Sljedećega jutra Ellin je ustala vrlo rano. Prošle večeri su se dogovorili da će svi troje zajedno doručkovati, a zatim se posvetiti svojim dužnostima. Prema dogovoru s Faramirom, namjeravala se pridružiti ljudima koji vode obuku streličarstva. Znala je da će i Boromir i Faramir cijeloga dana imati mnogo posla, a još prije dolaska u Minas Tirith je odlučila da ni ona neće beskorisno sjediti jednom kada se nađe tamo.

Prošloga su dana sjedili i razgovarali do kasno u noć. Boromir je Faramiru detaljno prepričao sve doživljaje i etape njihova putovanja; uglavnom je govorio on, a Ellin bi tu i tamo ponešto dopunila. Bila je dirnuta slušajući kako pohvalno govori o vilenjacima Lothloriena i njihovim borbama i žrtvama, pogotovo stoga jer je znala kakvi su njegovi stavovi bili na samome početku.

Kada je počeo govoriti o otkriću Prstena primijetila je veliko čuđenje na Faramirovom licu, ali to je nije iznenadilo jer se sjećala da joj je Boromir govorio kako su svi u Gondoru vjerovali da je Prsten odavno uništen. Boromir nije bratu zatajio niti jedan detalj – ispričao mu je sve o tome kako je potpao pod njegov utjecaj te da je bio spreman napasti Froda kako bi ga oteo silom. Govorio je naizgled staloženo, ali Ellin je ispod te mirne vanjštine osjećala silni samoprijekor i znala je da si ne može oprostiti svoj postupak. Faramir ga je saslušao s razumijevanjem i nije ga osuđivao, i baš poput nje i Aragorna još onda na Amon Henu, pokušao je ponuditi riječi podrške. Boromir je, međutim, na to samo odmahnuo rukom rekavši da nema opravdanja za njegov čin, te nakon toga promijenio temu. Ellin je tada pomislila kako bi možda mogla porazgovarati s Faramirom o tome – ne bi li zajednički našli neki način kako pomoći Boromiru. Ipak, naslućivala je da ništa što bi njih dvoje mogli reći ili savjetovati neće biti od koristi; Boromirov je osjećaj krivnje bio previše jak, i teško da su ga ikakve riječi mogle ublažiti. A to ju je jako rastuživalo jer mu je na svaki način željela pomoći.

Faramir je pak obavijestio Boromira o novostima iz Minas Tiritha i Osgiliatha. U Minas Morgulu su se okupili svi nazguli i odatle su predvodili napade na Osgiliath. Orkovski tabori sada su već bili nadomak istočnoga Osgiliatha – kao što su i uočili približavajući se, a napadi su bili gotovo svakodnevni. Zapravo, jučerašnji dolazak Boromira i Ellin u Osgiliath zbio se za jednog od rijetkih mirnih trenutaka. Broj žrtava na gondorskoj strani je rastao, a koliko god orka pokosili, činilo se da ih je i dalje nebrojeno mnogo. Prema Faramirovim riječima, moglo se očekivati da će Osgiliath pasti za nekoliko dana, nakon čega će započeti opsada Minas Tiritha. Boromirovo se čelo nabralo od brige dok je slušao, a u očima mu se pojavila sjena boli. Ipak, na licu mu je bila ispisana i odlučnost; razmatrali su razne taktike i mogućnosti obrane, tražili načine kako se što uspješnije oduprijeti Sauronovoj nepreglednoj vojsci te razgovarali o evakuaciji žena, djece i starijih ljudi i o pozivu Rohancima.

Bila je ponoć kada su se napokon povukli na spavanje. Ellin su poveli na četvrti kat Ecthelionove kule, koji je bio jedan od katova namijenjen gostima. Prizemlje kule zauzimala je velika raskošna prijestolna dvorana u kojoj se na strani suprotnoj od ulaza nalazio veliki kraljev tron. Uz njega je bilo mnogo manje namjesničko prijestolje, a duž zidova su stajali kipovi starih kraljeva. Na prvome katu je bilo nekoliko velikih soba za održavanje vijećanja, kako je bila otkrila još ranije dok su se penjali, a cijeli drugi je kat zauzimala namjesnička rezidencija: tamo su bile Boromirova i Faramirova soba, dnevna soba, velika blagovaonica, kupaonica, te još nekoliko odaja koje trenutno nisu bile u upotrebi. Na trećem su katu bile kuhinja, razna spremišta i sobe koje je koristila posluga, a na sljedeća tri gostinjske sobe i kupaonice. Gornji katovi kule uglavnom su bili državni arhivi s mnogo dokumenata kako iz starije, tako i novije povijesti Gondora.

Ustavši, Ellin se umila i odjenula, te prišla prozoru prije nego što će sići na doručak. Njezina je odaja gledala na sjevernu stranu, a točno ispod njezinog prozora bio je Merethrond – dvorana za slavlja. Prošle je večeri upitala Boromira i Faramira da joj ispričaju više o Ecthelionovoj kuli i drugim lijepim građevinama koje je vidjela ovdje u Citadeli. Merethrond je bio velika prizemna zgrada pravokutna oblika u kojoj su se održavale razne svečanosti, balovi i gozbe. Samo malčice manja zgrada nalazila se na stražnjoj strani kule – na zapadnom dijelu Citadele, onom dijelu najbližem planini. Nekada je to bila rezidencija u kojoj su živjeli kraljevi i njihove obitelji, a sada je već gotovo tisuću godina bila prazna. "Nadajmo se da će se uskoro opet koristiti", bio je spomenuo sinoć Boromir, govoreći o Aragornovom dolasku u Minas Tirith. I naposljetku, treća velika zgrada Citadele, ona koja se nalazila južno od kule, bila je jedna od čuvenih biblioteka i arhiva Minas Tiritha; još su se dvije biblioteke nalazile na šestoj razini, nedaleko Kuća izlječenja. Ellin se nadala da će joj ostati bar malo vremena za posjet i razgledavanje njihovih vrijednih umjetnina i knjiga.

Sišavši na drugi kat u blagovaonicu otkrila je da su Boromir i Faramir već tamo. Prostorija je bila prostrana, a tri su velika prozora propuštala mnogo dnevne svjetlosti. Na sredini se nalazio ovalni, masivni drveni stol oko kojega se moglo smjestiti barem dvadeset ljudi. Boromir i Faramir su bili udubljeni u ozbiljan razgovor i tada je saznala da su primili vijesti o novim snažnim napadima na Osgiliath tijekom noći; ipak, gondorska je vojska još uvijek držala položaje u gradu.

