Teren pred njima polako se izravnavao, a ono što je jedva kilometar iza njih bio klanac sa strmim obroncima ovdje se pretvorilo u široku dolinu zaobljenih blagih padina. Zaputili su se njome i nastavili putovanje prema jugu. Bili su vrlo oprezni i tihi. Aragorn i Legolas su išli na čelu, te svojim iskustvom i oštrim vidom nastojali uočiti svaku opasnost koja ih je eventualno mogla vrebati. Ellin je ovoga puta bila na začelju, brišući tragove njihova prolaska. Šuma se prorijedila i teren koji je bio djelomično kamenit olakšavao joj je posao jer na njemu nije ostajalo mnogo tragova. Svi su ionako pazili da se kreću što više po stijenama tako da i nije imala previše posla, tek povremeno bi provjerila da nije nešto ostalo na mekšem dijelu između većeg kamenja. Išlo je brzo i te povremene tragove je bilo lako izbrisati, i znala je da izgleda kao da nitko nije prohodao ovim dijelom već mnogo tjedana.

Sad kad su napokon bili svi zajedno, u relativnoj sigurnosti, Ellin se u mislima vratila malo unatrag, u trenutke bitke. Iako je sve trajalo manje od sata, činilo joj se da je proteklo mnogo više upravo zbog trenutaka neizvjesnosti koji su joj bili teški. Dok su bili razdvojeni, nebrojeno puta su joj pred očima proletjela vedra i bezbrižna lica dvojice hobita, te naoko strogo, ali ipak toplo lice patuljka. Međutim, najviše je puta pomislila na Boromira i vidjela upravo njegove sive oči.

Pokušavala je sama sebi objasniti svoje reakcije, misli i osjećaje. I bila je zbunjena, jer nije nalazila odgovore. Samo je shvaćala da je privlači, da je uvijek svjesna njegova prisustva, i da je često zbunjena ili napeta u njegovoj blizini. Zaljubljujem li se? Nije znala odgovor, i nije bila sigurna želi li ga otkriti – ili ga se možda čak i boji. U ovoj situaciji, u važnom i pogibeljnom pothvatu na koji su krenuli, bojala se da bi zaljubljenost mogla biti samo smetnja.

Razmišljajući o osjećajima i ljubavi, na čas se vratila mnogo dalje u prošlost, i pred očima su joj iskrsnula dvojica vilenjaka koji su davno bili dijelom njezina života. Aerandir je bio prvi u kojeg se zaljubila, a i on je bio zaljubljen u nju. No bili su oboje vrlo mladi po vilenjačkim mjerilima, u tridesetima, tek izašli iz djetinjstva; bila je to samo prva mladenačka zanesenost i nakon kratkog vremena su se rastali. Mnogo godina kasnije, u njezin je svijet ušao Elennaro, vilenjak kojeg je upoznala u Mrkodolu. Zavoljela ga je duboko, kao i on nju. Proveli su zajedno oko godinu dana, tijekom koje je ona uglavnom boravila u kraljevstvu šumskih vilenjaka. Bili su nerazdvojni i Ellin je bila vrlo sretna. Međutim, tijekom jednog rutinskog izviđanja, on je stradao u zasjedi orka. Preostali vilenjaci koji su bili u toj četi žestoko su odgovorili na napad; obračunali su se s orcima i poubijali ih do posljednjega, no za nekolicinu pripadnika šumskog naroda među kojima je bio i Elennaro nije više bilo pomoći. Ellin je također bila tamo, i umro joj je na rukama. Dugo poslije toga život joj je bio pust i prazan, a svaki novi dan tužan i bez nade. Stotinu puta se zapitala zašto su išli baš tim putem, zašto nisu krenuli samo malo ranije ili kasnije, i je li ikako moglo biti drukčije. Nijednom nije našla odgovor, već samo bol. Ipak, malo po malo, uz prisustvo i utjehu obitelji i prijatelja, bol je slabjela, a tiha sjećanja zamijenila su očaj. Polako, ponovno je počela živjeti.

Sve od Elennarove smrti nitko nije zaokupio njezinu pažnju – do trenutka dok Boromir nije ujahao u Rivendell. Kada ga je upoznala nije mogla ni naslutiti da će je toliko privući; kada su kretali na put nije imala pojma da će se njezini osjećaji toliko uskomešati. Malo je razmišljala o njegovim reakcijama, pokušala dokučiti što je on mislio o njoj. Nije mogla biti sigurna, no činilo joj se da je pomalo distanciran, pogotovo nakon njihova zadnjeg razgovora.

Kako je hodala posljednja i povremeno zastajala kako bi obrisala tragove, malo je znala zaostati za Družinom, no potom bi ih u nekoliko brzih koraka opet dostigla. U jednome je trenutku primijetila da se Boromir našao na začelju, a ne više Gimli kao do tada. Hodao je malo sporije, te se razmak od njega do ostalih malo povećao. Kada ga je sustigla nakon još jednog uklanjanja tragova, stajao je na mjestu kao da se želi odmoriti; drugi su već bili malo naprijed i gotovo im se izgubili iz vida, stapajući se s tamom. Zabrinuto mu je prišla i stala ispred njega. Bio je mrak i nije mu mogla vidjeti lice.

"Boromire, je li sve u redu?" upitala je. "Boli li te ruka?"

Nekoliko trenutaka ju je samo promatrao, pa odmahnuo glavom.

