Drugi dan putovanja kroz Moriju bio je jednako miran kao i prvi. Nisu naišli na trag nikakvog živog bića, sve je bilo posve pusto. S jedne strane to je bilo dobro jer je značilo da nema orka; no s druge, to je značilo i da u blizini nema patuljaka – rođaka i sunarodnjaka kojima se nadao Gimli. Prema Gandalfovoj procjeni već su prevalili nešto više od pola puta, a nisu naletjeli ni na kakav trag boravka Balina i njegovih drugova. Gimli je pokušavao ne klonuti duhom, ali čak je i on morao prihvatiti činjenicu da ima sve manje nade da pronađu Balina živog.

Gandalf nikada nije ni imao mnogo nade.

Sredinom poslijepodneva – iako je bilo prilično teško odrediti protok vremena u tim mračnim tunelima – put ih je doveo do jedne dvorane iz koje su dalje vodila tri hodnika. Dvorana nije bila naročito velika, tek nekoliko metara dugačka i široka, i trokutastoga oblika: put kojim su došli proširio se poput lijevka i na široj se strani granao u tri pravca. Ellin je razgledavala zidove spilje i dotaknula stijenu. Grub, hrapav kamen bio je hladan na dodir. Podigla je pogled prema svodu, pitajući se koliko ih tisuća i tisuća tona stijena dijeli od vanjskoga svijeta i neba. Nije joj se nimalo sviđalo ovdje i silno je željela naći se vani – biti slobodna, udisati svježi vanjski zrak i promatrati nebo. Tjeskobno se osvrnula. Odjednom je zadrhtala osjetivši se skučeno, kao da je zidovi ovih mračnih tunela guše. Ne razmišljaj o tome, nema pomoći, rekla je sama sebi i sklopila oči. Samo zamisli da si vani i da si pod zvjezdanim nebom, i sve ovo će nestati...

Naravno, nije upalilo. Uzdahnula je i slegnula ramenima. U redu, neću pokušavati zamišljati nemoguće. Samo ću probati ne razmišljati koliko sam duboko u planini, zaključila je, kisela izraza lica.

Po prvi put otkako su putovali ovim podzemnim hodnicima, Gandalfov je izraz lica odavao neodlučnost. Promatrao je tri mračne duplje – tri moguća nastavka puta – i oklijevao.

"Ne sjećam se ovoga mjesta", naposljetku je promrmljao.

"Ali do sada ti je put bio poznat?" Aragorn je bio prvi koji je prišao nesigurnom čarobnjaku.

"Da", odvratio je Gandalf zamišljeno. "Naravno, nije sasvim isto kada putuješ u drugom pravcu, ali da, sasvim sam siguran da smo do sada dobro išli. Imali smo tek nekoliko skretanja, a ona su bila jasno označena. Ali ovo..."

"Jesmo li ranije trebali skrenuti u nekom drugom pravcu?" upitao je Legolas.

"Mislim da ne... samo kad bih se mogao sjetiti odakle sam tada došao!" Gandalf je zatvorio oči, kao da pokušava prizvati slike iz sjećanja. No ubrzo je namršteno zatresao glavom. "Ne ide. Bar zasada. No dobro. Ionako je vrijeme da se malo odmorimo, a ja ću za to vrijeme razmišljati i pokušati se prisjetiti puta."

Čarobnjak se osamio, smjestivši se malo podalje od ostatka skupine, i pripalio lulu. Ellin ga je promotrila. Bio je posve nepomičan, a oči su mu bile zatvorene. Ali ona je znala da je taj mir samo privid; čelo mu se nabralo od razmišljanja, a ispod te mirne površine misli su mu jurile ne bi li našle rješenje njihove situacije.

Osvrćući se, susrela je Aragornov pogled. Sjedio je na svojoj vreći za spavanje i oslonio se leđima na ruksak. Laganim pokretom glave pokazao je prazno mjesto pokraj sebe, pozivajući je. Polako je prešla kratku udaljenost koja ih je dijelila i spustila se na tlo.

"Jesi li dobro?" upitao ju je tiho.

"Pa..." Pogledala je u vis i nelagodno se promeškoljila. "Nisam baš najsretnija što mi nad glavom vise tone i tone stijena... ali osim toga, manje-više u redu."

"Bila si ti i u većim problemima od ovoga", nasmiješio se ohrabrujuće. "A do sutra navečer bismo trebali biti vani, prema Gandalfovoj procjeni."

