"A gdje je Frodo?"

Ellin, Aragorn i Legolas su se hitro okrenuli prema ostalima i vidjela je da se svi oni uznemireno osvrću. Svi su bili tu – osim Froda. I Boromira.

U hipu je zavladala strka i pomutnja. Hobiti su odjurili prema šumi ne bi li što prije našli Froda, a za njima Aragorn, Legolas i Gimli, bezuspješno ih pokušavajući spriječiti da bezglavo srljaju.

"Stanite! Pričekajte!" viknuo je Aragorn, no hobiti su već nestali među drvećem. Tada su i oni pojurili prema šumi. Ellinino srce počelo je divlje lupati; tjeskoba i strah koji su rasli cijeloga dana sada su kulminirali. Galadrielin predosjećaj pokazao se točnim. Amon Hen, prijelomni trenutak. Jer bila je posve sigurna da njihov nestanak nije slučajnost, već da se doista stalo odvijati nešto sudbonosno.

Nije znala kamo trči niti čemu ide u susret, samo je osjećala da mora juriti jer će u protivnom zakasniti. Grozničavo je išla naprijed, stalno se ogledavajući ne bi li primijetila Froda ili Boromira. Nije vidjela nikoga, oko nje je bilo samo drveće, i panično se bojala da već kasni – da će se nešto strašno dogoditi prije no što ona to stigne spriječiti. Strah ju je sprječavao u racionalnom razmišljanju. Kamo da idem?! Više je puta promijenila smjer, ne znajući u očaju kamo da krene. A onda se prisilila da stane, shvaćajući da u panici neće postići ništa. Nekoliko trenutaka je stajala očiju sklopljenih u razmišljanju, prisjećajući se svega što bi moglo biti važno. I tada je pomislila da bi možda Galadrieline riječi trebala uzeti i doslovno. Amon Hen. Bilo je to brdo, ali i sinonim za stražarsko mjesto. Znala je gdje se nalazi – vidjela ga je s jezera, a otprilike je znala svoj trenutni položaj u odnosu na čistinu s velikim kamenim postoljem. Nadajući se da ispravno rasuđuje – jer bilo je to jedino što joj je preostalo – pojurila je s novom snagom, gonjena očajničkom željom da stigne na vrijeme i spriječi zlo.

Jurila je uzbrdo što je brže mogla, na kraju ostavši posve bez daha. I napokon je stigla do cilja i ugledala Boromira i Froda u podnožju postolja. U hipu ju je preplavilo olakšanje kada ih je vidjela, ali osjećaj je nestao jednako brzo kako se i pojavio – jer naglo je stala kao da je udarila u zid, kao da je neka sila fizički sprječava da nastavi dalje. Boromir i Frodo je još nisu primijetili – bili su zaokupljeni nekom svojom raspravom, netremice promatrajući jedan drugoga. Ellin je nekoliko puta duboko udahnula, prikupljajući snagu za borbu protiv Prstena. Jer odmah je shvatila da je na djelu njegova zla volja, da je baš on taj koji je njene noge u ovome trenutku učinio olovnima. Prsten je otpočetka nastojao iskvariti svakoga od njih, dozivao, mamio... Čak se i Gandalf bojao Prstena. Sjetila se vlastitih žudnji, trenutaka u kojima je zamišljala kako uzima Prsten i vlada. A sada je Prsten zarobio Boromira, jasno je to osjećala, i prijetio uništiti sve ono što je Družina gradila još od polaska iz Rivendella.

Amon Hen, prijelomna točka. Na čas je sklopila oči i skoncentrirala se. Skupila je svu svoju moć, a potom je kanalizirala prema van. Povuci se! Zrak je zatitrao, njezina nijema zapovijed se prolomila i raširila poput vihora, i Ellin je osjetila kako se nevidljivi zid rasplinuo.

Otvorila je oči i koraknula prema njima, upravo u trenutku kada se Boromir pokrenuo prema Frodu s ispruženom rukom. Ne!

"Boromire!" kriknula je i požurila naprijed. Čovjek i hobit su se istovremeno trgnuli i okrenuli prema njoj. Frodovo lice je bilo uplašeno, a Boromir je zurio u nju kao da je ne prepoznaje. Nije odvajala pogled od njega dok se približavala; divlja oluja u njegovim očima gorjela je silnom žestinom i Ellin se na čas uplašila da je neće moći savladati. Njegovo lice jasno je odavalo žudnju za Prstenom, a oči su mu plamtjele. Ellin se činilo da ne može disati – zloća Prstena teško je pritisnula i nju. Ali nije ustuknula.

Povuci se, naredila je još jednom, suprotstavljajući svoju volju Prstenovoj. Približila se još jedan korak, a sva njezina snaga i ljubav bili su fokusirani u samo jednu točku, u taj jedan cilj – da nadvlada Prstenovo zlo. Jača sam od tebe. Nećeš pobijediti. Zrak je vibrirao, nabijen njezinom moći, i iako dvojica smrtnika to nisu mogli vidjeti, ispunio se svjetlošću. Zla sila je oslabjela.

I dalje gledajući Boromira u oči, uhvatila je ga za ruku i stegla je.

"Boromire." Ovoga puta njezin glas je bio tih, tek nešto više od šapta. "To sam ja, Ellin. Vrati mi se."

I on je gledao nju, a svijet oko njih je odjednom prestao postojati. Zvukovi su zamrli, a šuma je nestala. Postojala su samo dva srca koja su kucala – jedno u tami, gotovo slomljeno i jecajući u agoniji, a drugo plamteći sjajnim svjetlom, boreći se protiv tame i tjerajući zlo samom snagom svoje ljubavi.

Vrati mi se.

Smirivanje oluje.

