Boromir je veslao svom snagom, ali nije se uspijevao oduprijeti struji koja ih je odnosila prema istočnoj obali. Divlja rijeka je bacala njihov čamac kao da se igra s grančicom; nekoliko su puta okrznuli stijene i jedva je izbjegao frontalne sudare. Bio je svjestan da bi bilo gotovo nemoguće izvući se ako bi pali u rijeku, i zato je uložio svu snagu da se ne prevrnu. Pippin i Merry su se trudili, ali zapravo mu nisu mogli pomoći, ne na ovako razbjesnjeloj vodi koja je zahtijevala mnogo više snage nego što su oni imali. Vidio je da ih struja nosi prema istočnoj strani i usprkos svim naporima nije mogao usmjeriti čamac natrag. Sljedeći vrtlog bacio ih je još malo bliže obali i Boromir je uočio da je pred njima nešto što je nalikovalo na malenu plažu. U trenu je pomislio kako im je to možda jedina prilika za zaustavljanje – jer daljnja plovidba u tami koja se zgušnjavala bila je jednaka samoubojstvu – i uložio je svu snagu koju je još imao u sljedećih nekoliko zaveslaja. Par sekundi kasnije čamac je zastrugao o dno. Tada je zastao, teško dišući, nastojeći vratiti dah i snagu. Merry i Pippin se nisu micali i grčevito su se držali za rubove čamca kao da im još uvijek prijeti opasnost da ispadnu.

Došavši k sebi nakon nekoliko trenutaka, Boromir se ogledao unaokolo razmišljajući što učiniti. Mogli su ostati ovdje i pokušati naći nekakvo sklonište za noć. Također su mogli pričekati da se on malo odmori pa krenuti u novu borbu s brzacima kako bi se pokušali dokopati zapadne strane rijeke koja je bila sigurnija od ove istočne, te možda i potražiti ostale. Ali namrštio se i odmahnuo glavom, odmah odbacivši tu drugu mogućnost. Noćna plovidba po ovakvoj rijeci nije dolazila u obzir. Za dlaku su se izvukli iz divlje rijeke, i bio je sklon pritajiti se i nastaviti sutradan. Ionako nisu znali gdje se nalazio ostatak Družine niti gdje bi ih mogli pronaći. Nastavak plovidbe i potraga za ostalima po danjem svjetlu bilo je jedino logično rješenje, pa je izašao iz čamca ne bi li razgledao okolinu u potrazi za dobrim zaklonom gdje bi mogli prenoćiti. Hobiti su krenuli za njim. No tek što su prešli nekoliko metara, zastao je, osluškujući. Izvukao je mač i dao hobitima znak da krenu natrag prema čamcu. Učinilo mu se da čuje neke šumove... i poželio je da ima Prsten. Tada bi mogao mirno krenuti dalje, bio bi nevidljiv i još snažniji, i nitko mu se ne bi mogao suprotstaviti. Ali i prije nego što su se hobiti stigli pomaknuti, iz mračne šume iskočili su brojni orci, vičući i vitlajući mačevima.

"Natrag!" uzviknuo je spuštajući mač na najbližeg orka. Hobiti ga nisu poslušali; izvukli su svoje male mačeve i hrabro priskočili do njega. Boromir se hitro i vješto borio s orcima koji su navirali i nekoliko ih je već palo od njegove oštrice, ali odmah je shvatio da ih je previše. Prokletstvo, da mi je bar Prsten! Bijesno je zamahnuo prema još jednom orku i ovaj je pao. Djelićem uma čuo je i fijuke strijela u daljini, što je značilo da ih u okolini ima još.

"Natrag!" zaurlao je još jednom, i sam se povlačeći. Napokon su ga poslušali – potrčali su prema čamcu i uskočili u njega. Boromir je nogom odgurnuo čamac u rijeku i u brzom okretu spustio mač na najbližeg protivnika. Zatim se hitro sagnuo jedva izbjegavši oštricu koja se spuštala prema njemu, i u posljednji tren uskočio u čamac. Divlja rijeka ga je otrgnula sa žala i tako su se ponovno našli prepušteni pogibeljnim brzacima. Dvije strijele prozujale su mu blizu glave, a Merry je uplašeno kriknuo kada se jedna zabila u čamac blizu mjesta gdje se šćućurio. No uz toliko oštrih stijena pred njima Boromir je znao da se ne smije i sam sagnuti i sakriti ispod ruba čamca i pustiti da ih struja nosi sama; to bi značilo sigurno prevrtanje i smrt. Desnom je rukom dohvatio veslo, a lijevom je zgrabio svoj novi veliki štit – ni trenutka prekasno, jer dva nova udara strijela su ga protresla još dok ga je podizao. Svu je koncentraciju i snagu uložio samo u to da ih usmjeri između hridi kako bi izbjegli sudare, istovremeno držeći štit i braneći se tako od strijela. Primio je još jedan pogodak u njega, a čamac je poskočio kada je okrznuo jednu hrid. Još nekoliko trenutaka nekontrolirane plovidbe – njemu dugih poput sati – i onda je shvatio da su napokon izašli iz dometa strijela. Odbacio je štit i zgrabio veslo s obje ruke te u posljednji čas uspio izbjeći jedan veliki kamen. A onda je, uz ogromno olakšanje, shvatio da je to bilo zadnje iskušenje. Rijeka je postala nešto mirnija, a prijetećih stijena koje su virile iz vode bilo je manje. I najzad, malo po malo, nekako je uspio usmjeriti čamac prema zapadnoj obali. Trebalo mu je nešto više vremena nego što je očekivao jer je rijeka ipak još uvijek bila prilično nemirna, ali obrisi obale su mu otkrili da više nije daleko od cilja.

