Dvojica hobita su ustala s klupe na kojoj su sjedila.
"Idemo mi sada malo potražiti Froda", rekao je Pippin, te su on i Merry ustali i veselo mu mahnuli. Boromir im se nasmiješio i uzvratio pozdrav. Polutani su se udaljili, a on je ostao sjediti na klupi u dvorištu. Sve se utišalo kad su otišli. I dalje se smiješio, razmišljajući koliko su bili brbljavi. No bili su i vrlo simpatični, bilo im je nemoguće odoljeti. Kada su počeli govoriti o svojim rodbinskim vezama, vrlo brzo više nije bio u stanju pratiti priču, ali način njihova govora, kako su jedan drugog prekidali, nadopunjavali i upadali si u riječ, bio je vrlo zabavan. U njihovu je društvu bilo lako opustiti se.
Sada kada su otišli, misli su mu se vratile na vijećanje. Ovo mu je jutro donijelo mnogo posve neočekivanih i nevjerojatnih novosti. Pronađen je Sauronov Prsten, a saznao je i da postoji Isildurov nasljednik – nasljednik prijestolja Gondora. Kralj Gondora? Ne, o graničaru kojeg je jučer upoznao nije mogao razmišljati na taj način. Je li Strider, ili da ga ipak zove Aragorn, taj vođa ljudi na sjeveru, ikada učinio išta za Gondor? Za njegov narod? Nije, ljutito je pomislio.
Nije se radilo o tome hoće li on biti namjesnik ili ne, hoće li zapovijedati Gondorom ili neće. Nije mu nikada bilo do samoga vladanja, do moći same po sebi. Jedino što je oduvijek želio bilo je vidjeti Gondor u punom sjaju, kao u davnini, i davao je sve od sebe da što bolje služi svojoj domovini. Pa ipak, njihova se borba već odavno svodila samo na to da izgube što manje teritorija. Neprijatelja je bilo sve više, Sauron je imao sve više orka, uruka, trolova, a i sve više južnjaka i istočnjaka je stupalo u njegovu službu. S druge strane, snage Gondora su rasle puno sporije, no još uvijek su zadržavale crnu plimu. I bez obzira na sve što su činili, vilenjaci kao da nisu zapažali njihove napore i žrtve, a jedan stranac poput Aragorna se sjetio propitkivati i procjenjivati koliko je snage Numenora ostalo u Gondoru. Zašto nije nikada došao u Gondor, pomogao i borio se, umjesto da samo sudi? Ne, Gondor doista ne treba takvoga kralja, pomislio je Boromir. Bilo koji od njegovih vojnika i zapovjednika više je zasluživao tu titulu, smatrao je.
Štogod da se imalo dogoditi, osjećao je da Međuzemlje više neće biti kao do sada. Pronalazak Isildurove kletve označio je prekretnicu za sve. Pred njima je bila borba u kojoj su mogli zauvijek poraziti zlo, ili pak biti zbrisani; sredine nije bilo. I opet se čudio Gandalfu i ostalim moćnicima. Zar nije netko od njih, ponajprije sam Gandalf, mogao upotrijebiti Prsten kako bi porazio Saurona? Boromir nije osobito dobro poznavao Gandalfa, no cijenio je njegove sposobnosti i bio je siguran da bi čarobnjak uz pomoć Prstena mogao bez problema pobijediti zlo. Nakon toga, mogao bi mirno uništiti Prsten; nakon toga.
Sam Prsten bio mu je fascinantan, kao i njegova povijest i sudbina. Osjećajući divljenje i poštovanje prema starim kraljevima, dio njega oduvijek je priželjkivao da je mogao sudjelovati u bici Posljednjeg saveza i prisustvovati Sauronovu porazu. Vjerovao je da je Prsten bio uništen ili izgubljen, a činjenica da nije bilo tako samo je još više povećavala opasnost za Međuzemlje. Ako bi se Sauron dokopao Prstena, svi će biti izgubljeni. Boromir se zamislio. Taj mali predmet odredit će tolike sudbine i živote. Dobro je shvaćao koliko se zlo skrivalo u njemu i nije želio posegnuti za njim, nije želio doći u iskušenje. No i dalje je vjerovao da Prsten nije trebalo uništiti odmah, već da ga je netko moćan, s dovoljno snage da kontrolira ga neko vrijeme, trebao upotrijebiti da porazi njihovog neprijatelja.
Stalo se mračiti i postajalo je hladnije. Boromir je ustao s klupe i polako krenuo prema Elrondovoj kući. Na puteljak kojim je hodao vjetar je nanio suho lišće. Kada je stigao do kuće, odlučio je otići do Elronda. Ujutro se na vijeću govorilo samo o općim planovima i želio je čuti jesu li odlučili išta konkretno, a ujedno je htio obavijestiti Elronda o svojim namjerama.
Ušao je u kuću i zamolio jednog vilenjaka da ga povede do Elronda. Uskoro je bio uveden u njegovu radnu sobu, gdje se osim Elronda nalazio i Aragorn. Vilenjak je sjedio za velikim radnim stolom, dok je graničar stajao uz jedan veliki prozor. Pozdravio je obojicu, a Elrond mu je ponudio da sjedne na kauč.
"Nadam se da ne smetam", rekao je Boromir kad je sjeo. "Samo me zanima jeste li već donijeli ikakve odluke o tome tko će ići s Frodom."
"Još se ne zna koliko će putnika ukupno biti", odgovorio mu je Elrond. "No, neke stvari su prilično jasne. Ići će Aragorn i Gandalf, koji će voditi Družinu. Uz njih, bit će tu Legolas i Gimli – oni će predstavljati vilenjački i patuljački narod na ovom opasnom zadatku. Iako nije ratnik, zacijelo će ići i hobit Samwise, jer on i Frodo su nerazdvojni. Naime, slutim da će i njihovo prijateljstvo odigrati veliku ulogu u cijeloj stvari." Na trenutak je zastao, zamišljen. "Još ćemo razmisliti tko će im se također priključiti." Tada je Elrond izvio obrve i upitno ga pogledao. "A što ćeš ti učiniti, Boromire? Hoćeš li i ti ići s njima?"
Boromir nije morao razmišljati prije nego što će odgovoriti.
"Pomoći ću koliko god budem mogao", rekao je mirno. "Nikada ne bih odbio pomoć saveznicima. No moje je mjesto u Minas Tirithu, ja se moram vratiti u svoj grad. Sprema se rat, i moje je mjesto uz moj narod." Govoreći to, uputio je brz i oštar pogled prema Aragornu. Potom se opet okrenuo prema Elrondu i nastavio. "Ja idem u Minas Tirith, Frodo i ostali u Mordor. Naš se smjer u najvećem dijelu puta preklapa. Da, i ja ću ići s Družinom i pomoći."
"Drago mi je što to čujem", kimnuo je Elrond. "Sada se moramo svi ujediniti. Neće samo Gondor biti napadnut, bojim se da će rat zahvatiti cijeli istok, sve do Erebora na sjeveru."
"Gondor će se oduprijeti Sauronu svom snagom i drago mi je čuti da nismo sami. Namjeravao sam pozvati i Rohance u pomoć, iako je upitno hoće li moći doći sada kada smo čuli da Saruman ugrožava njihovu zapadnu granicu." Zastao je i razmislio. Zanimalo ga je što će učiniti Aragorn. "Kamo ćeš ti poći? U Mordor, s Frodom?"
Aragorn se uspravio i uzvratio mu pogled. Boromir mu je u očima vidio čvrstinu i odlučnost, te neku vrstu izazova.
"Neću ići u Mordor. I ja ću doći u Minas Tirith", rekao je odlučno. "To je moja dužnost."
Znači, ipak će doći. Mogao je doći i ranije, doduše, pomislio je Boromir. Nije mogao predvidjeti ni zamisliti što ih je sve čekalo. Ipak, učinilo mu se značajno što će Isildurov nasljednik u ovim prijelomnim vremenima napokon doći u Gondor, pa makar tek sada.
"Dakle, zadnji dio puta ćemo ići zajedno", rekao je zamišljeno. Zatim je ustao i pogledao Elronda. "Kada će biti polazak iz Rivendella?"
"Za tjedan dana, najviše", odgovorio mu je vilenjak. "Moramo iskoristiti priliku što su nazguli otjerani i raspršeni, i što Neprijatelj sada nema novosti o nama. Dok on ponovno započne potjeru, vi ćete već moći zamesti tragove. U ovom zadatku bitna je tajnost i brzina, a ne brojnost."
