označavali kao kuhinju. U nastavku je bio natkriveni prostor s desetak povećih drvenih stolova i klupa. Svugdje unaokolo nalazilo se mnoštvo ljudi, svi u jednakim uniformama. Kako se približavala, vidjela je da su odjeveni poput onih koji su je zarobili – nosili su kožne oklope s urezanim gondorskim stablom i zvjezdicama oko njega i bili su ogrnuti tamnozelenim plaštevima. Neki su oštrili svoje mačeve, drugi su sjedili na drvenim klupama pokraj kuhinje i jeli, a neki su jednostavno odmarali sjedeći unaokolo i razgovarali. Koliko je mogla na brzinu ocijeniti, bilo ih je blizu stotinu.

Čim su ljudi uočili da njihovi drugovi vode zarobljenicu, svi su se zagledali u nju. Mogla je vidjeti kako zure u nju s posvemašnjim čuđenjem i došaptavaju se. No da, sigurno sam prva vilenjakinja koju vide u životu, pomislila je. Ona je istovremeno promatrala njih. Njihova odjeća, oprema, i nadasve izgled koji je odavao numenorejsko podrijetlo kod većine njih uvjerili su je da ju je ipak uhvatila prava gondorska vojska, a ne neki Sauronovi podanici. Promatrajući bazu, čak više nije mislila da se radi o opsjeni koju je stvorio Sauron. Dakle, valjda će ipak sve dobro završiti. Pitala se gdje je Boromir i jesu li mu ona druga dvojica ušli u trag; vjerovala je da su svakako sposobni za to. Boromir joj je pričao o tome kako su ithilienski graničari savršeno obučeni za patroliranje šumama i traženje tragova, a način na koji joj se ona četvorka bešumno prikrala samo je potvrđivao njegove riječi – nije otkrila njihovo približavanje sve dok nije bilo prekasno. Ovo je, doduše, bio Anorien a ne Ithilien, ali zacijelo su postrojbe ithilienskih graničara pokrivale i ovo područje.

Jedan se čovjek izdvojio iz gomile i hitro krenuo prema njima. Od dvojice vojnika koji su je vodili jedan mu je prišao, a drugi je ostao uz nju. Ellin nije znala ništa o gondorskim uniformama i oznakama činova, ali odmah je uočila da je oprema toga čovjeka malo raskošnija od odjeće koju su nosili ostali. Uz to, iako je imao isti kožni oklop kao i svi ostali, njegov plašt je bio druge boje i kopča drugoga oblika, što su mogle biti oznake njegova položaja. Nije mogla čuti što govore, ali bilo je lako zaključiti da je taj čovjek zapovjednik ovoga logora te da mu graničar podnosi izvješće. Zapovjednik je kimnuo nekoliko puta dok je slušao, istovremeno je promatrajući. Zapravo, i dalje je mogla na sebi osjetiti poglede cijeloga logora. Ovo je bilo prvi put da se našla u nečijem zarobljeništvu i, iako je željela vjerovati da će se uskoro sve dobro završiti, jednostavno nije mogla zatomiti osjećaj tjeskobe i nelagode.

Nakon što je saslušao izvještaj, zapovjednik je krenuo prema njoj. Ellin ga je promotrila kada joj je prišao blizu. Za razliku od većine, imao je svijetlu kosu, a mjestimice mu je bila prošarana sjedinama. Njegove bore također su ukazivale da više nije u cvijetu mladosti te je pretpostavila da se približava šezdesetoj. Ipak, njegova široka ramena jasno su poručivala da je i dalje snažan, a korak mu je bio gibak. Plave oči koje su je proučavale odražavale su iskustvo i mudrost.

"Pričekat ćemo da se vrate naši ostali izvidnici, a onda ćemo odlučiti što ćemo dalje. Nadam se da će pronaći i tvoga suputnika jer želim čuti što će i on reći. Tvoja je priča, naime, prilično... neobična", rekao joj je. Ellin se učinilo da traži pravu riječ kojom bi opisao njezinu priču.

"Htio si reći, nevjerojatna?" upitala je, i usprkos svemu, blago se osmjehnula. "Znam, zvuči upravo tako. Da su naše uloge zamijenjene, i ja bih teško povjerovala tebi. Ipak, ono što sam rekla je istina." Ili barem gotovo sve. Neke stvari sam malčice... prilagodila. "Nisam Neprijateljeva uhoda."

Gledao ju je poprilično dugo bez riječi, proučavajući je, a Ellin je uzvraćala pogled. Najzad je kimnuo.

"Sklon sam povjerovati u to", rekao je. "Ipak, moram biti siguran. Pričekat ćemo još malo."

