Imate na mom profilu poll vezan uz tempo objavljivanja ove priče, pa molim povratne informacije. Glasovi su anonimni (čak i za autora polla), pa glasajte bezbrižno. ;)

I da, naravno, poneki review bi me stvarno razveselio. Komentar, pitanje, kritika... bilo što. :)

-x-x-x-

"Samo... malo... odmora..." zasoptao je Sam i srušio se na koljena. Nije bio jedini koji je jedva hvatao dah. Nakon podužeg trka koji je uslijedio poslije izlaska iz Morije, svi su hobiti bili na kraju snaga. Frodo se također srušio na tlo. Rukom se držao za prsa, za mjesto gdje je ranije zadobio udarac trolova koplja. Ellin mu je brzo prišla i kleknula pokraj njega. I sama se već pomalo uspuhala te je i njoj ova mala stanka bila dobro došla.

"Boli li te?" upitala je, iako je u istome trenutku shvatila koliko je glupo to pitanje. Odgovor je bio očit. Hobit je kimnuo bez riječi, zatvorenih očiju. Usprkos sve gušćem mraku, jasno je vidjela koliko je bio blijed u licu.

"Sada ćemo to pregledati", rekla je i potražila pogledom Aragorna. On je već bio uz njih, iako trenutno nije obraćao pažnju na Froda već je gledao u nebo, mršteći se. Bilo je sve mračnije, a zvijezde su već neko vrijeme blistale na nebu. Još je samo na nad gorjem zapadu tamno plavetnilo bilo nešto svijetlije nijanse.

"Moramo biti brzi", rekao je ozbiljno. "Noć samo što nije nad nama, a orci sigurno neće mirovati. Moramo se što više udaljiti."

Legolas je preuzeo baklju iz Aragornove ruke i pridržao je iznad Froda kako bi im omogućio lakši i brži rad. Hitro su skinuli Frodovu odjeću; hobit je zadrhtao na hladnom noćnom vjetru, ali nije protestirao, samo je stisnuo zube. Ellin ga je poduprla s leđa, a Aragorn mu je promotrio ozlijeđeno mjesto. Na grudima su mu se pojavile velike modrice, a koža mu je bila mjestimice rasječena jer su mu se karike mithrilne verižnjače pri udarcu trolova koplja urezale u meso. Dobar dio te strane prsa bio mu je otečen i vrlo bolan na dodir; ipak, pažljivim pregledom Aragorn je ustanovio da, srećom, niti jedno rebro nije slomljeno.

Dok je on na brzinu čistio hobitove posjekotine i povijao mu ranu, Ellin je odsutno pogledavala unaokolo; pridržavala je hobita i jednostavno čekala da završe pa da krenu dalje. No tada je njen pogled koji je prelazio po okolini i njenim drugovima zapeo na sjajnoj iskrici na Frodovim grudima. Zlatni je prsten uhvatio svjetlost baklje i zablistao poput zvijezde.

Prsten.

Površina mu je bila posve glatka – pravilna i savršena. Zlaćana svjetlost meko se presijavala, topli narančasti odsjaj zatreperio je u tami. Nježne zrake, tanke kao paučina, svjetlucale su poput fine zlatne mreže.

Vjetar kao da je stao, a zvukovi zamrli. Jedino što je osjećala bio je blagi dodir i šapat svjetlosti. Bez ukrasa je i naizgled sasvim običan, ali prekrasan. Ellin se osvrnula pitajući se vide li i Legolas i Aragorn koliko je savršen taj mali predmet, tražeći i na njihovim licima neki znak divljenja. No lice iscjelitelja koncentrirano na posao koji obavlja, a još više Frodov ispitivački pogled koji je iznenada odozdo uperio u nju, brzo su je prizvali u stvarnost.

Ellin, saberi se, odmah se prekorila. Trepnula je, a stvarnost se razbistrila. Vjetar joj je ponovno milovao lice, a žamor tihog razgovora Družine ponovno je dopro do nje. Odvratila je oči od Froda i zavodljivog zlatnog sjaja koji je izvirao iz tog lijepog, ali zloćudnog i pogibeljnog predmeta, i nastojala zadržati pogled na bilo čemu u okolini – na visokim stablima oko njih, na dalekim srebrnim zvijezdama, tamnim siluetama gorja – samo da ne bi opet pogledala u Prsten. Duboko je udahnula nekoliko puta u nastojanju da se smiri.

"Evo, gotovo", rekao je Aragorn. Kako je tunika koja se spustila preko Frodovih grudi sakrila Prsten, Ellin je osjetila kao da joj je neka težina podignuta s ramena i odahnula je s olakšanjem. Odmaknula se od Froda, a on je potom ustao.

"Bolje mi je sada", rekao je i oprezno se protegnuo. "Mogu nastaviti trčati."

Ellin se odmaknula još malo, želeći povećati razmak između sebe i Prstena. Djelić sekunde, samo jedan mali djelić bio je dovoljan da je posve smuti i zaokupi. Znala je da je Prsten moćan, ali sve do sada njegova joj je moć bila tek apstraktan pojam, tek puka činjenica koje je samo neodređeno bila svjesna. Tek sada, osjetivši njegovo djelovanje na samoj sebi, shvatila je kolika je uistinu snaga toga maloga predmeta.

Ili je ovo samo dio njegove moći, prostrujalo joj je glavom, izazvavši još veću tjeskobu. Uplašila se. Ako se ovako nešto ponovi... Naježila se na samu pomisao.

"Onda, krećemo dalje." Aragornove riječi prenule su je iz misli. Graničar je preuzeo baklju natrag od Legolasa i poveo ih dalje; nastavili su svoj bijeg niz blage obronke gorja. No Ellin nije obraćala mnogo pažnje na stazu; njezine misli često su se vraćale prema onome kratkome, ali neugodnom događaju s Prstenom, ma koliko ga je željela potisnuti. I svaki put kad bi ga se sjetila, osjetila bi ubod stida. Legolas i Aragorn ga sigurno nisu ni primijetili. Jači su od mene. Potom bi sama sebi odlučno obećala da će ubuduće biti opreznija i ne dozvoliti da joj Prsten zaokupi pažnju.

Htjela je razgovarati o tome što je osjetila s Aragornom i na neki si način rasteretiti dušu, ali isto tako i nije to željela. Odviše se sramila što ju je Prsten tako lako privukao, i naposljetku odlučila zadržati svoje misli za sebe.