Boromir kimne.
"To je točno", složio se. "Što prije krenemo, to bolje."
Ustao je, pozdravio ih i izašao. Bio je doista zadovoljan čuvši da će brzo krenuti. Što prije, to bolje, kao što je maločas rekao. Rivendell mu je bio prekrasan, koliko ga je uspio vidjeti u to kratko vrijeme. Rijeka, dolina i šuma obojena u zlatno su ga oduševili. Kuće uopće nisu narušavale prirodni sklad, bile su uklopljene u šumovite padine. Činilo mu se da čak i bojama odgovaraju okolnoj prirodi. Međutim, sva ta ljepota nije mogla pomoći da mu bude posve ugodno i da bude potpuno opušten; ovdje se osjećao strancem. A njegova domovina ga je čekala.
-x-x-x-
Od vijećanja su prošla tri dana, a Ellin je bila nemirna. Namjeravala je razgovarati s Elrondom i saopćiti mu svoju želju da krene s Družinom, no stalno je odgađala svoj odlazak k njemu. Znala je da taj razgovor neće biti ugodan i da će on učiniti sve da je odgovori. Razumjela je njegove razloge, znala je da brine za nju. Pa ipak, osjećala je da ne može ostati u Rivendellu, osjećala je da je sudbina vuče naprijed.
Svakoga je dana Elrond upućivao brojne izvidnike u svim pravcima, želeći saznati ima li ikakvih vijesti o slugama neprijatelja u njihovoj okolici. Ellin je bila među izvidnicima; zajedno s ostalima je izlazila rano izjutra, a vraćali su se kada bi pao mrak. Nijednom nisu otkrili ništa – činilo se da nigdje nije bilo nijednog špijuna ili neprijatelja. To je značilo da je izabrana Družina mogla krenuti za koji dan, jer bi polazak i kretanje bili skriveni od nepoželjnih očiju.
Ellin je smišljala razne početke i uvode u razgovor, ali nijedan joj se nije činio osobito prikladan. Uz to, nije uspijevala uhvatiti ujaka nasamo. Danju je bila vani s ostalim izvidnicima, a navečer, kada bi se vratila, tada je obično i on bio zauzet. Uvijek bi poneki od brojnih gostiju bili kraj njega, a često i Aragorn i Gandalf. Stoga je svake večeri odustajala, uz čvrstu odluku da će s ujakom razgovarati sljedećeg dana.
Kada se i te, treće večeri nakon vijećanja, vratila iz izviđanja, krenula je kao i obično do Elronda kako bi ga izvijestila o novostima. Prema očekivanju, našla ga je u dnevnoj sobi u prizemlju. Naravno, nije bio sam. Sjedio je u velikoj fotelji smještenoj nedaleko kamina, dok je Gandalf stajao uz njega. Bili su tu i svi hobiti, uključujući i starog Bilba. Nasmijala se kada ih je vidjela. Sjedili su jedan kraj drugoga na kauču, noge im nisu dosezale ni do poda, i veselo su brbljali i upadali jedan drugome u riječ. Merry i Pippin su joj žustro mahnuli. Izgledali su joj kao skupina razdragane djece. Malo dalje od njih, Aragorn je sjedio za stolom koji se nalazio na drugoj strani prostorije, nasuprot vrata. Od namještaja, u sobi su bile još dvije fotelje i dva manja ukrasna stolića, te dva manja ormarića. Na njima su se nalazile upaljene svjetiljke i svijeće. Jedan su zid zauzimale police s knjigama.
"Dobra vam večer", pozdravila ih je i nasmiješila se. Pogledala je Elronda. "Sve je isto kao i prethodnih dana. I dalje nema nikakvih tragova, bilo nazgula, orka, ili ikog drugog."
Čuvši njezin izvještaj, Pippin je veselo zapljeskao. Aragorn je kimnuo na te vijesti.
"Odlično", rekao je Elrond. "To treba iskoristiti, nema odlaganja. Odlučili smo. Polazak će biti preksutra."
"Preksutra, kažeš", ponovila je za njim. Krajnje je vrijeme za razgovor. Moram to učiniti večeras. Razmislila je i odlučila da će ga nakon večere zamoliti za razgovor nasamo.
"Ellin, i mi ćemo ići, i mi ćemo biti u Družini!" povikao je Merry veselo kao da idu na izlet, a ne na pogibeljan zadatak. "Svi mi idemo s Frodom, i Gandalf se složio!" dodao je pokazavši na ostale hobite. Svi su djelovali uzbuđeno, zapravo ne shvaćajući što je pred njima, no međusobno prijateljstvo im je bilo najvažnije.
"Da, kompletirali smo Družinu", dometnuo je Gandalf, smiješeći se hobitima. "Tvoj ujak nije previše oduševljen time što idu i hobiti, ali ja smatram da mogu biti korisni. Osjećam da i oni moraju krenuti."
"Gandalf je bio uporan", rekao je Elrond, ublažavajući smiješkom ionako tek neznatnu naznaku neslaganja; vidjelo se da nije bio osobito protiv Gandalfova odabira. "Ja bih radije poslao nekog od vilenjaka iz Rivendella. No, odlučili smo zajednički. Neću inzistirati, vjerujem njegovoj procjeni."
Ellin je gledala s nerazumijevanjem čas jednog, čas drugog.
"Kako to mislite, odlučili ste i kompletirali Družinu? Svih ste odabrali?"
"Da", odgovorio joj je ujak. "Predstavnik vilenjaka u Družini bit će Legolas, a za patuljke će poći Gimli. Od ljudi, tu će biti Aragorn i Boromir. Kao što si čula, idu četvorica hobita, i naravno, Gandalf kao vođa. Bit će ih devet, upravo koliko ima i nazgula. Gandalf smatra da je to zgodna podudarnost, devet protiv devet."
I dalje ih je gledala zbunjeno, a onda je polako počela shvaćati. Elrond i Gandalf su odlučili i odabrali. I naravno, nisu ni pomislili na nju. Zatim je pogledala Aragorna, koji je šutio cijelo vrijeme. Ali on je znao da želim ići, zašto im nije rekao? On joj je uzvratio pogled, i dalje bez riječi. Odjednom, osjetila je kako je preplavljuju i panika i ljutnja istodobno.
"Kako ste mogli samo tako odabrati?" uzviknula je, obraćajući se ujaku i Gandalfu. Potom se okrenula Aragornu. "Ti! Trebao si im reći!"
Svi su je začuđeno pogledali, a hobiti su u trenu umuknuli.
"Ne, tako nešto nisam mogao govoriti za tebe", odgovorio joj je Aragorn mirno. "To je nešto što možeš reći samo ti."
"Ellin! O čemu govoriš?" istovremeno ju je upitao ujak.
"O tome da i ja želim ići s Družinom!" prasnula je prije nego što je stigla udahnuti i smiriti se.
Sedam iznenađenih pari očiju zabuljilo se u nju. Hobiti su zinuli u čudu. Gandalfov pogled bio je oštar i namršten, ali nečitljiv. Elrond je djelovao ljutito. Jedino je Aragorn izgledao miran.
"Ellin, otkud ti samo ta pomisao?" uzviknuo je uzrujano Elrond. I prije nego je stigla išta odgovoriti, Gandalf je ustao.
"Dođite", domahnuo je hobitima i pokazao prema vratima. Hobiti su izašli, a Gandalf je na izlazu zastao i okrenuo se. "Devet jest zgodna i simbolična brojka, ali ne znači da mora biti tako. Ostavit ćemo vas da porazgovarate na miru."
Bio je posve ozbiljan i Ellin nije mogla procijeniti pruža li joj podršku ili ne. Aragorn je izašao posljednji. Prolazeći pored nje, usporio je i kimnuo joj. Namrštila se, još uvijek malo ljuta.
Najzad, ostala je sama s ujakom. Sjela je na kauč nasuprot njegove fotelje, na kojem su do maločas sjedili hobiti. Pretpostavljala je da je ljut i pripremila se na žestoku raspravu. Podigla je glavu i ratoborno ga pogledala, spremna na neki oštri komentar. Ali ono što je vidjela ju je ostavilo bez riječi. Elrond ju je gledao s tugom.
"Zašto želiš poći?" upitao je tiho.