"Naravno da je sve u redu", odvratio je odsječno, a onda je zaobišao i brzim korakom produžio hodati dalje. Nekoliko trenutaka je promatrala njegovu tamnu siluetu, a onda i sama nastavila. Sada je hodao brže dok ga je ona slijedila, i začas su dostigli ostale članove Družine. Hodajući, promatrala je njegov visoki lik ispred sebe. Nije se mogla otresti osjećaja da ipak nešto nije kako treba.

Nakon još nekoliko minuta, dok je i dalje rutinski brisala tragove, odjednom je shvatila da Boromir više ne pazi kuda hoda, da više ne pazi hoće li ostaviti trag iza sebe. Podigla je glavu i pogledala naprijed, te shvatila da su njih dvoje opet malo zaostali. No nije mislila o tome, jer ono što ju je tada doista uplašilo bilo je Boromirovo stanje. Više nije hodao normalno već je teturao, jedva stojeći na nogama. Trebala sam shvatiti da nešto ne valja, prekorila se i već u idućem trenutku pojurila prema njemu. Stigla je u posljednji čas i jedino se uspjela podmetnuti pod njegovo lijevo rame te tako samo ublažiti njegov pad, ali ne i spriječiti ga. Boromir se našao na tlu bez svijesti, a njezin strah je naglo eksplodirao. Pojurila je naprijed što je brže mogla i za nekoliko trenutaka sustigla ostale. Već na prvi pogled, prema njenom trku, svi su vidjeli da nešto nije u redu.

"Aragorne!" viknula je uplašeno, pa se pokušala smiriti, iako joj nije uspijevalo. "Dođi brzo sa mnom! Boromir je bez svijesti."

Aragorn se hitro okrenuo i pošao za njom, a slijedili su ih i svi ostali. Trčeći natrag, uplašeno se pitala što se događalo i zašto, jer Boromirova rana zaista nije bila teška. Začas su stigli do Boromira i njih su dvoje kleknuli kraj njega, svatko s jedne strane. Gandalf se spustio uz njih, blizu Boromirove glave, a vrh njegova štapa je sasvim blago zasvijetlio kako bi im omogućio da vide što rade. Legolas i Gimli su stali malo dalje i s rukom položenom na oružje pazili na okolinu, a hobiti su stajali iza Gandalfa. U kratkome trenu u kojem ih je pogledala Ellin je vidjela zabrinutost na njihovim licima. Već u idućem trenutku je pomislila da je zacijelo ispisana i na njezinom, no tada je to zanemarila i okrenula se prema Boromiru. Oči su mu bile sklopljene, a lice blijedo. Aragorn se prvi prignuo prema ranjenom čovjeku na tlu i opipao mu čelo, puls i osluhnuo disanje. Potom je obratio pažnju na Boromirovu ranjenu ruku i razvezao zavoj. Koža oko rane bila je malo crvena, no rana se nije otvorila i nije bilo nikakvih znakova koji bi objasnili ovu nesvjesticu. Tada mu je opet opipao čelo, te otvorio kapke i promotrio mu zjenice. I Ellin se prignula bliže, te vidjela da se gotovo i nisu suzile na svjetlosti. Dok joj je utrobu grčio strah, susrela je Aragornov pogled.

"Po nagloj nesvjestici i visokoj temperaturi, rekao bih da se radi o otrovu", rekao je ozbiljno. "Mač kojim je bio ranjen mora da je bio premazan nečim."

Nekoliko sekundi je zavladala tišina. Ellin je kimnula. Vidjela je dovoljno rana zadanih otrovanim oružjem pa je i sama znala prepoznati simptome. Ali ona je sada mogla vidjeti i nešto više. Aragornov je pogled ležao na njoj i znala je što očekuje od nje.

Da dodirne Boromirov duh.

Aragorn je bio vještiji izlječitelj od nje – više je učio od nje, a osim toga je kasnije, kada se vratio među svoj narod, stekao i mnogo veće iskustvo, pogotovo u liječenju ljudi. Ellin je uvijek smatrala da, kao vilenjak, ima više nego dovoljno vremena za savladati razne vještine – pa tako i umijeće liječenja – i stoga nije žurila. No iako je Aragorn bio iskusniji, u jednoj je stvari bila u prednosti pred njim – upravo zato jer je bila vilenjak. Mogla je osjetiti dušu svoga pacijenta. Čak je i on, zbog svoga podrijetla i posebnog dara, do neke mjere mogao to učiniti. Ali njegova je sposobnost bila ograničena, ona je to mogla učiniti mnogo dublje i potpunije. Stoga je sada sklopila oči i položila dlanove na Boromirovo čelo i sljepoočnice, pustivši da joj se um posve isprazni i da joj se sve misli rasplinu. Oslobodila je svoj duh i on je zaplovio, kao oslobođen od tijela. I tada je svu svoju pažnju, svu svoju moć usmjerila prema čovjeku pred sobom.

Ali nije ga mogla osjetiti. Dočekala ju je skoro potpuna tama. Boromirov je duh bio obavijen crnom izmaglicom koja se kovitlala oko njega. Pramenovi te crne magle priječili su joj put do njega; njihov dodir bio je leden poput smrti i Ellin je zadrhtala, gotovo izgubivši koncentraciju. Tren kasnije se naporom volje umirila i pokušala ponovno, ali nije mogla prodrijeti kroz mračnu barijeru. Mogla je tek osjetiti odjek boli iz dubine toga studenog neprozirnog ponora – kao i poziv u pomoć – ali više od toga ne. Naposljetku je otvorila oči i nekoliko puta duboko udahnula, nastojeći vratiti snagu.

