Polako su veslali niz mirnu rječicu, a Boromir je s nestrpljenjem i iščekivanjem dizao glavu i gledao naprijed, u daljinu. Kada je najzad ugledao dugu, vijugavu modru prugu osmjehnuo se. Anduin. Konačno.
Prošlo je nekih tri sata otkako su krenuli, i sada su se približili mjestu gdje se Celebrant ulijevao u Anduin. Ovo je bila istočna granica Lothloriena i šuma je postajala sve rjeđa. Još je jedan uski pojas šume ležao južno od Celebranta, no najveći dio te vilenjačke zemlje je bio smješten sjeverno i zapadno od tih dviju rijeka.
Kada su uplovili u Anduin, Boromir je zaveslao s obnovljenim žarom. Ovdje je bila mnogo uža i plića nego južnije u Gondoru, no bila je to ona ista rijeka koja je protjecala uz Pelennorsko polje i njegov Minas Tirith. Znao je da ih još mnogi kilometri i više dana plovidbe dijeli od Gondora, ali zbog same činjenice da se našao na Anduinu činilo mu se da je izravno povezan sa svojom domovinom.
Čim su krenuli, odmah je primijetio da je čamcima doista lako upravljati i da su sigurni i stabilni, baš kao što je bila opisala Ellin. S njime su u čamcu bili Merry i Pippin te dio prtljage. Boromir je povremeno bacao pogled na potpuno novi štit koji je ležao pokraj njegovih nogu. Bio je poprilično velik, no relativno lagan. Boja mu je bila tamnosmeđa i bio je dobro obrađen i gladak. Nekoliko manjih rezbarija lorienskih listova bilo je urezano kružno uz vanjski rub, a u sredini je bio stilizirani crtež mallorna.
"Znam da si tijekom vašega putovanja ostao bez svoga štita, Boromire sine Denethorov", bila mu je rekla Galadriel prilikom darivanja. Zajedno s još nekoliko vilenjaka koji su nosili čamce, Gospodarica i Gospodar Loriena dopratili su ih sve do Celebranta i svi su članovi Družine tom prilikom dobili lijepe i vrijedne poklone. "Pred vama su teški dani i mnoge bitke, i neka te ovaj štit čuva u njima", bila je dodala Galadriel. Poklon bio lijep, ali puno važnije je bilo to što je bio izuzetno koristan, i Boromir joj je zahvalio i duboko se poklonio. I tada je, kao i prvoga dana, začuo njezin glas u glavi. Hrabro, sine Gondora. Nada nije izgubljena, samo slijedi put svjetla. Pitao se zašto mu je to naglasila. Naravno da će slijediti taj put; nikada se neće okrenuti tami. Cijeloga se života borio protiv zla i nije namjeravao sada stati. Uostalom, kada je prvoga dana razmišljao o imaginarnom raskrižju koje je bilo pred njim, znao je da nikada ne bi okrenuo leđa prijateljima i odabrao lakši put.
Nada nije izgubljena. Pa, upravo je to bilo ono što ih je sve držalo. I sam se nastojao stalno podsjećati na to – htio je vjerovati da njegova domovina neće pasti.
Dok su polako plovili Anduinom s njihove su desne – zapadne – strane promicala stabla Lothloriena, a prema istoku, dokle god je pogled dopirao, nalazila se otvorena ravnica. Boromir se zagledao u daljinu pokušavajući uočiti južni Mrkodol, no bio je predaleko – gotovo stotinu kilometara. I baš zbog te velike udaljenosti nadao se da će biti sigurni od orka koji su prebivali u toj zlokobnoj šumi.
Nakon nekog vremena Lothlorien je ostao iza njih i našli su se na otvorenom prostoru – sada su se ravnice prostirale s obje strane rijeke. Osim jedne kratke pauze za užinu, veslali su tijekom cijeloga dana i zaustavili su se tek kada je već padao mrak. Pristali su uz zapadnu obalu i napravili mali logor. Nažalost, nije bilo šume ili spilje koja bi im pružila dobar zaklon te im je logor bio relativno izložen, ali srećom sve se činilo posve mirno i pusto. Ipak, za svaku sigurnost, nisu palili vatru.
"Šteta što se sada više ne vidi dobro", komentirao je Pippin kada su završili s večerom. Sjedili su u krugu i razgovarali. Upravo je započeo izlaziti mjesec, no ipak nije bilo dovoljno svjetlosti za vježbu. "Ali možda bismo sutra ujutro prije polaska mogli malo isprobati naše nove mačeve?" Okrenuo se prema Boromiru, glasa ispunjenog nadom.
Boromir im se osmjehnuo. Pippin i Merry su prilikom rastanka dobili dva vilenjačka mača; zapravo, za čovjeka ili vilenjaka bili bi to veliki bodeži, a za hobite su to bili mačevi. Boromir ih je stigao nakratko razgledati prije polaska; bili su lagani te odlično izrađeni i izbalansirani. Hobiti su, naravno, bili oduševljeni svojim darovima.