Dao je znak svojim ljudima i poveli su je prema suprotnoj strani logora, iza ugla jedne od spavaonica – prema njenoj kraćoj, bočnoj strani. Zapovjednik joj je pokazao prema malenoj klupici koja se naslanjala na zid. "Dok ne smislim bolje rješenje za noć, za sada ćeš se smjestiti ovdje."

"A da me sada ipak odvežete?" upitala je prije nego što će sjesti. "Čak i da ne ostavite stražare uz mene, a sigurno hoćete, što bih mogla učiniti? Ja sam samo jedna i nemam nikakvo oružje, a vas je ovdje sigurno stotinu."

Zapovjednik se doimao zabavljen njezinim pitanjem. "Ima onih koji bi rekli da nas vilenjaci mogu začarati i da nije sigurno odvezati te."

"Da je to doista moguće, ne bi vam pomoglo niti to što sam vezana", odvratila je. "Ali ja ipak nisam jedna od Valara, pa su takve čarolije izvan mojih moći."

"A drukčije čarolije?" upitao je podignuvši obrve, ali potom je odmahnuo rukom i prije nego što je stigla odgovoriti. "Ne, nisam praznovjeran, i ne mislim da nas možeš sve savladati." Zatim se okrenuo prema svojim ljudima. "Odvežite je i ostanite tu držati je na oku." Nakon tih riječi se udaljio, a uz nju su ostala trojica stražara.

Protrljala je ukočene zglavke kada su joj skinuli spone, a onda sjela na klupicu. Podigla je pogled prema nebu. Polako je padala noć, i to joj nije bilo drago. Nadala se da će Boromir brzo naletjeti na ovaj logor ili njihovu patrolu – ili pak oni na njega – te da će zajedno doći ovdje. Jer ako se mimoiđu i ako Boromir zatekne njihov logor prazan, u mraku neće moći pročitati tragove i neće znati što joj se dogodilo. Znala je da će u tom slučaju brinuti za nju i zacijelo je krenuti tražiti, baš kao što bi i ona učinila da je situacija bila obrnuta – a noćna je potraga nosila u sebi mnogo opasnosti.

Trojica ljudi su se rasporedili oko nje i pozorno je motrili, a ostatak postrojbe se, činilo se, vratio svojim uobičajenim aktivnostima. S ove pozicije joj je veći dio logora bio zaklonjen od pogleda, baš kao i većina ljudi budući da su se nalazili ispred nastambi i kuhinje. I zapravo joj je odgovaralo što su je smjestili ovdje na rub logora iza jedne od spavaonica jer bi se u protivnom osjećala još nelagodnije. Nije mislila da će joj itko učiniti nešto nažao, ali nije željela da svi zure u nju.

Iako nije jela od podneva, trenutno nije bila ni najmanje gladna – bila je previše nervozna. No pomalo joj je postajalo hladno; ranije se zagrijala dok su pješačili ovamo, ali sada kada je samo sjedila i mirovala počela je osjećati večernju svježinu. Jakna i plašt su joj ostali u njihovom logoru, i upravo je počela premišljati bi li ih upitala da joj daju neki plašt ili pokrivač da se ogrne kadli joj se učinilo da sa suprotne strane ovoga uporišta, koju nije mogla vidjeti zbog nastambe, čuje pojačani žamor glasova. Je li joj se to samo činilo jer je bila napeta i silno se nadala da će se Boromir pojaviti? Nagnula je glavu u nastojanju da čuje bolje, i samo tren kasnije bila je sigurna da se ne vara – doista su se čuli brojni povici i zvučali su prilično razdragano. Srce joj je poskočilo. Je li to bio Boromir? Je li stigao? Bučni, veseli glasovi su se približavali i to, koliko je mogla ocijeniti, baš prema njihovoj poziciji. Pridigla se, sva u iščekivanju, na što su trojica čuvara strelovito izvukli svoje mačeve i uperili ih prema njoj. Ali baš tada je žamor stigao sve do njih, a iza ugla spavaonice se pojavio lik koji je željela vidjeti.

"Boromire!" uskliknula je i pohitala prema njemu ne obazirući se više na svoje stražare, a i on je u istom trenu krenuo prema njoj.

"Ellin!" U dva je koraka prešao udaljenost koja ih je dijelila i čvrsto je zagrlio, a ona mu je uzvratila jednako snažno. Časak ju je tako držao, a onda se odmaknuo i, držeći ruke na njenim ramenima, pažljivo promotrio. "Dobro si?" upitao je tiho.

"Jesam, ne brini", kimnula je. Nasmiješila mu se, istovremeno odahnuvši s olakšanjem. Da, sada sam odlično.

