Uskoro, čim se dovoljno razdanilo, Gimli i Aragorn su krenuli sakupiti još drva. S obzirom na Boromirovo stanje, nisu mogli očekivati da će uskoro krenuti na put i bilo je izvjesno da će još nekoliko dana ostati na tome mjestu. Prva mala zaliha drva koju su sakupili po noći, odmah po dolasku, bila je sasvim nedostatna i uskoro će biti potrošena. Čovjek i patuljak vraćali su se u spilju nekoliko puta, svaki put noseći u rukama poveći svežanj pruća i grana različitih veličina te ih slagali u jedan udaljeniji kutak spilje. Ellin je za to vrijeme pripremala novi čaj za Boromira. On je sada ležao mirno, nije imao groznicu, no ipak s malo povišenom temperaturom i u nesvijesti. Odavno je naučila da je znojenje pospješivalo izlučivanje otrova i s te strane bilo je korisno, no imalo je i drugu stranu medalje; znojenjem su se gubile i mnoge korisne tvari, važne i neophodne za organizam. Nisu smjeli dozvoliti da ih izgubi previše i Ellin je zato polako iskuhavala sušeno lišće koprive koje je bilo bogato mnogim tvarima i vrlo korisno za ovakve situacije. Pripremala je veću količinu čaja odjednom kako bi ga stalno imala pri ruci kada bude potrebno.
Legolas i Sam su se vratili sa straže. Nakon kraćeg dogovaranja, odlučeno je da ih zamijene Gimli i Pippin. Budući da su za sada prikupili dovoljno drva, Aragorn je sada bio slobodan i mogao je krenuti u izviđanje okoline. Dok bude odsutan, Ellin je trebala paziti na Boromira, a svi ostali su mogli krenuti na počinak. Ellin je ispratila Aragorna pogledom, pa se okrenula natrag. Prije no što su legli, pregledala je Legolasovu i Merryjevu ranu. Legolasova ruka je izgledala zadovoljavajuće, vilenjak se brzo oporavljao. Hobitovo izgriženo rame je bilo u nešto lošijem stanju nego ruka vilenjaka, ali srećom, nije bilo znakova infekcije i također se moglo očekivati da će brzo zacijeliti.
"Ma moći ću i ja stražariti kao i ostali, nije ovo ništa", rekao joj je odvažno Merry dok mu je previjala rame. "Malo boli, ali bez brige, izdržat ću."
Trudio se zvučati hrabro i samouvjereno i Ellin mu se nasmiješila.
"Znam", odgovorila je i kimnula.
"Probudi me kada bude red na meni", dodao je.
"Možeš preuzeti i moju smjenu ako baš želiš", dobacio mu je Frodo, koji se već smjestio na susjednom ležaju i pokrio.
"Pa, ako ću s tvojom smjenom dobiti i tvoje obroke, mogli bismo razgovarati o nekakvoj pogodbi", odvratio je Merry, sada glumeći ozbiljnost. Ellin je učvrstila zavoj smiješeći se dvojici hobita koji su se nastavili potiho zadirkivati, pa potom ustala i vratila se do Boromira. Napravila si je ležaj blizu njegovog, ali iako iscrpljena, zapravo nije bila pospana i samo je sjela, naslonivši se leđima na zid spilje. Vatra u sredini i dalje im je davala toplinu. Ostali ležajevi bili su s druge strane vatre, blizu suprotnog zida spilje. Pokraj njih su bili i njihovi ruksaci. Hobiti su polako utihnuli i zavladao je muk. Legolas je ležao posve mirno još od trenutka kad je legao. Osim Ellin, jedino Gandalf nije još spavao. Stavio si je svoju naprtnjaču pod glavu kao jastuk i, smjestivši se u poluležeći položaj, polako je otpuhivao dimove iz svoje lule. Ellin je nekoliko trenutaka promatrala njegov izražajni profil, čupave obrve i orlovski nos. Tek lagano nabrano čelo je odavalo njegovu zabrinutost i razmišljanje. Kao i mnogo puta do tada, pitala se kako je nositi teret koji je on nosio već stoljećima – još otkako je stigao u Međuzemlje – i divila mu se zbog neiscrpne snage koju je imao. Upravo sada su dolazili najteži dani kada će sve biti na najvećoj kušnji, i sada će i vilenjaci i ljudi trebati njegove savjete najviše.
Opipala je Boromirovo čelo i provjerila mu disanje i otkucaje srca. Nije bilo promjene. Osim povišene temperature, mučilo ju je još nešto: nije pojeo ništa već odavno i to ga je također jako slabilo. Sada je požalila što nemaju sa sobom meda koji bi mogla dodati u čaj. No tada joj je palo na um nešto drugo. Iz svojeg je ruksaka izvadila jedan od paketića spremljenih upravo za slučaj nužde – posebnu vrstu vilenjačkih putnih kolačića bogatih medom, slatkih i hranjivih, osušenih tako da mogu trajati više tjedana. Do sada ih nije ni trebala jer su bili uspješni u lovu, a imali su i zaliha druge suhe hrane. Uzela je jedan i stavila ga u lončić čaja od koprive. Rastopio se skoro u potpunosti, čineći tako napitak i hranjivim. Nije baš kao pravo jelo, pomislila je, ali i ovo je bolje od ničega. Kada mu je malo podigla glavu i prinijela napitak usnama, premda onesviješten, Boromir je refleksno počeo gutati čim je osjetio tekućinu. Bio je to jasan znak koliko je bio dehidriran i iscrpljen od groznice.