Vrati mi se.

Jedan udisaj, jedan otkucaj, jedan proplamsaj svjetlosti... prvi nagovještaj nade.

Samo ga pusti da ode.

Nježni dodir srca, i mrak se povukao još malo, a izmučeno srce je zakucalo snažnije.

Tu sam, uz tebe.

Tama je izgubila još malo snage, ranjena duša se oslobađala njenoga stiska.

Samo budi uz mene, i on ti neće ništa moći.

Njezina ruka je stegnula čvršće. Crni plamen se gasio, gubeći bitku pred ljubavlju.

Uz tebe sam, uvijek.

Dodir duša... i tada se tama rasplinula. Prsten se morao povući, izgubivši bitku sa svjetlošću.

Vanjski svijet se ponovno materijalizirao. Opet su bili u šumi na Amon Henu, a Boromirove oči više nisu bile oči progonjena čovjeka. Divlja vatra se ugasila. A Ellin je ispustila dah za koji nije ni shvatila da ga je cijelo vrijeme zadržavala.

Nakratko – samo na djelić sekunde – okrenula je glavu prema Frodu koji je zurio u njih, i pokretom glave mu dala znak. Odmah se okrenula natrag prema Boromiru i nije više gledala što radi Frodo, no šumovi iza njezinih leđa donijeli su joj spoznaju da je hobit počeo trčati na suprotnu stranu od njih. Boromir je tada otrgnuo pogled od njezinog i pogledao u daljinu za Frodom, a Ellin je na to samo pojačala stisak svoje ruke. Vratio je svoju pažnju na nju, a ona ga je promotrila i očima i dušom te vidjela ono što se nadala i željela vidjeti – crni oblak što je bio nalegao na njegovu dušu se rasplinuo, a pred njom je opet bio onaj dobar i častan čovjek kojeg je poznavala. I bio je oslobođen Prstenova utjecaja.

Stajali su jedno pokraj drugog, i dalje posve blizu. Sada kada je sve prošlo zadrhtala je. Borba protiv Prstenove moći ju je umorila više nego fizički napor ranijega trčanja. Ruke su joj se počele tresti, a koljena odjednom klecnula. Teško je disala i još je bila uznemirena, jer strah koji ju je pritiskao cijeloga dana nije mogao nestati u samo jednom trenutku iako je opasnost sada prošla.

"Ellin?" Boromirov glas bio je nježan, a svojim rukama je obuhvatio njezine koje su drhtale.

"Svi smo se prepali kada smo vidjeli da vas nema", počela je govoriti, još uvijek uplašena. Učinilo joj se da joj se vraća prethodna noć i da opet proživljava iste događaje: tada je također nestao, i tada također nije znala što mu se dogodilo. A danas se sve ponovilo – strah, napetost, neizvjesnost, mučenje. Sada je sve to trajalo mnogo kraće, ali je sada bilo čak i intenzivnije zato jer je znala da se zbiva nešto izuzetno važno. Prijelomni trenutak.

Gledajući sive oči koje je voljela, emocije su se počele oslobađati. "Čim smo pristali na obalu osjetila sam da se nešto zlo približava, i samo sam mogla misliti kako moramo pobjeći odavde..." Glas joj se ugasio, a oči se ispunile suzama. Nakon dugih sati ispunjenih tjeskobom – vrhunac kojih je bila ova iscrpljujuća bitka protiv nevidljive ali itekako stvarne i snažne zle sile – još je bilo teško shvatiti da je sve u redu i da je ipak stigla do njega na vrijeme. I tada je osjetila kako joj puca i posljednja brana i kako su joj dugo susprezane suze potekle niz lice, iako je plakanje pred njim bilo posljednje što je željela.

"Ne boj se, ne plači", rekao je Boromir nježno i privukao je k sebi.

"Tako sam se uplašila..." prošaptala je zatvorenih očiju, uzvrativši mu zagrljaj. Njegove ruke zaštitnički su se sklopile oko nje. Stajala je mirno, oslonjena na njegove grudi, i najzad se polako počela opuštati.

"Hvala ti što si došla baš sada", rekao je tako tiho da ga je jedva čula. "Spasila si me..."

Ellin je znala zašto to kaže, ali nije ništa odgovorila – bila je i previše opijena trenutkom. Počela je zaboravljati sve drugo, ostala je samo sreća što ga drži u zagrljaju – sreća koju dugo nije osjetila. Obrazi su joj još bili vlažni od suza, ali više ih nije osjećala. I tada je postala svjesna da već dugo stoje u zagrljaju koji ne prestaje; uz tračak straha se upitala što će mu reći kada se konačno razdvoje, kao i što će on pročitati u njezinim očima. Bojala se njegovog odbijanja – jer s njezine strane ovo više nije bio prijateljski zagrljaj suborcu nakon trenutka opasnosti, i bojala se da je i on to shvatio.

Polako je popustila stisak, a tada se i Boromir pomaknuo. Pustio ju je da se odmakne – ali sasvim malo, te polako podignuo ruku i nježno položio dlan na njezino lice, brišući joj vlažne obraze. Gledala ga je, nemoćna odvojiti pogled. Jedan dugi trenutak bila je posve izgubljena u tim sivim očima, a onda se on prignuo malo bliže prema njoj. Pa još malo bliže, i još malo... Srce joj je lupalo kao ludo, a noge su je jedva držale. Najzad, lice mu se našlo tik uz njeno, i zastao je još samo na čas, a onda ju je poljubio. Uzvratila mu je posve plaho i nježno, u prvi tren ne vjerujući da se to uistinu zbiva, a onda ga opet čvrsto stegla i privila se uz njega. Nije ga mogla prestati ljubiti. Njegove usne izbrisale su i posljednje ostatke straha, i zaboravila je na svijet oko njih. Jedino što joj je bilo važno bio je Boromir, njegovi poljupci, njegove ruke koje su je grlile i milovale njezino lice i kosu.