"Trenutna nedaća uglavnom zaokupi čovjeka – ili vilenjaka, da preciziramo – mnogo više od one prethodne. Ali naravno, znam da ovo sada nije ništa strašno u usporedbi s nekim prošlim situacijama u kojima sam bila. Uostalom, dovoljno je da se sjetim onoga snijega otprije nekoliko dana. Ono sam jedva preživjela." Sada se i Ellin nasmiješila. "Samo mi nije baš ugodno, to je sve. Ipak smo mi vilenjaci narod koji više voli otvoren prostor i zvijezde."

"Znam, razumijem što hoćeš reći", kimnuo je. "Osim Gimlija, mislim da nikome nije ugodno."

"Nezamislivo mi je da bih živjela ovdje. Ili u bilo kojem podzemlju, hoću reći", rekla je nakon kraćeg razmišljanja. "Mislim, činjenica je da su neke od dvorana Thranduilove palače smještene u spiljama, ali oni prvenstveno žive u šumi, na površini, i samo povremeno borave u tim podzemnim prostorima."

"Znam", kimnuo je. "Ali patuljci su različiti. Sjeti se da ih je stvorio Aule i da im je duh različit od našega."

"Istina..." odgovorila je zamišljeno. Pogledala je prema Gimliju. Bio je jedini član Družine koji je bio na nogama i poletno razgledavao stijene i proučavao spilju; svi ostali su se odmarali. Pogled joj je odlutao malo dalje, do čovjeka prema kojem je često bježao, neodoljivo privučen kao leptir svjetiljci. Boromir je sjedio s druge strane, zadubljen u tihi razgovor s Merryjem i Pippinom. Hobiti, sjedeći svaki s jedne njegove strane, zaneseno su upijali što im govori, o čemu god da se radilo. Nešto o svome gradu? Ili neka priča iz prošlosti Gondora? Uglovi usana neznatno su joj zatitrali.

"Volio bih da ti mogu pomoći", rekao je Aragorn blago, slijedeći njen pogled. "I kada god budeš željela razgovarati, tu sam. Ali najbolji lijek bit će ti vrijeme."

"Mhm", progunđala je neraspoloženo.

"Uvijek ti želim pomoći, sestrice", rekao je tiho, a Ellin se raznježeno osmjehnula. To ju je u trenu razvedrilo. Nije je već dugo tako nazvao. I on se nasmiješio, a osmijeh mu je obasjao lice i izbrisao sve sjene. Na trenutak pred sobom nije vidjela vođu Dunedaina na čijim je leđima ležao ogroman teret očekivanja da se uzdigne iznad svih svojih slavnih predaka, već oči dječaka s kojim je jurila zelenim livadama svoga djetinjstva.

"Znam, braco", odgovorila je Ellin. Ponesena tom slikom, stala se smijati, osjetivši navalu uspomena. "Kao i kada sam ukrala trešnje iz Lindirova vrta, a ti si me htio zaštititi rekavši da sam gradila tvrđavu u pijesku s tobom."

"Nisam htio da dobiješ kaznu pa da se kasnije nemam s kime igrati. Iako si bila curica i ponekad davež, imala si i svoje sjajne trenutke", odvratio je zadirkujući je.

"Davež? Ma nemoj?" upitala je hineći uvrijeđenost. "A tko ti je ponekad pisao zadaće, iako mlađi od tebe?"

"Pa rekao sam da si znala imati i dobre trenutke", ponovio je Aragorn u svoju obranu. "Čak si pristala glumiti orka u igri."

"Nda. Naši roditelji su bili presretni zbog toga", rekla je preokrenuvši očima. Živo se sjećala šokiranih pogleda Elronda, Aragornove majke, svojih roditelja i još nekolicine odraslih vilenjaka kada su ih ugledali kako se vraćaju iz igre: osmogodišnji ljudski dječak s malim drvenim mačem i šestogodišnja vilenjačka djevojčica visokog podrijetla čije je maleno, okruglo lice bilo temeljito premazano zemljom, kose prepune grančica i zalijepljene blatom te razderane odjeće kako bi maska bila što vjernija. Jedna traka odjeće bila joj je vezana oko glave tako da pokrije jedno oko. Koji prizor mora da smo bili...

"Vrijedilo je to učiniti samo da im vidimo lica", smijao se Aragorn.

"O da, slažem se. Premda smo toga puta oboje dobili kaznu." Morali su sami oprati i zakrpati svoju odjeću, obećati da je više nikad neće uništiti, i nekoliko dana nisu smjeli izlaziti. Neko vrijeme je šutjela, zaneseno kročeći stazama sretnih uspomena iz djetinjstva. "Onda, i dalje sam tvoj omiljeni ork?" upitala je veselo.

"Uvijek si bila moj najdraži ork", odgovorio je meko. "Moj jedini ork, znaš to", dodao je još nježnije.