"Hoćemo", kimnuo im je. "Siguran sam da će vam odlično ići s njima."
"I ja bih volio imati jedan takav mač", uzdahnuo je Sam. On je od Galadriel dobio vilenjačko uže.
"Nemoj biti nezadovoljan", odvratio mu je Aragorn. "I tvoj dar je vrijedan. Galadhrimi izrađuju najbolje uže u Međuzemlju. Neće ti puknuti, a čvor se nikada neće sam razvezati. A sigurno postoji razlog zašto si ga dobio; Galadriel zacijelo predosjeća da bi ti upravo to moglo biti potrebno."
Sam je djelovao kao da razmišlja o tome, a onda je najzad kimnuo, očito prihvativši objašnjenje.
"Pa dobro, valjda je tako", rekao je. "A što si ti dobio, Strideru?"
Boromir se osmjehnuo na spomen toga imena. Sam je bio jedini koji je još uvijek povremeno zvao Aragorna na taj način.
"Novi pojas i korice za Andurila", odgovorio mu je Aragorn.
Dvoje vilenjaka dobilo je galadhrimske lukove, izrađene po mjeri. Još prilikom darivanja Boromir je mogao vidjeti da su oduševljeni kvalitetom, a njihovi novi lukovi su bili i nešto veći od onih koje su imali do sada pa su im omogućavali i veći domet. Frodo je pak dobio bočicu s vodom – naizgled beznačajnu stvar, ali kako su odmah potom saznali, bila je to voda s jednoga posebnog mjesta i sadržavala je u sebi zrake Earendilove zvijezde – Silmarila. "Neka ti to bude svjetlost na tamnim mjestima, kada sva ostala svjetla utrnu", rekla je Galadriel Frodu na rastanku, pružajući mu dar.
"Jako mi se sviđaju ovi plaštevi koje smo svi dobili, tako su meki i topli. Gotovo da i ne osjećam hladnoću dok sjedimo ovdje, iako je sada noć i svježije nego što je bilo po danu", rekao je Frodo.
"A jeste li vidjeli kako imaju neobične boje?" dodao je Pippin. "Skoro da imam dojam da mijenjaju boje. Dio vremena mi izgledaju smeđi, pa zatim tamnozeleni, pa na trenutke čak i modri..."
"Da, i ja sam primijetio! Jesu li čarobni?" upitao je Sam.
"Možda je to jedan način da ih opišeš, Same, premda ih ja ne bih tako nazvala", odgovorila je Ellin. "Radi se o tome da vilenjaci u svoj rad mogu unijeti i pomisao na ono što vole. Drveće, lišće, nebo, rijeke – to je svijet Galadhrima koji oni vole iznad svega i neraskidivo su povezani s njime. I zato, budući da vilenjaci unose i dio svoje duše u ono što rade, plaštevi na neki način u sebi sadržavaju dušu prirode. Nadam se da sam uspjela dobro objasniti. Pa eto, ovisno kako se mičete i kako svjetlost pada na njih, mogu izgledati različitih boja – a sve su to boje prirode."
"Mislim da razumijem. Uglavnom, fantastično", komentirao je zadivljeno Merry. "I čarobno, slažem se s tim opisom."
"Gimli, ti si danas tijekom cijeloga puta bio izuzetno tih", rekao je tada Legolas patuljku. "Nedostaje li ti Zlatna šuma?"
Gimli je teško uzdahnuo. "Nisam mislio da ću to ikada reći, ali da", priznao je. "Prekrasna je, baš poput Gospodarice. I njenoga dara. Od sada, više nikada ništa drugo neću zvati lijepim."
Boromir je promotrio patuljka. Blijeda mjesečeva svjetlost je padala na njegovo lice i Boromiru se učinilo da na njemu vidi duboku sjetu i čežnju.
"Samo jednu zlatnu vlas njezine kose, i to samo zato jer je zapovjedila da iznesem želju."
Dobio je tri.
"Njezin dar je znak da te cijeni", rekla mu je nježno Ellin. "Ispričat ću ti jednu davnu, vrlo davnu zgodu... znaš li tko je bio Feanor?" Gimli je kimnuo, a Ellin je nastavila. "Još u doba Drveća, dok su živjeli u Valinoru, mnogo puta ju je molio za jednu vlas njene kose. Ali ona je prepoznala tamu duboko u njemu, i nije ga našla dostojnim toga dara. Nikada mu nije uslišala želju."
"Oh!" Gimlijev zapanjeni usklik bio je njegov jedini komentar na to; ostao je bez riječi. I hobiti su se doimali prilično impresionirani.
"Što ćeš učiniti s njima?" upitao je Frodo.
"Jednoga dana kada se vratim u svoj zavičaj, umetnut ću ih u kristal", odgovorio je patuljak zaneseno. "Bit će baština moje obitelji, i znamen prijateljstva i mira između vilenjaka i patuljaka za sva vremena."
"Lijepo rečeno, Gimli", odvratio je Legolas i uputio lagani naklon. "Još jednom si dokazao da i patuljci mogu biti itekako vješti na riječima."
