I drugi je dan putovanja prošao posve mirno. Boromir je bio prilično zadovoljan što se taj opis mogao primijeniti ne samo na odsustvo orka, već i na mir i tišinu u njegovoj glavi. Prsten mu se nakon onoga nasrtaja prethodne noći više nije obraćao.
Mjesto na kojem su napravili logor bilo je slično onome od prošle večeri – prilično otvoreno i izloženo. No nisu mogli učiniti ništa u vezi toga; ovi su krajevi jednostavno bili takvi – travnate ravnice gotovo bez ijednog zaklona. Ipak, malo ih je umirivala činjenica da je sve oko njih bilo posve pusto.
Nakon jela, očekivano, osjetio se malo pospanim budući da je probdio dobar dio prošle noći. Međutim, nije namjeravao odmah leći. Želio je opet razgovarati s Ellin i nanovo stvoriti onu posebnu atmosferu koju su imali prošle noći, te je kanio nekako ostvariti onaj sinoćnji plan i poziv na zajedničko stražarenje.
"Ja ću danas započeti prvu stražu", rekla je Ellin i ustala, a Boromir je pomislio da mu se zahvaljujući njezinoj prijavi zapravo pružila dobra prilika za ostvarenje namjera. Gimli joj je rekao da probudi njega za sljedeću smjenu. I dok su ostali u mraku raspremali svoje ležajeve, Boromir je promatrao vitku tamnu siluetu kako uzima svoj novi lûk i pričvršćuje tobolac na leđa. Potom se udaljila nekoliko koraka. Njihova večerašnja okolina je bila posve ravna, bez nekih uzvišenih ili naročito pogodnih mjesta za stražarenje. Mjesec je trebao izaći uskoro, no za sada je bilo prilično mračno i jedva je razabirao njezin lik. Promatrao ju je kako stoji visoko podignute glave – silueta tek malo tamnija od okoline. Gledala je oko sebe i bio je siguran da njezinom oku malo što može promaknuti.
Posebna. Mudra. Prekrasna. Požrtvovna. Snažna. Nježna. Dobra prijateljica. Kako je teklo ovo putovanje i kako ju je sve bolje upoznavao sve joj se više divio. I sve se više zaljubljivao.
Protrljao je oči tjerajući pospanost, pa ustao i prešao onih nekoliko metara koji su ih dijelili. Vidio je kako se okreće prema njemu.
"Ne ideš leći kao i ostali?" upitala je.
"Još mi se ne spava", slagao je Boromir. No zapravo, čim se našao pokraj nje, shvatio je da se potpuno razbudio. Srce mu je ubrzalo i odjednom se osjećao mnogo bolje. Ne, uz tebe sigurno nisam pospan. "Pa sam se mislio još malo protegnuti..."
"No dobro, onda se pridruži. Uostalom, četiri oka vide više od dva", odvratila je Ellin. Zvučala je veselo, i iako nije mogao biti siguran u tami, učinilo mu se da se nasmiješila.
Bacio je pogled unaokolo. Rijeka, udaljena dvadesetak metara, u mraku je bila gotovo nevidljiva, no čuli su njezin tihi šum. A dokle god mu je dopirao pogled, prema svim stranama svijeta, prostirale su se mračne, prostrane, puste ravnice. Izgledale su poput beskrajnog tamnog mora koje se u daljini spajalo s nebom.
"Još nekoliko dana i bit ćemo u Gondoru..." rekao je tiho, gotovo samo za sebe. Sada kada su već prevalili veći dio puta i kada ih nije još mnogo dijelilo od njegove domovine, obuzimali su ga sve veća čežnja i nestrpljenje.
"Aragorn je rekao da će nam trebati desetak dana do Emyn Muila i jezera Nen Hithoel. Hoćeš li možda odbrojavati dane i križati oznake svake večeri?" upitala je Ellin veselo, s prizvukom zadirkivanja u glasu.
"Pa, nije loša ideja", odvratio je sa smiješkom. "Premda, da bismo ušli u Gondor, trebat će nam ipak koji dan više."
"Da? Što se onda točno smatra sjevernom granicom Gondora?" upitala je.
Gondor. Hahahahaha...
Zlokobni smijeh odjeknuo mu je u glavi, i Boromir se sledio. Stajao je posve paraliziran i nije mogao progovoriti. Glas za koji se nadao da ga više neće čuti opet je bio tu da ga muči. I to baš sada, u najgorem trenutku, kada je bio uz Ellin.
Gondor možda više neće ni postojati dok stigneš do njega. Glas je bio još podrugljiviji nego maločas, i Boromir osjeti kako ga nešto guši.
Što ako je u pravu?, prostrijelila ga je pomisao. Iz Gondora je izbivao već pet mjeseci, a proteći će još barem dva tjedna prije nego što se napokon vrati. I iako je tijekom cijeloga putovanja nastojao zadržati nadu da će sve biti u redu, svoje bojazni ipak nije mogao posve zatomiti.
A Prsten je sada lukavo potpirivao upravo ono čega se bojao najviše.
"Boromire?"
Ellinin glas je dopro do njega kao iz velike daljine. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se vrati u stvarnost i da se prisjeti što ga je pitala. Aha, da, Gondor, granice.
