Sljedećeg se jutra Ellin probudila prilično rano. Po zlaćanim zrakama sunca koje su ulazile u njenu sobu odmah je vidjela da je lijep i sunčan dan. Malo se protezala, uživajući u toplome krevetu, pa se sjetila prethodne večeri. Bilo joj je lijepo i zabavila se – bilo je lijepo naći se u društvu starih prijatelja. No njezina je pažnja bila usmjerena i prema čovjeku kojeg je jučer upoznala. Često joj je pogled bježao prema njemu, proučavala je crte njegova lica, oštro isklesane i pravilne. U njegovu licu kao da je bilo više snage nego u vilenjačkome, bilo je izražajnije, i kao da je svaki njegov izraz bio jasniji i burniji. Kad bi se namrštio jasno se vidjelo kako mu i pogled tamni, ali ono što ju je najviše zainteresiralo bio je njegov osmijeh – širok, otvoren, osmijeh koji bi mu napunio oči toplinom. Neodoljiv osmijeh. Srećom, nije primijetio da ga promatra, tek jednom je pogledao prema njoj. Vidjela je da je bio prilično zaokupljen razgovorom s dvojicom hobita koji su sjedili pokraj njega. Kada je malo kasnije shvatila da se odmah poslije večere povukao i otišao u svoju sobu, osjetila je trun razočarenja. Nadala se da će uspjeti bar malo porazgovarati s njim.

Najzad je ustala. Umila se i odjenula, pa se spustila u prizemlje. Začula je nekoliko glasova iz blagovaonice, no prvo je otišla do kuhinje. Tamo je zatekla ujaka pa je ostala doručkovati u kuhinji, u razgovoru s njim.

"Kada ćeš započeti vijećanje?" upitala je Ellin.

"Što je prije moguće", odgovorio joj je Elrond. "Svi su već na doručku osim hobita, a i oni bi trebali uskoro stići. Čim se završi doručak, pozvat ću ih."

Kimnula je, polako žvačući.

"U dvoranu pjesama?" upitala je misleći na prostoriju gdje su se jučer poslije večere pjevale i recitirale pjesme.

"Ne." Odmahnuo je glavom. "Vani je prekrasan dan, nema vjetra i ugodno je. Mislio sam da se okupimo na istočnoj terasi." Elrond je nato ustao i krenuo prema vratima. "Idem pripremiti još neke stvari."

"Uskoro ću ti se pridružiti, čim završim." Žustro je kimnula glavom. Elrond je izašao, a Ellin je ubrzo bila gotova s doručkom te je i sama krenula van. Stigavši na terasu, vidjela je da su tamo već bili vilenjaci iz Mrkodola kao i nekolicina iz Rivendella, među kojima i Glorfindel i Lindir. Sama terasa bila je kružnoga oblika i smještena tik ispod istočne strane Elrondove kuće, malo ispod razine dvorišta koje se pružalo pred kućom. U sredini je bilo maleno kameno postolje s uklesanim runama. Do terase se dolazilo stepenicama koje su vodile iz dvorišta. Bila je u zavjetrini; sa stražnje se strane nad terasom nadnosila kuća, a s istočne i zapadne strane okruživali su je manji zidovi ukrašeni klesarijama i drveće. Južna strana bila je posve otvorena, ispod nje se prostiralo tek grmlje i cvijeće, i zbog te izloženosti bila je posve obasjana suncem. Lišće koje još nije otpalo sa stabala bilo je zlaćane boje, a kamen kojim je bila ozidana terasa bio je tek za nijansu tamniji. Ellin je oduvijek najviše voljela boraviti na toj terasi baš u ovo doba godine, kada su kamen i priroda bili isprepleteni u igri boja.

Stolice na terasi su bile raspoređene kružno. Elrond je zasada stajao kako bi dočekao one koji su tek trebali stići, a Ellin je znala da će on, kao domaćin, zauzeti povišeno središnje mjesto. Zauzela je mjesto blizu njegovoga. Imala je tople zimske hlače, a preko tunike još i deblju vestu te plašt. Bilo joj je posve ugodno; dan je bio neobično topao za to doba godine. Nije bilo vjetra, a sunce je obasjavalo i grijalo terasu.