"Ja..." zbunjeno je zastala. "Teško mi je objasniti, ali... ne znam, sama pomisao o ostanku ovdje me guši. Osjećam da ne bih mogla ostati ovdje i čekati dok bi iz dana u dan rasla težina neizvjesnosti..." Zašutjela je, znajući da ne uspijeva pretočiti u riječi ono što osjeća. Zaklopila je oči u nastojanju da se bolje izrazi i odjednom joj je jedna slika došla sama od sebe, bez najave. Vidjela je pred sobom Rivendell. Boje su nestale, sve je bilo sivo i tmurno, bez topline, samo ledeni vjetar.
Vizija je potrajala tek djelić sekunde, no Ellin se stresla – osjećaj težine i tjeskobe je bio vrlo jak. Gotovo je poželjela izaći na terasu kako bi udahnula svježeg zraka. Je li to bio mogući odjek budućnosti Rivendella – nadolazeći suton? Ili vizija samo za nju, nagovještaj samo njezine budućnosti? Ili je to bilo nešto posve nevažno, tek slučajna slika nečega što se zapravo i neće dogoditi? Nije mogla procijeniti. Ali osjećaj je bio tako stvaran, gotovo je mogla osjetiti kako bi venula u nadolazećim danima.
"Nadao sam se da ćeš sada napokon poći na Zapad", rekao je Elrond.
Trgnula se iz razmišljanja i iznenađeno ga pogledala. Nije uopće pomišljala na tako nešto i prijedlog ju je posve zbunio.
"Nisam nikad razmišljala o tome..." Zatresla je glavom. "Ujače, znam da ti je teško i da želiš najbolje za mene, ali... ja osjećam što je najbolje, ja sam ta koja osjeća što mora učiniti."
Ustala je i prešla kratku razdaljinu između njih, te kleknula na pod pored njegove fotelje. Dignula je pogled prema njemu, uzela ga za ruku i stegnula je.
"Molim te, pokušaj me shvatiti... Još otkako je Frodo stigao u Rivendell, otkako ste ti i Gandalf prvi put natuknuli da će nekolicina izabranih krenuti uništiti Prsten, osjetila sam da moram i ja poći", stala je vatreno objašnjavati, stalno ga držeći za ruku. "Već tri dana, od vijećanja, čekam priliku da bih porazgovarala s tobom. Poznaješ me, znaš da sam se oduvijek borila i išla naprijed. Jednostavno, osjećam da ne mogu ostati ovdje u neizvjesnosti, čini mi se da bi me čekanje uništilo. I još važnije, iako ne znam to točno objasniti, nešto mi govori da je moja sudbina upravo na tom putu, osjećam da moram krenuti..." Malo je zastala, razmislivši o još nečemu. "I da, bojim se, i znam da će biti opasno. Zapravo, vjerojatno i nisam još potpuno svjesna koliko će biti opasno, niti mogu pojmiti što nas sve čeka. Ali čak i kad bih znala, mislim da ne bih odustala jer osjećam da je to moj put."
Spustila se tišina. Ellin je čekala da Elrond progovori i promatrala vatru u kaminu. Žuto-narančasti jezičci su se igrali i ispreplitali kao da su bili živi. Uvijek joj je bilo čudesno kako je plamen privlačio pogled. Pogledavši nakratko na drugu stranu vidjela je kako njezina sjena blago titra i leluja na podu, i čudila se što u ovakvom trenutku uopće može razmišljati o tako običnim stvarima kao što su vatra i sjena. O čemu li je razmišljao Elrond, upitala se tjeskobno. Podigla je pogled prema njemu upravo u trenutku kad je progovorio.
"Ti si jedino što imam od Nernel, znaš li to?" upitao je tiho. "Kada su ti roditelji poginuli, obećao sam da ću te štititi, da ću se brinuti za tebe. Ne znam kako bih podnio da se i tebi nešto dogodi", rekao je tiho. U očima mu je naslutila suze, a bol koju je vidjela u njima ju je presjekla i ostavila bez riječi. Spomen njezine majke ispunila je i njene oči suzama. Kada su potekle nije ih pokušala zaustaviti ni brisati. Samo je i dalje nepomično sjedila, pogleda uprtog u daljinu, a suze su joj slobodno tekle licem.
Da slijedi svoje želje i sudbinu? Je li bila sebična? Je li trebala misliti više i na ostale? Na one koji su je voljeli? Koliko dugujemo sebi, a koliko drugima? Dok je bezuspješno tražila odgovor na to pitanje, pokušavala je dublje proniknuti u svoje osjećaje i slutnje. Poriv da slijedi svoj put bio je jak, sudbina ju je vukla naprijed, no mrzila je što je sve bilo toliko teško i bolno. Obrisala je nadlanicom vlažne obraze i okrenula se prema ujaku.
"Bi li govorio drukčije da sam muško?" Još dok je izgovarala, Ellin je shvatila koliko je njezino pitanje zvučalo besmisleno i djetinjasto. Posramljeno je oborila pogled.
"Ne bih. Zapravo, ne znam. Možda i bih", odgovorio je i slegnuo ramenima. Osjetila je koliko je iskrenosti i ranjivosti bilo u tim riječima i gesti. Očekivala je odlučno "ne bih", bez onog dodatka. Iznenadilo ju je to priznanje.
"Znam se brinuti za sebe. Osim toga, neću biti sama", rekla je Ellin, kao da ga pokušava uvjeriti i utješiti, no i njoj samoj su vlastite riječi zvučale prazno.
"Znam, ali to me ne može spriječiti da se brinem", odvratio je, ozbiljno je gledajući.
Iako su bili bliski, rijetko je viđala Elronda takvog – rijetko su govorili toliko otvoreno. Zapravo, nije se mogla sjetiti kada su zadnji put vodili ovakav razgovor. No sada kada su govorili o jednoj od najvažnijih odluka njezina života, sada je gledala najdublji dio njega, koji joj je gotovo uvijek bio skriven. Oči su joj se ponovno ispunile suzama.
"Voljela bih da je sve drukčije. Voljela bih da živimo u drukčijem svijetu – u kojem nema zla... u kojem ne bismo morali strahovati ni ratovati", rekla je sjetno. "Ali ovo je naše Međuzemlje, i moramo živjeti s njim, i u njemu. Toliko ga volim – svaku dolinu, rječicu, svaku plahu životinju... sve. Međuzemlje je dio mene, neraskidivo. Moram učiniti za taj naš svijet sve što mogu. Na kraju krajeva, to i jest ono što radim još od djetinjstva – borim se za bolje Međuzemlje. To je dio mene. Zašto bi se sada išta promijenilo?"
Zapravo je razmišljala na glas. Dok je govorila, pred očima su joj prolazile slike mnogih krajeva kojima je putovala, brojnih mirisnih šuma pod čijim je krošnjama jahala i spavala, mnogih lijepih mjesta na kojima je logorovala i prije spavanja promatrala Vardine zvijezde. Zašto je zlo moralo postojati? Kao i uvijek kad je razmišljala o tome, uhvatila ju je još veća tuga.
"Mnogo si sličnija Elladanu i Elrohiru, pa čak i meni samome, nego što sam si ikad dozvoljavao priznati", rekao je Elrond. Sada mu je u glasu bilo neke gorčine. Poželjela mu je reći da ne brine, da će sve biti u redu, ali je to prešutjela. To bi bilo besmisleno.
Gotovo ga je poželjela upitati kako se osjećao kad je odlazio u Mordor na kraju Drugog doba, kada su ujedinjeni borci Posljednjeg saveza krenuli u veliku bitku. I kako se tada osjećala Celebrian? Ellin zadrhti, znajući da ne bi voljela biti na njezinom mjestu. A kako se osjećao Elrond dok su mu sinovi bili u opasnosti? Kako se osjećao bilo koji roditelj čije je dijete odlazilo na smrtonosni put? Ponovno je pomislila na svoje roditelje. Bili bi van sebe od brige... poput Elronda sada, koji mi je ustvari postao drugi otac.
"Ne znam što bih učinila", rekla je praznim glasom, očiju punih suza. I opet pitanje – koliko dugujemo sebi, a koliko drugima? Nije željela nanijeti bol onima koji su je voljeli. Osjećala se bespomoćno.
Ispod oka je promotrila Elronda. Vid su joj zamagljivale suze. Gledao je negdje iznad njezinog ramena, zadubljen u misli. Čekala je, ne prekidajući njegovo razmišljanje. Ionako nije znala što bi više rekla.
