Kada se probudila iduće večeri, Ellin je vidjela da vani bijesni nevrijeme. Padala je jaka kiša. Udari snažnog vjetra su povijali visoke borove koji su okruživali spilju, a njegovo glasno hučanje je prigušivalo sve ostale zvukove. Hobiti su međusobno razgovarali, tek nekoliko koraka udaljeni od nje, ali nije mogla razabrati sve njihove riječi; bubnjanje velikih kišnih kapi i zavijanje vjetra ih je nadglasavalo. Krenula je prema ulazu, ali nije prišla sasvim blizu; vjetar koji je povremeno mijenjao smjer nosio je kišu i u unutrašnjost. Bilo je hladno, a vlaga je prodirala u sve pore. Zagledala se u tamni otvor, ali nije bilo moguće razaznati baš ništa. Kiša je stvorila gustu, neprozirnu zavjesu; pred spiljom se, tik uz ulaz, umjesto drveća mogao uzdizati Barad-dur, i prošao bi nezamijećeno.

Bilo je i više nego očito – bez obzira na poboljšanje Boromirova zdravlja – da je te noći nemoguće krenuti dalje.

Oluja ih je prikovala uz spilju. Aragorn i Gandalf su povremeno prilazili ulazu procjenjujući stanje, ali oluja nije pokazivala znakove jenjavanja. Nastavak puta u takvim uvjetima nije dolazio u obzir. Slaba bi bila utjeha što ih nijedan neprijatelj ne bi mogao uočiti; ni oni sami ne bi vidjeli ništa, i uz vidljivost svedenu na nulu vrlo lako bi netko stradao na skliskom, nepreglednom terenu. Bilo bi dovoljno da se netko udalji od skupine tek korak-dva, i da zaluta.

Vrijeme se vuklo zamorno sporo. Pokušavali su kratiti vrijeme na razne načine – igrom, razgovorom, brušenjem mačeva i održavanjem ostalog oružja, preslagivanjem zaliha, vježbanjem s hobitima, no činilo im se da sati teku bar dvostruko sporije no inače. Naposljetku je većina jednostavno legla na svoje ležajeve i čekala, nadajući se proljepšanju vremena. Ellin je ležala sklopljenih očiju, osluškujući oluju. Ponekad je voljela slušati šum kiše... iako je doživljaj neusporedivo ljepši dok si u toplom krevetu u dobro zagrijanoj sobi, pomislila je omatajući se vrećom za spavanje.

Boromir te noći više nije imao povišenu temperaturu; svi simptomi trovanja su napokon nestali. I iako su svi bili nervozni i bezvoljni zbog prisilnog mirovanja, zatočeni olujom u skučenom prostoru – a niti Ellin nije bila iznimka – upravo zbog njega joj je bilo drago što zbog nevremena ne mogu nastaviti put. Dobro je znala da će mu taj dodatni dan mirovanja i odmaranja koji je dobio na ovaj način itekako koristiti: bolje će se oporaviti, a snaga će mu se brže obnoviti dok bude mirovao. Nešto ranije te noći Aragorn mu je previo ruku; rana je dobro zacjeljivala i za koji dan ruka će mu biti posve zdrava. Merryjeva rana od ugriza warga također je izgledala sve bolje, a Legolasova ruka je već skoro posve zacijelila.

Protegnula se i polako uspravila u sjedeći položaj pa se osvrnula, tražeći ga pogledom. Ležao je nedaleko nje; iz njegove opuštenosti i mirnoga, dubokog disanja bilo je odmah vidljivo da spava. Pogleda skrivenog pod svojim dugim trepavicama kriomice ga je promatrala. Svjetlost vatre mu je obasjavala lice. I kad bi opet zatvorila oči, crte njegova pravilnog lica ostale su joj jasno utisnute u umu. Prizvala je iz sjećanja lica mnogih vilenjaka koje je poznavala; Boromirovo je lice možda bilo manje lijepo i savršeno od njihovih, ali u njemu je bilo snage i izražajnosti koju oni nisu imali, a koja ju je neodoljivo privlačila. U njegovim očima, kao i cjelokupnom stavu, mogla je osjetiti veliku energiju koju je i nesvjesno širio oko sebe, a kad se smijao oči bi mu odražavale toplinu i veselje koje je bilo nemoguće ne osjetiti.

Nije znala reći je li ju njegova isprika prošle noći iznenadila ili ne. U trenutku kada joj je prišao još je uvijek bila prilično ljuta i tužna i tada zapravo nije ni očekivala ništa od njega. Međutim, čim ga je krajičkom oka bila primijetila kako ide prema njoj, srce joj je i protiv volje zakucalo brže, a već prve njegove riječi isprike i pomirenja su je duboko dirnule; njezina ljutnja se odmah rastopila – poput snijega na vrelome suncu. Uživala je u razgovoru koji je uslijedio, iako je na trenutke bila i zbunjena. Boromir ju je podsjetio na neke prijatelje koje je imala među Dunedainima. Zbog svoga načina života i putovanja s Aragornom, Ellin je imala prilike upoznati ljude bolje od većine vilenjaka; mnogi ljudi su joj bili prijatelji i voljela ih je, ali pitala se hoće li ih ikada razumjeti u potpunosti. I još uvijek su je znali iznenađivati.

Ellin se često pitala mogu li se pripadnici tih dviju rasa potpuno shvatiti, sve do srži. Može li vilenjak pojmiti način na koji ljudima prolazi vrijeme? Može li shvatiti njihovu slobodu? Može li čovjek razumjeti vezanost vilenjaka za Ardu, ili pak način na koji su komunicirali s prirodom? No sada, dok je razmišljala, odjednom joj je iskrsnula i jedna posve različita misao: zašto bi bilo nužno da budu jednaki i da sve znaju ili razumiju? Nije li draž i ljepota njihova svijeta bila upravo u tim različitostima? Upoznavanje i prihvaćanje razlika, uz uzajamno poštovanje – to je bilo najvažnije. Jedno je znala, bez obzira na sve. Voljela je ljude.

I zaljubila se u čovjeka koji je spavao nedaleko nje.

Sjetno ga je promatrala. Možda mu nije značila isto što i on njoj, ali to nije moglo umanjiti njezine osjećaje. Zavoljela ga je zbog onoga što je bio, zbog osobina koje je u njemu pomalo otkrivala: odvažnost, čast i požrtvovnost. Sigurnost drugih mu je bila ispred vlastite; dobrobit njegova naroda ispred osobne. Možda je jučer i jest uvrijedio, ali svatko je povremeno imao trenutke lošeg raspoloženja u kojima bi izrekao stvari koje nije mislio; ni ona sama nije bila iznimka. Njegova isprika ju je posve razoružala i izbrisala njezinu ljutnju. Neki se na njegovom mjestu ne bi ispričali, a on je iskazao uviđavnost i iskreno žaljenje zbog svoga postupka. Stoga mu je odmah oprostila.

