Poprište bitke i urušeni ulaz ostali su iza njih. Gandalf je krenuo prvi, osvjetljavajući im put. No svjetlost njegova štapa bila je prigušena i slaba, osvjetljavajući tek nekoliko metara oko njih. Gimli je, naravno, hodao tik uz čarobnjaka. Divljenje i strahopoštovanje odražavali su se na njegovom licu, a oči su mu sjale. Prva, ulazna dvorana bila je ovalnoga oblika i prilično velika, dužine barem petnaest metara. Boromir je zaključio da je i prilično visoka jer nije mogao razabrati njezin svod na najvišem dijelu. Iz nje su kroz jedno suženje prešli u sljedeću, skoro jednako veliku. Kako ih je Gandalf poveo blizu ruba dvorane, Boromir je na zidovima ugledao mnoštvo uklesanih patuljačkih runa. Patuljački su napisi i ukrasi bili oštrih i uglatih oblika, naizgled jednostavni i grubi te lišeni finoće vilenjačkih slova, ali ipak su nosili u sebi ljepotu, iako druge vrste.

Posljednja od nekoliko prostranih, međusobno spojenih dvorana suzila se u hodnik koji je vodio prema utrobi planine. Bio je dug i ravan, tek mjestimično blago zavijajući. Sve je bilo pusto, mirno i sablasno tiho˝– na čemu su bili itekako zahvalni. Hodnik je bio dovoljno širok da dvije osobe mogu usporedno hodati, kao i dovoljno visok da bi Gandalf mogao uspravno držati svoj štap.

Boromir i Aragorn su bili na začelju Družine. Hodali su polako, što mu je sada i odgovaralo. Srećom, ljekoviti melem koji mu je Ellin stavila na ranu je brzo djelovao i bol je popustila. I tada si je dopustio da se vrati malo unazad, da se sjeti trenutaka dok mu je previjala ranu. U prvi mah nije ni shvatio da ga je kamen raskrvario – mislio je da je samo zadobio modricu od žestokog udarca. Leđa su ga boljela, naročito na mjestu gdje ga je zakačio kamen, ali zaboravio je na to čim mu se približila i dodirnula ga. I iako mu je stajala iza leđa, osjećao je njenu blizinu. Bila je vješta, njeni prsti su bili nježni i nije osjetio nikakvu bol dok mu je čistila ranu. Ruke su joj bile tople, a njezin dodir mu je slao trnce tijelom. U jednome trenutku dok je bila nagnuta nad njime, posve blizu, jedan pramen njene kose ispao joj je iz pletenice i dotaknuo mu rame. Poželio je rasplesti joj pletenicu, provući ruku kroz tu dugu lijepu kosu. Stajala je uz njega, posve blizu; od maloprijašnje bitke i jurnjave na licu je imala nekoliko trunčica prljavštine, a kosa joj je bila ponešto neuredna – nekoliko pramenova joj je visjelo uz lice. No ništa od toga nije bilo važno, samo mu je bila još ljepša... i bila je hladna. Cijelo vrijeme nije gotovo ništa rekla, nije razgovarala s njim, samo je obavljala svoj posao. Da, vjerojatno je ovo previjanje za nju bilo samo to – još jedna zadaća koju treba obaviti. Spustio je pogled kako se ne bi i nehotice odao, kako ne bi pročitala osjećaje u njegovim očima. Jer, njezina je poruka bila jasna – dobro je osjećao suzdržanost. I nije mu preostalo ništa drugo nego prihvatiti to... te se i sam prilagoditi takvom odnosu.

Povremeno bi prošli uz odvojke koji su izgledali poput mračnih beživotnih duplji. Gandalf se nijednom nije osvrnuo na njih ili zastao, već ih je postojano vodio ravno naprijed, sve dublje u srce planine. Gimli je pak često zastajkivao i znatiželjno virio u mračne otvore. Iako nije ništa govorio, njegovo držanje i povremeni usklici jasno su pokazivali da je uzbuđen i da bi najradije sve istražio. No svaki put bi ubrzo požurio naprijed i nastavio hodati uz Gandalfa. Pokraj nekih od tih račvanja u stijenama su bile uklesane rune. Riječi davno mrtvih majstora već odavno nisu nikome zborile ništa; sada su bile tek nijemi svjedok prolaza deset tihih, opreznih putnika.

Put ih je vodio ravno naprijed, uz tek poneki blagi zavoj. Tunel je i dalje bio dovoljno prostran da se nisu morali sagibati, čak ni najviši među njima, no malo se suzio. Bilo je nešto toplije nego vani, no to mu nije bilo iznenađenje. Boromir je vidio dovoljno spilja da bi znao da u podzemlju vladaju stalne temperature; ljeti je u njima bilo svježije, a zimi toplije od vanjskog zraka. Kako su sve više napredovali, učinilo mu se da se sasvim lagano uspinju. Glamdring i Žalac nisu zasvijetlili ni na trenutak, što ih je ponešto umirivalo. Hodali su oko tri sata kada se čarobnjak zaustavio. Kada je koraknuo u stranu i usmjerio štap ispred sebe, zraci svjetla otkrili su im proširenje s njihove desne strane. Stijene su se širile oblikujući ovalnu odaju čiji se svod pod blagim kutom spuštao prema tlu. Na suprotnom kraju prostorija se ponovno sužavala u crni otvor koji je bio nastavak tunela.