Ubrzo je stigao Aragorn. Ellin mu je kimnula i poželjela dobro jutro. Smjestio se pokraj nje, a nešto dalje sjeo je Legolas i ostali vilenjaci iz Mrkodola. Tada su pristigli i patuljci, a nakon njih se na terasu spustio Boromir. Ellin je podigla pogled prema njemu i kimnula u znak pozdrava. Uzvratio joj je, te zauzeo je jednu od slobodnih stolica na suprotnoj strani terase. Krišom ga je promotrila. Mogla je pretpostaviti da se osjeća poput stranca, kao što bi se i ona zacijelo ispočetka osjećala u Gondoru. Osjetila je ponos u njemu. Sjedio je uspravno, visoko podignute glave, ozbiljan. Obratila je pažnju i na njegovu odjeću; svidjela joj se. Njegove hlače su bile posve crne, dok mu je tunika bila tamnocrvena, mjestimično prošarana srebrnastim nitima. Lijepa kombinacija boja, pomislila je. Na crnom plaštu bilo je srebrom izvezeno gondorsko stablo i oko njega zvjezdice.

Posljednji su stigli hobiti i Gandalf, i Elrond je tada zauzeo svoje mjesto. Odmah uz njega je sjeo Gandalf, a pokraj njega Frodo i Bilbo. Ostali hobiti nisu bili tu i Ellin je pretpostavila da će njima kasnije prepričati o čemu se radilo na vijećanju. Elrond se tada malo nakašljao i ozbiljno pogledao sve prisutne. Žamor i razgovori su odmah utihnuli, svi su obratili pažnju na njega.

"Pozdravljam sve koji ste ovdje", rekao je ozbiljnim i svečanim glasom, "prijatelje i saveznike, koji ste pristigli iz dalekih zemalja. Neki od vas stigli su jer sam vas pozvao, a neki su stigli naizgled slučajno baš u ovom trenutku. Ipak, vjerujem da to nije slučajnost. Vjerujem da je suđeno da smo se okupili ovdje baš sada – upravo mi koji smo tu – kako bismo odgovorili na prijetnje koje se šire iz Mordora." Malo je zastao i prešao pogledom preko svih okupljenih. "Svi ćete dobiti priliku opisati zašto ste tu, svi ćete govoriti o teškoćama koje su zadesile vaš narod. Naposljetku, zajednički ćemo odlučiti kako se oduprijeti Neprijatelju. Gloine, ti ćeš govoriti prvi, u ime patuljaka."

Prije nego što će započeti govoriti, sjedokosi patuljak se naklonio svima. Tada je stao pričati o svemu što se događalo s njegovim narodom posljednjih godina i desetljeća. Ispričao im je o Balinovom ponovnom pokušaju uspostavljanja kraljevstva u Moriji, i zabrinutosti jer im se sunarodnjaci iz Morije nisu javljali već nekoliko godina. No to se nije moglo mjeriti sa zabrinutošću koja ih je obuzela posljednjih mjeseci. Gloin je ispričao da je kralja Daina posjetio izaslanik Mordora i zatražio obavijesti o hobitu koji se zove Bilbo Baggins, kao i o prstenu što se nalazi u posjedu toga hobita. Glasnik im je zaprijetio okrutnom osvetom ako ne pruže tražene informacije njegovom gospodaru Sauronu.

Kada je Gloin završio, spustila se tišina. Gotovo svima je to bila novost i razmišljali su o tome što su čuli – o zlokobnoj prijetnji koja se pojavila. Dok je slušala Gloinov vjerni opis, Ellin je lako mogla zamisliti mračnu, zakukuljenu priliku kako naizgled prijateljskim, no jezivim glasom iznosi svoje ponude. Prvi je tišinu prekinuo Elrond.

"Vijesti su loše. Sada bismo se mogli upitati za kojim to prstenom Sauron traga, koji mu je to prsten toliko važan. Samo je jedan mogući odgovor, a to je njegov Prsten vladar." Napravio je stanku, kako bi naglasio svoje riječi. Ellin je promatrala reakcije i vidjela kako je većina raširila oči u čudu; i sama je bila iznenađena kada je prvi put saznala. "Da, upravo taj, Prsten vladar, ono je što ga zanima", nastavio je. "I iako se mislilo da je taj Prsten zauvijek izgubljen, to ipak nije tako. Sada ćete čuti cijelu priču o njemu: kako je nastao, potom bio izgubljen, te kako je pronađen ponovno."