Da, znala je to. Od nekolicine vilenjačke djece koja su rasla u to doba u Rivendellu, svi ostali bili su dječaci i nekoliko godina stariji od nje. Uglavnom su je isključivali iz svojeg društva i svojih igara. No ljudski dječak također je često bio osamljen i izvan kruga ostale djece; iako im je bio malo bliži po godinama i dječak poput njih, ono što ga je izdvajalo i obilježavalo bilo je njegovo podrijetlo. Bio je različit od ostalih – jedini čovjek među vilenjacima – i često se osjećao nelagodno, osobito dok je bio sasvim malen. Mala vilenjakinja je dječjim instinktom osjetila njegovu nesigurnost, i osjećajući se i sama tako, našla je u njemu srodnu dušu i prijatelja, kao i on u njoj. Nasmiješila se. Dvoje malenih usamljenika, prijatelja za cijeli život. A prošli smo već dobar komad puta od tada...

"Tako je lijepo biti dijete..." prošaptala je zamišljeno. "Nemaš nijednu brigu, osjećaš se zaštićeno u roditeljskom domu, i čini ti se da te nijedna nevolja ne može dotaknuti."

"Prekratko traju ti dani", uzdahnuo je, a po njegovom sjetnom pogledu vidjela je da ne misli samo na njih dvoje. "U našem svijetu dječji smijeh prebrzo izgubi svoju bezbrižnost i nevinost."

Srce joj je ispunila bol. I previše puta je vidjela uplakanu djecu koja su izgubila očeve i stariju braću, koja su vrištala zbog noćnih mora prepunih zlih stvorenja Mraka.

"Zato smo tu gdje smo sada. Da stvorimo bolji svijet. Kroz sve ove godine, ako bi me ikada uhvatila malodušnost, samo bih se trebala sjetiti toga." Nekoliko trenutaka je šutjela, pa ga pogledala. "Vidiš li ikada svoju djecu, Aragorne? Razmišljaš li toliko unaprijed? Jesi li razgovarao s Arwen o tome?"

Nije joj odgovorio odmah. Iz džepa je izvadio lulu i stao je polako puniti.

"Neću se vjenčati i neću imati djecu sve dok Sauron ne bude poražen", odgovorio je, s prizvukom konačnosti u glasu. "To je moja odluka donesena odavno – nema veze ni sa čime što mi je Elrond rekao. Jednostavno moram najprije ispuniti svoju dužnost."

"Razumijem. Vjerujem da bih na tvom mjestu razmišljala na isti način", kimnula je. To što je rekao joj zapravo i nije bila novost, znala je od ranije kako razmišlja. "Da, bilo bi ljepše kada bismo živjeli u svijetu u kojem uopće ne bismo morali raspravljati o ovakvim temama. I zato se i borimo, da naša djeca ne bi morala", rekla je Ellin ozbiljno. Kada nije dao nikakva znaka da je čuo što mu je rekla, okrenula je glavu i pogledala ga pozornije. Zurio je pred sebe odsutno vrteći lulu među prstima, i dok je proučavala njegove oči koje su gledale suprotni zid spilje ali ga nisu vidjele, shvatila je još nešto. Odjednom joj se sve posložilo.

"Prije no što smo krenuli iz Rivendella, predlagao si Arwen da krene na Zapad, zar ne?" Nije morao odgovoriti da bi znala da jest. Volio je Arwen više od vlastitog života; i znala je da bi dao i zadnju kap krvi samo da bi mogao učiniti da ona bude sretna i na sigurnom.

Okrenuo se prema njoj. Prigušeno svjetlo nije moglo sakriti bol u njegovim očima.

"Želi ostati."

"Zato jer ima vjeru u tebe", odvratila je ozbiljno i gorljivo. "Zato jer uvijek ima nade da ćemo uspjeti. Zato jer te voli više od ičega."

"Vjera nije dovoljna, Ellin. Vjera može prevariti, dati lažnu nadu, dati pouzdanje koje nije opravdano... i ostaviti te bez ičega na kraju kada se sve nade sruše."

"Čudan odgovor od nekoga čije je ime Estel. Obično ne zvučiš tako." Malo je pošutjela i razmislila. "Znam koliko toga leži na tebi, znam da nosiš veliki teret na leđima i doista ti ne zavidim. Vjerojatno ne mogu doista zamisliti ni razumjeti kako se osjećaš, ma koliko se trudila. Ali ipak... da se ne nadamo, da ne vjerujemo u bolji svijet, već smo odavno mogli prištedjeti Neprijatelju trud i svi se predati. Ako se ikada prestanemo nadati, isto je kao i da smo mrtvi. Nada je ono što nas pokreće."