Ali najviše od svega mislila je na Gandalfa. Ne jednom, suze su kliznule niz njene obraze. Poznavala ga je otkad je znala za sebe. Bio je poput dobroga prijatelja, poput člana obitelji koji je uvijek tu u srcu, čak i kada nije blizu. Ponekad ga mjesecima, ili čak i godinama ne bi vidjela; ali čak i kada je bio daleko, uvijek ga je doživljavala kao sveprisutnog i bliskog. I uvijek ga je smatrala neuništivim; čak i kada bi zamislila njegov susret sa Sauronom, smatrala je da mu ovaj ne bi mogao nauditi. U njezinim očima nije postojalo ništa što ga je moglo poraziti.

Sve do sada. Sada ga više nije bilo. Otrla je nove suze.

Sjetila se njihova prvog susreta. Iako je bila sasvim maleno dijete, savršeno se sjećala svakog detalja – svoga čuđenja i sramežljivosti kada je ugledala visoki nepoznati lik u Elrondovoj kući, toplog osmijeha i pogleda koje joj je tada uputio, te svoje opčinjenosti zanimljivim, nesvakidašnjim strancem. Usprkos boli, pojavio joj se i smiješak na licu kada se sjetila kako ga je tom prilikom povukla za bradu, fascinirana dugom sijedom bradom kakvu nikada do tada nije vidjela; njezina je gesta izazvala prijekor roditelja, ali Gandalf joj je odmah velikodušno oprostio, shvaćajući da maleno dijete nije to napravilo u zloj namjeri. Prisjećala se i mnogih kasnijih susreta – njegovih lekcija, razgovora o povijesti, mudrih savjeta, kao i poneke zajedničke bitke. Svako sjećanje izazivalo je tugu. I nije mogla shvatiti da ga više nema.

A dok su njene misli plovile među uspomenama, kilometri su promicali pod njihovim nogama. Povremeno su zastajali zbog kratkog predaha, ali bojazan od potjere tjerala ih je dalje. Tek kad je prošlo nekoliko sati nakon izlaska iz Morije, kada su već zašli dublje u ravnicu a zvijezde prevalile više od polovice svoga puta po nebu, Aragorn je dopustio dužu stanku. Znala je da se ne osjeća spokojno i da se najradije ne bi zaustavljao sve do samog Lothloriena, ali do šume ih je dijelilo još nekoliko sati, a većina njih doista više nije mogla učiniti više ni koraka. Nisu postavili pravi logor – još su bili preblizu izlaza iz Morije a da bi se mogli opustiti – već su samo polijegali na tlo da se odmore. Aragorn i Legolas su ostali sjediti, budno motreći okolinu i daleke obronke iz pravca kojih su došli.

"Da bar nismo išli kroz Khazad-dum. Da smo barem uspjeli prijeći planinu." Mrzovoljni glas koji je narušio tišinu pripadao je patuljku. Ellin mu u mraku nije mogla vidjeti lice, ali nazirala je siluetu koja je sjedila blizu nje. Glava mu je bila spuštena, a ramena pogrbljena. "Bili ste u pravu, naravno", nastavio je pokunjeno, ne dižući glavu. "Ali ja to nisam htio shvatiti. Khazad-dum nije dom patuljaka kakav sam zamišljao. Sada vidim da su moje nade bile nerealne."

"Tvoja želja da vidiš dom svojih predaka, kao i da pronađeš sunarodnjake, bila je razumljiva", odvratio mu je blago Legolas i položio mu ruku na rame. "Svatko bi se na tvome mjestu osjećao isto."

"Khazad-dum... lijep je. Ali hladan. To više nije dom", zavrtio je glavom Gimli. "To je sada Moria. Da, to ime mu sada najbolje pristaje. 'Crni ponor'. Da barem nismo išli tim putem. Dao bih sve samo da je Gandalf još uvijek s nama." S tim se riječima okrenuo i umotao u svoju vreću za spavanje, ali trenutak prije no što je spustio glavu na ruksak koji mu je služio kao jastuk, još se jednom okrenuo prema Legolasu.

"Hvala ti, vilenjače", rekao je tiho, a potom se umirio.

Blagi noćni povjetarac spuštao se niz obronke planina. Ellin je ležala otvorenih očiju, promatrajući zvijezde. Bila je potpuno mirna, opuštajući umorne mišiće. Čeznula je za dužim odmorom i radovala se što će uskoro – za dva ili najviše tri dana – biti u Caras Galadhonu. Kupanje. Od same pomisli na to je zaboravila na umor i poželjela istoga trena nastaviti put. No najvažnije od svega, dobro čuvane granice Lothloriena napokon će ih bar na neko vrijeme – ma koliko kratko – zaštititi od opasnosti i pogibelji.

Prvi put je posjetila tu zemlju prije četrdesetak godina, zajedno s Arwen. Još davno prije toga njezina je sestrična mnoga stoljeća proživjela u Lorienu. Ellin se jasno sjećala prvoga dolaska i kako su je visoki mallorni ostavili bez riječi i očarali. Dugo je zurila u njih, zapanjena njihovom veličanstvenošću. Ali divljenje nikada nije nestalo; svaki put kada bi opet došla, uvijek se iznova divila toj čarobnoj prekrasnoj šumi.

Voljela je Lothlorien. Uvijek kada je bila u posjetu drevna šuma ispunjavala ju je mirom i radošću. Dok bi dodirivala njihovu koru, osjećala je šapat i spokoj stabala. Zrak je bio čišći i opojniji, vode bistrije i slađe, zvijezde blistavije nego drugdje. Galadrielin Prsten svojom je moći, spojen s voljom i moći svoje gospodarice, stvorio jednu od rijetkih oaza koje Zlo nije moglo dotaknuti. No samo su malobrojni znali da je jedan od Tri Prstena u Galadrielinom posjedu; neke su tajne morale ostati pomno skrivene od Neprijatelja.

Boraveći u Lorienu, Ellin se uvijek činilo da je odlutala izvan svoga prostora i vremena. Jesam li nekako zalutala u Doriath? Ili sam u samome Valinoru?, znala je pomisliti. Sada, sklopljenih očiju i s blagim osmijehom na licu, otplovila je među visoke mallorne; nije više ležala na tvrdom hladnom tlu u tamnoj noći, već je šetala šumom i livadama okupanim zlatnim suncem. Nerado je priznavala – ta je zemlja bila ljepša čak i od Rivendella. Ta je šuma bila starija i posebnija čak i od one u njenome kraju. Ali usprkos tome, Rivendell je voljela više; to je ipak bio njezin dom.