Kada ju je najzad pustio, pogledala ga je sa smiješkom i susrela toplinu i ljubav u njegovim očima. Uzvratio joj je osmijeh, i kao i uvijek kad bi se smijao, učinilo joj se da mu je lice zasjalo.

"Mislila sam da ne mariš za mene", šapnula je Ellin. "Cijelo vrijeme sam to mislila..."

"Ludo jedna... kako si mogla to misliti?" odvratio je. "Ali zapravo sam i ja vjerovao isto."

"Često si bio hladan i služben. Pretpostavila sam da si shvatio što osjećam, pa da mi na taj način želiš pokazati da se nemam čemu nadati", objasnila je.

Umjesto odgovora, Boromir ju je opet privukao u zagrljaj. Stisnula se uz njegove grudi, sklopljenih očiju.

"A ja sam mislio da u meni vidiš samo prijatelja i nisam nikada htio nametati svoje društvo... Nada mi se probudila nakon našega razgovora poslije onoga tvog ružnog sna, ali svaki idući dan nakon toga Prsten je na mene navaljivao sve jače. Nisam više bio sasvim svoj i zato nisam bio u stanju razgovarati", rekao je sasvim tiho, a Ellin je zadrhtala spoznavši pravi razlog njegove suzdržanosti i hladnoće. Shvativši koliko je sve bilo ozbiljno i koliko je malo nedostajalo da se i drukčije završi, čvršće se privila uz njega.

-x-x-x-

Boromir je promatrao vilenjakinju čija je glava spokojno počivala na njegovom ramenu i osmjehnuo se. Poslije svega što se zbilo, gotovo nije mogao povjerovati. Sada, dok ju je držao u naručju, osjećao je kako ga prožima potpuna sreća. Volio ju je, i ona je voljela njega.

Njezin je dolazak spasio da ne nasrne na Froda i učini nešto nepopravljivo. Razmišljajući o tome, postidio se sjetivši se koliko je potpao pod utjecaj Prstena. Još samo trenutak i bio bi spreman oteti ga silom; Ellin je stvarno došla u posljednji čas. I doista ga je spasila – nije ga samo spriječila da napadne Froda, već ga je nekako uspjela posve osloboditi Prstenova utjecaja. Činilo mu se kao da je teret odjednom skinut s njegovih leđa i da napokon može sagledati stvarnost – da su mu se oči otvorile po prvi put nakon deset dana. Kako je samo mogao misliti da mu njegovi suputnici nisu prijatelji? Kako je uopće mogao i posumnjati da Aragorn sprema nešto protiv njega? Osjetio je kako mu se obrazi žare od srama.

Da, i dalje se brinuo za Faramira i Gondor, ali sada je – ponovno – znao koji je jedini pravi način. Samo časna borba vlastitim snagama, a ne pomoću Prstena. Jer sada mu je bilo kristalno jasno da bi ga to odvelo u propast.

Nadao se da je Frodo bio dobro i da se odmah vratio u logor. Hobit je sigurno osjetio njegovu namjeru i to ga je podsjetilo na neugodnu činjenicu da će zacijelo i ostali saznati kako se maloprije pokazao slabim. Na čas je od stida poželio pobjeći – samo da ne mora susresti njihove poglede ispunjene prijezirom i osudom. No nikada u životu nije bježao, pa neće ni sada. Možda je i bolje tako, pomislio je, možda je dobro da se podsjetimo koliko je Prsten moćan i zao. Bio je spreman pred svima priznati svoju slabost i pogrešku.

Ellin se tada malčice odvojila od njega i ozbiljno ga pogledala.

"Boromire, što je?" upitala je nježno, očito osjetivši njegovu promjenu raspoloženja.

"Razmišljao sam o Prstenu, i o tome koliko je njegova moć jaka", odgovorio je, gledajući je u oči. Kad je već odlučio priznati kako je poželio uzeti Prsten, odlučio je započeti već sada i reći prvo Ellin. Njoj je ponajmanje želio išta skrivati. Naravno, bilo mu je jasno da je ona sve i sama shvatila, ali morao je to izreći na glas.

No i prije nego što je uspio nastaviti do njih su doprli bojni pokliči orka i zvukovi borbe.

-x-x-x-

Ellin je izmijenila jedan kratki pogled s Boromirom i pojurili su u pravcu zvukova, izvukavši svoje mačeve. Šuma kao da je uzavrela. Sa svih strana su navalili protivnici, a to nisu bili obični orci već krupni i snažni uruk-hai. Boromir je prvi ugledao Merryja i Pippina kako bježe pred velikom grupom uruka koji su brzo smanjivali udaljenost za svojim plijenom i u trku joj pokazao prema njima. Ellin i Boromir su trčali najbrže što su mogli, i u zadnji tren prije no što će veliki uruk zgrabiti jednoga od hobita Boromir je skočio pred njega i posjekao ga mačem. Ellin je dojurila za njim i obrušila se na najbližeg protivnika. Šuma je odjekivala od sudara oštrica.

Oboje su se borili žestoko, ali bili su prisiljeni na uzmak – protivnika je bilo previše. Činilo se da uruci jednostavno izviru iz zemlje; kako bi kojeg posjekli, novi bi zauzimao njegovo mjesto. Boromir bi povremeno puhnuo u svoj rog, ali pomoć nije dolazila. Ellin je proletjelo kroz glavu da su zacijelo i ostali iz Družine zauzeti borbom.