Brzo su završili s jelom i odmah potom ustali kako bi što prije krenuli ususret svojim obavezama. Boromir je, kako je prethodnoga dana najavio, uskoro trebao započeti dugi niz sastanaka s raznim savjetnicima i knezovima pokrajina koji su trenutno bili u Minas Tirithu. Ellin je još po dolasku u blagovaonicu bila primijetila promjenu u njegovu izgledu. Bio je glatko obrijan, a njegova odjeća više nije bila jednostavna putna odora vojnika, već je sada na sebi imao bogatu višeslojnu civilnu odjeću. Bila je izrađena od crne i tamnocrvene tkanine, a na raskošnom ogrtaču bilo je srebrom izvezeno gondorsko stablo te iznad njega sedam zvjezdica. Faramir je pak bio u potpunoj suprotnosti od brata: na sebi je imao jednostavnu vojnu uniformu ithilienskih graničara i kožni oklop. Kopča na njegovom plaštu bila je drukčija nego što je vidjela kod svih ostalih vojnika – baš kao što je bila primijetila i za ostale zapovjednike koje je upoznala – pa je upitala je li baš taj detalj bio oznaka čina. Pretpostavka joj se pokazala točnom, i Faramir joj je ukratko opisao koja kopča odgovara kojem činu. Potom je progovorio Boromir.

"Sada se osjećam tako neobično u ovoj odjeći", rekao je dok su izlazili iz blagovaonice, kao da je pogodio o čemu je razmišljala. "Nisam ovo nosio mjesecima."

"Baš izgledaš kao pravi namjesnik", rekla je Ellin sa smiješkom i još jednom ga odmjerila od glave do pete. "I moram ti reći da mi se sviđa ova odjeća. Izgleda doista raskošno i dostojanstveno."

"Vjeruj mi, mnogo sam sretniji u mojoj jednostavnoj vojnoj odori i među vojnicima nego u ovim haljama zatvoren u četiri zida, i još okružen svim onim savjetnicima i knezovima na beskrajnim sastancima", odvratio je, namrštena čela.

"No, barem sam ja sada napokon pošteđen tih poslova", rekao je Faramir sa širokim osmijehom na licu, zadirkujući brata. "Ja se sada mogu vratiti mojim uobičajenim vojnim dužnostima."

Boromir ga je pogledao s patničkim izrazom lica, no trenutak kasnije i sam se nasmijao.

"No dobro, što se mora – mora se", zaključio je i pogledao ih oboje. "Ja ću biti na vijeću do pauze za ručak, a zatim i nakon toga. Ellin, hoćeš li nam se pridružiti na ručku? Bit će poslužen jedan sat nakon podneva."

"Zapravo, ne znam ni sama..." odgovorila je, neodlučna, da bi potom pogledala Faramira. "I ljudi na obuci će imati neku stanku za odmor, pretpostavljam?" upitala je, pa kad joj je potvrdno kimnuo, okrenula se Boromiru. "Mislim da bih ipak iskoristila tu stanku kako bih ostala među njima, upoznala ih i stekla prijatelje..."

"Znači, ni ti ne želiš doći blizu dosadnom vijeću?" upitao je Boromir smijući se dok su polagano svi zajedno hodali kroz hodnik prema stepenicama. "Ali ne brini, razumijem što želiš reći. Onda se vidimo na večeri?"

"To svakako", osmjehnula se.

"Ellin, povest ću te do vježbališta i upoznati s ljudima. Potom idem u Osgiliath", rekao je Faramir.

"Vraćaš li se večeras?" upitao ga je Boromir, sada posve ozbiljan.

"Ne znam. Ovisit će o tome što ću zateći i kako će se događaji odvijati", odgovorio je Faramir.

Boromir ga je promatrao nekoliko trenutaka, te naposljetku kimnuo. "Čuvaj se."

"Naravno, veliki braco." Dobacio je Boromiru kratki smiješak, pa se okrenuo prema Ellin. "Čekam te ispred palače", rekao je i krenuo prema stepeništu, a Ellin mu je bila zahvalna što im je dao nekoliko časaka da se pozdrave nasamo.

"Dakle, idemo za poslom... samo se nadam da me ljudi neće gledati kao neku čudakinju." Kako se bližio trenutak susreta s ljudima, obuzimala ju je nervoza i nije nikako mogla pobjeći od tog osjećaja.

Boromir joj je položio ruke na ramena.

"Hoće, barem u prvih nekoliko minuta", odvratio je ozbiljno, realno prikazujući situaciju. "Moraš znati da ti ljudi nisu nikada vidjeli vilenjaka u životu i bit ćeš im nešto posve novo. Štoviše, nije u pitanju vilenjak nego vilenjakinja, i još k tome vješta s oružjem. Ne može biti luđa kombinacija!" Uz posljednju rečenicu mu se izraz promijenio i nasmiješio se. "Ali siguran sam da će te ubrzo prihvatiti čim započnete razgovarati i upoznaju te."

"Nadam se da si u pravu. Voljela bih steći prijatelje ovdje", rekla je, pa uzdahnula. Faramir je čekao i znala je da mora krenuti. "Dakle, do večeras. Jedva čekam."

Osmjehnula se, unaprijed se radujući večeri. Boromir ju je privukao k sebi i izmijenili su dug strastveni poljubac, a onda je Ellin, i dalje mu se smiješeći, mahnula za pozdrav i pošla prema stepenicama. Spustila se niz dugo spiralno stubište koje je na prizemlju izlazilo u veliku prijestolnu dvoranu na njezinome početku, odmah do glavnoga ulaza u kulu. Izašla je i bacila pogled prema nebu. Bilo je prekriveno sivim oblacima i činilo se da bi tijekom dana mogla započeti kiša. Nebo i oblaci na istoku su bili gotovo posve crni i opet je, kao i proteklih dana, protrnula razmišljajući o opasnosti koja se nadvijala nad njih. A onda je, promatrajući te mračne oblake, nešto shvatila.

Ljudi iz Minas Tiritha živjeli su s time svakoga dana. Svakoga dana, svake godine – desetljećima i stoljećima – gledali su u tu tamu koja je prijetila progutati njihov grad i njihovu domovinu.

"Oh", oteo joj se tihi uzdah s usana dok joj je pogled i dalje bio prikovan za daleki, mračni Ephel Duath. "U mojoj domovini, često nas napadaju orci i trolovi koji se spuštaju sa sjevera iz Angmara te iz Maglenoga gorja s istoka, ali kada promatram ovo, sigurna sam da se nitko od naših ne bi mijenjao s vama... sasvim sigurno nije lako živjeti sa saznanjem da su Sauron i nazguli toliko blizu."

"To je naša svakodnevnica. Navikneš se", odvratio joj je Faramir i slegnuo ramenima. "A pogled na to nas podsjeća da ne smijemo odustati."

Ellin je kimnula, i potom su se uputili prema tunelu koji je vodio do šestoga kruga. Za njima je krenulo i nekoliko vojnika koji su trebali biti Faramirova pratnja do Osgiliatha. Spustivši se, u konjušnicama su uzeli konje. Tek što su krenuli, Ellin se okrenula prema velikoj građevini s njihove desne strane koju je primijetila još prethodnoga dana pri dolasku, a koja se uzdizala nedaleko vrata koja su vodila prema petom krugu. Ispred nje je bila poveća travnata površina na kojoj je raslo cvijeće, a na njoj je bilo postavljeno i nekoliko klupica.

"Jesu li ovo Kuće izlječenja?" upitala je Faramira i pokazala rukom prema zgradi.

"Tako je", potvrdio je Faramir. "To je jedna od dvije bolnice koje imamo u gradu."