No sada ju je magija ponijela u Lorien – u najljepši i najčarobniji svijet koji je ikada vidjela. Miris elanora i niphredila prožimao je zrak. Ptice su veselo pjevale u krošnjama, a ispod njih poneka bi srna protrčala među drvećem. Udisala je mirisni zrak Zlatne šume, a topao povjetarac milovao je lišće, cvijeće i njezino lice. Trava joj je meko šuštala pod bosim nogama...

"Vrijeme je." Glas koji nije bio nimalo čaroban prekinuo je njezin polusan i sanjarenje o Lorienu. Gotovo je poskočila na ležaju.

"Zar već?" promrmljala je mrgodno. Bila je pospana. Izgledalo joj je kao da je prošlo tek nekoliko minuta otkako je legla. Protegnula je bolne mišiće; nažalost, umor nije posve nestao. "Pusti nas da spavamo." Okrenula se na drugu stranu i pokrila preko glave.

"Volio bih da mogu", odvratio je Aragorn. "Ali tu smo nešto više od sata. Vjerujem da nas orci slijede, a naša prednost se sada prilično istopila. Moramo krenuti."

"Više od sata? Nemoguće. Sigurno nas varaš", dobacila je neraspoloženo, glasa prigušenog vrećom za spavanje.

"Nažalost, ne varam se. Stvarno moramo ići."

Ellin se otkrila i sjela, pa se namršteno zagledala u njegovu tamnu siluetu. Potom je podigla pogled prema zvijezdama i njihovom položaju. Naravno, Aragornova procjena je bila točna – proteklo je nešto više od jednog sata otkako su se zaustavili.

Kupanje, podsjetila se slažući vreću. Što prije stignemo tamo, prije ću uskočiti u kadu. I s tom je mišlju umor postao bar malčice podnošljiviji.

Zora ih je zatekla kako ubrzano grabe prema Zlatnoj šumi. Ali sunce se nije pojavilo. Vedra noć prešla je u sivo jutro – nad njima su se nadvili olovni oblaci. Dvoje vilenjaka često su se osvrtali unatrag, tražeći svojim oštrim očima znake eventualne potjere. Ellin se povremeno učinilo da može vidjeti nešto, ali sićušni likovi za koje je mislila da vidi u daljini bili su toliko mutni i varljivi da ih nije sa sigurnošću mogla razaznati čak ni svojim vilenjačkim vidom.

I usrdno se nadala da joj se to komešanje u daljini samo pričinja, da je ta potjera samo plod njezine nervozne mašte.

Nisu se više zaustavljali. Hobiti su povremeno uzdisali i gunđali, ali rizik je bio prevelik; ako su orci išli za njima, nisu smjeli gubiti ni trenutka. Nastavljali su hodati usiljenim maršem, bez pauze. Poneki zalogaj okrepe – tek pokoji putni kolačić – pojeli su u hodu. Frodo se nije tužio na svoje posjekotine i modrice. Od izlaska iz Morije većinu je puta prevalio sam, tek povremeno su ga na leđima nosili Aragorn i Boromir. Nakon što je prethodne večeri pomogla Aragornu pri previjanju, Ellin s hobitom nije izmijenila niti jednu riječ. Osjećaj krivnje što ju je Prsten tako lako privukao i dalje ju je tištao, još uvijek neugodan i svjež u sjećanju. Sada je izbjegavala Frodovu blizinu, kao da će održavanjem distance izbjeći i moguća nova iskušenja. Znala je da je Prsten skriven i nevidljiv ispod njegove tunike, ali nije željela ni gledati prema njemu iz straha da će je pogled i na sam lančić dovesti u napast.

Ali nije se mogla otresti osjećaja da Prsten gleda nju.

Sati su prolazili. Potjera – ako je postojala – nije se približila dovoljno da bi je dvoje vilenjaka uočilo. Svi su se nadali da je to znak da orci ne idu za njima, ali istovremeno, bili su svjesni da je ta nada prilično labava.

Tijekom ranog poslijepodneva krajolik se polako počeo mijenjati. Ravnica više nije bila gola; oko njih je sada bilo sve više niskog raslinja. Zimzeleno grmlje unosilo je živost u jednolično sivilo suhe, zimom sparušene trave. A ogromna šuma, ujutro tek tanka linija na horizontu, sada se pretvorila u nepregledni ocean koji se prostirao dokle god su njihove oči mogle doprijeti.

Tada su stigli do plitke rječice.

"Nimrodel", šapnuo je Legolas, uz blagi osmijeh na licu. Kristalno bistra voda poskakivala je preko oblih kamenčića. Šapat sitnih valića bio je nalik nježnoj pjesmi, a žuborenje je djelovalo umirujuće, poput tihog glasa koji donosi utjehu i spokoj. Aragorn je zamišljeno gledao prema šumi i Ellin je znala da ne vidi visoke mallorne neposredno na rubu velike šume, već da je pred njim slika dalekog zelenog proplanka obraslog zlatnim elanorom i vilenjakinje koja mu polako prilazi. U Lorienu je uz Arwen proveo neke od najljepših trenutaka svoga života.

"Lijepo ime", komentirao je Pippin, teško dišući od umora. "Znači li nešto?"

"To je ime jedne vilenjakinje", odvratio mu je sjetno Legolas. "Živjela je uz ovaj potok, kasnije nazvan po njoj. Moj narod kaže da se niže, u žuborenju jednoga slapa, još može čuti odjek njezina glasa."

"Što joj se dogodilo?" upitao je Frodo nakon što Legolas nije odmah nastavio.

"To nitko ne zna", rekla je Ellin tužno. "Nimrodel je bila od roda Šumskih vilenjaka, kao i narod Lothloriena. Putovala je na jug kako bi se ukrcala na lađu koja će je zajedno s Amrothom, njezinim voljenim, povesti na Zapad. Ali zalutala je na prijevojima Bijeloga gorja i nitko je više nije vidio. Možda je stradala, ili je pak lutajući uvenula od tuge za Amrothom..."

"A on ju je uzalud čekao na lađi u Belfalaskom zaljevu", nastavio je Legolas. "Bilo je to još 1981. godine Trećega doba, prije više od tisuću godina. Drugi vilenjaci su požurivali odlazak, bojeći se dolaska zime i snažnih vjetrova, ali odlagali su isplovljavanje videći njegovu bol i nadu. Naposljetku, jedne je noći jaka oluja otrgla brod iz luke i ponijela ga prema pučini. Probudivši se, Amroth je očajno skočio preko ograde broda i zaplivao prema obali. Ali nikada nije stigao do nje. Bio je izgubljen u valovima."

"Oh", oteo se tih usklik Pippinu. Snuždeno je pognuo glavu. "Tužna priča."