"Ovdje ćemo se odmoriti do sutra", rekao je Gandalf. "Ovo malo proširenje dovoljno je veliko za sve nas. Kasno je, vani je već duboka noć. Ujutro ćemo nastaviti dalje."

"Napokon odmor", rekao je Pippin zijevajući. "Baš mi se počelo spavati."

Smjestili su se odmah ispod glatke stijene, na mjestu gdje se spuštala i spajala s tlom. Nakon obroka polijegali su na ležajeve. Gandalfov štap bio je okomito oslonjen na stijenu, a nježne zrake blijedog svjetla tjerale su gustu tamu od njihova maloga prenoćišta.

"Za sada je sve dobro", rekao je zamišljeno Merry. Hobit je bio umoran, iako ne i pospan. "Doduše, tek smo na početku. Pretpostavljam da nismo puno prevalili." Malo se namrštio.

"Sve je tako tiho. I mračno", nadovezao se Sam. "Ne sviđa mi se, nekako je jezovito. Nisam ja za ovakve prostore, više volim svjetlost i nebo." Tada se osvrnuo oko sebe i pogled mu je pao na Gimlija. "Hoću reći, ne mislim ništa loše, samo nisam navikao..." dodao je ispričavajući se.

"Sve u redu", odvratio je Gimli. "Ovdje jest tiho i mračno i beživotno." Uzdah koji mu se oteo rječito je govorio koliko mu teško to pada i koliko mu je teško to priznati. "Bit će da su Balin i ostali dublje unutra... ili negdje bliže onom istočnom ulazu... valjda."

Posljednja riječ bila je izgovorena jedva čujno, a pogled mu je bio oboren. Rečenica nije odisala prevelikom nadom, samo zabrinutošću. Boromir je osjetio suosjećanje prema patuljku.

"Rudnici su dublje u planini, pretpostavljam? Što se sve od dragocjenosti može pronaći u Moriji?" upitao je, ne zato što su ga naročito zanimali zlato i drago kamenje, već da promijeni temu i skrene patuljkove misli.

"Mnogo toga." Gimli je podignuo glavu i žustro kimnuo. "Zlato, srebro, neke vrste dragog kamenja. Ali to je manje važno. Znaš li po čemu je Morija najpoznatija? Zna li itko?"

Boromir je nagađao, ali nije bio sasvim siguran u odgovor. Naposljetku, rudnici Morije bili su pusti već nekoliko stoljeća i sjećanje na njih ugaslo je poput plamička svijeće na vjetru. Uz to, školski dani i učenje povijesti bili su godinama iza njega. No ipak je odlučio pokušati.

"Mithril?" upitao je.

"Tako je", odvratio je patuljak ponosno. "Mithril, ili pravo srebro, najljepši i najcjenjeniji plemeniti metal u Međuzemlju. Nije pronađen nigdje osim ovdje u Khazad-dumu."

"Zapravo, na temelju ono malo zapisa koji su preživjeli, može se zaključiti da ga se moglo naći i u rudnicima Numenora", ispravio ga je Gandalf, "ali on je ionako davno potopljen. Tako Khazad-dum ostaje jedino mjesto u cijelome Međuzemlju u kojem se u ovome Dobu može pronaći mithril."

"Zbog čega je tako poseban?" upitao je Pippin.

"Ljepši je i od zlata i od srebra, sjaji kao da ima vlastitu unutarnju svjetlost", odgovorio je Gimli. "Lagan je i vrlo lako se obrađuje, a opet, stvari napravljene od njega izuzetno su čvrste. Oklop od čelika ne može se mjeriti s oklopom od mithrila. Rijedak je, pogotovo danas kada se više nigdje ne iskopava." Tu je zastao i uzdahnuo. "Svi ga cijene – patuljci, vilenjaci, ljudi... a mračni gospodari pohlepno su žudjeli za njim, pljačkali su i ubijali ne bi li ga se domogli."

"Čekajte malo", rekao je Frodo. Čelo mu se nabralo u razmišljanju. "Ako je Moria jedino mjesto gdje je pronađen mithril, a znamo da je napuštena... koliko već dugo?" Na tren je zastao, ali nije sačekao odgovor. "U svakom slučaju, ne računajući Balinov zadnji pokušaj osvajanja, napuštena je odavno. To znači da se mithril više nigdje ne iskopava? Da su mithrilni predmeti koji sada postoje zapravo napravljeni još davno?"

"Upravo tako", odvratio je sumorno Gimli. "Nema više mithrila u Međuzemlju. Zato su predmeti od njega sada još vrjedniji."