Vjerovala je da su ga na ispriku nagnali žaljenje i osjećaj prijateljstva. Nije imala povoda misliti – ili nadati se – da se radi o nekim dubljim osjećajima. Nije joj pridavao ništa više pažnje nego ostalim članovima Družine; možda čak i manje. Onda kada su imali stanke u putovanju, najčešće je razgovarao s Aragornom ili vježbao s hobitima. S uzdahom je zaključila da Boromir u njoj vidi samo prijateljicu i ništa više od toga.

Dok je polako ponovno lijegala, gotovo se gorko nasmijala. Toliko mnogo godina nakon Elennara nije je nitko privukao; a sada, u vrijeme kada sudbina Međuzemlja nikada nije bila neizvjesnija, kada su svi možda išli u susret smrti, u trenucima kada je najmanje očekivala – sada se zaljubila. I k tome ne u vilenjaka, već u jednog čovjeka... koji vjerojatno nije osjećao isto za nju. Sudbina je doista priređivala najrazličitija iznenađenja.

Vilenjakinja se okrenula na bok i pokrila, promatrajući lelujavi ples slabašnih sjena na zidu spilje. Izvan njihova malog utočišta oluja i dalje nije nimalo slabjela, samo se dotad neprobojno crnilo razrijedilo u mutno sivilo. Novi dan se polako budio.

Tijekom dana, nevrijeme se napokon počelo smirivati. Vjetar je jenjavao, a kiša je poslijepodne polako bivala sve slabija da bi napokon u predvečerje potpuno prestala. Dok se smrkavalo, naoblaka se pomalo kidala pa su se na tamnomodrom nebu pojavile prve svjetlucave, kristalno bistre zvijezde. Zrak je bio svjež i čist, ispunjen mirisom šume. Svi su s radošću dočekali promjenu vremena i sada su se spremali za polazak. Do vremena kada se posve smračilo, završili su s užinom, složili svoje ruksake i krenuli. Mala spilja koja im je tijekom proteklih pet dana bila skloništem ostala je iza njih.

Sljedećih su nekoliko dana putovali bez posebnih teškoća ili zapreka. Nigdje nisu vidjeli tragove orka, warga ili nekog drugog neprijatelja. Međutim, dva puta su uočili kako visoko na nebu plove crebaini. Stoga su, kada god je to bilo moguće, na svome putu tražili zaklon drveća kako bi bili što manje uočljivi. Mjesec je tek prošao uštap i njegova je svjetlost bila vrlo jaka. Kada su morali proći nekim otvorenijim, golim predjelom bili su posve izloženi eventualnim neprijateljskim pogledima, no tu nisu mogli učiniti ništa; od onoga olujnog posljednjeg dana provedenog u spilji vrijeme je bilo posve vedro.

Vedro i hladno. Neprestano ih je pratio i vjetar koji se uvlačio u svaku poru. Ne jednom, Ellin se uhvatila u maštanju o toploj sobi i vatri u kaminu, kako udobno leži na kauču sklupčana pod pokrivačem. Međutim, nije bilo ni najmanje izgledno da će joj se želja tako skoro ostvariti. Bar ne prije Lothloriena, pomislila je, a i to najranije za nekih tjedan dana... i to samo ako nam sve bude išlo savršeno. Sljedećega će dana napokon napustiti podnožje gorja i započeti uspon prema Caradhrasu. Što znači još veću hladnoću i, naravno, hrpe snijega, dometnula je mrzovoljno u sebi. Nije voljela zimu i snijeg. Prijevojem Caradhrasa kao i nešto sjevernijim Visokim prijevojem prošla je više puta, ali uvijek u proljetnim i ljetnim mjesecima kada su staze bile lako prohodne. Sada će prvi put proći u zimi i malo se bojala. Neki su dijelovi puta, osobito prije samog prijevoja, bili strmi, uski i zahtjevni, i znala je da će ih biti teško savladati.

Natukla je kapuljaču niže do očiju i pritegla plašt oko sebe, štiteći se od vjetra. Osvrnula se malo prema ravnici; duga nepregledna travnata stepa izgledala je poput ogromnoga tamnog mora obasjanog mjesečinom. Daleki brežuljci i šume kao da su bili posuti srebrnom koprenom. Tada je digla pogled prema nebu. Ma koliko joj ostala godišnja doba bila draža, nije mogla ne priznati da je zimsko doba bilo najljepše i najbogatije sjajnim zvijezdama: bili su tu veličanstveni, ponosni lovac Menelvagor, modri blještavi Helluin, crveni Carnil, Remmirath koji je izgledao mreže poput sitno isprepletenih bijelih dragulja, te mnoge druge. Kao i uvijek, ostala je bez daha gledajući ta najljepša od Vardinih djela.

-x-x-x-

"Ne, Gimli", ponovio je Gandalf mirno, ali čvrsto. "Nećemo ići kroz Moriju, osim ako ne budemo imali nikakvog drugog izbora."

Patuljkovo se lice ljutito namrštilo.

"Zašto ne? Moj rođak Balin pružit će nam kraljevsku dobrodošlicu." Čitav njegov stav je zahtijevao odgovor. Nagnuo se malo naprijed i nije skidao pogled s čarobnjaka.

Družina je sjedila u malom logoru koji su napravili po završetku putovanja te noći. Bili su u predjelu iz kojega je vodila staza prema prijevoju Caradhrasa, i za sve one koji su putovali prijevojem nastavak puta je vodio u planinu, a ne više duž njezina podnožja. Sjedili su u krugu oko vatre, zaklonjeni u malom šumarku. Dok su objedovali pečenog zeca ulovljenog prethodne večeri, razgovarali su o daljnjem putovanju. Gandalf i Aragorn su već ranije donijeli odluku: Družina će ići prema prijevoju. Boromir se u sebi slagao s time; Moria je već odavno bila na zlu glasu, ponajviše zbog orka koji su je osvojili i preplavili u posljednjih nekoliko desetljeća. Putujući preko planine imali su bar nekih izgleda proći neopaženi, iako je i taj put nosio svoje opasnosti. Očekivano, Gimli je protestirao protiv takve odluke i uporno je zahtijevao objašnjenje.

Gandalf je lagano uzdahnuo i okrenuo glavu prema patuljku.

"Put kroz Moriju bio bi isuviše riskantan. Balin vam se nije javio već nekoliko godina, a svi smo svjesni – pa čak i ti – mogućeg uzroka toga nejavljanja. Moria bi mogla biti pod kontrolom orka, to dobro znaš. Ne želim voditi Družinu putem koji je možda u rukama brojnih neprijatelja." Tada je malo zastao, pa ublažio glas. "Znam da si zabrinut za svoga rođaka, ali sada doista ne možemo ići tim putem."

"Nije da ne možemo, nego ne želiš", odvratio je mrgodno Gimli. "Što ako orci nisu nadvladali patuljke? Prolaz kroz Khazad-dum mogao bi nam donijeti koji dan odmora u kraljevstvu mog naroda. A dobili bismo i mnogo toga da nadopunimo svoje putne zalihe."

"Rizik je veći od eventualnog dobitka." Odgovor je ovog puta stigao od Aragorna. "Moramo misliti na sigurnost."

"Nećemo biti sigurni niti na planini", progunđao je Gimli. "Orka ima svugdje, kao što smo već i vidjeli. Zašto mislite da će preko planine biti bolje?"