Boromir je tada koraknuo unatrag, napola se okrenuvši, i iza njegovih leđa je ugledala zapovjednika logora, kao i drugu dvojicu ljudi koji su bili u patroli koja ju je ranije uhvatila – bila su to ona dvojica što su pošli tražiti tragove suputnika kojega im je spomenula. Jedan od njih sada je u ruci držao baklju pa ih je sve mogla dobro vidjeti. Usput je primijetila kako trojica njenih stražara spremaju svoje mačeve i ponešto nespretno se povlače zbunjenih izraza lica, ali potom nije više obraćala pažnju na njih.

"Eto, kapetane, možeš biti miran", rekao je tada Boromir. "Vilenjakinja koju su tvoji ljudi uhvatili u logoru pokraj Anduina doista je moja suputnica još od Rivendella."

Zapovjednik joj je prišao i uputio lagani naklon glavom.

"Dobrodošla u naš logor, i ispričavam se zbog načina na koji si dovedena ovdje", rekao joj je, a prijašnji oprez bio je zamijenjen prijateljskim nastupom. "Krenimo ispočetka, i dopusti da se predstavim – ja sam kapetan Meneldur, zapovjednik ove jedinice. Naš general kaže da si se i sama borila u vojsci tvoga naroda, pa se nadam da ipak možeš shvatiti postupak mojih ljudi. Naime, u pograničnome smo području u kojem se jedino mogu sresti orci i druge sluge Neprijatelja. Bez čvrstih dokaza nisu mogli znati jesi li špijun, i jednostavno te nisu smjeli pustiti." Zastao je i stisnuo oči; ali u tome tobože prijekornom pogledu mogla je razabrati i vesele iskrice, a jedan kraj usana mu se izvio u lagani osmijeh. "Međutim, iako sada znam da si rekla istinu o sebi i vašem putovanju, jedna stvar koju si rekla mojim ljudima i meni ipak nije bila istinita." Tada je naglašeno skrenuo pogled prema Boromiru.

I ona se tada osmjehnula. "Ja sam Ellin iz Rivendella, i prihvaćam dobrodošlicu." Rukovali su se, a potom je razmijenila i pozdrav s ljudima koji su je zarobili. Gledajući vođu patrole pod svjetlom baklje, činilo joj se da je malo pocrvenio i da mu je bilo neugodno, te je požurila uvjeriti ih da im ne zamjera. "Naravno, shvaćam vaš postupak. Da ste se ponijeli bilo kako drugačije, bilo bi to vrlo nesmotreno od vas. A ja sam zapravo postupila na isti način – s najvećom mogućom dozom opreza. Čim sam vas ugledala, na temelju vašeg izgleda koji odaje vaše numenorejsko podrijetlo, te na temelju vašeg akcenta koji sam imala prilike dobro upoznati slušajući vašega namjesnika Boromira bila sam prilično uvjerena da ste doista pravi Gondorci. Istočnjak bi se možda mogao prerušiti, ali sigurno bi ga odao govor. Međutim, ni ja nisam smjela isključiti varku Neprijatelja; znamo da je vrlo moćan i da bi možda mogao proizvesti kakvu prikazu. I zato sam odlučila malo prikriti pravu istinu i ne reći vam da se vaš namjesnik nalazi u blizini, kako bi on ostao skriven i zaštićen za slučaj da ipak niste ono za što se izdajete."

"Vrlo mudro i razumno", kimnuo joj je Meneldur. "Prava vojnička logika, i dobro si učinila. Bilo kako bilo, sada kada smo otklonili sve sumnje, nadam se da možemo zaboraviti na ovaj malo nezgodni početak i da ćete prihvatiti gostoprimstvo u našem logoru."

"Naravno, kapetane", rekao je Boromir i kimnuo. "Donijeli bismo najprije našu prtljagu, a onda ćemo se smjestiti kod vas."

"Moji ljudi će otići do tamo i donijeti vaše stvari, a vi ćete mi se sada pridružiti na večeri", rekao je Meneldur.

Sad kad se sve riješilo na najbolji mogući način i kada je sva Ellinina tjeskoba nestala, spomen večere i prisjećanje na kuhinju koju je maloprije vidjela potaknuli su njezin apetit i želudac joj je zakrulio.

"Večera? Ako se može dobiti bilo što kuhano i toplo, imat ćeš moju vječnu zahvalnost, zapovjedniče", nasmijala se Ellin, te primijetila njegov upitni pogled. "Već dva tjedna jedemo isključivo suhi putni kruh jer zbog sigurnosti nismo htjeli palili vatru tijekom putovanja Anduinom, te nismo ništa ni lovili. Lorienski lembas jest ukusan, ali nakon toliko vremena ipak poželite promjenu."