"Bilbo je od Thorina dobio verižnjaču od mithrila", rekao je Gandalf.

"Oh!" uskliknuo je Gimli. "To je kraljevski dar."

"Uistinu jest", kimnuo je čarobnjak i nasmiješio se. "Nisam mu to nikada rekao, ali taj je oklop zacijelo vrjedniji od cijeloga Shirea."

Boromir je primijetio kako se Frodo lagano trgnuo na te riječi i iako nije više ništa rekao, oči su mu se raširile od čuđenja. To ga je navelo na razmišljanje o sudbini tog dara. Ako ga je Frodo dobio u nasljedstvo od ujaka, bilo je vidljivo da nije imao pojma o vrijednosti toga predmeta.

"A što vilenjaci kažu o Khazad-dumu?" upitao je Gimli s primjesom izazivanja u glasu, okrećući glavu prema Legolasu i Ellin. Boromir se nagnuo malo naprijed i pogledao prema Ellin. Smjestila se na suprotnoj strani male skupine, kao posljednja u nizu. Sjedila je leđima nagnuta na stijenu, pogleda uprtog prema drugom zidu prostorije. Profil joj je u polutami bio oštro ocrtan nasuprot mračnih stijena u pozadini.

"Voljela bih da sam se ovdje zatekla u neko drugo doba, kada su patuljci bili brojni i kada je sve bilo puno života", odgovorila je i okrenula se prema Gimliju. "Ovako i ja moram ponoviti ono što je već rečeno – sve je tako tiho i pusto. Ne mogu reći da mi se sviđa, barem za sada. Žao mi je." Na licu joj se pojavio iskrivljeni osmijeh isprike. "To je samo prvi dojam, doduše. Nismo daleko odmakli i nismo mnogo vidjeli – samo hodnike. Pretpostavljam da ćemo tek vidjeti velike lijepe dvorane i zanimljive spilje, pa me na kraju upitaj ponovno."

"Sviđaju mi se ukrasi i rune koje smo vidjeli u početnim dvoranama", dodao je Legolas. "Vidi se da je u to uložen velik trud."

"Impresivno mi je kako se brojni tuneli šire kroz planinu", rekao je Frodo. "Jesu li prirodni ili umjetni?"

"I jedno i drugo", kimnuo je Gimli. "U nekim dijelovima planine su za prolaze iskorišteni već postojeći tuneli, dok smo drugdje kopali u potrazi za novim dvoranama i nalazištima. I tako naizmjence, dok nismo napravili hodnike koji spajaju obje strane planine i šire se u dubinu."

"Kako su tuneli mogli nastati sami od sebe?" upitao je zbunjeno Merry.

"Djelovanjem vode", odgovorio je Boromir. "Imao sam prilike vidjeti nekoliko spilja u planinama Gondora. Neke rijeke poniru u tlo i izdube si put kroz podzemlje. Isto se dogodilo i ovdje, zar ne?" upitao je pogledavši patuljka.

"Tako je", potvrdio je Gimli. "Stijena ima različitih: neke su tvrde, a neke porozne. Puno gorskih potoka nabujalih od otopljenoga snijega prolazi kroz porozne pukotine i tijekom tisućljeća su izbušili brojne podzemne prolaze. S vremenom su se i oni mijenjali; neki su presušili, neki teku novim putevima sami od sebe, a neke smo skrenuli mi kako bismo mogli iskoristiti te prolaze."

"Shvaćam. Dobrodošla pomoć djelovanja prirode", kimnuo je zamišljeno Frodo. "Pretpostavljam da su podzemni potoci služili i kao izvor pitke vode?"

"Naravno", odvratio je Gimli. "Neke smo usmjerili i napravili mala jezera. Puno je lakše kada imaš kroz cijelu planinu ravnomjerno raspoređene izvore vode nego kad bi je stalno morao dopremati izvana. Ipak je Khazad-dum ogroman prostor, pa transport nije sasvim jednostavan."

Boromir se nasmiješio u sebi; nije mu promaklo da patuljak već neko vrijeme govori u množini, kao da je i sam sudjelovao u svemu. To je jasno govorilo koliko mu je sve to važno.

"Zvučiš kao da sve znaš o Moriji, kao da si već bio ovdje", promrmljao je Pippin impresionirano.

"Kao što sam vam već rekao, nažalost nisam", odmahnuo je Gimli glavom, s tugom u glasu. "Ali proučio sam sve stare zapise do kojih sam mogao doći, a i pitao sam mnoge starije patuljke koji imaju veliko znanje. Tako sam upoznao ovo mjesto."

"Khazad-dum je patuljcima poseban, Pippine", dodao je Gandalf. "To možda nije njihovo najstarije kraljevstvo, ali svakako je među najstarijima, a i najveće je. Posve je prožeto njihovim duhom. Ujedno je i mjesto njihove velike tuge zato jer su ga izgubili uz mnogo žrtava, pa svakom patuljku srce zatreperi od ponosa i istovremeno ga zaboli kada pomisli na njega."