"Visoki prijevoji i predjeli prekriveni snijegom nisu mjesta gdje je lako živjeti", obrazložio je Gandalf. "Nema mnogo plijena koji možeš uloviti, nema mnogo skrovišta gdje se možeš zakloniti od zime i nevremena, i nema putnika koje možeš opljačkati. Ne čudi me što su nas orci napadali do sada, i ne bih se začudio da ih još koji put sretnemo sve dok budemo u nižim, manje surovim predjelima. Ali što budemo više, vjerujem da ćemo ih to manje vidjeti."

"Ja se naježim od same pomisli na te mračne dugačke hodnike", ubacio se Pippin. "Ne bih se rado našao unutra. Mislim da bih stalno gledao preko ramena i očekivao da će me neko čudovište zaskočiti iz mraka."

Boromir je promotrio hobite. Iz izraza njihovih lica i kimanja bilo je jasno da sva četvorica dijele Pippinovo mišljenje.

"Khazad-dum nisu mračni dugački hodnici!" odrezao je Gimli. "Unutra ima puno visokih dvorana i prekrasnih spilja. To je lijepo osvijetljeno, prostrano i raskošno kraljevstvo moga naroda!" Glas mu je bio obojen ljutnjom, ali i ponosom.

"Sigurno je i bilo tako u vrijeme vladavine patuljaka", rekao je Legolas kimnuvši. "Ali moraš znati da se mnogo toga promijenilo otkako su orci prije mnogo godina zavladali Morijom. Promijenila se i sama percepcija o njoj."

"Da, tako je", brzo je dodao Frodo, vjerojatno u želji da objasni Pippinove ponešto netaktične riječi. "Znaš, u Shireu se pričaju mnoge priče o Moriji. I ja sam ih slušao uz vatru u mnogim zimskim večerima, pogotovo dok sam bio mlađi. One govore o tome kakva je bila nekada, ali mnogo više priča kazuje o tome kako se nažalost pretvorila u kraljevstvo orka. Ime Moria kod mnogih hobita odmah budi užas."

"Što jedan vilenjak zna o tome je li se nešto promijenilo u Khazad-dumu?" odbrusio je Gimli Legolasu, posve zanemarivši Frodove riječi. Oštro je promatrao vilenjaka.

"Nisam ništa pokušao niti ublažiti niti ocrniti", rekao je Legolas mirno, slegnuvši ramenima. "Samo sam iznio činjenice."

Boromir je s patuljkova lica lako čitao emocije koje su ga razdirale, Gimli je bio poput otvorene knjige. U potpunosti ga je shvaćao; patuljkova ljubav prema jednome od najvećih i najljepših kraljevstava njegova naroda, želja da ga vidi, te njegov ponos su bili lako razumljivi. Ali naravno, slagao se s Gandalfom i Aragornom. Moria više nije bila isto što je bila nekada i rizik je sada bio prevelik.

"A ja ti lijepo kažem da ne razumiješ." Gimli nije popuštao ni za milimetar. "Nisam doduše ni očekivao drugo od vilenjaka."

Ne pomaknuvši se, Boromir je promotrio reakciju dvoje vilenjaka. Ellin je stisnula usne i namrštila se, dok je Legolasovo lice ostalo mirno. Hobiti su se ukipili, napeto prateći razvoj rasprave.

"Trebamo li sada izvlačiti sve stare nesuglasice i nerazumijevanje kojih je bilo među našim narodima?" upitao je Legolas, ali nije čekao odgovor. Pitanje je bilo retoričko. "Mislim da ne. Mislim da možemo biti iznad toga. I ne vidim zašto bismo se morali svađati oko ovoga."

"Slažem se", dodala je Ellin. Glas joj je bio blag. "Sigurna sam da svi koji smo ovdje možemo dobro razumjeti jedni druge, bez obzira kojem narodu pripadamo. I vjeruj mi da itekako razumijemo tvoju želju. Da sam na tvome mjestu, i ja bih htjela proći drevnim zavičajem svoga naroda. No... taj put nam jednostavno nosi previše opasnosti."

"Ali ipak, mogli bismo proći", odvratio je Gimli tvrdoglavo.

"Možda da, možda ne. Preopasno je", progovorio je Boromir, po prvi put otkako su započeli razgovor, i Gimli se tada okrenuo prema njemu. "Ne radi se o tome da ne želimo upoznati tvoje kraljevstvo; dapače, nadam se da ćeš nam pričati Moriji, zanima me saznati više o njoj. Ne, ovdje se radi o tome da moramo misliti na sigurnost i na naš zadatak. Toliko toga ovisi o uspjehu Družine."

Dao je sve od sebe ne bi li zvučao što uvjerljivije, ne bi li objasnio što bolje, ali patuljak nije ništa odgovorio, samo ga je namršteno gledao.

"U pravu su, dragi moj Gimli." Gandalf se nasmiješio patuljku s toplinom i suosjećanjem u očima. "Doista te razumijemo, znamo koliko ti Moria znači. I jedno ću ti sada obećati: čim ovaj naš zadatak bude gotov, čim Sauron bude poražen, ja ću poći s tobom u Moriju i potražit ćemo Balina."

"I ja ću poći s vama", dodao je Legolas i kimnuo, gledajući Gimlija u oči. Ali ovaj je trenutno bio isuviše ljut i ojađen da bi mogao razumno razgovarati.

"Da želite, išli biste već sada", promrmljao je pa ustao i uzeo svoju sjekiru. "Idem na stražu", rekao je odsječno i udaljio se. Boromir ga je promatrao dok je odlazio. Ako je itko od njih želio vidjeti kako se uzrečica 'tvrdoglavost patuljaka' pretvara u stvarnost, nije mogao dobiti bolji praktični primjer.

Aragorn je trenutak oklijevao, pa se okrenuo prema Gandalfu.

"Možda bih mogao poći za njim."

"Bolje ne", odvratio je čarobnjak. "Ne bi imalo smisla, jer trenutno čuje i vidi samo ono što želi vidjeti. A zacijelo želi biti malo sam."

Nekoliko trenutaka su šutjeli. Sam je grickao posljednje komadiće svoga obroka i gledao u pravcu u kojem se izgubio Gimli. Pippin je nervozno stiskao šake.

"Uh, sada mi je baš krivo za one riječi koje su mi izletjele", rekao je utučeno. "Nisam htio da ispadne onako. Mislite li da će mi oprostiti?"

"Shvatio si da treba promisliti prije nego što progovoriš, Peregrine Took?" Gandalf ga je strogo pogledao, ali izraz lica mu se brzo smekšao. "Naravno da hoće, ti brzopleti hobitu. Porazgovaraj s njim kasnije. Sada mu samo treba malo vremena da ga prođe trenutno raspoloženje."

"Mislite da će shvatiti ono što ste mu govorili?" upitao je Merry nesigurno. "Ja se, recimo, slažem s vama, iako nemam pojma kako izgleda Moria. Doduše, ne znam ni kako izgleda planina. Ali slušao sam što ste objašnjavali, a sjećam se i nešto malo što je bilo rečeno o Moriji u Rivendellu. I stvarno mi zvuči da je Moria opasnija."

