Boromir je ustao i protegnuo se. Uz vatru je bilo tople vode pa se umio i oprao do pojasa, te se potom obrisao i odjenuo. Uglavnom se mogao služiti samo lijevom rukom, desna je i dalje bila omotana zavojem i malo je boljela pri pomicanju. Zatim je napravio nekoliko polaganih koraka spiljom. Osjećao se bolje nego prethodnog dana kada ga je svaki pokret izuzetno iscrpljivao, iako je i sad još uvijek bio prilično bez snage.

Pozdravio je Aragorna, okruženog hobitima; držao je u ruci mač i nešto im objašnjavao, a oni su ga pozorno slušali. Kimnuo je Ellin i Legolasu, koji su sjedili malo dalje, zadubljeni u tihi razgovor. Čuo je da govore vilenjačkim jezikom. Nalijevajući si čaj u lončić, promatrao ih je i iznenada postao svjestan neugodnog i neočekivanog osjećaja. Ljubomora ga je na čas posve obuzela, potaknuvši strelovit niz misli i pitanja. Jesu li se ona i Legolas zbližavali? Je li u njezinom pogledu upućenom vilenjaku bilo nečeg dubljeg? Je li ga voljela? Nije li i bilo prirodno da se dvoje vilenjaka zbliže?

Ljutito je pokušao otjerati te misli i uzeo lončić čaja, pa prišao izlazu. Mračilo se. Na olovnome nebu su se gomilali teški, kišom nabrekli oblaci. Odmah je uočio da je ranije već padala kiša: voda je kapala sa stijene koja se okomito nadnosila nad spiljom, stvorivši nekoliko malih lokvica ispred ulaza. Polagano pijuckajući topli napitak, Boromir je odlučio iskoristiti trenutno zatišje dok nije kišilo i dok još nije bilo posve mračno kako bi malo izašao.

Zadihao se već nakon nekoliko minuta lagana hoda ispred spilje. Koljena su mu klecala i činilo mu se da mu noge jedva drže težinu tijela. Psujući u sebi, zaputio se natrag i ušao u spilju.

"Već razmišljaš o nastavku putovanja?" dobacio mu je Aragorn u prolazu, smijući se. Graničar je sjedio na tlu i pokazivao hobitima kako će naoštriti svoje male mačeve. Četvorka ga je opčinjeno promatrala i slušala.

"Ne, već o dobroj pečenki", odvratio je Boromir veselo. Bio je gladan i pogled na slasno pečeno meso, pažljivo umotano i spremljeno pokraj vatre, još mu je više potaknuo apetit.

"Barem toga ne fali", nasmijao se Aragorn. "Kako se osjećaš?"

"Bolje nego jučer. Skoro sam spreman za jedan dvoboj protiv orka, za razgibavanje", odgovorio je Boromir u šali, iako je imao prilično dobru predodžbu kako bi se proveo u tom dvoboju. Pobijedio bih – ako bi orku nedostajala jedna noga i obje ruke. Aragorn ga je promotrio ispod oka s baš-bih-to-volio-vidjeti izrazom lica, ali nije više ništa rekao.

Boromir se posvetio jelu. Meso je bilo odlično, mekano i sočno čak i dan nakon što je bilo pečeno. Nije poznavao sve vrste začinskog bilja iz Shirea koje su hobiti koristili kako bi prilikom pečenja poboljšali okus mesu, ali morao je priznati da je bilo jako ukusno. Jeo je polako i s većim apetitom nego prethodnog dana, a i pojeo je više. Kada se najeo poželio je da ima kalež dobrog vina, i to onoga crnoga iz Lossarnacha koje mu je oduvijek bilo najbolje. No ta mu se želja sada nije mogla ispuniti.

Te su ga misli odvele u Gondor. Gledao je u vatru i vidio Minas Tirith, brdoviti Dor-en-Ernil, brežuljke Losarnacha prekrivene lozom, te prostrane ravnice Lebenina bogate žitom. Pred njegovim očima nije bila spilja već visoki vrhovi Bijeloga gorja kako se pružaju prema nebu, šume Ithiliena i modre rijeke. Nedostajao mu je Faramir, njegov grad, njegova domovina. Nadao se da mu je brat dobro. Znao je da neće moći stići do Gondora još barem mjesec dana i ta je pomisao samo produbljivala njegovu zabrinutost. Sauron još nije pokrenuo opći napad na Gondor, no bilo je samo pitanje vremena kada će to učiniti. Njegova je snaga bila ogromna čak i bez Prstena jer je raspolagao ogromnom vojskom orka.

Boromir je skrenuo pogled prema Frodu. Hobit je pažljivo slušao što Aragorn govori, koncentriranog izraza lica. Naizgled, ni po čemu se nije razlikovao od ostale trojice koji su sjedili pokraj njega. Naravno, nije on bio drukčiji; izdvajalo ga je ono što je nosio. Tu, skoro na dohvat ruke, skriven od pogleda tek tankom tkaninom, na lančiću oko njegova vrata bio je Prsten. Stvarčica o kojoj je ovisila sudbina cijelog Međuzemlja.

Pitao se ima li Gandalf ikakvu ideju kako ući u Mordor i izmaknuti Sauronovoj budnoj pažnji. Pretpostavljao je da će čarobnjak svakako ići s Frodom kako bi mu pomogao u toj pogibeljnoj zemlji. Da se sve ovo zbivalo u neko drugo vrijeme – prije više stoljeća, dok je Sauron bio tek daleka sjenka a njegova moć mnogo manja – Boromir bi prvi pozdravio plan napravljen u Rivendellu. Prsten je svakako morao biti uništen. Ali sada... vidio je i previše rizika u tom naumu. Već i sam ulazak u Mordor je bio vrlo težak, a pretpostavljao je da je nezamijećen prolaz tom prostranom zemljom koja je vrvjela orcima skoro nemoguć. Ako se Sauron dočepa Prstena dani su im bili odbrojeni, a upravo će njegov narod biti napadnut prvi i krvariti najviše. Pomislio je na svoj narod, na brojne gradiće i sela, na žene i djecu koji nikada nisu nikome učinili ništa nažao kako leže mrtvi dok se orci cerekaju i slave svoju pobjedu. Srce mu je probola bol. Dao bi sve da može spriječiti takvu sudbinu. Zar drugi nisu uviđali koliko je opasno ovo što su naumili učiniti? Ne bi li bilo bolje da Gandalf pomoću Prstena porazi Saurona i onda ga uništi?, pomislio je gotovo ogorčeno. Nije zaboravio riječi upozorenja na vijećanju i vjerovao je da bi Prsten bio prejak i preopasan za bilo kojega čovjeka ili vilenjaka. No Gandalf bi sigurno s Prstenom mogao učiniti sve što želi, bez opasnosti, zar ne?