"Koliko je sve ovo staro? Otkada je nastanjeno?" upitala je Ellin.

"Khazad-dum je osnovao Durin Besmrtni još u Drevno doba. Odnosno, ono koje vi vilenjaci zovete Doba Drveća", objasnio je Gimli. "Samo su..."

"Čekaj malo", upao mu je Pippin u riječ. "Kako to misliš 'besmrtni'? Kako je on mogao biti besmrtan...?" Zbunjeno je gledao patuljka.

"Nije bio besmrtan, naravno", odgovorio mu je Gandalf i namignuo hobitu. "Ali živio je vrlo dugo – nekoliko stoljeća – što je mnogo čak i po patuljačkim mjerilima. Tako je dobio taj nadimak."

"Aha. Razumijem", kimnuo je Pippin.

"Gdje sam ono stao?" zagunđao je Gimli i namrštio se dok je razmišljao. "Ah, da. Htio sam reći da su samo Gabilgathol i Tumunzahar slične starosti kao Khazad-dum. Ali teško je biti siguran, ne znam što je najstarije. Zapisi iz onoga doba nisu sasvim precizni, a neki su i izgubljeni, pa se ne znaju točne godine osnivanja."

"Gabil..." započeo je Boromir, ali odmah je odustao. Jezik mu se potpuno spetljao u pokušaju ponavljanja tih riječi. "Gdje je to? I što je to? Nisam čuo za njih."

"Nisi čuo za njih? Pa to su, uz Moriju, naša najstarija i najslavnija kraljevstva!" uskliknuo je Gimli. "A vidiš, ja znam i za druga imena tvoga grada."

"No, no, nećemo se ljutiti, zar ne, Gimli?" rekao je Gandalf pomirljivo. "Patuljački jezik je težak i vaši se nazivi nisu uvriježili u govoru ostalih naroda. Uz to, nitko nije već tisućljećima probudio ta imena iz sna zaborava."

"Možda ste ih vi ostali zaboravili, ali mi sigurno nismo", odvratio mu je Gimli ojađeno.

"Siguran sam u to", rekao je Gandalf blago. "No ne možeš kriviti druge što ne znaju imena na njima nepoznatom jeziku. Vaši nazivi su nepoznati ostalim narodima."

"Čekaj, mislim da shvaćam", ubacio se Legolas. "Govoriš o Belegostu i Nogrodu, zar ne?"

"Da." Potvrdan odgovor je stigao od Gandalfa. "To su vilenjački nazivi za te dvije naseobine koje je Gimli spomenuo, i ta imena su u uporabi kod svih ostalih naroda."

Boromir je kimnuo; za razliku od patuljačkih imena, ova su mu bila poznata, iako mu nisu značila mnogo više od starih, gotovo zaboravljenih sjećanja.

"To su stara patuljačka kraljevstva? Gdje se nalaze?" upitao je Merry.

"Nalazila su se u Modrome gorju, zapadno od tvoje domovine", odgovorio mu je Gimli, naglasivši prošlo vrijeme. "Bila su to mjesta velikog prosperiteta, s mnogo vrsnih majstora, zanatlija i umjetnika. Napuštena su prije više od šest tisuća godina, nakon velikog rata i mijenjanja svijeta kojim je okončano Prvo doba."

"Oh. Tako znači. Šteta."

Zavladala je tišina. Nerazumljivo gunđajući ispod glasa, Gimli se spustio iz sjedećeg u ležeći položaj. "Ništa više nije kao prije", bilo je jedino što su uspjeli razabrati. Potom se pokrio gotovo preko glave, kao da želi biti sam.

"Hm, nešto mi onda nije jasno", rekao je zbunjeno Frodo nakon nekoliko trenutaka. "Sjećam se da mi je Bilbo mnogo pričao o Thorinu i njegovim prošlim avanturama, i siguran sam da mi je spomenuo kako je Thorin došao iz nekih rudnika u Modrome gorju. Ili nije tako? Jesam li nešto pomiješao? Radi li se o nekim novijim rudnicima?"

"Da, naselja u kojima je živio Thorin su novija. Ona stara su uništena", potvrdio je Gandalf. "Ali u Modrome gorju, iako je i ono pretrpjelo promjene i razaranja u onim velikim promjenama Arde, ima još mnogo ruda i bogatstava."

"Aha, sada razumijem", kimnuo je Frodo. "Jesi li ti kada bio u rudnicima Modroga gorja, Gimli?"

"Nisam", dopro je prigušen odgovor, tonom koji je zvučao ponešto tužno. Potom se patuljak zavukao još dublje; samo je nekoliko kovrčavih pramenova virilo kroz mali otvor vreće za spavanje.

"No, kasno je", zaključio je čarobnjak. "Krajnje je vrijeme za spavanje. Trebate se odmoriti jer sutra nas čeka nastavak puta i bit će naporno. Sada spavajte, a ja ću prvi stražariti."