"Kao i mnoge druge iz povijesti Međuzemlja", rekao je Legolas, pa vidjevši rastužene izraze hobita brzo dodao, "ali ne sve. Neke imaju i sretan završetak."

"Bit će prilike za neke ljepše priče kada budemo u Lothlorienu", kimnuo je Aragorn. "Sada moramo požuriti i krenuti dalje."

Pregazili su rječicu i nastavili put. Svakom minutom, svakim korakom, velika im je šuma bila sve bliže. Ipak, još su bili daleko od sigurnosti. Ellin se i dalje osvrtala, ali kako je poslijepodne odmicalo i svjetlost oblačnog dana počela bivati oskudnija, postajalo joj je sve teže razabrati zbiva li se išta u daljini iza njih.

Naposljetku, u predvečerje su stigli do Loriena, zastavši prije nego što će ući u šumu. Čak i izdaleka se vidjelo da su stabla ogromna, no tek se izbliza mogla pojmiti njihova prava veličina. Ogromne krošnje nadvijale su se poput divova nad malenim figurama putnika. Široke, masivne grane velikih mallorna račvale su se visoko – desecima metara iznad tla – a većina stabala je bila toliko velika da bi bilo potrebno dvadesetak ljudi da, držeći se za ruke, uspiju obuhvatiti deblo. Činilo se da ulaze u visoke dvorane čije svodove čine isprepleteno lišće i grane, a debla su potporni stupovi. Ellin je nekoliko trenutaka zadivljeno promatrala šumu, a onda se osvrnula. Na licima Družine bili su ispisani različiti osjećaji – od ljubavi i divljenja do nepovjerenja i straha. No nijedno nije bilo ravnodušno.

"Tako su golemi", prošaptao je Merry sa strahopoštovanjem. "Najveće drveće u Shireu je ono u Staroj Šumi. Ali izgleda maleno u usporedbi s ovima. Ne može se mjeriti s ovima. Nikako. Ni veličinom... a ni ljepotom."

"Kakvo je to lišće?" upitao je Pippin, zadivljeno promatrajući krošnje. "Izgleda kao da je cijela šuma pozlaćena. I zašto nije otpalo ako je požutjelo u jesen?"

"Pa ova se šuma i zove upravo tako – Zlatna šuma", odgovorio je Legolas. "Lothlorien bismo mogli prevesti kao 'Rascvala zlatna zemlja', ili pak 'dolina'. Šuma je nazvana zlatnom upravo zbog mallorna čije lišće u jesen požuti i dobije zlatnu nijansu, ali ne opada već ostaje na stablima sve do proljeća. Tek tada pada na tlo, i u to doba godine je šuma najljepša: krošnje propupaju mladim, nježnim zelenilom i žutim cvijećem pa izgledaju kao da su prošarane zlatom. Tlo je tada prekriveno zlatnim sagom, a debla se doimaju srebrnima jer je kora mallorna siva i glatka. Volio bih da se mogu naći ovdje upravo u proljeće", završio je uz čeznutljiv uzdah.

"Ja sam sretan što sam tu i sada", rekao je Frodo. "Prekrasno je."

Lica ostalih hobita odražavala su jednako divljenje. Zurili su u vis, očarani šumom. Jedino je Gimli djelovao sumnjičavo.

"Ne jednom sam čuo da je ova šuma začarana", rekao je, s rukama na oružju. "Čudne stvari se zbivaju unutra, pričali su mi. A kraljica ima strašnu moć..."

"A tko ti je to pričao?" odvratio je Legolas, smijući se. "Netko tko nikada nije bio ovdje? A on je pak čuo od nekog drugog, tko također nije bio ovdje? Gimli, prijatelju, pa nećeš valjda vjerovati 'rekla-kazala' bapskim pričama?"

"Ima nešto u pričama, siguran sam. Nešto je tu čudno", rekao je patuljak tvrdoglavo. "Ova šuma nije kao druge."

"To je istina", potvrdio je Aragorn i kimnuo. "Osim Fangorna, Stare šume i Loriena, nijedna druga šuma u Međuzemlju ne predstavlja oazu koja je gotovo izdvojena iz prostora i vremena. No dok Fangorn i Stara šuma mogu biti mračni, Lorien je oaza svjetlosti i mira, a moć vilenjaka i njihove gospodarice itekako pridonosi tome. Skoro nitko tko zađe u nju neće izaći neizmijenjen. Ali nitko tko je čista srca, bio on vilenjak, čovjek, ili pak pripadnik bilo koje druge rase, ne mora se plašiti ulaska."

"Hmpf", progunđao je Gimli. "Srca svih patuljaka su čista, ne sumnjaj u to. Ali ja bih ipak volio da smo mogli putovati drugim putem."

"Imam prijedlog", rekao je Legolas sa smiješkom i prišao Gimliju. "Kada smo ušli u Moriju, upitao si mene i Ellin što mislimo o njoj." Zastao je i namignuo joj. Ellin je pogodila što mu je na umu pa je stala uz njega, kimnuvši patuljku. "Tada, prve večeri, nismo još mogli ništa reći. Imali smo neke predrasude o Moriji, i pravi smo sud o njoj stekli na kraju, kada smo je prošli. Kako bi bilo da i ti Lorien procijeniš tek na kraju, nakon što ga upoznaš? Što kažeš?" upitao je i pružio ruku u znak svojevrsne pogodbe.

"Pošteno", priznao je Gimli i prihvatio ponuđenu ruku. Ellinin osmijeh postao je širi i potapšala ga je po ramenu.

"Vidjet ćeš, lijep je", rekla je toplo i kimnula. I tako su krenuli i zašli u veliku šumu. Gimli je bio posljednji, oklijevajući nekoliko trenutaka kada su ostali već bili nekoliko koraka ispred njega, a onda se prenuo i uz uzdah požurio za Družinom.

Među velikim mallornima rasla su i druga stabla, te mjestimično i grmlje i drugo nisko raslinje. Visoko nad tlom nadvijao se svod isprepletenog zlaćanog lišća. Nije bilo vjetra, sve je bilo mirno, i samo je povremeni šušanj koraka narušivao tišinu. Izuzev Ellin, Aragorna i Legolasa kojima to nije bio prvi posjet Zlatnoj šumi, ostali su i dalje najveći dio vremena zadivljeno zurili u vis.

I Gandalf je volio Lothlorien. Misao je došla iznenada, nezvana i nenajavljena. A sada, više nikada ga neće vidjeti. Više nikada neće šetati pod zlatnim krošnjama. Dok je njen um polako spoznavao bolnu istinu, slike oko nje zamaglile su se od suza, a večer kao da je u trenu postala ledena. Vilenjakinja se pokušala čvršće omotati plaštem, ali nije pomoglo; bol i studen u srcu bile su jače od bilo kakvog dodira zimske noći.