Bojala se... ali ne za sebe. Kao i u svakom okršaju do sada, jedan dio nje bio je koncentriran na Boromira. Nije si mogla pomoći – usprkos njegovoj vještini bojala se za njegov život. I sama pomisao da bi mogla ostati bez njega ju je užasavala. Eru, tek sam ga pronašla, ne daj da mu se išta dogodi... Nastavila je borbu s obnovljenom žestinom, trudeći se usredotočiti samo na uruke.

Bacila je hitri pogled iza sebe. Hobiti nisu otrčali dalje, već su ostali uz njih i gađali uruke kamenjem.

Koliko ih samo ima...

Dva su uruka navalila na Boromira – svaki s jedne strane – a na nju se obrušio jedan od najvećih koje je ikada vidjela. Bio je visok barem dva metra i vrlo snažan i krupan. Čak i držeći mač s obje ruke jedva je blokirala njegove napade, a svaki je njegov udarac bio tako silovit da je jedva uspijevala zadržati mač u rukama. Inače je vlastiti manjak snage u odnosu na muškarce nadoknađivala brzinom, ali ovoga puta joj ta vještina nije bila od naročite koristi. Protivnik joj je bio izuzetno snažan, a i neuobičajeno brz za svoju visinu. Nije ga mogla niti napasti ni nadvladati, i nije bilo drugoga rješenja nego povlačiti se pred njim. No nije na vrijeme vidjela stablo iza sebe. Lijevom nogom je zapela za korijen i izgubivši ravnotežu uz bolni krik pala na tlo.

-x-x-x-

Lurtz, krupni uruk čije je držanje odavalo osobu koja zapovijeda, na trenutak je zastao na vrhu malog brežuljka. Njegovi borci su polako ali sigurno stezali obruč oko vilenjakinje i čovjeka koji su branili dva polutana. Gospodar mu je rekao da pronađe upravo ovakve male stvorove jer oni nose nešto vrlo vrijedno, a žestina s kojom je ovaj par branio malu gamad uvjerila ga je da je pronašao svoj cilj.

Bio je bijesan. Izgubio je već previše boraca – ovo dvoje bili su tvrd orah. Odlučio je završiti ovu borbu i posegnuo je za svojim lûkom. Prvo će oboriti čovjeka, odlučio je, jer on je bio opasniji i vještiji. Vilenjakinju, već na tlu i gotovo nadvladanu, vjerojatno neće ni morati gađati jer će je ubiti uruk koji ju je napao, a mališani će biti njihovi. Napeo je lûk, nanišanio i otpustio strijelu.

-x-x-x-

Napadala su ga istovremeno dva uruka. No Boromir je čuo Ellinin krik jasnije od bilo kojega drugog zvuka u okolini – jače od bojnih pokliča uruka i zveketa čelika. Krajičkom oka vidio ju je kako pada, a ogroman uruk se nadnio nad nju. Užas ga je na tren paralizirao i jedino čega je u tome kratkome djeliću sekunde bio svjestan bila je Ellin. Uto se trgnuo i u posljednji trenutak se izmaknuo udarcu jednoga od dvojice napadača te ga nogom udario u trbuh i odgurnuo, istovremeno spuštajući mač na drugoga zasijecajući ga od ramena pa sve do trbuha. Tada je vidio Ellin kako leži na tlu i podignutog mača nekako uspijeva blokirati protivnikovu oštricu; no njegov udarac nogom joj je zatim izbio mač iz ruke. Uruk se nacerio i slavodobitno podignuo mač.

Boromir je bez razmišljanja skočio prema njemu.

A samo tren kasnije na istome je mjestu prozujala strijela i probola lorienski plašt koji je još lelujao kroz zrak dok se Boromir bacao prema uruku.

-x-x-x-

Ellin je osjetila oštru bol u šaci i zglobu kada joj je udarac urukove noge odnio mač iz ruke. Crno lice nad njom opako se nacerilo dok je podizao mač. Pružila je ruke u stranu pokušavajući dosegnuti bilo što – kamen, granu – bilo kakav predmet kojim se mogla poslužiti za udarac, no njezini prsti su našli samo suho lišće. Pokušala se okrenuti i izmigoljiti, ali uruk joj je spustio nogu na trbuh. Njegova čelična snaga joj je onemogućila da se miče, i tada je podignuo svoju oštricu. Na grotesknom licu pojavio se pobjedonosni cerek, a Ellin je zahvatila panika. U djeliću sekunde joj je prošlo glavom saznanje da nema izgleda izmaknuti. Ovo će biti kraj. NE!

Uto se našao bačen na tlo. Ellin je vidjela dva isprepletena lika kako se kotrljaju i shvatila da se Boromir bacio na uruka. Odmah se prenula i podigla, dohvatila svoj mač i skočila prema njima. Spustila je mač na krupnog uruka u trenutku kada je ovaj prikliještio Boromira i počeo izvlačiti nož. Pogledi su im se susreli i nekoliko trenutaka gledali su se bez riječi. Dok joj je srce još uvijek uplašeno lupalo, dodirnula ga je da se uvjeri da je dobro. U njegovim očima vidjela je odraz svoga vlastitog straha... a onda su ih zvukovi borbe vratili u stvarnost.

-x-x-x-

Lurtz je opsovao. Zakasnio je za treptaj oka – čovjek se bacio u stranu da spasi vilenjakinju. Potom je vidio kako su se obojica otkotrljali dalje, a ona je potrčala za njima.

Kada je vidio da je vilenjakinja ubila uruka koji se upravo spremao priklati čovjeka, opsovao je još jednom. No tada mu je nešto drugo navuklo osmijeh na lice. Dok su se ono dvoje neprijatelja našli sa strane, dalje od polutana, njegovi borci su pojurili naprijed prema njima i zgrabili ih sad kad su bili nezaštićeni.