"Da, Boromir mi je pričao o tome. Rekao mi je da je još jedna mnogo niže, u drugome krugu, kako bi lakše mogla prihvatiti ranjenike iz bitaka."

Faramir joj je kimnuo; tada su prošli kroz velika kamena vrata i, slijedeći cestu koja je zavijala ulijevo, našli su se na petoj razini grada. Vojnici u pratnji jahali su nekoliko metara iza njih.

"Reci mi..." započeo je dok su polako jahali. "Razmišljao sam mnogo o onome što je Boromir sinoć ispričao. Naravno, znam o Prstenu ono što piše u povijesnim knjigama, znam da je to vrlo moćan predmet. Ali iznenadilo me da može baš toliko u potpunosti opčiniti osobu. Zvučalo mi je kao da je Boromir posve izgubio vlastitu volju."

"Može", odgovorila je Ellin bez oklijevanja. "Ja sam imala tu sreću da mi se nije obraćao direktno. Ali vjeruj mi, i samo jedan jedini kratki pogled na njega te posve opčini, i počneš intenzivno razmišljati o njemu. Poželiš ga uzeti u ruke, diviti mu se, čuvati ga, sklopiti šaku oko njega... i nikada ga ne ispustiti. I pomisliš koliko bi bio moćan s njime, a taj osjećaj ti se čini tako stvaran..." Glas joj se na kraju spustio do šapta, a gledala je ravno pred sebe, u grivu konja na kojem je jahala.

Faramir je šutio nekoliko trenutaka, a onda joj se ponovno obratio.

"Ovaj opis su nečije prepričane riječi? Ili ipak vlastito iskustvo, koliko mi se čini?"

Ellin se na to okrenula prema njemu i pogledala ga, ali na njegovome licu nije bilo izazivanja niti osuđivanja već samo radoznalost.

"Vlastito iskustvo", priznala je. "Spletom raznih okolnosti, u nekoliko navrata sam imala prilike vidjeti Prsten i čak mu biti prilično blizu. I samo što sam ga nakratko promatrala..." Zastala je i namrštila se. "Nije mi ugodno prisjetiti se koliko me odmah privukao. Da me počeo izravno mamiti, kao Boromira... tko zna, možda bih i ja pošla istim putem."

Uto su ušli u prolaz koji je vodio kroz središnju stijenu i našli se u polutami. Na trenutak je, sasvim iracionalno, imala osjećaj da je i sam razgovor o Prstenu probudio njegovu moć te da se dan oko njih zamračio. I iako je bila svjesna da je to samo tunel i da ništa magično nije na djelu, Ellin se ipak zagledala u svjetlost na izlazu iz njega kao da u njoj traži snagu i spas. Duboko je udahnula, tjerajući osjećaj nelagode. Kada su izašli, nakratko je pogledala Faramira.

"Boromir nije želio mnogo govoriti o tome", nastavila je, "i zapravo je meni nakon Amon Hena rekao čak i manje od onoga što je tebi ispričao jučer, ali nije mi bilo teško povezati: na onome posljednjem dijelu puta između Lothloriena i Amon Hena Prsten ga je neprestano mamio obećanjima o moći i spasu Gondora. Kao što si i sam čuo sinoć, to dozivanje je palo na plodno tlo i naposljetku ga je sasvim izludilo, jer znaš i sam koliko Boromiru znači vaš narod i vaša domovina. Učinilo mu se da je Prsten jedini izlaz za Gondor. I tako je potpao pod njegov utjecaj."

Faramir je polako kimnuo; vidjelo se da razmišlja o njenim riječima.

"A čovjek ne treba biti naročito mudar da bi shvatio da ga jako muči to što je učinio", zaključio je najzad. "To mi je sinoć odmah bilo jasno."

"Pokušala sam razgovarati s njim i reći mu da nije jedini u Družini koji je razmišljao o Prstenu, ali nije pomoglo", rekla je Ellin. "Naravno, to me ne čudi. Stvar je u tome što je on jedini otišao korak dalje od razmišljanja, odnosno bio je na rubu napada na Froda. Lako je osjetiti da ga muči strahovit osjećaj krivnje. Jako bih mu željela pomoći, no bojim se da ne znam kako, a on odbija razgovor." Zatresla je glavom i namrštila se. "Realno, svjesna sam da nikakav razgovor ne može pomoći. Na kraju krajeva, da sam ja na njegovome mjestu, i ja bih mislila da sam iznevjerila Družinu i nikakve riječi utjehe ne bi bile od pomoći. Međutim..." Zastala je i okrenula glavu prema Faramiru. Srela ga je tek jučer i tek su se počeli upoznavati. Ipak, svidio joj se na prvi pogled, a bio je brat čovjeka kojeg je voljela i željela se sprijateljiti s njime. "Volim ga. I upravo zbog toga, ma koliko se činilo teškim, silno bih htjela pronaći neki način da mu olakšam, barem malo... A ti ga ipak poznaješ bolje od mene, i ponadala sam se da ćeš možda ti smisliti nekakav pristup – bez obzira što negdje u sebi znam da je moja nada potpuno nerealna. Ali ne mogu si pomoći."

Faramir se nasmijao, ali bio je to osmijeh lišen veselja.

"Da, poznajem ga. Stoga samo mogu ponoviti sve ono što si već rekla", rekao je, s prizvukom sjete u glasu. "Ništa što bismo ti ili ja mogli reći mu ne može pomoći. Željet će se iskupiti na bilo koji način. I zato što ga poznajem, znam što će učiniti. Znam da bi ionako dao sve svoje snage u obranu Gondora – od jutra do mraka, svakoga dana, neumorno – bez obzira na to što se dogodilo na Amon Henu. A kao pokušaj ispravljanja svoga čina, mislim da će u toj borbi biti još požrtvovniji i da se neće micati iz prvih redova kako bi dao što veći doprinos. Nadam se da pri tome neće postupati nepromišljeno ili neoprezno. Ipak, ako ne učini nešto doista veliko, nešto što će biti prava prekretnica ili iskupljenje, znam da će ga njegov postupak i dalje proganjati."

Zašutio je i nakratko je zavladala tišina, a onda su se našli pred novim vratima u zidinama i, prošavši kroz njih, ušli u četvrti krug grada. Ellin je uočila da su cesta i pločnik oko nje bili malo širi nego na prethodnoj razini.

"Da, to je i meni palo na um", rekla je naposljetku, uzdahnuvši. "Ipak, nadam se da zna da smo tu za njega."

Neko su vrijeme jahali šutke, zaokupljeni svojim mislima. Ellin je odsutno promatrala oko sebe, prelazeći pogledom preko kuća uz cestu. Od glavne ceste su se svako malo i prema lijevo i prema desno granale uže sporedne ulice koje su vodile do brojnih kuća u pozadini. Većina su bile relativno malene prizemnice, ali tu i tamo se isticala i poneka raskošnija, viša građevina. Ellin je primijetila da se tik uz glavnu cestu nalazila i pokoja trgovina ili pak zanatska radionica. Ljudi su hodali cestom i neki od njih su u prolazu pozdravljali Faramira, a on je svima ljubazno kimnuo. Međutim, zamijetila je da ljudi na ulicama ipak nema mnogo, a neke trgovine bile su puste i zatvorene. Isto tako, među kućama koje su odisale životom i imale uređene okućnice i prozore ispunjene cvijećem, Ellin je mjestimice uočavala i kuće čiji su prozori bili mračni i razbijenih okna, a oronulo kamenje i potpuno ili djelomično urušeni krovovi jasno su govorili da su odavno prazne.