"Nekada se Gondor prostirao sve do Fangorna na sjeverozapadu i Emyn Muila na sjeveroistoku", odgovorio je s naporom. Potom se ipak malo pribrao. "To je bilo u vrijeme najveće moći Gondora, tijekom prvih nekoliko stoljeća. No, kao što znaš, s vremenom smo zbog stalnih napada neprijatelja pomalo gubili teritorij na svim stranama, i sada..."
Sada je Gondor sveden na šaku jada, glas je zlobno prekinuo njegove riječi. A uskoro od Gondora neće ostati više ništa. Svi će umrijeti. Tvoj narod, tvoji prijatelji, tvoj brat. Ali možeš ih spasiti. Da, baš ti, i nitko više.
Boromir je stegnuo zube. Prstenov glas je opet iznosio njegove najdublje strepnje, one koje su ga mučile u najtamnijim i najtišim noćnim satima – kada se mrak zatvarao oko njega, kada je nada bila tek jedva tinjajući plamičak i izgledala gotovo izgubljena.
Sa mnom, možeš spasiti Gondor i vratiti mu staru slavu. Samo sa mnom. Nitko od njih to ne shvaća. Ali ti razumiješ, zar ne? Ti nisi poput njih.
Ne! Lažeš, pokušao se oduprijeti Boromir, ali glas ga nije prestajao progoniti.
Polutan će me odnijeti u Mordor. Ako me pronađe moj nekadašnji gospodar, svi ste izgubljeni.
Naježio se, užasnut. I ma koliko si govorio da se to neće dogoditi, upravo je ta mogućnost bila njegov najveći strah.
"Boromire! Što je?" Ellin je sada zvučala nesigurno i zbunjeno. Osjetio je da ga promatra i pitao se može li osjetiti što mu se zbiva.
"Ja... oprosti. Malo sam se zamislio. Puno mislim na Faramira i Gondor zadnja dva dana, i malo sam zabrinut", iznio je objašnjenje stanke koja je nastala. Vlastiti glas zvučao mu je neobično, kao da nije njegov. Udahnuo je i pokušao se smiriti, za što je morao uložiti mnogo truda. "Dakle, sadašnje granice... što se tiče sjevera, kao što ti je poznato, pokrajina Calenardhon je darovana Rohirrimima i dobila je ime Rohan..."
Hahahaha... Zvuk je bio jeziv i zlokoban. Calenardhon, sjeverni Ithilien, južni Gondor – sve ste to izgubili, a izgubit ćete još više. Najava propasti i smrti zvučala je poput proročanstva koje se ničim ne može poništiti.
Odlazi!, vrisnuo je, no zlobni cerek nije prestajao zvoniti u njegovim ušima.
Znaš i sam da je to istina. Ali ako me ti uzmeš, slušat ću tebe. Samo tebe. Možeš spasiti Gondor, možeš spriječiti žrtve. I možeš ga učiniti najvećim kraljevstvom na Ardi.
Pred njegovim očima na tren je bljesnula slika raskošnog trona na kojem se nalazio upravo on. Na glavi mu je bila kruna; u jednoj ruci žezlo, a u drugoj mač. Svi neprijatelji su bili pregaženi, Gondor je bio spašen, upravo zahvaljujući njemu. A osjećaj moći koji je prostrujao njime bio je posve stvaran.
Što ako bi se nekako domogao Prstena, posudio ga samo nakratko, i iskoristio ga da porazi Saurona? A nakon toga bi ga mogao vratiti Frodu kako bi bio uništen...
"Boromire? Boromire!" Nekako je uspio razabrati da ga Ellin doziva, a u sadašnjost se vratio tek uz veliki napor volje. I shvatio je da mora pripaziti, jer će u protivnom ona doista shvatiti da se s njim događa nešto neobično. Čvrsto je stegnuo šake, toliko jako da su mu se nokti zabili u meso, ali bol je bila dobrodošao bijeg od izluđujućeg dijaloga koji je vodio u glavi. Zagledao se u tamnu priliku vilenjakinje koja je stajala pred njim. Ellin. Ona koju je volio. Možda, kada bi uspio misliti samo na nju, možda bi mogao odbiti Prstenove napade...
Ne možeš pobjeći.
Boromir se sledio. Zar mu Prsten može pročitati baš svaku misao?
"Je li sve u redu?" upitala je.
Nije! Ali nije joj mogao reći. Ne bi mogao nikome priznati. Još jednom je duboko udahnuo koncentrirajući se na stvarnost, i otkrio da mu za to treba jako mnogo napora.
"Tako dugo nisam bio u Gondoru, u svome domu, da sam sada u mislima otišao tamo, i ostao..." pokušao je još jednom obrazložiti svoje neobično ponašanje. "Vidim svoj bijeli grad i brata kako stoji na vratima šestoga kruga... upravo tamo smo se rastali, prije pet mjeseci. Nebrojeno mnogo puta sam se sjetio tog trenutka, i nadam se da je sve u redu s njim", nastavio je govoriti u nastojanju da je uvjeri da se doista samo zamislio. Promatrao ju je, i stvarno se pokušao koncentrirati samo na nju – misliti na sve njihove dosadašnje zajedničke trenutke i razgovore, na njezin blistav osmijeh i sjajne zelene oči.