"U pravu si. I ja tako razmišljam, jer kad ne bih..." Stao je na trenutak i zavrtio glavom, zatim nastavio nešto tiše. "Stvar je u tome što i u nadi, koju moraš imati da bi te gurala naprijed, moraš zadržati nešto realnosti. Samo to."

"Znam, razumijem. Uvijek treba biti realan", kimnula je. Na nekoliko je trenutaka zavladala tišina. Prešla pogledom po spilji. Većina se odmarala; jedino je Gimli nastavio proučavati stijene, čak je zavirivao i ulazio u tri prolaza koji su vodili dalje. Gandalf je i dalje sjedio nepomično poput kipa, razmišljajući. Kakva smo šarolika družina... i mislim da nitko osim Gandalfa ne shvaća čemu u susret zapravo idemo. Pogotovo ne hobiti. Ponekad im je gotovo zavidjela zbog njihove nevinosti; strahote i bitke svijeta nisu dodirnule Shire. Ali usprkos svim problemima, Družina je išla dalje; nisu se krenuli vraćati u Rivendell kada ih je Caradhras porazio. Umjesto povratka, krenuli su novim, još opasnijim putem. Prijateljstvo, ljubav i nada su bili ono što ih je pokretalo. Znamo li uopće vlastite granice? Možemo li pojmiti onu tanku liniju između straha i hrabrosti, očaja i nade? Mnogo je puta svjedočila teškim situacijama, i sama plešući na toj skliskoj ivici; vidjela je ljude i vilenjake kako ponekad uzmiču u strahu, ali mnogo češće i kako čine neočekivane poteze, nalaze snagu i onda kada su mislili da je više nemaju. I slutila je kako će i svi oni na ovome putu otkriti mnogo toga o sebi.

Okrenula se prema Aragornu, razmišljajući kako bi vratila razgovor na ono što je željela. Iako ju je prije ulaska u Moriju bio zamolio da ga ne ispituje više, sadašnja tema i atmosfera razgovora naveli su je da ipak pokuša još jednom. Za početak, odlučila se za zaobilazni pristup. "Znaš da sam svim srcem uz vas dvoje, zar ne?"

"Oduvijek, koliko se sjećam. Zašto pitaš?"

Lagano se namrštila. Očito mi preostaje samo izravni pristup. Uzdahnula je. Nadam se da neće završiti kao i prošli put.

"Reci mi..." započela je tiho, oklijevajući, a pogled joj je opet pobjegao na suprotnu stranu spilje, prema Boromiru. Kao i uvijek kada je promatrala njegove nasmijane oči, nešto u njoj bi zatitralo. "Kada si mi prekjučer rekao da u ljubavi između smrtnika i vilenjakinje ima više prepreka nego prednosti..." Opet je zastala, oklijevajući. "Zašto si to rekao? I što si pod time mislio?"

"Zar nije očito?" odvratio je Aragorn, otpuhnuvši kolut dima iz lule. "Vjerujem da si i sama razmišljala o tome već prije, a sumnjam da nisi uspjela uočiti sve pozitivno i sve negativno. Kao što sam ti već napomenuo, da ti brakovi ne nose teškoće, zar ih onda ne bi bilo mnogo više? Zar ne bi bili uobičajeni?"

"Naravno da sam razmišljala. Iako sigurno manje od vas dvoje", kimnula je. "Znam, različiti smo; svijet je samo jedna od stvari koje doživljavamo na različit način, baš kao i protok vremena. Vilenjacima je teško gledati promjene dok se sami ne mijenjaju. Bolno im je promatrati kako sve što vole blijedi i nestaje dok oni ostaju, i ne mogu učiniti ništa da bi to izmijenili. Ljudi pak moraju iskoristiti svaki tren, proživjeti intenzivno svaki dan, jer neiskorištene prilike neće se vratiti... I da, tu je i pitanje smrtnosti. Ali nekako, mislim da – ako je ljubav prava – može pobijediti sve."

"Bojim se da će sad ovo zvučati kao cjepidlačenje, ali čak ni prava ljubav, sama po sebi, nije dovoljna da bi pobijedila sve – a često je i teško znati je li neka ljubav baš ona prava." Pogledao ju je ravno u oči. "Možeš li ti za sebe reći da si sigurna da je tvoja prava? Već si voljela. Zar ta prva onda nije bila prava?"

Sjetno se nasmiješila na spomen Elennara. Pomisao na njega više nije nosila bol, već samo tihe uspomene.