I tada je s juga osjetio ledeni vjetar, a hobiti su uplašeno kriknuli. Podignuo je pogled prema nebu i ugledao veliku crnu sjenu kako se približava. Tama je iznenada postala neprozirna, zvijezde kao da su se ugasile, a nebo je postalo tamnije od najdublje tame Morije. Sjena je rasla i bila sve bliža, i tada je razabrao ogromna krila. Osjetio je kako mu se ježi svaka dlačica na tijelu, iako mu je do maločas zapravo bilo vruće zbog svih napora kroz koje je prolazio. Sleđen, sjetio se jedne ranije prilike kada se osjećao isto tako. Prije nekoliko mjeseci branili su jedno uporište u Ithilienu od orka i bili bi ga obranili – da se nisu pojavile upravo ove užasne crne prilike koje su oko sebe širile stravu i smrt. Susret s nazgulom nije se nikada zaboravljao.

Neman ih je preletjela i prošla dalje prema sjeveru, a Boromir se prenuo i zaveslao prema zapadnoj obali. Kada su došli blizu otkrio je da je, srećom, prilično pristupačna, te je ubrzo našao uvalu pogodnu za pristajanje. Izašli su iz čamca i izvukli ga na obalu. Upravo kada su ga sakrili među drvećem, do njih je iz velike daljine dopro jedva čujan, ali jezovit krik. Koliko je mogao procijeniti, dolazio je iz pravca iz kojeg su oni maločas stigli, odnosno uzvodno od mjesta na kojem su se sada nalazili. Što je bio taj krik, nije imao pojma. Izmijenivši poglede s uplašenim hobitima nastavio je pažljivo osluškivati, ali više se ništa nije čulo – sve je bilo potpuno tiho, osim laganog šuma rijeke. Još je neko vrijeme napeto pratio okolinu, pazeći hoće li se pojaviti išta sumnjivo – šum, pokret, ili bilo što drugo – ali sve je bilo mirno. I tada si je napokon dopustio bar malo opuštanja. Sjeo je na tlo i oslonio se leđima na stablo, te duboko udahnuo i sklopio oči. Napokon sigurni. Okruživali su ih grmlje i šuma, bili su dobro skriveni, baš kao i čamac. Činilo se da su se najzad izvukli od opasnosti – osim što su se razdvojili od ostatka Družine i što nisu imali pojma gdje se ostali nalaze.

Gdje su? Jesu li se izvukli iz brzaka? Ili su se prevrnuli i stradali? Na ta pitanja nije bilo odgovora i shvatio je da sada po mraku sigurno neće ni moći otkriti ništa. Usrdno se ponadao da su bili dobro, a naročito je mislio na jednu osobu među njima. Nije mu bilo lako umiriti lupanje srca. Sama pomisao da se Ellin nešto dogodilo bila mu je nepodnošljiva.

Hobiti su uto sjeli pokraj njega i u njihovom je držanju Boromir osjetio strah, kao i da od njega očekuju rješenje situacije. Usprkos vlastitim brigama, osmjehnuo se. U ovom su ga trenutku podsjetili na dvoje male djece. On je odavno naučio živjeti uz opasnost, ali oni su sve do ovoga putovanja živjeli potpuno sigurnim životom, izolirani u svojoj maloj oazi mira. Sve što se zbivalo na putu od Rivendella bilo je potpuno novo za njih. Nije im bilo lako; no često su iskazivali i hrabrost za koju nisu ni znali da je posjeduju, a imali su i velika srca. Naravno, sve će učiniti da ih zaštiti. Zavolio ih je još odavno, tijekom prvih druženja s njima u Rivendellu.

"Znam – mokri ste, hladno vam je i uznemireni ste jer smo sami. Pa, za početak ćemo uzeti prtljagu i presvući se u nešto suho, i odmah ćete biti bolje", rekao im je ohrabrujuće, ne pokazujući svoju vlastitu zabrinutost. "A kada povečeramo, sigurno ćete se osjećati još bolje", dodao je sa smiješkom, poznajući njihov apetit.

Odmah su skočili na taj prijedlog, te su se svi presvukli i potom se poslužili lembasom. Srećom, ruksaci su im bili nepromočivi pa su im sve stvari i hrana bili suhi i očuvani. U čistoj i suhoj odjeći i Boromir se osjetio malo bolje, a onda je u glavi počeo stvarati obrise plana.

"Što ćemo sada? Što je s našim prijateljima? Hoćemo li ih tražiti?" Pippin je ispalio salvu pitanja u jednome dahu, tek što su započeli s večerom. Hobiti su mu sjedili sučelice i gledali ga s iščekivanjem.

"Što je s njima – to ne znamo – ali nadat ćemo se najboljem", odvratio je Boromir ozbiljno i kimnuo. "Vidjeli ste koliko je rijeka bila opasna, ali ako smo se mi izvukli, vjerujem da su i oni. Među njima je bilo više snažnih veslača, a kao što se možda sjećate, od mjesta gdje smo se razdvojili više nije bilo mnogo do završetka brzaka." U sebi je istovremeno uputio kratku molitvu Eruu da se njegove riječi pokažu istinitima. "Međutim, nećemo ih sada tražiti." Podignuo je ruku kada je vidio da kane prosvjedovati. "Ne znamo gdje bismo uopće mogli započeti. Možda su se ulogorili uzvodno od nas, ali možda su i prošli nizvodno dok smo se mi borili s orcima pa nismo ni primijetili njihov prolaz. Nasumično lutanje kroz nepoznatu šumu, na teškom terenu i još k tome po potpunome mraku ne bi bilo nimalo mudro."

"Što ćemo onda učiniti?" upitao je tjeskobno Merry. U ruci je držao komadić putnoga kruha i suhog mesa, ali činilo se da je trenutno zaboravio na večeru.