"Ovo me rastužuje", rekla je sjetno i pokazala glavom prema jednoj takvoj kući dok su se približavali sljedećem tunelu koji je vodio kroz stijenu. "Gotovo kao da osjećam dašak atmosfere naših naselja u kojima je sve više praznih kuća i sve manje stanovnika jer su mnogi otišli na Zapad. Ta melankolija me ponekad znala gušiti."

"Vidjet ćeš još takvih prizora kroz grad, nažalost", odvratio joj je Faramir. "Stanovništvo Gondora je bilo desetkovano velikom kugom, i zapravo brojke još uvijek nisu na razini doba prije te epidemije. Ipak, u prvome razdoblju nakon toga bilo je i mnogo gore nego danas. Čitao sam da je umrlo više od polovice ukupnoga tadašnjeg stanovništva Gondora. Neposredno nakon epidemije Minas Tirith bio je grad duhova – s mnogo praznih kuća i sasvim malo ljudi. S vremenom, malo pomalo, Gondor se počeo oporavljati. Ali to je teklo jako sporo i još uvijek nismo dosegnuli nekadašnje stanje, iako smo mu sada sasvim blizu."

"I ja sam čitala o tome, a mnogo sam čula i od Elronda", rekla je Ellin, upravo kada su ušli u tunel. Baš kao i u prethodnome, topot kopita njihovih konja sada je u tom skučenom prostoru odjekivao mnogo jače no na otvorenom. "Sjeverni krajevi Međuzemlja također su stradali od kuge, pa su tih godina i on i svi vilenjaci Rivendella koji su bar donekle poznavali vještine liječenja putovali Arnorom i obilazili naselja ljudi. Ipak, bilo je mnogo onih koje nisu uspjeli spasiti. Bolest je toga puta bila previše snažna i strašna, i pričao mi je da ni svi poznati lijekovi jednostavno nisu bili dovoljni. Bila je to jedna od najtežih bitaka koje su vodili naši izlječitelji, a Elrondu ćeš i nakon svih tih stoljeća vidjeti tugu u očima kada mu spomeneš to doba."

"S obzirom na način na koji govoriš o tome, zaključujem da tada još nisi bila rođena, točno?" upitao ju je Faramir.

"Ne, nisam", potvrdila je Ellin. Dobacila mu je postranični pogled i usprkos polutami tunela, razabrala popriličnu znatiželju na njegovom licu. "Osamdeset i pet mi je godina", odgovorila je na neizrečeno pitanje.

"Onda si po vašim mjerilima prilično mlada, zar ne?" upitao je, na što je Ellin kimnula. "Nekada sam jako volio čitati knjige iz povijesti. Odnosno, volim to još uvijek, samo što nažalost sada nemam mnogo vremena za čitanje." Zastao je i nasmiješio se. "Na trenutak sam pomislio da te mogu ispitivati o značajnim i zanimljivim događajima iz povijesti, da mi pričaš o njima iz prve ruke. Nešto poput žive knjige. Ali čini se da to ipak neće biti moguće."

"Ne, bojim se neće", odvratila je Ellin te se i ona osmjehnula. Uto su izašli iz tunela i opet se našli na otvorenom. "Čak se i zadnji veliki događaj – protjerivanje Saurona iz Dol Guldura od strane Bijeloga vijeća – zbio kada sam još bila beba. O povijesnim događajima možeš pitati moga prijatelja Legolasa... kada stigne u Minas Tirith." Glas joj se na kraju spustio gotovo do šapta, a smiješak je izblijedio. Svako prisjećanje na prijatelje budilo je njezinu zabrinutost.

"Nadam se da su tvoji prijatelji dobro", rekao je Faramir suosjećajno, pogađajući o čemu je razmišljala. "I doista, volio bih ga upoznati. Siguran sam da su takve osobe prave riznice znanja."

"Boromir mi je pričao da te oduvijek zanimala znanost."

"Da, to je ljubav iz djetinjstva", kimnuo je sa smiješkom. "Osobito povijest i zvjezdoznanstvo. Ipak, s obzirom na vojne obaveze, nije bilo vremena da se posvetim samo tome."

"Ako ovih dana budem imala pokoji slobodni trenutak i ako uhvatim priliku, voljela bih razgledati vaše knjižnice i arhive", rekla je Ellin. "Naročito bih više voljela naučiti o zvijezdama koje vidite odavde. Minas Tirith je mnogo južnije od moje domovine, i primijetila sam da su mi sada zviježđa na južnome dijelu neba potpuno nova – ne vide se iz Rivendella."

"Rado ću ti pokazati", rekao je Faramir oduševljeno. "Znači, i tebe to zanima? Baviš li se ozbiljno proučavanjem neba?"

"Ne, ne naročito intenzivno", odgovorila je. "Ali volim povremeno promatrati zvijezde i pratiti kretanje zvijezda lutalica, te čitati priče i legende o njima."

"Slično kao i ja", kimnuo je Faramir, te je radoznalo promotrio. "A čime se još baviš?"

Ellin se u sebi osmjehnula Faramirovoj znatiželji. Naravno, nije bilo iznenađujuće što želi saznati više o ženi u koju se zaljubio njegov brat.

"Izlječiteljstvom, kao što ti je spomenuo Boromir", odvratila je. "Učila sam od Elronda, iako sam daleko od njegova znanja i iskustva, kao što možeš zaključiti. Njemu nitko u Međuzemlju nije ravan. Mnogo puta smo obilazili naselja Dunedaina u Arnoru, naročito zimi kada su česte epidemije gripe i sličnih bolesti, kako bismo im pomogli. Uz to, povremeno sam odlazila s Dunedainima na pohode protiv orka širom Arnora, a katkada smo mi iz Rivendella odlazili u Mrkodol pomoći Thranduilovim četama – pogotovo u onim razdobljima kada su bili pod intenzivnim napadima snaga zla iz Dol Guldura. A u mirnim periodima sam bila kod kuće, baveći se običnim kućanskim poslovima."

"Svestrano i požrtvovno", rekao je Faramir ozbiljno i lagano kimnuo, a u glasu mu je osjetila poštovanje. "Mislim da mi je jasno zašto se Boromir zaljubio u tebe."

Stidljivo se nasmiješila, lagano se zarumenivši. Potom je digla pogled prema Faramiru. "I on ima mnogo vrlina. Poštenje, čast, hrabrost, požrtvovnost za prijatelje... sve sam to imala prilike vidjeti na ovome putovanju." Onda je njezin smiješak postao mnogo širi. "Doduše, uz sve to, ujedno je i najgori pacijent na svijetu."

Faramir joj se pridružio u smijehu.

"Da, moraš ga svezati lancima da bi mirovao, zar ne? Jednom ću ti pričati kako je znao izluđivati naše izlječitelje."