Međutim, otkrio je da njegovi napori ne daju mnogo rezultata. Glava mu je i dalje odzvanjala Prstenovim glasom – njegovim pozivima i obećanjima. Bio je toliko glasan da je na trenutak, posve iracionalno, pomislio da ga i Ellin može čuti.
"Pa, to svakako razumijem", kimnula je suosjećajno. "I želim da znaš da se i ja nadam da mu se ništa nije dogodilo."
Laže. Zašto bi nju bilo briga za tebe, ili pak za nekoga koga nikada nije vidjela?
Boromir je odbijao povjerovati u to. Upoznao ju je, vidio je da je bila brižan i dobar prijatelj. Ne, sigurno ne laže.
Pravi prijatelji bi razumjeli što ti je potrebno. Shvatili bi da moraš iskoristiti baš sva sredstva za spas svoje domovine, i ne bi ti priječili da upotrijebiš upravo najjače oružje, ono koje te sigurno neće iznevjeriti.
Sjećanje na Rivendell je sunulo iznenada, posve neočekivano. Na tren je zatvorio oči i vratio se na vijećanje. Nije li im upravo to bio predložio još onda? Ali nitko nije htio ni čuti za tu ideju.
Vidiš? Čini se da ti ipak nisu baš tako dobri prijatelji kao što bi se htjeli prikazati...
Stisnuo je šake, izluđen, i samo je želio da ovo mučenje prestane i da Prsten napokon ušuti. Jer osjećao je kako ga sumnja i strah razdiru sve više.
"Boromire?" Ellinin glas ga je opet dozvao u stvarnost, i nekako je usmjerio pažnju na nju. Jedva.
"Ovaj, pitala si za sjeverne granice Gondora..." Morao je pokušati dati nekakav odgovor, pokušati razgovarati prije no što ona postane potpuno sumnjičava. "Sada je naša najsjevernija pokrajina Anorien... omeđena rijekom Entwash... koja se ulijeva u, hm, Anduin." Govor mu je postao isprekidan, teškom mukom je uspio izreći to što je namjeravao.
Ako me polutan odnese starome gospodaru, žalit ćeš za propuštenom prilikom. Gledat ćeš Gondor kako gori i znat ćeš da si ti kriv za to – jer si ga mogao spasiti.
NE!
Hahahahaha...
Boromir je oborio glavu, osjećajući se posve poraženo. Morao je pronaći neki način kako da pobjegne ovoj torturi... ali nije ga vidio. I potonuo još dublje u ocean očaja.
Nije sve izgubljeno, nije prekasno. Uzmi me i spasi Gondor.
"...sjevernije od Entwasha?"
Nije ni shvatio da mu Ellin opet nešto govori; tek je na kraju razabrao njezin glas, kao kroz gustu maglu. Ovo postaje sve gore, pomislio je, potpuno sluđen.
"Ovaj... što si rekla?" upitao je.
"Pitala sam, znači li to da onda Gondor više nema naselja i utvrde sjevernije od Entwasha?" ponovila je, zvučeći sad već prilično iritirano.
Zahvaljujući moći koju ću ti dati, moći ćeš obnoviti staru slavu Gondora. Obećanje je bilo slatko, primamljivo, i posve uvjerljivo – mogao je sasvim jasno osjetiti da bi Gondor mogao biti velik kao nekada.
"Ovaj... ne, nema", uspio je nekako odgovoriti. I tada mu je postalo jasno da na ovaj način ne može nikako nastaviti ovaj razgovor. Nije mogao normalno razgovarati, ne dok mu je Prsten ovako pustošio um i dušu. "Oprosti... zapravo mi nije sasvim dobro. Namjeravao sam ti se malo pridružiti, ali od sve te brige sam već izludio, a upravo me zbog toga počela mučiti i prilično jaka glavobolja... Mislim da ipak idem leći."
Brzo se okrenuo i pošao prema svome ležaju. Svi su se već smjestili u svoje vreće za spavanje iako nisu još spavali – čuo je kako hobiti međusobno razgovaraju, a i Legolas je nešto tiho govorio Gimliju. A Prstenov glas je i dalje nastavljao mamiti ga i obećavati moć, i dok je skidao plašt i izuvao čizme te se i sam smještao u vreću, Prsten je i dalje neprestano nasrtao. Boromir je bio očajan. Nije znao kako zaustaviti to – nije nikako uspijevao isključiti taj glas.
Uzmi me, spasi Gondor...
Kao da nije već od ranije bio dovoljno izluđen zbog brige za svoga brata i svoj narod, sada ga je Prsten dodatno mučio. A bio je istovremeno i bijesan. Ellin. Toliko je želio razgovarati s njom, još je upoznati i još se zbližiti s njom, ali jednostavno nije bio u stanju – ne dok je Prsten istodobno ovoliko navaljivao na njega. Nisam joj zaželio ni laku noć, pomislio je sjetivši se kako joj je naglo samo okrenuo leđa i otišao. Vihoru emocija koji je već pustošio njegovom dušom sada su se pridružili još i ljutnja, grižnja savjesti i bol.
Ali nije imao izbora, nije mogao ostati razgovarati s njom – ako se to uopće moglo nazvati razgovorom, pomislio je. Nije čuo ni pola od onoga što mu je rekla, i nije bio sposoban govoriti. Zacijelo bi vrlo brzo pomislila da je lud, a svakako bi primijetila i da nešto ozbiljno nije u redu s njim. Odlazak je bilo jedino što je mogao učiniti.