Još uvijek je bio zadubljen u misli kada mu je prišla Ellin. Sjela je blizu njega, pokraj vatre.

"Bolje si danas?" upitala je.

"Jesam", odgovorio je Boromir odsutno, gledajući pred sebe, i dalje zamišljen. Slike krvi, smrti i opustošenog Gondora nisu mogle lako nestati, briga se nije mogla samo tako rasplinuti. Tada ju je pogledao i na čas nije vidio samo nju, već je njezin lik predstavljao sve vilenjake. Njima je lako, pomislio je. Oni odlaze na Zapad i njihovi su problemi riješeni. Ta ga je pomisao ljutila jer mu se činilo da mnoge od njih nije bilo briga za Međuzemlje. A mi smo ti koji moramo ostati i ginemo.

"I apetit ti je bolji, čini mi se? To je dobro", nastavila je. "No, još uvijek bi se morao čuvati napora i hladnoće dok ne budeš potpuno izliječen."

"Dobro mi je, izliječen sam", rekao je nehajno, odlučan ne spomenuti koliko se ranije osjećao bez snage. Otrov je prestao djelovati, nije li? A iscrpljenost će sigurno brzo proći.

"Djelovanje otrova je dugotrajno i opasno", rekla je tiho i sasvim ozbiljno. "Često prođe i nekoliko dana dok se osoba potpuno ne oporavi. Izlaganje naporu sigurno ti neće pomoći."

"Kažem ti da se osjećam dobro", odvratio je Boromir nestrpljivo, odmahnuvši rukom.

"Znam, i to je odlično. Ali vidjela sam mnogo ranjavanja otrovanim oružjem. Nijedan slučaj nije bezazlen, oporavak je polagan, a simptomi se produžuju i vraćaju ako se bolesnik ne čuva. Otrovi su ozbiljna stvar. Moraš se čuvati", ustrajala je Ellin. Malo se nagnula prema njemu, a oči su joj bile ozbiljne.

"Ne trebaš mi govoriti što ću raditi", odvratio je odsječnije no što je namjeravao. Trenutno mu nije bilo ni do kakvih savjeta – niti liječničkih, a još manje vilenjačkih. Primijetio je da se lecnula, ali odmah je skrenuo pogled s nje i zagledao se kroz otvor spilje, u neprozirnu zavjesu tame.

"Samo sam iznijela činjenice", odgovorila je hladnijim glasom nego maločas. "A kada je liječenje u pitanju, vrlo dobro znam što govorim."

"Da, vi ste najpametniji i sve uvijek znate najbolje", rekao je zlovoljno, namrštivši se, osjećajući kako mu razdraženost raste. Vidio je kako su joj obrazi naglo buknuli rumenilom, a oči ljutito zasjale.

"Ako si loše volje zbog nečega, ne istresaj se na meni", rekla je oštro, visoko podignuvši glavu. "A osim toga, u ovome je slučaju odgovor – da, znam bolje od tebe."

Nekoliko trenutaka su se promatrali, pogleda ukrižanih poput nevidljivih mačeva, a zrak među njima kao da je zatreperio od napetosti i pretvorio se u bojno polje. Ellinine zelene oči bile su pune ljutnje. Oči koje su ga uvijek mogle natjerati da protrne, pa čak i sada, dok su sijevale bijesom prema njemu. Jedan dio njega zamijetio je kako joj oči sjajno blistaju... ali sada je oluja u njemu postala previše silovita.

"Govorit ću kako želim", odrezao je. Briga, ljutnja i nemoć stapali su se u njemu u jedan jedini osjećaj koji ga je izjedao i potpuno ovladavao njime, izbijao na površinu poput divlje plime. Nije ga više mogao kontrolirati.

"Ne i sa mnom", odvratila je sasvim tiho, no ispod jedva čujnoga glasa osjećao se led, a oči su joj sijevale. Tada je ustala i ljutito se udaljila. Pratio ju je pogledom tek trenutak, a onda se opet zagledao u plamen pred sobom. Vatra kao da je gorjela i u njemu.

"Prokletstvo", promrsio je kroz zube. Bio je bijesan – na okolnosti u kojima se nalazio i na situaciju s Prstenom koju nije mogao izmijeniti. Bio je zabrinut – zbog svoje domovine. Frustrirale su ga bol u ruci i vlastita slabost, ali nije ih želio priznati. A kada mu je Ellin rekla da se mora čuvati razljutio se još više; jedan mali dio njega bio je svjestan da je ona u pravu jer se sjetio kako se brzo umorio. I shvaćao je da doista nije potpuno zdrav. Ali ništa od toga nije htio priznati na glas. U trenutku, nije mogao razlučiti na što je više bijesan – na njezine riječi ili na vlastitu nemoć. Zatvoreni, začarani krug.

Ali jedno je znao: da mu sada kažu da treba nastaviti put, hodao bi sve dok je u njemu i zadnja mrvica snage, pa čak i dulje i više od toga. Našao bi još nove snage u sebi, i prije bi pao od umora nego se ijednom potužio. Što je mislila, da pred sobom ima vojnika ili nemoćnu staricu? Nemalo puta je bio ranjen, i svaki put je stegnuo zube kada je bilo potrebno. Tako će učiniti i sada ako treba.

Uzdahnuo je, pokušavajući stišati svoju ljutnju, i osvrnuo se. Aragorn je još uvijek sjedio okružen hobitima, govoreći im nešto o mačevanju. Boromir im se odlučio pridružiti. Zurenje u vatru, uhvaćen u začaranom krugu vlastitih misli, sigurno mu neće biti od pomoći. A uz druženje s graničarom i četvoricom veselih hobita bi se mogao bar malo opustiti.