"Volio bih da ti mogu narediti, da ti mogu zabraniti", rekao je najzad. Glas mu je bio mek, no nije se moglo zamijetiti nikakvo podrhtavanje. Isto tako, oči mu više nisu svjetlucale suzama kao maločas. "Ali ne mogu. Mogu jedino učiniti sve da te pokušam nagovoriti ili obeshrabriti, kao što sam i učinio, kao što ću možda još i pokušati. A to činim zato jer te volim, zato jer želim da budeš zaštićena od opasnosti, zato jer ne želim da ti se išta dogodi." Zastao je i duboko uzdahnuo. "Ali znam da si borac, i znam što ti je u srcu. Što god da odlučiš na kraju, neću ti stajati na putu."
Mogla je samo naslućivati koliko ga je koštalo da joj uopće to kaže, i još s toliko mirnoće. Preplavile su je emocije i zarila je lice u dlanove, ne mogavši zaustaviti suze. Glasno je jecala i sva se tresla, plačući poput malog djeteta. Elrondova blagost i razumijevanje su je boljeli mnogo više nego što bi je zabolio njegov eventualni bijes ili zabrane. Shvaćala je koliko je njemu sve bilo teško, no svojim je razumijevanjem, čak i u ovakvoj situaciji, samo pokazao koliko ju je volio.
Primijetila je da je ujak drži u naručju, i shvatila da se spustio iz svoje fotelje i sjeo na pod pokraj nje. Bila mu je naslonjena na rame, a on joj je nježno gladio kosu. Pomalo, njezino jecanje je prestalo, smirivala se. No i dalje se nije micala, kao ni on, i dalje ju je držao u naručju, poput djeteta.
"Znam zašto želiš poći", rekao je blago. "Razumijem što ti znači Međuzemlje, što ti znače prijatelji, što te tjera naprijed. I sâm sam imao toliko prilika da ga napustim, ali ostao sam. Zato shvaćam i tebe." Uzdahnuo je i uhvatio je za bradu, te ga je pogledala u oči. "Razmisli dobro još jednom. Ali želim da znaš da te razumijem."
Uspjela mu se nasmiješiti, još uvijek vlažnih očiju.
"Hvala ti", prošaptala je.
Poljubio ju je u čelo, polako ustao i pružio joj ruku kako bi i ona lakše ustala.
"Umiri se i odmori još malo", rekao je uz smiješak. "Uskoro će večera, a poslije možemo još razgovarati ako želiš. Ili pak sutra. Sve je u redu."
Elrond je izašao iz sobe. Kad je ostala sama, Ellin je legla na kauč i sklopila oči. Osjećala se iscrpljeno; ovaj razgovor ju je izmučio i posve ispraznio. No ma koliko bio težak, donio joj je izvjesno olakšanje. Slabašno se osmjehnula. Elrondovo razumijevanje bilo joj je neprocjenjivo važno.
Dugo je Ellin te noći ležala budna, promatrajući sjene i tamne obrise predmeta u svojoj sobi. Mnogo je razmišljala o svemu, o razgovoru s Elrondom, Prstenu, svojoj želji da pođe na put s Družinom. Ujakove riječi i bol su je umalo pokolebali. Saznanje da je razumije i ne ograničava donijeli su joj bar malo olakšanja, no istovremeno joj je u neku ruku bilo i teže. Da je bio samo ljut, da joj je pokušao zabraniti, lakše bi odlučila krenuti, dijelom i iz prkosa.
Naposljetku je utonula u san, ali spavala je loše i često se budila. Teret nedonesene odluke ležao je na njoj. Kada se još jednom nemirno trgnula iz sna – nije ni znala po koji put – učinilo joj se da sviće. Odgurnula je pokrivač i prišla prozoru. Njezina bosa stopala na mekom tepihu nisu prouzročila ni najmanji šum. Pogledala je kroz prozor. Nebo na istoku, gdje su se u daljini ocrtavali veličanstveni vrhunci Maglenoga gorja, doista je počelo poprimati prve neznatno svijetlije nijanse. Zvijezde su još blistale na nebu, a dolina je bila posve mračna.
Vilenjakinja je zurila prema istoku, kao da pokušava pogledom prodrijeti kroz tamu i planine, kao da želi premostiti udaljenosti. Tamo daleko, iza planina, leži Mrkodol, a južnije, Gondor i Mordor... Malo se naježila pomislivši na tu mračnu, jezovitu zemlju. Potom se upitala kakav je Gondor. Nikada nije putovala tamo, no Aragorn i Gandalf su joj mnogo pričali o toj zemlji, i još se davno u njoj probudila želja da je vidi, da ugleda čuveni Bijeli grad.
Volim Međuzemlje. Znane i neznane zemlje. Želim da svugdje odjekuje smijeh. Želim da nestane Zlo.
Stisnula je ruke, skupivši ih uz tijelo, čvršće omatajući svoju noćnu košulju oko sebe. Zadrhtala je. U sobi je bilo svježe, vatra u kaminu bila je ugašena. Ipak, još se nije pomaknula. Pogledom je prelazila po nebu, po dragim svjetlucavim zvjezdicama.
"Volim Međuzemlje", šapnula je tami svoje sobe. Osmjehnula se, i kimnula sama sebi. Želim da nestane Zlo. I učinit ću sve. To je moj put. Osjećam.
I tada je osjetila da se odluka rodila. Poći ću. Njezin osmijeh je postao širi, dok je istovremeno osjetila olakšanje. Znala je da će biti teško i opasno, ali to je nije odvraćalo. Vratila se u krevet i s užitkom se sklupčala ispod pokrivača, brzo se ugrijavši. Uskoro je i zaspala.
U snu, Ellin se nalazila usred velike ravnice. Zeleno more trave pružalo se svuda oko nje. Proljeće. Činilo joj se da lebdi, da gotovo i ne dotiče tlo pod sobom. No vidjela je jasno sve detalje, kao da klizi tik iznad zelenila koje se blago povijalo na vjetru; vidjela je svaku, i najmanju, vlat trave, udisala miris cvijeća, osjećajući kako je prožima topao vjetar, letjela lagano kao pero. Osjećaju li se ovako leptiri? Osjećala je toplinu sunca na koži. I dok je radosno plovila naizgled beskrajnom livadom, digla je pogled. U daljini, na zapadu, uzdizala se visoka planina. Vrh joj je bio sakriven u jednom malenom, bijelom oblaku koji se isticao naspram modrog neba. Ali njezin je pogled bio privučen u podnožje planine. Tamo je, isklesan u stijeni, ležao jedan bijeli grad. Bila je vrlo daleko, ali mogla je vidjeti nizove zidina kako se uzdižu, svaki nešto manji i uži od prethodnog. Na vrhu je blistala bijela kula. Jedna veličanstvena uska okomita stijena dijelila je grad na dva dijela. Minas Tirith? Nikada nije bila u njemu, ali čula je dovoljno priča o Bijelome gradu. Da, sigurno je Minas Tirith. Ali kako sam se našla tu? No shvatila je da je odgovor zapravo i ne zanima. Tu sam, samo to je važno. Sretna sam. Nešto ju je privlačilo prema gradu. Nasmiješila se. Pružila je ruke prema nebu i poskočila, zaplesavši u mjestu. Čak je i nebo na istoku bilo plavo, tama je nestala. Vilenjakinja se okrenula prema bijelome gradu na zapadu, osjećajući kako je srce neodoljivo vuče prema njemu. Istovremeno, osjetila je kako je preplavljuje spokojstvo, kao da je posve nenadano našla dom. Sretna sam!
Probudila se, još s osmijehom na usnama. Trepćući, prizvala je ponovno pred oči slike iz sna. Bila je malo zbunjena koliko je sve stvarno izgledalo. I zašto baš Minas Tirith, što je tamo bilo toliko važno?, upitala se. Neko vrijeme je razmišljala, a neobičan osjećaj spokojstva još je bio tu. Tada joj je odjednom jedna misao pala na um i zadržala je dah. Je li ovo mogao biti znak da je ispravno odlučila? Znak da će Minas Tirith doista biti važan za nju zbog nečega? Znak da doista mora krenuti na put? Polako je izdahnula, kimnuvši sama za sebe. Nadam se da je tako. San joj se učinio poput važnog znamena.