Dok su se tako zajedno smijali, pomislila je kako se zapravo isprve dobro razumije s Faramirom i to ju je ispunilo srećom. Bilo joj je vrlo stalo do toga da se sprijatelji s njim, i učinilo joj se da je ovaj razgovor odličan početak.

Kada su se našli u trećem krugu, nešto dalje od ceste je ugledala jednu veliku zgradu koju je zamijetila prethodnoga dana kada su stigli i jahali uzbrdo, ali nije stigla upitati o čemu se radi. Bila je kvadratnog oblika, a bila je i prilično visoka – na prizemlje su se nastavljala još dva kata.

"To je naša glavna gradska škola", odgovorio je Faramir na njezino pitanje. "Osim nje, na drugim lokacijama u gradu postoje razne zanatske i majstorske radionice, kao nastavak na osnovno obrazovanje. Kao što možeš zaključiti, škola za liječnike je smještena u Kućama izlječenja pa istovremeno, na istome mjestu, imaju i teoretsku i praktičnu obuku. Njihovo školovanje, naravno, traje najduže."

Kako su pomalo jahali kroz grad, u drugome je krugu uočila i veliku tržnicu. Prethodnoga je poslijepodneva bila prazna, ali niti sada na njoj nije bilo živosti koja bi u mirno doba vladala u tako velikome gradu. Prodavači su sa svojim dobrima zauzeli tek možda četvrtinu tezgi, a i kupaca je bilo malo. No primijetila je nešto drugo: kako su bili sve bliže prvome krugu grada i glavnim gradskim vratima, na ulicama je bilo sve više žena i djece – nekih na kolima, a nekih koji su išli pješice. Sa sobom su imali tek ono najnužnije i spremali su se napustiti grad kako bi u jugozapadnom Gondoru pokušali naći relativnu sigurnost. Sumorna povorka se polako kretala cestom prema prvome krugu. Faramir, Ellin i njihova pratnja su prošli pokraj te kolone, a kada su se spustili u prvi krug i našli se na velikom trgu pred gradskim vratima, Ellin je vidjela da se tamo već nalazi jedna grupa žena i djece. Među njima je bio i poveći broj starih ljudi. Nekoliko je vojnika pomagalo pri okupljanju i postrojavanju kola, a među njima je bila žena koja je izdavala naredbe i sve nadgledala. Koliko je Ellin mogla vidjeti iz daljine, mogla je biti u pedesetim godinama; iz njezine je odjeće bilo je vidljivo da je civil, no ruho joj je bilo malo bogatije od ostalih okupljenih žena, a njezino ju je držanje označavalo kao vođu.

"To je Bereth, sestra kneza Lossarnacha", rekao je Faramir, očito uočivši njezino zanimanje. "Njezin brat i dio ljudi iz njihove pokrajine će se pridružiti vojsci i ojačati obranu grada, a s njom sam dogovorio da organizira i nadgleda evakuaciju žena i djece iz Minas Tiritha. Planirano je da se smjeste u Lossarnachu."

"Razumijem", kimnula je Ellin. "Pretpostavljam da će cjelokupna evakuacija potrajati nekoliko dana?"

"Naravno, budući da ih ima mnogo", odgovorio je Faramir. "Prva grupa kreće iz grada danas, a sljedeće grupe će kretati tijekom naredna dva ili tri dana, ovisno koliko će im trebati za pripremu. A budući da će se kretati sporo, vjerujem da će im do južnoga Lossarnacha gdje će biti smješteni trebati četiri ili pet dana puta. No, pričekaj me trenutak." Sjahao je i pošao prema Bereth s kojom se zadržao u kraćem razgovoru. Ubrzo se vratio do Ellin i potom su izjahali preko spuštenih gradskih vrata na Pelennorska polja. Faramir je dao znak da skrenu u desno, prema mjestu gdje su bile postavljene mete i gdje se već nalazilo mnogo ljudi. Ipak još nisu započeli s vježbom za taj dan; ljudi su bili okupljeni u grupicama i međusobno razgovarali, a neki su tek pristizali na vježbalište.

Faramir ju je poveo prema grupici ljudi u odorama ithilienskih graničara za koje je Ellin odmah zaključila da su vojnici, odnosno instruktori svih ovih civila. Bilo ih je samo pet, a koliko je mogla procijeniti na brzinu gledajući oko sebe, ostalih ljudi je bilo više od stotinu i pedeset i još su dolazili. Među ljudima se tada proširio žamor i na trenutak ju je situacija podsjetila na dolazak u bazu graničara u Anorienu – gotovo svi pogledi su bili uprti u nju. Faramir je dojahao ravno do petorice vojnika i pozdravio ih, a ona ga je slijedila. Potom je visoko podignuo ruku što je privuklo pažnju svih ljudi i razgovori su zamrli, a svi su se oni okrenuli prema njemu.

"Želim dobro jutro svima okupljenima", rekao je jasnim, snažnim glasom. "Sve vas pozdravljam i još jednom zahvaljujem na trudu koji ulažete u to što radite. Mnogo vas se odazvalo na ovaj poziv, a sretan sam što vas dolazi još. Vaših je učitelja malo", u tome je trenutku zastao te pokazao prema petorici vojnika pokraj njega, "što znači da imaju mnogo posla i ne stižu se dovoljno posvetiti svima vama. Od danas će s vama će biti još jedna osoba koja će vas podučavati." Tada je pokazao rukom prema njoj, predstavljajući je. "Ovo je Ellin kći Laerona, rodom iz Rivendella. Pristigla je u Minas Tirith jučer zajedno s gospodarom Boromirom, a oboje su bili dio družine koja se putem od Rivendella do Gondora borila protiv neprijatelja. Gospa Ellin je vješt streličar i mnogo je puta sudjelovala u borbama protiv orka na sjeveru. Od danas će se i ona pridružiti vašim instruktorima te voditi obuku za neke od vas."

Ellin je osjetila kako joj srce ubrzano tuče dok je prelazila očima po mnoštvu i promatrala reakcije. Hoće li me prihvatiti? Faramirove riječi slijedio je glasan žamor. Neki su samo zapanjeno zurili u nju, a neki su se međusobno došaptavali. Na licima petorice vojnika bilo je ispisano veliko iznenađenje, a primijetila je i kako je odmjeravaju i procjenjuju.

"Žena s oružjem? I još k tome vilenjakinja? Zašto bismo slušali jednu od njih?" Podrugljivi povik je dopro iz sredine okupljenih ljudi i nije se vidjelo tko je govorio. Smijeh nekolicine ljudi poručivao je da se slažu s time, no vidjelo se i da mnogi ne odobravaju izrečeno.

"Zato jer..." započeo je Faramir, no Ellin je podignula ruku i zaustavila ga, te prešla pogledom preko svih okupljenih ljudi. Žamor se stišao i začas je imala njihovu punu pažnju – njihova znatiželja bila je opipljiva. Tko je ona? Zašto je tu? Što li će nam sada reći?, čitala je misli u pogledima okupljenih ljudi. Srce joj je zalupalo još jače i nervozno je stegla uzde svoga konja. Da, za njih je bila stranac, a svugdje se moglo naći ljude koji nisu voljeli nešto strano, koji su se toga čak i bojali te osjećali neprijateljstvo prema svemu nepoznatom. I znala je da će sljedeće što će učiniti i izreći biti presudno za njezin odnos s ovim ljudima.