"Ja ću sljedeća, probudi me kad se umoriš", rekla je Ellin lijegajući. "I, Gimli..." zastala je na trenutak, pa se nasmiješila. "Jednom ćeš nam ispričati više o Belegostu i Nogrodu."

Nekoliko je trenutaka vladala tišina, a onda se vreća za spavanje ipak malo pomaknula.

"Hoću", dopro je naposljetku glas iznutra. Potom su se svi polako umirili i smjestili na svojim ležajevima. Sve je bilo tiho, nitko više nije postavljao nova pitanja o starim danima i zaboravljenim kraljevstvima. Posljednje čega se Boromir sjećao prije no što je utonuo u san bilo je zvuk Gandalfova kresiva kojim je palio svoju lulu.

Sljedećeg su jutra nastavili svoj put kroz mračne hodnike. Ali nakon nekog vremena, hodnici koji su isprva bili ravni i lako prohodni kao i prethodnoga dana pretvorili su se u teži put koji je mjestimično oštro zavijao da bi se potom iznenada naglo spuštao ili uspinjao. Povremeno su trebali proći strmim, opasnim stepenicama; često su bile posve uske, a zub vremena ih je nagrizao pa su neke bile i porozne. I sami su tuneli bili u lošijem stanju nego oni jučerašnji: na više mjesta im se na stazi ispriječilo veće ili manje kamenje. Nekoliko su puta naletjeli na odrone koji su gotovo blokirali prolaz. Ipak, najopasnije je bilo prolaziti uz široke pukotine koje su se mjestimice postranično otvarale u stijenama. Potresi i prirodne sile nisu bili milosrdni prema neodržavanim, davno napuštenim tunelima. Neke od tih pukotina širile su se u duboke, mračne provalije; tu su trebali biti posebno oprezni.

Ipak, na tome mračnome pustome mjestu bilo je i ljepote. Mjestimice, tamo gdje je bilo više vlage i gdje si je voda prokrčila put kroz stijene, viđali su prekrasne stalaktite i stalagmite. Neki su bili maleni i tanki, a drugi masivni i veliki – oni koji su nastajali tisućama godina, još od samoga postanka Arde. Kada bi prolazili pokraj njih Gandalf bi im prišao bliže i primaknuo im svoj štap što je svijetlio, i tada bi i neki od njih zasvijetlili raznim bojama. Ne jednom, svi su ostajali bez riječi pred tim sjajnim prekrasnim kristalima.

Nakon više sati hodanja, nakratko su se zaustavili radi odmora i užine. Kao što je to povremeno činio radi sigurnosti i provjere, Frodo je na tren izvukao svoj mač; bilo je itekako utješno i umirujuće što nije svijetlio. Ukrasi na oštrici su privukli Boromirovu pažnju, pa je zamolio hobita da razgleda mač. Bio je lijep, elegantan i lagan. Vilenjački stil izrade bio je lako prepoznatljiv. U njemu se probudila znatiželja i upitao je Froda da mu ispriča kako je Bilbo došao do toga malenog, ali impresivnog primjerka oružja. Kada je priča o Bilbovoj pustolovini u trolovskoj jazbini došla do kraja, već su bili nastavili put. Iako je već ranije ponešto čuo od Merryja i Pippina, Boromir je nastavio ispitivati Froda o Shireu i tamošnjim običajima jer ga je interesiralo saznati više o toj zemlji. Dok su polako hodali na začelju Družine, saznao je o četvrtima na koje je Shire bio podijeljen, ponešto o povijesti i nekim značajnim događajima, kao i o istočnim rubnim područjima te trgovini s hobitima i ljudima u Breeju. Ovo posljednje ga je ponukalo da upita još nešto što ga je zanimalo.

"Jeste li u Shireu imali mnogo doticaja s Dunedainima?" upitao je Boromir.

"Zapravo, nismo uopće", odgovorio je Frodo. "Držimo se Shirea i naših vlastitih domova, nastojimo ostati po strani od svijeta i Velikih ljudi. Tako je nekako... mirnije. Ili smo se mi samo zavaravali da je tako. 'Drži se podalje od nevolja, i nevolja će ostati podalje od tebe', govore stari u Shireu. Da, baš", završio je uz gorak prizvuk.

"Ti si se na vlastitoj koži itekako uvjerio u suprotno, zar ne?" odvratio je Boromir. U mutnom svjetlu uspio je nazrijeti Frodov kiseli osmijeh. "Znači, dok niste sreli Aragorna..."

"... nismo ni znali za Dunedaine, Prsten i ostalo", dovršio je Frodo rečenicu. "Hoću reći, stare bitke i kraljevstva nam nisu sasvim nepoznati, ali samo su daleki odjek u našim legendama. Češće pjevamo i pričamo o svakodnevnim stvarima, naše su pjesme uglavnom jednostavne i vesele. Doduše, poneki od hobita, naročito u istočnom Shireu i još istočnije, u Breeju, svjesni su postojanja graničara, ali sumnjam da itko zna da se radi o potomcima Numenora. Vjerojatno ih drže za obične ljude."