"Da sam barem Elrond. On bi se mogao probiti do Boromira, ali ja nisam uspjela", zatresla je nemoćno glavom. "On bi možda čak i prepoznao o kojem se točno otrovu radi. Ja ne mogu. Boromirova je duša obavijena nekakvom tamom, i gotovo ga i nisam mogla osjetiti. Mora da je u pitanju neki jaki otrov – nešto što ga je posve paraliziralo. Ali više od toga ti ne mogu reći."

Aragorn joj je kimnuo i uspravio se, ne gubeći ni trenutka. Osam pari očiju bilo je prikovano uz njega.

"Legolas!" pozvao je, a ovaj je prišao u hipu. "Ispitaj okolinu i pronađi mjesto pogodno za logor." Vilenjak je kimnuo i udaljio se bez riječi. Aragorn se potom okrenuo patuljku. "Gimli, potraži grane prikladne za napraviti nosila. Hobiti neka ti pomognu." I oni su prionuli svom zadatku bez pitanja i udaljili se. "Ellin, pripremi lijekove."

Otvorila je svoju naprtnjaču i izvadila torbu s lijekovima. Nešto Aragornove mirnoće i staloženosti kojima je zračio dok je govorio je prešlo i na nju, iako se uplašeno kucanje njezina srca nije posve umirilo. Pružila mu je malo athelasa, koji je osim kod bolesti pomagao i kod liječenja otrova. Nisu mogli upotrijebiti nijedan određeni protuotrov jer nisu znali niti mogli ustanoviti o kojem se točno otrovu radi. Ellin je natopila vodom komad tkanine i položila ga Boromiru na čelo kao hladan oblog, a Aragorn je pripremao athelas.

"Ne smijemo čekati, prvu dozu dat ćemo mu već sada", rekao je. "Kada se ulogorimo, pokušat ćemo mu spustiti temperaturu."

Smrvio je nekoliko listova athelasa i pomiješao ga u malo vode. Široki zatvarač čuturice poslužio mu je kao improvizirana čaša. Potom je malo uspravio Boromira i podignuo mu glavu, a Ellin mu je prinijela napitak ustima. Iako je nekoliko kapi bilo proliveno, većinu je ipak progutao. Nježno su ga položili na tlo, stavivši mu jedan pokrivač ispod glave kao jastuk, a Ellin je brzo razmotala drugi i pokrila ga. Sasvim nesvjesno, držala ga je za ruku, želeći mu prenijeti nešto svoje snage.

Iza njenih leđa, Gimli i četvorica hobita sastavljali su nosila od nekoliko čvrstih grana i pokrivača, a Ellin je nastavljala vlažnim oblozima hladiti Boromirovo vruće čelo. No osjećala je kako njezin trud ne donosi uspjeh i kako mu temperatura zapravo čak i raste. Nadala se da će se Legolas uskoro vratiti s dobrim vijestima. Mjesto na kojem su sad bili nije bilo pogodno, a ona je htjela da se što prije ulogore i posvete Boromiru.

-x-x-x-

Boromir je osjetio vodu na usnama i hladnoća kapi koje su mu skliznule niz bradu i vrat ga je na trenutak držala pri svijesti, ali bilo je teško odupirati se okovima koji su ga vukli natrag. Bio je na tlu, toliko je shvaćao, i netko ga je držao i davao mu da pije, ali nije uspijevao učiniti ni najmanji pokret rukom niti otvoriti oči.

Sjene su opet potamnile i postalo je hladnije. Gubio je dodir sa svijetom. Pokušavao je ostati priseban, razmišljati, sjećati se. Što se ustvari dogodilo? Orci, bitka, razdvajanje pa opet spajanje s ostalim članovima Družine, odlazak. Tama se pojačavala, osjećao je kao da tone. Okruživala su ga neka lica, ali nije ih razaznavao, bila su mutna i skrivena. Okretao se i pokušavao ih prepoznati. Je li ono bio njegov brat? Faramire! Načas je vidio osmijeh i lice svoga brata kakvo je bilo onoga dana kada ga je ispraćao na put, na šestoj razini Minas Tiritha. Pokušao je ići prema njima, sustići ih, ali što se više trudio, činili su mu se udaljeniji i nejasniji. Je li se uopće micao? Ili oni odlaze od mene? Bilo je hladno. Vratite se!

Među mutnim figurama odjednom je na trenutak vidio Ellin. "Boromire, je li sve u redu? Boli li te ruka?" pitala je zabrinuto. Pogledao ju je. Što je mislila, da će se jedan gondorski vojnik žaliti zbog jedne obične ogrebotine na ruci? "Naravno da je sve u redu!" odsjekao je i otišao. Kada se okrenuo, nije je više bilo. Pitao se zašto je osjećao gubitak...

A ruka ga je doista boljela, od toga nije mogao pobjeći, kao ni od boli koja mu se kao vatra širila tijelom, zamagljivala vid, usporavala pokrete. No nije želio da primijete, morao je hodati, morali su nastaviti – otići u sigurnost, što dalje od mjesta gdje su se ranije borili s orcima. Tek kasnije će razmišljati o odmoru i lijekovima. Ali potonuo je, i svi oblici i likovi bili su izbrisani.