"Zato jer vam želim pomoći na svaki način koji mogu", rekla je iz srca, sasvim jednostavno. "Zato jer imam znanja za to, a ne želim sjediti besposleno sad kad sam tu. Zato jer... želim biti jedna od vas i dijeliti vašu sudbinu."

Mogla je još nastaviti – o tome kako je borba protiv Saurona njihov zajednički cilj; o tome kako se gotovo cijeloga života borila protiv njegovih slugu i kako nije imala namjeru sada stati; o tome kako je voljela ljude i voljela provoditi vrijeme s njima, te kako je često boravila među Dunedainima i imala brojne prijatelje među njima. Međutim, nije izrekla ništa od toga, ostala je samo na one tri kratke ali iskrene rečenice i nije željela razvlačiti govor. S grčem u želucu, i s nadom da je njezina poruka doprla do njih, promotrila je ljude oko sebe.

I tada je, gledajući polaganu pojavu odobravanja na njihovim licima, njihovo kimanje i poneki osmijeh, shvatila da je uspjela. Prva barijera je bila probijena. Mogla je čak čuti one najbliže kako tiho izgovaraju pozdrave dobrodošlice. I sama se osmjehnula; njezin strah i nervoza su se polako počeli topiti, a preplavilo ju je veliko olakšanje. Jedan od graničara tada se uputio prema njoj – zacijelo onaj s najvišim činom među njima, pretpostavila je – i stao je uz njezina konja te se lagano naklonio u znak pozdrava. Bio je visok i širokih ramena, a moglo mu je biti oko četrdeset godina.

"Dobrodošla, Ellin iz Rivendella", rekao je glasno, tako da su njegove riječi odjeknule među okupljenim ljudima. "Moje ime je Ciryon, a ubrzo ćeš upoznati i ostale moje kolege. Hvala što ćeš nam se pridružiti. U ovim teškim vremenima svaka je pomoć vrlo dragocjena."

Ellin se na to još šire nasmiješila, te sjahala i rukovala se s čovjekom. Znala je da će sigurno i ubuduće biti onih koji će možda dobaciti pokoji podrugljiv pogled ili komentar, ali izrazi lica većine ljudi i reakcije dobrodošlice poručivali su joj da će među njima naći i prijatelje. Upoznala se i s ostalom četvoricom vojnika, a onda joj se približio Faramir i kimnuo.

"No dobro, ja moram požuriti u Osgiliath", obratio joj se, sjedeći u sedlu. "Koliko vidim, ne moram više brinuti za tebe. Sjajno si započela upoznavanje", osmjehnuo se.

"Pa, čini se da jesam", odvratila je radosno. "U redu, ja se sada bacam na posao. Sretno u Osgiliathu, čuvaj se. Vidjet ćemo se večeras ili sutra."

Pozdravili su se i Faramir je sa svojom pratnjom odjahao prema Osgiliathu, a Ellin se okrenula prema ostalim instruktorima kako bi dogovorili plan. S velikim zanimanjem i divljenjem su razgledali njezin lorienski lûk, a onda su je pitali o izradi i dometu. Ukratko im je odgovorila o procesu izrade, te zatim procijenila udaljenost od mete i pošla još dalje. Znala je da ima mnogo vilenjaka, vrhunskih streličara, koji bi mogli pogoditi metu s još veće udaljenosti od nje; sebe je smatrala prosječnim streličarom, a imala je i nešto manju fizičku snagu no muškarci. Ipak, lorienski lûk joj je omogućavao velik domet upravo zato jer se radilo o dugome lûku, i po izrazima lica koje je usput zapazila mogla je vidjeti da su impresionirani udaljenošću na koju je stala od mete – otišla je poprilično dalje od mjesta na kojoj su vježbali dobrovoljci. Stala je i proučila situaciju. Bilo je mirno i nije morala voditi računa o vjetru. Pažljivo je nanišanila i odapela. Nije pogodila samo središte, no strijela se ipak zaustavila blizu njega i bila je zadovoljna pogotkom.

"Odlično", rekao je Ciryon s poštovanjem u glasu, a među okupljenim ljudima pronio se žamor odobravanja. "Smijem li?" Pokazao je rukom prema njenom lûku, upitno je promatrajući.

"Naravno", odgovorila je sa smiješkom i pružila mu ga. Pažljivo je isprobao savitljivost mekog ali čvrstog drva i zategnutost tetive, a Ellin je pročitala na njegovom licu oduševljenje, kao i izazov koji je osjetio držeći taj vrhunski lûk u ruci. Nije je iznenadilo kad joj je odmah potom uputio još jednu molbu – ovoga puta da se i sam okuša u gađanju – kao ni činjenica što se od mete udaljio još i više nego ona jer joj je odmah bilo jasno da ova petorica moraju biti izvrsni strijelci. I doista, čak i s te velike udaljenosti, Ciryonova strijela pogodila je u sredinu. Usklici oduševljenja popratili su i njegov pogodak.

"Fantastičan je, najbolji lûk koji sam ikada probao", rekao je kada joj ga je vratio. "Volio bih jednom imati ovakav."

U međuvremenu su pristigli svi ljudi i potom su se rasporedili na svoja mjesta. Mete su bile postavljene prilično blizu grada, podno gradskih zidina. Svaki je instruktor nadzirao dio ljudi, a Ellin se usredotočila na tridesetak koji su bili preraspodijeljeni njoj. Na početku im se još jednom predstavila, te im rekla da joj se bez oklijevanja obrate sa svim pitanjima koje bi mogli imati. Potom su započeli s vježbom, a ona je pozorno promotrila svakoga od njih. Kao što joj je Faramir rekao prethodnoga dana, radilo se o civilima i odmah je vidjela da nemaju pravu rutinu i vještinu. Ipak, imali su volju i predanost, i željeli su naučiti i biti od koristi. Nakon što je neko vrijeme pratila njihove pokušaje, uočila je koji su među njima malo uvježbaniji, kao i kojima ide nešto lošije. Posebno se koncentrirala na ove potonje, no obilazila je svih redom i upućivala ih u pravilno držanje i nišanjenje.

Nakon nekog vremena započela je kišica, ali bila je sasvim lagana i nisu prekidali vježbu. Do podneva, kada su napravili stanku za odmor, nekoliko je puta počinjala i prestajala. Za vrijeme pauze Ellin je ostala blizu ljudi koje je podučavala; isprva su šutjeli, no kod nekih od njih ubrzo je prevladala radoznalost te su je stali ispitivati o njenim iskustvima u borbi te općenito o njezinoj domovini na sjeveru. Bilo joj je jako drago uspostaviti kontakte s njima i spremno je odgovarala na sva pitanja. Vidjela je da su jako znatiželjni saznati više o vilenjačkim zemljama i zbivanjima na sjeveru, pa im je pričala i o združenim naporima Dunedaina i njezinoga naroda.

