Sljedećega jutra Ellin su prvi put probudili glasovi i koraci koji su dopirali iz velike odaje u kojoj su spavali vojnici. Pomislila je kako bi i sama mogla uskoro ustati; no nije žurila s ustajanjem i okrenula se na drugu stranu, uživajući nakon dužeg vremena u udobnosti kreveta. Poželjela je da je Boromir uz nju. Sada kada su došli u Gondor, pretpostavljala je da će često biti okruženi brojnim ljudima. Ipak, nadala se da će povremeno moći ukrasti i pokoji trenutak samo za sebe. I dok je tako ležala i sanjarila o njemu, zvuci iz spavaonice su polako postajali sve tiši kako su ljudi izlazili van; tišina i toplina kreveta opet su je uljuljkali u san i ponovno je zaspala.

Kada je kasnije po drugi put toga jutra otvorila oči, po svjetlosti koja je dopirala kroz mali prozor smješten tik ispod niskoga stropa odaje zaključila je da je sunce već izašlo. Bila je dobro naspavana – te noći nije bilo opasnosti, nije trebalo stražariti, i napokon se uspjela dobro odmoriti. Još se malo protezala u krevetu, a onda je ustala. Sinoć su joj donijeli dva velika lavora vode i uspjela se prilično temeljito oprati, te je sada uživala u osjećaju svježine i nošenju čiste odjeće. Prije spavanja je čak stigla na brzinu oprati ranije nošenu tuniku i rublje.

Na trenutak je oklijevala prije nego što će izaći iz sobe koja joj je bila dodijeljena, osjećajući laganu napetost. Nije se radilo o tome što je bila jedina žena među stotinjak muškaraca; provodeći mnogo vremena s borcima svojega naroda kao i s Dunedainima, navikla je na skoro isključivo muško društvo. No Boromir je ovdje bio među svojima, a neke ljude je i poznavao – makar i samo površno – i bio je gotovo kod kuće. Ona pak nije poznavala nikoga i bila je stranac. Mogla se jedino nadati da će ubrzo steći poznanike, što bi joj učinilo boravak ugodnijim.

No to sigurno neću uspjeti stojeći ovdje na vratima, rekla je najzad sama sebi i zakoračila naprijed. Namjeravala je potražiti Boromira i uz njegovu se pomoć polako upoznati s ljudima. Izašla je iz sobe i našla se u velikoj prostoriji – zajedničkoj spavaonici koja je zauzimala najveći dio ove prizemnice. Sada ju je promotrila malo bolje. Bila je ispunjena nizovima uskih drvenih kreveta, a uz jedan se zid nalazilo mnoštvo ormarića. Gotovo da nije bilo praznoga pedlja – sav je prostor bio maksimalno iskorišten.

U prostoriji nije bilo nikoga osim jednog čovjeka koji je stajao uz jedan od prozora i gledao van. Kada je začuo njezine korake, okrenuo se i pošao prema njoj. Tada je uočila da je zapravo sasvim mlad; moglo mu je biti jedva dvadeset. Valovita svijetlosmeđa kosa sezala mu je do ramena, a na pravilnome licu su mu se isticale modre oči. Bio je tek malo viši od nje i bio je odjeven u istu uniformu i kožni oklop poput svih ostalih. Kada je stupio pred nju uputio joj je lagani naklon, a iz njegova je stava i pogleda mogla pročitati da je bio ponešto nervozan.

"Dobro jutro, gospo", pozdravio ju je. "Ja sam Eradan sin Arthadov, i tu sam, ovaj, da ti pomognem ako ti nešto zatreba."

"Hvala ti", kimnula je i lagano se nasmiješila. Dodijelili su mi ovog dečka za vodiča? A sudeći po njemu, čini se da bi rado pobjegao od te dužnosti. Bilo joj je jasno da je prva vilenjakinja koju je ikada vidio, i tada je pomislila kako možda nije jedina koja se osjeća nervozno zato što je ovdje stranac. Zapravo, neće biti neobično ako i neki od vojnika budu zbunjeni prilikom upoznavanja s njom, shvatila je. Ona je dolazila iz jednoga sasvim drukčijeg svijeta i bila je pripadnik naroda koji je njima bio posve stran, pogotovo zato što – za razliku od Dunedaina na sjeveru koji su navikli na vilenjake – Gondorci već odavno nisu imali ni najmanje dodira s vilenjacima. Vilenjaci su za njih bili nešto potpuno nepoznato, a različitosti su često budile nelagodu kod ljudi; dovoljno je bilo sjetiti se Boromirova nekadašnjeg mišljenja o vilenjacima. Ali odavno je naučila da prijateljski osmijeh i dobra volja mogu učiniti čuda, i zato je njezin osmijeh postao širi.

"Ja sam Ellin kći Laerona, i uvjeravam te, nema potrebe za službenim oslovljavanjem. Zovi me samo Ellin." Mladić je i dalje djelovao nesigurno, pa je pomislila da bi se mogao opustiti ako ga navede na razgovor o nekoj temi koja mu je bila bliska. "Pa eto, možda bi mi mogao reći gdje bih mogla dobiti nešto za doručak, i usput mi možeš ispričati malo o Anorienu, budući da nikada nisam bila ovdje. Jesi li već dugo u ovoj bazi? Ima li i drugih vaših garnizona u Anorienu? I gnjave li vas orci mnogo?"

Naravno, o svemu tome je čula kako od Boromira, tako i od kapetana Meneldura, ali činilo se da je njezina taktika bila pogodak budući da je mladić, počevši govoriti o svojoj zemlji i vojsci, djelovao malo opuštenije. Zajedno su izašli i poveo ju je prema kolibi za koju je sinoć zaključila da mora biti kuhinja, i dalje odgovarajući na njena pitanja. Slušala ga je i usput promotrila okolinu. Ljudi su se bavili raznim poslovima, od vježbanja streličarstva i mačevanja do sređivanja opreme i oružja. Kao i prošle večeri, opet se dosta glava okrenulo prema njoj kada se pojavila na čistini, ali sada više nisu zurili u nju i zapravo su se gotovo svi odmah vratili onome što su radili. Primijetila je da Boromira i zapovjednika Meneldura nije bilo nigdje na vidiku.