Led na čelu ga je opet vratio. Koliko je prošlo? Koliko je bio u nesvijesti? Minutu? Jedan sat? Nije znao. Samo je osjećao da mu je sve hladnije. Netko se prigibao nad njim, zagladio mu kosu i položio oblog na čelo, ali ma kako se trudio, Boromir nije mogao vidjeti tko je to bio; osoba nije imala lice. Tko si ti? Gdje sam? Što se događa? Osoba nije odgovarala, samo je mirno sjedila. Tada je iznenada shvatio da zapravo ništa nije ni izgovorio, da je glas odjeknuo samo u njegovome umu, a oči su mu i dalje bile zatvorene. I što se više trudio, snaga mu je brže kopnila.

Bol mu je otupljivala misli i osjete. Mogao je naslutiti da prilike oko njega nešto govore, ali glasovi su im bili vrlo daleki i nejasni, a riječi prigušene i jedva čujne. Još jednom je htio pružiti ruku, izreći bar riječ... ali tama se konačno zatvorila oko njega i izbrisala sve ostalo.

-x-x-x-

Kada se Legolas napokon vratio, Ellin se trgnula i pošla prema njemu, daha suspregnutog od iščekivanja. I ostale glave su se okrenule prema njemu. Vilenjak nije gubio vrijeme na uvod.

"Imamo sreće, pronašao sam dobro mjesto za logor. Udaljeno je oko četvrt sata hoda, prema jugu", brzo je rekao. "Radi se o malenoj spilji usječenoj u stijenu i zaklonjenoj od pogleda. Šuma je malo gušća nego ovdje pa će nam i to pomoći kod skrivanja. Jedino nisam siguran ima li ikakvog potoka u okolini pa nam svježa voda možda i nije blizu, ali skrovište je zaista dobro."

"Ne možemo očekivati da će sve biti savršeno", odvratio je Aragorn. "I ovo što si opisao je bolje od ičega čemu sam se nadao."

Tada je dao znak Gimliju i patuljak je približio nosila. Ellin je još jednom provjerila Boromirovo stanje. Čelo mu je bilo vruće, groznica je napredovala, a disanje mu je i dalje bilo plitko. Tada su ga zajednički pažljivo podigli i položili na nosila. Legolas je krenuo prvi, vodeći ih do skrovišta koje je otkrio. Aragorn i Gimli su nosili Boromira, a Ellin je i ovoga puta išla posljednja, brišući tragove.

Put do skrovišta joj je izgledao nemoguće dugim. Do trenutka kada su najzad stigli do mjesta koje je pronašao Legolas, Ellin se činilo da je proteklo i više od četvrt sata. Putem nitko nije progovorio ni riječ. Zabrinutost je bila opipljiva.

Spilja koju je Legolas pronašao bila je oko pet metara široka i skoro isto toliko duboko usječena u stijenu koja se uzdizala nad njom. Na središnjem, najvišem dijelu bila je visoka gotovo tri metra. Bila je okrenuta prema jugu, a stijena nad njom se uzdizala još nekoliko metara uvis, nakon čega se polako izravnavala. S te strane im se nitko nije mogao približiti niti ih iznenaditi.

Ispred spilje bila je sasvim mala čistina, široka tek nekoliko metara, i okruživala ju je šuma, pretežno crnogorična. Teren se prema jugu sasvim blago spuštao. Šuma je s istočne strane bila malo gušća, a visoki borovi koji su rasli skoro do same spilje potpuno su zaklanjali pogled na nju. Mjesto je bilo dobro zaštićeno od vjetra i kiše.

Napravili su ležaj i odmah položili Boromira u najdublji i najzaštićeniji dio spilje. Gandalf i Frodo su izašli na stražu, a Gimli i Merry su zapalili vatru. Sam je stajao malo podalje, tih i ozbiljan. Bio je posve nepomičan i njegova sjena se jasno ocrtavala na zidu spilje. Ellin se sjetila da je već primijetila da je Sam bio ponešto povučen i snužden kad su se ponovno našli – suprotno njegovu uobičajenom ponašanju – ali sada nije razmišljala o tome i svu je pažnju usmjerila na Boromira. Aragorn mu je već raskopčao plašt i odložio ga u stranu. Potom je uklonio i Boromirove štitnike za podlaktice.

"Pomozi mi da ga skinemo", rekao joj je tiho, pa malo uspravio Boromira u polusjedeći položaj i pridržavao ga tako. Nije bilo jednostavno, ali ipak su mu uspjeli skinuti debelu zimsku odjeću koju je nosio. Boromir je bio u groznici i Ellin je osjećala toplinu koja je izbijala iz svake njegove pore. Stavila mu je ruku na čelo i namrštila se vidjevši koliko je bio vruć.

"Nije dobro", promrmljala je i podignula pogled prema Aragornu. "Čini mi se da mu je temperatura sad još i viša nego ranije."

Iako je vatra bila Aragornu iza leđa i lice mu je bilo u sjeni, vidjela je kako mu je licem preletjela sjenka zabrinutosti.

"Pripremit ću novi napitak od athelasa, kao i čaj za snižavanje temperature", rekao je. "Ti mu sada stavljaj obloge."