Kasnije tijekom poslijepodneva, dok je hodala od jednog do drugog čovjeka svoje skupine, Ellin je u jednom trenutku u dugoj liniji ljudi koji su vježbali nešto podalje od njene grupe ugledala jednu priliku sitniju od ostalih. Kosa joj je bila crvena i bila je lako uočljiva. Nije znala što joj je točno privuklo pažnju, ali kada je bolje pogledala, Ellin je uočila da se radi o djevojci. Na trenutak se udaljila od svojih učenika i prešla nekoliko koraka u njenome pravcu kako bi je bolje promotrila. Premda je po vještini bila daleko od uvježbanih vojnika, Ellin je vidjela da djevojka ima skladne pokrete i da dobro gađa. "Dobro joj je krenulo, mislim da ima dara", odjednom se prisjetila Eradanovih riječi i upitala se radi li se o istoj djevojci. Kolika je bila vjerojatnost da je naletjela baš na nju? Minas Tirith je bio velik; Ellin je procijenila da je prije evakuacije u gradu moglo živjeti oko pet tisuća ljudi. Ipak, zacijelo nije bilo mnogo djevojaka koje bi se poželjele priključiti strijelcima, a još manje onih koje bi to zaista i provele u djelo. No na temelju onoga što joj je Eradan ispričao, pretpostavila je da bi njegova prijateljica mogla učiniti upravo to. Ellin je bila radoznala saznati je li to baš ona, i poželjela je upoznati djevojku.

Vratila se do svoje grupe i opet se potpuno posvetila njima. Marljivo su vježbali tijekom poslijepodnevnih sati, a po isteku četvrtoga sata obuka je za taj dan bila gotova. Ellin je srdačno pozdravila sve ljude iz svoje skupine kao i Ciryona i ostale vojnike, te pogledom potražila figuru koju je uočila ranije. Zahvaljujući upadljivoj crvenoj kosi, nije bilo teško ugledati je – polako je hodala prema gradskim vratima. Ellin je brzo dohvatila uzde konja na kojem je dojahala jutros i, vodeći ga uz sebe, požurila kako bi je sustigla. Ubrzo je stigla do djevojke te nastavila koračati uz nju.

"Dobar dan ti želim", rekla je uz lagani osmijeh, te pružila ruku. "Ja sam Ellin."

Djevojka, malo niža od nje, okrenula se prema njoj i na trenutak ju je začuđeno gledala. Ellin je odmah vidjela da je sasvim mlada – moglo joj je biti najviše osamnaest godina. Oči su joj bile plave i bila je prilično svjetloputa, a pjegice na lijepom licu gotovo su joj davale izgled djevojčice.

"Ja sam Meriel, kći Hirgona", odvratila je, prihvativši pruženu ruku. Stisak joj je bio čvrst.

"Drago mi je da smo se upoznale", kimnula je Ellin. "Primijetila sam te ranije među strijelcima, pa sam se upitala... poznaješ li možda jednog mladića, vojnika po imenu Eradan?"

Na Merielinom je licu jasno bilo ispisano posvemašnje iznenađenje. "Ja... da! Ovaj... što... kako...?" Potom joj se u očima pojavio tračak bojazni. "Je li on...?"

"On je dobro", brzo je rekla Ellin kako bi umirila svoju sugovornicu. "Barem je bio dobro prije tri dana, kada sam ga upoznala. Boromir i ja smo se na svome putu prema Minas Tirithu zaustavili u jednom garnizonu graničara u Anorienu, i tamo sam susrela Eradana. Malo smo razgovarali, a između ostalog mi je pričao o svojoj prijateljici zainteresiranoj za učenje streličarstva. Stoga, kada sam te ranije ugledala među ljudima koji vježbaju, pomislila sam da bi to mogla biti upravo ti."

"Razumijem", rekla je Meriel shvativši vezu, pa se stidljivo osmjehnula. "Doista ti je pričao o meni?" Obrazi su joj se lagano zarumenjeli.

"Jest", odgovorila je Ellin. "Spomenuo mi je jednu posebnu prijateljicu koju zna od djetinjstva, i pričao je o tvome interesu da naučiš gađati lûkom i strijelom. Rekao mi je da ti je dobro krenulo i zvučao je prilično ponosno."

"Oh, tako", promrmljala je djevojka. Lice joj je poprimilo nijansu gotovo poput kose, a na licu joj je zaigrao osmijeh. Doimala se zbunjeno, ali i sretno. Ellin se nasmiješila u sebi. Nije mogla biti sigurna, ali gledajući Merieline reakcije, veselo je pomislila kako djevojka nije ravnodušna prema svome prijatelju. A dobro se sjećala i njegova zanesenog pogleda dok je pričao o njoj; srce joj je stalo uz to dvoje mladih ljudi i poželjela im je što skoriji susret, kao i da si otkriju svoju ljubav. Kada bar ne bi bilo ovog rata pred nama, i kad bi barem svi mogli živjeti sretno i bezbrižno...

"Vidjela sam jutros kako si pogodila metu", rekla je tada Meriel i prenula je iz razmišljanja. Bile su pred gradskim vratima. "Bila si na jako velikoj udaljenosti, a pogodila si skoro u sredinu. Pomislila sam kako ja nikada neću uspjeti tako dobro gađati."

Ellin joj se nasmiješila. "Pa, sasvim sigurno nećeš u samo nekoliko dana ili mjeseci. Prava vještina dolazi tek s godinama", odvratila je dok su polako prelazile most i ulazile u grad. Hodale su sporo jer je ispred i oko njih bilo mnogo ljudi koji su se svi vraćali svojim domovima. "Baš nitko nije vješt u početku. Samo moraš biti strpljiva. Koliko ti je godina?"

"Sedamnaest."

"Meni je bilo šesnaest kada sam započela, i naravno da sam i ja na početku imala osjećaj da imam dvije lijeve ruke. Samo si daj vremena i budi uporna."

"Upornost neće biti problem, ali vrijeme je ono čega nemamo previše do početka opsade, kako se čini..." rekla je Meriel namršteno. "Ipak, nadam se da ću pogoditi bar nekoliko orka." Tada su se našle na središnjem velikom trgu prvoga kruga, a Meriel je zastala i pokazala rukom prema cesti koja je vodila dalje. "Ja živim u drugom krugu, idem polako pješice kući", rekla je te pogledala prema konju kojeg je Ellin vodila uz sebe. "Ti ćeš nastaviti na konju?"

"Ne žuri mi se", odvratila je Ellin. "Ako ti ne smetam, nastavila bih malo šetati s tobom."

"Ne smetaš, naravno", rekla je Meriel i polako su nastavile hodati. Ellin je iskosa pogledala djevojku.

"Sigurno ćeš biti uspješna sa svojim lûkom", rekla je Ellin, nadovezujući se na raniju temu. "Malo sam te promatrala dok si vježbala. Eradan je u pravu. Za početnika, dobro ti ide."

"Zaista?" uskliknula je Meriel, a plave oči su joj se oduševljeno raširile. "Oh, hvala ti, gospo."

"Zovi me samo Ellin. Nema potrebe za službenim oslovljavanjem. Svi smo mi suborci – ljudi i vilenjaci povezani zajedničkim ciljem – braća i sestre po oružju, moglo bi se reći. Premda sestara ima malo", primijetila je Ellin na kraju.