"Vjerujem, odnosno, znam da je bila duboka i istinska. I da nije poginuo, zacijelo sada ne bismo vodili ovaj razgovor jer vjerojatno Boromira ne bih ni zapazila – ako bih uopće bila u Rivendellu i otišla na ovaj put. Ali poginuo je, i ja ne mogu izmijeniti prošlost ni vratiti vrijeme." Ellin uzdahne. Nije bilo lako naći prave riječi. "Preboljela sam, naučila sam ponovno živjeti. I ponovno voljeti. Opet duboko, opet istinski, svakim djelićem svog bića. Moja ljubav prema Boromiru ne čini ljubav prema Elennaru manje vrijednom niti je poništava; samo su različite." Nadala se da je uspjela dobro objasniti kako se osjeća. "Ali naravno, nemamo garancija kad je ljubav u pitanju. I nemamo apsolutnih odgovora. No čvrsto vjerujem da ti i Arwen možete pobijediti sve nedaće."

"Vjeruj." Osmjehnuo se, ali taj osmijeh nije dodirnuo i njegove oči. "Vjerujem i ja... najčešće."

Nije joj se sviđao njegov odgovor, a još manje njegov pogled. Nešto joj je prešućivao, nešto joj nije govorio; dovoljno dobro ga je poznavala da je to mogla jasno osjetiti. Nervozno se ugrizla za donju usnu, pitajući se koliko da navaljuje s pitanjima. Ali nije mogla stati sada. Morala je znati; kako zbog njih, tako i zbog sebe.

"Najčešće? Aragorne, zašto to govoriš? Poznajem te otkad znam za sebe, a nju tek nekoliko godina kraće nego tebe. Znam koliko ste imali problema zbog vaših razlika, ali znam i koliko je jaka vaša ljubav. Što je to čega se bojiš?"

Njene oči usrdno su molile odgovor, ali čekala ga je sa strahom. Nije željela ni pomisliti da bi se Aragornu i Arwen nešto moglo dogoditi ili ih razdvojiti.

"Netko je uporan, ha?" Uputio joj je osmijeh, a ona ga je dočekala s napola šaljivim izrazom "kriva sam" ispisanim na licu. Ali nije joj uistinu bilo do šale u tom trenutku, a i on se brzo uozbiljio. "Ellin, ja..." Skrenuo je pogled načas od nje, i kada ju je nakon toga opet pogledao, bol u njegovim očima joj je ranila srce. "Ti si jedna od rijetkih osoba s kojima mogu otvoreno razgovarati o gotovo svemu, ali o ovome... ne mogu. Ne sada. Neke stvari su mi još uvijek previše svježe. Oprosti mi, ne volim odlagati odgovore, ali zaista..."

Mogu ti pomoći. Želim ti pomoći, poželjela je reći. Ali ponekada prijatelj mora znati i kada treba stati s pitanjima, a ona je prepoznala da je ovo jedan od takvih trenutaka. I stoga je samo kimnula i stegnula njegovu ruku.

"U redu, razumijem", rekla je tiho. Uzvratio joj je stisak, a u pogledu mu je pročitala zahvalnost. U redu, ponovila je u sebi. Imala je još mnoga pitanja, i najviše od svega bi voljela da joj se povjerio i da mu je mogla ponuditi pomoć i utjehu. Ali ako nije mogao razgovarati sada, ona će to prihvatiti. "Obećavam, i ovoga puta ću se doista držati toga. Neću te više gnjaviti s pitanjima ako to ne želiš."

"Znam, hvala ti. Možda kasnije. Jednoga dana... kada sve ovo bude gotovo", rekao je oborenog pogleda, toliko tiho da ga je jedva čula. A onda je dignuo glavu, dok je smiješak na njegovom licu polako brisao tugu iz njegovih očiju. "I ja sam uvijek tu za tebe, sestrice. Kad god te muči bilo koji problem."

Ellinin pogled opet je okrznuo Boromira, pa se vratio na njenog sugovornika.

"Pa, o mom 'problemu' se nema mnogo za dodati, manje-više smo sve rekli. On ne osjeća isto što i ja." Uzdahnula je. "I zato, ne preostaje mi drugo nego pomiriti se s tim i nekako preboljeti. Možda kada... da, to bi moglo biti rješenje." Dok je vrtjela po glavi nekoliko različitih opcija za naredne tjedne, pogledala je ozbiljno Aragorna. "U nekome trenutku nakon Lothloriena ćemo se morati razdvojiti, pretpostavljam?"

Zamišljeno je otpuhnuo dim.

"Da, vjerujem da hoćemo. Boromir svakako ide u Minas Tirith, a i moja je dužnost poći tamo. Gandalf će sigurno pratiti Froda u Mordor. Kamo će poći ostali, to ćemo još vidjeti." Pozorno je proučavao njeno lice. "Želiš pratiti Gandalfa i Froda." To nije bilo pitanje.