-x-x-x-

Šuma je postajala gušća, a kako se spuštala noć, postajalo je sve teže pronaći dobar put među stablima i grmljem. Zlatne krošnje pretvorile su se u tmurni olovnosivi svod kroz koji se nebo uopće nije vidjelo. Boromir se pitao vodi li ih Aragorn nekim određenim putem ili pak samo nasumce ulazi dublje u šumu kako bi im ona pružila zaštitu od eventualne potjere.

U Lothlorien je ušao pomiješanih osjećaja. S jedne strane, moć ove šume i vilenjaka u njoj trebala im je pružiti sigurnost i toliko potreban odmor. Kada su stigli dovoljno blizu, zinuo je od čuda, baš poput svih ostalih. I sama veličina mallorna bila je impresivna, a njihova ljepota je ostavljala svakoga bez daha. Nevoljko je morao priznati da su šume Ithiliena i Bijeloga gorja neugledne u usporedbi s ovom veličanstvenom šumom.

No s druge strane, nije mogao zaboraviti na činjenicu koja ga je mučila odavno i o kojoj je često razmišljao – da su se Galadhrimi posve izolirali i da nikada nisu bili saveznik Gondoru niti Rohanu. Argumenti koje su mu svojevremeno bili iznijeli Ellin i Aragorn nisu mu se činili dovoljno jakima. Zato je sada još više želio upoznati ih iz prve ruke, otkriti što ih pokreće... i ako treba, otvoreno iznijeti svoje zamjerke.

Večer je prešla u noć. Procijenio je da su zašli možda pet kilometara u šumu kada je Aragorn dao znak za zaustavljanje i odmor. Hobiti, najumorniji od svih, odmah su polijegali na tlo. Boromir je odložio svoju naprtnjaču i osvrnuo se. Koliko je mogao razabrati u mraku, bit će im dobro i udobno na mekoj, lišćem prekrivenoj zemlji; na ovome su putovanju često noćili i na mnogo gorim mjestima. Odsutno je pogledao i prema krošnjama i već okretao glavu na drugu stranu, kada je shvatio da je možda vidio nešto neobično. Brzo je vratio pogled uvis. Je li mu se to samo pričinjavalo ili je opazio odsjaj svjetiljke? Bio je tako slabašan da nije bio siguran poigrava li se to njegova mašta s njime; uostalom, kako bi itko mogao doći tako visoko? I upravo kada je zaključio da je zacijelo pogriješio, treperenje svjetla se malo pojačalo, a Legolas se naglo uspravio, pogleda uprtog prema krošnjama.

"Ne mičite se", začuo se zapovjedni glas odozgo. Govorio je Zajedničkim jezikom, s jakim sindarinskim akcentom. Boromir je instinktivno pružio ruku prema maču i pogledao prema gore, no u mraku nije mogao vidjeti ništa. Pokraj njega, Gimli je skočio na noge, držeći svoju sjekiru u rukama.

"Tko? Gdje...?" uzviknuo je, pogledavajući uvis.

"Patuljak diše tako glasno da bismo ga mogli ustrijeliti i u mraku", nastavio je glas iz krošnje; zvučao je zabavljeno. Gimli je ljutito zarežao i prijeteći podignuo svoje oružje.

"Ne, Gimli." Legolas je zaustavio patuljkov oštar prosvjed i spustio mu ruku na rame. Istovremeno je kimnuo Aragornu pa podignuo glavu.

"Ja sam Legolas, sin Thranduilov", započeo je govoriti, "a uz mene su..."

"Znamo tko ste i koliko vas ima u Družini", prekinuo ga je drugi vilenjak, sada izmijenjenoga glasa. Zvučao je prijateljski, a bio je praćen i tihim smijehom drugih vilenjaka. "Promatramo vas već neko vrijeme. Spustit ćemo ljestve. Za početak pozivamo tebe i vilenjakinju iz vaše Družine da se popnete k nama, a potom će nam se pridružiti i ostali."

Boromir je više čuo no vidio kako se Legolas i Ellin penju i nestaju u visini. Dok su se hobiti tiho i ponešto uznemireno došaptavali, prišao je Aragornu. "Pridružiti? Gdje?" upitao je.

"Lorienski vilenjaci obitavaju u krošnjama gdje grade svoje nastambe, odnosno talane, kako ih oni zovu", odgovorio mu je Aragorn. "Galadhrimi, što je naziv za njih, zapravo znači 'narod drveća'."

"Pa kako mogu živjeti gore? I kako to izgleda...?" promrmljao je Boromir gledajući uvis, ali osim slabašnog odbljeska plavičastog svjetla ništa drugo nije uspio razabrati u tami.

"To ti je... ma zapravo ne", nasmijao se graničar. "Neću ti pričati, vidjet ćeš uskoro i sam."

"No dobro", kimnuo je Boromir.

"Sreća je što smo naletjeli na njih", nastavio je Aragorn. "Iako smo u šumu ušli još prije nešto više od jednoga sata, zapravo smo još uvijek blizu ruba. Nismo zašli dovoljno duboko da bismo bili sigurni od moguće potjere. Ali sada kada smo među vilenjacima više se ne moramo bojati."

"Pretpostavljam da se nisu slučajno zatekli tu, već da su tu radi čuvanja svojih granica?" Pogledao je prema tamnoj Aragornovoj silueti.

"Da, moraju to stalno činiti", kimnuo mu je graničar. "Orci ih često napadaju, kako iz Maglenoga gorja, tako i iz južnog Mrkodola. Vjerojatno smo naletjeli na patrolu koja čuva ovaj kraj."

"Ako je ova šuma stvarno čarobna, zar ne bi trebala imati neku posebnu zaštitu? Neku magičnu prepreku kroz koju orci ne bi mogli proći?" upitao je Pippin koji im se približio u međuvremenu. Glas mu je bio pun nade.

"Nešto poput Melianinog pojasa? Bojim se da ne, dragi hobite. Nema više nikoga u Međuzemlju tko bi mogao učiniti tako nešto", odgovorio mu je Aragorn.

"Poput čega?" odvratio je Pippin, potpuno zbunjen.

"Oh, oprosti, zaboravio sam da vjerojatno nećeš znati o kome se radi", rekao je Aragorn, ispričavajući se. Boromir je primijetio kako se Aragornov tamni lik okreće prema njemu. "Znaš li ti na koga sam mislio?"

Boromir je kimnuo. Neke stvari se jednostavno nisu zaboravljale, ma koliko školske lekcije iz povijesti bile daleko.