-x-x-x-

Ellin je bila bijesna.

Nakon razgovora s Boromirom još je samo kratko ostala u spilji. Vratila se do Legolasa s kojim je bila razgovarala do tada, ali sada je jedva čula što joj je govorio, skoro i nije obraćala pažnju na njeg. U njoj je ključalo. Kako se mogao samo onako otresti na nju?!

Nije više bila raspoložena ni za što, nije mogla nastaviti razgovor s Legolasom, a nije mogla ni mirno sjediti. Kada se Gandalf malo kasnije vratio sa straže skočila je i požurila ga zamijeniti prije no što se itko drugi stigao javiti. Odlučnim korakom brzo je odmarširala u tamu, ne osvrnuvši se. Boromira nije htjela ni pogledati.

Vrijeme na straži bilo je vrijeme potpune samoće i privatnosti. Bila je sama sa svojim mislima, kao nebrojeno puta do tada. No ovoga puta je željela pobjeći, isključiti ono o čemu je razmišljala. Hodala je duboko dišući, nastojeći se smiriti. Miris šume i vlažne zemlje ispunio joj je nosnice. Noć i priroda sada su joj bili prijatelji – ovdje se osjećala ugodnije no što bi se osjećala u spilji gdje bi samo nastojala izbjeći Boromirov pogled, a napetost ne bi popuštala. Ali ljutnja koja je buknula u spilji nije mogla samo tako nestati niti je poput prtljage mogla ostati tamo. Pratila ju je u stopu, ne dozvoljavajući bijeg; bila je dio nje. Uskovitlane misli stalno su se vraćale, mučile je. Nije bilo bijega od onoga što joj je bilo u glavi. Hladni noćni zrak milovao joj je zažarene obraze, ali nije osjećala hladnoću ni ledene prste vjetra koji su se zavlačili u sve pore. Vreli bijes kao da je topio zimu oko nje.

Stajala je, stražarila, razmišljala. I po stoti put, opet je u mislima proživjela cijeli razgovor s Boromirom, svaku rečenicu od početka do kraja. Iz svake njegove riječi izbijala je zlovolja i netrpeljivost, pogotovo što su išli više prema kraju razgovora. Netrpeljivost prema liječnicima? Prema njoj? Ili prema vilenjacima općenito? Je li mu njeno društvo bilo mrsko? No tugu je sada potisnuo bijes. Kako joj je ono rekao? "Da, vi ste najpametniji i sve uvijek znate najbolje." I to nakon što mu je malo prije toga mirno i razumno savjetovala ono što bi bilo najbolje za njegovo zdravlje – ono što bi mu savjetovao svaki izlječitelj. I što još? "Govorit ću kako želim." E pa nećeš, umišljeni glupane! Ljutito je uzdahnula, stisnuvši usne u tanku crtu. Oči su joj strijeljale unaokolo, probadajući tamu. Da je pogled mogao biti oružje, njezin bi sada bio ubojitiji od mača. Možda jesam zaljubljena, ali nisam budala. I neću dozvoliti da me se vrijeđa.

Obišla je krug oko spilje, provjeravajući okolinu, pa se vratila na isto mjesto odakle je imala dobar pregled. Uto je ponovno započela kiša, nakon što je padala i veći dio dana. Vilenjakinja se namrštila i povukla dublje u zaklon ispod drveća. No vjetar koji nije jenjavao bio je nemilosrdan, noseći joj kapljice u lice i oči i poigravajući se s njezinim plaštem, pa joj je kiša močila odjeću. Činilo joj se da se i vrijeme urotilo protiv nje. Stegnula je plašt čvrsto oko sebe i promatrala okolinu ispod ruba kapuljače napetih osjetila, trudeći se raspoznati mutne oblike kroz koprenu kiše i nastojeći razabrati bilo koji zvuk koji bi bio različit od divljanja oluje.

Zašto su neki ljudi bili tako tvrdoglavi? Njezino grozničavo razmišljanje se nastavilo i dalje. I arogantni? Zašto nisu mogli prihvatiti normalan savjet? Navukla je kapuljaču niže u još jednom, ne baš sasvim uspješnom pokušaju da se zaštiti od vjetra. Mogla je razumjeti da je Boromir želio što prije ozdraviti – to bi svatko htio – ali nije morao vikati na njezin savjet. I ako je i bio zbog nečega zlovoljan, to nije vidjela kao opravdanje za one grube riječi na kraju. Odrasla ozbiljna osoba bi se trebala znati ponašati i kontrolirati.

Minute su tekle, stopile se u sat, pa u još jedan, ne donoseći nikakve odgovore na njena pitanja. Bijes joj se ispreplitao s frustriranošću i tugom. Razmišljanje i analiziranje ju je vodilo prema samo jednom, njoj prilično očitom zaključku: Boromiru nije ni najmanje stalo do nje. Uzdahnula je. Iako je bila ljuta na njega, njezini osjećaji nisu mogli nestati i naposljetku je bol počela nadjačavati bijes.

Kada se vratila u spilju, Ellin je sjela uz vatru da se ugrije i da joj se osuši vlažna odjeća. Boromir je sjedio na svom ležaju, razgovarajući s Aragornom. Ellin je odlučila ne obraćati pažnju na njega, niti pokazati koliko ju je njegovo ponašanje razbjesnilo i rastužilo. Izbrisala je s lica sve osjećaje koji bi bilo kome mogli pokazati kako joj je, no istovremeno je s tugom zaključila kako to nije ni potrebno; Boromiru oni ionako ne bi bili važni, a vjerojatno ne bi ništa ni primijetio. To joj je svojim ponašanjem jasno pokazao maloprije.

-x-x-x-

Noć je Boromiru još jednom donijela groznicu. Bila je još slabija nego prethodne noći – oporavak je dobro napredovao – ali otrov se još nije u potpunosti izlučio iz njegova tijela. Duga nesvjestica i djelovanje otrova su ga prilično iscrpili, samo potvrdivši Ellinine riječi koje su ga početkom večeri toliko razdražile, a povišena temperatura i slabost opet su potakli neraspoloženje. Još nije bio zdrav. Mrzovoljno je popio čaj protiv groznice koji mu je pružio Aragorn i smjestio se na ležaj.