Uzevši ljekovito bilje, Aragorn se okrenuo i hitro prešao tri koraka koja su ga dijelila od vatre. Ellin ga je čas pratila pogledom, pa izvadila dvije poveće marame koje je nosila u torbi zajedno sa zavojima i lijekovima. Potom je natočila vode u posudu i namočila marame, te ih iscijedila. Prije nego što će mu staviti obloge pružila je ruku i, oklijevajući tek trenutak, položila mu je na prsa. Koža mu je bila suha i vruća, a otkucaji srca koje je osjetila na svome dlanu bili su ubrzani. Jedan stari ožiljak od mača spuštao se dijagonalno od njegova lijevog ramena prema grudima. Nesvjesno, Ellin ga je lagano dodirnula. Još jedan ožiljak bio mu je na desnom boku, tik iznad kuka. Tada mu je spustila hladnu maramu na ramena i prsa i čvrsto je pritisnula, pa drugu na trbuh. Osjetila je da mu je tijelom prošao lagani drhtaj. Još jedan oblog stavila mu je na čelo.

Nekoliko trenutaka ga je promatrala, zabrinuta i uplašena. Oči su mu bile sklopljene, ali izgled nije zavaravao, nije izgledao kao da spava. Bio je blijed, a lice mu nije djelovalo opušteno već je na njemu bila utisnuta bol. Ellin mu je popravila jastuk pod glavom i zagladila kosu, pa pogledala prema Aragornu. Graničar je sjedio uz vatru i nadzirao tekućinu koja se zagrijavala u lončiću, istovremeno mrveći athelas.

Uskoro se vratio do nje, noseći napitak s athelasom. Kleknuo je pored Boromira, pa mu podignuo glavu i dao napitak, polako i pažljivo mu ulijevajući u usta sasvim male gutljaje, tek po nekoliko kapi odjednom.

"Pripremio sam i čaj za snižavanje temperature, ali prevruć je, mora se još malo ohladiti", rekao je pokazavši lakim pokretom glave prema vatri, nedaleko koje je stajao lončić s čajem koji se pušio. Legolas i Gimli su tamo sjedili, zureći u plamen pred sobom. Vatra im je obasjavala lica. Duga, kovrčava pletenica Gimlijeve brade poprimila je tamnocrvenu, kestenjastu nijansu.

"Nadam se da će djelovati", rekla je Ellin, stavivši ruku na obloge koji su bili položeni na Boromirove grudi. Već su se zagrijali i skinula ih je kako bi ih ponovno umočila u hladnu vodu.

Uto su im se plaho približila tri hobita i sjeli blizu njih, naslonivši se leđima uz zid spilje koji se uzdizao nad njima. Bili su prilično zabrinuti, što je bilo jasno vidljivo na njihovim licima i u očima.

"Kako je Boromir?" upitao je Merry.

"I dalje je nesvijesti, i ima jaku groznicu", odgovorio je Aragorn.

Ellin je sudjelovala u mnogo okršaja, vidjela je mnogo ranjenika, i pomagala kako Aragornu, tako i drugim iscjeliteljima. Orci su često koristili otrov za premazivanje vrhova svojih strijela, mačeva i bodeža. Već je mnogo puta vidjela rane zadane otrovanim oružjem, kao i posljedice takvog ranjavanja. Vrlo često bile su fatalne, pogotovo ako nije bilo moguće odmah pružiti pomoć ili prepoznati vrstu otrova. Otrov se i koristio upravo zato da dovrši posao ako sama rana nije bila teška – olakšavao je napadaču jer nije morao biti precizan niti ubojit. Dok je gledala Boromirovo lice, blijedo u svjetlosti vatre, i svjesna svega što je znala o otrovima, nije mogla suspregnuti drhtaj.

"Hoće li preživjeti?" upitao je tiho Sam, ne skidajući pogled s Boromira. Ellin je zadržala dah i promijenila oblog na Boromirovu čelu, koncentrirana na vlastite pokrete, ne dižući glavu. Razmišljala je o Samovom pitanju i dobro je znala da odgovor za sada nitko ne može dati.

"Boromir je čovjek u naponu snage, otporan i jak", odgovorio je Aragorn mirno. "To je važna činjenica koja može itekako pridonijeti njegovom ozdravljenju."

Ellin je digla pogled i promotrila ga. Graničar je gledao hobite i kimnuo im. U očima mu je bilo ispisano ohrabrenje. Neka bude kao što si rekao, odvratila je nijemo. Njegove riječi ohrabrenja i nade nisu bile potrebne samo hobitima, već i njoj samoj. Ponovila ih je u sebi, pa još jednom, kao da tako pojačava i njih i svoju vjeru u njih.

Idućih nekoliko minuta su naizmjence mijenjali Boromirove obloge. Činilo joj se da se zagrijavaju vrlo brzo, tek što bi ih stavili.

"Legolas!" Aragorn je zazvao i okrenuo se prema vilenjaku. Ovaj je odmah podignuo glavu, spreman priskočiti. "Je li se onaj čaj dovoljno ohladio?"

Legolas je pružio ruku i opipao lončić, pa kimnuo i hitro donio čaj Aragornu. Još jednom, Aragorn je polako davao napitak onesviještenom čovjeku. Uz puno muke je uspio, i Boromir je popio skoro cijeli čaj. Samo neka djeluje, pomolila se Ellin u sebi.

Merry je ustao pa izašao iz spilje. Prohodao je nekoliko koraka ispred nje, ogledavajući se i promatrajući okolinu. Najzad, vratio se natrag i ponovno sjeo.