Tada je Elrond stao pripovijedati priču koja je sezala daleko u Drugo doba Međuzemlja, priču o usponu Saurona i nastanku Prstenova, o padu Numenora, osnivanju kraljevstava Arnor i Gondor, te najzad o velikoj bitki koju je Posljednji savez poveo protiv Saurona. Cijela ta povijest bila joj je dobro poznata i čula je priču mnogo puta, pa ipak je uživala slušati je ponovno. Elrond je bio dobar pripovjedač i znao je ponijeti slušatelja u priču. Uz njegove riječi bilo je lako zaploviti u povijest – naći se u Eregionu s vilenjačkim kovačima, na dalekome, izgubljenom Numenoru, ili pak stupati u bitku s borcima Posljednjeg saveza. Iako je bila sigurna da je i većini prisutnih poznata osnova priče, Ellin je vidjela kako i oni pozorno prate i upijaju Elrondove riječi. Često je pogledavala prema Boromiru. Sjedio je mirno, pažljivo slušajući Elronda, a lice mu je bilo ozbiljno. I otkrila je da teško odvaja pogled od njegova izražajnog lica.

Kada je Elrond došao do kraja, opisavši Isildurovu smrt u napadu orka na Gladdenskim poljima pri čemu je Prsten bio izgubljen na dnu rijeke, na njegovu priču nadovezao se Gandalf. On je ispripovijedao o Gollumu i ponovnom nalaženju Prstena, što se zbilo prije otprilike pet stotina godina.

"Znači Prsten je ipak nađen!" ubacio se u razgovor Boromir. "U Gondoru se vjerovalo da je uništen ili izgubljen kad je poginuo Isildur."

"Nije bio uništen, na žalost", odgovorio je Gandalf. "I još uvijek nije uništen, a njegovo zlo nam i dalje prijeti."

Potom je pričao o događajima koji su prethodili čuvenom pohodu trinaestorice patuljaka na planinu Erebor kao i o samome pohodu, pri čemu je Bilbo opisao jedan važan detalj tog puta; on je prepričao kako je našao Prsten u mračnome tunelu Maglenoga gorja, te opisao svoj susret s Gollumom. Najzad, Frodo je ispričao posljednji dio te velike priče, prepričavši o svim opasnostima koje su malu družinu zadesile na putu od Shirea do Rivendella.

Elrond se potom okrenuo i kimnuo Boromiru, koji još jedini nije govorio, i dao mu riječ. Boromir je ispričao o snu koji su više puta sanjali i on i brat, a koji ga je zapravo i potaknuo da krene na put. Pjesmu koju su obojica čuli u snu, o slomljenome maču, polutanu i Isildurovoj kletvi, obojica su smatrala vrlo važnom. Zatim je govorio o Gondoru i ratu koji su dugo vodili s Mordorom. Ellin nije skidala pogled s njega dok je govorio. U glasu mu je jasno mogla osjetiti koliko voli svoju zemlju, kao i koliko ga tište smrti i nedaće njegovog naroda.

"Gondor zasada suzbija plimu iz Mordora. Krv naših ljudi osigurava mir na sjeveru", rekao je odrješito na kraju.

"To nam je poznato i to nitko ne poriče", odvratio je Aragorn. "No to je samo dio šire cjeline. Mnogo je slugu Neprijatelja i na sjeveru – u Arnoru i još i dalje od njega. Vrlo je malo poznato izvan granica ovih zemalja, ali Dunedaini su ti koji čuvaju mir na sjeveru."

"Moguće", kimnuo je Boromir, prkosnog izraza lica. "No isto tako, činjenica je da Gondor stoji na braniku već tri tisućljeća, i uvijek prima najteže udarce Neprijatelja. I odolijeva."

"Ako Sauron pokrene velik napad, Gondor bi mogao pasti", polako je rekao Aragorn. "Koliko je uopće sada ostalo snage Numenora u Gondoru?"

"Ostalo je dovoljno, nemojte sumnjati", odgovorio je Boromir ponosno. "Gondor će se uvijek boriti protiv Mordora, do zadnjega čovjeka, u to budite sigurni, pa makar i sâm. Ipak, nadao sam se da ću ovdje pronaći saveznike i otkriti rješenje zagonetke."