"Oh, razumijem", odvratio je i nasmijao se. "Bez brige, slijedi topla večera. Dođite oboje sa mnom." Četvorica ljudi koji su pronašli i zarobili Ellin hitro su krenuli po prtljagu Boromira i Ellin, a Meneldur je poveo dvoje putnika u jednu od spavaonica i poveo ih prema malenoj odaji koja je očito bila njegova. Na putu prema njoj prošli su kroz veliku zajedničku prostoriju u kojoj su svijetlile dvije svjetiljke, a Meneldur je u svojoj sobi upalio svijeće na svijećnjaku koji je stajao na stolu. Odaja je bila malena i sadržavala je samo najnužniji namještaj – krevet, jedan stol i stolicu, te sasvim maleni ormar. Sve je bilo podređeno funkcionalnosti i štednji prostora, što je bilo i logično. Meneldur je donio još dvije stolice iz zajedničke prostorije, pa je mala soba odjednom djelovala pretrpano. Dok su bili sami, Ellin je iskoristila trenutak i tiho upitala Boromira ima li vijesti o bratu, na što joj je on odgovorio da se prema zadnjim vijestima od otprije nekoliko dana Faramir nalazio u Minas Tirithu i vodio obranu Gondora. I sama je odahnula čuvši da je Boromirov brat dobro, a znala je koliko je njemu značila ta dobra vijest.

Sjeli su za stol i ubrzo im je bila donesena večera; gulaš je bio daleko od specijaliteta kakvi su često bili posluživani u Rivendellu ili pak Lothlorienu, no Ellin je uživala u ovom obroku. Nakon dva tjedna konzumiranja iste vrste suhe hrane ovaj joj se obrok činio izvrsnim. Dok su jeli nisu mnogo razgovarali, ali poslije večere Meneldur je započeo dug i detaljan izvještaj jer je Boromir želio čuti sve novosti koje su se dogodile za vrijeme njegova izbivanja. Kako im je prenio Meneldur, neki dijelovi kako Sjevernoga, tako i Južnoga Ithiliena bili su na žalost izgubljeni. Ipak, Cair Andros i baza u Henneth Annunu još su bili pod kontrolom gondorske vojske, kao i Osgiliath i njegova okolica. Međutim, napadi na Osgiliath iz Minas Morgula bili su sve učestaliji i žešći pa je vojska orka već stigla nadomak toga grada.

"U posljednjih mjesec dana orci u cijelome Ithilienu gotovo svakodnevno napadaju naša naselja i vojna uporišta", rekao je sumorno Meneldur. "Baš prije dva dana moja jedinica je razbila jednu veću skupinu. Stanovnici mnogih ithilienskih sela su morali biti evakuirani i izbjegli su prema Minas Tirithu."

"Žrtve na našoj strani?" upitao je ozbiljno Boromir. Ellin je vidjela koliko je napet i poželjela mu stisnuti ruku u znak podrške i utjehe. No znala je da ta gesta sada ne bi bila primjerena i zato je ostala mirno sjediti, i sama pažljivo prateći zapovjednikovo izvješće.

"Ne znam sve brojke", odmahnuo je glavom Meneldur. "Tijekom posljednjih tjedana sam dosta boravio ovdje i nisam bio u mogućnosti čuti detaljna izvješća iz cijeloga Gondora. Ali znam da je u tome periodu stradalo nekoliko desetaka civila u Ithilienu prije nego što je većina izbjegla, a slični gubici su zadesili i naše ithilienske jedinice. Ipak, budući da su borbe oko Osgiliatha sve žešće, bojim se da su brojke i veće. Točno stanje ćeš zacijelo dobiti u Minas Tirithu, generale."

Boromir je odsutno kimnuo i namrštio se. Ellin je promotrila njegov profil i uočila dobro poznate bore na čelu i oko usana koje bi se pojavile svaki put kada je bio zabrinut. Potom je prebacila pogled na kapetana; iako je svjetlost u sobi bila oskudna – mali svijećnjak sadržavao je tek tri svijeće – jasno je vidjela tugu u njegovim očima. A taj nedostatak svjetla još je pojačavao sumornu atmosferu.

"Želim dodati da će sutra već u zoru krenuti glasnik u Minas Tirith, generale", dodao je Meneldur, a Boromir je vratio pažnju na njega. "Siguran sam da je i tvoj brat jednako zabrinut za tebe, pa će mu vijest o tvom skorom dolasku donijeti olakšanje."

"Zahvaljujem, kapetane", kimnuo je Boromir.