Zadatak je bio izvršen. Zaurlao je i izdao naredbu svima da produže i nastave trčati u pravcu iz kojega su i došli. Ali mrski par neće pustiti nekažnjeno, odlučio je; nije imao namjeru pustiti ih da se izvuku. Napeo je lûk, nišaneći prema čovjeku koji je upravo skočio na noge i spremao se potrčati natrag u borbu.

-x-x-x-

Ellin je začula fijuk strijele koja im je proparala zrak iza leđa. Bila je to nova prijetnja – i jako opasna jer joj se nisu mogli oduprijeti mačevima. Uto su čuli i zapomaganje hobita i, očajni, shvatili da su ih uruci dograbili. Htjela je potrčati za njima, no tada je vidjela da uruk u daljini ponovo podiže lûk i istovremeno osjetila kako ju je Boromir snažno gurnuo prema najbližem stablu da bi bila zaštićena od iduće strijele. Ali on se nije stigao zakloniti, i Ellin je užasnuto gledala kako je Boromir zateturao kada ga je strijela pogodila u lijevu ruku.

"Boromire!" kriknula je preplašeno i iskočila iz svoga zaklona ne razmišljajući više o vlastitoj sigurnosti. Priskočila je do njega i jedino na što je mislila bilo je kako da mu pomogne. Samo jedan pogled je bio dovoljan – uz ogromno olakšanje je shvatila da ga je strijela samo okrznula i malo rasjekla mišić, i da se ne radi o direktnom pogotku koji bi teško oštetio tkivo te možda i slomio kost.

"Ne! Vrati se u zaklon!" viknuo je gotovo grubo.

"Ne bez tebe!" kriknula je i pružila ruku kako bi ga povukla za sobom. Istodobno se nakratko osvrnula i vidjela kako uruk već zapinje novu strijelu.

Međutim, novi fijuk se začuo sa suprotne strane i veliki je uruk pao pogođen lorienskom strijelom. Niz brežuljak su s druge strane jurili Aragorn, Legolas i Gimli. Legolas je u trku otpustio još dvije strijele i oborio dva neprijatelja, a onda su njih trojica dokrajčili i posljednjih nekoliko uruka zaostalih za svojom skupinom.

Gotovo je, pomislila je Ellin i odahnula kada se napokon sve utišalo. Brzo se okrenula prema Boromiru i pogledala njegovu ranu. Lijeva ruka mu je sada mlitavo visjela uz tijelo, a krv je navrla i počela natapati rukav. Ozljeda srećom nije bila duboka – radilo se o rezu dubokom tek nešto više od centimetra. Ali Ellin je dobro znala koliko opasne takve povrede mogu biti – zbog mogućeg korištenja otrova i infekcije.

"Začas ću ti ovo srediti kada dođemo u logor", rekla je ozbiljno. "Drži se."

"Ne brini, u redu sam. Kako si ti?" upitao je, lako dodirnuvši ruku u koju je maloprije dobila snažan udarac.

"Dobro sam. Bit će samo modrica i ništa više. Nije ništa slomljeno", odvratila je.

Uto je i Aragorn stigao do njih. Brzim pogledom se uvjerio se nitko od njih nije teže ranjen i samo im je kratko kimnuo glavom.

"Ellin, Boromire, oprezno krenite prema logoru. Legolase, Gimli, vjerojatno je sve čisto, ali ipak provjerite je li koji uruk zaostao u blizini", rekao je ozbiljno. "Ja idem do logora provjeriti što je s Frodom."

Aragorn se već okrenuo kako bi pošao, no zaustavio ga je Boromirov povik.

"Aragorne! Je li se Frodo vratio u logor? Kada si ga vidio posljednji put?" Glas mu je zvučao vrlo zabrinuto.

"Vidio sam ga u šumi nadomak logora dok se vraćao", odgovorio je polako Aragorn, promatrajući Boromira. "To je bilo u samome početku napada, i tada sam mu rekao da požuri i sakrije se u logoru. Idem provjeriti je li sve u redu." Aragorn je potrčao i brzo im nestao s vidika, a Ellin i Boromir su krenuli laganijim korakom. Brinula ju je njegova rana. Iako nije bila teška, željela se što prije pobrinuti za nju jer je bila svjesna da odgađanje povećava rizik od komplikacija. Dok su hodali kriomice je bacala poglede prema njegovom licu; na njemu se nije ništa vidjelo i nije pokazivao bol, ali bio je bljeđi nego obično i znala je da ga rana mora poprilično peći.

Srećom nisu bili daleko i, na Ellinino olakšanje, stigli su vrlo brzo. Aragorn ih je čekao, već pripremivši ležaj za Boromira. Uto su stigli i Legolas i Gimli.

"Frodo i Sam su dobro", kratko je izvijestio Aragorn i svi su odahnuli. Istovremeno, Boromir je sjeo na pripremljeni ležaj, a Ellin je čučnula pokraj njega pažljivo ga promatrajući. Iako se i dalje trudio ne pokazati ništa, lice mu je bilo prilično blijedo i vidjela je da mu je ipak lakše sada kada je sjeo. Aragorn im je prišao i sada se i on pozornije zagledao u Boromirovu ranu.

"Aragorne, nemoj se zadržavati zbog na mene. Ellin će mi srediti ruku. Vi morate odmah poći. Pippin i Merry su zarobljeni. Idite, spasite ih", odvratio je Boromir užurbano. "Netko od vas mora pomoći i Frodu na njegovom putu. Samo požuri." Boromir je govorio brzo, naglašavajući hitnost. "Ne gubi vremena više nego što je potrebno."