Svi su spavali, a Ellin je i dalje sjedila uz njega. Vrijeme joj je teklo sporo, no nije mogla spavati. Nije ni željela zaspati, bojeći se da će se Boromiru nešto dogoditi ako ne bude pazila makar i samo jedan trenutak. Povremeno je izlazila iz spilje kako bi se protegnula i bacila pogled prema okolini i nebu, pazeći da hoda tiho kako ne bi nikoga probudila. Bilo je vedro, a hladnoća je sada popustila. Tada bi se opet vraćala k Boromiru, provjeravajući kako mu je.
Kada se Aragorn vratio u spilju, oko dva sata nakon što je otišao, Ellin je osjetila olakšanje. Već je ranije poželjela da nije sama, da može s nekim porazgovarati, jer su je čekanje i neizvjesnost jako tištali. Sjeo je pored nje pa položio ruku na Boromirovo čelo.
"Ništa novo?" upitao je šaptom.
"Ne", odmahnula je glavom, također šapćući. "Dala sam mu čaj od koprive u koji sam rastopila i kolačiće od meda. Popio je čak i malo više od jednog punog lončića. Pripremila sam dosta čaja, imat ćemo ga dovoljno do navečer."
"Dobro si napravila", kimnuo je. Uto su čuli lagani šum iza leđa. Aragornov povratak prekinuo je laki san čarobnjaka i Gandalf je ustao i prišao im, želeći čuti nosi li Aragorn neke važne vijesti s izviđanja.
"Sve je mirno", rekao je Aragorn. "Nigdje u okolini nema tragova orka ili drugih neprijatelja. Osim toga, naletio sam i na jedan potok, udaljen oko četvrt sata hoda. Moći ćemo se opskrbiti i svježom vodom."
"To je dobro", kimnuo je Gandalf. "Još nešto?"
"Ne, sve je u redu za sada", odgovorio je Aragorn. "Ali naravno, predvečer će trebati poći u novo izviđanje."
"Morat ćemo i drukčije organizirati straže, Aragorne", upozorio je čarobnjak. "Sada kada moramo stražariti stalno, a ne tek nekoliko sati za vrijeme dnevnih logora kao ranije, barem po danu će u jednoj smjeni morati biti dovoljan samo jedan stražar. Premalo nas je za stalne dvostruke smjene."
"Imaš pravo", odvratio je zamišljeno Aragorn, lagano se namrštivši. "I ne samo to, morat ćemo malo i produljiti smjene."
"Ja ću poći sljedeća", rekla je Ellin. "Merryja ionako nisam namjeravala buditi iako mi je rekao da mogu računati na njega. Bolje je da se odmara; nije nužno da on stražari danas."
"Jesi li išta odspavala?" upitao je Aragorn, gledajući je. Ellin je znala da njegovom ispitivačkom pogledu ništa ne promiče.
"Nisam", odgovorila je. Govorili su šaptom, zbog ostalih koji su spavali. "Nije mi se spavalo, zapravo."
"Odmori se sada malo. Ja ću paziti na Boromira."
"Ma kažem ti, ne spava mi se ni sad", ustrajala je i odmahnula glavom. "Sve je u redu, ne brini."
Aragorn ju je nekoliko trenutaka promatrao, pa najzad kimnuo.
"U redu, neka bude tako. Ja ću te zamijeniti kada bude vrijeme", rekao je.
"A ja ću ići nakon tebe", dodao je Gandalf. Sve je za sada bilo dogovoreno i on se tada vratio na svoj ležaj, a Ellin i Aragorn su ostali sjediti uz Boromira. Nakon kraćeg oklijevanja, dala mu je znak da je slijedi. Nije znala objasniti zašto, ali nije željela razgovarati unutra. Izašli su pred spilju i kad su se udaljili nekoliko koraka, okrenula se prema njemu.
"Kakvi su mu izgledi, Aragorne?" upitala je ozbiljno. Iz glasa je nastojala izbrisati bojazan koju je osjećala. "Hoće li preživjeti?"
Nekoliko trenutaka ju je promatrao prije nego je odgovorio, a Ellin je ukočeno stajala, uplašeno iščekujući odgovor.
"Ne mogu reći", najzad je rekao. "Za sada, podjednaki su izgledi za oba ishoda."
Polako je kimnula, pa se zagledala u daljinu. I sama je pretpostavljala slično, ali zbog svojih osjećaja i straha nije više vjerovala u vlastitu objektivnost, a željela je čuti njegovo mišljenje jer je bio iskusniji izlječitelj od nje. Međutim, odgovora trenutno nije bilo. Mogli su samo čekati, a upravo je neizvjesnost bila najgora.