Mrzio je trenutke poput ovih sada, kada je morao prisilno mirovati. Razgovarao je s Aragornom i pokušao saznati za kada je graničar planirao polazak, ujedno ga nagovarajući da to učine iduće večeri. Nadao se da će se do tada dovoljno oporaviti. Međutim, Aragorn je odlučno odbio prijedlog, jasno i nepokolebljivo mu davši do znanja da neće nikamo krenuti sve dok ne bude potpuno oporavljen. Počeo je prigovarati, ali u posljednji tren se zaustavio. Jedna svađa u jednoj noći bila mu je dovoljna, nije mu trebala još jedna. Sutra će valjda biti bolje i tada će napokon krenuti dalje.

Noć mu je prolazila sporo. Kada mu je groznica prošla, razmišljao je kako prekratiti vrijeme i zaključio da bi se mogao obrijati. Nije to učinio već desetak dana i brada mu je već bila prilično narasla. Nije volio dugu bradu i uvijek ju je brijao redovito, nastojeći to činiti i kada je bio na putu. Zagrijao je lončić vode u koju je dodao malo sapunike, pa se svojim oštrim nožem počeo brijati. No uskoro je otkrio da mu ranjena desna ruka nije upotrebljiva u potpunosti pa je nož premjestio u lijevu. Osjećao se potpuno nespretno, kao kad se prvi put u životu brijao, a sve mu je išlo prilično sporo. Kada se prvi put porezao, pomislio je da ideja o brijanju i nije bila naročito mudra, a nakon drugoga puta glasno je opsovao. Gotovo je došao u napast da odustane, i u tome ga je spriječilo jedino zamišljanje njegova vlastita smiješnog lica obrijanog samo na pola. Naposljetku, nakon puno sporih, nespretnih poteza te nezadovoljnog mrštenja i gunđanja, malo pomalo se obrijao, puštajući brkove i dio brade ispod usana duže – kao i uvijek. Kada je bio gotov, ispitao je učinjeno. Naposljetku je zaključio da nije ni zadovoljan ni nezadovoljan. Koliko mi je išlo od ruke, uspjeh je što si nisam pola nosa odrezao.

Neko vrijeme je samo ležao i odmarao se. Spilja je bila ispunjena tihim glasovima članova Družine i narančastom svjetlošću vatre. Nije bilo previše hladno. Činilo mu se da se sati vuku dvostruko sporije nego obično, ali nije mogao učiniti ništa. Malo dalje od njega, sjedio je Sam, zabavljen obrađivanjem mekog komada drva svojim džepnim nožićem. Boromir ga je promatrao neko vrijeme, razmišljajući. Nije mu promaklo hobitovo ponašanje: otkako se probudio iz nesvijesti, Sam se prema njemu ponašao stidljivo, gotovo ga izbjegavajući. Boromiru nije bilo teško pogoditi razlog hobitove bojažljivosti. Prije nekoliko noći, dok su se skrivali od progonitelja na onoj strmoj litici, izmijenili su tek nekoliko brzih, šturih riječi o Samovom postupku. Događaji su potom izmakli kontroli: bijeg, ranjavanje, ponovni bijeg, pa njegova nesvjestica. Među njima je ostalo mnogo toga otvoreno i nedorečeno.

"Što to radiš?" upitao je hobita, započinjući razgovor.

Sam je podignuo glavu, prenuvši se iz svog posla.

"To će biti kockice za igru", objasnio je, malo smeten.

"Mogu li vidjeti?" upitao je Boromir i ohrabrujuće mu se osmjehnuo.

"Pa... evo", odgovorio je stidljivo Sam i prišao Boromiru, pa sjeo uz njegov ležaj. Boromir je iz hobitove ruke primio četiri male drvene kockice i sa zanimanjem ih proučio. Izrezane iz mekog, unutarnjeg drveta neke grane, bile su šesterostrane; na tri kockice su na plohama bile urezane brojke od jedan do šest, dok je četvrta za sada bila nedovršena budući da je prekinuo hobita u poslu.

"I u Gondoru se služimo takvima", rekao je, vraćajući ih Samu. "Iako, naravno, koristimo i drukčije vrste kockica i karata za druge vrste raznih igara."

"Ove nisu ništa naročito", rekao je Sam namršteno, gledajući u kockice na svome dlanu. "Nisu baš sasvim pravilne, i nisam uspio izrezati da budu sve jednake veličine. Ali valjda će poslužiti. Mislio sam, dobro će doći nešto za prekratiti vrijeme. Šteta, doduše, da se nisam sjetio i ranije."

"Naravno da će poslužiti", kimnuo je Boromir. "Dok moram ovako mirovati, prilično mi je dosadno. Možeš me i naučiti nekoj od vaših igara."

"Jako rado, ako hoćeš", odvratio je Sam, nasmiješivši se. "Samo još moram završiti ovu zadnju."

Boromir je promatrao hobita dok je ovaj pažljivo urezivao brojeve u posljednju neobrađenu kockicu. Ali naravno, nije namjeravao učiti nikakvu novu igru sada. Kada je Sam završio, te nekoliko puta zakotrljao sve četiri odjednom, isprobavajući im oblik i glatkoću bridova, progovorio je prije no što je hobit stigao predložiti bilo kakvu igru.

"U borbi se može dogoditi da te ne porazi protivnik, već tvoja vlastita greška", rekao je blago. Promjena teme je bila nagla i ničim najavljena, a Sam se gotovo nije ni pomaknuo – ostao je gledati u četiri kockice na tlu. No Boromiru nisu promakli neznatno spuštanje ramena, zadržan dah i stiskanje usana, i iz tih sitnih znakova jasno je osjetio kako se hobit povlači u sebe. Ipak, morali su razgovarati, i najvažnije, Sam je morao neke stvari ostaviti iza sebe i krenuti dalje. "Svi griješimo, pogotovo u početku", nastavio je. "Vjeruj mi, nisam još sreo onoga tko bi se rodio iskusan i nepogrešiv."

"Ma sve to zvuči logično i skoro pa utješno sad kad mi pričaš o tome", odvratio je hobit mrzovoljno, a na licu mu se ocrtavala krivnja. "Ali kad razmišljam unatrag, nije mi jasno kako sam postupio tako glupo."