"Ali tvoj ujak je znao?"

"Nije ni on znao sve dok nije pošao na putovanja s Gandalfom", odgovorio je Frodo. "Reputaciju čudaka je imao i prije no što je krenuo, pa kada se vratio, mnogi nisu uzimali za ozbiljno njegove priče, uključujući i one o Dunedainima. Samo je nekolicina nas mlađih, kao Merry i Pippin... oh!" Hobit se poskliznuo na vlažnome tlu i pao. Boromir se brzo prignuo da mu pomogne.

"Jesi li dobro? Gdje te boli?" upitao je čučnuvši pokraj hobita koji je ostao sjediti i držao se za lijevi gležanj. "Želiš li da pozovem Aragorna da ti pomogne?" dodao je, bacivši pogled prema mutnim obrisima članova Družine koji su hodali dalje, ne primijetivši Frodov pad.

"Ne, ne treba." Frodo je odmahnuo glavom. "Pa samo sam malo uganuo nogu. Moći ću hodati začas." Pomaknuo je stopalo u lijevo i desno, kao da ga želi razgibati i isprobati koliko boli, a Boromir je u svjetlu koje je nestajalo uhvatio tračak boli na Frodovom licu.

"Jesi li siguran?" upitao je i opipao hobitov gležanj. "Zasad nemaš otekline, ali bolje da ti stavim hladan oblog." Skinuo je ruksak s ramena i posegnuo za čuturicom. "A i dovoljno si lagan pa neće biti problem nositi te ako bude potrebno", dodao je sa smiješkom.

"Ali doista ne treba", prosvjedovao je Frodo, no Boromir je hitro smočio maramicu koja mu je bila pri ruci i vezao je oko hobitove bolne noge. Ovaj je na časak zagunđao kada mu je hladna tkanina dodirnula kožu.

"Znam da nije ugodno, ali pomoći će. A čim prođe, moći ćeš nastaviti i sam", rekao je Boromir i pomogao hobitu da se uspravi. Pričvrstivši ponovno ruksak, sagnuo se i podignuo Froda u naručje.

Uspravivši se, naglo je postao svjestan jedne neugodne činjenice. Glasovi Družine su utihnuli, a nestala je i svjetlost Gandalfova štapa. Mrak je bio potpun, kao i tišina. Ali prošlo je tek nekoliko trenutaka, pomislio je. Nisu mogli tako daleko odmaknuti.

"Hej, pričekajte nas, dolazimo!" povikao je. "Frodo i ja smo ostali malo iza vas!"

Nekoliko trenutaka je vladala tišina, a onda je do njih dopro prigušeni odgovor. "Čekamo vas."

Boromir je odahnuo i pohitao krupnim koracima naprijed, ali sustizanje Družine se pokazalo težim problemom nego što je očekivao. U potpunome mraku nije vidio gdje leže prepreke i dva puta se spotaknuo o kamenje po putu, jedva održavši ravnotežu s Frodom u rukama. Jednom je glavom okrznuo stijenu koja se spuštala sa svoda tunela i sužavala prolaz. Bio je prisiljen usporiti korak i hodati pažljivije ne bi li izbjegao pad i ozljedu. A tama je i dalje bila posve neprozirna.

"Nismo li ih već trebali stići?" upitao je tiho Frodo.

"I meni se čini da jesmo, ali opet, nije baš da možemo brzo hodati u ovom mraku. Za čas ćemo biti kod njih, samo polako. Ne brini", rekao je Boromir umirujuće. Tada je i sam zastao, pa krenuo naprijed mirnije, odmjerenim korakom, znajući da žurba u ovakvom mraku ne može pomoći. "Aragorne! Gandalfe! Pričekajte nas!" uzviknuo je, snažnije nego maločas. Osluhnuo je, ali ovoga puta natrag mu se vratila samo jeka vlastitih riječi. Stići ćemo ih, ponovio je sam sebi, i koraknuo naprijed.

Boromire...

Zastao je i osluhnuo, pokušavajući odrediti odakle dolazi poziv. No sve je bilo mirno. Tišina.

Boromire...

Stao je kao paraliziran, shvativši da glas zapravo najjače odjekuje u njegovome vlastitom umu, uz nejasan osjećaj da je ovako nešto već doživio... a onda je shvatio kada i gdje. Na planini, kada se Frodo okliznuo u snijegu. I baš kao i prvi put, Prstenov glas je bio mek i zavodljiv i posve ga je omamio.

"Boromire?" Ovaj je glas bio drukčiji, i iako je bio tih i tanak, zazvučao mu je gotovo grubo nakon onoga prvoga. Frodo ga je na trenutak vratio u stvarnost. "Što se događa?"

"Učinilo mi se da čujem nešto", odgovorio je s naporom, prisilivši se da zvuči normalno. "Kao da nas dozivaju. Ali nisam siguran. Idemo još malo naprijed."