"Radi se o samo nekoliko minuta, a ionako ne možemo krenuti istoga časa. Moramo se najprije spremiti", rekao je Aragorn i pogledao Legolasa i Gimlija. "Dok ja sredim ovo, vi se pobrinite za sve naše stvari. Spakirajte samo ono najnužnije. Nas trojica ćemo uskoro krenuti u potjeru."

"Ne želim vas kočiti ni biti beskoristan", promrmljao je Boromir.

"Znam", odvratio je Aragorn. "Nakon ovoga krenut ćeš tamo gdje si i namjeravao, u Minas Tirith. Nisi beskoristan, niti nećeš to biti. Ellin", nastavio je pogledavši u nju i spustivši glas, "nisam zaboravio ništa od onoga što si mi rekla. Ali sada..." zastao je.

Sada, naravno, Aragorn je pred sobom vidio pacijenta koji nikako nije mogao u potjeru i koji nije smio ostati sam, a logičan izbor za Boromirova suputnika bila je ona – budući da je znala liječiti.

"Sve je posve jasno", rekla je brzo, prije nego što se stanka produljila. Dok je govorila, istodobno je pomogla Boromiru da se smjesti u poluležeći položaj tako da ne opterećuje lijevu stranu, a Aragorn je pripremao melem za dezinfekciju i napitak za ublažavanje boli. "Vi pođite za urucima, a ja ću ostati s Boromirom. Netko ionako to mora jer on ne može ostati sam, a ja znam liječiti. Ne brini, sve je u redu."

Gledala ga je u oči i naglasila posljednje riječi tako da ih samo Aragorn razumije; očekivano, pozorno ju je promotrio. Točno je znala koja pitanja mu prolaze glavom. Kao što je sam maločas rekao, nije zaboravio na njene želje i planove, i nije zaboravio da mu je rekla da nakon Amon Hena želi poći što dalje od Boromira kako bi dala svome srcu priliku da ga zaboravi. I znala je da, iz njegove perspektive, molba koju joj se spremao uputiti smatra bolnom za nju. A ona je na to izrekla nešto potpuno suprotno od svega što je do sada znao.

Nije bilo ni mjesto ni vrijeme za duga objašnjavanja; namjeravala mu je u samo nekoliko riječi reći novost prije nego što krene u potjeru.

"Kasnije ću ti..."

No nije stigla završiti rečenicu.

"Ali gdje su zapravo Frodo i Sam? Što će biti s njima i s Frodovom zadaćom? I tko će od nas krenuti s Frodom da ga zaštiti?" začula je Legolasova pitanja iza svojih leđa. Doista, gdje su?, upitala se i sama, na trenutak prestavši misliti na to da mora Aragornu ispričati novosti. Maločas je Aragorn samo rekao da su Frodo i Sam dobro, i te su riječi tada donijele trenutno olakšanje. A dok su potom žurno raspravljali što im je sljedeće učiniti, smetnula ih je s uma. Ali sada su je Legolasove riječi podsjetile na njih i bila je zbunjena. Nije ih bilo nigdje u blizini.

"Frodo i Sam su prešli na istočnu obalu", odgovorio je Aragorn. "Krenuli su u Mordor."

Ellin se trgnula, pokušavajući pojmiti što je upravo čula. Krenuli u Mordor? Dvojica hobita? Sami? Brzo je pogledala oko sebe i vidjela da su i svi ostali vrlo iznenađeni.

"A tko će od nas krenuti za njima?" upitao je Legolas, izričući tako naglas ono što se i ona u tome času upitala. Aragorn nije odgovorio odmah. Ellin ga je promotrila, znajući koliko mu je teško sada zbog odgovornosti koju je osjećao prema svima. I pomislila je kako to mijenja i tko će krenuti spašavati Merryja i Pippina.

"Frodova sudbina više nije u našim rukama. On sada kreće svojim putem. Ovdje se naši putevi razilaze. Nas trojica ćemo krenuti za urucima, a Ellin i Boromir u Gondor", rekao je blago, ali s prizvukom konačnosti.

Ellin ga je gledala. I razmišljala. I naposljetku zamišljeno kimnula, polako shvaćajući da je Aragorn u pravu. Na kraju, svi njihovi planovi i dogovori su se rasplinuli kao dim; događaji koji su se maločas zbili, a koje nitko nije mogao ni u snu predvidjeti, odredili su daljnje sudbine i puteve svakoga od njih – potpuno različito od onoga što su planirali.

Ljekoviti napitak je upravo tada bio gotov i Ellin se nagnula prema Boromiru s lončićem u ruci.

"Ovo je za ublažavanje bolova", tiho je rekla i prinijela lončić njegovim usnama. "Uskoro će djelovati."

Boromir je popio napitak, a kada su mu pažljivo skinuli odjeću, Ellin mu je brižno očistila lijevu ruku od krvi. Iza nje, Gimli i Legolas su se užurbano pripremali za odlazak, ali nije obraćala pažnju na njih već se posve posvetila Boromirovoj rani. Krvarenje je sada polako slabjelo. Strijela je napravila rez na vanjskoj strani nadlaktice, dug oko četiri centimetra i dubok skoro dva. Sada ju je trebalo vrlo pažljivo očistiti i dezinficirati, no to joj nije predstavljao previše težak posao.

"Aragorne, vidiš i sam da je Boromir imao sreće. Ovo je prilično jednostavna rana", rekla je. "Ti se spremi za polazak, a ja ću ovo srediti sama. Temeljito ću dezinficirati i onda na kraju zaviti ranu. Idi, požuri." I usput se u sebi pomolila da vrh strijele nije bio premazan otrovom.

"U redu." Udaljio se, a Ellin je nježnim i uvježbanim pokretima čistila ozljedu i nanosila melem od athelasa, te potom počela zavijati ruku.