"Svi smo dobili vrlo vrijedne poklone", rekao je ozbiljno Aragorn. "Galadriel i Celeborn su nam svima mnogo pomogli, na mnogo načina."
Boromir je kimnuo, slažući se s time. "To je itekako točno. Prenijet ću u Gondoru sve što sam naučio putem. Mnogi nisu svjesni koliko nam je Lothlorien važan saveznik."
Aragornovo lice mu je bilo skriveno u tami jer mjesec je graničaru bio iza leđa, no Boromir je vidio da mu je ovaj kimnuo glavom i naslutio je Aragornov osmijeh. Bio je zadovoljan što se međusobno razumiju, i bilo mu je drago što je imao prilike upoznati tu zemlju i svijet vilenjaka te naučiti mnogo o njima.
Još su malo razgovarali, a onda su se polako počeli spremati za počinak. Boromir se nije osjećao pospano te se javio za prvu stražarsku smjenu. I dok su članovi Družine polako tonuli u san, on se smjestio nekoliko metara dalje, promatrajući okolinu s jedne malo više stijene. Sve je bilo mirno i tiho, a mjesečeva srebrna svjetlost je obasjavala ravnicu i rijeku. Bilo je svježe, ali ne i previše hladno. Nije bilo vjetra i noć je bila lijepa.
Još malo. Još samo nekoliko dana. I bit ću ponovno kući.
-x-x-x-
"Pogledaj u Zrcalo", čula je Galadrielin glas. No Ellin je oklijevala, bojala se. Visoka lórienska stabla koja je oduvijek voljela sada kao da su je neprijateljski promatrala dok su se nadvijala nad nju. "Pogledaj", ponovno je začula, iako se usta Gospodarice nisu otvorila. Glas je odzvonio u njezinoj glavi kao zapovijed i Ellin mu se pokorila. Sa strahom i nelagodom prišla je Zrcalu. Zagledala se u površinu vode, ali nikakva slika se nije pojavila. Kada se nagnula nad Zrcalo, shvatila je da ipak nešto vidi. Međutim, to nešto nije bila slika na vodi, već nekakvo svjetlucanje na dnu samoga kamenog postolja. Prsten! Gledala je u njega kao opčinjena. Bio je zlatan, sjajan i prelijep. I dozivao ju je. Ellin se očajnički željela oduprijeti. Htjela je pobjeći, ali noge su joj bile prikovane za tlo. Htjela je zatvoriti oči kako ga ne bi morala gledati, no kapci su odbili poslušati tu naredbu. Osjećala je kako je snaga napušta, kako Prsten lomi njezinu volju. Dignula je glavu htijući zvati Galadriel u pomoć, no druga vilenjakinja je nestala. Ostala je sama... sama s Prstenom. Pogled joj se vratio na Zrcalo. Zov je postajao sve jači... i ona je polako pružila ruku. Voda je bila ledena, no Ellin to nije ni primijetila – sva je bila usredotočena na svoj cilj. Najzad, dodirnula je Prsten, a onda ga obuhvatila šakom i izvukla. Ležao joj je na dlanu, a ona je kao opčinjena zurila u njega. Srce joj je uzbuđeno lupalo. Polako, diveći mu se, nataknula ga je na prst. Duboko je udahnula, osjećajući se odjednom snažno i moćno, kao da može učiniti sve što poželi... kao da cijeli svijet leži pod njezinim nogama, pod njezinom vlašću.
Osjećaj je bio dobar.
Onda joj je pogled ponovno pao na Zrcalo. U njemu je tada vidjela lica svojih roditelja – blijeda, poprskana krvlju. Bili su mrtvi, ubili su ih orci. Zadrhtala je, a na oči su joj navrle suze. Odjednom, njeni roditelji su istovremeno otvorili oči, a u njima je vidjela optužbu. I tugu.
"Prišla si Tami. Izdala si nas", odjeknuli su joj njihovi glasovi u glavi. Glasno je kriknula i zaplakala.
Naglo je sjela na svom ležaju, teško dišući. Osvrnula se oko sebe, no pogled joj je bio zamagljen suzama. Ipak, uspjela je razabrati da su prilike sklupčane na ležajevima oko nje ostale nepomične; činilo se da njezin nagli pokret nikoga nije probudio.
Međutim, nije sve ostalo mirno. Jedan visoki lik ipak je krenuo prema njoj, a ona je odmah vidjela o kome se radi. Boromir, koji je bio na straži, hitro joj je prišao i kleknuo pokraj nje.
"Ellin, što je?" upitao je šaptom. "Naglo si skočila, i tiho kriknula..."
Sjedila je oborene glave, još uvijek nastojeći umiriti svoje disanje i lupanje srca. Pretpostavljala je da u mraku ne vidi njene suze, no znala je da je primijetio da nešto ne valja.