"Znaš li možda gdje je Boromir?" upitala je Ellin.

"Koliko mi je poznato, general, kapetan Meneldur i još nekoliko ljudi su išli nešto izvidjeti u okolini, ali ne znam detalje", odgovorio joj je mladić.

Uto su stigli do kuhinje i izbliza je shvatila da je nešto veća nego što joj se bilo učinilo na prvi pogled, a tada je uz nju primijetila još jednu poveću baraku. Nekoliko je ljudi zaposleno ulazilo i izlazilo iz nje noseći razne stvari prema kuhinji i Ellin je pretpostavila da im zacijelo služi kao skladište. Od jednoga je čovjeka iz kuhinje dobila pladanj s nešto kruha, sira i šalicom čaja – sada već posve ohlađenog – a Eradan joj je pokazao prema stolovima u blizini.

"Ovdje se možeš smjestiti i doručkovati, gospo... hm, hoću reći, Ellin", rekao je. "Ja se mogu povući ako, ovaj, želiš biti na miru."

Ali Ellin zapravo nije željela biti sama, a ovaj mladić se doimao kao ugodan sugovornik. S druge strane, nije bila sigurna kako se on osjeća u vezi toga; bila je poprilično uvjerena da se nije sam javio da joj bude pratnja, već da mu je to bilo naređeno.

"Nemam ništa protiv društva. Međutim, ako imaš kakvoga važnoga posla, ne želim te zadržavati. U tome slučaju – naravno, samo ti pođi", rekla je, odloživši svoj doručak na stol, ali nije još sjela. Upravo joj je jedna ideja pala na um. "A ako ćeš ostati ovdje, možda možeš pozvati i pokojeg prijatelja da nam se pridruži? Rado bih čula više o vašim običajima, što sve radite u vojsci i slično", predložila mu je, pomislivši da će se Eradan zacijelo osjećati opuštenije ako s njima bude i neki od njegovih prijatelja.

"Vrlo rado bih pozvao nekoga, ali sada su zauzeti s vježbanjem." Okrenuo se i pokazao rukom prema jugozapadu. "Malo dalje u onome pravcu nalazi se još jedna čistina i tamo također odlazimo vježbati jer ima još i više mjesta nego ovdje", objasnio joj je.

Činjenica da se nalazio ovdje, a ne s ostalim mladim vojnicima na vježbama koje su sigurno bile obavezne za sve njih, samo joj je potvrdila da je ovo za njega bila nametnuta dužnost.

"No dobro, u svakom slučaju bilo bi mi drago da mi se pridružiš", rekla je Ellin i sjela, pa odlučila opet vratiti razgovor na teme koje bi trebale odgovarati mladiću. "Što ti najviše voliš, koje oružje ti je draže? Mač ili lûk? Ili ti je specijalnost izviđanje i traganje?" Doduše, s obzirom na njegovu mladost, sumnjala je da se zasada stigao izrazito specijalizirati za nešto, ali nije to izgovorila na glas.

Eradan joj je sjeo je nasuprot i široko se osmjehnuo čuvši ta pitanja, što je bila još jedna potvrda da je njezin izbor vojnih tema za razgovor bio ispravan.

"Na obuci radimo sve to, naravno, ali najviše volim lûk", rekao je gorljivo i kimnuo. "Najviše vremena trošim na njega i često ostajem trenirati i nakon što smo službeno gotovi. U tome sam među najboljima u našoj generaciji. Naravno, mnogi od starijih vojnika su bolji od mene, ali i ja ću još puno vježbati da postanem još bolji."

"Od čega radite lukove?" upitala je Ellin, započevši polako jesti.

"Najčešće od tise, iako ponekad rabimo i druge vrste", odvratio je mladić. "Jako puno truda se ulaže u izradu i naši su lukovi najbolji u Međuzemlju", kimnuo je ponosno.

"Ne znam jesu li bolji od lorienskih lukova." Zapravo, bila je uvjerena da nisu, ali dala je svome glasu potpuno neutralan prizvuk kako ne bi zvučala uvredljivo ili omalovažavajuće. "Vilenjaci Lothloriena su se posebno specijalizirali za izradu lukova. No sigurna sam da su i vaši vrhunski. Ako bude prilike, pokazat ćeš mi svoj lûk, a ja ću tebi pokazati moj lorienski. Naime, na putu ovamo smo prošli kroz tu zemlju, pa sam dobila jednoga na poklon."

"Oh da, vrlo rado bih ga vidio! Hvala, gos... ovaj, Ellin", ispravio se kada je vidio njezin pogled.

"U sobi mi je, s ostalom prtljagom. Pokazat ću ti poslije doručka", kimnula je Ellin, otpivši malo čaja. Bio je prilično blag, s jedva primjetnim okusom mente, i već se posve ohladio, no prijao joj je. "Sigurno mnogo vremena provodite i izviđanju? Boromir mi je rekao da ithilienskim graničarima ne može ništa promaknuti i da su najbolji tragači."

"Da, najbolji su", kimnuo je mladić. "Ja se još ne mogu ubrojiti u tu skupinu. Doduše, više volim vježbati s lûkom i strijelom nego šuljati se kroz šumu."

"Kada si stupio u vojsku? Kada si počeo s obukom?" upitala je između dva zalogaja. Sir je bio ponešto slaniji nego što je voljela, ali kruh je bio svjež, mekan i mirisan, i uživala je u doručku.

"Bilo mi je četrnaest godina. To je najčešća dob kada se mladići prijavljuju u vojsku", odgovorio je Eradan.

Nekoliko trenutaka je jela šutke, a onda je primijetila da je on promatra i učinilo joj se da je zaustio kako bi je nešto pitao, pa potom odustao. Skrenuo je pogled, a onda ga opet vratio na nju. Lagano se osmjehnula, nadajući se da će to biti shvaćeno kao ohrabrenje.

"Ovaj, nešto bih te pitao, gospo, ako smijem", započeo je nesigurno.

"Naravno. I zovi me Ellin", podsjetila ga je.