"Ključ je upravo u tome: sad kad razmišljaš unatrag", rekao je ozbiljno Boromir, naglasivši posljednju riječ. "Ništa u tvome dosadašnjem, svakodnevnom životu te nije moglo pripremiti na borbu s orcima. Pogriješio si, to je neosporno, ali upravo zato što si to shvatio i dobro zapamtio, sada znaš što je bilo pogrešno i čudiš se kako si mogao onako postupiti."

Sam nije odgovorio, a Boromir je razmišljao kako nastaviti. Sa Samom nije mogao razgovarati kao sa svojim kadetima; oni su svi prolazili vojnu obuku i stvari koje su njima bile normalne ovome su hobitu, naravno, bile posve izvan njegova iskustva. No morao je sada naučiti.

"Na ovom putu će nas čekati još mnogo prepreka i bitki, u to nema sumnje. Ne možemo se zavaravati da će sve ići glatko, kao što nije ni do sada. Još ćeš učiti, i možda ćeš još koji put pogriješiti u nekoj situaciji koja će ti opet biti nova. Ono što je doista bitno, jest da dobro zapamtiš u čemu si pogriješio, izvučeš pouku i ne učiniš istu grešku ponovo. Ponavljanje bi bilo mnogo gore od prve pogreške."

"Neću ponoviti, to možeš biti siguran!" vatreno je rekao Sam, naglo dignuvši glavu i pogledavši Boromira u oči po prvi put otkako je počeo govoriti o ovoj temi. "Više nikad neću onako odjuriti!"

"Vjerujem ti", odgovorio je Boromir čvrstim glasom, pa nastavio. "A kada se opet nađemo u nekoj borbi, drži se skupine i ne čini ništa nepromišljeno. Kada čuješ neku zapovijed, odmah je izvrši. O brzini i uigranosti ovisi mnogo toga."

"Zapamtit ću", rekao je Sam ozbiljno. Malo je pošutio, premećući kockice po rukama, i Boromir je naslutio njegovu nelagodu. "Najgore mi je..." Kada je napokon nastavio, glas mu je bio tiši, a pogled opet oboren. "...što si ti bio ranjen, i to baš zbog mene, i što je moja glupost mogla dovesti do najgoreg..."

Hobit se zacrvenio, a glas mu se utišao do nečujnosti pri zadnjim riječima. Oči su mu bile prikovane za male drvene kockice koje je stiskao u svojim rukama.

"Same", izgovorio je blago Boromir, i hobit ga je pogledao. Doimao se gotovo na rubu suza. "Pamti u čemu si pogriješio i uči. Onda kada je moguće, uči i iz tuđih iskustava. Gledaj, slušaj, razmišljaj, pamti. Uvijek vodi računa o skupini, ne odvajaj se i prati upute i naredbe." Tada mu je položio ruku na rame i nasmiješio se. "I iako znam da te neće proći odmah, pokušaj ne opterećivati se više krivnjom. Nemoj se nepotrebno mučiti da ti to ne bi postao uteg ili kočnica u budućnosti. I još nešto: tvoja je glupost mogla dovesti do najgoreg, točno, ali nemoj se više pitati što bi bilo da nisi postupio onako. To je nemoguće znati, a i u bilo kojoj drugoj varijanti netko je mogao biti ranjen."

Sam se na kraju ipak uspio nasmiješiti, premda ponešto kiselo, a na licu su mu se miješali krivnja, olakšanje i stid. Neko vrijeme je razmišljao.

"To isto mi je, zapravo, rekla i Ellin", rekao je naposljetku.

"Doista?" upitao je Boromir, a obrve su mu se izvile u iznenađenju. "Razgovarali ste o tome?"

"Da", kimnuo je Sam. "I mnogo toga mi je savjetovala slično kao i ti. Puno mi je pričala i o sebi i svojim iskustvima, i učila me. Samo što je tada sve bilo puno teže prihvatiti i podnositi, dok je sve bilo neizvjesno."

"Dobro te savjetovala", promrmljao je i skrenuo pogled prema vilenjakinji koja se nalazila na drugoj strani spilje, razgovarajući s Gandalfom. Dok ju je promatrao, sjetio se i njihove svađe početkom večeri i osjetio ubod krivnje. I dalje je smatrao da je bio u pravu i da je pretjerala sa svim onim upozorenjima; nije bio od onih koji su običavali pasivno ležati. Ali sada je žalio što je govorio onako grubo. Mogao sam govoriti na drugi način... morao bih joj se ispričati.

"Onu drugu večer, nakon što si već dugo bio u nesvijesti, više nisam mogao držati sve to u sebi", produžio je Sam, nesvjestan Boromirovih misli i dvojbi. Sad kad se napokon počeo opuštati, govorio je mnogo više i slobodnije. "I počeli smo razgovarati, najprije o nekim sitnicama, i možda je primijetila nešto, i pitala ako mi može nekako pomoći. I tako sam počeo pričati, i rekao joj sve..."

Boromir je razmišljao o Samovim riječima, zamišljajući njihov razgovor. Ellin je postupila kao dobar prijatelj, savjetujući mudro i razumno. Do sada još nije bilo prilike da vidi tu njenu stranu... ali poznavao ju je kratko, i još je mnogo toga morao otkriti o njoj.

"Naravno, dobro je kada možeš razgovarati s nekim", rekao je Boromir i nasmiješio se. "I nadam se da znaš da sam i ja tu ako ti je potrebno."

"Ovaj... da." Hobit je kimnuo glavom, stidljivo uzvrativši osmijeh. "Uglavnom, tada mi je pričala i o tome kako se ona osjećala kad je jednom pogriješila u borbi... nije me to moglo potpuno umiriti, ali pomogla mi je da izdržim i hrabrila me."

Boromir je umalo zaustio da upita što mu je to Ellin ispričala i na koji je način pomogla priča o njezinoj staroj pogrešci, no suzdržao se; njezina je prošlost pripadala njoj, i ne bi bilo u redu od njega na ovaj način saznavati stvari. To bi bilo poput prisluškivanja ili krađe.