"Noćas ćemo ostati ovdje", odgovorio je Boromir. "A čim svane, započet ćemo potragu. Po danu će biti mnogo lakše ići kroz šumu. Ja ću krenuti uzvodno, a vi ćete ostati ovdje u blizini rijeke skriveni u grmlju, i držat ćete je na oku. Na taj ćemo način izbjeći mimoilaženje."

"Kako ćeš znati koliko daleko trebaš ići?" upitao je Pippin.

"Pa, s obzirom da nisam dobro vidio nijednu obalu u trenutku kad smo se razdvojili, ne vjerujem da bih prepoznao to mjesto", rekao je Boromir. "Ali mislim da ću, na temelju dužine plovidbe, bar približno moći procijeniti udaljenost. Ako mi se učini da sam odmaknuo previše prema sjeveru, vratit ću se natrag i nastavit ćemo potragu nizvodno."

"Ako se oni nalaze nizvodno..." započeo je Pippin, pa zastao.

"Onda ćemo naletjeti na njih, da", potvrdio je Boromir. "Možda se čak i susretnemo s nekim od njih tko će ići uzvodno i tražiti nas, jer vjerujem da će Aragorn razmišljati slično kao i ja te da će organizirati potragu na isti način."

"Hm, zvuči logično, iako bi mi najdraže bilo da ih mogu ići tražiti istoga časa," rekao je Merry, pa oborio glavu. "Samo da im se nije ništa dogodilo..."

"Razumijem te", odvratio je Boromir i položio ruku na hobitovo rame. "I ja bih volio krenuti odmah, ali noćnim nasumičnim lutanjem samo bismo se doveli u opasnost da stradamo. Nikome od nas ovo neće biti laka noć. Svi smo zabrinuti i htjeli bismo ih naći odmah. Neizvjesnost je teška, a dok se može samo mirovati i čekati, postaje još teža. No u mraku doista ne možemo učiniti ništa."

Da je barem dan i da ih barem možemo odmah potražiti, uzdahnuo je u sebi. Dao bi sve samo za bar jedan znak koji bi mu rekao da su ostali dobro... a pogotovo Ellin. I upitao se je li ona brinula za njega barem djelić od onoga koliko je on brinuo za nju.

"Da, istina", složio se naposljetku Merry, trgnuvši ga iz misli i Boromir je vidio kako su obojica kimnuli.

"No dobro, onda ćemo sada završiti večeru, a potom pođite na spavanje. Odmorite se i pokušajte brinuti što manje. Zora i svjetlost će donijeti novu nadu, vidjet ćete", rekao im je, želeći ih malo ohrabriti.

Ubrzo su bili gotovi s jelom i Boromir je ustao. "Ja ću stražariti."

"Dobro, ali svakako nas probudi", odvratio je Pippin. "Ne možeš ostati budan cijelu noć. I mi ćemo stražariti, jedan po jedan."

"Dogovoreno", kimnuo je Boromir i obišao njihov mali logor, tražeći najbolje mjesto. Nekoliko metara dalje pronašao je malo povišenu, zaobljenu stijenu, okruženu stablima. Na tome je mjestu zahvaljujući drveću bio dobro skriven od eventualnih pogleda nekoga tko bi naišao, a ipak je mogao vidjeti i rijeku i okolicu logora. Hobiti su se uskoro umirili i zavladala je tišina.

Gledao je oko sebe i ubrzo mu se učinilo da nešto nije kako treba. U odnosu na sve njegove ranije stražarske smjene tijekom proteklih dana nešto je bilo drukčije, iako nije mogao razabrati o čemu se radi. Promjena okoline? Šuma? No činilo mu se da to nije pravi odgovor. Je li im se približavala kakva opasnost, je li zato bio nemiran? Približio je ruku dršci mača i pažljivo promotrio okolinu, koliko je to bilo moguće u mraku. Ipak, nije zamijetio nikakve sumnjive sjene koje su se pomicale. Potom se više koncentrirao na sluh, znajući da bi u tami lakše čuo šuškanje uljeza koji se pokušava prikrasti nego što bi ga mogao vidjeti. Međutim, sve je bilo posve tiho, i nijedan zvuk nije odudarao od tipične mirne šumske noći. A onda je shvatio.

Tišina.

Ali nije se radilo o tišini izvan njega, već o onoj u njegovoj glavi. Razdvojili su se od ostatka Družine, i Prsten je noćas bio daleko od njega. I samim time, glas koji je već postao njegova svakodnevica, koji se gotovo već posve stopio s njegovim mislima, ove noći nije mogao do njega. Boromir je duboko udahnuo i osmjehnuo se, pomislivši kako je, nakon toliko dana mučenja, ove noći napokon slobodan.

No kako je noć polako odmicala, to se nije pokazalo potpuno točnim. Istina, noćas nije bio izravno izložen i nije morao slušati Prstenov glas. Međutim, sjeme sumnje i straha posijano prije više dana i uporno hranjeno svake noći iznova i iznova brojnim lažima i stalnim nasrtajima, čvrsto se ukorijenilo u njegovome umu. Sada kada su neposredna opasnost brzaka i borba s orcima bili iza njih, sada kada više nije morao misliti kako da izvuku goli život, opet je razmišljao o Gondoru, ratu i tome kako jedino pomoću Prstena može spasiti svoj narod.