I tako je ležao budan dok su svi oko njega zaspali, a Prsten mu se i dalje zavodljivo obraćao. Bio je budan i onda kada je Gimli zamijenio Ellin na straži, a njega pak Legolas. Tek je pred zoru Prsten naposljetku utihnuo, i tek je tada uspio usnuti.
Ali jedna misao se čvrsto ukorijenila u njemu, i ma koliko je nastojao sam sebi ponavljati da je Prsten zao i da je ovo njegova igra kojom želi izbjeći svoje uništenje, jedna stvar koju mu je Prsten rekao mu je ostala duboko urezana u pamćenje. Ako me polutan odnese starome gospodaru, žalit ćeš za propuštenom prilikom. Gledat ćeš Gondor kako gori i znat ćeš da si ti kriv za to, jer si ga mogao spasiti.
Što ako Frodo stvarno strada u Mordoru i Sauron se dočepa Prstena? U tome slučaju više nije bilo ni najmanjeg izgleda za spasiti Gondor. Znao je da si ne bi mogao oprostiti propuštenu priliku.
Misao ga je progonila i u snovima.
Još jedan dan puta, pa još jedan, i još jedan... svi su bili jednaki. Danju je imao bar malo mira; Prsten mu se tijekom dana uglavnom nije obraćao. Veslajući, povremeno je razgovarao s Merryjem i Pippinom koji su bili s njime u čamcu. Urođena veselost hobita sada je malčice razvedravala i njegove obzore, i ti su mu razgovori bili jedina svijetla točka na ovome dijelu puta.
A zalasci sunca su najavljivali pakao. Svake se noći ponavljalo isto. Prsten ga je neprestano salijetao, trovao njegove misli, prikazivao slike rata i smrti, te na kraju obećavao spas – ako se posluži njime. Dok bi večerali, Boromir je svake sljedeće večeri bio sve tiši i povučeniji. Jednostavno nije bio u stanju sudjelovati u razgovorima – ne dok mu je u glavi odjekivao Prstenov glas a pred očima bljeskali prizori krvi i smrti.
I kako je tekla jedna po jedna besana noć, bilo je sve teže suprotstavljati se tome zavodljivom glasu. Bilo je sve teže razlučiti iluziju od stvarnosti, i slike budućnosti koje su prikazivale Gondor u plamenu sve su se manje činile kao iluzija, a sve više kao da gleda realnost koja se upravo odvija pred njim. A bio je posve sam, nije se nikome mogao obratiti, ni sa kime podijeliti teret. U tami i samoći, u dubokoj crnoj praznini u koju je tonuo, nije više bilo niti najmanjeg tračka svjetlosti... a i nada se činila izgubljena.
Ili možda nije? Možda je za Gondor ipak postojala još jedna, posljednja mogućnost. Prsten. Nije zaboravio one zlokobne riječi. Ako me polutan odnese starome gospodaru, žalit ćeš za propuštenom prilikom. Gledat ćeš Gondor kako gori i znat ćeš da si ti kriv za to, jer si ga mogao spasiti. Trebalo je spriječiti da Frodo odnese Prsten u Mordor.
Prsten je mogao spasiti Gondor.
Činilo mu se da je to jedina, zadnja opcija koja mu je preostala. Možda bi ipak mogao spasiti svoje ljude i zemlju pomoću Prstena? Da, sigurno bi najbolje bilo posuditi ga i iskoristiti za uništenje Saurona...
-x-x-x-
I šesti dan njihova putovanja rijekom polako se približavao kraju. Ušće Limlighta ostalo je iza njih prije dva dana, a sada su se nalazili na području Južne krivine Anduina, drugog po redu ogromnog zavoja u ovome dijelu toka. Rijeka je ovdje opisivala mnogo kilometara duge meandre, zavijajući od zapada prema istoku te zatim obratno, i naposljetku još jednom prema istoku prije nego što će opet nastaviti teći prema jugu. Do Emyn Muila – mjesta gdje će napokon morati donijeti konačnu odluku i razdvojiti se – dijelilo ih je otprilike još četiri dana. Ellin je osjećala da Aragorna sve više tišti taj trenutak odluke; vrijeme je prolazilo, no on nije bio ništa bliže rješenju.
Osim što je i sama razmišljala o tome, nju je dodatno mučilo i rastuživalo i to što se nakon one prve noći više nije uspjela približiti Boromiru. Njihov razgovor druge večeri zapravo se i nije mogao tako nazvati; bilo je to tek nekoliko rečenica, s njegove strane prilično nepovezanih, nakon čega se povukao. Osjećala je da je njegova izlika na kraju bila lažna, i pitala se je li se predomislio nakon što joj je prišao, je li mu čak bilo žao što je uopće započeo konverzaciju. I sve ostale dane se držao povučeno – jedva su razmijenili poneku riječ. Uzdahnula je. Nakon buđenja nade, uslijedilo je poprilično razočaranje. Pa, situacija je sasvim očita. Ni najmanje ga ne zanimam. Samo moram smoći snage to prihvatiti.
Boljelo je, više nego što je očekivala. A nada je zamirala.