"Mislim da on to zapravo shvaća, barem podsvjesno", odgovorio je Boromir zamišljeno. "Ali zasada odbija to svjesno prihvatiti; a baš to što zna da su Gandalf i Aragorn u pravu ga ljuti i frustrira još više. Spoji to s tipičnom patuljačkom tvrdoglavošću, i naravno da ćemo dobiti reakciju kakvu je maločas pokazao."

"Da, vjerojatno si u pravu", složio se Aragorn. "No bit će sve u redu s njim nakon nekog vremena. Nije budala, shvaća on razloge, samo je tvrdoglav poput većine patuljaka. Ali koliko sam ga uspio procijeniti otkako sam ga upoznao, nije nerazumno tvrdoglav."

"Ispričat ću mu se", rekao je Pippin i kimnuo. Nakon Boromirovih i Aragornovih riječi, djelovao je malo mirnije.

"A što bi nas zapravo moglo čekati u Moriji?" upitao je Sam. Glas mu je bio obojen nelagodom.

"Ne znam koliko si čuo detalja s vijećanja u Rivendellu, pa ću ti ukratko ponoviti", odgovorio mu je Gandalf. "Prije tridesetak godina, Gimlijev rođak Balin krenuo je s dijelom svoga naroda u Moriju kako bi obnovili to nekoć velebno kraljevstvo. Patuljci u Ereboru neko su vrijeme dobivali od njih dobre vijesti: Balin i ostali su zauzeli dio dvorana i prolaza, istjerali orke te započeli rudarske radove. No već nekoliko godina iz Morije nije stigao niti jedan jedini glasnik." Čarobnjak je zastao i uzdahnuo, tužno zatresavši glavom. "Bojim se da su svi mrtvi. Bojim se da su ih orci nadvladali."

"Znači, toliko puno ih ima?" upitao je Pippin uplašeno.

"Orci se već stoljećima množe i šire dubokim tunelima i prolazima u Maglenom gorju", odvratio je Gandalf mrko. "Broj patuljaka raste vrlo sporo, i iako se radi o vrlo hrabrim, snažnim i upornim borcima, orci su ih postupno potisnuli; jednostavno ih je bilo previše. Vjerujem da se to ponovilo i ovoga puta, nažalost..."

Glas mu je na kraju postao zamišljen i Boromir je osjetio da Gandalf ne govori sve; kao da u cijeloj priči ima još nečega, ali je ipak to prešutio. Boromir je odlučio nasamo upitati čarobnjaka o čemu se radi kada uhvati povoljnu priliku. No hobitima je i ovo što su čuli bilo dovoljno; u očima im je pročitao strah. Očigledno ih se priča snažno dojmila i sada su u mislima vidjeli tamne hodnike prepune orka.

"A kako izgleda put preko planine?" upitao je Frodo. "Je li jako strmo?"

Boromir je nesvjesno podigao pogled prema masivnome planinskom lancu koji se uzdizao nad njima. Drveće što ih je okruživalo mu je ograničavalo vidik, ali kroz gole grane i praznine na mjestima gdje su stabla bila rjeđa vidio je strme obronke i daleke vrhunce. Dan je bio vedar i jasno su se ocrtavali nasuprot plavog neba.

"Puno snijega. I još snijega. I onda još snijega. Eto tako izgleda." Odgovor je ovog puta stigao od Ellin. Sjela je na svoju vreću za spavanje i naslonila se na ruksak koji si je stavila iza leđa. Rasplela je kosu pa su joj dugi, valoviti uvojci uokvirivali lice. Nekoliko sunčevih zraka koje su se probile kroz granje uplelo se u taj dugi, crni slap i kosa joj je blistala zlaćanim odsjajem. Nekoliko trenutaka ju je promatrao, a srce mu je poskočilo.

"Reklo bi se da nisi baš oduševljena time", nasmiješio joj se Frodo. "Ja doduše nemam ništa protiv malo snijega. U Shireu ga ima tako rijetko da se svi uvijek razveselimo kada padne. Najsretnija su djeca."

"Malo snijega je u redu", nastavila je Ellin, naglasivši prvu riječ. "I to sve dok ne moraš izlaziti i promatraš ga iz tople sobe. A ja sam rekla da nas čeka puno snijega."

"Možeš ti to", zadirkivao ju je Aragorn, smijući se. "Evo, mogla bi krenuti do Caradhrasa u izviđanje, pa nam dođi ispričati koliko ima snijega. Onda ćemo krenuti svi zajedno."

"Ne pričam s tobom ostatak dana", odgovorila je i demonstrativno okrenula glavu na drugu stranu. Ali naravno, nije bila ljuta; vidjelo se da jedva suspreže smijeh, a oči su joj veselo blistale. Sjaj tih zelenih očiju još jednom je natjerao njegovo srce da poskoči.

Ona je potom ustala i uzela svoj lûk. "Pa zapravo, i poći ću u izviđanje. Nije zgorega provjeriti je li sve u redu u okolini. A dok budem u šumi, možda se baš ovdje naglo pogorša vrijeme i neki oblak strese sav svoj snijeg baš na tebe", dobacila je Aragornu. Njezine riječi i tobože uvrijeđeno držanje popratio je glasni smijeh svih prisutnih.

Boromir je razmišljao samo trenutak, a onda donio odluku. Poći će s njom, pod izlikom što temeljitijeg izviđanja. Nije mislio da ona to ne može; no želio je novu priliku za razgovor i daljnje upoznavanje. Saznao je da ne voli snijeg... a mogao bi otkriti što još voli ili ne voli, što je veseli, o čemu razmišlja. Ustao je ne bi li krenuo za njom, a skoro istovremeno su ustali i Merry i Pippin i prišli mu.

"Hej, ako nisi preumoran, hoćeš li vježbati malo s nama?" upitao je gorljivo Pippin. Obojica su se smiješila i osjetio je koliko im to znači i koliko ih to veseli. Promatrali su ga, željno iščekujući njegov potvrdni odgovor. Nekoliko trenutaka je šutio, rastrzan. Na čas je neznatno okrenuo glavu, taman toliko da vidi kako lik vilenjakinje već iščezava u šumi. A s njom i prilika za razgovor.

"Naravno", odgovorio je hobitima i kimnuo, progutavši uzdah. Razočaranju koje je osjetio nije dopustio da se probije na površinu.

"To!" uskliknuli su skoro u isti glas. Njihovo veselje bilo je opipljivo. Dok ih je promatrao kako jure po svoje male mačeve i onda žure prema njemu i smiješe mu se, Boromir je shvatio da su mu četvorica hobita postali vrlo dragi. Nije se mogao ljutiti na njih što su mu upropastili ovu priliku; na kraju krajeva, nisu ni mogli znati što mu je u glavi, nisu bili krivi ni za što. A prilika za razgovor s Ellin će, nadao se, biti još.