Nakon doručka, Ellin je potražila Elronda, unaprijed mrzeći trenutak u kojem će mu reći svoju odluku. Saslušao ju je bez riječi, mirna izraza lica. Tek mu je u očima uhvatila odsjaj unutarnjeg bola. Kada je završila, gledao ju je još nekoliko trenutaka, te najzad polako kimnuo.
"Kao što sam ti rekao jučer, razumijem te", rekao je tiho. "Neću ti zabranjivati."
Hvala ti, ujače. Znam koliko ti je ovo teško. Stisnutog grla, prišla mu je i zagrlila ga.
"Hvala ti", prošaptala je.
Kad bolje razmislim, zapravo ne znam.
"Hvala ti", ponovila je.
Izašla je, osjećajući kako je njegov pogled prati. Našavši se u dvorištu, ogledala se oko sebe. Dan je bio lijep i pomislila je kako bi bila šteta ne iskoristiti ga za malo jahanja. Uputila se u konjušnicu, osedlala svog konja i krenula u šumu. Išla je dragim poznatim stazama, zastajkujući na nekim omiljenim mjestima, povremeno šetajući uz rijeku. Ne hajući za vrijeme, prošla je velik dio svoje voljene doline. Jahala je i dalje, upijajući pogledom šumu, zlatno lišće, utiskujući u sjećanje svaki djelić ovoga dana. Tko zna kada ću se opet vratiti?
Ellin je krenula natrag tek kad je sunce potonulo ispod obzora. Iako je jahala od jutra, nije osjećala glad, samo uzbuđenje i opijenost prirodom i vjetrom koji joj je milovao lice i mrsio kosu.
Volim Međuzemlje!
Kada se vratila već je pao mrak. Ušla je u konjušnicu sa smiješkom, obraza zažarenih od vjetra. Rasedlala je svog konja i ostala još uz njega, četkajući mu dlaku. Stajao je prilično mirno, samo povremeno se malo namještajući kao da želi pokazati svojoj gospodarici gdje da ga češka i masira.
"Voliš kada te četkam, zar ne? Volio bi to po cijele dane, poput kućne mačke?" upitala ga je tiho, sa smiješkom. Voljela je tu lijepu životinju i još se više posvetila čišćenju i četkanju njezine dlake nakon cjelodnevnog jahanja. "A od sutra će te drugi četkati neko vrijeme. Idem na put, znaš? Ne mogu te povesti, nećemo ići na konjima. Bit će opasan i dug put, i sigurno me neće biti mjesecima. Nemoj me zaboraviti, čuješ li me?"
Gledala je svog konja ravno u oči. Vilenjaci su do neke mjere imali moć komuniciranja sa životinjama i znala je da on razumije mnogo toga što mu govori. Sada je zatresao glavom i tiho zarzao.
"Vidjet ćemo se kada zadatak bude gotov", dodala je na kraju, kimnuvši. Bila je gotova i spremala se krenuti kad je začula kako se otvaraju vrata konjušnice. Isprva se nije ni osvrnula, pretpostavljajući da je to netko iz Elrondove kuće. Kada je podigla pogled, iznenadila se ugledavši Boromira. Ušao je u odjeljak gdje je bio njegov konj, otprilike preko puta njezinog.
Nije je primijetio odmah, a Ellin je neodlučno zastala prije nego što će ga pozdraviti ili išta reći. Nakon vijećanja vidjela ga je samo dva puta, oba puta na večeri na kojoj je, kao i svih ostalih dana, bilo prisutno veliko mnoštvo. Osim pozdrava, nisu uopće imali prilike razgovarati. Koliko je imala prilike primijetiti, Boromir je veći dio vremena provodio sam ili s dvojicom mlađih hobita, Pippinom i Merryjem. Nije bila posve sigurna što bi mislila o njemu. Osim Gimlija, poznavala je sve ostale članove Družine, čak je i hobite imala prilike malo bolje upoznati dok su boravili u Rivendellu. Boromirove riječi na vijećanju nisu joj se svidjele. Na neki način to ju je razočaralo, pa čak malo i rastužilo. Međutim, istovremeno je bila i zbunjena svojom reakcijom. A zašto sam uopće imala nekakva očekivanja, ako ga ne poznajem?
Naposljetku, pomaknula se kako bi krenula prema prolazu koji se pružao sredinom konjušnice. Boromir se odmah okrenuo, na prvi šum. Ellin je izašla iz sjene koju je stvarala pregrada.
"Dobra večer", pozdravila ga je i kimnula.
Boromir se također pomaknuo bliže središnjem prolazu, osvijetljenom dvjema svjetiljkama koje su visjele sa stropa.
"Dobra večer, gospo", odgovorio je uljudno, uz sasvim lagani naklon.
"Molim te, zovi me samo Ellin", odgovorila je s nelagodom. Nije voljela službena obraćanja. Zatim je mahnula prema konju iza Boromirovih leđa. "Došao si malo obići svog konja?" upitala je.
"Da", odvratio je, a onda se namrštio. "Nije mi drago što ga moram ostaviti ovdje."
Zašla je između pregrada i prišla bliže životinji. Konj je okrenuo glavu prema njoj i onjušio je, te kratko zanjištao. Ellin ga pogladi po glavi.
"Nadam se da se ne brineš za njega. Bit će u dobrim rukama", rekla je.
"Znam to", odgovorio je Boromir stojeći sa suprotne strane, četkajući konja. "No radije se ne bih odvajao od njega. Osim toga, mislim da bismo putem bili brži i sigurniji na konjima."
Ellin se namrštila. "Ali neke dijelove puta je nemoguće prevaliti na konju."
"Valjda", promrmljao je Boromir. Učinilo joj se da je htio još nešto dodati, no kao da je odustao od toga.
Izašla je iz odjeljka, no oklijevala je s odlaskom. Naslonila se na pregradu i pogledala prema Boromiru.
"Pa, kada sve bude gotovo, sigurno će Elrond naći načina da to riješi – da ti ga pošalje natrag", pokušala je ponuditi nekakvo rješenje. No bilo joj je teško razmišljati toliko unaprijed; fraza "kada sve bude gotovo" bila joj je daleka i nedokučiva, nije mogla zamisliti sve što ih je čekalo ni koliko će trajati.
"Nadam se", odgovorio je odsutno i nastavio četkati konja.
"Lijep konj", rekla je Ellin, gledajući ga. Tada joj je palo na um da možda smeta Boromiru, da bi on možda htio biti sam, a ona je tu stajala i razgovarala s njim. No upravo kad je zaustila izreći pozdrav i krenuti, Boromir se okrenuo prema njoj.
"Rođena si u Rivendellu?" upitao je.
"Jesam", brzo je kimnula, iako ju je pitanje malo iznenadilo. Potom se nasmiješila. "Obožavam ovu dolinu. Najsretnija sam kad se vratim tu."
Pogledao ju je malo zbunjeno. "Kad se vratiš? Odakle?"
"Neko vrijeme sam živjela u Lothlorienu, nakratko i u Mrkodolu, a dosta sam i putovala Arnorom. Zato najviše volim kada nakon dužeg izbivanja opet ugledam svoju dolinu", objasnila je.
Boromir se osmjehnuo.
"Osjećaj mi je poznat", kimnuo je. "Isto se osjećam kada se nakon dužeg vremena vratim u Minas Tirith."
Na trenutak je prestao četkati konja. Ellin je primijetila promjenu na njegovom licu i u očima. Izraz mu je postao odsutan i zamišljen, a jedva primjetni smiješak titrao mu je na usnama. Znala je da više nije tu u konjušnici, već da sada vidi svoj grad. Nije prekidala tišinu ni njegove misli.
Najzad, uzdahnuo je i vratio pažnju na nju.
"Jesi li ikad bila u Minas Tirithu?" upitao je nakon kraćeg oklijevanja.
"Nisam", odgovorila je, "ali čula sam mnogo o njemu. Voljela bih ga vidjeti."
Možda već uskoro, na putu prema Mordoru?, upitala se. No nitko nije mogao znati gdje će ih ovaj zadatak odvesti. Boromir je uto završio s četkanjem konja, potapšao ga po glavi te krenuo prema prolazu gdje je stajala Ellin.
"Najljepši je kada je obasjan suncem. Ecthelionova kula tada sjaji kao da je od srebra", rekao je, stojeći pred njom. Na tren, zarobio joj je pogled i nije mogla odvojiti oči od njegovih. Osjetila je kako joj je srce zakucalo brže. "Ako budeš imala prilike, svakako ga posjeti", dodao je.