"Jesmo li ovdje zaštićeni? Mogu li nas oni orci pronaći?" upitao je.

"Naravno da je moguće, ali je vrlo malo vjerojatno", odgovorio je Aragorn nakon kraćeg razmišljanja. "Sjećaš se da je Boromir rekao da su zavarali onu grupu orka koja ih je gonila, i da su ovi otišli na drugu stranu?" Kad je Merry kimnuo, Aragorn je nastavio. "To je jedina preostala grupa, jer smo ostale ubili. Oni su otišli gore, prema planini, a mi smo krenuli najprije na suprotnu stranu od njih, a zatim još dalje, prema jugu. Poprilično smo se udaljili od mjesta bitke. Čak i kada orci uoče da idu u krivom pravcu i shvate da im je plijen pobjegao, sumnjam da nas mogu pronaći, jer smo uklonili tragove za sobom."

"Da, sad mi je jasno", kimnuo je hobit, malo umiren. "Valjda nemaju više wargova."

"Rekao bih da nemaju." Odgovor je ovoga puta došao od Gimlija. "Ubili smo ih sve. Da je preostao neki, nanjušio bi nas još ranije, u klancu gdje smo se bili sakrili."

"Dobro, onda smo mirni bar što se toga tiče", kimnuo je Merry s olakšanjem.

Spustila se tišina koju je narušavalo tek pucketanje vatre i šuštanje obloga pri mijenjanju. Nitko nije bio naročito razgovorljiv. Minute su se rastegnule, stapale jedna u drugu i prešle u sate. Noć je odmicala, ali Ellin nije znala reći koliko je vremena prošlo. Svaki trenutak bio joj je dug i težak, bremenit brigom. Činilo joj se da noć traje jako dugo. Ona i Aragorn su činili sve što su mogli protiv groznice, no za sada bez uspjeha. Boromirovo stanje bilo je nepromijenjeno, temperatura stalno visoka. U jednom trenutku, osjetila je naglu potrebu izaći, kao da je spilja guši. Uhvatila je Aragornov pogled i mora da je nešto pročitao u njenim očima, jer joj je odmah samo kimnuo.

"Idi, odmori se malo. Ja ću ostati tu", rekao joj je tiho.

Izašla je i nekoliko puta duboko udahnula hladni noćni zrak. Stabla što su zatvarala krug oko male čistine uzdizala su se oko nje poput visokih crnih stupova. Podigla je pogled. Na vedrom nebu blistale su zvijezde, ali nije mogla uživati u njihovoj ljepoti. Zadrhtala je, no znala je da to nije od hladnoće. Nije mogla biti na mjestu i nervozno je šetkala pred spiljom, a pogled joj je svako malo bježao natrag, prema Boromiru. Osjećala je kako joj se strah uvlači u svaku poru i tjera trnce uz kralježnicu. Tada se u mislima vratila malo unatrag, kada su se udaljavali od mjesta bitke. Trebala sam shvatiti da nešto ne valja. Trebala sam primijetiti da sporije hoda i da nije dobro, prekoravala se. Pogotovo onda kada je zastao. Kako sam mogla samo tako pustiti, kao da je sve u redu? Aragorn ili Elrond bi sigurno shvatili.

Dozvala je u sjećanje svaki korak, svaku riječ, optužujući se i dalje. Da sam primijetila, da smo se zaustavili ranije, mogli smo mu ranije dati neki lijek... ranije bi djelovao i Boromir bi bio bolje. Možda onda ne bi imao ovako jaku groznicu. Zaustavila se u pola koraka, znajući da nervozno hodanje gore-dolje neće pomoći nikome, a ponajmanje njoj samoj. Ipak, ono što nije mogla zaustaviti bile su njene misli. Pomisao da je trebala primijetiti i učiniti nešto stalno joj se vraćala.

"Ellin?"

Poziv je bio izgovoren tiho, ali njoj je izgledalo da je snažno odjeknuo. Gotovo je poskočila. Uopće nije čula Aragornove korake dok joj se približavao. Stao je pokraj nje i zagledao se naprijed, u tamu. Ellin je opet bacila kratki pogled preko ramena, prema spilji. Uz Boromira, mijenjajući obloge, zauzeo je mjesto Legolas.

"Stanje mu je nepromijenjeno", rekao je Aragorn. Izvadio je svoju lulu i pripalio je. Dok je uvlačio dim, žar je zasjao malo jače i lagano mu osvijetlio lice.

"Trebala sam primijetiti i ranije da nešto nije kako treba", rekla je Ellin tiho i oklijevajući, kao da se boji, pa najzad plaho digla pogled prema Aragornu. Ipak, bilo joj je malo lakše što je to izrekla, što može podijeliti teret.

"Je li bilo ikakve naznake da mu nije dobro?" upitao je Aragorn, okrenuvši glavu prema njoj.

"Pa... u jednom trenutku sam vidjela da hoda malo sporije i razmak od njega do vas se malo povećao. Zatim je zastao. Kad sam došla do njega i upitala ga je li sve u redu, odgovorio mi je da jest. Odmah je nastavio hodati, prilično brzim hodom, i začas vas je sustigao pa je sve opet bilo naizgled normalno. Međutim, vrlo brzo je opet zaostao i tada sam vidjela da je zateturao. Kad sam mu pritrčala, već je padao."