"Znam da je malo boljelo, ali sada je gotovo", šapnula je. "I onaj napitak će ti pomoći i djelovati još nekoliko sati, a onda ću napraviti novi."

"Nije bilo tako strašno", odgovorio je Boromir, iako je bio malo bljeđi nego obično. "Naravno da nije bilo sasvim bezbolno, ali i ti i Aragorn imate laku ruku. Vidarstvo vam leži."

Ellin je završila previjanje i učvrstila zavoj, a onda brzo posegnula u Boromirov ruksak po novu tuniku i vestu.

"Kao što već znaš, učili smo od najboljeg – od Elronda", rekla je dok mu je pomagala navući tuniku.

"Nisam imao prilike vidjeti njegovo umijeće, ali siguran sam da ni vas dvoje niste daleko od njega", odvratio je Boromir kada se ponovno spustio u poluležeći položaj. "Onoga dana u Moriji me nije skoro ništa boljelo dok si mi čistila ranu. Doduše, koliko si mi bila blizu, nisam uopće razmišljao o boli", dodao je uz lagani osmijeh.

Ellin se također nasmiješila i pocrvenjela sjetivši se toga događaja i koliko su joj u tome trenutku drhtale ruke i koliko ju je bila smutila njegova blizina.

"A ja sam se tada pitala možeš li čuti koliko mi glasno lupa srce", promrmljala je priznanje, a onda malo popravila ležaj s lijeve strane. "Evo, nadam se da ti je udobno ovako."

"Ne brini se, navikao sam već na svašta. Ni prva ni zadnja rana. Sve je u redu, malena", rekao je tiho i kimnuo. Ellin se raznježeno nasmiješila na ono "malena". Odmaknula mu je kosu s čela i zagladila je, te ga pomilovala po licu. Uhvatio joj je ruku i zadržao je tako, uz svoj obraz. "I ovo je lijek, znaš?"

Promatrali su se šutke nekoliko trenutaka s ljubavlju i toplinom, a tada je Ellin postala svjesna koraka koji se zaustavili iza nje. Brzo se okrenula i ugledala Aragorna. Nekoliko trenutaka nije mogla pročitati zamišljen izraz njegova lica, a onda se ipak blago osmjehnuo.

"Čini se da biste mi vas dvoje imali štošta za ispričati", rekao je, još uvijek zamišljen. No u očima koje su je promatrale bila je toplina, i Ellin mu se nasmiješila. "Doista sam znatiželjan... ali naravno, to će ipak morati pričekati. Mi smo spremni za polazak."

"Bit će prilike za to", rekao je Boromir brzo, ozbiljna izraza lica. "Ali sada ti moram reći nešto drugo. Znam da je hitnja zbog potjere, ali ovo ne smijem odgađati. Moram vam reći odmah. Uostalom, neće dugo trajati. Legolase, Gimli, priđite i vi", pozvao ih je Boromir, a oni su se približili. Šutio je nekoliko trenutaka i oborio je pogled. No najzad, pogledao ih je svih u oči, vrlo ozbiljan. Ellin mu je u očima vidjela i tugu. "Pogriješio sam tamo u šumi, i to morate znati. Ne smijem to skrivati. Prsten mi se stalno obraćao još otkako smo krenuli iz Lothloriena i pao sam pod njegov utjecaj. Malo pomalo, počeo sam misliti da je jedino rješenje za spas Gondora upravo Prsten. Svakoga dana sve sam više bio u njegovoj vlasti. A ranije, kada sam sreo Froda u šumi..." Tu je zastao, zarumenjevši se dok je govorio, i Ellin je osjetila njegovu nelagodu. Znala je što će sljedeće reći. Dobro se sjećala kako je i sama osjetila podmukli utjecaj Prstena. Uzela je njegovu desnu ruku i stegnula je u znak podrške. "Da skratim priču, poželio sam uzeti Prsten. Sada žalim zbog svoje slabosti, sramim se zbog toga i znam da je to bilo pogrešno. Ali tada sam poželio upravo to. Činilo mi se da ne postoji ništa drugo osim Prstena. Sve ostalo kao da se zamračilo, a on mi je izgledao kao rješenje svih problema. Da Ellin nije naišla baš u tom času, da je prošao još samo jedan trenutak, bio bih u stanju silom uzeti Prsten. Iznevjerio sam vas", završio je i oborio glavu.

Ellin ga je još uvijek držala za ruku, a onda je prinijela svojim usnama i nježno ovlaš poljubila.

"Nisi nas iznevjerio. To nije bila tvoja volja, već Prstenova", rekla je tiho.

"Trebao sam se oduprijeti", odvratio je Boromir, glasa punog prijekora usmjerenog prema sebi. "Vi sigurno niste ni razmišljali o Prstenu. A ako i jeste, sigurno ste se oduprijeli."

Ellin se na to nasmijala, premda gorko, baš kao i Aragorn.

"Boromire, sada si previše samokritičan", rekao je blago Aragorn. Pogledao je Ellin, pa nastavio. "Nismo razmišljali? Da, čini se da si doista baš ti bio u najvećem iskušenju zato jer si se našao u takvim okolnostima, ali siguran sam da je svatko od nas bar jednom, bar malo, razmišljao o Prstenu. Zapravo, i više nego jednom, rekao bih. Čut ćeš jednoga dana, kada bude bolja prilika..."

Ellin je bilo jasno da Aragornove riječi sadrže i neizrečeno priznanje; ipak, vidjela je da ga je Boromir prečuo i da razmišlja samo o vlastitoj pogrešci.

"Pogazio sam svoju riječ", promrmljao je Boromir, gledajući u stranu.