Sjedili su i razgovarali još neko vrijeme; uglavnom je Boromir bio taj koji je postavljao pitanja želeći saznati što više novosti, a Meneldur je pružao sve informacije koje je imao. I Ellin je pozorno pratila njihov razgovor jer je i sama željela čuti o stanju u Gondoru. Meneldur je također imao mnogo pitanja jer su ga zanimali svi detalji njihova putovanja i zbivanja u ostatku Međuzemlja. Boromir mu je ukratko opisao vijećanje u Rivendellu i putovanje Družine, no nije rekao ni riječi o Prstenu i Frodovoj zadaći. Isto tako, za sada nije otkrio Aragornov pravi identitet, već je samo rekao da se radi o vođi Dunedaina sa sjevera. Naposljetku, shvatili su da se žamor govora iz spavaonice koji je tijekom večere i razgovora dopirao kroz zatvorena vrata sada počeo pomalo stišavati što je značilo da su ljudi legli i da je već bilo kasno.

"Prepuštam ti ovu odaju, generale", rekao je Meneldur, ustajući, "a ovdje pokraj nje je još jedna slična soba. Ti se možeš smjestiti u njoj, gospo."

Ellin je prigušila uzdah; bilo bi joj mnogo draže da se može stisnuti uz Boromira i usnuti s glavom na njegovom ramenu. No razumjela je novonastale okolnosti i nije pokazala razočaranje, već je samo kimnula glavom.

"Hvala na ljubaznosti i ustupanju sobe", rekla je uz blagi osmijeh. "Samo bih još zamolila lavor vode, ako je moguće."

"Naravno", odgovorio joj je zapovjednik. "Pobrinut ću se da oboje dobijete vode i sve što vam je potrebno."

Kada su izašli iz njegove odaje, vidjeli su da ih pred vratima čeka njihova kompletna prtljaga. No Ellin se još nije željela povući na počinak pogotovo zato jer je to značilo da će, jednom kada zatvori vrata sobe koja joj je bila dodijeljena, ostati sama. Stoga se najprije okrenula prema Menelduru.

"Hvala na svemu", rekla je toplo. "Ipak, prije spavanja bih izašla još malo na svježi zrak i protegnula se."

Boromir joj se osmjehnuo i u pogledu mu je pročitala da misli isto što i ona. "Poći ću s tobom", rekao joj je nježno, i srce joj je poskočilo pri pomisli da će ipak imati nekoliko trenutaka samo s njim.

Izašavši, otkrili su da je vani posve mirno; ljudi su se povukli u spavaonice. Bilo je prilično mračno. Iznad ulaza svake spavaonice Ellin je uočila tek po jednu malenu svjetiljku čija je svjetlost bila sasvim prigušena. Boromir ju je uzeo za ruku i poveo prema stražnjoj strani njihove spavaonice, a potom i prema šumi. Tu je bilo još mračnije i nije se vidjelo gotovo ništa, ali on je očito znao kamo ide. Zaustavio se već nakon nekoliko koraka i tada je ispod jednoga velikog drveta uočila obris klupice. Sjeo je, a ona se spustila pokraj njega.

"Pretpostavljam da se počinješ polako osjećati kao da si kod kuće", rekla je Ellin kad su se smjestili, zagrljeni.

"Dobro si to opisala", odvratio je Boromir. "Pravi dom je Minas Tirith, ali da, i ovdje se osjećam sjajno, pogotovo zbog dugog izbivanja."

"Pa, još samo malo, i bit ćemo u Minas Tirithu. Tih nekoliko dana će proći za čas", rekla je i naslonila glavu na njegovo rame. Radovala se zbog njega, ali dok je zurila u tamu, pitala se kako će se ona uklopiti tamo. Što će Faramir misliti o strankinji koju je doveo njegov brat? Kako će ostali gledati na nju? Hoće li se postaviti neprijateljski prema njoj? Koliko će je mučiti usamljenost? Kako su se približavali Minas Tirithu, ta su je pitanja sve više kopkala. Malo je oklijevala, a onda mu se ipak odlučila povjeriti. "Malo me brine... kako ću se snaći tamo", priznala je tiho.

Boromir se nagnuo prema njoj i nježno je primio za bradu, pa je podignula glavu prema njemu. Spustio je nježan poljubac na njezine usne, a onda se osmjehnuo.

"Mislim da ne moraš previše brinuti", rekao je. "Jasno mi je da ćeš se osjećati kao stranac, bar ispočetka. Ali vjerujem da ćeš se brzo uklopiti. Samo budi ono što jesi, i svidjet ćeš se ljudima. Ako se pitaš što bi mogla raditi kada dođemo tamo... pa, s obzirom na vještine koje posjeduješ, siguran sam da će te odmah objeručke primiti u Kuće izlječenja. Budući da nas čekaju bitke i teški dani, jedan izlječitelj više će biti itekako dobrodošao."