"Ali ima nas!" dodala je ponosno Meriel. "Većina me začuđeno gledala kada sam se javila kao dobrovoljac, a neki čak i podrugljivo. No zašto ne bih i ja sudjelovala? Imam jednaku želju i motiv kao i svi ostali." Tada se potpuno uozbiljila. "Zašto se ne bih i ja borila za one koje volim?"

Ellin ju je promotrila. Otprve je bila osjetila simpatiju prema Meriel – mogla je vidjeti sebe u njoj. Nije bilo teško pogoditi da je gubitak oca i brata potaknuo Meriel da se priključi borbi protiv neprijatelja, baš kao što je Ellin započela nakon što su joj poginuli roditelji. "Eradan mi je rekao za tvoga brata i oca... želim da znaš da mi je doista žao."

"Hvala ti", odvratila je Meriel, a u očima joj se pojavila bolna sjena. Ellin se sjećala da joj je Eradan rekao da joj je brat poginuo nedavno, i jasno je vidjela da je Merielina tuga još bila svježa. Zato je brzo postavila novo pitanje ne bi li skrenula djevojčine misli.

"Imaš li još braće i sestara?"

"Imam mlađu sestru, devet joj je godina. Vrlo je živahna i svojeglava." Usprkos tuzi još uvijek vidljivoj na njenom licu, Meriel se blago nasmiješila. "Da je samo malo starija, mislim da bi se i ona javila kao dobrovoljac na poziv gospodara Faramira. Ovako će zajedno s majkom napustiti Minas Tirith, sutra ili najkasnije preksutra. Pridružit će se ostalima koji odlaze iz grada."

Nekoliko su trenutaka hodale bez riječi, a onda je Ellin opet pogledala djevojku. "Sigurna sam da će majka biti jako zabrinuta za tebe", rekla je.

"Hoće", namrštila se Meriel. "Pokušavala sam joj objasniti da je to poriv koji osjećam negdje duboko u sebi – jednostavno me nešto tjera da učinim nešto za svoj grad i svoju domovinu. Uostalom, da sam muško, svi bi očekivali od mene da se borim. Znam da se majka boji da me ne izgubi. A ni ja ne mogu reći da se ne bojim smrti, na kraju krajeva. Svatko želi živjeti, zar ne?" Zamišljeno je zastala, a njezino mlado lice je pod teretom teških, ozbiljnih misli odjednom izgledalo mnogo starije. "Ali želim ostati i boriti se. Jednim dijelom, želim to baš zbog oca i brata. Imam osjećaj da im tako odajem počast."

"Razumijem", rekla je Ellin i kimnula. "I mislim da si hrabra. Nije lako naći snagu za ovo što ti činiš."

Meriel se stidljivo osmjehnula Ellininom komplimentu. Hodale su dalje i polako su se približavale vratima koje su vodile u drugi krug, a Ellin je razmišljala o Merielinim riječima. Bila je mlada, ali bilo je i mudrosti u njoj. Na trenutke je djelovala ranjivo, a onda opet čvrsto i odlučno. Ellinina simpatija prema djevojci još je porasla.

"A kako su tvoji roditelji reagirali kada si rekla da se želiš boriti?" upitala je zatim Meriel, znatiželjno je pogledavši, pa brzo dodala, "nadam se da ti ne smeta što pitam..."

"Naravno da ne." Ellin je odmahnula glavom. "Poginuli su prije nego što sam uopće započela. Bilo mi je petnaest godina kada su ih ubili orci, i zapravo je taj događaj bio ono što me nagnalo da započnem učiti mačevanje i streličarstvo. Željela sam osvetu."

"Oh, tako mi je žao!" uskliknula je Meriel, a oči su joj se ispunile suosjećanjem. "Sad mi je krivo što sam te podsjetila na to."

"Ma ne brini", brzo je rekla Ellin kako bi umirila djevojku. "Naravno, tuga neće nikada potpuno proći, ali ipak je to bilo prije dosta godina, pa mi gubitak nije tako svjež kao tebi." Nakon što je to rekla, primijetila je kako je Meriel promatra zbunjeno i radoznalo u isto vrijeme. "Osamdeset i pet mi je godina", rekla je i prije no što je pitanje bilo izrečeno.

"Aha. Tako", odvratila je polako djevojka. Izraz joj je i dalje bio zbunjen, kao da pokušava spojiti Ellinino mladoliko lice s brojkom koju je upravo čula. Naposljetku se nasmijala. "Pa, vi vilenjaci izgledate sjajno za svoje godine", našalila se na kraju.

Obje su se veselo nasmijale, a onda su prošle kroz velika kamena vrata. Glavna cesta je dalje zavijala udesno, a od zavoja na kojem su stajale su na lijevu stranu vodile druge ulice. Meriel je pokazala rukom prema toj strani.

"Ja stanujem nekoliko ulica dalje", rekla je i mahnula rukom u pravcu svoje kuće. "Ako si gošća gospodara Boromira i Faramira, pretpostavljam da nastavljaš prema Citadeli?"

"Da", odgovorila je Ellin i zastala, pa se zagledala u Meriel. Na mnogo su načina bile različite i tek su kratko razgovarale, ali činilo joj se i da su na neki način bliske. "Stvarno mi je drago što smo se upoznale. Voljela bih da se nastavimo družiti u narednim danima."

"I ja bih to voljela", odvratila je djevojka. "Rado bih čula od tebe više o vilenjacima... mislim da je vrlo malo ljudi u Gondoru koji znaju više o vama." Tada se zagledala u daljinu, a osmijeh je iščeznuo s njenoga lica. Nakon nekoliko trenutaka šutnje i zamišljenosti, opet se okrenula prema Ellin "Nakon sutrašnjeg dana kuća će mi biti prilično pusta. Bi li mi došla u posjet koji put, poslijepodne ili predvečer?"

"Svakako", rekla je Ellin toplo i kimnula, te pružila ruku. Meriel ju je odmah prihvatila i čvrsto stisnula. "Jako rado ću doći k tebi. A najprije ćemo se vidjeti sutra na obuci."

Rastale su se uz smiješak. Ellin je još časak gledala za Meriel dok se ova udaljavala, a onda je uzjahala i krenula prema Citadeli. Bila je jako zadovoljna ovim prvim danom u Minas Tirithu, duša joj je bila ispunjena radošću. Radila je nešto korisno, a na dobar je način započela i svoj odnos s ovim ljudima; osjećala je da je prihvaćaju. I povrh svega, upoznala je djevojku koja bi joj mogla postati prijateljica, što ju je posebno veselilo i mnogo joj je značilo.

A sada je bila na putu prema Citadeli i Boromiru. Ako još i nije bio gotov sa sastancima i obavezama, do večere će sigurno biti, a nadala se da će nakon toga imati malo vremena samo za sebe. Znala je da će to biti jedna od posljednjih mirnih večeri i zato joj se još više radovala. Jer divlja ratna oluja, strašnija od bilo koje do sada, bila je tek koji dan daleko, i znala je da će se obrušiti na grad nevjerojatnom silinom.