Promatrao je kako je ustala i prišla otvoru spilje, pa zastala i zagledala se van. Što je još sve bilo ispod površine koju je vidio? Zbog čega je krenula na ovaj put, umjesto da izabere lakši život? Kakva je bila ona Ellin koju su znali oni koji su je poznavali mnogo bolje od njega? I što je mislila o njemu nakon što je govorio onako oštro? A njemu je itekako bilo stalo što će ona misliti, shvatio je... baš kao što je otkrio da želi saznati što više o njoj, upoznati je. Morao je pokušati ispraviti svoje grube riječi.

"Još malo pa će zora", rekao je Sam i trgnuo ga iz misli. Hobit je sada bio nasmiješen i mnogo opušteniji nego ranije. Veselo je zakotrljao kockice po tlu. "Ali ima još vremena do odlaska na spavanje. Pozvat ću Froda i Merryja i Pippina. Naučit ćemo te neke naše igre, pridruži nam se."

"Naravno, hoću." Tada se sjetio detalja koji je bio uočio i odlučio upitati o tome prije no što ponovno zaboravi. "Primijetio sam da mi je zakrpana odjeća koja je bila razderana u onome napadu. Je li to učinio netko od vas hobita? Mnogo hvala za trud i pomoć."

"Oh, ne, nismo to bili mi, već Ellin", odgovorio je Sam. "Ona je sredila sve – i tvoju odjeću, a i Merryjevu i Legolasovu."

"Aha, Ellin", promrmljao je Boromir tiho, pa opet pogledao prema njoj. Još je stajala sama na ulazu i nikoga iz Družine nije bilo pokraj nje. Prilika je bila dobra.

"Smjestite se, pridružit ću vam se uskoro", rekao je Boromir hobitu. "Idem joj zahvaliti."

Ustao je i krenuo prema njoj. Otkrio je da mu srce kuca malo brže nego obično i nije bio načisto što misli o tome. Kada joj se približio, kratko ga je pogledala pa se onda opet zagledala u tamu. Časak je promatrao njezin profil, oštro ocrtan nasuprot stijene osvijetljene plamenom. Kosa joj je – kao i uvijek – bila spletena u pletenicu, pa je njezino lijepo lice bilo posve otkriveno i dolazilo do izražaja. Ipak, svakog dana iznova, kada bi rasplitala kosu prije spavanja divio se ljepoti dugog, valovitog slapa crne kose koji joj se spuštao do pola leđa i pramenovima koji su joj se uvijali uz lice; tada bi žalio što je ne nosi češće raspuštenu. Skoro je mogao osjetiti dodir te kose, mogao je zamisliti kako mu klizi kroz prste, sjajna, gusta, meka poput svile.

Stao je uz nju. Hladni zrak dodirnuo mu je lice. Nije ništa rekla, i upitao se koliko je još ljutnje ostalo u njoj. Pa, uskoro će saznati.

"Želim se ispričati", rekao je bez uvoda. Ionako je oduvijek probleme nastojao rješavati bez otezanja. "Bio sam zlovoljan, i zbog toga preoštar. Nisam smio onako govoriti. Oprosti."

Nakrivila je glavu i susreo je njen pogled. Svjetlo vatre je bilo iza njih, lice joj je bilo u sjeni, i nije joj ništa mogao pročitati iz očiju. Nekoliko kratkih trenutaka odjednom su mu izgledali vrlo dugi... a onda je kimnula glavom.

"Isprika prihvaćena", rekla je Ellin uz grimasu koja se možda mogla protumačiti kao škrti osmijeh. Nakon nekoliko trenutaka tišine, nastavila je. "I, kako ti je sad?"

"Bilo je i boljih i gorih dana", odgovorio je neutralno. Pitanje koje je postavila bilo je dobar znak, nije ga samo otresla od sebe kao dosadnog kukca i pokazala je volju za nastavkom. Ali odjednom je shvatio da ne zna što bi dalje rekao. "Nije ti hladno ovdje?" Istog trenutka je shvatio kakvu glupost pita, ali bilo je prekasno.

"Ma nije naročito. A i nije da ću dugo stajati tu. Samo se malo protežem i stojim na svježem zraku, pa ću se vratiti.", odgovorila je. "A ti? Prošla ti je temperatura?"

"Mislim da je sada u redu, samo sam još malo umoran. Bila si u pravu da bih se trebao malo pričuvati, ali bio sam previše loše volje da bih mogao objektivno odgovoriti."

"Ma dobro, pustimo sad to..." promrmljala je, malo se namrštivši. Djelovala je skoro zbunjeno, a onda nastavila malo vedrije. "Ustvari, nagledala sam se svakakvih ranjenika. Jedni slušaju sve bez pogovora, pridržavaju se svih uputa, a ima i onih koji su nemirni i nestrpljivi ustati čim prije i pojuriti dalje, koje ne možeš ni konopcem zadržati u krevetu. Rekla bih da si ti u ovoj drugoj skupini?" Nakrivila je glavu i promatrala ga, uzdignutih obrva. Koliko je mogao ocijeniti, ton joj je imao laganu nijansu izazivanja – ali prijateljskog – a osjetio je i puno iskrene znatiželje. Razgovor je sada bio tako različit od prethodnog – čak je uočio i tračak osmijeha.

"Jesam, ali ne svojom voljom", odvratio je Boromir. "Ako bih bio ranjen negdje u smirenom okruženju, bez opasnosti, bez stvari koje se moraju hitno obaviti, bez hrpe svega što me čeka da napravim ili odlučim, onda bih bio miran i poslušan pacijent. Ali čudno, sve rane sam zadobio u okruženju u kojem baš moram odmah ustati i pojuriti dalje. Kao što bi i sada bilo zgodno ne gubiti vrijeme, već nastaviti našu misiju. A kakav si ti pacijent?" upitao je, želeći saznati više o njoj.