"Ovaj, da, u redu, hoću", rekao je, ponešto smeteno, a onda je njegova znatiželja ipak prevladala. "Ako sam dobro shvatio, i ti si ratnik? Ima li u vašem narodu mnogo žena koje se bore?"

"Ne, nema nas mnogo", odgovorila mu je Ellin. "Mnogo su češće muškarci ti koji odlaze u borbe protiv orka, trolova i ostalih stvorenja na strani zla. Ipak, poznajem nekoliko vilenjakinja, kako u Rivendellu tako i u Mrkodolu, koje su se priključile borcima." Progutala je i posljednji zalogaj, pa ga promotrila. I ona je bila znatiželjna. "A kako je kod vas? Ima li žena u gondorskoj vojsci?"

"Nema. Odnosno, nema u jedinicama u kojima sam ja bio. Ne mogu tvrditi za cijelu vojsku. Poznam jednu djevojku, doduše, moja p-prijateljica..." zamucnuo je i zastao, i Ellin se pozornije zagledala u njega. Je li joj se učinilo, ili je malo porumenio? Promatrajući njegov izraz lica, pomislila je da bi se moglo raditi o djevojci koja mu je naročito važna.

"Da?" potaknula ga je.

"Jedna moja prijateljica, djevojka s kojom sam odrastao... Dvije je godine mlađa od mene. Još dok smo bili djeca igrala se ratnih igara s nama dječacima. A kada sam se posljednji put vratio u Minas Tirith na nekoliko dana dopusta, pitala me da je naučim gađati lûkom i strijelom."

"I, jesi li?" upitala je Ellin radoznalo.

"Započeo sam je učiti, ali zapravo nije bilo dovoljno vremena", rekao je Eradan. "Bio sam tamo kratko – imali smo tek tri dana na raspolaganju. Ipak, dobro joj je krenulo, mislim da ima dara."

Ellin se učinilo da mu u glasu čuje i prizvuk ponosa, i dok je gledala njegovo ozareno lice i zaneseni osmijeh postala je još sigurnija da se radi o djevojci koja je imala posebno mjesto u njegovom srcu.

"Lijepo od tebe što si joj ispunio tu želju", kimnula je Ellin.

"Ne znam je li uspjela još vježbati nakon što sam otišao, i nisam siguran ima li itko drugi tko je sada može podučavati. Otac i stariji brat su joj bili vojnici. Ali otac joj je poginuo prošle godine, a brat prije tri mjeseca."

"Oh, žao mi je što to čujem", rekla je Ellin, i doista je to i mislila. "Čini se da nema obitelji – bila ona ljudska ili vilenjačka ili iz nekoga drugog naroda – koju ovaj rat nije pogodio na neki način."

"Upravo tako..." promrmljao je mladić sasvim tiho, gledajući u daljinu, i Ellin je pretpostavila da je i on izgubio nekog bliskog. Nekoliko su časaka sjedili u tišini. Njegovo je lice poprimilo prilično sumoran izraz i odlučila je promijeniti temu.

"No dobro, s obzirom da sam završila s jelom, hoćeš li da se vratimo do sobe da vidiš moj lûk?" predložila je. "A ti ćeš meni pokazati tvoj, ako ti je pri ruci."

Odmah je kimnuo i ustali su. Vratila je prazan pladanj i šalicu u kuhinju, te su se uputili prema spavaonici. Kada su se našli unutra i kada mu je pokazala veliki lorienski lûk, oči su mu se oduševljeno raširile. Gotovo sa strahopoštovanjem je opipavao elastično drvo te nekoliko puta nategnuo tetivu, iskušavajući je. Na njegovu je licu vidjela da je zadivljen.

"Ovo je doista nešto izvanredno", rekao je Eradan, promatrajući lûk. "Naši lukovi su izvrsni i uvijek sam mislio da su najbolji, ali sada vidim da sam bio u krivu. Nijedan od naših se ne može mjeriti s ovim."

Pokazao joj je svoj lûk. Razgledavši i isprobavši ga, uvidjela je da su i njihovi lukovi odlične izrade, te mu je to i rekla. Potom su izašli, razgovarajući o načinima obrade drva. Ellin nije bila stručnjak za to, ali opisala mu je metode Galadhrima najbolje što je znala. Tada je primijetila komešanje na rubu čistine na istočnoj strani i ugledala Boromira, Meneldura i još nekoliko ljudi kako se pojavljuju iz šume i ulaze u bazu. Veselo se nasmiješila kada je vidjela Boromira, a lice joj je zasjalo. Primijetila je kako je prešao pogledom po logoru, a kada ju je ugledao, nešto je još rekao Menelduru te se izdvojio iz njihove skupine i krenuo prema njoj. Ellin se okrenula prema mladiću.

"Pretpostavljam da ćemo mi sada vrlo brzo krenuti dalje na put, jer znam da Boromir želi što prije stići u Minas Tirith", rekla mu je i osmjehnula se. "Drago mi je što smo se upoznali i hvala na društvu. I čuvaj se." Pružila mu je ruku, koju je čvrsto stisnuo.

"Hvala. I meni je drago. Sretno i tebi", kimnuo je Eradan uz stidljivi smiješak, te se počeo udaljavati upravo kada je Boromir stigao do nje. Uzeo ju je za ruku i zadržao je nekoliko trenutaka u svojoj, i to je bio jedini malo prisniji pozdrav koji joj je uputio pred tom bazom punom vojnika; ali pogled njegovih očiju pun ljubavi i nježnosti jasno joj je rekao koliko mu je drago da je vidi.

"Dobro jutro", rekla je tiho, ali radosno. "Ili je tebi možda već dobar dan? Čini se da si se ustao mnogo prije mene. Ja sam tek maločas doručkovala."

"Da, ustao sam prilično rano", potvrdio je Boromir. "Meneldur me odveo do lokacija zadnjih okršaja koje su imali, pa smo na temelju kretanja orka pokušali predvidjeti iduće poteze njihove vojske. Ne sumnjamo da će biti napadnute kompletne istočne granice Gondora, no najjači udarac će zasigurno biti usmjeren prema Minas Tirithu."

"Vjerujem da želiš da krenemo što prije, zar ne?"