Brzo se pribrala i kimnula, a onda su polako krenuli prema izlazu. Dok je hodala, gledala je u pod. Stigavši do pritvorenih vrata, osjetila je dodir hladnoće.
"Pa, možda će to biti brzo, ovisno gdje nas put nanese", rekla je Ellin, zastavši na vratima. Boromir je također zastao i pogledao je s nerazumijevanjem.
"Kako to misliš?" upitao je.
Po njegovim riječima, pretpostavila je da on još ne zna da će i ona krenuti na put. Pa, ionako će ubrzo saznati, pomislila je, zato bih mu baš mogla reći i sada. Ionako ju je zanimala njegova reakcija.
"Ne znam što Gandalf i Aragorn planiraju, ne znam kojim ćemo putem ići prema Mordoru i hoćemo li prvo otići u Gondor", odgovorila je. Boromirovo mrštenje i zbunjenost jasno su joj rekli da nije upućen u detalje sastava Družine. "No, čini se da ne znaš, ali i ja ću biti dio Družine, zato sam rekla da ću možda uskoro vidjeti tvoj grad."
Kimnula mu je na kraju, međutim, Boromir je raširio oči u čudu, i Ellin je jasno vidjela kako mu se izraz na licu mijenja od zbunjenog do potpuno šokiranog.
"Ti ćeš poći s nama?" Posvemašnje iznenađenje jasno se čulo i u njegovom glasu. Obuhvatio ju je pogledom, kao da je odmjerava. "Ali zašto?"
Ellin se namrštila. Mnogi su se muškarci, bili vilenjaci ili ljudi, ispočetka čudili kada bi je vidjeli kako odlazi u izviđanja, pohode i borbu. Reakcije su varirale od lagano iznenađenih do krajnje podsmješljivih. Očito, s njim je ista priča, pomislila je, iako kod njega barem nije bilo podsmjeha. S vremenom se uglavnom navikla na reakcije, no ipak je osjetila sitan ubod ljutnje i razočarenja.
"A zašto ne?" odvratila je protupitanjem, gledajući ga izazovno.
Boromir ju je i dalje gledao iznenađeno.
"Bit će izuzetno opasno. Ne bih očekivao vidjeti ženu u ovako pogibeljnom pohodu", rekao je jednostavno.
Naravno, u tome je bilo logike i istine, morala se složiti s time. Velika većina žena ipak nije išla u ratove. Kimnula je.
"Znam da će biti opasno. Ali neće mi biti prvi put da idem u borbu."
Osjetila je kako su joj se obrazi zažarili. I dalje su stajali kraj vrata konjušnice. Ellin je držala ruku na kvaki, iščekujući što će Boromir iduće reći.
"Samo sam iznenađen, to je sve", rekao je, slegnuvši ramenima. Zagledao se u nju i Ellin se učinilo da je proučava i procjenjuje.
Možda misli da sam nesposobna, samo zato što sam žena, pomislila je.
"Naviknut ćeš se putem", odvratila je, malo oštrije nego što je namjeravala. Oborila je glavu, prikrivši mrštenje. Još je nekoliko trenutaka oklijevala, a onda povukla kvaku. Otvorivši vrata konjušnice, osjetila je hladan vjetar na vrelom licu. "Imam još posla prije večere, moram požuriti. I ti ideš u kuću?"
Kimnuo je i izašli su. Konjušnica je bila smještena sa stražnje strane Elrondove kuće, pa su morali zaobići kuću i proći cijelim dvorištem do ulaza. Dvorište je bilo skoro posve mračno, osvjetljavale su ga samo mutne, tanke zrake svjetla koje su izvirivale iz zavjesama zastrtih prozora. Putem su šutjeli.
Kada su ušli, Ellin ga je samo kratko pozdravila pa požurila prema svojoj sobi. Prije nego što je krenula umiti se i presvući, legla je na kauč, zamišljena. Dok se malo odmarala, razmišljala je o Boromiru. Njegova reakcija bila je ona ista uobičajena reakcija s kojom se često sretala. A ipak, zašto se osjećam malo razočarano?
Privukao joj je pažnju još prvog trenutka, i poželjela ga je bolje upoznati. Je li nesvjesno stvorila u glavi neku uljepšanu sliku njegova karaktera, zato jer joj se svidio na prvi pogled? Stvarnost kao da se nije poklopila s tom slikom; na vijećanju joj se učinio nagao i ohol, a maločas joj se učinilo da je procijenio njezine sposobnosti samo po spolu i izgledu, i prije nego što ju je stvarno upoznao. Namrštila se, no onda je samo slegnula ramenima. Ni prva ni posljednja kriva procjena ili nada. Ustala je, zaključivši kako će joj Boromir biti tek jedan od suputnika – ništa više od poznanika na putu koji ih je čekao.
-x-x-x-
Kovačnica je bila široka, prostrana prizemnica koju je od Elrondove kuće dijelio tek kratki puteljak. U stražnjoj odaji, djelomično odvojenoj zidom od prednjega dijela, nalazila se velika peć i mnogi alati za izradu oklopa, mačeva, bodeža i drugog oružja. U prednjem dijelu se nalazio jedan veliki stol i nekoliko stolica oko njega. Na zidovima su bile pričvršćene police, te nekoliko vitrina i ormarića u kojima su bili odloženi neki od gotovih primjeraka oružja, verižnjača i oklopa.
Žar u velikoj peći samo je tinjao, i stražnji dio je sada bio prazan. U prednjoj prostoriji nalazilo se nekoliko osoba. Dvojica vilenjačkih kovača stajala su u pozadini, obojica pridržavajući dugačak mač u koricama. Osim njih, tu su bili Elrond, Gandalf, Arwen, Aragorn i njegov rođak Halbarad koji je u Rivendell stigao toga jutra. Pa iako su svi promatrali mač, iako su svi bili svjesni važnosti trenutka, nikome nije srce udaralo kao Aragornu.
Promatrao je mač koji je bio baština njegove obitelji tijekom dugih stoljeća, koji je izazivao uspomene i strahopoštovanje. Narsil. Mač koji je bio uništen, a sada je bio prekovan. Mač koji sada postaje njegov. Lice mu je bilo mirno, no u njemu su se miješali burni, pomiješani osjećaji. Cijeloga je života priželjkivao ovaj trenutak. Sada kada je napokon došao, nije mogao ne zadrhtati, mada samo na tren. Jer to nije bio običan mač, a njegovo preuzimanje nije bilo tek puko posezanje za komadom oružja. Samo je čovjek koji je trebao postati kraljem Gondora mogao uzeti ovu veličanstvenu oštricu. Ovo je bio trenutak kada će napokon preuzeti svu odgovornost koja ga je oduvijek čekala.
Ja to mogu. Spreman sam. Nikada se nije skrivao ni bježao od obaveza i odgovornosti, no sve do sada graničari su djelovali skriveno. Sada će njihov vođa, Isildurov nasljednik, najzad otvoreno krenuti u Gondor, noseći sa sobom Elendilov mač. Aragorn je visoko podignuo glavu, spreman krenuti ususret svojoj sudbini.
Elrond je uzeo mač od dvojice kovača te se polako okrenuo. Aragorn je pogledao u vilenjaka, pa ponovno u predmet koji je ovaj držao u rukama, istovremeno osjećajući Arwenin pogled na sebi. Njezina ljubav i vjera u njega bile su mu čvrst oslonac svih ovih godina. Znao je da će i pred njima sada biti prijelomni trenutak. Vrlo uskoro, pomislio je. No sada je pažnju usmjerio na Elronda i koraknuo naprijed. Elrond je pružio mač pred sebe, držeći ga objema rukama.
"Ovaj mač pripada tebi, Aragorne sine Arathornov", rekao je svečano. "Primi ga i ponesi sa sobom na zadatak koji je pred Družinom. Došlo je tvoje vrijeme."
Aragorn je pružio ruku i prihvatio mač. Nekoliko trenutaka je stajao nepomično, a onda je čvršće stegnuo šaku oko drška i izvukao mač iz korica. Duga veličanstvena oštrica ukrašena runama kao da je zablistala vlastitom svjetlošću. Osjećao je kako u njemu struji poštovanje i ponos. Bio je to njegov mač, njegov trenutak. Držao ga je, odmjeravajući težinu i balans. Bio je savršen, i ležao mu u ruci kao stvoren za njega. Gledao je mač prisjećajući se njegove duge povijesti – svega što je znao o njemu. I znao je da je došlo vrijeme da ga napokon i sam ponese, da krene ususret događajima koji će izmijeniti Međuzemlje – na ovaj ili onaj način. Odlučno je kimnuo i spremio mač u korice.