Kao i svakoga dana, u sumrak su se zaustavili. Sve je bilo mirno i tiho. Izvukavši čamce i složivši sve stvari i vreće za spavanje, sjeli su u krug za večernji obrok.
"Opet samo suhi putni kolačići?"
"Opet samo suho meso?"
"Opet ništa od vatre?"
"Opet ništa od svježe pečenke?"
"Kada ćemo napokon imati pravu večeru?"
Zbor hobitskih glasova jednoglasno je i zdvojno iznosio žalopojke vezane uz hranu.
"Pa vidjeli ste da, osim poneke ptice, nismo ugledali gotovo niti jednu životinju", rekao im je Aragorn. "A čak i da smo ih vidjeli i više, ne bismo smjeli ni pokušali loviti jer ne smijemo paliti vatru. Vidite i sami kako smo svake večeri u ravnici potpuno izloženi. Vatra bi se vidjela kilometrima daleko, i ako ima nekoga negdje u divljini, odmah bi nas primijetio."
"Ma da, jasno nam je", odvratio je Pippin snuždeno, uzevši nekoliko suhih kolačića. "Samo... ne možemo ne maštati o nekoj bogatijoj gozbi."
"Eh da, to je bilo baš dobro u Lothlorienu", dodao je Merry, žvačući komad suhoga mesa. "Svakoga dana oni fini svježi obroci, pečenke s hrskavom koricom, u slasnom umaku za prste polizati..." Njegov uzdah je rječito govorio koliko žudi za jednim takvim objedom i Ellin se osmjehnula.
"Zvuči sjajno", rekla je, "iako ja čak i više priželjkujem nešto drugo što mi je bilo tamo na raspolaganju, a to je bila topla kupka." Pomisao na kadu ispunjenu vrućom mirišljavom vodom natjerala ju je na čeznutljivi uzdah. Otkako su krenuli opet se morala vratiti samo na posve površno pranje hladnom vodom ili pak samo na brisanje vlažnim ručnikom – kao uostalom i svi ostali. A sada mi kada i topla voda nisu na vidiku još... bolje da niti ne pokušam računati koliko dugo.
"Čini se da nam svima jako fali Lorien", nasmijao se Legolas, otpivši uz večeru malo vode iz svoje čuturice. "Iako sam odavno naviknuo na život u divljini, i ja priznajem da mi nedostaju mnoge stvari koje smo imali na raspolaganju tamo. A što kažeš ti, Gimli?"
Patuljak je na tren spustio ruku u kojoj je držao lembas i zagledao se u daljinu.
"Meni nedostaje pogled na gospu Galadriel", rekao je sjetno Gimli. "Nadam se da ću je imati prilike vidjeti bar još jednom."
"Nadam se da hoćeš, Gimli, doista", kimnuo je Legolas i potapšao patuljka po ramenu.
"A ti, Frodo?" upitao je Merry između dva zalogaja. "I ti čezneš za lorienskim specijalitetima? Vidim da nisi pojeo gotovo ništa. Ni tebi se ne sviđa ova suha putna hrana?"
Doista, Frodo je sjedio prilično nepomično. Obrativši pažnju, Ellin je tada primijetila da je hobit posve odsutan duhom i da nije ni pratio njihov razgovor.
"Što...?" upitao je, trgnuvši se. "Oh, Lorien... da..." Zurio je još malo pred sebe, spuštene glave, pa naposljetku tiho odgovorio. "Mir. Da, mir. To je ono što smo imali tamo, a što mi nedostaje najviše."
Ellin ga je promatrala nekoliko trenutaka. Je li joj se to samo učinilo... ili je u njegovim riječima bilo i nešto više od obične čežnje za sigurnošću koju im je pružala Zlatna šuma? Da, zacijelo jest. Pretpostavljala je da sada, što se više približavaju Mordoru, to više osjeća teret svoje zadaće kao i da je uplašen – iako to ne govori na glas.
"Ne razumijem. Pa prilično je mirno sve ove dane otkako smo krenuli", rekao je Pippin, doimajući se zbunjen Frodovim riječima. "Nismo vidjeli nijednog orka, niti ijednoga drugoga neprijatelja."
Frodo mu, međutim, nije ništa odgovorio.
"A ja bih volio da je s nama Gandalf", uzdahnuo je Sam, pruživši ruku prema još jednom komadu suhog mesa. "On bi nas vodio i znao dobro savjetovati u svakom trenutku."
"Svima nam nedostaje Gandalf, kako njegove šale tako i njegova mudrost, i to naročito sada kada dolaze najteži trenuci", rekla je sjetno Ellin. "I iako je prošlo već skoro tri tjedna, još mi je teško kada pomislim na njega."
"Mi u Shireu smo ga viđali rijetko, samo u nekim posebnim prigodama", rekao je Sam. "Mislim da nitko od hobita ni ne zna što je on zapravo. Zanima me, gdje je bio onda kada nije bio u Shireu?"