"Da", kimnuo je. "Ako sada krenemo, sredinom dana ćemo stići do Cair Androsa. A vjerujem da ćemo se i tamo zadržati najmanje jedan dan – dok ne dobijem kompletne detaljne izvještaje iz toga područja."

"U redu, idem se odmah spremiti", odvratila je Ellin. "Nastavljamo čamcima niz rijeku, kao do sada?"

"Ne, nastavit ćemo kopnom", odgovorio je Boromir. "Postoji šumska cesta koja vodi odavde do Cair Androsa. Putovat ćemo njome, a uzet ćemo konje da budemo brži."

"Konje? Pa nisam primijetila konjušnicu!" začudila se Ellin. "Ne razumijem. Morala bi biti i prilično velika, s obzirom na to koliko ljudi ima ovdje..."

"Ne vidi se odavde, smještena je u šumi. Prilično je blizu, zapravo, ali ne možeš je vidjeti zbog drveća. I nije velika budući da je ovo pješadijska jedinica – ovo su prvenstveno izviđači i vojnici-pješaci", objasnio joj je Boromir. "Drže tek deset do petnaest konja za hitne slučajeve, kao primjerice sada."

Ellin je kimnula i zajedno su krenuli prema svojim odajama u spavaonici kako bi se spakirali za polazak. Nije im trebalo mnogo vremena i ubrzo su bili spremni za put. Prije nego što će izaći iz spavaonice, Ellin je iskoristila trenutak u kojem su bili posve sami – velika prostorija je bila prazna, svi ljudi su bili vani – i čvrsto zagrlila Boromira. Glava joj je bila naslonjena na njegove grudi, a njegove ruke su se sklopile oko nje. Bio je to trenutak potpune sreće, i poželjela je da može potrajati; poželjela je i da su rođeni u neko drugo doba, da je Sauron već poražen, i da se sjena propasti ne nadvija nad njihovu sreću. Ali bili su tu u Gondoru, Sauron samo što nije pokrenuo najstrašniji rat još od kraja Drugoga doba, i išli su prema događajima koji će zauvijek izmijeniti njihov svijet. Trenutak spokoja nije mogao trajati dugo.

"Svaki sljedeći dan će biti sve teži i mračniji", rekla je tiho. "Ali uz mene si, i to mi daje snage. Želim se nadati najboljem i želim vjerovati da ćemo svi zajedno, ujedinjeni, pobijediti ovu tamu s istoka."

Boromir se tek malčice odmaknuo od nje i obujmio joj lice dlanovima.

"I ja vjerujem da možemo uspjeti", rekao je. "Mi imamo nešto što orci nikada neće imati, a to je ljubav u našim srcima. Mi se imamo za što boriti – za naše obitelji, na naše najmilije, za naša ognjišta. Upravo to će nam dati dodatnu snagu."

Nježno ju je poljubio, a onda su izašli i krenuli ususret sudbini.

Na putu prema Cair Androsu pratila su ih šestorica vojnika. Ubrzo nakon napuštanja logora našli su se na širokoj, dobro utabanoj zemljanoj cesti koja je kroz šumu vodila prema jugu. Kako su napredovali tako se šuma razrjeđivala i naposljetku je prešla u travnatu ravnicu. Jahali su prilično brzo i nije bilo mnogo prilike za razgovor.

Tijekom prijepodneva se polako naoblačilo i nije bilo sjena koje bi im pomogle točno odrediti koji je sat; ipak, Ellin se činilo da je bila sredina poslijepodneva kada su se približili Anduinu, Cair Androsu i brdima Ithiliena na istoku. Na udaljenosti od otprilike jednoga kilometra od rijeke Ellin bi najradije bila zastala i divila se prizoru pred sobom. Svugdje unaokolo bila su obrađena polja, a među njima se ugnijezdilo malo seoce. Pretpostavila je da su ta polja hranila kako ljude u selu, tako i vojnike u utvrdi na otoku. Uočila je da je Anduin sada već bio prilično širok, a na dijelu ravnice pred njima se tijek rijeke još i više proširio. Na sredini rijeke se izdizao izduženi otok; zapravo se radilo o dugome, prilično niskome brežuljku i Anduin je tekao oko njega razdvojivši se na dvije polovice. Cair Andros se protezao nešto manje od kilometra u širinu i otprilike tri kilometra u dužinu, a na njegovome južnome kraju dva riječna toka su se opet spajala u jedan. Otok je bio plosnatog oblika i nizak; Ellin je procijenila da se na najvišem dijelu ne izdiže više od pedesetak metara iznad rijeke i okolnih ravnica. Na sredini otoka nalazila se velika pravokutna kamena utvrda, a od točke na kopnu koja je bila najbliža utvrdi se poput zmijolike trake pružala cesta prema jugu – prema Osgiliathu.

S istočne strane rijeke, dokle god je pogled dopirao uzdizali su se grebeni šumovitih brda isprepleteni s kanjonima i udolinama, a jedna se mala rječica spuštala niz padine i ulijevala u Anduin. Promatrajući taj brdoviti kraj Ellin se sjetila Boromirovih opisa Ithiliena i nije mogla ne složiti se – bio je prekrasan. A još mnogo dalje na istoku – ali ne više toliko daleko kao prije dva dana kada nije bio više od tanke pruge na horizontu – nad Ithilienom se nadvijao zlokobni masiv Ephel Duatha. Visoke nazubljene planine pružale su se u smjeru sjever-jug poput nekoga prijetećeg zida; bile su mračne i olovno-sive baš poput oblaka koji su se nakupljali nad zemljom koja se nalazila iza njih.

Mordor. Crna Sauronova zemlja. Cijeloga je života slušala o njoj i dobro je znala za zlo koje je u njoj prebivalo. No sve do sada Mordor joj je bio nešto jako daleko i stoga prilično apstraktno; a sada je odjednom postao itekako stvaran i blizak. Vilenjakinja se naježila i učinilo joj se da je iznenada postalo hladnije.