Ali ova noć je ipak bila drukčija od prošlih; brigama za brata i domovinu noćas su se pridružile zebnje za Ellin. Nije znao je li bila dobro niti gdje se nalazila i ta ga je neizvjesnost ubijala. Jesu li barem bili sigurni od orka? Jesu li orci zamijetili njihove čamce na rijeci i gađali ih? Je li ih napao nazgul, i što je značio onaj jezoviti krik? Nije imao odgovora na ta pitanja, a njegove su misli bile pune bojazni i brige i jednako mračne poput noći. Nestrpljivo je iščekivao prvu svjetlost zore, no činilo mu se da vrijeme teče barem dvostruko sporije nego inače. Nakon što ga je Pippin zamijenio na straži nije mogao usnuti odmah, strah ga je i dalje izjedao. Tek nekih sat vremena kasnije umor zbog nespavanja akumuliran danima napokon je učinio svoje, a svakako je pomogla i činjenica da noćas nije morao trpjeti Prstenove napade. Nakon gotovo deset dana najzad je mogao zaspati.

Ipak, nije spavao posve mirno; povremeno se budio i prevrtao, a mučili su ga i ružni snovi. Ali uspio je odspavati nekoliko sati i kada je u zoru otvorio oči i otkrio da nebo više nije posve tamno, osjećao se bolje i odmornije nego prošlih dana. Nakon umivanja i nekoliko zalogaja lembasa za okrepu, odmah je bio oran za odlazak u potragu. Bacio je pogled prema nebu. Sunce još nije izašlo, tek je nebo postalo malo svjetlije. Najsjajnije zvijezde još su blistale na nebu. No procijenio je da ima dovoljno svjetlosti da može krenuti.

"Dakle, sjećate li se dogovora?" upitao je hobite prije nego polaska. "Pažljivo ćete promatrati rijeku, i ako vidite Družinu kako prolazi, pozovite ih. Ja ću se već vratiti ako mi se učini da sam otišao predaleko. A ako oni doista jesu uzvodno od nas i naletim na njih, onda se po vas vraćamo zajedno."

Hobiti su mu kimnuli i zauzeli među grmljem položaj s kojeg su dobro vidjeli Anduin, a Boromir se okrenuo i pošao uzvodno.

-x-x-x-

"Reci mi, koji nam je plan?" upitala je Ellin Aragorna. Ustavši, samo se na brzinu oprala i počešljala te mu prišla i prije nego što će doručkovati. Ionako nije bila naročito gladna – bila je previše nervozna. Svitao je novi dan, nebo je polako mijenjalo boju prema svjetlijoj, i nadala se da će uskoro poduzeti nešto.

Aragorn je promatrao suprotnu obalu i Ellin je vidjela da razmišlja. Sada kada više nije bila potpuna tama, vidjeli su da je rijeka na ovom dijelu nešto malo mirnija nego na najgorem dijelu brzaka, a istočna obala mogla je biti najviše pedeset metara daleko.

"S obzirom da smo se mi uspjeli zaustaviti vrlo brzo nakon razdvajanja, pretpostavljam da smo se ulogorili uzvodno od njih", rekao je zamišljeno. "Problem je što ne znamo na kojoj strani rijeke oni nalaze." Zastao je, još malo razmišljajući, a onda se okrenuo prema njoj. "Legolas i ja ćemo prijeći rijeku. Neće biti lako, ali nakon onoga što smo doživjeli na brzacima, ovaj dio ne bi trebao predstavljati preveliki problem. Potom ćemo dobro pretražiti istočnu obalu. Možda će potrajati neko vrijeme, jer vidiš i sama da ima šume i na onoj strani, pa samim time sigurno i podosta mjesta za skriveni logor. A ako ih ne nađemo tamo, pretpostavit ćemo da se nalaze na našoj strani i vratit ćemo se natrag."

"Rado bih išla s vama..." odvratila je, promatrajući obronke brda na suprotnoj strani Anduina.

"Znam. Ali radije ostani ovdje i kreni provjeriti onaj dio", predložio joj je i pokazao rukom prema šumi uzvodno. "Kao što sam rekao, oni su zacijelo negdje nizvodno od nas, ali možeš ipak izvidjeti prema sjeveru da budemo sigurni da smo sve pregledali."

"U redu, hoću", složila se i kimnula. "A ako nisu uzvodno, niti na istočnoj obali..." zastala je u pola rečenice, u strahu da bi to moglo značiti ono najgore.

"...onda ćemo zaključiti da su na našoj strani rijeke, ali južnije od nas", završio je umjesto nje, ne dozvoljavajući njenim mračnim mislima da se previše razmašu. "I krenut ćemo tražiti nizvodno."

"Dogovoreno", kimnula je Ellin, i tjeskobno uzdahnula. "Nadam se da im se nije ništa dogodilo..." dodala je sasvim tiho.

"Hej, rekli smo da ćemo se nadati najboljem, sjećaš se?" I njegov glas je bio tih, ali pun ohrabrenja. Osmjehnuo joj se i zagrlio je. "Bit će sve u redu, vidjet ćeš. Dođi sada i pojedi nešto. Moramo se svi okrijepiti, a onda krećemo u akciju."

I dalje nije imala teka i nije bila dobro raspoložena, ali potrudila se i ona nasmiješiti njemu te ga je slijedila do sredine logora. Sjela je zajedno s ostalima i na brzinu su pojeli svoj jutarnji obrok.

Odmah nakon doručka, Legolas i Aragorn su stali pripremati jedan od čamaca, a Ellin je pričvrstila tobolac na leđa i uzela svoj lûk. I upravo kada je htjela krenuti u šumu prema sjeveru, učinilo joj se da čuje nešto na suprotnoj strani, iz pravca juga. Hitro se okrenula i zagledala u šumu, podižući ruku prema tobolcu, a krajičkom oka je zamijetila da su se i Aragorn i Legolas također zagledali u istom pravcu, napeti i spremni za borbu. Trenutak kasnije bila je sigurna da iz šume doista dopiru neki zvukovi, a onda, i prije nego što je ikoga ili išta mogla uočiti, do njih je dopro radostan pozdrav.