"Moramo se nadati najboljem", dodao je Aragorn umirujuće. "Ako preživi današnji dan, te noć koja slijedi, izgledi će mu biti mnogo bolji."
"Da, znam. Najgore je ovo bespomoćno čekanje i neizvjesnost", rekla je. Potom ga je pogledala i pokušala promijeniti temu ne bi li skrenula misli, a ujedno je željela nešto saznati. "Primijetila sam da je odnos vas dvojice sasvim drukčiji nego na početku, u Rivendellu. Sprijateljili ste se."
To i nije bilo pitanje, i Aragorn joj je kimnuo.
"Tada smo se tek procjenjivali, moglo bi se reći. Zanimala me njegova reakcija ako se osjeti blago izazvan. Bila je malo naglija nego što sam očekivao." Ellin je znala na koje Boromirove riječi Aragorn misli, nije morao precizirati. Gondor nema kralja i ne treba kralja. "Međutim, bila je razumljiva, u neku ruku. Što je i mogao pomisliti o odrpanom graničaru s onakvim stavom? No, od tada smo se mnogo bolje upoznali i saznali mnogo više o onom drugom. Ispričao mi se za one riječi, kao i ja njemu za lažno predstavljanje."
"Razumijem. Drago mi je zbog toga", blago se nasmiješila Ellin. I više nego što misliš, dodala je u sebi. Iako su između nje i Boromira još lebdjele neke nesuglasice i nedorečene rasprave, i sama je tijekom dosadašnjeg dijela puta promijenila mišljenje o naizgled arogantnom čovjeku kojeg je upoznala u Rivendellu.
"Jasno se osjeti da mu je Gondor u srcu. Cijenim to što čini za svoju zemlju", nastavio je Aragorn. "Rekao sam mu sve o svome boravku u Gondoru – o tome da sam bio sedam godina tamo, u vojsci, o tome što sam radio, i kako sam upoznao njegovog oca i djeda. Odgovorio je da razumije zašto nisam tada mogao ostati. Zapravo, dosta brzo smo razumjeli jedan drugog."
"Ne čudi me. Na neki način, slični ste", rekla je zamišljeno. "Drago mi je da ste prijatelji. Mislim da je to važno – i zbog vas dvojice, i zbog svega što nas čeka."
Aragorn joj je ozbiljno kimnuo, i tada su oboje ušutjeli. Gimli i Pippin su se uskoro vratili i Ellin je tada obukla svoju jaknu i plašt, uzela lûk, strijele i mač, pa pošla na stražu. Tek sada je imala priliku upoznati okolinu spilje, jer otkako su stigli gotovo se nije micala od Boromira, izuzev tek kratkotrajnih izlazaka na malu čistinu ispred spilje tijekom noći kada zbog mraka ionako nije mogla vidjeti ništa. Borova šuma u okolici je bila gusta, naročito na istočnoj strani. Ellin je malo ispitala okolinu, no sve je bilo čisto. Svi njihovi tragovi također su bili uklonjeni. Pomislila je koliko su zapravo imali sreće što je Legolas naletio na ovako dobro zaklonjeno mjesto. Da je prošao samo nekoliko koraka dalje, možda ne bi iza ove poveće stijene ni primijetio malu skrivenu čistinu, niti shvatio da je tu ulaz u spilju, pomislila je, naježivši se pri pomisli na tu mogućnost. Tko zna gdje bismo morali prenoćiti, bez mogućnosti paljenja vatre, na još većoj hladnoći i vjetru... U takvim uvjetima Boromir bi imao još mnogo slabije izglede, toga je bila itekako svjesna.
Sada, na straži, trudila se potisnuti Boromira iz misli i koncentrirati se samo na svoj zadatak. Nije joj bilo lako, no imala je dovoljno iskustva i znala je da joj ništa ne smije promaknuti – zbog svih njih. Obilazila je kroz šumu oko čistine, provjeravala sve što je bilo imalo sumnjivo, vraćala se nadzirati prolaz kojim su došli, osluškivala svaki šum, pa opet iznova provjeravala okolinu i prilaze. Kretala se spretno i nečujno, s iskustvom izbrušenim desetljećima.
Ellin je promatrala šumu, obronke i daleke vrhunce. Drveće u okolini bilo je visoko i staro. Izbrazdana kora borova nijemo je svjedočila o dugom životu provedenom na nesmiljenim prirodnim uvjetima. Vilenjakinja je promatrala visoka, uspravna stabla koja su prkosila godinama i oštrim zimama. Kad bi položila ruku na njih, mogla je osjetiti životni duh i snagu u njima. Mi smo tu, govorila su joj, i bit ćemo i kada vi odete, i kada vas više ne bude. Baš kao i mnogo puta do tada, osjetila se sasvim malenom – prema prirodi je osjećala strahopoštovanje i divljenje. I ljubav. Volim Međuzemlje.
Povremeno, umom bi joj sijevnula pitanja; nije mogla pobjeći od njih. Je li se možda Boromir probudio u međuvremenu? Nada. A zatim, strah. Je li još uvijek živ? Kada ju je Aragorn zamijenio oko tri sata nakon što je pošla na stražu, netremice se zagledala u njegovo lice dok je prilazio, tražeći u njegovom izrazu naznaku bilo kakvih vijesti, a plašeći se loših. No lice mu je bilo bezizražajno i odmah joj je odmahnuo glavom, dajući joj do znanja da nema nikakvih promjena.