"Nadam se da si u pravu za uklapanje..." odvratila je zamišljeno Ellin, pa razmislila o njegovu prijedlogu. Ideja joj se zapravo jako svidjela i pomislila je da bi to bio dobar način da bude korisna, što je svakako željela. "I da, rado bih se pridružila vašim liječnicima. Reci mi malo više o bolnici. Gdje se nalazi, koliko je velika, kako izgleda?"

"Zapravo imamo dvije Kuće izlječenja. Jedna se nalazi u šestome krugu grada, tik ispod Citadele. Glavna, veća bolnica je smještena u drugome krugu. Prilično je velika, tako da u slučaju potrebe može primiti mnogo ljudi. Tamo se uvijek smještaju ljudi ranjeni u bitkama jer ih je puno lakše dovesti samo do drugoga kruga; bilo bi prilično nespretno transportirati ih sve do šestoga. Građevina se sastoji od tri krila koja su podignuta tako da formiraju slovo 'u', a u sredini je park. Oko njih ima i dosta zelenila, pa je lakšim ranjenicima omogućen i ugodan boravak na otvorenom."

"Sviđa mi se opis", kimnula je Ellin. "Sada jedva čekam vidjeti kako izgledaju vaše Kuće izlječenja, kao i cijeli tvoj grad. Mnogo sam čula o njemu još i prije nego što sam upoznala tebe, i sigurna sam da je prelijep."

"Ja ti neću više ništa govoriti o njemu budući da ne mogu biti objektivan", nasmijao se Boromir. "Reći ćeš mi dojmove kada stignemo tamo."

"Hoću", rekla je. Nakratko su ušutjeli, a ona se tada sjetila jednog detalja iz razgovora s Meneldurom koji joj se učinio zanimljivim. "Tvoj čin u vojsci je general? Nisi mi to nikada spomenuo."

"Nismo razgovarali o tome pa nije ni bilo prilike za spominjanje", odgovorio je Boromir. "Da, namjesnik Gondora je po tradiciji i vrhovni zapovjednik vojske, pa ima najviši čin. Kada razgovaram s civilima, primjerice kada imam sastanke s knezovima različitih pokrajina, oni mi se obraćaju titulom 'namjesniče'. Meneldur je vojnik, pa je njemu prirodnije obratiti mi se 'generale'."

"Razumijem", kimnula je Ellin. "Kada stignemo u Minas Tirith, zacijelo ćeš izvijestiti sve knezove i savjetnike o novostima iz Rivendella i zbivanjima s našega putovanja?"

"Svakako", odgovorio je Boromir. "Glavna vijest svakako će im biti povratak kralja u Gondor."

"Menelduru nisi otkrio tko je zapravo Aragorn."

"Korak po korak. Ne mogu odmah razglasiti na sve strane", odvratio je. "Naposljetku će saznati svi, no knezovi pokrajina i druge važne osobe u Gondoru će čuti novost prvi."

"Slažem se", kimnula je Ellin, pa razmislila o mogućim reakcijama. "Misliš li da će biti onih kojima neće biti drago? Koji neće rado prihvatiti stranca?"

"Moguće je", odgovorio je i slegnuo ramenima. "No vjerujem da će velikoj većini biti dovoljna moja riječ da se radi o dobrom i časnom čovjeku koji zaslužuje krunu. A ako i dalje ne budu pridobiveni, ostaje mi u rukavu činjenica da se radi o Thorongilu. Svi znaju koliko mnogo je Thorongil učinio za Gondor i svi bi mu se poklonili istoga časa."

"Pretpostavljam da im ipak nećeš reći o pravoj zadaći Družine i Prstenu."

"Ne, naravno da neću", odmahnuo je glavom. "Kao što je bilo rečeno još u Rivendellu, ta misija mora biti tajna. Neću reći ništa čak ni najbližim savjetnicima ili časnicima. Ispričat ću samo Faramiru."

Ellin je znatiželjno nagnula glavu. "Kada ste razgovarali o tome ranije, u periodu prije nego što si krenuo na put, jeste li možda pretpostavili da je Prsten pronađen?"

"Misliš, zbog riječi 'Isildurova kletva' koje su odjeknule i u mome i u njegovome snu? Ne, to nam nije uopće palo na pamet", Boromir je odrečno zatresao glavom. "Naravno, znali smo da se ta fraza odnosi na Prsten, ali u Gondoru se odavno vjerovalo da je on izgubljen ili uništen. Mislili smo da je taj stih samo stilska figura u pjesmi koju smo čuli u snu, bez stvarnoga značenja."