"Oj, tu ste! Našao sam vas!" Boromirov glas su začuli nekoliko trenutaka prije nego što su ga i ugledali kako izranja između jednog stabla i ovećeg grma. Ellin se široko nasmiješila i poskočila od radosti. Nakon svih dugih noćnih sati brige i straha, njegova pojava i nasmijano lice činili su joj se najljepšim prizorom koji je uopće bilo moguće vidjeti. Veliko veselje se moglo iščitati i na svim ostalim licima.

"I Merry i Pippin su također dobro, nemojte brinuti zato što ih ne vidite ovdje sa mnom", brzo je dodao Boromir dok im se približavao. "Ostali su malo niže u našem logoru, paze na rijeku za slučaj da vi prođete. Ali čini se da sam ja bio brži." I dalje se smiješio, i dok je prelazio pogledom po njihovom logoru, oči su im se susrele i promatrali su se nekoliko trenutaka, a Ellinino srce je zaplesalo u oblaku euforije. Tu je, živ je, dobro je... Upijala je cijeli njegov lik – široki osmijeh na licu i nasmijane sive oči – i svijet joj se opet činio ljepšim.

Aragorn je bio najbrži i prvi je prišao Boromiru te ga zagrlio. Boromir kao da je oklijevao samo trenutak, a onda je uzvratio. I Ellin je poželjela učiniti isto, no kada se približila samo mu se uspjela stidljivo osmjehnuti i potom je oborila pogled, potpuno smetena. Svi su se okupili oko njega, zasipajući ga pitanjima – što se dogodilo, gdje su bili, jesu li susreli orke... On im je ukratko prepričao njihove doživljaje nakon razdvajanja i opisao gdje su se naposljetku ulogorili.

"Zapravo nismo bili daleko od vas", zaključio je Boromir na kraju. "Hodao sam kroz šumu prateći cijelo vrijeme rijeku, i koliko mogu procijeniti do tu mi je trebalo čak i nešto manje od četvrt sata."

"Da si došao samo malo kasnije, Legolas i ja bismo već bili na istočnoj strani, u potrazi za vama", odvratio mu je Aragorn. Potom je ispričao Boromiru o svemu što je zadesilo njih, kao i o preletu nazgula.

"Osjetio sam ga kad nas je nadletio", rekao je Boromir, a lice mu se zamračilo. "Tko jednom oćuti ozračje jeze i smrti u njihovoj blizini, nikada ga ne zaboravlja. I nisam nimalo sretan što su opet ojačali i što su u pokretu." Zatresao je glavom. "To znači da je moja domovina u još većoj opasnosti."

Ubrzo su raspremili logor i uklonili tragove boravka što su bolje mogli, te zaplovili prema mjestu gdje je Boromir rekao da su se bili ulogorili. Sva četvorica hobita skakala su od veselja kada su se napokon susreli i čvrsto su se izgrlili. I tada kada su se našli svi zajedno, nastavili su svoj put rijekom prema jugu.

Još neko vrijeme nakon što su krenuli Ellin je na licu titrao osmijeh. Onaj trenutak kada je ugledala Boromira živog i zdravog činio joj se najsretnijim događajem još otkako su napustili Lothlorien – čak i posebnijim od onoga njihova dugoga prisnog razgovora u prvoj noći nastavka putovanja – jer ovaj jutrošnji susret je predstavljao ogromno olakšanje nakon teške noći pune briga. A primijetila je da se i on toga jutra doimao radosno – nije bio onako mračnog raspoloženja kao proteklih dana.

Toga dana su i dalje plovili okruženi brdima, no ovdje više nije bilo onako uskih opasnih tjesnaca i divljih voda. Nešto prije nego što će sunce dosegnuti najvišu točku na nebu, Ellin je u daljini uočila ono što je odavno poznavala po čuvenju, a sada će imati priliku vidjeti uživo – kipove Argonatha. Jako ju je zanimalo jesu li doista impresivni kako se pričalo. Isprva su bili samo malene figure u daljini, no kako su se polako približavali, tako je sve bolje vidjela detalje. Likovi dva kralja, Isildura i Anariona, bili su isklesani u stijenama koje su se uzdizale nad rijekom. Visoki skoro stotinu metara – u punoj visini strmih obronaka – kipovi su bili veličanstveni. Čak ni tragovi zuba vremena, neizbježni nakon osamnaest stoljeća proteklih od njihova stvaranja, nisu mogli umanjiti njihovu ljepotu. Ellin je zurila uvis, potpuno impresionirana, a isto oduševljenje i divljenje vidjelo se i na licima svih ostalih članova Družine. Lijeva ruka oba kralja bila je podignuta kao znak upozorenja svim neprijateljima Gondora, a u desnoj su obojica držali sjekiru. Na glavama su imali kacige i krune i namršteno su gledali sjever. Čuvajte se svi koji dolazite s lošim namjerama, gotovo da je mogla čuti drevne kraljeve. Kada su se našli sasvim blizu, kada je pojmila koliko su uistinu ogromni i impozantni, Ellin gotovo nije mogla povjerovati da se radi o nečemu što su izradili ljudi; prije bi pomislila da se radi o djelu Valara. Ne, nisu impresivni kao što se govori... već i mnogo, mnogo više. Njezino poštovanje prema davnim umjetnicima i klesarima Gondora je naglo naraslo.

Na čas je otrgnula pogled od grandioznih kamenih kraljeva i pogledala ostale. Vesla su trenutno bila zaboravljena – rijeka ih je nosila sama – i svi su začarano zurili u vis. Aragorn je djelovao zamišljeno, ali uočila je da mu se kraj usana izvio u blagi osmijeh. Mora da je za njega ovo poseban trenutak, pomislila je. Isildur je bio njegov predak, a ovo je nekada bila najsjevernija točka Gondora – ulaz u to staro kraljevstvo. Kraljevstvo čiji je on trebao postati kralj.