"Bilo je to vrlo davno", rekao je Aragorn okrenuvši se opet prema hobitima. "Moramo se vratiti više tisuća godina u prošlost, u Doba Drveća. Melian je bila Maia koja je došla u Međuzemlje i zaljubila se u Thingola, jednoga od vilenjačkih kraljeva. Njihova kći je bila Luthien, najljepša i najhrabrija vilinska djeva..." Aragorn je zamišljeno zastao na tren, i prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je nastavio govoriti. "Thingol i Melian su bili kralj i kraljica Doriatha, a zahvaljujući svojim moćima ona je uspjela zaštititi njihovu zemlju. Ali naposljetku, zbog spleta mnogih zlosretnih okolnosti, i njihova je lijepa šuma na kraju bila uništena." Graničar je uzdahnuo. "No danas nema više nikoga poput Melian. Istina je da su Galadriel i Celeborn, gospodari Lothloriena, među najstarijim i najmoćnijim vilenjacima u Međuzemlju kao i da njihova moć pridonosi posebnosti ove zemlje, ali ne mogu biti ravni moći koju imaju Maiari."

"Šteta", uzdahnuo je Pippin razočarano. "Bilo bi dobro da imamo neku posebnu zaštitu."

"Slažem se", kimnuo je Aragorn. "No nemoj se sada više bojati jer orci nisu dorasli lorienskim borcima."

Tada su iz pravca u kojem se nalazio Frodo doprli zvuci komešanja, a zatim i tihi jauk. Hobit se našao na tlu, a Aragorn mu je hitro prišao. "Frodo? Jesi li dobro?" upitao ga je.

"Sve je u redu, nije ništa ozbiljno", odgovorio je hobit. "Spotaknuo sam se preko svog zavežljaja i pao, pa me sada malo bole cijela prsa od udarca. A malo sam i umoran. Postalo mi je malo teško micati se."

"Izdrži još malo", rekao mu je ohrabrujuće Aragorn. "Čim se smjestimo gore, stavit ću ti na modrice novi melem i dati ti čaj protiv bolova."

"Gore? Kako to misliš, gore?" upitao je Sam zastrašeno. Iz njegova je tona bilo i više nego očito da ga pomisao o penjanju na stabla poprilično užasava.

Kao odgovor na njegovo pitanje, uto se iz pravca jednog od susjednih mallorna začulo šuškanje, a iz krošnje im se ponovno obratio glas koji su čuli maloprije.

"Ljestve vise niz stablo", doviknuo im je vilenjak. "Sada se svi popnite gore k nama."

Niti jedan od hobita nije bio ni najmanje sretan zbog toga; kako je Boromir više puta čuo iz njihovih priča, hobiti su skoro isključivo živjeli u prizemnicama i nisu voljeli visine. No sada im nije preostalo drugo nego popeti se i svi su članovi Družine, jedan po jedan, krenuli uvis.

Ljestve su bile napravljene od vrlo čvrstoga užeta i Boromir je otkrio da nije teško penjati se. Nakon nekoliko minuta našao se u krošnji mallorna i znatiželjno se osvrnuo. Jedna je lampa blago osvjetljavala drvenu platformu na koju su se popeli. Uočio je da je pravokutnog oblika; duža je strana mogla biti duga sedam ili osam metara, a kraća nešto manje. Počivala je na granama koje su se račvale iz debla, a tri su se masivne grane pružale i uvis pa su izgledale poput stupova koji pridržavaju drveni strop nad njima. Promatrajući ih, još je jednom uvidio koliko su zapravo mallorni bili divovski; ono što su ovdje bile tek grane koje su se račvale iz debla zapravo je bilo mnogo šire od debla većine drugog drveća.

Platforma je umjesto vanjskih zidova imala samo tkanine, poput zavjesa, a u jednome je kutu daskama bila ograđena mala zatvorena prostorija. Dočekalo ih je šest vilenjaka, a jedan od njih im je prišao.

"Dobrodošli na naš skromni talan", rekao je plavokosi vilenjak kada su se svi u Družini popeli na platformu. "Moje ime je Haldir, a ovo su moja braća Rumil i Orophin", predstavio je dvojicu najbližih. "Za sve što vam je potrebno možete se obratiti nekome od nas. Ostali, na žalost, ne govore Zajednički jezik." Prešao je pogledom po svim putnicima, da bi se naposljetku zaustavio na Aragornu. "Od Legolasa i Ellin čuli smo nešto više o vašem putovanju. Moja braća i ja odvest ćemo vas u Caras Galadhon do naših gospodara. Ali večeras nećete dalje putovati, već ćete ostati ovdje. Naši izvidnici su u sumrak uočili kretanje orka iz Maglenoga gorja. Možda će doći do borbe, a ovdje ćete biti sigurni."

"To bi mogla biti skupina koja nas je slijedila od Morije", rekao je zamišljeno Aragorn. "Pretpostavljali smo da nas progone i žurili smo u nadi da ćemo im uspjeti umaknuti, no nismo mogli biti sigurni."

"Uzbunili smo sve suborce u ovom dijelu Loriena", kimnuo mu je Haldir. "Ako uđu u šumu, niti jedan neće živ izaći iz nje", rekao je s apsolutnom odlučnošću.

"Moramo spavati ovdje?" upitao je uto Pippin nesigurnim glasom. Svi hobiti su se tjeskobno ogledavali oko sebe i bilo je više nego očito da bi se radije nalazili bilo gdje drugdje. Boromir se morao osmjehnuti gledajući nelagodu na njihovim licima; od svih opasnih mjesta na kojima su logorovali, uza sve moguće vremenske i ostale nepogode, izgledali su kao da im je ovo mjesto – premda suho i mirno i zaštićeno – najveća neugodnost na cijelome dosadašnjem putovanju.

"Imam dojam da ću se skotrljati ako zaspem", dodao je tiho Merry i koraknuo malo bliže sredini platforme.

"Ne brinite", nasmiješio im se Haldir. "Talan je sasvim ravan i ne biste se mogli otkotrljati. A kada biste prišli rubu i odmaknuli zavjese, vidjeli biste da postoji i ograda."

Hobiti su ga još nekoliko trenutaka sumnjičavo promatrali, a naposljetku je Sam, koji je u početku najviše negodovao zbog penjanja, bio taj koji je prvi progovorio.