Uto je Elrond ponovno preuzeo riječ.

"Već si ih pronašao, jer svi smo tu iz istog razloga. No eto nas napokon i na kraju priče", rekao je. "Došlo je vrijeme da najzad vidimo taj predmet koji uzrokuje toliko nedaća. Frodo, izvadi Prsten", rekao je Elrond i pokazao prema kamenom postolju na sredini terase.

Hobit je polako ustao i krenuo do postolja. Pomalo, kao da oklijeva, uvukao je ruku u džep, te najzad spustio prsten na kamenu ploču. Potom se vratio na svoje mjesto.

Kao začarana, Ellin se zagledala u Prsten. Nije mogla odvojiti pogled od njega. Tako malen predmet, naizgled bezazlen... a tako opasan. Na prvi pogled, običan zlatni prsten, prelijep i sjajan. Gotovo je osjetila želju da ga uzme u ruke i dobro razgleda, da se divi njegovoj ljepoti. Je li joj se to učinilo, ili se sve utišalo, a zrak kao da je postao mračniji i hladniji?

Ellin, ovo je Sauronov Prsten, podsjetila se. Zao i opasan, i ne želiš ga ni taknuti, a kamoli proučavati.

Duboko je udahnula i prenula se. Pogledala je ostale oko sebe. Gotovo svi su zurili u Prsten. Napetost se mogla opipati u zraku.

"To je Prsten vladar, prsten koji je iskovao Sauron u vatri Klete gore." Gandalfove riječi, premda tihe, odjeknule su poput groma. Svi su se trgnuli, kao probuđeni iz nekog zlokobnog sna. "Prsten koji sada mora biti uništen."

Ellin je promotrila sve oko sebe. Ponovno se raširio žamor. Usput je bacila pogled prema vedrome plavom nebu. Sunce je već odskočilo prilično visoko, bilo je blizu podneva.

"Ali zašto?" upitao je iznenada Boromir. "Zašto biste ga uništili? Nije li to dar neprijateljima Mordora? Upotrijebite ga i porazite Saurona, pa tek onda uništite."

Ellin se iznenađeno zagledala u njega. Dar? Upotrijebiti Prsten? Zacijelo se šali...

"Ne možemo ga upotrijebiti, nitko od nas, pa čak ni Gandalf", odgovorio je Aragorn. "Nitko ne može vladati njime. Prsten sluša samo Saurona. On mu je gospodar."

Boromir je tada ustao i odmjerio Aragorna.

"Zaista? A što jedan graničar zna o tome?"

Ellin je zinula. Riječi su djelovale gotovo uvredljivo, i to ju je začudilo. Zar se našao uvrijeđen Aragornovim pitanjem o snazi Gondora? Zar zapravo nastavlja raspravu od maloprije? Nije ga poznavala, ali na neki način, ipak nije očekivala takvu reakciju. Od jednoga namjesnika i zapovjednika očekivala je nešto više mirnoće i takta.

Tada je Legolas skočio na noge.

"Ovo nije običan graničar! Ovo je Aragorn sin Arathornov, Isildurov nasljednik", rekao je ljutito. "Duguješ mu odanost."

Šok na Boromirovu licu bio je jasno vidljiv.

"Isildurov nasljednik?!" ponovio je.

"Da, Isildurov nasljednik u izravnoj liniji, kroz mnoga pokoljenja. Nasljednik prijestolja Gondora."

Aragorn je podignuo ruku.

"Legolas, molim te, sjedni", rekao je pomirljivim tonom.

"Gondor nema kralja i ne treba kralja", odvratio je Boromir prkosno. "Gondor će nastaviti borbu protiv Saurona, bez obzira na Isildurovog nasljednika, i bez obzira hoće li nam itko doći u pomoć."

Boromir se vratio na svoje mjesto, a Ellin se namrštila. Napetosti su porasle, i to ju je uznemirilo. Trebali su biti ujedinjeni, bez razmirica. Osobito su je pogodile zadnje Boromirove riječi. Iz njegova stava kao da je izbijalo vrijeđanje i to joj se nimalo nije svidjelo. Nije voljela arogantne osobe. Nakon prvoga, ugodnijeg dojma od prethodne večeri, sada je osjetila razočaranje.