"Kako ćeš ga nazvati?" upitao je Elrond.
Aragorn je još ranije razmišljao o tome i imao je spreman odgovor.
"Anduril", odvratio je ozbiljno. Pogledavši ostale, vidio je kimanje i odobravanje. Arwen mu se nasmiješila. Vidio je ponos u njenim očima.
"Plamen Zapada. Dobro ime, sa snažnom simbolikom", rekao je Elrond i kimnuo.
Aragorn mu se naklonio malim pokretom glave. Prije nego što će otići iz kovačnice, prišao mu je i Gandalf.
"Ovo je veliki trenutak", rekao je tiho čarobnjak. "No prava iskušenja tek su pred nama."
"Znam", odgovorio je ozbiljno. Bio je itekako svjestan toga. Sutradan je Družina trebala krenuti na put, kotači sudbine počet će se okretati i započet će zbivanja koja se neće moći zaustaviti. A ono što će oni učiniti donijet će novo, sretnije doba za cijelo Međuzemlje – ili pak njegov pad u potpunu tamu, ako ne uspiju.
Sredine nije bilo.
-x-x-x-
Nakon večere, većina prisutnih vilenjaka se brzo razišla. Atmosfera nije bila onako vedra kao prethodnih večeri. Osim Boromira, u velikoj blagovaonici ostala su tek dvojica patuljaka zadubljena u međusobni razgovor, jedan vilenjak čije mu lice nije bilo poznato, te Merry i Pippin. Preostala dvojica hobita, Frodo i Sam, već su otišli. Boromir se i sam spremao uskoro povući u svoju sobu. Izgledalo je da i Merry i Pippin namjeravaju krenuti, iako su još uvijek veselo brbljali s njim.
"Frodo je sigurno već otišao kod Bilba, a i Sam s njim", rekao je Pippin. "Sada ćemo i mi do njega. Moramo iskoristiti zadnju večer da se još malo napričamo."
Boromir je kimnuo. Već je ranije zapazio da su se rado okupljali oko staroga hobita.
"Obožavate njegove priče, zar ne?" nasmijao se.
"Naravno", odvratio je Merry. "Volimo slušati o njegovim pustolovinama. Ali sada i mi puno pričamo njemu jer ga jako dugo nije bilo u Shireu pa želi znati sve novosti."
Boromir se zagledao u hobita.
"Bojim se da će vam uskoro biti uzbuđenja preko glave", rekao je.
"Znamo", odgovorio je Pippin i samo slegnuo ramenima. "Ali ne možemo ostaviti Froda."
"Tako je", potvrdio je Merry, ozbiljno kimajući glavom.
Boromir je trenutak oklijevao, a onda odustao od spominjanja raznih opasnosti. Umjesto toga, nasmiješio im se.
"Kakvi ste u baratanju mačem?" upitao je.
"Pa... nismo stigli naučiti puno", odgovorio je Pippin mršteći se, iako se vidjelo da je i dalje dobre volje. Merry se malo uzvrpoljio i istovremeno pocrvenio. Gledajući ih, Boromir nije mogao ne nasmijati se.
"Onda nećete odbiti malu poduku?" upitao je veselo.
"Učit ćeš nas? Stvarno?" upitao je Pippin s oduševljenjem, a Merry se široko osmjehnuo. Zbog uzbuđenih izraza njihovih lica Boromiru je bilo drago što im je to ponudio.
"Naravno da hoću", odvratio je i kimnuo.
"Odlično!" uzviknuo je Merry i zapljeskao. Potom su obojica ustala, veselo ga pozdravili i pošli prema vratima, smješkajući se. Boromir im je mahnuo, te se osvrnuo po blagovaonici nakon što su hobiti izašli. Sada su tu bila samo ona dvojica patuljaka, još uvijek zaokupljeni razgovorom. Razmišljao je o hobitima, pitajući se mogu li uopće shvatiti koliko će biti opasan put koji je pred njima, i bi li išli kada bi znali što ih sve čeka. Nije sumnjao da će neprijatelji kad tad otkriti njihovo kretanje, a tada će se opasnosti još uvećati. No hobiti su željeli poći premda su se bojali; željeli su ići – zbog prijateljstva. Morao se osmjehnuti dok je razmišljao o tome, iako je u tom osmijehu bilo i tuge. Nije li isto bilo s njegovim ljudima? Dok su iz dana u dan živjeli na rubu, spojeni stalnom opasnošću i blizinom smrti, bili su povezani poput braće i uvijek bi svi učinili sve za onog drugog. Prijateljstvo hobita odigrat će važnu ulogu za Družinu, znao je; snaga pravog prijateljstva nije se smjela podcjenjivati. Pa ipak, bilo bi mu draže da je umjesto hobita u Družini neki iskusni ratnik – neki od Aragornovih graničara, ili možda netko od rivendellskih vilenjaka, iako mu se prva varijanta više sviđala.
Protegnuo se, pa polako ustao od stola. Nije bio pospan i odlučio je malo prošetati prije odlaska u svoju sobu. Još uvijek razmišljajući o hobitima, odsutno je hodao niti ne gledajući kuda ide i shvatio je da se našao u velikoj prostoriji u kojoj je bio prvoga dana svog boravka u Rivendellu. Baklje na zidovima diskretno su osvjetljavale slike, kipove i ukrašene stupove. Polako je krenuo obići cijelu prostoriju, želeći još jednom vidjeti slike pobjede Posljednjeg saveza i, posebno, krhotine Narsila. Osjećao je da ne želi napustiti Rivendell prije no što još jednom ne stegne dršku te veličanstvene oštrice. Ali došavši do postolja na kojem je mač bio ranije položen, nemalo se iznenadio otkrivši da on više nije tu. Nekoliko trenutaka je promatrao prazno postolje, pitajući se gdje je mač premješten i zašto. Tada je shvatio da ga je jedino Aragorn mogao uzeti; na kraju krajeva, njemu je i pripadao. No još jedna misao mu je pala na um. Ako ga je uzeo, to je bilo s određenim ciljem; sigurno nitko ne bi nosio sa sobom slomljeni, beskorisni mač. Jesu li ga prekovali?
Pomisao o povratku Elendilovog mača u Gondor bila je ohrabrujuća. Ali odgovor na to pitanje mogao mu je dati samo Aragorn, i Boromir ga je odlučio potražiti. Međutim, nije ga mogao pronaći ni u jednom od dnevnih salona u prizemlju, a ni Elrondovi sinovi na koje je slučajno naletio nisu znali reći gdje se vođa graničara nalazi. Naposljetku, Boromir se uputio u svoju sobu, shvativši da će razgovor s Aragornom morati pričekati sljedeći dan.
Razmišljajući o sutrašnjem polasku i članovima Družine, sjetio se susreta s Ellin. Nakon prva dva dana, gotovo je nije ni vidio. Bilo mu je drago kad ju je ugledao u konjušnici, uživao je razgovarati s njom. Njezino lijepo lice potpuno je zarobilo njegovu pažnju. A kada mu je rekla da će i ona ići s njima, gotovo je ostao bez riječi od iznenađenja. Odlazak na ovako opasan zadatak bilo je posljednje što bi očekivao od jedne vilenjakinje. Međutim, ono što ga je zasmetalo bila je njezina ljutnja koju je jasno osjetio u drugom dijelu razgovora. Djetinjasto, pomislio je, mršteći se. Nije joj se smijao niti je vrijeđao, samo je pokazao iznenađenje što jedna žena želi ići u rat. Je li uvijek tako reagirala? Nije mu se svidjela pomisao o suputniku kojemu se ništa ne može reći a da on to ne protumači kao napad na sebe.
Boromir se tada zavalio u fotelju, a misli su mu odlutale u Gondor. Nedostajala mu je njegova zemlja, njegov grad i, iznad svega, njegov brat. Često je mislio na Faramira i brinuo za njega. Nadao se da je dobro. Upadi iz Mordora u Ithilien, kao i napadi na Osgiliath u zadnje su vrijeme bili sve češći. Sasvim sigurno, to se nije promijenilo ni sada, za vrijeme njegova izbivanja iz Gondora; Sauron je pritiskao sve jače i napadi orka su mogli jedino pojačati, nikako oslabiti. Nije mogao ne brinuti. Osjećao je nestrpljenje da se vrati kući i stane uz svoje ljude, uz svoj narod.