"Ružno sam sanjala", odgovorila je najzad drhtavim glasom. Nakon toga je zašutjela, nije htjela reći više. Osjećaj iz sna još uvijek je bio prejak, previše ju je užasavao, i obuzeo ju je iracionalan strah da bi i samo spominjanje Prstena još pojačalo njegovu moć.
"Neko upozorenje na opasnost, kao onda na planini?" upitao je, i automatski se istovremeno osvrnuo unaokolo.
"Ne", odvratila je šaptom. "Samo... loš san."
"U tom slučaju, što god da je bilo – bio je samo san", rekao joj je tiho. "Proći će. Pokušaj se smiriti i odspavati još malo."
Hoće li proći? San ju je uplašio. Ovo je bilo drugi put u relativno kratko vrijeme da je osjetila kako je Prsten privlači. Njegova snaga je, činilo se, bila jača nego što je slutila i nadala se da se nikada neće naći u pravome iskušenju. Osjećaj moći iz sna bio je previše stvaran... i previše dobar i privlačan. Zadrhtala je. Nije željela odmah leći i spavati, u strahu da će se isti san vratiti.
"Ja... ne znam. Mislim da si prvo moram malo razbistriti misli", šapnula je. Palo joj je na um da bi mogla ustati i prošetati da se malo smiri. Tada je shvatila da je Boromir drži za ruku i postala je svjesna njegove blizine. Srce joj je opet zakucalo jače, ali sada zlokobni san više nije imao ništa s tim.
"Želiš li se malo protegnuti, dok se ne umiriš?" upitao je tiho kao da joj je pročitao misli.
"Da", odvratila je. Pomogao joj je da ustane i bilo joj je žao kad joj je pustio ruku. Dohvatila je plašt i ogrnula se, a onda su se polako i pažljivo udaljili nekoliko metara od ostalih kako ne bi nikoga probudili. Svježi noćni zrak joj je trenutno prilično prijao. Mjesec je obasjavao okolinu i odmah je uočila oveću, glatku bijelu stijenu prema kojoj je pokazao Boromir.
"Ovdje sam stražario, dobro se vidi unaokolo", rekao je kad su sjeli na stijenu. Bila je malčice viša od ravnice i doista je pružala dobar pogled na okolinu. Logor je bio nekoliko metara od njih. "Kako si sada?"
"Pa, malo bolje", odgovorila je, i doista je bila. Tada je skupila nešto hrabrosti i progovorila o snu. "Sanjala sam svoje roditelje. Oni su već odavno mrtvi... poginuli su kada mi je bilo petnaest godina." To je bilo sve što je rekla; Prsten ipak nije htjela spominjati.
"Žao mi je zbog toga", rekao je ozbiljno i suosjećajno Boromir. "Aragorn mi je to spomenuo jednom kad smo razgovarali. Rekao mi je da su ih ubili orci."
"Da", odvratila je Ellin, gledajući u tlo. "Putovali su prema Lothlorienu s još nekoliko vilenjaka. Orci su bili brojniji i iznenadili su ih. Samo dvojica su preživjela."
Dok je razmišljala o tome, odjednom joj se učinilo još hladnije. Zadrhtala je. Boromir ju je promatrao nekoliko trenutaka.
"Ellin, doista mi je žao", rekao je. "Znam koliko ti je bilo teško. I još si bila tako mlada."
"Elrond je bio stalno uz mene i pokušao mi je zamijeniti i majku i oca", nastavila je. "Rođaci i Aragorn su mi također puno pomogli. Ne znam kako bih podnijela ono prvo najteže razdoblje bez svih njih."
Zastrašujući osjećaj iz sna je polako blijedio, a Boromirovo društvo ju je tješilo i umirivalo. I naravno, također i uznemiravalo na svoj način. Kako je zaboravljala na san, tako je postajala sve svjesnija njegove blizine. Pogledala ga je iskosa. Njegov profil je bio ocrtan na tamnoj pozadini. Gledao je ravno pred sebe. Dok je razmišljala o njegovim maloprijašnjim riječima, sjetila se onoga što je još davno saznala od Aragorna i Gandalfa: supruga gondorskog namjesnika Denethora umrla je mlada.
"Da, znam da razumiješ", rekla je tiho. "Znam da si rano ostao bez majke. Koliko ti je bilo godina?"
"Deset", odgovorio je. "Faramiru je bilo pet. On je se gotovo ni ne sjeća."
"Bili ste tek djeca, još mlađi od mene! Mora da vam je bilo užasno... žao mi je zbog tvoje majke, Boromire", rekla je sućutno. Učinilo joj se da ih gubitak koji su oboje pretrpjeli na neki način povezuje. "Sigurna sam da je i tvom ocu bilo vrlo teško", dodala je.
Boromir joj nije odgovorio odmah i već je pomislila da više i neće govoriti o tome kad je najzad progovorio.
"Znam da jest iako to nije pokazivao, i bio je jak zbog nas dvojice. Tek kasnije sam shvatio da je zauvijek ostao šutljiviji i smrknutiji. Mnogi su ga se bojali, a raspoloženja su mu ponekad bila nepredvidiva. Rijetko se smijao i bio je prilično zahtjevan prema svima", rekao je, a Ellin se učinilo da može razabrati nešto gorčine u njegovu glasu.