Dok su se približavali obali vidjela je da ni na jednoj strani rijeke nema niti čamaca niti skela, i pitala se kako će prijeći. Ali kada su došli do same rijeke, shvatila je da je ovdje Anduin sasvim plitak i da ga konji mogu pregaziti bez teškoća. To su i učinili i uskoro su stigli do utvrde. Vidjevši ih, stražari su im otvorili vrata i ujahali su u unutrašnjost. Boromira su dočekali veseli pokliči i pozdravi; vijest o njegovu povratku očito se proširila poput požara jer se u širokome središnjem prostoru tvrđave začas skupilo mnoštvo vojnika. Ellin je iz njihovih reakcija vidjela koliko je Boromir bio omiljen među njima. Stojeći sa strane i promatrajući situaciju, nije joj bilo teško shvatiti i zašto: čim se našao okružen njima, sjahao je s konja i krenuo među njih. S mnogim vojnicima se rukovao, potapšao ih po ramenu i izmijenio pokoju riječ. Bilo joj je jasno da je to činio često i zbog toga su ga voljeli; nije bio daleki nedodirljivi vođa, već se ponašao kao da je jedan od njih.

Ona je još nekoliko trenutaka sjedila na konju i promatrala unutrašnjost utvrde. Kada su joj došli blizu shvatila je da je još mnogo veća nego što joj se bilo učinilo izdaleka; nije mogla ni vidjeti sve zgrade i gotovo je imala dojam da se našla u nekome malome gradiću. Unaokolo su bile brojne spavaonice, a još dok su prolazili kroz glavna vrata je s jedne strane podno zidina vidjela i konjušnice. Na uglovima utvrde kao i na središnjim dijelovima zidina bile su sagrađene stražarnice. Ellin je procijenila da može primiti između blizu dvije tisuće vojnika. Ipak, doba najveće snage Gondora je davno prošlo i, gledajući okupljene ljude, bila je sigurna da ih sada ovdje ne može biti više od tisuću.

Naposljetku je sjahala i protegnula se. Ostala je sama; šestorica vojnika iz njihove pratnje su odmah odjahali prema konjušnicama da bi ostavili konje kako bi se potom pridružili svojim drugovima. Poneki znatiželjni pogled bio je upućen u njezinom pravcu, ali većina se zbila prema sredini gdje se nalazio Boromir. Pomislila je kako će od sada gdje god dođu stalno biti ovako: Boromir će biti među svojima, okružen drugovima, a ona će stajati sa strane kao usamljeni stranac – barem u početku. Osim toga, bit će neprestano zaokupljen brojnim namjesničkim i vojnim dužnostima. Razmišljajući o tome, toga se trenutka osjetila prilično jadno i obeshrabreno.

Skinula je svoju prtljagu s konja i stala češkati životinju kako bi se bar nečim zabavila. Konju je nakon dugoga galopa očito odgovaralo malo pažnje jer je radosno zarzao i lagano se gurkao glavom u nju. Tada je po žamoru glasova shvatila da joj se približava više ljudi i okrenula se, i bilo joj je drago što im je na čelu upravo Boromir. Prišao joj je sa širokim smiješkom na licu.

"Ellin! Dođi, moraš se upoznati s kapetanom i ostalim ljudima koji vode ovu utvrdu", pozvao ju je. Uslijedila su brojna predstavljanja – bili su tu zapovjednik, njegov zamjenik, voditelj oružarnice i još neki drugi časnici – i ma koliko se trudila, ubrzo više nije bila sigurna koja je sve imena čula i kome pripadaju. Obgrlivši je oko ramena, on ju je predstavio okupljenima i dodao da se radi o jednoj posebnoj gospi iz Rivendella, njegovoj jako dobroj prijateljici, i ujedno sjajnoj izlječiteljici. Promatrali su je s popriličnom dozom znatiželje.

"Ostali bismo u tvojoj utvrdi do sutra, kapetane", rekao je Boromir. "Upoznat ćeš me s novostima i stanjem na ovome području. Sutra ujutro ću s pratnjom krenuti prema Osgiliathu. A s obzirom da je gospa Ellin izvrsna izlječiteljica koja je u Rivendellu učila od najboljega – od gospodara Elronda – vjerujem da će se sada dok smo tu rado pridružiti liječnicima koji rade u vašoj bolnici. Budući da imate ranjenih u bitkama prethodnih dana, siguran sam da će oni rado prihvatiti pomoć."

Potom se okrenuo prema njoj i poveo je korak-dva dalje od okupljenih ljudi.

"Što kažeš?" upitao je sasvim tiho. "Bila si rekla da bi se rado priključila liječnicima kada stignemo u Minas Tirith, pa sam pomislio da bi isto voljela učiniti i ovdje kako ne bi bila sama i besposlena dok ja budem zaokupljen vojnim pitanjima. Naime, čekaju me dugi i iscrpni razgovori sa zapovjednikom utvrde i ostalim časnicima, a možda čak i izviđanje okoline na istočnoj strani. Sigurno ću biti zauzet do kasno navečer, a pretpostavio sam da ti ne bi bilo naročito zanimljivo s nama – samo sjediti i slušati sva ona izvješća."

Nije mi nikada nezanimljivo s tobom, htjela je reći Ellin, ali morala je priznati da je bio u pravu. Kada bi ostatak dana bila pokraj njega, ne bi bila ništa drugo osim smetnje koja bi samo stajala sa strane i trčkarala za njima; svakako je bilo mnogo bolje da si nađe koristan posao koji će je zaokupiti – a rad u bolnici je bio upravo to. Zagledala se u sive oči koje su je promatrale u iščekivanju njezina odgovora. Njegov pogled jasno joj je govorio koliko je želio da budu blizu jedno drugome, ali sada su pred njime bile brojne dužnosti koje su mu bile izuzetno važne.

"Naravno, rado ću im pomoći", odvratila je tiho, uz blagi osmijeh. "Neka me netko otprati do bolnice i pridružit ću im se."

"Hvala ti, malena", rekao joj je, a gledajući nježan izraz u njegovim očima poželjela ga je zagrliti istoga časa. Ali ostala je mirno stajati, a trenutak kasnije on se uozbiljio. "Ne znam točno kada ću večeras napokon biti slobodan. Moglo bi biti prilično kasno. No ako još budeš budna, obećavam ti da ćemo imati nekoliko trenutaka samo za sebe", dodao je Boromir, a njegovo obećanje joj je zagrijalo srce i dalo dodatnu snagu.