Kada su sljedećeg dana započeli uspon koji je vodio prema prijevoju Caradhrasa, odmah je bilo jasno da moraju promijeniti ritam putovanja. Sve do tada, dok su putovali pretežno ravničarskim predjelom u podnožju gorja, noćno putovanje je bilo moguće; čak i kada ih je put vodio djelomično brežuljkastim predjelima, mrak nije predstavljao nepremostiv problem. No sada su se našli na strmijim planinskim stazama, mjestimično uskim i slabije preglednim, na kojima bi rizik noćnog putovanja bio prevelik. Svjetlost mjeseca koji je polako opadao još je bila prilično jaka, ali ona im ovdje ne bi bila od naročite pomoći: šuma je bila gusta i svjetlost se ne bi probila kroz krošnje. Osim toga, staza se povremeno uvlačila dublje među obronke i tamo je bilo posve mračno. Jedan krivi korak na strmome terenu punom opasnosti mogao je biti koban. Od sada će morati putovati danju.

Ipak, tijekom prvog dana uspona, teren još nije bio suviše zahtjevan. Strmiji, teži dijelovi tek su bili pred njima. Boromir je proučavao put i okolinu kojima je sada prvi put prolazio. Bilo je očito da starom stazom koja je vodila prema prijevoju i spuštala se s druge strane u Dimrill-dolac već odavno nije nitko prošao. Iako se davno prokrčena i utabana staza uglavnom mogla razabrati, mjestimično je bila posve zarasla i neprepoznatljiva. Takve su dijelove mogli proći samo zahvaljujući iskustvu Aragorna i Gandalfa koji su mnogo puta prošli ovim prijevojem i dobro poznavali ove krajeve.

U nekadašnja sigurnija vremena, kada je orka bilo mnogo manje, putnici su u Maglenom gorju bili češći: mnogi su trgovci prolazili prijevojima Gorja, kao i oni koji nisu na put odlazili radi trgovine ili posla već jednostavno da bi posjećivali rodbinu koja je živjela na suprotnim stranama Gorja. Sada su se tek rijetki odvaživali na ovakav put, i to samo u sigurnosti veće skupine. Nitko nije lud ići ovuda... osim nas, pomislio je.

U ovom najdonjem dijelu gorja još nije bilo snijega; snježnu granicu će proći za dan ili dva, ovisno koliko brzo budu putovali i koliko je nisko snijeg napadao. Što kasnije, to bolje. Dovoljno je putovao Bijelim gorjem i znao je koliko je putovanje snijegom zahtjevno. Tlo je ovdje pretežno bilo prekriveno zemljom, tek mjestimice je bilo kamenito, i to uglavnom u usjecima i na liticama koje su zaobilazili. Bjelogorica se miješala s crnogoricom. Široke, velike krošnje bjelogoričnih stabala bile su sve skoro posve gole, osim tek ponekog usamljenog suhog lista koji je još uvijek uporno prkosio vjetru i zimi. Lišena proljetnog zelenila i šarenog cvijeća ili pak jesenskih zlatnih nijansi, šuma je djelovala prilično tmurno.

Družina je u predvečerje napravila logor u zavjetrini jednog malog klanca, ali nisu palili vatru. Dok su si danju u prijašnjim dnevnim logorima povremeno to i mogli dopustiti, noću bi vatra bila uočljiva i predstavljala prevelik rizik. A znatiželjnih neprijateljskih očiju moglo je biti posvuda.

"Koliko nam treba do prijevoja?" upitao je Boromir Aragorna kada su zauzeli svoja mjesta na straži.

"Mislim da je najbolja procjena još tri dana", odvratio je Aragorn. "Da je bilo koje drugo doba godine i da nas ne čeka snijeg, vjerojatno bi već preksutrašnji večernji logor bio na drugoj strani gorja. Ali ovako, pretpostavljam da ćemo se preksutra tek ćemo približiti prijevoju."

Boromir je zamišljeno kimnuo, dok su do njih dopirali tihi zvukovi razgovora iz logora. Još je bilo relativno rano i nitko još nije pošao na spavanje. Prepoznao je Gimlijev glas, no bili su predaleko da bi mogao razabrati o čemu patuljak govori. Otkako se vratio sa straže nakon razgovora u kojem su raspravljali kojim će putem krenuti, Gimli više nije spominjao Moriju. Bilo je nemoguće reći je li uvidio ispravnost Gandalfovih i Aragornovih argumenata, ili šuti samo zato što je uvidio da njegovi argumenti neće biti prihvaćeni pa je odustao od unaprijed izgubljene rasprave. Raspoloženje mu je nakon onog razgovora ispočetka bilo tmurno, no kasnije se vratio u uobičajenu kolotečinu. Te je večeri opet pričao šale hobitima kao što je znao raditi u zadnje vrijeme.

"Tri dana. I još toliko za silazak, pretpostavljam? Bit će naporno i opasno", rekao je Boromir. "Hoćemo li potom u Lothlorien ili ćemo produžiti bez zaustavljanja?"

Zanimala ga je ta zemlja. O Lothlorienu i običajima njegovog naroda nije se znalo mnogo u Gondoru – bio je dobro čuvan i skoro posve zatvoren. Galadhrimi uglavnom nisu putovali van granica svoje zemlje, a strance, koliko je znao, gotovo nikada nisu puštali u nju. Za razliku od Mrkodola čiji je kralj održavao veze i sa drugim narodima, Lorien kao da je postojao u nekom drugom svijetu i vremenu – bar što se ljudi ticalo. On sam je imao prilike čuti tek nešto malo o Lorienu od Ellin.

"Još je prerano za reći jer se svašta može dogoditi", rekao je Aragorn oprezno. "Ali ako bude moguće, htio bih da se zaustavimo u Lothlorienu. Tamo ćemo moći predahnuti nekoliko dana i dobro se odmoriti. Ako je ijedno mjesto dobro čuvano od opasnosti, onda je to Lorien."

Boromir je razmišljao o Lothlorienu s pomiješanim osjećajima. S jedne strane, nije odobravao njihovu zatvorenost i indiferentnost prema ostalom svijetu, a s druge strane, htio je upoznati tu zemlju i stvoriti o njoj sud iz prve ruke.

"U selima Gondora kruže mnoge priče o Zlatnoj šumi, od onih zastrašujućih pa do posve nevjerojatnih", rekao je Boromir. "Gradovi su, naravno, nešto posve drugo, ljudi su učeniji. I rekao bih da je većina priča jednostavno pretjerivanje koje je nastalo jer mnogi ljudi ne znaju puno o toj zemlji, pogotovo oni što žive u zabačenim selima, a svaki je sljedeći pripovjedač vjerojatno upleo neki svoj fantastični dodatak u priču. Ali do neznanja je došlo baš zbog zatvaranja vilenjaka."

"Jednostavno su oprezni", odvratio mu je Aragorn. "Mene njihovo ponašanje ne iznenađuje mnogo."

"Slično mi je rekla i Ellin", promrmljao je tiho. "Svi smo danas oprezni. Pa ipak, nitko se ne drži zatvoreno poput Galadhrima."

"Pričekaj dok ih upoznaš", rekao je Aragorn mirno.