"Da", potvrdila je. "Ako ne budem blizu Boromira bit će mi lakše – prije ću preboljeti. A mislim da je to razdvajanje Družine dobra prilika da se odvojim od njega."

"U pravu si što se tiče toga... ali nisam sretan što želiš poći opasnijim putem." Oči su mu se ispunile brigom.

"Neće biti mnogo opasniji od vašega, rekla bih. Sprema se rat, Gondor će sigurno biti pod teškom opsadom." Zastala je kako bi naglasila svoje sljedeće riječi. "Nigdje neće biti sigurnog mjesta. Nitko od nas neće biti izvan opasnosti." Potom se nasmiješila i nastavila vedrijim tonom, u nastojanju da ublaži njegovo strahovanje. "No dobro, to je još daleko, i svašta se još može dogoditi i izmijeniti. Ali ako se to doista i ostvari, sjeti se da će Gandalf biti uz mene. Teško da mogu imati boljeg suborca i zaštitnika."

"Znam, ali..."

"Ne ide ovako, neću uspjeti na ovaj način." Nezadovoljni glas koji je prekinuo Aragorna došao je s njihove lijeve strane. Ellin je okrenula glavu i pogledala čarobnjaka. On se osovio na noge tiho gunđajući. "Ne mogu si predočiti put, moram ići izvidjeti."

"Kamo ćeš?" upitao je Aragorn. Ugasio je lulu i uspravio se.

Gandalf je prišao bliže do tri otvora u stijeni i zavirio u svakoga od njih. Nakon nekoliko trenutaka, okrenuo se prema ostalima.

"Ne sviđa mi se lijevi tunel. Teren u njemu se odmah spušta i ne sviđa mi se miris. Ali ovaj srednji me kopka. Kao da se prisjećam nečega... ali ne mogu biti siguran. I zato moram ići na brzinu izvidjeti kamo vodi i što se nalazi usput", rekao je čarobnjak. "Najbolje da idem sam. Ako ispadne da je to krivi put, morali bismo se vraćati, a brže ću izvidjeti ako sam sam."

"Jesi li siguran?" upitao je Aragorn sumnjičavo. "Možda bih trebao poći s tobom."

"Nije dobro da se razdvajamo", primijetila je Ellin, osjećajući se malo tjeskobno.

"Ne, Aragorne", odlučno je odbio Gandalf. "Bolje da ostaneš. Ja ću se vratiti što brže mogu."

Zakoračio je prema ulazu u tunel, a Aragorn je posegnuo za kresivom. Gandalf je bio nešto brži od Aragorna i svjetlost njegova štapa je zajedno s njime nestala u tunelu i prije nego što je graničar stigao upaliti baklju. Tama što se sklopila oko njih bila je crna poput tinte – gusta, zagušujuća, zastrašujuća. Da nije bilo zvukova, Ellin bi gotovo mogla povjerovati da su i ona i cijeli svijet prestali postojati.

Kratko, oštro struganje s njezine desne strane značilo je udarac kremena o kremen, i čas kasnije je zasvijetlila velika iskra. Prva je promašila cilj, ali nakon nekoliko pokušaja Aragorn je zapalio malu baklju. Svjetlost se vratila u spilju – slabašna, ali utješna.

"Sada je bolje", promrmljala je Ellin. "Ono je zaista bilo... jezovito."

"Doista", potvrdio je Sam njene riječi. "Mislio sam da sam zakopan u srcu Arde i da više nikad neću moći ni disati, a kamoli izaći."

"Pih, ne možete podnijeti malo mraka", dobacio je Gimli veselo, zadirkujući ih. "Ovo nije bilo ništa – prošlo je i prije nego što se moglo i primijetiti da je mrak. Trebate malo očvrsnuti."

"Valjda neće biti potrebe za time", odvratio je Aragorn i osmjehnuo se. "Sutra navečer ili najkasnije preksutra ujutro bismo već trebali biti vani, a nadam se da do tada neće biti nikakvih teškoća."

"No, no, dobro, nek' vam bude. Postali ste mi dragi, pa vam opraštam. Ali znajte da vas jednom vodim na pravo istraživanje podzemlja, pa da vidite kako to izgleda", progunđao je za kraj nastojeći zvučati strogo, no nije mogao prikriti iskrice osmijeha u očima.

"Dogovoreno", odvratio mu je toplo Legolas.

"Dobro. Jednom kada se riješimo ovog Prstena svi ćete doći u Erebor. Ima tamo još puno tunela za otkriti", rekao je Gimli pa rastegnuo vreću za spavanje. Legao je na leđa, prekriživši ruke na prsima. "A sada ću malo odrijemati."