"U smirenom okruženju, u kojem nema opasnosti ni hrpe stvari koju treba obaviti, zacijelo ne bi ni bio ranjen." Njen smijeh je sada bio širok i razdragan. I na čas mu je srce ubrzalo dok je slušao kristalni zvuk tog radosnog smijeha i gledao njene oči koje su blistale, što je jasno vidio usprkos polumraku. "Ali doista, sada imamo malo mira, skrovište je sigurno i ne treba juriti dalje... odmori se. Dobro će ti doći. A ja, kakav sam pacijent... ne znam, to bi trebao pitati Aragorna, ili druge iscjelitelje koji su me liječili. Vjerojatno nisam potpuno objektivna. Ali mislim da sam uglavnom bila poslušna", završila je, smiješeći se.

"Ima li kakve općenite razlike među pacijentima ljudima i vilenjacima? Jesu li jedni poslušniji od drugih? Ili ih ima podjednako poslušnih i nemirnih?" upitao je sa smiješkom, ali i zamišljeno. Ovaj je razgovor počeo kao isprika i nije imao pojma gdje će ga odvesti. I iako se s obje strane još moglo osjetiti malo zadirkivanja, osjećao je ispod toga i nešto mnogo dublje: njezini odgovori otkrivali su mu nešto sasvim novo – svijet vilenjaka koji nije poznavao do tada. Njezin svijet. A znao je da ga želi upoznati. Baš kao i nju.

"Pa... teško mi je reći", odgovorila je Ellin, slegnuvši ramenima. "Više imam iskustva s liječenjem vilenjaka – ponekad sam pomagala ujaku nakon bitaka. Ljude sam liječila rjeđe, pa ne mogu sasvim dobro usporediti. Ali koliko mogu procijeniti... pa, uz ponešto iznimaka sa svake strane, recimo da su vilenjaci ipak poslušniji, a ljudi češće zanemaruju upute izlječitelja i žure ustati iz kreveta. Ponekad mi se čini da nastoje biti brži od samog vremena."

"Zar je to čudno?" odvratio je pitanjem, pozorno je gledajući. "Nama vrijeme prolazi brže nego vama. Mi nemamo stoljeća na raspolaganju, mi moramo iskoristiti svaki trenutak."

Nekoliko trenutaka su se promatrali. Udaljenost među njima je bila posve mala, bilo je dovoljno samo malo ispružiti ruku i već bi je dodirnuo, ali i dovoljna da u nju stane ponor koji je razdvajao dvije rase... Koliko je bio dubok?, upitao se, žaleći što ne zna mnogo o svijetu vilenjaka. Tek je sada dobivao pravu priliku upoznati ih. Ellin je potom okrenula glavu i zagledala se u noć koja ih je okruživala. Dok je promatrao zlatni odsjaj vatre na njezinoj crnoj kosi, pitao se je li shvaćala. Njezin je narod bio drukčiji; stvari koje su ljudima bile dragocjene, vilenjacima su mogle biti posve obične. Možda su i svoju besmrtnost prihvaćali kao nešto normalno, a ljudi su im pak zavidjeli.

"Ponekad to zaboravljam, a ne bih smjela. Oprosti", promrmljala je najzad, tihim i ozbiljnim glasom. I dok je u sebi ponavljao riječi njezina odgovora, odahnuo je. Jer ponor, činilo se, ipak nije bio tako dubok i nepremostiv. "Ali i bez obzira na to, ako si ranjen, zar nije bolje poslušati upute i činiti ono što će pomoći da brže ozdraviš? Na taj način ćeš si stvoriti mogućnost da u nekom budućem vremenu iskoristiš svaki trenutak, umjesto da si ugrožavaš zdravlje i budućnost... bar ja to tako doživljavam."

"Ne uvijek. Ima situacija kad moraš odmah djelovati. A ima ih i u kojima želiš djelovati", rekao je Boromir, naglasivši razliku.

"Pa... dobro", rekla je, iako je malo sumnjičavo vrtjela glavom. "Doduše, nije prvi put da se susrećem s takvim stavom. I zapravo, moram čak priznati da i volim tu nekakvu užurbanost kod ljudi, volim to nastojanje da se svaki trenutak proživi punim intenzitetom. Zato i volim boraviti među ljudima. Nesporazumi obično nastanu u situacijama poput ove sada, kada je netko ranjen, pa tada iz mene progovara izlječitelj koji vidi samo ono što je najbolje za zdravlje, i mršti se na sve što škodi oporavku i zdravlju."

"Koliko zapravo iskustva imaš s liječenjem ljudi?" upitao je ozbiljno. "Ne samo od rana, nego i od bolesti? Vilenjaci nisu nikad bolesni, zar ne?"

"Točno. Vilenjaci ne obolijevaju, i moja iskustva su skoro sva s ranama i otrovima, te eventualno s prijelomima. Znam svu teoriju o bolestima, naravno, ali nisam se puno susretala s njima u praksi. Elrond i Aragorn su sasvim nešto drugo od mene – puno su bolji, a i mnogo češće su liječili ljude – Aragorn dok je boravio među svojim narodom, a Elrond onda kada je odlazio pomoći izlječiteljima Arnora u slučajevima nekih većih epidemija. Elrond je svakako najveći majstor."

"Je li njegovo znanje urođeno? Mislim, postoje li vilenjaci koji su rođeni za taj poziv, ili to može naučiti bilo tko?"

"I jedno i drugo", odgovorila je Ellin. "Naravno, bez učenja će dar ostati neiskorišten. Znaš to i sam – kod svake vještine, u konačnom uspjehu veći udio čini rad, a manji dio je talent. Ali doista postoje neki vilenjaci, poput Elronda, za koje možemo reći da su rođeni za izlječitelje, i bolji su od ostalih izlječitelja. Ne znam kako bih ti objasnila..." Zastala je i namrštila se, očito tražeći pravi riječi. "Oni često mogu na poseban način, ne samo pregledavanjem vanjskih simptoma već i ispitivanjem duha, osjetiti što nije u redu kod pacijenta, te im i prenijeti dio svoje snage, što pomaže kod izlječenja. Vilenjaci mogu ostvariti i dodir duša, dakle, a kod nekih je to izraženo tako što pojačava dar za liječenje. Nadam se da sam uspjela objasniti..."

"Razumijem... valjda", promrmljao je zbunjeno. Ispitivanje duha? Dodir duša? Još nikada nije čuo da bi netko mogao raspolagati takvim sposobnostima; niti jedan liječnik iz Kuća izlječenja nije mogao ništa slično, a oni su bili najbolji liječnici u Gondoru, pa i više od toga – u svim zemljama ljudi. Još razlika između ljudi i vilenjaka, pomislio je.