"Hm, da, nadam se da će biti prilike za to", rekao je Boromir, malo hladnije nego što je namjeravao. "Ti si bio u Lothlorienu i ranije, pretpostavljam? Inače ne bi znao toliko o njima."

"Jesam, nekoliko puta. Granice su im dobro čuvane, vojska dobro organizirana, a moć Galadriel i Celeborna velika."

"Da, znam da vladaju Lothlorienom još negdje od sredine Trećega doba, kao i da je ona član Bijeloga vijeća", rekao je ozbiljno. "Ima li nešto posebno čemu duguje svoju moć, osim što je živjela u Valinoru uz Valare još u vrijeme Drveća?"

Aragorn je kratko oklijevao prije nego što je odgovorio.

"Postoje razni magični predmeti koji mogu pojačati nečiju moć", rekao je nehajno, kao da priča o nečem nevažnom, "a vilenjaci ih rabe tako što pomoću njih osnažuju svoja kraljevstva i čine ih jakim uporištima u borbi protiv Neprijatelja."

Boromir je polako kimnuo, razmišljajući o Aragornovim riječima. Njegov je odgovor bio dovoljno neodređen i nije izravno govorio o stvarima o kojima se očito nije smjelo otvoreno govoriti... ali graničar mu je zapravo pružio sve potrebne informacije, samo je trebalo zbrojiti dva i dva. Ili tri i tri, u ovom slučaju. Znao je da su tri vilenjačka prstena negdje u Međuzemlju – u posjedu nekih važnih i moćnih vilenjačkih gospodara. Elrond i Galadriel bili su najmoćniji, a njihova su kraljevstva bile snažna vilenjačka uporišta; zacijelo su njih dvoje bili među onima koji su posjedovali vilenjačke prstenove. A treći? Vjerojatno Thranduil u Mrkodolu, zaključio je.

Prstenovi. Moć. I Gondoru bi dobro došao neki takav prsten da ga ojača i pomogne u borbi, pomislio je s primjesom gorčine. Prsten... prsten... nekoliko trenutaka kao da je čuo neku čudnu jeku u svome umu, glas koji kao da nije bio njegov, a pred očima mu se iz tame oblikovala slika zlatnog prstena bez ikakva ukrasa. Lagano je zatresao glavom, i priviđenje se rasplinulo kao da se ništa nije ni dogodilo. U sljedećem trenutku sve je opet bilo normalno.

"...a Galadriel i Celeborn su roditelji Elrondove supruge Celebrian", završio je Aragorn. Dok je nekoliko trenutaka bio odsutan duhom, promakle su mu prve Aragornove riječi. No spominjanje Elrondove supruge podsjetilo je Boromira na neobičnu činjenicu o kojoj je već ranije razmišljao. Dok je bio u Rivendellu, niti jednom – ni u jednoj jedinoj prilici – nije vidio Elrondovu suprugu. Kao ni Ellinine roditelje. Ako ništa drugo, bili bi prisutni na ispraćaju Družine zbog svoje kćerke. Međutim, na odlasku se Ellin oprostila samo s ujakom i rođacima, i nije bilo nikoga od njene uže obitelji. Zašto? Gdje su bili?

"Zapazio sam nešto dok sam bio u Rivendellu", započeo je. "Kako to da nijednog dana nije bilo Elrondove supruge? Zar ona nije u Rivendellu?"

Aragorn je okrenuo glavu prema njemu.

"Ne, nije", odgovorio je tiho, a Boromir je osjetio kako mu se ozbiljnost uvukla u glas. "Još prije nekih petsto godina, na jednome putovanju prema Lothlorienu Celebrian i njenu pratnju zarobili su orci. Mučili su je više dana i zadali joj otrovnu ranu. Sinovi su je oslobodili a Elrond joj izliječio rane koje je zadobila, ali posljedice su ostale i bile su preteške. Nije više mogla ostati tu, morala je otići u Valinor. Samo tamo se mogla potpuno izliječiti. I tako je otplovila na Zapad."

Boromir je lagano kimnuo, ne odgovorivši odmah. Priča je bila kratka i lišena bilo kakvih detalja – samo osnovni podaci, bez opisa i osjećaja. Ali i takva, davala je dovoljno podataka čovjeku koji se nagledao svačega u ratu, i koji je mogao zamisliti i osjetiti sve što je bilo skriveno u njoj.

"Mora da je bio popriličan udarac za njega", rekao je Boromir nakon kraće šutnje. "Teško je i zamisliti što mora da je proživljavao dok je bila zarobljena."

Baš kao što je i on sam proživio pakao neizvjesnosti kada je Faramir jednom bio tako teško ranjen da je nekoliko dana lebdio između života i smrti, i nije znao hoće li mu brat preživjeti. Sjećanje je sunulo iznenada, dok je izgovarao posljednju rečenicu. Nikada ranije nije bio osjetio toliko snažan strah. Ništa se nije moglo mjeriti sa strahom za voljenu osobu, ni najgore bitke, najbezizlaznije situacije, najopasniji okršaji. Jer u takvim situacijama, kada je svaka sekunda bila važna, često nije ni bilo vremena za strah. On je obično dolazio prije, i svaki je iskusni borac znao da strah izoštrava osjetila i pomaže u preživljavanju. Ali u bici je barem mogao utjecati na situaciju i boriti se, a nijedan strah nije bio tako strašan kao onaj koji je osjećao u trenucima dok je morao samo bespomoćno čekati i nije mogao učiniti baš ništa.

"Elladan i Elrohir su je oslobodili, ali nikada ih nisam pitao mnogo o tome. Neke stvari, ma kako bile daleko u prošlosti, ostaju bolne. Nisam htio pitati detalje o tome kako su je našli i kako je ona bila."

"Razumijem. Niti ja ne bih nikada ispitivao tako nešto", promrmljao je Boromir. Potom je skrenuo razgovor na ono što ga je također zanimalo. "A Ellinini roditelji? Ni njih nisam vidio. Jesu li i oni otplovili na Zapad u nekoj prilici, kao što čine mnogi vilenjaci?"

Aragornovo je lice bilo skriveno u tami koja ih je okruživala i Boromir nije mogao vidjeti izraz njegova lica, ali nije mu promaknuo kratak uzdah koji se oteo graničaru.

"Ne, nisu otplovili", odgovorio je. "Mrtvi su."

"Mrtvi?" ponovio je iznenađeno Boromir, malo se trgnuvši. Kako? Vilenjaci nisu obolijevali ni umirali od starosti. A ako su joj roditelji bili mrtvi, to je moglo značiti samo jedno.

"Ubili su ih orci u Maglenome gorju dok su putovali prema Mrkodolu." Aragornove riječi su potvrdile njegove slutnje.

"Kada se to dogodilo?" upitao je.

"Dosta davno. Imala je petnaest godina."

Samo petnaest! Bila je praktički dijete, pomislio je. Smrt i patnja nisu, dakle, poštedjeli ni nju. I tada je poželio da to može izmijeniti... da može jednim potezom izbrisati rat i smrt iz njenoga života. Sad kad je saznao za njenu osobnu tragediju neke stvari su mu bile malo jasnije i vidio ju je u sasvim novome svjetlu. I iako je pomisao o ženi koja ide u rat još uvijek bila strana, sada je mogao razumjeti što je bio okidač za njezinu odluku da se posveti borbi protiv neprijatelja.