Vratila se u spilju i tiho, ne dižući buku, smjestila se kraj Boromira. Dala mu je još malo ljekovitog napitka i popravila mu pokrivače. Čelo mu je bilo toplo, a na njezin dodir nije bilo ni najmanje reakcije. Najzad, i sama je legla kako bi se ipak malo odmorila. Pogled joj je počivao na sivom svodu spilje.
-x-x-x-
Većinu vremena, Boromir nije bio svjestan ničega. Tek u rijetkim, kratkim trenucima osjetio bi pokret u svojoj blizini, ili začuo neki zvuk, neku izgovorenu riječ. Povremeno bi mu neka ruka podignula glavu i prinosila usnama napitak. Pohlepno je gutao, iako jedva svjestan toga što čini. Zvukovi kao da su dolazili iz velike daljine, prigušeni i zamagljeni, nije razabirao riječi niti raspoznavao glasove.
Nije znao gdje se nalazi ni što se zbiva. Povremeni trenuci polusvijesti bili su zamagljeni tupom boli koja mu se širila cijelim tijelom i onemogućavala svaku misao. Razna lica pojavljivala su mu se pred očima – neka jasna, a neka zamagljena. Nije ih prepoznavao, iako je osjećao da bi trebao. Dok mu se um napinjao da shvati, slike bi se već rasplinjavale i ostavljale za sobom osjećaj gubitka i praznine. Tada bi ponovno tonuo u duboku tamu. U ništavilo bez boli, svjetla i slika.
-x-x-x-
Sa zalaskom sunca opet je postalo hladnije. Dok se dnevno svjetlo gasilo, Legolas se vratio iz izviđanja; sve je bilo mirno. Aragorn je također izbivao iz spilje jer je pošao do potoka koji je otkrio toga jutra da bi napunio njihove čuturice i opskrbio ih novim zalihama vode.
Ellin je izašla iz spilje kako bi se protegnula i umila. Toga poslijepodneva ipak je malo uspjela odspavati. Izašavši, primijetila je da Sam sjedi malo dalje. Dok se umivala i češljala, promatrala ga je ispod oka. Izgledao je nervozno i neraspoloženo. Jednom ili dva puta je preko ramena bacio uznemireni pogled prema Boromiru. Zamišljeno gledajući pred sebe, Ellin se prisjetila svakog trenutka otkako je Družina stigla u spilju, i shvatila da se Sam otpočetka ponašao potištenije od ostalih, samo što ranije tome nije pridavala pažnju. Dok ga je još neko vrijeme pozorno promatrala i proučavala, shvatila je da hobita muči nešto ozbiljno. Svi su oni bili zabrinuti za Boromira, sjena se nadvila nad do jučer vedru atmosferu koja ih je okruživala. No u Samovu držanju bilo je i nešto više od obične zabrinutosti.
Zanemarila je grč gladi koji je iznenada osjetila u želucu. Posljednji put je jela još prethodnoga dana, no odlučila je da će ukusni obrok koji su u spilji dogotovljavali hobiti još malo pričekati, bar što se nje tiče. Obrisala je lice i vezala kosu u rep pa prišla Samu, odlučna saznati što ga je mučilo.
"Malo si izašao na zrak?" upitala je naizgled nehajno i sjela na tlo uz njega. Naslonivši se leđima na stijenu, osjetila je hladnoću kamena.
"Jesam", odgovorio je Sam, ponešto nevoljko.
"Pa, zasada još uvijek nije previše hladno", rekla je Ellin, i dalje neutralnim tonom. "Iako, uskoro će tu vani postati prilično neugodno."
Dan je bio na izmaku. Nebo je bilo tamnosivo, prekriveno oblacima koji su se nagomilali toga poslijepodneva.
"Sada smo malo južnije od Shirea", rekao je Sam, premećući u rukama suhu grančicu. "A ipak, tu je hladnije nego što je kod nas po zimi."
"Pa, nije to neobično", odvratila je. "Ipak smo sada podno gorja i osjećamo planinsku klimu."
Sam je malo oklijevao, pa pogledao prema olovnom nebu.
"Misliš da će biti snijega?"
"Nadam se da za sada ipak neće", odgovorila je polako. "Blizu smo ravnice, pa je ovdje manja vjerojatnost za snijeg nego u višim predjelima. No, nikad se ne zna. Ako za koji dan jako zahladi..." Zavrtjela je glavom i slegnula ramenima.
"Bilo bi zanimljivo vidjeti snijeg", rekao je Sam tiho. Ellin je vidjela da hobit zapravo uopće ne razmišlja o vremenu i snijegu, ali još uvijek nije navaljivala.
"Dok budemo išli prijevojem Caradhrasa, vjerojatno ćemo ga se nagledati i previše. Vjerujem da će ga biti dovoljno da nam prolaz bude vrlo težak", rekla je, nastavljajući razgovor u istom pravcu.