"I prema vama dvojici?" upitala je, gledajući ga ozbiljno. Okrenuo se prema njoj i, iako mu u tami nije mogla dobro vidjeti lice, osjetila je da ju je gledao nekoliko trenutaka. Onda se opet zagledao u daljinu, kao da razmišlja o prošlosti.
"Iako je, naravno, volio Faramira, nije to pokazivao na isti način kao i prema meni. Prema njemu je uvijek bio stroži i kao da nikad nije bio zadovoljan. To je bilo nepravedno i nije mi se sviđalo."
"Misliš li da bi bilo drukčije da vam je majka ostala živa?" upitala je Ellin. Nikada još nisu razgovarali toliko otvoreno, o tako privatnim stvarima, i na trenutak se uplašila da je postavila previše osobno pitanje. Ipak, ovoga joj je puta Boromir odgovorio gotovo bez oklijevanja.
"Možda, ali nisam zapravo siguran. Otac je jednostavno bio krut i strog čovjek. Bilo je topline u njemu, naravno", rekao je, i osjetila je da se blago nasmiješio, "i zacijelo bi bio nešto mekši da je majka ostala uz njega. Velik dio njega je otišao s njom."
"Razumijem", odvratila je zamišljeno pokušavajući zamisliti njihovo djetinjstvo bez majke, u turobnoj atmosferi uz strogog oca.
"Nije sve bilo ni tako tmurno", rekao je Boromir kao da je pogodio o čemu je razmišljala. "Radila je u Ecthelionovoj kuli jedna kuharica koju smo obožavali, a koja se svim silama trudila razmaziti nas. Uvijek je spremala kolače posebno za nas dvojicu, priređivala nam iznenađenja, te nas često pozivala k sebi u kuhinju i pričala nam priče. Danas je već stara i više ne radi, ali živi blizu palače i povremeno je posjećujemo."
"To je stvarno lijepo od vas", rekla je Ellin s divljenjem.
"Nikada se ne smije zaboraviti ni zanemariti ljude koji su radili za tebe, ili pak one koji su ti bili podređeni", odvratio joj je. Ellin je kimnula u znak slaganja. Bila je to jedna od osobina dobroga vođe – uvijek brinuti za sve svoje ljude.
"Mora da vam je bilo sjajno s njom", rekla je uz smiješak.
"Naravno. Stalno je bila vesela i dobre volje, i uvijek je bila uz nas", kimnuo je Boromir. "Branila nas je kada god smo bili nestašni. Ponekad smo znali pobjeći iz škole i jednostavno se igrati i uživati", nastavio je Boromir pričati o događajima iz djetinjstva. "Priznajem, ja sam to činio češće i uvijek sam ja bio taj koji je to predlagao jer Faramir je više volio školu od mene." Smijao se i Ellin je osjetila koliko se rado prisjeća tih doživljaja. "Ponekad nam je bio izazov sakriti se u samoj palači, pronalaziti u njoj uvijek nova skrovišta, i skrivati se dok nas ne otkriju. A katkada smo odlazili i prema donjim razinama grada. Imali smo nekoliko prijatelja, vršnjaka, s kojima smo prokrstarili grad uzduž i poprijeko."
I dalje se smiješio, a Ellin mu se pridružila i sama otplovivši u mislima u djetinjstvo.
"Ja sam obožavala lutati u prirodi, a uglavnom sam provodila slobodno vrijeme s Aragornom; pričala sam ti da smo odrasli zajedno. Ponekad je s nama bilo i nekoliko drugih dječaka, vilenjaka iz Rivendella, a povremeno je dolazio i Aragornov rođak Halbarad. Ne računajući njega koji je moj vršnjak, a koji ionako nije dolazio često, bila sam najmlađa među njima, pa su svi bili jači i brži od mene i redovito sam gubila u većini igara", nasmijala se. "Ipak, nitko me nije mogao pobijediti u igrama u kojima je bila važna spretnost."
Boromir se nasmijao zajedno s njom i Ellin je osjetila kako je zvuk tog smijeha i njegova blizina smućuju. Još nikad nisu razgovarali tako otvoreno i opušteno; većina njihovih razgovora do sada bila je suzdržana i ozbiljna. Zbunila se i ušutjela.
Boromir se također uozbiljio, i neko je vrijeme vladala tišina. Potom se opet okrenuo prema njoj.
"To što ti se dogodilo te potaklo da se posvetiš borbi protiv Neprijatelja?" upitao ju je sasvim tiho. Glas mu je bio mek i pun suosjećanja.
"Da", kimnula je, sjetivši se tih davnih dana. "Nakon što sam prebrodila ono prvo, najteže razdoblje, odlučila sam pridružiti se ostalim borcima Rivendella... Jednostavno nisam mogla drukčije. Trebalo mi je nešto što će me zaokupiti i dati mi smisao. Sa svakim novim danom vježbe zamišljala sam da su dani osvete sve bliži."