"Aragorn je rekao istinu. Ne možemo upotrijebiti Prsten", rekao je Gandalf, i sada su se sve oči okrenule prema njemu. "Ni ja se ne bih usudio uzeti ga, čak ni na čuvanje. Prsten je isuviše moćan i zao. Moramo ga uništiti. Jedini način da to učinimo jest da ga bacimo u vatreno grotlo gdje je i stvoren – u Kletu goru."

"A što ako ne uspijemo?" upitao je ljutito Boromir. "Što ako Sauron uzme ono što mu pripada?"

"Ali moramo to učiniti, zar nisi čuo?" uzvratio je istim tonom Legolas.

"A ti misliš da si baš ti prava osoba za to?" skočio je jedan od patuljaka. Ellin ga je trenutak gledala, a onda se sjetila njegova imena – bio je to Gimli, Gloinov sin. "Nikad nećemo dozvoliti da vilenjaci uzmu Prsten!"

Iznenada, svi su bili na nogama i govorili u isti glas. Vilenjaci i patuljci su se žestoko svađali. Boromir je bijesno raspravljao s Aragornom i još jednim vilenjakom. Ellin se učinilo da ne može razaznati niti jednu riječ, niti jedan glas, samo joj je u glavi odjekivala buka izmiješanih glasova. I ako je bila uznemirena maločas, kada je u pitanju bio samo početak neslaganja, sada je bila užasnuta. Bila je ljuta na Gimlijeve riječi, no još više šokirana iznenadnom svađom. Ovo se nije smjelo događati.

"Prestanite!" uzviknuo je Gandalf. Svi su stali kad je odjeknuo njegov snažni glas. "Zar ne vidite što se događa? Zar ne shvaćate? Dok se vi svađate, Sauronova snaga raste. Možemo ga pobijediti jedino ujedinjeni."

Više se nije čula nijedna riječ, svi su pojmili ludost koja ih je bila obuzela. Nekoliko glava je kimnulo, potvrđujući Gandalfove riječi.

"Istina", rekao je Legolas. Gimli nije odgovorio ništa razgovijetno, no njegovo pomirljivo kimanje i mrmljanje zvučalo je kao da se i on slaže.

Elrond i Gandalf su izmijenili poglede. Spustila se tišina. Zadatak koji je trebalo izvršiti i dalje je stajao pred njima.

"Ja ću odnijeti Prsten", rekao je iznenada Frodo, pa ponovio još jednom, malo tiše. "Ja ću odnijeti Prsten u Mordor. Iako, ne znam put..."

Gandalf se nasmiješio.

"A ja ću ti pomoći s tim teretom, dokle god ga budeš morao nositi", rekao je i potapšao Froda po ramenu.

"I ne samo Gandalf", nadopunio je Elrond, gledajući Froda. "Još ćemo se zajednički dogovoriti, no s tobom će svakako putovati još nekoliko osoba i pomoći ti u izvršenju tog zadatka. I hvala u ime svih naroda što ćeš nositi taj teret i biti nositelj Prstena."

S tim je riječima Elrond zaključio vijećanje. Svi su se razišli svojim putem, a Ellin je ostala posljednja na terasi. Prišla je rubu i zagledala se u dolinu.

"Ellin? Je li sve u redu?"

Osvrnula se i ugledala Aragorna. Stajao je na stepenicama, i on spreman otići, ali zastao je u zadnji čas i promatrao je.

"Jest, ne brini. Samo mi se još ne ide nikamo. Ostat ću još malo, uživati u pogledu."

Nasmiješio se i otišao, a ona je svrnula pogled natrag na dolinu okupanu suncem. Međutim, ipak nije mnogo obraćala pažnju na prirodu, razmišljala je o vijećanju. Sam krajnji ishod je nije previše iznenadio, bilo je očekivano da će biti donijeta odluka o družini koja će poći uništiti Prsten. Više je razmišljala o negativnim iskrama koje su se pojavile, a koje su je rastuživale. Boromirove riječi su je također razočarale.

Upitala se koga će Elrond i Gandalf odabrati u družinu. Aragorn će poći, bez sumnje; vjerojatno i Legolas, možda još netko od vilenjaka, te zacijelo neki patuljak. No družina nije smjela biti prevelika, to je bilo lako zaključiti; pouzdat će se u tajnost, a ne u brojnost.

Bit će opasno. Bojim se. Ali želim i ja poći.