"Snovi nam ponekad prenose važne poruke, samo ih treba..." Stala je. U trenutku dok je to izgovarala, na površinu je iskočilo sjećanje na jedan njezin san. "Hm... dobro osluhnuti", tiho je završila rečenicu, zamišljena.

"Što je?" Boromir ju je pogledao, očito zainteresiran promjenom njezina tona.

"Sjetila sam se jednoga vlastitog sna... još iz Rivendella", rekla je i zašutjela. Od toga je sna prošlo dva mjeseca, ali sada kada ga se prisjetila opet je jasno vidjela svaku sliku i detalj. I malo je oklijevala s nastavkom prepričavanja. Nadam se da mi se neće smijati, ili pak pomisliti da mu želim nametnuti neke dugoročne obaveze, a tek smo nekoliko dana zajedno... No najzad je skupila hrabrost i podigla glavu prema njemu. Bilo je prilično mračno, ali osjećala je da je promatra u iščekivanju. "Bilo je to dva dana prije nego što smo krenuli na put. Znaš da sam se željela priključiti Družini – svim srcem sam htjela pridonijeti borbi za ovo naše Međuzemlje koje jako volim. Ali objava te moje želje Elrondu bio je prilično težak i bolan razgovor. Kao što možeš zamisliti, njemu bi bilo draže da sam ostala kod kuće. Naime, iako se s vremenom naviknuo na to da sam se priključila borbi protiv Neprijatelja, odlazak na ovu misiju je mnogo opasniji od bilo koje situacije u kojoj sam se našla ikada ranije." Zastala je na trenutak, a Boromir joj je kimnuo. Dok je razmišljala o Elrondu, obuzela ju je sjeta. Nadala se da je bio dobro, i njezino srce je poslalo pozdrav u voljenu dolinu daleko na sjeveru. Međutim, znala je da ga njezin ujak ne može osjetiti; s obzirom na veliku udaljenost, tako nešto bilo je izvan čak i Galadrieline moći.

"Je li bio u iskušenju da te baci u tamnicu dok mi ne odmaknemo dovoljno daleko?" Boromirovo šaljivo pitanje trgnulo ju je iz misli i nasmiješila se.

"Kao što je Thingol zatvorio Luthien kako ne bi krenula za Berenom? Nadam se da ipak nije", odvratila je veselo, a onda nastavila svoju priču. "Uglavnom, rekao mi je da me neće sprječavati ako odlučim otići, no zamolio me da još jednom dobro razmislim i odvagnem sve argumente. Pošla sam spavati rastrganih osjećaja – željela sam poći s Družinom, a istovremeno sam imala grižnju savjesti što ću njemu uzrokovati brigu i bol. Nisam dobro spavala, i dobar dio noći sam probdjela. I naposljetku, pred zoru..."

"Da?" potaknuo ju je kada neko vrijeme nije nastavila.

"Pred zoru, najzad sam donijela odluku o odlasku na put, baš zato što mi je Međuzemlje najvažnije. Nakon toga sam napokon zaspala. A u snu sam ugledala grad." Ellin je sklopila oči i opet ga vidjela. "Bio je vrlo daleko, no vidjela sam da je građen od bijeloga kamena i da se sastoji od sedam razina. Bio je smješten u podnožju visoke planine, a jedna uska šiljata stijena dijelila ga je na dva dijela. Nisam nikada bila u Minas Tirithu, ali po onome što znam o njemu, prepoznala sam da to mora biti baš on. I znaš li što je najneobičnije u svemu tome?" Pogledala ga je, a on joj je odmahnuo glavom. "Što sam bliže dolazila, to sam se spokojnije i sretnije osjećala. Činilo mi se kao da sam tamo našla svoj dom. Tada sam se probudila, i pitala se hoće li Minas Tirith doista na neki način biti važan za mene."

Boromir ju je promatrao nekoliko trenutaka, a onda je privukao još bliže k sebi i stisnuo u čvrsti zagrljaj.

"Nadam se da će biti tako, malena", šapnuo je. "Nadam se da ćeš biti sretna tamo. A ja ću učiniti sve da tome pridonesem."

I tada su njegove usne pronašle njezine, a razgovori, snovi i daleka mjesta bili su na neko vrijeme zaboravljeni.

-x-x-x-

Promatrao je Froda koji je stajao pred njim. Hobit ga je gledao s potpunom ravnodušnošću. Njegove oči su odavale da ne razumije kakva će propast zadesiti Gondor. Suze, bol, krv, smrt.