Najzad, struja ih je ponijela između kipova, kroz prolaz nazvan Argonathska vrata. Drevni kipovi ostali su iza njih, a rijeka se ovdje širila u veliko jezero – Nen Hithoel. Bilo je okruženo zaobljenim brdima blagih obronaka obraslih šumom, a daleko na suprotnome kraju jezera gdje je ono završavalo i sužavalo se uzdizao se otočić Tol Brandir – ogromna stijena strmih, gotovo okomitih padina. Izgledao je poput zuba nekoga divovskog zmaja koji se uzdiže iz vode i gleda prema nebu. A još dalje iza njega, Ellinine oštre vilenjačke oči razabrale su sumaglicu; no nije se radilo o običnom oblaku, već o nebrojenim sitnim kapljicama koje su se uzdizale iznad Rauroskih slapova. Naime, tek stotinjak metara nakon Tol Brandira Anduin se rušio s velike visine – s visoravni kojom je završavao Emyn Muil – prema ravnici koja se pružala dalje prema jugu.

Žalo podno Amon Hena, brežuljka koji se uzdizao nasuprot Tol Brandira na zapadnoj obali jezera, bilo je njihov cilj toga dana. Jezero je bilo veliko i Ellin je procijenila da će do tamo stići tek u kasno poslijepodne. Dakle, još nekoliko sati, a onda... put u Mordor. Sada kada je bila toliko blizu tome, naježila se. Opasnosti, stižemo k tebi. Potom je zatresla glavom. Opasnost? To je preblaga riječ... Pretpostavila je da unaprijed ne može ni zamisliti koliko će pogibeljno to putovanje biti. Svaka dlačica na tijelu joj se nakostriješila od straha, a utroba joj se zgrčila. Mordor. Crna Sauronova zemlja. Kakvi su im uopće bili izgledi?

Ali naravno, usprkos strahu koji ju je obuzeo – a govorila je sebi da je to normalna reakcija i da bi zapravo bilo potpuno nerazumno ne bojati se – i dalje je mislila sve ono što je rekla Aragornu prije dva dana. Ako je mogla dati makar i najmanji doprinos njihovu cilju, dat će ga, pod svaku cijenu. Oko toga nije bilo dvojbe.

Polako su veslali su mirnim jezerom, a sunce je lagano plovilo prema zapadu. Brda s obje strane jezera i Tol Brandir bili su obasjani zlaćanim zrakama. Kako se vidjelo kada su stigli bliže, otočić je bio gotovo posve gol, bez raslinja. Govorilo se da nikada nitko nije stupio nogom na njega, a promatrajući njegove okomite i nepristupačne obronke nije joj bilo teško shvatiti zašto. Jezero se na tome dijelu sužavalo i završavalo, odnosno nakon otoka se ponovno pretvaralo u rijeku. Jedan se brežuljak izdizao na kopnu s istočne strane Tol Brandira a drugi sa zapadne, i sva tri vrha su zajedno činila ravnu liniju s Tol Brandirom u sredini. Sada kada su stigli sasvim blizu, već su mogli čuti i prigušenu tutnjavu slapova Raurosa.

"Pogledajte! Amon Lhaw ili Brdo sluha", rekao je Aragorn pokazujući rukom prema istočnom brežuljku, te zatim mahnuo prema onom zapadnom. "A ovo je Amon Hen ili Brdo vida. Na njima su isklesane velike kamene stolice za stražu koja je u davna vremena boravila ovdje." Sva tri čamca trenutno su bila blizu jedan drugome i svi su ga mogli čuti bez teškoća. "Ulogorit ćemo se u podnožju Amon Hena."

Amon Hen, ponovila je Ellin te dvije riječi u sebi. Riječi o kojima je sve više razmišljala kako su mu se približavali. Mjesto na kojem bi ona mogla odigrati značajnu ulogu, podsjetila se. Njezin strah i tjeskoba su se pojačali. Ispod oka je bacila pogled prema Boromiru, čiji je čamac bio tek koji metar udaljen. Lice mu je opet bilo tmurno i namrgođeno, baš kao i svih prošlih dana, a oči napola stisnute. Iz njegovih je pokreta i stava jasno mogla pročitati da je bio napet. I sama je bila sve nervoznija, a do podnožja Amon Hena dijelilo ih je još sasvim malo. Vremena više nije bilo. Prijelomna točka – kako je ovo mjesto nazvala Galadriel – bio je pred njima.

I naposljetku, nekoliko minuta kasnije, čamci su zastrugali o dno i pristali na žalo. Trenutak kojeg se Ellin bojala sada je stigao.

-x-x-x-

Teren pred njima se blago uzdizao, a brežuljci su bili prekriveni bjelogoričnom šumom koja se još nije zazelenjela. Frodo se protegnuo, proučavajući okolinu i vrebajući pogodan trenutak. Bacio je kratak pogled preko ramena, prema istočnoj obali, i namrštio se. Teret koji je nosio je iznenada otežao, i gotovo je mogao osjetiti zlo koje je s istoka, iz zemlje tako daleke da je odavde nije mogao vidjeti, pružalo svoje pipke prema njima. No sada je imao drugih problema – sa zlom koje je bilo mnogo bliže i opipljivije.

Donio je odluku toga jutra, i sada je samo morao pronaći način kako da je ostvari. Znao je da će mu Aragorn sada savjetovati da uzme nekoga od njih kao zaštitnika na putu za Mordor, a ne bi ga iznenadilo i da mu se sam graničar ponudi kao pratnja. Vjerovao je Aragornu, i s jedne strane ta mu je opcija čak i bila primamljiva. Bilo bi sjajno imati takvog prijatelja i zaštitnika uz sebe. No znao je da putovanje mora nastaviti na samo jedan način.