"Zaista gadan udarac za tako mladu djevojku", rekao je tiho. Svijet u kojem su živjeli je bio pun smrti, i to ga je ispunjavalo tugom. Bilo je dovoljno da se sjeti svoga grada, svoga naroda; mnogi su izgubili svoje voljene – sina, muža, brata ili oca.

"Elrondu je također bilo teško zbog gubitka sestre, no bio je jak zbog Ellin koja je ispočetka bila posve slomljena."

Boromir je kimnuo bez riječi. Nije bilo lako zamisliti kako se osjećala. Kada je njemu umrla majka, dio njegova svijeta bio je nepovratno uništen; osmijeh i svjetlost koji su obasjavali cijelu njegovu obitelj zauvijek su nestali. Ali on nije ostao bez oba roditelja, a imao je i brata. Žao mi je zbog tvog gubitka, malena, uputio joj je misao. Neće joj pokazati da zna, ne još... ali, možda jednom, ako ikad postanu bliskiji prijatelji, reći će joj koliko mu je žao.

"Elrond joj je tada postao poput oca", nastavio je Aragorn tihim glasom. "Naravno, trebalo joj je dugo vremena, ali malo pomalo se oporavila od šoka. A nas dvoje smo nakon toga postali još bliskiji."

"Da, spomenula mi je da ste odrasli skupa", kimnuo je Boromir.

"Ona nije imala ni brata ni sestru, baš kao niti ja, pa smo možda zbog toga osjećali još jaču povezanost. Oduvijek sam na nju gledao kao na mlađu sestricu. Sve bih učinio za nju."

Boromir je polako okrenuo glavu prema graničaru, ali naravno da se na nepomičnoj mračnoj silueti nije mogao razabrati izraz lica. Je li mu se to učinilo ili je Aragornov glas pri kraju postao drukčiji? Govorio je mirno i meko, ali kao da mu se u glasu u zadnjim riječima osjetio i čelik; kao da je želio naglasiti svoj zaštitnički stav prema Ellin. Jesu li te riječi sadržavale nekakvu poruku? No možda je to bila samo slučajnost, i vjerojatno se Aragorn prirodno osjećao zaštitnički prema njoj isto kao što se i on znao tako osjećati prema Faramiru. Jer bio je siguran da Aragorn ne može pročitati njegove osjećaje; dobro je pazio da se ništa ne vidi na površini.

"Kao i ja za Faramira", odvratio je, skrećući temu s Ellin. Na spominjanje brata, uspomene iz djetinjstva navukle su mu osmijeh na lice. "Mlađa braća znaju imati trenutke u kojima ih se ne može opisati nikako drukčije nego kao davež... ali drago mi je što nisam jedinac."

"Oh da, slažem se s onim prvim", rekao je Aragorn s uzdahom koji se najbolje mogao opisati kao patnički. Maloprijašnja ozbiljnost je nestala. "Ne sjećam se jesi li u Rivendellu upoznao mog rođaka Halbarada? Nisi?" Boromir je odmahnuo glavom, zaboravivši u prvi čas da se pokret neće vidjeti u tami, ali Aragorn je već nastavio. "Uglavnom, mlađi je dvije godine od mene, znači star je kao i Ellin. Ponekad je dolazio u posjete u Rivendell kako bismo se družili i igrali. Ponekad sam jednostavno imao osjećaj da su se urotili protiv mene."

"Poznat osjećaj. Faramir je to radio s jednim svojim prijateljem", nasmijao se Boromir. "Ali kad si stariji ipak imaš i neke prednosti. Na primjer, brži si, spretniji..."

"...sposobniji, jači", nadovezao se Aragorn, jednakim naslađujućim tonom. "Pa tako, na primjer, možeš preskočiti prepreku koju oni samo misle da mogu, recimo, potok..."

Boromir je prigušio smijeh. Neko vrijeme su šutjeli, i razmišljao je o djetinjstvu i svome mlađem bratu. Uspomene su izmamljivale osmijehe, ali briga je trenutno bila jača.

"Nadam se da je Faramir dobro", promrmljao je tiho, više sam za sebe.

"I ja se nadam", šapnuo je Aragorn i lagano ga potapšao po ramenu. Boromir ga je pogledao, iznenađen tom gestom, i razabrao kako mu je graničar lagano kimnuo. "I vjerujem da je dobro, jer je sposoban."

"Naš otac je često o Faramiru mislio suprotno", rekao je Boromir nakon kraćeg oklijevanja, ali osjećao je da s graničarom može razgovarati i o ovoj za njega osjetljivoj temi. "To je zapravo bila jedina prava nesuglasica između oca i mene, jer je ponekad nepravedno omalovažavao Faramira. A to me ljutilo."

"Vjerujem tvojoj prosudbi. Osim toga, od Gandalfa sam čuo mnogo toga pohvalnoga o vama obojici, ima visoko mišljenje o vama."

"Doista? Pa, drago mi je to čuti." Boromir se osjetio ugodno iznenađen i polaskan. Šutio je nekoliko trenutaka. "I hvala ti", dodao je iskreno i otvoreno. Više od toga nije ni morao reći. Pružio je ruku, a njihov čvrst stisak govorio je sam za sebe.

Zvukovi iz logora su u međuvremenu zamrli, a okruživala ih je potpuna tama. Kako je vrijeme odmicalo, podvostručili su pažnju. Srećom, sve je oko njih bilo mirno. Ali u njegovome umu nije bilo mirno. Razmišljao je o Faramiru.

I o Ellin.

Nastavili su put malo poslije zore. Zimski su dani bili kratki i morali su dobro iskoristiti svaki sat danjeg svjetla. Kako su se uspinjali, bjelogorica je pomalo bivala sve rjeđa. Staza je bila nešto strmija no u donjem dijelu pa su napredovali malo sporije nego prethodnoga dana.

Poslijepodne je već bilo poodmaklo i sunce je skoro dodirnulo zapadni obzor kada su izbili iz gušćeg dijela šume na dio staze koji se penjao uz jednu prilično golu liticu, na kojoj je tek mjestimično raslo pokoje usamljeno drvo. Strma padina uzdizala se s njihove desne strane, dok se na suprotnoj spuštala u duboki usjek. Čekao ih je dobar dio puta prije no što će se ponovno naći u šumovitijem predjelu.

Na trenutak su stali. Kako mu šuma sada nije zaklanjala vidik, Boromir je promatrao litice i obronke gorja. Bili su nadomak snježne granice, a ravnica je bila daleko ispod njih pružajući se prema zapadu sve dokle god je sezao pogled. No iako su prevalili dobar dio uspona, velik se masiv uzdizao nad njima i još ih je mnogo čekalo za prijeći. Caradhras se doimao poput zastrašujućeg diva koji je s podsmijehom gledao na napore deset sitnih putnika koji su ga pokušavali prijeći.

"Hoćemo li sada stati?" Glas pun nade pripadao je Samu.