Krenuo je dalje polaganim korakom. A iako je bilo posve mračno, pred njegovim je očima odjednom zabljesnulo sunce. Bijeli kamen Minas Tiritha sjao je u svoj svojoj ljepoti. Mnoštvo je ljudi bilo okupljeno na zadnjoj razini grada, pred Ecthelionovom kulom, kličući s poštovanjem čovjeku koji je stajao pred ulazom u palaču. I dok se čudio zašto vidi tu sliku baš sada, Boromir je shvatio da je čovjek kojeg ljudi pozdravljaju s obožavanjem upravo on sam, a osjećaj moći bio je gotovo opipljiv.

Ova budućnost može biti ostvarena. Samo treba ukloniti hobita. A sada je savršena prilika.

Još jednom je zastao, zatresavši glavom u pokušaju da razbistri um. Ta mala stvarčica, skrivena ispod hobitove tunike, sada je bila toliko blizu – dijelio ih je tek pedalj. Noseći Froda u naručju bio je gotovo u dodiru s njom. Bilo bi tako lako uzeti je...

Boreći se u sebi za prisebnost, polako je spustio Froda na tlo kako bi povećao udaljenost od izvora iskušenja, boreći se protiv neprijatelja kojega nije mogao vidjeti. Još gore – nije bio siguran ne umišlja li, i jesu li ono zapravo bile Prstenove sugestije ili njegove vlastite misli.

"Mislim da moramo pričekati." Vlastiti glas mu je zvučao neobično i nije mogao znati primjećuje li hobit išta čudno u njemu.

"Ne idemo dalje?" upitao je Frodo nesigurno.

"Mislim da je bolje da ne", odgovorio je Boromir. Nekoliko puta je duboko udahnuo, pa ovladao sobom. "Ništa ne vidimo. Mogli bismo u ovome mraku pasti u provaliju ako se negdje stijene otvaraju – vidio si da smo maloprije prošli pokraj jedne. Ili bismo pak mogli promašiti kakav odvojak kojim su ostali eventualno krenuli, a to bi bila katastrofa za nas. Oni će vrlo brzo shvatiti da ih ne sustižemo i vratiti se po nas. Najsigurnije je da pričekamo." Automatski se osvrnuo oko sebe, kao da želi pogledom pronaći Družinu, ali u potpunom mraku to je bilo posve beskorisno. "Aragorne! Gandalfe! Gdje ste?" povikao je, ali vratila mu se samo jeka vlastitih riječi.

Sjeli su na tlo. Zavladala je tišina u kojoj je čuo samo njihovo disanje. Iako je bila potpuna tama, činilo mu se da u pravcu gdje je sjedio Frodo vidi jedan užareni krug koji ga promatra. Okrenuo je glavu na drugu stranu, ali je i dalje osjećao kako Prsten pogledom prodire u njega i čita mu sve misli. Već je zaustio ne bi li ponovno pozvao Gandalfa, a onda je otkrio da ga nešto sprječava da viče. Nije mogao upravljati svojim postupcima, dok mu je um još jednom preplavio prepredeni glas.

Nadohvat sam ruke, samo hobit je prepreka. Ali, kakva prepreka bi mogao on biti, ovako malen i slabašan? Bio bi mrtav i prije nego što bi stigao pustiti ijedan glas zapomaganja. I tada bi svi problemi bili riješeni. Bio bih tvoj. A ti bi bio moćniji od ikoga u Međuzemlju.

I ponovno slika, ali posve drukčija od prethodne. Pelennorsko polje u plamenu. Mnogo mrtvih tijela leži unaokolo. Preživjeli hodaju u lancima, porobljeni, gonjeni bičevima orka i Haradrima.

Ovo se može izbjeći. A tko bi od njih znao što se uistinu dogodilo? Kao da bi bio problem sakriti tijelo jednoga hobita u ovim mračnim hodnicima. Samo malo dalje je bila provalija. Nikada ga nitko ne bi našao. Nikada nitko ne bi saznao što se dogodilo. Svi bi prihvatili činjenicu da je jednostavno zalutao ili se spotaknuo i pao u bezdan. A sve tvoje želje potom bi se ostvarile. Gondor bi bio spašen.

Boromir je stisnuo zube ne bi li suspregnuo krik – krik odbijanja i gnušanja. Mora se boriti, ne smije se prepustiti ovom glasu koji ga truje. Silio se da misli na druge stvari – na Faramira, na drugove iz vojske; nizao je u glavi njihova imena, pa nazive gondorskih sela i gradova – bilo što, samo da ne dozvoli Prstenu da upravlja njegovim mislima. Čvrsto je stegnuo šake, skupljajući svu snagu za ovu mentalnu borbu dviju volja.

"Prilično je... jezovito u ovom potpunom mraku", rekao je tiho Frodo, a u glasu mu se osjetio strah. A iako bi ga u nekim drugim okolnostima ovakva situacija uznemirila, Boromir je shvatio da se on sam više ne boji tame i činjenice da su trenutno bili izgubljeni. Jedino o čemu je mogao misliti bio je Prsten.

Boromire... Boromire...