"A dobro, što je, tu je. Glavno da nas orci ne mogu dosegnuti. A što prije se smjestimo, to ćemo se prije okrijepiti i odmoriti", rekao je i raširio svoju vreću za spavanje, pa sjeo na nju i posegnuo za svojim zalihama putne hrane. Na Haldirov znak, vilenjaci su iz prostorije na talanu iznijeli svježi kruh i pečeno meso. Pogled na ukusnu večeru hobitima je odmah popravio raspoloženje, a i ostalima je izmamio osmijehe; dok su ranije užurbano marširali kroz šumu Boromir nije razmišljao o večeri, no sada je osjetio kako mu se apetit budi. I tada su svi zajedno sjeli u krug i prionuli na jelo. Okusivši kruh, Boromir je zaključio da ga malo podsjeća na onaj koji je probao u Rivendellu, no istovremeno je bio i različit. Piće koje su im poslužili očigledno je bila neka vrsta voćnog soka – bio je osvježavajuć i sasvim blago zaslađen – no nije mogao prepoznati o kojoj se vrsti radi.

Kada su povečerali, hobiti su polijegali na svoje ležajeve. Boromir se protegnuo; osjećao je lagani umor, no nije još bio pospan. Neupadljivo je pogledao prema Ellin. Ustala je i prišla Haldiru, a odmah im se pridružio i Legolas. Troje vilenjaka sjelo je na drvenu platformu i započelo razgovor. Iz onih nekoliko riječi koliko je uspio čuti, primijetio je da govore svojim jezikom. Naravno.

Još otkako su krenuli iz Rivendella, putovali su pustim krajevima i nisu naletjeli ni na kakvo naselje, bilo ljudsko ili vilenjačko. Lothlorien je bila prva naseljena zemlja kroz koju su prolazili. I bila je vilenjačka. Pomislio je kako je prirodno da će se Ellin i Legolas u Lorienu osjećati ugodno, kao kod kuće; bili su među svojim narodom. Tada se prisjetio da mu je Ellin rekla da je neko vrijeme živjela ovdje.

Shvatio je da je potpuno normalno da će ona sada željeti boraviti među vilenjacima; zacijelo je ovdje imala i brojne prijatelje. Ipak, spoznaju je prihvatio sa žaljenjem. Volio bi kada bi on bio taj s kim bi ona željela provoditi vrijeme... i iznenadio se shvativši koliko ga je pogađalo to što sada ne sjedi uz njega.

Prigušio je uzdah razočaranja i ustao, te polako krenuo obilaziti platformu, proučavajući talan i zastore. Koliko je mogao vidjeti u ne baš jakom svjetlu svjetiljke, strop nije bio sasvim ravan već se blago spuštao prema jednoj strani, a daske od kojih je bio napravljen rubovima su nalijegale jedne preko drugih što je značilo da nije propuštao kišu. Daske poda i stropa tijesno su prianjale uz grane mallorna koje su se pružale uvis, a mali ulaz kroz koji su se ranije popeli sada je bio zatvoren drvenim poklopcem. Dok je stajao uz jednu od grana mallorna, prišao mu je Gimli.

"Hm, možda i jesmo sigurni ovdje, ali slažem se s hobitima", tiho je progunđao patuljak. "Radije bih bio u kakvoj solidnoj kući, ili još bolje, u nekoj podzemnoj utvrdi."

Boromir mu se nasmijao. "Bojim se da ništa takvoga nema u blizini. No jednom kada dođemo u Minas Tirith, vjerujem da ćeš smatrati da je dobro utvrđen."

"Nemojte donositi sud o Lothlorienu nakon što ste vidjeli samo ovaj talan." Boromir nije čuo korake vilenjaka koji im se približio, a sudeći prema tome kako se Gimli trgnuo od iznenađenja, nije niti on. Čak i nakon vremena provedenog na putu s Legolasom i Ellin, očito je trebalo proći još vremena prije no što će se naviknuti na posve bešumno vilenjačko kretanje.

Vilenjakove riječi dale su naslutiti da je čuo početak njihova razgovora. Boromir ga je promotrio i brzo se prisjetio početnog upoznavanja. Jedan od Haldirova dva brata... Rumil. Da, ovo je Rumil. I on je imao svijetlu kosu poput brata, a bio je malo viši od njega.

"Pa, kakvi su ostali?" upitao je Gimli prekriživši ruke na prsima. Doimao se prilično skeptičnim prema onome što ih je čekalo.

"Bit ćeš prvi patuljak koji će ikada imati prilike to vidjeti." Rumilov je sindarinski akcent bio još izraženiji no u njegova brata. Zajednički jezik je govorio pravilno, no vrlo polako, kao da se mora pomno koncentrirati na to što govori.

"Jesu li sve vaše kuće građene na drveću?" upitao ga je Boromir.

"Skoro sve", potvrdio je Rumil. "Samo je malo nastambi, raznih namjena, smješteno na tlu."

"Ne mogu zamisliti da bi itko htio živjeti tako visoko od zemlje", rekao je Gimli i u čudu zatresao glavom.

"Živimo tako već tisućljećima", odvratio mu je Rumil. "Dio nas naselio se ovdje još za vrijeme Velikoga Putovanja, prije Prvoga doba", dodao je, primijetivši Boromirov upitni pogled. "Još je mnogo drugih došlo kasnije. Jednostavno, volimo drveće i želimo živjeti u zajedništvu s njim. A volimo i zvijezde, pa smo im na ovaj način bar malo bliže." Spustio je pogled na Gimlija. "Tvoj narod voli zemlju, zar ne? Ne živite li zbog toga duboko u njoj?"

"Pa... da", kimnuo je zamišljeno Gimli, kao da upravo u tom trenutku počinje shvaćati usporedbu. "U pravu si. Razumijem vaše razloge. Ali ja sam patuljak i želim biti što bliže zemlji. Zato nisam presretan ovdje."

Boromir se malo ogledao oko sebe. Talan na kojem su se nalazili pružao je samo ono najosnovnije.

"Pretpostavljam da su kuće u vašim naseljima veće od ovog...?" upitao je i usput raširio ruke, pokazujući na prostor oko njih. I zatvorene pravim zidovima, nadam se, dodao je u sebi. Iako ovdje nije bilo hladno kao što bi bilo na otvorenom, zavjese nisu pružale pravu zaštitu od hladnoće. Valjda ne žive u ovakvim kućama, ponadao se.