"Tako, kažeš..." promrmljao je Aragorn i sasvim lagano kimnuo. Opet se zagledao pred sebe, otpuhujući dim lule i razmišljajući.

"Možda, da sam odmah shvatila, i da smo mu odmah dali neki lijek..." prekinula je Ellin tišinu koja se spustila i koja joj se učinila nepodnošljivom, "možda bi..."

"Ne." Aragornov odgovor je bio čvrst. "Što bi dobila? Minutu ili dvije, najviše? Sumnjam da bi to značilo ikakvu razliku. Osim toga, nisi mogla ni po čemu primijetiti. Bilo tko od nas je mogao zastati na trenutak da predahne pa potom nastaviti, pogotovo netko od njih trojice koji su bili ranjeni. U tome nema ništa neobično."

Njegove riječi su je malo umirile; jednim dijelom, i sama je bila svjesna da je ono što je rekao istina. Ipak, nije bilo lako zanemariti sve što ju je mučilo i što si je predbacivala, a i strah u njoj je bio prejak.

"Prije nego što je stao, sigurno mu već neko vrijeme nije bilo dobro", rekla je nakon kraćeg razmišljanja. "Da mi je barem rekao, mogli smo mu ranije pokušati pomoći."

"Vjerojatno je pomislio da je u pitanju tek prolazna slabost, ili možda umor nakon bitke – nešto što se može svakome dogoditi. Bi li ti stala na na prvi znak umora?" uzvratio joj je Aragorn pitanjem, pa nastavio niti ne čekajući njen odgovor, jer su oboje znali što bi bilo tko od njih dvoje učinio u toj situaciji. "A kasnije, možda nije ni stigao išta reći, jer je otrov djelovao prebrzo? Vjerujem da je htio nastaviti hodati dok može izdržati, da se udaljimo što više. To sada ne možemo znati."

Nalet hladnog vjetra natjerao ju je da se strese. Noćni je zrak mirisao na zimu. Prekrižila je ruke na grudima i stisnula šake kako bi suzbila drhtanje. Razmišljala je o Aragornovim riječima, namrštivši se. Sada možda više i nije bilo važno što je bilo točno, samo se molila da ga spase.

Aragorn je tada ugasio svoju lulu i spremio je, pa stao ispred nje i položio joj ruke na ramena. Ellin je digla glavu. Vatra iz spilje mu je obasjavala lice. Oči su mu bile ozbiljne, ali nazrijela je u njima toplinu i ohrabrenje koje joj je uputio.

"Ellin, nisi mogla učiniti ništa više. Nitko ne bi mogao primijetiti ništa u onoj situaciji", rekao joj je blago i umirujuće. Kimnula mu je, ali nije ništa odgovorila jer je osjećala da joj se grlo stisnulo. "Dođi, idemo sada natrag."

Okrenuli su se i vratili u spilju. Usprkos relativno velikom otvoru prema južnoj strani, unutra je bilo osjetno toplije zahvaljujući vatri. Uskoro, Gandalf i Frodo su se vratili sa straže, već poprilično promrzli, i smjestili se uz vatru. Gimli je svakome pružio šalicu vrućeg čaja koji je skuhao u međuvremenu. Čarobnjak je odmah izvijestio da je u okolini sve mirno. Na stražu su sljedeći krenuli Legolas i Sam.

Ellin i Aragorn su nastavili bdjeti uz Boromira, mijenjajući mu obloge. Aragorn mu je još jednom dao ljekovite napitke, no vrućica nije popuštala. Dok ga je zabrinuto promatrala, Ellin je razmišljala o Aragornovim maloprijašnjim riječima. Je li Boromir doista nastojao izdržati što više, radi njih? Odgovor na to pitanje nikako nije mogla dobiti – barem ne dok se on ne probudi. Ali mogla je pretpostaviti da je Aragorn u pravu. Boromirova požrtvovnost na trenutak joj je natjerala suze u oči i Ellin je oborila pogled kako Aragorn ne bi ništa primijetio. Kriomice je obrisala suze, zahvalna što joj je lice skriveno u sjeni.

Nakon nekog vremena Boromirova se groznica pojačala. Uhvatila ga je jaka drhtavica i iako su ga dobro pokrili nije se prestajao tresti ispod pokrivača. Aragorn ga je nakratko otkrio kako bi mu nanijeli novi antiseptični melem na ranu koja nije izgledala nimalo dobro. Cijeli taj dio ruke oko rane bio mu je crven i natečen. Izmijenili su zabrinut pogled. Samo da ne bude infekcije, uplašeno je pomislila Ellin. Uz otrov čije je djelovanje već itekako napredovalo, infekcija bi ga sigurno ubila. Dok je Aragorn pridržavao Boromira i čvrsto ga držao da bude što mirniji, Ellin je brzim pokretima nanijela melem i zavila njegovu ruku, trudeći se da ga dodiruje što nježnije i pazeći da ne stegne zavoj prejako.

Kako je noć odmicala Boromir se tresao sve jače i počeo se prevrtati na ležaju, okrećući se s jedne strane na drugu. Lice mu je sad bilo zažareno. Pokreti su mu bili grčeviti i nekontrolirani. Nekoliko puta ga je Aragorn čak morao snažno držati za ramena da ga zadrži na mjestu i spriječi u pokretu ustajanja. Kada mu je jednom i nehotice dotaknuo ranjenu nadlakticu, Boromirovo se lice zgrčilo od boli usprkos nesvjestici. Ellin mu je mijenjala obloge na čelu, uplašena i napeta. Plašili su je izmučen izgled njegova lica, groznica koja ga je jako iscrpljivala i temperatura koja nije padala bez obzira na sve njihove napore. Na trenutke se tresao od zime da bi čas kasnije zbog vrućine pokušavao odbaciti pokrivače, i tako neprestano naizmjence.