"Razumijem", odvratio je tiho. "Mnogi bi se na tvom mjestu osjećali isto."
"Elrond nije bio naročito sretan", rekla je s iskrivljenim smiješkom na licu. "Nagovarao me da otplovim na Zapad. Ali nisam to željela. Samo sam htjela osvetu. U početku je u meni ostalo malo što osim boli i mržnje." Zastala je i uzdahnula. "Trebalo mi je dosta vremena, kao i truda Elronda, Aragorna i mojih rođaka da se izvučem iz tog stanja."
"Misliš na Elladana i Elrohira, zar ne?" upitao je.
"Da. Njima se dogodilo nešto vrlo slično kao i meni... njihova majka, doduše, nije mrtva, ali svejedno su je izgubili zbog orka."
"Znam", rekao je Boromir. "Aragorn mi je pričao o tome jednom prilikom. Još jedna tužna priča."
"Onda razumiješ što sam htjela reći. I oni su prošli kroz isto – bol, mržnja, želja za osvetom. Razumjeli su me u potpunosti i pomogli mi da prebrodim taj period."
"Pretpostavljam da je i Arwen bila uz tebe."
"Zapravo, Arwen je tada još uvijek bila u Lothlorienu", odvratila je Ellin. "Vratila se u Rivendell kad mi je bilo osamnaest godina i tada sam je prvi put upoznala. Ispočetka sam bila jako impresionirana velikom sestričnom", nasmijala se, "no brzo smo se zbližile."
"Moj otac je bio jedinac, baš kao i moj djed, ali s majčine strane imam mnogo rođaka", rekao je Boromir. "Žive u Dol Amrothu. Dok smo bili djeca, često smo se posjećivali. Faramir i ja smo proveli kod njih mnogo lijepih ljetnih mjeseci." Primijetila je kako se okrenuo prema njoj i kimnuo. "Dol Amroth je prekrasan. Litice koje se spuštaju u more su veličanstvene, a ima i predivnih pješčanih plaža. Rekao bih da je to najljepši dio obale Gondora. Ako ikada budeš mogla, pođi tamo."
"Pa, nadam se da ću uspjeti... jednom", rekla je tiho. No bilo joj je teško razmišljati puno unaprijed. "Za sada stvarno nemam baš nikakvu predodžbu o tome što će biti jednoga dana. Daleka budućnost mi se nekako čini prilično apstraktnom."
"S obzirom na to što je pred nama, nije ni čudo", odvratio je. "No, pretpostavimo da će sve završiti najbolje moguće i da će Sauron biti poražen. Zacijelo ćeš tada poći na Zapad... kao i ostali iz tvoga naroda?"
Pitanje je zvučalo prilično nehajno. Naravno, njemu nije do budućnosti u kojoj bih ostala u Međuzemlju, blizu njega, podsjetila se gorko. No pokušala je dati objektivan odgovor.
"Pa, tu i tamo sam znala razgovarati, kako s rođacima tako i s prijateljima, što bismo radili da zavlada mir. No to je bilo više na razini sanjarenja, ako razumiješ što želim reći, jer pravi trajni mir nije bio baš izgledan. Sve do sada prilično me zaokupljala borba protiv slugu Neprijatelja, što je nekakva konstanta u životima svih nas koji smo odabrali takav put i koji živimo u ovo vrijeme", izložila je Ellin. "Naravno, bilo je tu i mirnih perioda u kojima je život bio normalan. Nismo bili u borbama neprestano. A što bih učinila ako bi Sauron bio uništen..." Malo se zamislila. Situacija je bila komplicirana, pogotovo zato što je i ona, kao Earendilov potomak, imala mogućnost izabrati između smrtnosti ili vilenjačkog života. Ali niti tu temu još nije ozbiljno razmatrala. "Kako se sada osjećam, ne vjerujem da bih otplovila uskoro. Previše volim Međuzemlje. Moje je srce ipak tu i voljela bih još mnogo vremena provesti ovdje."
"U tome slučaju, moraš proputovati Gondorom", odvratio je, i iako mu nije mogla dobro vidjeti lice u tami, naslutila je da se nasmiješio. "Bijelo gorje, Dol Amroth, Ithilien... prekrasni su. Naročito je poseban Ithilien u proljeće, kada je sve zeleno i kada se priroda probudi."
I ona se osmjehnula. "Na tebi se u svakom trenutku vidi koliko voliš svoju zemlju." Tada je zastala, jer joj je iznenada nešto palo na pamet. Željela ga je bolje upoznati, saznati sve o njemu, i odlučila je upitati. "U redu, i dalje zamišljamo da je rat gotov... ili pak da Sauron nikada nije ni postojao. Što bi Boromir radio da je sve mirno i da ne mora biti namjesnik Gondora? Koje su tvoje želje, što bi volio raditi kad bi mogao?"