Ellin se osmjehnula. "Jednom kada se riješimo ovog Prstena." Kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. U nekim sitnicama Gimli ju je podsjećao na hobite. Da, bio je tvrdoglav i mnogo puta nagao poput svojih sunarodnjaka, ali i neiskvarena srca i često pun poleta poput hobita.

Ubrzo je iz pravca patuljkova ležaja dopiralo tiho hrkanje. Kako su minute odmicale, i većina ostalih se posve umirila. Sam i Pippin uskoro su se pridružili Gimliju, a izgledalo je da i ostala dvojica hobita drijemaju. Boromir je mirno ležao na leđima, iako Ellin nije mogla procijeniti je li zaspao. I dok je Aragorn pregledavao i sređivao svoju torbicu sa zalihama ljekovitog bilja, Ellin je ustala i počela obilaziti spilju. Uznemiravalo ju što su se razdvojili. Koliko je prošlo od Gandalfova odlaska? Četvrt sata? Pola sata? Nije mogla procijeniti. Sa svakim trenutkom koji je prolazio njegova odsutnost ju je mučila sve jače. Hodajući gore-dolje, zastala je ispred srednjega od tri mračna otvora u stijeni. Mala Aragornova baklja bila je iza njenih leđa, ali Ellin nije mogla vidjeti svoju sjenu. Kako, uostalom, vidjeti sjenu u ništavilu crnjem od noći? U slabašnoj svjetlosti male baklje obrisi rubova stijene jedva da su bili malo svjetliji od mračnih otvora. Ellin je ispružila ruku prema tunelu. Gledajući kako pomalo nestaje u tami, kako se crnilo zatvara oko nje gutajući je, osjetila je kako se ježi. Gandalfe, vrati se što prije, molim te. Okrenula se prema svjetlu i nastavila koračati, malo brže nego ranije.

Iznenada je zastala i digla glavu. Što je bilo drukčije nego maločas? Je li čula neki zvuk? Tako tih da bi se mogla zakleti da nije bilo ničega, ali ipak... Sklopila je oči kako bi isključila osjetilo vida i koncentrirala se samo na zvukove, te pažljivo osluhnula. S njezine lijeve strane dopiralo je samo prigušeno hrkanje i šum Aragornova kretanja. Ali s desne strane... Zadržala je dah kako bi se posve umirila, i slušala. Ne, nije se čulo ništa. Mora da mi se učinilo. Ostala je tako još nekoliko trenutaka. Sve je bilo mirno. Zaključivši da joj se pričinilo nešto čega nema, okrenula se i opet počela šetkati, uzdahnuvši.

I onda je još jednom stala. Čekaj malo... Još jednom je duboko udahnula, pa još jednom. To je to, odjednom je shvatila. Miris je bio drugačiji. Točnije, smrad, pomislila je nabravši nos s gađenjem. Ali što smrdi i zašto...? Prisjetila se da je Gandalf rekao nešto o tome kako mu se ne sviđa miris u lijevom tunelu, ali to objašnjenje joj nije bilo zadovoljavajuće. Već neko vrijeme korača ovdje, a tek sada je primijetila miris. S rastućim nemirom, pomislila je kako bi morala provjeriti što je zapravo po srijedi. Treba mi svjetlost, samo ću malo poviriti.

"Aragorne!" Okrenula se na peti dok je to govorila i zakoračila natrag. "Daj mi..."

Pokret joj je spasio život. Na mjestu gdje je do tada stajala samo čas kasnije zrak je prorezao bačeni bodež. Iz tunela je iskočio ork, a za njim i drugi.

"Uzbuna!" vrisnula je izvlačeći mač. "Uzbuna!"

Čula je komešanje iza leđa, ali nije bilo vremena za osvrtanje. Parirala je prvom napadu te hitro izmaknuvši spustila mač na orka. Prvi je pao, a drugi je u hipu zauzeo njegovo mjesto i nasrnuo na nju. Više orka protrčalo je sa strane i navalilo na Družinu. Petnaest? Dvadeset? Ali dok je izmjenjivala udarce s orkom koji ju je napadao nije bilo vremena za brojanje. Ubrzala je svoje pokrete; njezina najjača strana bila je pokretljivost. Ork nije bio dorastao njenoj brzini i uskoro je pao posječen.