Da, bilo bi tako lako, shvatio je.

"Boromire! Frodo! Boromire!" Ovi su povici bili stvarni, shvatio je s olakšanjem čas kasnije, u istom trenutku kada je i hobit nedaleko njega skočio na noge. Glasovi prijatelja bili su poput svjetionika koji je svijetlio mnogo jače od Gandalfova štapa; prijeteća sjenka je nestala. Odjednom se osjetio kao da je velika težina skinuta s njega.

"To su oni!" kliknuo je veselo Frodo. "Našli su nas, spašeni smo!"

"Ovamo!" viknuo je kako bi ih što lakše pronašli. Tada je uočio i svjetlost, i iznenađeno shvatio da i ona i zvukovi dolaze u pravcu iz kojeg su i sami došli, a ne iz onoga kamo su krenuli. Kako je to moguće...?

"Eto vas", rekao je čarobnjak kad je njegov lik izronio iz mraka. "Bogme ste nas malo preplašili."

"I mi smo se uplašili", odvratio je Frodo. "Nije baš ugodno biti sam u mraku."

"Kako ste se našli iza nas?" upitao je zbunjeno Boromir.

"A što se zapravo dogodilo?" upitao je Aragorn istovremeno. "Kako ste uopće zaostali?"

"Ja sam uganuo nogu i pao", počeo je objašnjavati Frodo. "Boromir je bio pokraj mene i stavio mi oblog, a za to vrijeme ste vi odmakli i odjednom je bio mrak."

"Viknuo sam da nas pričekate i čuo vaš odgovor", nastavio je Boromir, "ali kada smo nastavili dalje, otkrili smo da vas ne možemo sustići, ma koliko išli naprijed. I tada smo stali, zaključivši da je bolje pričekati vas nego eventualno otići u krivom smjeru."

Sažeo je opis zbivanja što je više mogao kao da će, ako ne bude mislio na zavodljiv glas Prstena koji ga je proganjao kad su bili zalutali, moći izbrisati i sam taj događaj.

"A to se zapravo i dogodilo. Hoću reći, krivi smjer", promrmljao je Gandalf. "Sada mi je jasno što se zbilo. Put je zavijao, i bili smo skrenuli u bočni hodnik upravo kada smo čuli tvoje dozivanje i stali smo kako bismo vas pričekali. Mislio sam da ćete vidjeti svjetlost i doći do nas. Očito nismo bili dovoljno blizu spoja tunela i jednostavno ste produžili ravno, ne vidjevši nas."

"Baš je bilo zastrašujuće onako u potpunom mraku", rekao je tiho Frodo i stresao se. "Nije se vidjelo baš ništa. Osjećao sam se tako izgubljeno i bespomoćno, a i uplašeno. Kao da nas tama guši i sklapa se oko nas, kao da se tunel sužava i smanjuje..."

Boromir nije rekao ništa na to. Da hobit zna što mi je prolazilo glavom, bio bi još uplašeniji. Promotrio ga je; doimao se blijedim i nesigurnim. Naslućuje li išta? Takva mu misao nije bila baš ugodna. Oborio je oči kao da se želi sakriti, jer mu se činilo da su one otvoren prozor u njegove misli.

"Moramo biti pažljiviji ubuduće", rekao je Aragorn. "Možda bude sve u redu i možda više i ne bude opasnosti da se razdvojimo, ali moramo jako paziti da se to ne dogodi. Onaj tko zaluta bio bi izgubljen."

I tada su krenuli dalje, a Boromir je razmišljao o Prstenu i njegovom utjecaju. Opet se sjetio i uspona na Caradhras i prilike u kojoj ga je Prsten i tada pokušao primamiti. Sada je njegovo dozivanje bilo mnogo jače. Shvatio je da je taj predmet vrlo moćan, moćniji nego što je očekivao. Sve se zapravo dogodilo prilično brzo – nisu dugo bili odvojeni od ostatka Družine. Ipak, dok je bio sam s Frodom, činilo mu se da vrijeme drukčije teče, kao da je u nekome drugome svijetu. I iznenada je zadrhtao, došavši do jedne uznemirujuće spoznaje. A što da je sve potrajalo mnogo duže? Što da smo bili sami satima? Nije želio ni dozvoliti pomisao da bi mogao popustiti, no pomisao da bi mogao biti izložen utjecaju Prstena dulje vrijeme nije bila ni najmanje ugodna. Sada se uspješno odupirao, ali... Potom je odbacio takve misli. Ako ikada ponovno osjetim Prstenovo djelovanje, oduprijet ću se ponovno. Prsten je zlo. Neću razmišljati o njemu, neće me savladati, čvrsto je odlučio. A možda se i neće ponoviti, budući da je osjetio da se odupirem.

No iako nije želio svjesno dopustiti takvu mogućnost, dok je hodao za svojim drugovima njegova je podsvijest znala da se sjenka samo pritajila i da je samo pitanje vremena kada će ponovno ispružiti svoje nevidljive prste prema njemu.