"Hm... da, naravno da sam razmišljao o tome." Zastao je i okrenuo glavu prema njoj. "Smijat ćeš se."
Smiješak joj se istog trena pojavio na licu. "I sada ispada da se smijem i prije nego što si išta rekao", odvratila je veselo. "Ali znaš, čim ti netko kaže 'smijat ćeš se', već taj uvod sam po sebi izazove tu reakciju." Potom se uozbiljila. "Iskušaj me."
"Najobičniji farmer. Htio bih imati negdje svoj komadić zemlje. Raditi nešto korisno vlastitim rukama. Proizvoditi, stvarati. I davati onima koji nemaju. U Gondoru je mnogo siročadi, i siromašnih ljudi."
"Lijepa želja", kimnula je Ellin, naročito dirnuta ovim posljednjim. "Ne znam zašto si mislio da ću se smijati."
"Pa, ima važnijih zanimanja", odgovorio je. "Izlječitelji, učitelji, izumitelji, znanstvenici..."
"Svaki posao je častan. I farmer i kovač i liječnik – svi su oni važni, svatko na svoj način", rekla je ozbiljno i gorljivo. "Najbitnije je raditi srcem. Uostalom, to radiš i sada – vidi se da ti je dobrobit Gondora glavni cilj."
Neko vrijeme su šutjeli. Počelo je puhati i postalo je hladnije. Ellin se stresla i pokušala čvršće omotati plaštem.
"Je li ti hladno? Želiš li se vratiti?" upitao je. "Nadam se da si sada dobro, nakon onoga ružnoga sna."
"Da, jesam. Pa, pretpostavljam da bih mogla pokušati još malo odspavati..." odvratila je i ustala, premda joj je istovremeno bilo žao što se ovo druženje bliži kraju. "Koliko je moglo proći otkako smo legli?" Pretpostavljala je da nije prošlo mnogo jer je još uvijek bio na straži Boromir koji se bio javio za prvu smjenu.
Podignuo je pogled prema nebu i promotrio zvijezde, razmišljajući. "Otprilike jedan sat, mislim, ne više od toga."
"Oh, tako znači", promrmljala je Ellin, više za sebe.
"Laku noć", rekao je tiho. "Nadam se da nećeš više ružno sanjati."
Ellin je promotrila siluetu čovjeka koji je ostao sjediti na stijeni, a srce joj je zatreperilo.
"Laku noć i tebi ", odvratila je, također šaptom. "I Boromire... hvala ti."
Nije joj ništa odgovorio, samo je u mraku vidjela kako joj se sasvim lagano naklonio. Prešla je onih nekoliko koraka koji su je dijelili od logora, skinula plašt i uvukla se u svoju vreću za spavanje. Čvrsto se omotala i udobno namjestila, ali nije mogla odmah zaspati. No sada to više nije bilo zbog straha od nove môre, već zato jer je razmišljala o Boromiru. U sebi je ponovno proživjela svaku sekundu prijašnjeg druženja, u mislima ponovila svaku riječ koju su izmijenili. Bila je sretna što su razgovarali, što je baš on bio na straži kada se probudila. Svaki trenutak uz njega mnogo joj je značio i nadala se da će biti prilike za još sličnih razgovora. A noćas je po prvi put osjetila da je nešto bilo drugačije nego prije. Sada je po prvi put osjetila njegovo pravo zanimanje za nju. Osmjehnula se. Možda je ipak bilo nade.
-x-x-x-
Boromir je pratio pogledom siluetu vilenjakinje dok se udaljavala prema logoru. Razgovor koji su do maločas vodili nije bio nalik niti jednome do sada i osjećao je kao da se počinju istinski upoznavati, otkrivati ono skriveno i privatno. Tijekom onih desetak dana u Caras Galadhonu gotovo ju nije ni vidio i jako mu je nedostajala. No ovaj je razgovor sve to nadoknadio. Jutros je pomislio kako je sretan zato što su napokon krenuli prema Gondoru; sada je bio još bolje raspoložen jer je postao svjestan da mu nastavak putovanja pruža nove prilike za druženje s Ellin. Tada mu se javila jedna smiona ideja i osmjehnuo se. Sutra navečer, kada se zaustave, možda bi je mogao upitati da stražare zajedno. Da, to ću učiniti...
Boromire.
Glas – oštar i mek, leden i zavodljiv, tih i glasan, sve to u isto vrijeme – odjeknuo mu je u glavi i razbio mu sanjarenje. Posljednji put je taj glas čuo prije no što su ušli u Lothlorien, i nakon što ga je tamo prestao dozivati, nadao se da je utihnuo zauvijek.
Prevario se.
Gondor je slab. Gondor nema snage suprotstaviti se Sauronovoj vojsci. Znaš to, zar ne?
Nije želio razmišljati o tome.
Gondor će pasti.
Slike rata i plamena. Rijeke krvi.
Uzmi me i spasi Gondor. Uzmi me i zavladaj Ardom.
Slika – on kao kralj, svi padaju na koljena i klanjaju se.
Uzmi me.