Hobit je na trenutak izgledao zbunjeno, pa se namrštio.
"Da, u pravu si", odvratio je skrušeno, kao da se sada i sam sjetio toga. "Bit će da je tako", dodao je tiho i ušutio. Ellin nije promaklo da je opet bacio brzi pogled preko ramena prema Boromiru, koji je i dalje nepomično ležao. Tada se Sam okrenuo k njoj s potpuno izmijenjenim izrazom lica, kao da mu je maska spala s lica. Promjena je bila brza i nagla, iako ne i iznenađujuća; znala je da se ispod površine nešto u njemu zbiva. Ellin se zagledala u njega u iščekivanju, uzdignutih obrva, nudeći ohrabrenje u svojem pogledu i nukajući ga da nastavi govoriti.
"Ellin, hoće li Boromir preživjeti?" upitao je napeto. Iako je svjetlo bilo sve slabije, vidjela je strah u hobitovim očima. I još nešto dublje od toga.
"Još uvijek je nemoguće reći", odgovorila je polako, nastojeći zvučati mirno i zatomljujući vlastite brige. Bilo je to pitanje koje je i njoj samoj zadavalo bol i strah. "Ono najgore još uvijek nije prošlo. Aragorn smatra da bi ova noć mogla biti presudna. Ako nju preživi, njegovo stanje bi moglo krenuti na bolje."
Dok je govorila, cijelo vrijeme ga je ozbiljno promatrala. Dok se trudila da njezin pogled bude čvrst, njegov je bio uplašen i zabrinut.
"Razumijem", rekao je tiho, pa se opet zagledao pred sebe. Još uvijek je držao u ruci onu istu grančicu i igrao se s njom, posve nesvjesno.
"Aragorn i ja činimo sve što možemo", dodala je Ellin blago. "Još od prošle noći neprestano mu dajemo ljekovite napitke, kao i one za jačanje. Nadamo se da će mu to sve zajedno pomoći."
Odsutno joj je kimnuo. Ellin je sada i sama bacila pogled prema Boromiru, znajući da bi mu uskoro morala dati još malo čaja. Međutim, oklijevala je odmaknuti se od Sama. Iako joj se činilo da se možda počinje otvarati, znala je da je ono što ga doista muči još uvijek skriveno, a željela je doprijeti do njega. Osjećala je da hobita tišti veliki teret i htjela mu je pomoći. Sada nije bio trenutak da ga ostavi samog.
Kako neobično. Jutros sam tražila utjehu od Aragorna, a sada ja moram biti jaka za nekog drugog, pomislila je gledajući ustrašenog hobita kraj sebe, namrštivši se. Poželjela je da se Aragorn već vratio iz svojeg izviđanja ili da je Gandalf, koji je bio na straži, sada ovdje. Trebam njihovu snagu. Toliko je lakše kad su tu. Bivajući i sama vrlo zabrinuta, trebala joj je prisutnost prijatelja na koga se može osloniti.
Kako je mrak bio sve gušći, sve tamnije sjene stapale su se s tlom. Svjetlo vatre u spilji bivalo sve izražajnije. Široki otvor spilje izgledao je poput sjajnog prstena koji blista u rastućoj tami. Srećom, okolno visoko drveće skrivalo je obasjani ulaz u spilju.
"I ja se nadam, jer..." Ostatak rečenice progutao je u tihom i nerazumljivom mrmljanju. Pozorno ga je promotrila, a onda se napokon odlučila za izravan pristup.
"Same, što se događa? Što te muči?" upitala je nježno.
Nekoliko trenutaka je među njima vladala tišina, narušena samo tihim zvukovima koji su dopirali iz spilje. Hobit kao da je prikupljao hrabrost.
"Ellin..." započeo je zdvojno, ne gledajući je, pa nastavio, "ja sam kriv za sve."
Tada je odjednom sve shvatila, tada joj se sve posložilo: njegovo ponašanje, povučenost i strah. Pogledala ga je, a samoprijekor na njegovom licu bio je očit.
"Kada su nas orci napali, Bill mi se otrgnuo. Trebao sam vas poslušati i ne poći za njim. Ali ja sam potrčao naprijed jer sam se brinuo za njega, umjesto da mislim na vas ostale i na to što mi govorite. Ali ja sam kao budala išao za njim. Pippin je krenuo za mnom, a onda i Gimli i Boromir. Razdvojili smo se zbog mene i moje gluposti." Sada je govorio brzo, skoro u jednom dahu. Jednom kad su se riječi i emocije najzad oslobodile, potekle su iz njega kao bujica. "Zbog mene smo svi dospjeli u još veću opasnost. Ja i Pippin nismo uspjeli puno napraviti, Boromir i Gimli su nas spasili. Jedva smo pobjegli orcima. I na kraju, u onoj zadnjoj bici je Boromir bio ranjen. A sve bi bilo drukčije da ja nisam glupo potrčao za Billom i da se nismo razdvojili. Ja sam kriv."