Tada se sjetila svoga sna o Prstenu i svih svojih misli o njemu. Znala je da mora sve to ispričati Boromiru kako bi uvidio da nije jedini kojeg je privukao Prsten. No ne sada; sada su morali požuriti zbog potjere. Odlučila je to ostaviti za kasnije, kada bude dovoljno vremena.

"Spoznao si svoju grešku. Mnogi nisu uspjeli ni toliko", odgovorio je Aragorn, kimnuvši u znak ohrabrenja. Potom je zastao, djelujući prilično zamišljeno, i Ellin se upitala misli li na svoga dalekog pretka Isildura koji je zadržao Prsten za sebe, a što ga je na kraju odvelo u smrt. "Koliko vidim, sada si jači nego prije, mudriji si za to iskustvo, i siguran sam da više nikada ne bi pao pod njegov utjecaj."

Boromir nije odgovorio odmah, činilo se da razmišlja o tome. Ellin ga je promatrala. Izraz lica mu je ostao neizmijenjen.

"Ne bih, no to ne mijenja ono što je bilo", rekao je odmahnuvši glavom. "Sam se ne bih mogao oduprijeti – spasila me Ellin. Kriv sam." Potom je odmahnuo rukom. "Ali sada nije vrijeme da nastavljamo o tome. Možda ćemo opet razgovarati o tome neki drugi put. Sada morate požuriti."

Aragorn je samo kimnuo, a potom je stao uz Legolasa i Gimlija. Osim oružja, spremili su tek nekoliko najnužnijih sitnica što će im trebati putem.

"Boromire, Ellin, čuvajte se", rekao je Aragorn. "Na putu do Minas Tiritha još može biti opasnosti."

"Ne brini", odvratio je Boromir. "Ova ruka će zacijeliti dosta brzo, a mi ćemo biti u Gondoru za koji dan. Bit će sve u redu. Potrebno je mnogo više od jedne strijele i horde uruka da bi zaustavili ljude Gondora."

"U to smo se uvjerili", rekao je Legolas sa smiješkom.

"Put ćemo nastaviti rijekom, naravno", odvratio je Boromir. "Za početak moramo izbjeći Rauroske slapove, ali to ne bi trebalo biti preteško. Postojala je cesta koja se kroz šumu spušta prema ravnici, a koja je oduvijek bila tu upravo zbog zaobilaženja vodopada. Neodržavana je i stoga sigurno zarasla, ali nadam se da je prohodna. Pronaći ćemo je. Lorienski čamci su lagani i uspjet ćemo prenijeti jednoga bez obzira što se ja mogu služiti samo jednom rukom."

"Ovoga drugoga ćemo praznog poslati niz rijeku", dodala je Ellin, "a ja ću izbrisati sve tragove ovoga logora kako ne bi ostao vidljiv trag našeg boravka ovdje. Doista, ne brinite za nas dvoje."

Aragorn je ozbiljno kimnuo.

"Onda, došao je trenutak da krenemo", rekao je, a iz prizvuka konačnosti u njegovim riječima Ellin je shvatila da je jedna faza njihova putovanja doista nepovratno gotova te da sada počinje nova. Sada su kretali ususret nečemu potpuno novom i nepredvidivom.

"Da, krećemo. Družina nije uspjela i sada se raspada", promrmljao je Gimli i uzdahnuo. Djelovao je vrlo potišteno. Aragorn mu je prišao i položio ruku na rame.

"Je li doista tako?" upitao je i zastao, produljivši stanku sve dok patuljak nije podignuo glavu i pogledao ga. "Družina i dalje živi, kao i zajedništvo koje nas povezuje", nastavio je Aragorn, a njegov glas, iako tih, bio je snažan i uvjerljiv. "Jedina je razlika što su naše zadaće sada još veće i brojnije. Frodo i Sam kreću uništiti Prsten, mi idemo osloboditi prijatelje, a Boromir i Ellin kreću u Minas Tirith kako bi se priključili borbi Gondora protiv Saurona. I sve to činimo kako bismo spasili Međuzemlje, kako bismo porazili zlo. Još uvijek smo ona ista Družina koja je krenula iz Rivendella, i usprkos razdvojenosti, u srcima ćemo uvijek biti zajedno, a duh Družine će stalno biti jak."

Nakon nekoliko trenutaka, Gimli je polako kimnuo glavom.

"Da. Da. U pravu si", rekao je zamišljeno, pa dodao s novom odlučnošću, "dakle, krenimo."

"Spasite Merryja i Pippina", rekao je Boromir, promatrajući ih.

"Hoćemo", odvratio je čvrsto Aragorn i kimnuo. "Oslobodit ćemo ih, a onda se vraćamo u Gondor. Skupa ćemo obraniti našu zemlju i naš narod."

"Našu zemlju. Naš narod", ponovio je Boromir tiho za njim, a Ellin mu je u očima mogla vidjeti ponos i ljubav. "Bit će tako. Skupa ćemo ih obraniti, moj kapetane, moj brate... moj kralju."

Boromir je pognuo glavu u znak naklona, onoliko koliko mu je dopuštao njegov položaj na ležaju, a Aragorn mu je uzvratio naklon. Ellin je gledala čas jednog, čas drugog. Na licu i u očima obojice bilo je ispisano uzajamno snažno prijateljstvo, i Ellin je osjetila kako joj se oči pune suzama. Skočila je na noge i čvrsto zagrlila svakoga od njih, a osobito Aragorna.

"Čuvajte se", šapnula mu je trenutak prije nego što će ga pustiti.

"I vi", odvratio joj je i kimnuo. "Vidjet ćemo se opet. Obećavam ti."

I tada su se Aragorn, Legolas i Gimli okrenuli i otrčali u šumu, te im nestali iz vida.