"Bit ću budna, računaj na to. Potraži me u bolnici", rekla je veselo, i tada su se opet okrenuli prema zapovjedniku.

Otpratili su je do bolnice, poveće kamene zgrade smještene blizu južnih zidina utvrde, gdje ju je Boromir predstavio dvojici liječnika koji su bili unutra i ponovio sve ono što je već rekao zapovjedniku i ostalima o njezinoj izlječiteljskoj izobrazbi, a potom je otišao sa zapovjednikom i njegovim zamjenikom. Ellin se nakratko osvrnula oko sebe; trenutno su se nalazili u jednoj većoj prostoriji u kojoj su bili smješteni samo lakši ranjenici. Promotrila je dvojicu izlječitelja; jedan je izgledao kao da je Boromirove dobi, a drugi malo stariji. Kako se činilo, obojici je bilo drago pri spomenu pomoći, ali doimali su se i prilično zbunjeni kada su vidjeli o kome se radi. Ellin je prva prekinula šutnju.

"Drago mi je što smo se upoznali, i doista bih željela pomoći dok sam tu", rekla je, uputivši im topli smiješak. Kao i toga jutra, zaključila je da će osmijeh i srdačan nastup biti najbolji način za uspostavljanje kontakta. "Ako sam dobro shvatila, prije dva-tri dana ste sudjelovali u bici protiv orka i ima dosta novih ranjenika? Recite mi kako vam mogu pomoći. Samo bih se najprije umila i oprala ruke, te spremila negdje svoj ruksak. Možete li mi pokazati gdje to mogu učiniti...?" Upitno ih je pogledala, i činilo se da je njezin prijateljski pristup odmah dao rezultata jer su je obojica ljubazno pozdravili i poveli do male odaje gdje je ostavila prtljagu i osvježila se, a onda im se pridružila u poslu.

Bilo je mnogo posjekotina te ubodnih rana od mačeva i strijela za previti i očistiti – kako starijih tako i novijih, kako lakših tako i težih. Usput je upoznala i nekoliko ljudi koji su također radili u bolnici kao ispomoć izlječiteljima. Dok su išli iz sobe u sobu od jednog do drugog ranjenika, vidjela je da vrlo pozorno promatraju njezin rad i ozračje je ispočetka bilo ponešto usiljeno. Ipak, Ellin ih je navela na razgovor o liječenju, ispitivala o metodama koje su koristili u Gondoru i usput im pričala o svojim iskustvima. Profesionalna znatiželja dvojice ljudi je brzo nadvladala početnu suzdržanost koju su osjetili prema strankinji te su uz rad mnogo razgovarali o ljekovitom bilju i načinima liječenja, i u njihovom je držanju osjetila da je polako prihvaćaju.

Vrijeme joj je uz posao prolazilo prilično brzo, a usput je saznala i novosti iz prethodnih dana: orci su sve češće napadali uporišta oko Cair Androsa, no gondorska je vojska još uvijek držala najistureniji položaj – onaj u Henneth Annunu. Kako je išla od sobe do sobe, svi ranjenici su bili jako iznenađeni kada bi je ugledali; reakcije su varirale od obične radoznalosti pa sve do popriličnog nepovjerenja kod nekolicine ljudi. Ipak, nakon prvotnog iznenađenja, činilo se da većini ne smeta posjet nove neobične izlječiteljice.

Davala je sve od sebe za svakoga ranjenika; pomaganje pacijentima ju je sasvim zaokupilo i u jednome se trenutku iznenadila kada je otkrila da svjetlost u sobama više ne potječe od dnevnoga svjetla koje je ranije dopiralo kroz prozore nego od upaljenih svjetiljki. Vani je već bila mrkla noć, i kada je zastala i protegnula se, shvatila je da je prilično gladna, a ukočenost u leđima i ramenima ju je podsjetila da već dugo radi bez prestanka. Jedan od izlječitelja ju je pozvao da se dođe okrijepiti, a drugi je nastavio s poslom gdje je ona stala.

Nakon večere su još malo razgovarali, a onda su još jednom na brzinu obišli sve sobe i provjerili je li sve u redu. Neki od ranjenika već su i spavali. Dvojica liječnika tada su se i sami namjeravali povući u svoje odaje, a Ellin je na trenutak zastala, zbunjena i nesigurna.

"Mogu li se i ja ovdje negdje smjestiti?" upitala je. "Nisam imala prilike upitati gdje ću prenoćiti kada smo stigli, a ne znam gdje bih sada pošla niti koga bih pitala – nemam pojma gdje su Boromir i zapovjednik..."

"Naravno da možeš", odgovorio je jedan od njih i predložio joj da se smjesti u sobi gdje je ranije ostavila svoj ruksak. Bila je prilično malena, a djelovala je još skučenije jer su u nju bila ugurana i dva poveća ormara po čijem je sadržaju vidjela da je to bila odaja koja im je služila kao spremište zavoja i ručnika. U sobi je bio i jedan ležaj – doduše bez posteljine. Čovjek se ispričavao što joj ne može ponuditi nešto bolje. Naime, sve su sobe i kreveti bili zauzeti – ranjenika je bilo doista mnogo. No Ellin nije ni sumnjala će joj biti sasvim udobno i uvjeravala ga je da je i na ovome putovanju i nebrojeno puta ranije spavala i na mnogo gorim mjestima; nedostatak posteljine nije joj bio ni najmanji problem. Potom su joj pokazali gdje će pronaći lavor i vodu. U jednoj od soba su se nalazili veliki kablovi s vodom koju su, kako su joj objasnili, vojnici dopremali iz bunara blizu bolnice.

U svojoj se maloj sobici oprala i presvukla, te prošla kroz oskudno osvijetljen hodnik i izašla na glavna vrata. Dočekala ju je noćna svježina, ali nije bilo onako hladno kao daleko na sjeveru u njenome Rivendellu; sada se ipak nalazila poprilično južnije i razlike u temperaturama, kako dnevnima tako i noćnima, bile su primjetne. Podigla je pogled, no nije mogla vidjeti zvijezde – nebo je bilo prekriveno oblacima. Nije bila sigurna koje je doba, ali pretpostavljala je da bi za sat ili najviše dva mogla biti ponoć. Osvrnula se po okolini; nešto malo svjetlosti je dolazilo iz svjetiljki obješenih nad ulazima u spavaonice. U tvrđavi je bilo prilično mirno. U okolici bolnice nije bilo nikoga na otvorenom, ali ipak se činilo da dobar dio ljudi još ne spava; kroz prozore najbližih spavaonica iznutra se vidjela svjetlost, a čuli su se i prigušeni glasovi i smijeh.