Kada je završio, Ellin se namrštila, razmišljajući. U žaru bitke bio joj je promaknuo pravi uzrok razdvajanja, a kasnije zbog brige za Boromira nije više ni razmišljala o tome; ali sada kada je čula o čemu se radi, odmah joj je bilo jasno Samovo ponašanje i njegov osjećaj krivice. Problem je bio ozbiljan. S jedne strane, hobit je doista postupio pogrešno u bici; s druge strane, morala mu je pokušati pomoći. Razmišljala je kako da mu priđe i pokuša objasniti u čemu je u pravu, a u čemu griješi. Više nije primjećivala neudoban kamen na kojem je sjedila niti je mislila na hladnoću.
"Neke stvari koje si nabrojao doista su točne", rekla je polako. "U opasnosti, u bici, ne smiješ se nikada nesmotreno odvajati jer to može biti izuzetno opasno. Na taj način ugrožavaš i sebe i druge, i to je najlakši način da netko strada. No vjerujem da si sada već i sam savršeno svjestan toga, i da više nikada ne bi učinio takvu grešku."
Nije ni znala da ponavlja slične riječi koje mu je već izrekao Boromir, kada su četvorica bjegunaca pred orcima bili skriveni ispod ruba klanca.
"Baš sam glupan", promrmljao je.
"Nesmotren, to jesi. Nepažljiv, također. Ali takve reakcije obično proizlaze iz neiskustva, a ti do sada nisi bio u bitkama", odgovorila je Ellin ozbiljno. Nije željela ni umanjiti ni uvećati njegovu grešku, već samo ukazati na sve što je bilo važno.
Nije odmah odgovorio i učinilo joj se da se namrštio.
"Nisam. Ali svejedno sam trebao znati bolje", progunđao je Sam.
"To znaš sada", kimnula je, naglasivši posljednju riječ. "Sada si naučio što treba činiti; mudriji si za jedno važno iskustvo. Reci mi, bi li opet učinio isto? Bi li se opet nesmotreno odvojio?"
"Ne bih", procijedio je, pa još nekoliko trenutaka šutio. "Ali to sada više nije ni važno. Već sam zabrljao i posljedice bi mogle biti fatalne", dodao je tiho na kraju.
Prije nego što je Ellin uspjela išta reći, iz šume pojavio Aragorn. Na leđima je nosio ruksak u kojem su bile čuturice s novim zalihama svježe vode. Hitro im je prišao. I on je spavao sasvim malo tog dana, ali Ellin nije na njegovom licu zapažala vidljive znakove umora.
"Okolina je mirna, nema opasnosti. Boromir?" rekao je upitno, pokazavši glavom prema čovjeku koji je ležao u spilji.
"Bez promjene. Temperatura mu je i dalje lagano povišena, ali sada nema groznicu kao jučer", odgovorila je Ellin. "Namjeravala sam mu uskoro dati još malo čaja, samo sam se zadržala... uskoro ću."
Primijetila je brz prodoran pogled kojim je Aragorn prostrijelio nju i hobita što se šćućurio kraj nje.
"Ja ću, ništa ne brini", rekao je i kimnuo. "Odmori se još malo ako želiš. Ne moraš se odmah vraćati unutra."
Glas mu je bio nehajan, ali dovoljno ga je poznavala da bi znala da posljednja rečenica nije slučajna. Ako i nije pogodio sve detalje, bila je sigurna da je iz njihova stava naslutio da vode neki važan razgovor. Okrenuo se i ušao u spilju. Znajući da je on sada tu i da će se pobrinuti za Boromirov lijek, Ellin je osjetila bar malo olakšanja, ako već ne i opuštanje.
Okrenula se ponovno prema Samu. Hobit je bio potišten i dotučen osjećajem krivnje. Znala je da, što god kaže, ispočetka neće imati velikog utjecaja. Jedino što je uistinu moglo pomoći i potpuno skinuti teret s njega bilo je Boromirovo ozdravljenje, kao i neponavljanje greške u nekoj novoj sličnoj situaciji. Ipak, morala mu je dati do znanja da ga razumije. Jedna zakopana, neželjena uspomena sunula je na površinu.
"Mnogi od nas naučili su sličnu lekciju na teži način, baš kao i ti", rekla je ozbiljno. "Kada si neiskusan, a nađeš se u bici ili u nekoj drugoj teškoj situaciji, događaju se greške. U jednom od prvih zadataka na kojima sam bila, dvojicu vilenjaka koji su bili sa mnom u izviđaju zarobili su orci. Ja sam se izvukla pukom srećom – nisu me bili primijetili. Međutim, umjesto da smjesta požurim natrag do našeg logora i dignem uzbunu, nakon čega bi poveća četa u organiziranom napadu oslobodila naše drugove, ja sam ih posve nepromišljeno slijedila jer sam zamišljala da ću ih moći osloboditi sama. Ja, protiv desetak orka. Naravno, samo sam pogoršala stvari, zato jer je bilo izgubljeno dosta vremena do trenutka kada sam konačno shvatila da pokušavam nemoguće i vratila se po pojačanje. Srećom, to kašnjenje se nije pokazalo fatalnim i oslobodili smo prijatelje."