Sâm.

Prsten je bio zao i moćan, i to je sve više otkrivao svakoga sljedećega dana putovanja. Još otkako su krenuli iz Rivendella mogao je čuti njegovo šaputanje, i mogao je osjetiti svaki Prstenov pokret i namjeru. Taj moćni predmet – tako malen a tako opasan – pokušavao je namamiti i iskvariti svakoga od njih, pa čak i Gandalfa. Mogao je osjetiti kako se Prsten obraća svakome pojedinom članu Družine, kako mu govori, ulizuje se, prijeti, obećava, zavodi. Nitko nije bio sasvim imun, pa čak ni on sâm; i zato je bio izuzetno sretan što su hobiti, kao što se već pokazalo, nešto otporniji na njegov utjecaj. Njemu obećanja o moći nisu mnogo značila. No posljednjih nekoliko dana, otkako su napustili Lothlorien, osjetio je da stvari počinju izmicati kontroli. Prsten je stezao zamku oko Boromira, a Frodu je bilo sasvim očito da je ovaj upao u nju.

Prsten će pokušati razbiti Družinu, bila mu je rekla Galadriel nakon što je pogledao u Zrcalo. I sada je shvatio da je bila u pravu. Prsten bi na kraju uništio baš sve, postalo mu je jasno, i to je morao svakako spriječiti.

I upravo zbog svega toga, morao ih je napustiti. Krenut će u Mordor sâm, kako bi spriječio da Prsten i dalje stvara razdor među njima. Bojao se – ili bolje rečeno, bio je užasnut – i znao je da može stradati, ali odlazak je bio ono što je naumio učiniti i nije imao namjeru odustati. Osjetio je i ubod tuge jer će mu svi nedostajati – pogotovo drugi hobiti, njegovi prijatelji od djetinjstva... a osobito njegov dragi, najdraži Sam. Ali nije imao izbora.

Polako, naizgled nonšalantno, udaljio se nekoliko koraka praveći se da razgledava šumu, i tako se približio njenome rubu. Plan je bio jasan: nestati, i dok oni budu zaokupljeni potragom za njim, vratiti se ovamo, uzeti svoj ruksak i jedan od čamaca te prijeći rijeku. Potom je još jednom pogledao prema Družini; svi su bili zaokupljeni slaganjem prtljage i izvlačenjem čamaca. Nitko nije gledao prema njemu. Pa, sad ili nikad. Prešao je još nekoliko koraka i zašao iza najbližeg stabla, nestavši im iz vida.

-x-x-x-

Jedan par očiju ipak je bio usredotočen Froda, iako je naizgled gledao na drugu stranu, zauzet skrivanjem čamaca. Boromir je uočio da hobit nestaje u šumi i prepoznao svoju priliku. Bilo je to ono što je bez uspjeha vrebao posljednja dva dana – zadnja šansa da porazgovara s Frodom i zamoli ga da mu posudi Prsten. Brzo se ogledao oko sebe. Hobiti i Gimli su sjeli i izvadili užinu, a Ellin, Legolas i Aragorn su stajali uz obalu jezera i razgovarali ne obraćajući pažnju na ostale. Boromir je brzo sakrio u grmlje i posljednji čamac te se, stojeći na rubu šume, samo povukao još dublje i krenuo za Frodom.

U glavi mu je opet odjekivala kakofonija zvukova i slika rata. Iako je svima uzrokovala mnogo zabrinutosti, jučerašnja nezgoda na brzacima je za njega imala i jednu dobru stranu – zbog razdvajanja je imao bar malo mira. No kada su se susreli u zoru sve se opet nastavilo kao i proteklih dana – opet više nije čuo ništa oko sebe, već samo Prstenov glas koji mu je punio glavu. I sada je nastavio hodati kroz šumu, vođen tim glasom koji ga je dozivao.

Tražeći hobitove tragove, ugledao je dva srušena kipa i zastao pokraj njih. Bili su stari, postavili su ih još davno Numenorejci – Elendilovi ljudi prilikom osnivanja kraljevstva Gondor. Usprkos tisućljećima što su ležala na njima i tragovima propadanja, vidjelo se koliko su kipovi fino i majstorski izrađeni. Sada su ležali oboreni, srušeni u nekom rušilačkom pohodu Sauronovih orka. Boromir je osjetio kako ga obuzima ljutnja. Ovo su nekada bile granice moje zemlje. Ali već odavno Gondor nije sezao do ovih krajeva; vrijeme slave i najveće moći davno je prošlo.

Dok je gledao razbijene kipove u njemu su rasli tuga i bijes. Htio je vratiti Gondoru nekadašnji sjaj, jednim potezom izbrisati Saurona i prijetnju Mordora. Bio je siguran da bi uz pomoć Prstena mogao sve to ostvariti. I nakon toga bi ga uništio – tek nakon toga. Okrenuo se i nastavio žurno hodati dalje. Morao je pronaći Froda pod svaku cijenu.

-x-x-x-

Spustivši svoj ruksak na tlo, Ellin se vratila do obale i zagledala prema brdima na istoku. Oblaci su nakratko prekrili sunce i boje oko nje kao da su potpuno izblijedile. Ellin se iznenada se naježila, iako joj nije bilo hladno. Osjećaj zle kobi i nelagode ju je gušio, činilo joj se da ne može disati. I shvatila je da je ne plaši samo istočna strana, već je imala osjećaj da su sa svih strana okruženi opasnošću i zlom. Sunce je tada ponovno zasjalo, ali njoj se činilo da je sva toplina nestala.

Prijelomna točka.