Brzo se okrenula. Sve što je mogla razabrati bio je mutno komešanje i kovitlac brzih pokreta mnogih ruku i mačeva. U djeliću sekunde uočila je jedino Aragorna i Legolasa kako se žestoko bore protiv svojih protivnika. Nije stigla pogledom tražiti ostale – novi ork je već bio tu. Zaustavila je njegov udarac i dok su dvije oštrice klizile jedna uz drugu njegovo lice joj se na tren našlo sasvim blizu. Dio lica mu je nosilo tragove davnih opeklina što mu je dalo još groteskniji izraz dok je režao na nju. Ovaj je bio viši i jači od većine i u trenu je shvatila da nije dovoljno snažna da mu se odupre na taj način. I umjesto da ga pokuša odgurnuti, hitro se izmaknula i bacila u stranu. Ork nije mogao spriječiti gubitak ravnoteže, poletio je naprijed. A Ellin se strelovito okrenula i zasjekla ga mačem u leđa dok je padao.

Pokraj nje u tom trenutku nije bilo više nikoga i zastala je samo na čas da uhvati dah. Ali nije još bilo vrijeme za odmor, bitka je još bjesnila. Nekoliko tijela orka ležalo je unaokolo. Mala spilja odjekivala je od zvonjave čelika, a brze titrave siluete boraca i mačeva plesale su po njenim zidovima. Dok joj je srce žestoko lupalo, pojurila je naprijed i bacila se na najbližeg orka, pokosivši ga s leđa. Tada je napokon uspjela obuhvatiti pogledom i cijelu Družinu; neprijatelji su najzad bili malo prorijeđeni. Gimli i Legolas stajali su pred hobitima i branili ih od nekoliko napadača, Boromir i Aragorn borili su se nekoliko koraka dalje od njih. Činilo se da nitko nije povrijeđen. Podigla je mač prema sljedećem protivniku...

"Ah!" Ali njezin krik prigušili su sudari oštrica. Oštar bol sijevnuo joj je kroz lijevu nogu. Jedan od orka na tlu – ranjen, ali ne i dokrajčen – zahvatio ju je mačem po bedru. Posrnula je i pala na koljena. Ork se pridignuo i iako mu je krv tekla iz velike rane na lijevome boku bacio se na nju. Brzim zamahom mača uspjela mu je izbiti oružje, ali od siline njegova nasrtaja i njoj je ispao mač iz ruke. Njegov zamah ih je oboje ponio naprijed i otkotrljali su se nekoliko metara dalje. Prikliještio ju je svojom težinom i sklopio ruke oko njezina vrata. Boreći se za dah refleksno je pokušala odmaknuti njegove ruke, ali stisak mu je bio poput čelika. Odmah je shvatila da se na ovaj način neće moći obraniti. Boreći se protiv instinktivne navale panike, iako je sve u njoj vrištalo da mu odmakne ruke koncentrirala se samo na jednu stvar – da izvuče nož koji je imala o pojasu. No njegova težina otežavala joj je pokrete, a od nedostatka zraka brzo je gubila snagu.

"Ellin!" Povik je dopro do nje, ali zujanje u glavi joj se pojačavalo sa svakom sekundom koja je odmicala; nije mogla prepoznati čiji je to bio glas. Najzad je uspjela sklopiti prste oko drške noža. Zadnjim mrvicama snage, dok su joj pred očima plesale crvene točkice, uspjela ga je izvući i zamahnuti prema njemu.

Nož je skliznuo niz njegovu verižnjaču, ne prouzročivši nikakvu štetu. A svaki njen djelić tijela vapio je za spasonosnim zrakom. Zar je ovo kraj?! Ne! Košmar slika joj je proletio glavom – prijatelji, obitelj, Boromir, uspomene, i sve što je tek htjela učiniti. Još jednom je zamahnula, ali još malo slabije no prije. Moram mu pogoditi glavu ili vrat... uobličila je posljednje svjesne misli. No njezina ruka nije uspjela provesti volju njenog uma, samo je slabašno zaplivala zrakom.

"Elliiiin!"

Želim živjeti! I dok joj se vidik već lagano zamućivao, usmjerila je svu preostalu snagu volje u taj jedan udarac i zamahnula prema njegovome lijevome boku, gdje se sjećala da je ranjen.

Oštrica noža ovog puta nije naišla na prepreku. Ork se trgnuo i zaurlao od bola. Na čas je popustio stisak... ali samo na čas. Već sljedećeg trenutka opet je pojačao svoj smrtonosni stisak; iz grla mu se izvijao krik bola i mržnje spojenih u iskrivljeni, neljudski urlik. Nije mogao preživjeti svoju ranu i to je znao; u očima mu je vidjela vatru agonije dok je svu svoju preostalu snagu unio u svoje šake. Sav se ustremio u taj jedan, posljednji cilj – povući za sobom u smrt i omraženu neprijateljicu.

Pomozite mi!

Svijet je počeo nestajati.

-x-x-x-

Author's note: ima klikova, vidim, ima ih, poprilično... ali zar baš nijedan review? Baš nitko? Nijedna riječ?