Dok je govorila i prisjećala se, Ellin je otkrila da se čak i nakon toliko godina osjeća vrlo neugodno. Lice joj je buknulo i bila je zahvalna noći što skriva njezino rumenilo. Sam je pogledao u njenom pravcu. Činilo se da razmišlja.
"Ipak nisi ugrozila druge tako kao ja. I dovela si pomoć", rekao je naposljetku. Njegov odgovor je nije mnogo iznenadio. Sada je uvećavao svoju krivnju i nije mogao razmišljati ni o čemu drugome.
"Nisam ugrozila?" Gotovo se nasmijala tom komentaru. "Same, svojom budalastom akcijom ugrozila sam i svoj život, a što je još važnije, i živote njih dvojice. Moj postupak mogao je imati puno teže posljedice. Da sam ja u svom pokušaju oslobađanja poginula ili bila uhvaćena, i njih dvojica bi bili izgubljeni. I onda kada smo napokon krenuli organizirano, mogli smo zakasniti zbog vremena izgubljenog radi moje nesmotrenosti... da ne spominjemo i činjenicu da sam praktički prekršila zapovijedi."
"Kako to misliš, prekršila zapovijedi? Kakve zapovijedi si dobila i od koga?" upitao je hobit. Od svega što mu je ispričala, komentirao je jedinu stvar koja naizgled, barem po njegovu mišljenju, nije imala veze s cijelim događajem. I opet, nije se iznenadila. I sama je tada, davno, prošla kroz sličnu školu.
Sjećanje na taj događaj na trenutak ju je posve obuzelo. Nelagodan grč zasvrdlao joj je u trbuhu. Tada je duboko udahnula i ponovno posvetila svu pažnju hobitu pokraj sebe.
"Vojna obuka je mnogo više od pukog mačevanja ili vježbanja gađanja. Kad započneš, naučiš da moraš drukčije razmišljati i zaključivati nego do tada, shvatiš da sada imaš i mnogo veće odgovornosti", rekla je ozbiljno. Njezine riječi nisu služile samo kao prepričavanje i objašnjavanje; znala je da Sam upravo sada, kroz ove događaje, uči i shvaća točno to o čemu je govorila. "Jedna od prvih stvari koju te nauče jest da moraš misliti na sigurnost cijele grupe. Ponekad, samo ponekad, ima slučajeva kada moraš djelovati odmah i samostalno – ako nema drugih mogućnosti, ili pak ako bi te druge mogućnosti značile još veći rizik. No ono što se meni dogodilo nije spadalo u takve iznimke. I zato, moj postupak je bio protiv jednog od temeljnih pravila i zapovijedi."
"Da, nezgodno", priznao je nakon kraće šutnje, kiselog izraza lica.
"Danima nakon toga nisam imala hrabrosti suočiti se sa suborcima, a još duže pridružiti im se na nekom pohodu", brzo je nastavila Ellin ne pruživši Samu priliku za novo samooptuživanje. "Sramila sam se i potonula u neprekidni krug samooptuživanja. Moj bratić Elladan je tada mnogo razgovarao sa mnom, pomogao mi je da shvatim gdje sam pogriješila i – najvažnije – pokazao mi kako moram nastaviti." Napravila je malu stanku i položila mu ruku na rame. "Da, tvoj je postupak bio pogrešan, ali sada znaš u čemu se sastoji tvoja greška i znam da je nećeš ponoviti. Zatvaranje u sebe bila bi još veća pogreška. Želim da znaš da sam tu, kada god želiš razgovarati. I želim da znaš da te razumijem."
Na vilenjakinju i hobita spustila se tišina. Ellin je mirno sjedila, strpljivo čekajući i ne narušavajući njegovo razmišljanje. Njegov obris naslućivao se u svjetlu vatre koje je dopiralo iz spilje. Gledao je pred sebe, spuštenih ramena i glave, pognutih pod bremenom krivnje.
"Malo prije nego što ste vi došli, ono na kraju bitke, orci su nas potpuno opkolili. Ja sam pao i nisam se uspio dignuti i bježati, ork me već napadao. Boromir me spasio u zadnji čas", rekao je Sam tiho, oklijevajući. Sada mu se u glasu čak više i nije čula optužba, već samo tuga. "I baš tada je bio ranjen. Zato jer je mene spašavao."
Ellin se namrštila i na čas sklopila oči. Ovo je još otežavalo stvari i Samov teret. Točno je znala kako se osjećao, i bila je tužna zbog njega. Morala mu je pokušati pomoći.
"Činjenica jest da je jedan tvoj potez pokrenuo slijed ostalih događaja. Neću ti sada ponavljati sve što sam već rekla o pogreškama i učenju. Ali postoji nešto drugo što ne uzimaš u obzir." Namjerno je zastala, čekajući da je pogleda i posluša još pozornije. "Ne možeš znati što bi se dogodilo da nisi pošao za Billom. Možda bi sve bilo savršeno. Možda bismo pobjegli, svi zajedno i bez razdvajanja, bez ijedne ogrebotine. A možda i ne bismo." Sada je promijenila ton, pooštrivši ga. "A možda bi orci drukčije organizirali napad i zatvorili nas u obruč, a warzi nam onemogućili uzmak? Ili bi se dogodilo nešto drugo? Ili nešto treće? To ne možeš znati. Možda bi u toj drugoj varijanti netko drugi bio ranjen, i možda bismo sad strepjeli za Gimlija, ili Froda... ili pak tebe." I opet je pustila da značenje njenih riječi odjekne u njegovoj svijesti, ovaj put još jače.