"Držao je on Shire na oku mnogo više nego što misliš", odvratio mu je Aragorn, koji je upravo završio s jelom i počeo puniti svoju lulu. "Najviše je boravio baš u sjevernim krajevima Međuzemlja i jako često je nadzirao Shire. Srce mu je govorilo da je Shire zbog nečega važan i prije nego što je shvatio istinu o Bilbovom prstenu. A ponekad je putovao i na istok, u Mrkodol i Lorien, te na jug u Gondor. I uvijek je svugdje, i u ljudima i vilenjacima, nastojao potaknuti nadu i obodriti ih u borbi protiv Neprijatelja."
"Što bismo našli kada bismo putovali još dalje na istok i jug? Koje zemlje bismo našli tamo daleko?" upitao je Pippin.
"Kada biste od Mrkodola krenuli prema istoku, najprije biste otkrili da su mnogo milja krajevi potpuno pusti", odgovorio mu je Aragorn. Upalio je lulu i žeravica mu je na tren obasjala lice. "Zatim biste naletjeli na veliko kopneno more koje se naziva Rhun, a još dalje na istok leži zemlja istoga imena. Većina ljudi koji tamo žive su Sauronovi saveznici i često su napadali i Mrkodol i Gondor. U tim dalekim istočnim krajevima još ima i vilenjaka koji nikada nisu slijedili Oromea i krenuli na veliko putovanje prema Zapadu. Oni uglavnom žive povučeno, duboko u šumama, skriveni od ljudi."
"O-orome?" ponovio je Pippin ime, ponešto nesigurno. "Tko je to bio?"
"Jedan od Valara – onaj koji se zaputio u Međuzemlje i pozvao sve vilenjake da ga slijede na veliko putovanje i pridruže se Valarima u njihovoj zemlji, u Valinoru", objasnio je Aragorn i otpuhnuo dim. "Mnogi vilenjaci su ga slijedili, ali neki su i ostali. Ovi potonji su nazvani Avari, što znači Nevoljni, i ostali su živjeti daleko na istoku u šumama u kojima su se probudili."
"Želio bih jednoga dana otputovati na istok", rekao je zamišljeno Legolas. "Znam da se Arda jako izmijenila od vremena buđenja. Svi kažu da je Cuivienen zauvijek nestao, a šume da su drugačije. Ali htio bih barem pokušati. Volio bih naći barem nešto od tih davnih krajolika, neki ostatak obala jezera uz koje su se probudili prvi vilenjaci."
"Zanimljiva priča", rekao je Sam, zvučeći prilično zadivljeno. "Bojim se da ne znam mnogo te drevne povijesti, a zanima me. Možeš li nam malo ispričati?"
"Naravno", odvratio mu je Legolas i nasmiješio se. I tada je započeo priču o drevnoj Ardi koja je prije mnogo tisuća godina bila obasjana samo zvijezdama, o buđenju prvih vilenjaka i dalekim zemljama gdje se to dogodilo, te o tome kako je Melkor, zli Vala, počeo otimati vilenjake kako bi od njih torturom i zlom magijom stvorio orke.
"To je sigurno jedan od njegovih najgorih zločina", komentirao je Gimli.
"Istina. Počinio je mnogo zla, ali ovo je među najvećima", složio se Legolas, te nastavio svoju priču. Hobiti su ga zaneseno slušali, vidjelo se to po povremenim oduševljenim uzdasima i potpitanjima. Zatim je ispričao o dolasku Oromea i velikom putovanju na Zapad, te ukratko i o kasnijim Melkorovim podmuklim spletkama u Valinoru koje su dovele do zlosretne Feanorove zakletve i povratka mnogih Noldora u Međuzemlje.
"A o Feanoru i njegovoj zakletvi, o Noldorima i njihovim bitkama i djelima u Međuzemlju dalo bi se pričati još mnogo, ali to ćemo pustiti za neku drugu večer", završio je Legolas. "Kada bih sada nastavio ne bismo legli do izlaska sunca, a moramo se svi odmoriti. Sutra nas čekaju novi napori."
"Hvala ti na priči, bilo je jako lijepo", rekao je Merry, a i ostali hobiti su žustro kimnuli glavom.
I Ellin je uživala u pripovijedanju iako je ona, naravno, bila upoznata sa svim tim događajima. Tada je promotrila Boromira. Sjedio je nasuprot njoj, između Gimlija i Pippina. Njegova tamna prilika bila je skoro nepomična, i na trenutak joj je sinulo da djeluje jednako tiho i odsutno kao i Frodo. Ni on se nije nijednom uključio u ovaj razgovor, niti jednim pitanjem ili pak komentarom. I dok je Aragorn krenuo potražiti najbolje mjesto za započeti stražariti, a ostali se polako počeli spremati za počinak, Ellin je pozorno promotrila i u tami uspjela razabrati da Boromir nije još legao, već da tek priprema vreću za spavanje. Ustala je i napravila nekoliko koraka logorom kao da se želi protegnuti. Nastojeći djelovati kao da nonšalantno šeće, prišla mu je i zastala pokraj njega.
"Nadam se da ti se svidjelo slušati o davnim danima", rekla je nehajno. "A možda bi ti mogao ispričati i koju priču iz povijesti Gondora u nekoj od sljedećih večeri."
Polako se uspravio i okrenuo prema njoj. Nije mu mogla vidjeti izraz lica u mraku, samo je čula tihi uzdah. Potom je nastavio pripremati ležaj.
"Možda", promrmljao je najzad, gotovo nerazumljivo.