"Naravno!" nasmijao se Rumil. "Ovo je najobičnija stražarnica i promatračnica. Dođite vidjeti." Poveo ih je do male prostorije u kutu talana. Svjetlost je bila oskudna, ali Boromir je ipak uspio razabrati unutrašnjost. Unutra je bio jedan krevet i stol, te nekoliko polica pričvršćenih na jedan zid. Na stolu se nalazilo nekoliko zamotuljaka različitih veličina. "Ovdje držimo samo ono najosnovnije – nešto hrane i zalihe rezervnih lukova i strijela", objasnio je. Zatvorivši vrata, malo je odmaknuo najbliži zastor. Drvena ograda visine nešto više od jednog metra pružala je zaštitu od pada. "Kada otvorimo sve zavjese, kao što se može učiniti, imamo sjajan pregled svega što se događa u okolini, a u susjedstvu postoji još nekoliko talana namijenjenih stražarenju."

Boromir je kimnuo, odmah uviđajući sve prednosti položaja na visini. Ujedno je uočio da, osim Haldira koji je razgovarao s Ellin, Legolasom i Aragornom, te Rumila koji je razgovarao s njima dvojicom, ostali vilenjaci stoje uz rubove talana i kroz otvore u zavjesama gledaju van. Zamislio je vojsku vilenjaka smještenih na ovim talanima kako zasipaju napadače iz visina neprekidnim valovima strijela; na ovaj su način sigurno bili vrlo ubojiti protiv bilo kakvog napada orka.

"Zar ih možete vidjeti noću?" upitao je. Znao je da vilenjaci imaju oštriji vid nego ljudi, no nije bio siguran odnosi li se to i na noćnu tamu.

"Ne, u tamnim noćima bez mjeseca ne možemo. Što se tiče noćnog vida, tu su ipak oni u prednosti", rekao je, a lice mu se nabralo od gađenja. "Ali prilično su bučni, pa se ipak može zamijetiti njihov dolazak."

"Imate li ovakve promatračnice duž cijele granice?" upitao je Boromir.

"Ne, ipak ne možemo nadzirati baš cijelu dužinu granica, nema nas dovoljno", odgovorio je Rumil.

"A napadaju li vas orci često?"

"Da, iz Maglenoga gorja su učestali napadi i to već vrlo dugo", odvratio je vilenjak, sumornog izraza lica. "Zadnjih nekoliko godina sve su češći napadi i s istoka, iz Mrkodola. Orci prelaze Anduin i upadaju u našu zemlju. Zacijelo je to znak jačanja moći Dol Guldura."

Boromir je kimnuo u znak slaganja. Posljednjih su godina i napadi na Gondor bili sve žešći, što je značilo da Sauronova moć raste, a koliko je imao prilike čuti, činilo se da snaga njegovih slugu raste svugdje. Tama je prijetila cijelom Međuzemlju, a Lothlorien očito nije bio iznimka.

"Šteta što Gandalf i ostali koji su bili s njim nisu ubili Neprijatelja kada su ga napali u Dol Gulduru prije toliko godina", promrmljao je namršteno Gimli. Prije više desetljeća, onda kada su patuljci ponovno osvojili Pustogoru, Bijelo je vijeće istovremeno istjeralo Saurona iz njegove utvrde u južnome Mrkodolu; na vijećanju u Rivendellu Boromir je saznao da su u tamnicama Dol Guldura bili ubijeni i neki od patuljačkih kraljeva. Razumio je Gimlijev bol i ljutnju.

"Nažalost, njega se ne može ubiti tako lako", uzdahnuo je Rumil, "A kako je kasnije opet ojačao, tako su njegove sluge koje su se u međuvremenu još namnožile ponovno podigle svoje utvrde u Mrkodolu. Vjerujemo da barem jedan od nazgula stalno boravi u Dol Gulduru, a možda i više njih."

"Zar ih ne možete istjerati nekom vašom vilenjačkom magijom? Priča se da je vaša gospodarica velika čarobnica", progunđao je Gimli.

"Da je moguće nekim čarobnim potezom eliminirati zlo, to bi već odavno bilo učinjeno", odvratio je tužno Rumil i zatresao glavom. "Vilenjaci ne raspolažu magijom, bar ne u smislu u kojem vi to možda zamišljate. Da, mi možemo, primjerice, čuti misli drveća u našoj šumi. Mi osjećamo duše bliskih nam osoba na način na koji vi ne možete, a gospa Galadriel može vam uputiti misli i ako ne progovori na glas. No mi to ne bismo nazvali magijom, već bismo rekli da to možemo zato što smo različiti od vas."

"Pa, ako je tako, onda vam i nisu baš nešto velike vaše moći", rekao je Gimli i slegnuo ramenima. "Očekivao sam više."

"Na temelju čega? Priča koje se mijenjaju sa svakim idućim pripovjedačem? Međutim, priče su pogrešne jer većina rasa ima pogrešne... kako se ono kaže?" Rumil je na čas zastao, namrštena izraza, kao da se pokušava sjetiti prave riječi na Zajedničkom jeziku. "Ah, da. Predodžba. Većina ima pogrešne predodžbe o nama."

"Koliko ste sami krivi za to?" upitao ga je Boromir. Pitanje je moglo zvučati provokativno, no govorio je sasvim mirno, bez optuživanja, ne želeći izazvati sukob; samo je htio saznati odgovore i na taj način upoznati vilenjake bolje. "Vaša kraljevstva su skoro posve zatvorena, bez mnogo kontakata s drugim narodima, a bolje upoznavanje bi moglo dovesti do boljeg razumijevanja."

"Možda si u pravu", rekao je zamišljeno Rumil. "Razlozi za zatvorenost, ili bar dio njih, rekao bih, leže u nekim lošim iskustvima u povijesti."

"Ipak, je li to ispravno? Kako ćemo ići naprijed ako ćemo stalno gledati unatrag?" odvratio mu je Boromir protupitanjem.

"Mnogi vilenjaci žive u prošlosti. Vjerujem da je to upravo zbog naših dugih života i vezanosti za Ardu. Želimo promjene oko nas, zato jer se sami ne mijenjamo, ali istovremeno ih se i plašimo. I tako se krećemo u zatvorenom krugu." Rumilovo lice se namrštilo, a Boromir mu je u očima mogao pročitati tugu. Tada je vilenjak pogledao Gimlija. "Međutim, ako ništa drugo, jedna se stvar mijenja upravo sada. Kao što sam ti rekao, ti si prvi patuljak koji je ikada kročio u Zlatnu šumu. No tko zna, možda nisi posljednji. Čini se da je svijet na prekretnici... možda čak i za naš Lothlorien počinje novo doba." Lice mu je bilo zamišljeno.

"Međuzemlje svakako jest na prekretnici", kimnuo je Boromir. Pred njima je ležala velika bitka poslije koje više nikada ništa neće biti isto. "Ostaje da vidimo što će..."

Prekinuo ga je oštar povik jednog od vilenjaka koji su stražarili.

"Yrch!"

Prepoznao je riječ. Orci!