Aragorn je odmjeravao udaljenost do udaljenih šumovitih obronaka, pa se okrenuo prema Samu.

"Nećemo", odvratio je, a na hobitovom se licu odrazilo malo razočaranje. "Znam da ste svi umorni, ali potegnut ćemo sad još malo – da se dokopamo šume s one strane. Tamo ćemo napraviti logor."

"Nema drugog puta?" upitao je Boromir Aragorna, malo namršteno promatrajući teren pred njima. Na goloj padini, bez drveća oko njih kao do tada, bit će lako vidljivi.

"Znam što misliš, ali na žalost nema", odgovorio je Aragorn. "Vjerojatno bismo potrošili više od pola dana da pokušamo zaobići ovu kotlinu, a pitanje je bismo li uopće našli pogodnu stazu."

Boromir je zamišljeno kimnuo. Odlaganje toga dijela puta za sutradan ujutro ne bi riješilo baš ništa; bilo sada, bilo sutra, bit će jednako uočljivi. A putovanje po mraku po ovoj uskoj planinskoj stazi nije dolazilo u obzir. Mjesec im također nije mogao pomoći jer će izaći tek za nekoliko sati.

Nastavili su put. Uto je zašlo sunce i odmah se osjetila veća hladnoća. Boromir je povremeno pogledavao prema strmoj padini koja se uzdizala nad njima s desne strane. Hodali su relativno oštrim tempom ne bi li se domogli šume prije potpunog mraka. Kada su bili negdje na sredini, zastao je kako bi popravio olabavljenu kopču na remenu naprtnjače.

"Sve u redu?" upitao ga je Aragorn, koji mu je prišao kad je vidio da je zaostao za skupinom.

"Naravno. Samo labava kopča", odgovorio je uspravljajući se, završivši posao. Kimnuo je graničaru. "Ovo je..."

Njegove riječi prekinuo je oštar povik koji je proparao zrak.

"U zaklon! Brzo naprijed!" uzviknuo je Legolas upravo u času kada se začula potmula tutnjava. Veliki odron kamenja obrušavao se niz liticu. Ravno prema mjestu gdje se nalazila Družina.

Vidio je kako trče naprijed, a koji trenutak kasnije lavina kamenja i oblak prašine protutnjali su stazom. Kamenje je letjelo i prema njima dvojici i jedan je pogodio Aragorna u glavu prije nego što se stigao zakloniti. Zateturao je prema rubu staze i pao, tek mali korak od provalije. Boromir ga je povukao i bacio se na leđa. Držeći graničara, otkotrljao se s njim do suprotnog ruba, priljubivši se uz strmu stijenu. Ovdje bi nas trebalo nadletjeti...

...ili ne baš sasvim, nadopunio je svoju misao kada ga je jedan veći kamen pogodio u potkoljenicu. Sranje! Savio je nogu i privukao je bliže, pa pogledao Aragornovo lice. Graničar je trenutno bio prilično ošamućen od udarca kamena, a posjekotina na sljepoočici počela je krvariti. Tada je Boromir postao svjestan da se tutnjava polako stišava, a smrtonosni projektili prestaju letjeti nad njima. Podignuo je pogled. Prašina se slijegala i posljedice odrona su postale jasno vidljive. Dio staze u širini od nekih dva metra bio je zbrisan i urušen. A na dijelu gdje se nastavljala, gomila kako većeg tako i sitnijeg kamenja stvorila je visoku barijeru koja je sada predstavljala prepreku koja ih je dijelila od drugih. Iako bi bilo opasno, rupa u stazi bi se s dobrim zaletom još i mogla preskočiti; ali ne sada, ne kad je na početku nastavka staze bilo nagomilano kamenje i sve što se srušilo s njim. Onaj tko bi na to doskočio postigao bi jedino da cijelu tu hrpu povuče za sobom u bezdan. Zapravo, nije više bilo staze na koju se moglo doskočiti. Bili su odsječeni od ostalih.

Što se dogodilo s njima? Njegove misli najprije su strelovito pojurile prema jednoj određenoj osobi... što se dogodilo s njom? Koliko je uspio vidjeti, lavina nikoga nije povukla sa sobom, ali sve se odigralo isuviše brzo. Upravo ih je htio zazvati kada je čovjek pokraj njega tiho zastenjao i zatreptao očima dok mu se vraćala svijest.

"Aragorne! Boromire! Jeste li dobro?" začuo se uto dubok Gandalfov glas.

"Jesmo! Aragorna je kamen pogodio u glavu, ali nije ozbiljno i upravo dolazi k sebi!" povikao je. "A vi?"

Sekunda koja je prošla prije no što je do njega dopro odgovor činila mu se vrlo duga.

"Svi smo neozlijeđeni."

Odahnuo je. Eru, hvala ti... Tada se pomaknuo i sjeo leđima uz stijenu. Aragorn je trepnuo i zatresao glavom, kao da želi otresti glavobolju. Naravno, iz grimase koja je uslijedila bilo je jasno da ju je taj pokret samo pojačao.

"Mrzim glavobolju", progunđao je Aragorn namršteno, još uvijek ležeći.

"Nadam se da će ti brzo proći i da ćeš brzo ustati", odvratio je Boromir i nasmijao se. "Jer ne mislim te nositi. Dosta je što sam te morao odvući s ruba. Težak si."

Sada se i Aragorn nasmijao, ali odmah se s obje ruke uhvatio za glavu.

"Jesam li već spomenuo da mrzim glavobolju?" promrmljao je jedva čujno. "Mislim da jesam, ali nema veze."

"Možeš slobodno još pet puta, meni ne smeta. I ja mrzim kad me boli noga." Polako je ispružio nogu i izravnao je, tiho opsovavši.

"Izgledat ćemo kao dva idiota... ja se držim za glavu, ti šepaš", dodao je Aragorn. "Smijat će nam se kad ih dođemo do njih."

Boromir na ovo nije odgovorio odmah, a osmijeh mu je postao kiseliji. Opet je okrenuo glavu prema gomili kamenja naslaganoj na stazi.

"Ovaj, bojim se da to neće biti sasvim jednostavno", rekao je najzad. Aragorn je slijedio njegov pogled i namrštio se kada je vidio uništenu stazu i odron.

"Hm, morat ćemo se nekako popeti gore i zaobići to, iako je jako strmo i nezgodno. Ali dobro, nije nemoguće", promrmljao je, istovremeno vadeći iz ruksaka komad tkanine kako bi obrisao krv koja mu je tekla iz sljepoočnice. "I baš me zanima kako..."

Nije završio rečenicu. Boromir se upravo tada pomaknuo naprijed, odvojivši se malo od stijene za koju se ranije bio priljubio zbog zaklona od kamenja koje se obrušavalo. Dva fijuka su proparala zrak, a dvije strijele – srećom neprecizne – pogodile su stazu. Odmah su prepoznali da se radi o strijelama orka. Još nekoliko fijuka začulo se na drugoj strani – napadači su gađali i ostatak Družine.

Odgovor na pitanje što je uzrokovalo odron postao je savršeno jasan.