"Vjerujem da bi hobiti rado poslušali o tome", pokušala je potaknuti daljnji razgovor. "A to se odnosi i na mene. Hoću reći, iako ja poznajem povijest puno bolje od njih, nije isto slušati o nekoj zemlji od neutralnog pripovjedača i od pripadnika toga naroda. Sigurno ćeš dodati neki novi aspekt pričama, ili pak naglasiti nešto što je vama Gondorcima važno, a što netko izvan Gondora možda niti ne primjećuje."
Ovoga puta stanka prije njegovog odgovora bila je još malo duža. Odložio je plašt na svoj ruksak, izuo čizme i sjeo na vreću. Vidjela je kako je rukama protrljao sljepoočnice, kao da ima jaku glavobolju.
"Vidjet ćemo. Možda bih mogao", rekao je tiho, ne gledajući u nju.
Ellin je tada nakrivila glavu i pozorno ga promotrila. Naravno, u tami nije mogla vidjeti mnogo. Međutim, ono što je vidjela tijekom večere, kao i u ovome trenutku, nije joj se svidjelo. Ranija Boromirova šutnja, sadašnje šture, nerazumljive replike i govor tijela – i kada je bolje razmislila, čak bi tome mogla pridodati i njegovo čudno držanje u onome kratkome razgovoru prije nekoliko dana – poručivali su joj da nešto nije kako treba.
Osim toga, iako je bio mrak, nije bila ograničena samo na informacije koje su joj donosile njezine oči. Njezin duh ipak nije bio slijep, njemu nije smetala noć. Zatvorila je oči i osluhnula dušom. Iako je u stvarnosti sve bilo mirno, zrak oko nje kao da je naglo zatitrao i zadrhtala je. I bilo joj je jasno – Boromir je zbog nečega bio izrazito uznemiren. Njegova tjeskoba bila je izuzetno jaka, duša mu je bila sva rastrzana, i duboko je patio. Bio je gotovo progonjen – pomislila je da je baš to pravi izraz. I sama je osjetila bol stojeći tako otvorenog duha uz njega – zapljuskivali su je valovi njegove patnje i tuge. Ipak, nije mogla shvatiti zbog čega toliko trpi niti što mu se točno događa. Poželjela je da je moćna kao Galadriel ili neki drugi vilenjaci iz davnina koji bi možda mogli osjetiti više no što je mogla ona.
Upitala se radi li se o strahu za Faramira i njegov narod. To je bio najlogičniji odgovor, zaključila je, jer tijekom putovanja je često isticao koliko ga brine sudbina Gondora u nadolazećem ratu. Uostalom, znala bi da bi i sama bila luda od brige kada bi imala samo jednu blisku osobu i kada mjesecima ne bi znala ništa o njoj.
Dok je Ellin tako razmišljala, on je legao i omotao se vrećom za spavanje. Još se nekoliko trenutaka dvoumila, a onda je odlučila pokušati još jednom. Čučnula je i tiho mu se obratila.
"Boromire, je li sve u redu? Što te muči?"
Zamotana prilika je sekundu ili dvije mirovala, a onda se promeškoljila. Ellin je razabrala kako se Boromir okrenuo prema njoj.
"Samo sam zabrinut. Nekako... što sam bliže, to mi se više čini da ću zakasniti", odvratio joj je. "I doista sam umoran, pa bih htio malo odspavati prije sljedeće straže. Oprosti. Laku noć." Nakon tih riječi se opet pokrio i Ellin je bilo jasno da je razgovor gotov. Uzdahnula je, a onda ustala. Nije joj preostalo drugo nego da i sama krene leći.
Zabrinut, ponovila je u sebi njegov odgovor. Pa, toliko je i sama mogla zaključiti, i zacijelo je bila u pravu oko toga. No, ima li tu i nešto više, ili vidim i ono čega nema zato jer ga volim pa stoga previše brinem i analiziram? Nije bila sigurna, jer se doista nije smatrala objektivnom. Ipak, dok je odlazila prema svome ležaju nije se mogla otresti zloslutnog osjećaja da se još nešto zbiva i da joj nešto važno promiče.
Znala je da se bojao za brata, za svoje ljude i svoju zemlju, ali bilo bi joj draže da joj je rekao i više od onoga kratkoga odgovora – da joj se povjerio i progovorio o tome što je osjećao. Poželjela je da joj je govorio onako otvoreno i prisno kao one prve noći nakon Lothloriena. Ali u svim ostalim danima bio je potpuno distanciran i nezainteresiran za druženje s njom. I dok je ležala otvorenih očiju i posve budna, promatrajući zvijezde, pomislila je kako joj je njihov razgovor u toj noći, nakon onog njezinog ružnog sna, sada djelovao tako daleko i nestvarno da se doimao kao da je i on bio samo san.
-x-x-x-
U glavi mu je bubnjalo. Košmar zvukova i slika koji su ga gušili i sprječavali da govori.
Odlazi od mene, nisam u stanju razgovarati!
Uspio je suzdržati taj povik i na glas uputiti pristojni pozdrav, no rezultat je bio isti. Vilenjakinja je ustala i okrenula se od njega.
Ne, ne idi, ostani, molim te!