"Mislim da bi bilo najbolje sačekati noć i zaštitu mraka." Začuvši Aragornov glas pokraj sebe gotovo je poskočila, bila se posve izgubila u mislima. "Sada bi svatko tko bi pokušao prijeći jezero bio lako vidljiv, a ne bi me iznenadilo da ima orka na drugoj strani", rekao je.

"Imam neki čudan osjećaj da ih ima i na našoj strani..." odvratila je tiho, pa primijetila njegov upitni pogled. "Ne, nisam otkrila nikakve tragove na tlu. Radi se samo o predosjećaju. Ali jak je, i ne sviđa mi se to." Namrštila se, a potom se sjetila još nečega. "Jesi li primijetio Golluma u zadnja dva dana? Jesmo li mu pobjegli?"

"Nisam vidio baš ništa što bi ukazivalo na njegovo prisustvo, čak ni najmanji znak, pa se nadam da smo mu se izgubili zahvaljujući brzacima. Ali naravno, ne mogu biti siguran."

Tada se uz njih našao Legolas. Vilenjak je gledao oko sebe, a na licu mu je bio ispisan nemir.

"Osjećam neku prijeteću sjenku", rekao je, stojeći pokraj Aragorna. "Moramo odmah krenuti. Ne smijemo ostati ovdje."

Ellin ga je promotrila, uplašena. Zar i on osjeća isto? Što se događa?

"To bi bilo riskantno", odvratio je Aragorn. "Bojim se da ima orka na istočnoj obali. Bilo bi bolje sačekati mrak."

"Nije istočna obala ta koja me brine", promrmljao je Legolas, pogleda uperenog prema zapadu i šumi koja je prekrivala brežuljke.

Ellin je slijedila njegov pogled. Visoko drveće odjednom joj je izgledalo prijeteće. Naježila se, a niz kičmu su joj putovali ledeni trnci. Vidjela je kako Aragorn oklijeva s odgovorom, promatrajući istočnu obalu kao da procjenjuje mogućnosti prelaska, no naposljetku je odmahnuo glavom.

"Po mraku ćemo imati barem malo šanse da prikrijemo naš prelazak", ponovio je Aragorn. "Htio sam da sada sjednemo svi zajedno, objedujemo i malo se odmorimo, te da napravimo plan kako ćemo putovati dalje. Znate da se ovdje moramo razdvojiti."

"Ako budemo čekali do noći, bit će prekasno", odgovorila je Ellin sasvim tiho, sama za sebe. Zla slutnja pojačana Galadrielinim upozorenjem sve ju je više obuzimala, i samo je osjećala da moraju požuriti odavde. Aragorn se pozorno zagledao u nju i vidjela je da je tada počeo ozbiljno razmišljati o upozorenju dvoje vilenjaka, ali i prije nego što je stigao reći išta više, začuo se Merryjev uznemireni povik.

"A gdje je Frodo?"

-x-x-x-

Poneka savijena ili slomljena grančica, pokoji malen ali ipak vidljiv otisak na mekoj zemlji – bili su sasvim dovoljni. Boromir je pronašao Frodove tragove i slijedio ih kroz šumu, te ga uskoro i sustigao. Hobit je došao nadomak velikoga kamenog postolja – stražarskoga mjesta Amon Hena. Bilo je veliko i impozantno, gotovo poput nekog kraljevskog prijestolja. Bilo je smješteno na povišenu kamenu platformu s koje se pružao pogled na cijelu okolicu. Ugledao je Froda kako sjedi na najdonjoj stepenici stuba koje su vodile prema povišenom postolju, pogleda uprtog u tlo.

"Ah, tu si. Zapravo bi trebao biti pažljiviji i ne lutati ovuda sam", rekao mu je Boromir, a čim ga je spazio, Frodo je skočio na noge. Boromir mu je u očima ugledao oprez.

Ovo će trebati izvesti jako pažljivo i lukavo.

"Na tebi se već danima vidi da patiš", nastavio je Boromir, unijevši suosjećanje u glas. "Jesi li siguran da ne patiš nepotrebno?" A dok je govorio, pred očima mu više nije bio Amon Hen već Gondor u plamenu. Morao je pronaći način da uvjeri Froda.

"Znam što ćeš reći", odgovorio je hobit, koraknuvši unatrag. "Ali osjećam upozorenje u srcu."

Boromir ga je začuđeno pogledao.

"Upozorenje? Zbog čega?" upitao je s nerazumijevanjem. Slike su mu prolazile pred očima i brže nego što ih je uspijevao pratiti. Osgiliath razrušen i prepun orka, sela u Ithilienu u plamenu, Minas Tirith u ruševinama. Mrtva djeca, osmijeha zauvijek ugašenih tek na početku njihovih života dok im se orci okrutno smiju i slave pobjedu... Stajao je nepomično, zureći u hobita pred sobom. Grozničavo je razmišljao i znao je da se ta budućnost može izbjeći. Bilo je sasvim jednostavno. Pogledao je opet Froda i učinilo mu se da u njegovim očima vidi samo nerazumijevanje i ravnodušnost. Prokleti hobit, nije njegov narod taj koji umire!

"Sve što tražim je način na koji ću zaštititi svoj narod!" uzviknuo je bijesno, no odmah bolno umuknuvši kada je u glavi vidio novu sliku. Na bojnom polju pred Minas Tirithom ležao je Faramir, mrtav. Odgovor se opet nametao sam od sebe: Prsten je bio njegova jedina prilika za spas Gondora. Boromir je trenutak zurio u lančić koji je visio oko Frodova vrata i nestajao pod tunikom. To što mu je trebalo bilo je tako blizu – nadohvat ruke. Strpljenje ga je izdalo, pažljivo pripremljeni uvod bio je zaboravljen. "Svi će umrijeti ako kreneš u Mordor! Posudi mi Prsten, bar nakratko!" I tada je koraknuo je prema hobitu, s ispruženom rukom.