Sklopila je oči, udisala svježi noćni zrak i slušala zvukove utvrde. Gdje si, Boromire? Dok je radila, bila je potpuno udubljena u posao i nije toliko razmišljala o njemu. Sada se, međutim, osjećala prilično osamljeno i jako joj je nedostajao. Dio nje ga je htio potražiti, ali naravno, nije uopće ozbiljno razmotrila tu mogućnost. Ispala bih jako djetinjasta... Gdje god da se nalazio, znala je da ima važnoga posla i da bi mu samo smetala. Stoga je odlučila biti strpljiva; dobro se sjećala da joj je ranije obećao da će je potražiti i nadala se da će moći održati riječ. Osim ako ne bude zauzet sve do dugo u noć... ali nadam se da će ipak doći.

Blizu ulaza u bolnicu, odmah uza zid, nalazila se mala klupica. Ellin se omotala plaštem i sjela. Bila je ponešto umorna, ali nije željela poći na spavanje, ne još. Odlučila je pričekati čovjeka kojeg je voljela, koliko god bude trebalo.

Vrijeme je teklo sporo – bila je sama sa svojim mislima, a u noćnome miru nije bilo ničega što bi joj zaokupilo pažnju. Bila je prošla oko polovica sata u tome čekanju kada joj se malo počelo spavati, pa je ustala kako bi se protegnula i malo razbudila. I upravo tada se u prolazu između spavaonica pojavio obris koji je dolazio iz pravca središta utvrde i hodao ravno prema bolnici. Odmah je prepoznala visoku figuru i hod koji je već tako dobro poznavala i pohitala mu je u susret. Tada je i on ugledao nju i ubrzao korak, i za tren su se našli jedno drugome u naručju. Njegovi poljupci izbrisali su sav njezin umor i usamljenost i osjećala se sjajno.

"Došao si", šapnula je, stegnuvši ga u čvrsti zagrljaj.

"Nisi valjda mislila da neću doći?" odvratio je nježno. Još su neko vrijeme stajali tako zagrljeni, a oboje su trebali blizinu ovoga drugoga baš poput zraka. Naposljetku, Boromir se odmaknuo sasvim malo i pomilovao joj lice. "Jesi li dobro? Kako je bilo u bolnici?"

"Bilo je dosta posla, ali naravno, drago mi je da sam bila tu", odgovorila je. "Osim toga, mislim da bih izludjela od samoće i dosade da sam samo ostala besposleno sjediti negdje. A kako su protekli tvoje poslijepodne i večer?"

"Prošli su u dugim razgovorima i izvješćima, a bili smo i u kratkome izviđanju istočne strane. Želiš li čuti više?"

"Vrlo rado. Ali možda bismo mogli ući", predložila je Ellin. "Smjestit ćemo se u mojoj sobici."

Kimnuo je i pošli su prema vratima. Držeći se za ruke, prošli su pustim hodnicima i uvela ga je u svoju malu odaju. Ležaj je bio uzak, tek za jednu osobu, i stisnuli su se sasvim blizu jedno drugome. Ellin je ležala na boku pokraj njega s glavom na njegovom ramenu. Jednu je ruku i nogu prebacila preko njega, a njegove su ruke bile sklopljene oko nje.

"Kako je stanje u okolini? Što si saznao?" upitala je.

"Napadi orka su sada postali svakodnevnica", odgovorio je Boromir ozbiljno. "Još uvijek držimo Henneth Annun, ali prema riječima zapovjednika i ostalih časnika, bojim se da neće izdržati još dugo."

"Gdje se Henneth Annun zapravo nalazi?" upitala je Ellin. "Već ste mi ga spominjali, ali ne znam točno gdje je."

"Nalazi se u brdima istočno od nas. Volio bih da te mogu povesti tamo da ga razgledaš." Zastao je i Ellin je vidjela da se zamišljeno smiješi. Njegove oči bile su zagledane negdje daleko i bilo joj je jasno da se u mislima nalazi tamo. "Radi se o sustavu više spilja, nekih manjih a nekih većih. Prekrasne su – imaju brojne impresivne sige koje vise sa svodova spilja, a druge se izdižu iz tla. Spilje se spuštaju kroz unutrašnjost brda u kaskadama, a povezane su tunelima. Najveći dio vanjskoga ulaza u posljednju, najnižu spilju, prekriva predivan slap koji se spušta niz stijenu iznad nje i tako stvara vodenu zavjesu. Ulaz je zapravo samo mali prolaz između stijene i vodopada, sasvim neuočljiv i dobro skriven. Doista bih ti volio pokazati sve to. Međutim, Henneth Annun je odavde udaljen oko trideset kilometara, a s obzirom da do tamo vodi zavojita cesta po brdovitom terenu, trebalo bi nam barem pola dana da stignemo do cilja. Nažalost, odlazak do tamo ne bi bio kratki izlet od četvrt sata, a mi moramo dalje prema Osgiliathu i Minas Tirithu."

Opis je zvučao vrlo lijepo i jako ju je zainteresirao.

"Stvarno bih voljela razgledati Henneth Annun jednoga dana", rekla je, nadajući se da će taj dan doista jednom i doći. "A je li barem ovaj položaj siguran?"

"Bojim se da u Gondoru više nema sigurnih položaja", odvratio je Boromir i zatresao glavom, uzdahnuvši. "Kada krene glavna Sauronova ofenziva, sigurno ćemo dio ljudi odavde morati povući kako bismo pojačali obranu Minas Tiritha i južnoga Gondora, što znači da će ovo mjesto ostati ranjivije. Osim ako utvrda ne padne još i ranije, pa će se ljudi povući ionako." Okrenuo je glavu prema njoj. "Znaš li zašto je Cair Andros tako važan?"