Zatresao je glavom pokušavajući otjerati glas. Ali nije uspijevao. To nije bilo nešto što se moglo otjerati ili otresti poput mrvice koja je pala na plašt; ovaj glas je odjekivao unutar njegova uma.
Prsten mu je šaputao, ulizivao se, mamio. Uzmi me.
Vrijeme je teklo, mučenje se nastavljalo. Nije mogao ništa učiniti da to zaustavi. Glas je govorio i govorio, ali ma koliko se Boromir trudio, nije mu mogao pobjeći. Zurio je pred sebe u tamnu vijugavu rijeku, ali nije je vidio.
Samo sa mnom možeš spasiti Gondor.
Tijela gondorske djece i žena, krvava, osakaćena, slomljena.
Spasi ih. Jednostavno je. Uzmi me.
Faramir, nepomičan i beživotan, na spaljenom bojnom polju.
NE! Sklopio je oči i zagnjurio lice u dlanove, ali Prsten nije bio predmet ispred njega koji je jednostavno mogao zanemariti tako što će zatvoriti oči i više ga neće vidjeti. Prsten mu je bio u glavi, i nije bilo bijega.
Uzmi me. Uzmi me. Uzmi me.
Poziv, iznova i iznova... Glas i slike su nastavili kolati njegovom glavom, i samo je stiskao zube želeći da to prođe. Nije imao pojma koliko to već traje. Je li prošlo tek nekoliko trenutaka? Sati? Dani? Činilo mu se da traje beskrajno dugo.
Uzmi me. Uzmi me. Uzmi me.
Sekunde, minute, sati... beskrajno.
"Boromire?"
Poskočio kad je začuo Aragornov glas. Nije ga ni čuo kad mu se približio.
"Je li sve u redu?" upitao je Aragorn. Boromir mu je mogao čuti sumnjičavost u glasu. Zatresao je glavom, a Prstenov glas se napokon povukao. "Prošlo je barem tri sata otkako si na straži. Zašto me nisi zvao?"
Tri sata?! Brzo je izračunao – ako je s Ellin razgovarao krajem prvog sata, znači da ga je Prsten dozivao puna dva sata... je li moguće da je to mučenje toliko dugo trajalo? Nije mogao vjerovati; potpuno je izgubio pojam o vremenu. Tada je pogledao prema nebu i shvatio da je Aragorn u pravu. Duboko je uzdahnuo i pokušao se smiriti.
"Uhvatila me jaka glavobolja", odvratio je, nastojeći zvučati normalno, i nadajući se da objašnjenje zvuči logično. "Zbog nje mi se zapravo uopće ne spava, pa sam stoga odlučio malo produžiti stražarenje radije nego da budim vas koji se odmarate. Znaš kako je ponekad s glavoboljom." Čak se pokušao nasmiješiti, ne bi li djelovao uvjerljivije. Istovremeno, shvatio je kako im je zapravo mogla prići čitava vojska orka, ali on je ne bi primijetio.
"Razumijem", kimnuo je Aragorn. "Ipak, sada ipak pođi leći. Moraš se malo odmoriti, a kada se umiriš, moglo bi i proći pa ćeš odspavati."
"Pa, nadam se da bi moglo biti tako, da", rekao je Boromir i ustao sa svog mjesta. "Vidimo se sutra, laku noć."
"Laku noć i tebi", odvratio mu je Aragorn, a Boromir je krenuo prema ležaju koji si je pripremio još ranije, nakon večere. Legao je, ali među svim stvarima koje je rekao Aragornu jedna je ipak bila istinita – nije mu se spavalo. Bio je potpuno izluđen od Prstenovih nasrtaja. Zbog njih se osjećao i posve iscrpljeno, ali to nije bila ona vrsta umora koja bi ga uljuljala u san.
Pokušao je razmišljati racionalno, i rekao je sam sebi da ne smije obraćati pažnju na zov Prstena. Prsten je bio zao, to su stalno svi ponavljali. I sam je bio svjestan toga. Želi me zavarati, podsjetio se. Želi nas sve uništiti, i ne smijem mu to dopustiti. Borit ćemo se, i to će biti način kako ćemo savladati Sauronovu vojsku.
Ležao je dugo budan, iščekujući san koji nikako nije dolazio, a istovremeno nervozno očekujući i da mu se onaj zlokobni glas opet javi. No Prsten je sada šutio. Boromir se prevrtao na ležaju, ali bez rezultata; nije se nikako mogao opustiti. Kako je vrijeme prolazilo, bio je sve zlovoljniji, znajući da će sutradan biti potpuno neispavan i umoran. I naposljetku, kada su mu šumovi u logoru otkrili da je već i Aragornova stražarska smjena istekla i da ga je Legolas pošao zamijeniti, napokon mu se počelo spavati. I dok je polako tonuo u san, nadao se da je ova jedna noć mučenja bila i jedina – da mu se Prsten više neće obraćati.
Ali negdje duboko, nešto u njemu je podsvjesno znalo da to neće biti tako.