"Posudi mi Prsten, bar nakratko!" kriknuo je i krenuo prema Frodu s ispruženom rukom. Hobit je koraknuo unatrag u želji da pobjegne, ali se sapleo i pao. U hipu je bio na njemu i posegnuo za lančićem oko hobitova vrata. Povukavši ga, napokon je ugledao svoj cilj – maleni zlatni predmet koji je bio rješenje svih njegovih problema. Strgnuo je lančić, sklopio šaku oko Prstena i stegnuo ga, opijen pobjedom. Najzad!

Pobjedonosno je skočio na noge, i dalje čvrsto držeći svoje napokon stečeno blago. Hobit se zaletio u njega pokušavajući se boriti, ali nije mogao parirati njegovoj visini i snazi. Jednom rukom ga je odgurnuo kao dosadnu muhu, a onda otvorio šaku i zagledao se u Prsten, opčinjen. Bio je naizgled običan, bez ukrasa, ali zračio je sjajnom zlaćanom svjetlošću i bio je prekrasan, a njemu se činilo da već osjeća moć koja se prelijevala iz Prstena u njega.

Podignuo je pobjednički obje ruke uvis, prožet euforijom. Spasit će Gondor, bit će junak, i nitko neće biti moćniji od njega. Pogledao je oko sebe, spreman se suočiti sa svakim izazovom i neprijateljem. I tada ga je ugledao.

Ali nije se radilo o neprijatelju. Ugledao je Froda kako leži nepomično na tlu. Kada ga je maločas odgurnuo, hobit je pao i udario glavom o nazubljeni kamen... i ostao beživotno ležati, dok je krv već počela natapati tlo oko njega.

Činilo mu se kao da mu se vreli mač zario u grudi. Nije mogao disati. Ostao je stajati, paraliziran, a ruke su mu počele drhtati. Ne... ne može biti... ne smije biti! Prsten mu je ispao iz ruke, zaboravljen, a on je u jednom skoku prišao malenom beživotnom tijelu. Što sam učinio...? Frodo mu je bio suputnik, prijatelj. Bio se zakleo da će ga štititi, a sada ga je ubio.

Dok su mu vrele suze navirale na oči, podignuo je sitno nepomično tijelo u zagrljaj. O Eru, neka ovo ne bude istina...Vrati se, prijatelju, molim te... Ali hobit u njegovim rukama bio je mrtav, oči su mu bile sklopljene. Nije mogao vratiti vrijeme, nije mogao poništiti učinjeno. Bio je ubojica. Najpodliji mogući ubojica – ubio je onoga tko mu je vjerovao, i koga je trebao štititi.

NEEEEE!

Boromir se naglo uspravio na ležaju, obliven znojem. Je li to doista dogodilo? Je li ubio Froda...? Oči su mu bile otvorene, ali san je još uvijek bio isprepleten s javom i doimao se tako stvarnim da i dalje nije mogao shvatiti što se zbiva. Srce mu je uznemireno tuklo. Nekoliko je trenutaka gledao oko sebe, teško dišući i pokušavajući shvatiti gdje se nalazi. Bio je u skoro potpunoj tami, ali razabrao je da je u zatvorenom prostoru, u nekoj sobi. I tada se napokon sjetio – bio je u jednom od garnizona u Anorienu, a Froda je posljednji put vidio na Amon Henu kada je umalo nasrnuo na njega – kada bi sigurno doista i učinio to da Ellin nije stigla u posljednji čas.

Polako je legao natrag, širom otvorenih očiju, zureći kroz tamu prema stropu. Bio je posve razbuđen – užasnut načinom na koji su se stvari odvijale u njegovom maloprijašnjem snu. A užasnut je bio zato što je shvaćao da je zapravo to vrlo lako mogla biti i stvarnost. Zbog Prstena je bio posve izgubio razum, izgubio je vezu sa stvarnošću, i bio je spreman na sve samo da ga se domogne. Da Ellin nije naišla bio bi napao Froda, i nije mogao znati kako bi se završio njihov fizički sukob.

I to ga je plašilo najviše – nije znao što bi bio u stanju učiniti onako posve obuzet ludilom. Gnušao se samoga sebe; kako je samo mogao tako nisko pasti da zanemari svoju čast? Da mu jedan predmet postane važniji od njegovih prijatelja? Je li uopće bio vrijedan ičijeg poštovanja? Ležao je budan mučeći se tim pitanjima, baš kao i svake noći nakon Amon Hena; ali nijednom nije dozvolio da Ellin primijeti o čemu je razmišljao u tim trenucima prije no što će zaspati. Znao je da bi brinula, a razgovor ionako nije mogao biti od pomoći. Jedini način da ponovno pronađe svoj mir bit će da jednom učini nešto važno da se iskupi.

U protivnom, znao je da više nikada neće moći pogledati sam sebi u oči.