Ellin si je u glavi predočila zemljopisnu kartu Gondora i razmislila, a kada se sjetila kako su lako prešli rijeku, odgovor joj se učinio sasvim očitim.

"Zbog mogućnosti prelaska Anduina?" upitala je.

"Tako je", potvrdio je Boromir. "Anduin je i prije ušća Entwasha poprilično široka i duboka rijeka, a nakon njega još i više pa predstavlja popriličnu prepreku. Ipak, na nekoliko je mjesta nešto širi i plići pa postoji mogućnost upada orka u Gondor sa sjeveroistoka. Ali odavde prema jugu nema više niti jednoga gaza ili mosta sve do Osgiliatha. Ako Cair Andros padne, Sauronovim snagama će biti potpuno otvoren sjeverni prilaz Minas Tirithu."

"To se do sada nije nikada dogodilo, zar ne?"

"Ne, nije. Otok je utvrđen već više od tisuću godina i uvijek smo čvrsto držali ovaj položaj." Zastao je i Ellin je primijetila da je promatra s prikrivenim smiješkom. "Znaš li što je Amon Din i koja mu je bila primarna svrha?"

"Pa, nije li to jedan od svjetionika kojima Gondor zove Rohance u pomoć ako im je potrebno?" odvratila je Ellin, ali to naizgled sasvim lagano pitanje i Boromirov zabavljeni izraz lica govorili su joj da je odgovor ipak bio složeniji nego što je izgledalo u prvi mah.

"Danas to svakako jest jedan u nizu svjetionika, da", potvrdio je. "Ako Gondor zove Rohan u pomoć, prvi koji se upali je onaj u Minas Tirithu, a zatim po redu oni u Bijelome gorju: Amon Din, pa Eilenach, i tako dalje prema istoku. Ali mislim da čak i u Gondoru ima podosta ljudi koji to ne znaju – svjetionik na Amon Dinu je sagrađen prvi, čak i prije onoga u Minas Tirithu, i to zato da bi svojom signalnom vatrom mogao upozoriti grad ako dođe do pada Cair Androsa."

"Tako, znači. Moram priznati da nisam to znala", rekla je Ellin. Potom je malo razmišljala o udaljenostima. "Nastojim izračunati, ali nisam sigurna – koliko smo daleko od Minas Tiritha? Ipak ga još ne možemo vidjeti, zar ne?"

"Ne, još nas najmanje osamdeset kilometara dijeli do njega, i ne možemo ga vidjeti odavde", objasnio je Boromir. "Sutra ćeš po danu moći vidjeti Amon Din; planina je prilično južnije od otoka, a svjetionik je smješten visoko pa se s njega vidi vrlo daleko. S njega se pruža sjajan pregled prema Cair Androsu na sjeveru te prema Mindolluinu na jugu, a naš svjetionik iznad Minas Tiritha je također pozicioniran visoko i na istočnome je hrptu Mindolluina."

"Pa, nadajmo se da neće doći do pada Cair Androsa i paljenja signalne vatre..."

"Kao što sam rekao, to bi značilo dodatnu opasnost za Minas Tirith", namrštio se. "Osim toga, upad orka u Anorien bi znatno otežao izravni prilaz Rohancima ako budu pozvani u pomoć u ratu."

"A hoćeš li ih pozvati?" upitala je Ellin.

"Moram se prvo konzultirati s Faramirom, naravno, i moramo vidjeti kolike će snage biti usmjerene prema nama. Ali mislim da će poziv Rohancima biti neizbježan", sumorno je ustvrdio. "Gondor je daleko od razdoblja svoje najveće moći i jednostavno nas neće biti dovoljno."

Ellin se lagano namrštila i sama zabrinuta zbog situacije, a na spominjanje Rohana misli su joj otplovile u tu zemlju i na njihove prijatelje koji su se možda nalazili tamo. Potraga je Aragorna, Legolasa i Gimlija vodila od Amon Hena prema istoku, upravo prema Rohanu.

"Pitam se gdje su sada ostali i što rade..." rekla je tiho i sjetno. "Svakoga dana puno mislim na njih i upućujem molitvu Eruu da budu dobro."

"I meni su stalno u mislima, a osobito Merry i Pippin. Nadam se da ćemo ih sve uskoro opet vidjeti."

"Prošlo je..." zastala je na trenutak, računajući. "Prošlo je šest dana otkako smo se rastali. Pitam se koliko su brzo Aragorn i ostali sustigli uruke. U svakom slučaju, pretpostavljam da su sada negdje u Rohanu. Oh, tako bih željela da se što prije opet nađemo jer neizvjesnost ubija."

"Zacijelo je i u Rohanu vrlo nemirno", rekao je Boromir, namrštivši se. "Budući da se Saruman okrenuo zlu i očito stvorio vlastitu vojsku, moguće je da će pokrenuti napad na Rohan iz Isengarda... ako nije već to i učinio."

Nekoliko trenutaka su šutjeli. Ellin je razmišljala o prijateljima, nadajući se da im se nije ništa dogodilo. Aragorn joj je bio poput brata, a gotovo da je isto osjećala i za Legolasa. I ostale je zavoljela tijekom ovoga putovanja i nije željela ni pomisliti da je netko od njih stradao. Nije mogla suspregnuti brigu, osobito za Froda i Sama čiji su zadatak i položaj bili najopasniji. Još se malo jače privila uz Boromira, crpeći iz njegove blizine snagu i ohrabrenje. Držao ju je u čvrstom zagrljaju milujući joj kosu, a onda ju je počeo ljubiti – isprva nježno, pa potom sa sve jačim žarom. Uzvraćala je s jednakom vatrom, ponesena valom ljubavi prema njemu. Njegove ruke su je čvrsto stezale i bila je posve opijena njegovom blizinom i toplinom njegova tijela.

"Volim te", šapnula je između poljubaca. Iako ga je poznavala tek nešto više od dva mjeseca, njezino srce je znalo što osjeća. A on je položio dlan na njen obraz i zagledao se u nju.

"I ja tebe volim, malena", rekao joj je nježno.

A svijet joj je u tom trenutku izgledao mnogo ljepšim.