"Ja mogu do neke mjere osjetiti duh svog pacijenta, ali to nije ništa u usporedbi s onim što može Elrond", nastavila je, pa zastala. Činilo mu se da oklijeva prije no što će nastaviti. "I Aragorn ima tu sposobnost, iako u mnogo manjoj mjeri nego vilenjaci."

Boromir ju je zapanjeno pogledao, gotovo nije mogao povjerovati što je čuo. Aragorn? Zar je i jedan čovjek mogao imati tu čarobnu sposobnost? Jer nije znao kojom bi drugom riječju nazvao tu moć koju mu je upravo opisala. Činilo se da je i u Aragornu bilo skriveno mnogo toga neobičnog. Šutio je i pokušavao shvatiti što je upravo čuo, a tada su mu, posve neočekivano, iz sjećanja izronile riječi koje je prvi put čuo još prilično davno.

"Kraljevske su ruke iscjeliteljske", rekao je zamišljeno, zagledavši se u daljinu. Potom je primijetio da ga Ellin upitno promatra. "To je stara gondorska izreka", objasnio je. "Od davnina se govorilo da dodir kralja može izliječiti i najteže bolesti. Moram priznati da sam sumnjao u to, ali sada..."

"Lako moguće da ima nešto u tome", primijetila je Ellin. "Možda to nije vrijedilo za baš svakoga kralja, ali moguće da je taj dar bio izražen kod nekih gondorskih kraljeva. Naposljetku, radi se o vrlo staroj i plemenitoj lozi koja među svojim precima ima i vilenjake."

"Jasno mi je što misliš", rekao je. Neko vrijeme su šutjeli i Boromir je počeo osjećati umor, baš kao i početkom noći kada ga je već i kratka šetnja iscrpila. Sada je već neko vrijeme stajao i iscrpljenost uzrokovana groznicom od prošlih dana opet se pojačala. Prokleti otrov, opsovao je u sebi.

"Znači, ti i Aragorn ste učili od Elronda?" upitao je, nastavljajući razgovor gdje su stali maločas. Usprkos umoru, nije se još želio vratiti unutra, već je htio još malo razgovarati s njom.

"Jesmo, oboje, podučavao nas je istovremeno", kimnula je, a on se sjetio da mu rekla je da su odrasli zajedno. "Ali on je vještiji od mene. Njegov dar je možda nešto manji nego Elrondov, ali to je nadoknadio neumornim učenjem. Učio je više od mene i mislim da je upio sve što mu je Elrond mogao prenijeti, kao i da je pročitao sve knjige o medicini u Elrondovoj biblioteci. I onda kad... uglavnom, one najteže povrede je liječio on, a ja sam samo pomagala."

"Onda kad... što? Što si htjela reći?"

"Pa... mislila sam reći, kada smo bili na putovanjima s drugim Dunedainima, tijekom raznih akcija i pohoda", objasnila je skoro stidljivo. "U borbama protiv orka. Uglavnom u sjevernom Arnoru, a ponekad i u Mrkodolu."

Pogledao ju je još jednom; izgledala je kao mlada djevojka njegovim očima nenaviklim na vilenjačke godine, ali toliko znanja i iskustva je bilo nakupljeno u njoj. Nešto u njemu i dalje se borilo protiv ideje da žena ide u rat i pohode; one nisu bile stvorene za krv i smrt. Ali što je ona upravo sada radila, nego bila na pohodu koji će se zacijelo pretvoriti u rat pun krvi i smrti? Što je činila u prošlosti, nego odlazila na isto takve pohode? A maločas su razgovarali o tome kakav je ona bila pacijent; vilenjaci nisu obolijevali, i situacije u kojima je ona bila pacijent mogle su značiti samo jedno – da je i ona zadobivala ozljede u borbi. Nije si znao objasniti zašto ga je to shvaćanje toliko pogodilo... no shvatio je još nešto. Bilo mu je drago što je s njima. Ne samo zbog njegovih osjećaja, ne zbog toga što ga je privlačila sve više. I svakako ne zbog njene ljepote; nije je smatrao za ukras. Već zato što je bila koristan i ravnopravan član Družine. Bila je vrijedan borac i vrijedan izlječitelj.

"Nimalo ne sumnjam da si sve to mogla i sama", jednostavno je rekao.

"Ovaj, većinu mogu, da. Ali ne baš sve", odgovorila je, uz skroman smiješak.

"Boromire!" povik je dopro iza njihovih leđa, i kada se okrenuo, ugledao je Sama kako im se približava brzim korakom i smiješi se. Ostali hobiti sjedili su na Samovom ležaju i brbljali. "Evo, sve smo pripremili. Hoćeš nam se pridružiti?" upitao je veselo kad je došao do njih.

"Evo, sad ću, samo trenutak", odgovorio je Boromir i potapšao hobita po ramenu. Dok se Sam udaljavao, okrenuo se prema Ellin.

"Neka, idi k njima", rekla je prije no što joj je stigao išta više reći. "Sigurno će im biti drago da im se pridružiš. Mi možemo nastaviti razgovarati u nekoj drugoj prilici."

"Da, hm, idem." Kimnuo je malo smeteno, osjećajući žaljenje što je njihov razgovor gotov. No bio je i zadovoljan što su razgovarali, što su izgladili onu nesretnu svađu. I saznao je još o njoj – još se nekoliko kockica uklopilo u sliku koju je počeo stvarati... iako je bilo i još mnogo praznina. Još mnogo za otkriti.

Tada se sjetio. "I da, ovaj... hvala što si zakrpala one rukave. Nisi se morala mučiti... no, u svakom slučaju, hvala", rekao je malo smeteno.

"Nema na čemu", odvratila je. "Ionako je slobodnoga vremena bilo napretek. Nije mi bilo teško."

Oklijevao je još trenutak, ali hobiti su ga čekali i naposljetku joj se osmjehnuo još jednom i promrmljao pozdrav, pa krenuo prema njima. Tek nakon što su počeli igrati, sinulo mu je da joj je možda mogao reći koliko mu je drago što su razgovarali o svemu.