Boromir je stegnuo šake i čvrsto zatvorio oči, boreći se da ne zaurla na sav glas. Dao bi sve samo da ga Prsten ostavi na miru pa da može opet razgovarati s Ellin i s ostalima, da opet bude normalan. Ali nikako nije uspijevao istjerati tog zloduha iz glave. Prsten ga je opsjedao sve više i sve jače.
Kada je Ellin maločas stala uz njega, srce ga je zaboljelo od čežnje. Jasno je čuo brigu u njezinom glasu, i to ga je zaboljelo još više. Ostani, molim te... No nije mogao govoriti, a pogotovo nije mogao priznati što mu se zbiva. I stoga je skupio i posljednje mrvice snage koje je imao kako bi zavladao umom i glasom, i rekao joj da je zabrinut i umoran. Neka misle da je zabrinut za Faramira, to im valjda zvuči logično...
A zabrinut je svakako i bio. Svake je noći gledao slike Gondora kako gori. Svake je noći vidio mnoge od njegova naroda kako umiru. I svaki je put bilo sve stvarnije. Svaki je sljedeći put bio dublje u tom svijetu. Dim je bio sve zagušljiviji i činilo mu se da mu stvarno grebe pluća i da ne može disati. Mrtva tijela koja je držao u naručju bila su opipljiva pod njegovim rukama, miris krvi i smrti bio je sve intenzivniji. Počeo je gubiti sposobnost prosuđivanja, i nakon posljednje noći Boromir je bio spreman povjerovati da taj svijet više nije imaginaran, samo u njegovoj glavi, već da je Prsten našao način da ga stvarno prenese u Gondor kako bi svjedočio uništenju. Prije no što je pred zoru napokon klonuo i zaspao, u jednom se trenutku trgnuo i shvatio da pruža ruke prema ruksaku i privlači ga prema sebi, misleći da grli mrtvo tijelo svoga brata.
Morao je spriječiti sve te smrti. Morao je, na svaki način.
Naravno da moraš. I nećeš si nikada oprostiti ako ih ne spriječiš, šapnuo mu je glas. Uvijek je znao o čemu razmišlja.
Nitko tko nije iz Gondora ne razumije. Čak ni tvoji suputnici. Pretvaraju se da su ti prijatelji. Možda im čak i jesi drag do neke mjere, ali svatko od njih misli samo na sebe. Nitko ne želi pomoći tebi i Gondoru.
Boromir se grozničavo pitao koliko je istine u tome. Hobiti – bili su simpatični i dobronamjerni, ali kakvu su razliku oni mogli donijeti u nadolazećem ratu? Bili su tek nešto više od djece.
Patuljak? Vilenjaci?
Patuljak će se vratiti svome narodu, baš kao i vilenjaci. A onda će otploviti. Vilenjake nije briga za ovaj svijet.
Boromir se ljutito namrštio. Prstenovo uporno salijetanje tijekom posljednjih dana mu je iz sjećanja izbrisalo sve što je bio naučio tijekom putovanja, a sjećanja iz Lothloriena bila su potpuno zamagljena. Da, u mnogo se prilika to pokazalo točnim, naposljetku je odgovorio Prstenu. Ne razumiju, nitko od njih. Možda je jedino Aragornu stalo...
Tom prijetvornom graničaru sa Sjevera?! Glas mu je odjeknuo u glavi još jače nego maloprije. Što misliš, zašto sada ide u Gondor? Zato jer je sada uočio svoju priliku. Želi vladati, želi ti oduzeti ono što je po pravu tvoje. Glas je ušutio na tren, a tišina je bila ispunjena jekom ovih riječi koje kao da su se pojačavale u Boromirovom umu. Oduzeti... oduzeti... oduzeti...
Nitko mi ne smije oduzeti Gondor!
To je njegov plan. Čujem njegove misli. On me želi uzeti. Ali njemu nije do dobrobiti drugih. On samo želi svrgnuti moga staroga gospodara i zavladati cijelim svijetom.
Boromir se počeo tresti. Je li to mogla biti istina? Cijelo vrijeme je mislio da mu je Aragorn prijatelj. Je li bio previše naivan, vjerujući mu? Možda mu je jednostavno trebalo upravo to – da mu netko pokaže da postoji i druga strana novčića koju on, zaslijepljen povjerenjem, nije bio u stanju vidjeti.
Ne, nemoguće, rekao je potom sam sebi, pokušavajući rasuđivati posljednjim mrvicama razuma koje su mu preostale. Aragorn je Thorongil, podsjetio se, i učinio je mnogo za Gondor. I samo na ovome putovanju je mnogo puta riskirao život da spasi ostale, uključujući i mene.
To je bilo tada. Tada se pretvarao da pomaže, gradio sliku poštenog čovjeka kako bi stekao vaše povjerenje. A zapravo je samo čekao šansu – koja se pojavila sada kada sam pronađen. Sada mu je na dohvat ruke sve za čime žudi njegova pohlepa, samo me mora uzeti. A polutan je potpuno pod njegovim utjecajem i vjeruje mu. Neće mu biti teško uzeti me...
Boromir se presavio kao da je zadobio udarac, utroba mu se zgrčila, bol mu se raširio tijelom. Potpuno pomućenog uma, pomislio je da ta opcija i nije bila sasvim nevjerojatna.
Potpuno si sam.
A Boromir se toga trenutka tako i osjećao.