Tihi razgovor iza njenih leđa odavno je zamro, ali Ellin to nije primijetila, kao ni česte zabrinute poglede koje su Gandalf i ostali bacali prema njima. Ona i Aragorn također nisu mnogo razgovarali. Dobro su se poznavali i dovoljno su puta zajedno bili u ulogama izlječitelja da su se gotovo mogli sporazumijevati samo pogledima. Znali su što ovaj drugi misli i mogli su se dogovoriti i bez riječi, samo očima – dodati jedno drugome zavoj, oblog ili nešto drugo što je potrebno.

Izgubila je pojam o vremenu i izgledalo joj je da noć već traje cijelu vječnost. Bila je koncentrirana samo na Boromira, na njegovo plitko, isprekidano disanje. Oblozi, vrućica, trenutna smirivanja pa opet snažni napadi i drhtanje, oblozi, otkrivanje, pokrivanje, lažna smirivanja pa opet novi napadi... Svaki idući udar činio da ga je sve slabijim. Dok su mu mijenjali obloge i brisali znoj s čela, Ellin je pod rukom osjećala svaku promjenu disanja, svaki udar vrućice. Pratila je svaki otkucaj srca i bolni grč njegova lica, i sama osjećajući bol zbog njega.

Sve uplašenija, pitala se koliko to već traje i molila se da napokon prestane, jer je znala da ga ovako snažna groznica može ubiti. I dok su vani zvijezde polako putovale prema zapadu, a hladnoća pred zoru stegla punom snagom, Boromirova je groznica najzad počela popuštati. Sasvim polako, isprva jedva zamjetno, prestajao se tresti i nemirno vrtjeti, a temperatura mu se malo spustila, iako ne i vratila na normalu. Disanje mu je postalo malo pravilnije, a lupanje srca se umirilo. Ellin je malo odahnula u sebi, iako ju je strah još čvrsto držao svojim snažnim kandžama. Borba protiv otrova orka – borba za njegov život – još nije bila gotova.

"Ono najgore je za sada gotovo", rekao je Aragorn, dovoljno glasno da svi čuju. Rječitiji od bilo kakvog odgovora bili su uzdasi olakšanja koji su im se oteli. "Najjača groznica je za sada prošla."

Aragorn je tada otkrio Boromira koji je zbog groznice bio mokar od znoja. Potom ga je uhvatio i uspravio u polusjedeći položaj te ga tako pridržavao dok mu je Ellin istrljala grudi i leđa vlažnom tkaninom koja je prije služila kao oblog. Tijelo mu je bilo posve mlitavo i Ellin je osjećala koliko je oslabljen i iscrpljen, a grlo joj se ponovo steglo gledajući ga takvog. Tada su mu još jednom previli ruku. Rana je sad izgledala još gore i čak se malo otvorila jer Boromirovi nekontrolirani pokreti i okretanje nisu prošli bez posljedica. Previše puta je nezgodno pomaknuo ruku, previše puta se udario u nju u naglom trzanju s jedne na drugu stranu. Naposljetku, umotali su ga u pokrivače i utoplili. Ellin mu je obrisala čelo i zagladila kosu. Izgledao je kao da spava, iako je Ellin znala da je njegov "san" mnogo opasniji od običnog: još je bio u dubokoj nesvjestici.

Aragorn je sjeo uz vatru, pokraj ostalih, a Ellin je ustala i izašla iz spilje. Hodala je polako i ukočeno, tek sada primijetivši bol u mišićima i zglobovima nakupljen tijekom dugih sati provedenih u istom položaju, dok je bila zgrčena i nagnuta nad Boromirom. Polako je protezala ukočena leđa i noge. Ova duga, teška noć ju je izmorila više nego ijedna do sad, premda su sve prethodne hodali satima, skoro po cijele noći. Briga i strah izvukli su iz nje gotovo svu energiju koju je imala – više nego naporno putovanje ili ranija borba. Disala je duboko, protežući se. Studeni zrak štipao joj je lice. Namjerno se nije ogrnula plaštom, puštajući da joj se hladnoća polako uvuče u pore, vrati je u stvarnost i razbistri joj misli.

Molila se da Boromir preživi. Naravno, da je bilo tko od Družine bio u pitanju, jednako bi molila, strepila bi i željela da preživi. No sada, sasvim jasno i nepogrešivo, spoznala je da joj je stalo do čovjeka koji je onesviješten ležao u spilji. Još uvijek su je donekle zbunjivali vlastiti osjećaji, još uvijek nije znala reći što točno osjeća. No znala je da želi opet vidjeti one sive nasmijane oči i slušati ga kako govori.

Nebo na istoku poprimilo je neznatno svjetlije nijanse. Digla je glavu i promatrala kako se boja neba nad crnim, visokim borovima mijenja u rumenu. Gledajući tu igru prirode bojama, drhtala je na vjetru, a zubi su joj cvokotali. Ruke su joj bile hladne, vrhovi prstiju ledeni. Najzad, dok se dan polako budio, vilenjakinja se okrenula i vratila u spilju.