Sam nije ništa odgovorio, nije joj proturječio niti se složio, samo mu se na licu pojavila iskrivljena grimasa – mješavina straha, boli i krivnje. Ellin je ustala i čučnula ispred njega, pa obuhvatila njegove ruke.
"Ne možemo nikako znati što bi se dogodilo da nisi pošao za Billom, Same. Još jednom ponavljam – da, pogriješio si. Ali biti siguran da bi u suprotnom sve dobro prošlo, također je pogrešno. Nitko ne može vidjeti sve varijante budućnosti, čak ni Valari", rekla je blago, gledajući ga ravno u oči. "I sada želim da pokušaš prestati razmišljati o tome što je bilo, već da budeš hrabar, baš kao što si bio u borbi, i da vjeruješ da će sve završiti najbolje. Ne smijemo se predavati i gubiti nadu, jer bi tada sve bilo još gore. Dogovoreno?"
Sam je uzdahnuo, pa kimnuo i uputio joj naznaku potvrdnog mrmljanja. Ellin je znala da hobit i dalje osjeća teret, usprkos ovome razgovoru, ali i ovo je bio prvi korak. Uspravila se i pružila mu ruku, pa je i on ustao. Dok su zajedno koračali natrag prema spilji, a pogled prema nepomičnome čovjeku na ležaju je na čas natjerao njeno srce da uplašeno zatreperi, vilenjakinja se podsjetila da i sama mora slušati vlastiti savjet i vjerovati u najbolje.
Biti hrabar. Vjerovati u najbolje.
Te iste riječi ponovno su joj prošle glavom više sati kasnije, u gluho doba noći. Ali tada, nedugo prije no što će prve svjetlije nijanse neba nagovijestiti dolazak novog dana, Ellin je otkrila da njezin strah sve više pobjeđuje njezinu hrabrost.
Dugi noćni sati nisu se mnogo razlikovali od onih u prošloj noći. Iako tijekom dana Boromir nije imao groznicu, navečer mu je ponovno porasla temperatura. Sve ono što je proživljavala prošle noći sada se ponavljalo: oblozi, čajevi, vrućica... U jednom trenutku Boromir je bio otvorio oči i odmah se trgnula i priskočila bliže. No već u sljedećem času njezina luda nada se rasplinula. Nije je prepoznao kada se nadvila nad njega, kao ni Aragorna. Pogled mu je bio ukočen, staklast od groznice, i bilo je jasno da nije svjestan ničega oko sebe. Usne su mu se pomicale, ali nijedna riječ nije sišla s njih. Ellin ga je nesvjesno primila za ruku kao da će ga time vratiti k svijesti, no uskoro je ponovno utonuo dublje u groznicu i nesvijest i nije otvorio oči više nijednom.
Željela je da noć napokon završi, očajnički je iščekivala zoru. U njezinom se narodu ponekad govorilo da je dolazak sunca značio nadu za ljude, te da je ono označilo suton vilenjaka i početak doba ljudi. Ali Ellin, rođena tisućljećima poslije prvog izlaska sunca, osjećajući ljubav prema svijetu u kojem je živjela i koji je jedini poznavala, voljela je sunce baš kao što je voljela i zvijezde. I pogotovo u ovoj situaciji, dolazak dana i svjetlosti na neki bi joj način značio novu nadu; sada, u noći i mraku, sve joj je izgledalo beznadnije i teže.
Boromirova groznica pred zoru je popustila, no to je nije nimalo umirilo. Disanje mu je postalo sasvim plitko, a otkucaji srca slabi i nepravilni. Njegova snaga kao da se gasila. Promatrajući njegovo blijedo, nepomično lice, grlo joj se steglo. Eru, ne daj da umre, pomolila se nijemo u sebi. Dok je tako sjedila uz njega, gledajući ga, suočena s mogućnošću da se on više ne probudi, shvatila je da ne bi izgubila samo poznanika. Jer iako ga je tek upoznavala, shvatila je da je za nju značio mnogo više.
Uzdahnula je. Biti hrabar. Vjerovati u najbolje.
Uskoro, Aragorn ju je zamijenio, a Ellin je, iscrpljena, legla na svoj ležaj nedaleko od Boromira. No nije zaspala. Crnilo izvan spilje je postajalo mutno sivo; počela je razaznavati oblike borova koji su okruživali ulaz. Dugo i željno iščekivana zora se rađala. Međutim, nije gledala nebo, već je njezin pogled mnogo češće ležao na Boromiru. Promatrala je slabašno dizanje i spuštanje njegovih grudi ispod debelog, toplog pokrivača i u sebi tiho molila za njegov život.
Čekala je dan, čekala je sunce. Ali ako Boromira više ne bude u tom danu koji se polako budio, znala je da će dani koji su bili pred njom biti mračniji i tužniji. I strah je postao jači.