-x-x-x-
Ellin se osmjehnula svojoj sestrični. Sjedile su poslije večere u Arweninoj sobi, u vjerojatno posljednjem razgovoru prije no što će Družina sutradan krenuti na put. Ellin je znala da će zacijelo idućeg dana svi, uključujući i nju, biti isuviše užurbani i zaokupljeni posljednjim pripremama, a htjela je prije polaska na miru razgovarati s Arwen.
Za vrijeme Ellinina djetinjstva i najranije mladosti, njezina je sestrična živjela u Lothlorienu. Vratila se u Rivendell kada je Ellin bilo osamnaest godina. Ubrzo su se zbližile i često odlazile na jahanje i izlete zajedno. Ellin je bila sretna kada su se Arwen i Aragorn zavoljeli, i žalila je zbog svih prepreka koje su se našle pred njihovom ljubavi.
Bile su u mnogočemu različite; Arwen je mnogo više voljela umjetnost, dok je Ellin više uživala u povijesti i starim legendama. Elrondova je kći voljela zimu i snijeg, dok je druga vilenjakinja više uživala u toplijim danima, a osobito je voljela jesen. Arwen je zanimalo sve u vezi životinja, često je pratila njihove tragove i mnogo ih proučavala; Ellin je pak obožavala promatrati zvijezde. No različitosti im nisu smetale – uvijek su nalazile brojne zajedničke teme i mnogo su razgovarale o svim stvarima koje su ih zanimale. Obje su bile vične oružju; za razliku od većine vilenjakinja, i Arwen je, poput Ellin, bila vješta s mačem. Ellin je, doduše, mnogo češće od svoje sestrične odlazila na opasna putovanja i u borbu, no i Arwen se pridruživala svojoj braći kada god je bilo nužno. Kada je prije nekoliko dana jedna od Radagastovih ptica donijela vijest da su Aragorn i četvorica hobita u velikoj opasnosti na svome putu prema Rivendellu, obje su bile među vilenjacima koji su krenuli na sve strane kako bi pronašli petoricu putnika i pomogli im. Upravo je Arwen bila ta koja ih pronašla.
"Šteta je što nisi bila poslijepodne tu", rekla je Arwen, zavaljena na kauču, i nasmiješila se. "Bilo je tako lijepo."
Ellin slegne ramenima i malo se namršti.
"Da, sada je i meni žao. Voljela bih da sam bila s vama. Ali dan je bio tako divan, a željela sam još jednom proći cijelom našom dolinom prije puta. Zadržala sam se više nego što sam namjeravala. A mislila sam da će se predaja prekovanog mača dogoditi sutra ujutro i da ću biti tu."
"Mislim da se otac u zadnji čas predomislio i dao nalog za danas, jer sutra ćemo ionako svi biti u velikoj žurbi. Bilo nas je nekoliko – bili su tamo i Gandalf i Halbarad", započela je živo prepričavati Arwen. "Galdor i Linwe su, naravno, već bili spremni kada smo mi stigli. Mi ostali smo stajali malo sa strane, a otac i Aragorn su bili u sredini, i sve je bilo napeto i svečano. Otac je uzeo mač od Galdora i Linwea, pa ga onda predao Aragornu." Arwen se pomaknula malo naprijed dok je govorila, a oči su joj sjale od uzbuđenja i ponosa. "Da si samo mogla vidjeti taj trenutak... polako je uzeo mač, a onda ga izvukao iz korica. Znaš, i sama oštrica kao da je zablistala, kovačnica kao da se ispunila još nekom novom svjetlosti, doista! Nekako je u tom trenutku sve bilo posebnije. A Aragorn..." zastala je, pa zaneseno nastavila. "Nisam skidala pogled s njega, mislim da sam tada i zadržala dah. Na licu mu se dobro vidjelo da je ovo trenutak koji je čekao cijeli život. I iako mu nije lako, jasno se vidjela i njegova odlučnost."
Ellin se osmjehne. Slušajući Arwen vidjela je u mislima cijeli prizor, i sada još više žalila što nije bila tamo.
"Predivno", kimnula je. "Lako mogu sve zamisliti."
"Da, zaista je bilo. Poslije svega, nitko od nas nije puno govorio, razišli smo se još pod dojmom cijelog događaja."
"Je li mu već nadjenuo neko ime?" upitala je Ellin.
"Anduril", odgovorila je Arwen, žustro kimajući glavom. "Naravno da je razmišljao o tome unaprijed, bio je spreman."
"Anduril", ponovila je Ellin polako, kao da isprobava kako joj zvuči to ime. "Sviđa mi se." Potom se osmjehnula. "Morat ću pitati Aragorna da barem jednom držim taj mač. Sada sam ipak malo spretnija nego nekad."
Obje su se počele smijati, jer je i Arwen odmah znala na što Ellin misli. Kada joj je bilo pet godina, u jednom samostalnom lutanju po kući malena Ellin je šetala i po odaji Posljednjeg saveza. Postolje gdje su ležale krhotine Narsila bilo je previsoko da bi ga mogla dosegnuti ili uopće vidjeti što se nalazi na njemu, ali ljepota kipa i istaknuto mjesto u središtu odaje zagolicali su pažnju, maštu i znatiželju djeteta. Bila je sigurna da se tu nalazi nešto važno i željela je saznati o čemu se radi. Budući da je postolje bilo prekriveno mekom, baršunastom tkaninom na kojoj je ležao Narsil, mala Ellin je uspjela dohvatiti kraj tkanine i povukla ga. Uz veliki zveket, krhotine su pale na pod oko nje, a kako se trgnula i odskočila, gurnula je stolić iza sebe i srušila svijećnjak koji se potom razbio. Jako se uplašila i počela plakati, no srećom nijedna je krhotina nije ogrebla ni ozlijedila.
"Nećeš ništa razbiti?" upitala je Arwen smijući se.
"Neću, obećavam! Neću napraviti nikakvu štetu", odgovorila je Ellin veselo. Kasnije, kada je odrasla, mnogo ga je puta gledala i nekoliko puta uzela dršku Narsila u ruke. Pa iako je i to bilo na svoj način lijepo, sada kada je mač bio prekovan doživljaj bi sigurno bio posebniji, doista je željela bar jednom držati taj veličanstveni mač.
"Ja sam ga već razgledala i isprobala", rekla je Arwen. "Naravno, ima veću težinu od one na koju sam navikla i ne bih mogla dugo baratati njime. No u svakom slučaju, prekrasan je."
"Sigurna sam u to", odvratila je Ellin kimnuvši.
"Otišli smo zatim malo prošetati", nastavila je pričati Arwen. "Ali već je pao mrak pa smo se ubrzo vratili. Ionako je on postao nekako šutljiv. Pretpostavljam da je razmišljao o svemu što vas čeka."
"Moguće", promrmljala je Ellin.
Dvije vilenjakinje su ušutjele, zaokupljene mislima. U hodniku su se čuli nečiji posve tihi, lagani koraci, dok su iz prizemlja dopirali prigušeni zvukovi. Iako je večera već prošla još nije bilo jako kasno i u kući je još bilo živo. No Ellin nije obraćala pažnju na to, zurila je kroz prozor u tamnu noć i razmišljala o putovanju. S Arweninog lica jasno je mogla pročitati da i ona razmišlja o istom.
"Nadam se... da će sve biti dobro", rekla je Arwen tiho, a u očima joj se zrcalila tjeskoba. Ellin je skrenula pogled prema sestrični, i njezina bol je pogodi. Ustala je sa svoje fotelje i sjela na kauč, bliže Arwen. I sama se bojala, iako je njezin strah bio nešto drukčije naravi. Slutila je da je Arwen sada vrlo teško.
"I ja se također bojim", priznala je Ellin otvoreno. "Normalno je da se svi bojimo. Ali i ja se nadam da će sve biti dobro. Moramo se nadati, moramo vjerovati... kao što smo uvijek vjerovali." Zastala je, pa gorljivo nastavila, usrdno se nadajući da je našla prave riječi, hrabreći istovremeno i sebe. "Da, uvijek smo vjerovali, i uvijek smo se borili. Gandalf je s nama, to nije mala stvar. A Aragorn... ako itko može ujediniti ljude, povesti ih, poraziti sjenu – to je on. Znaš to."
Arwen ju je gledala nekoliko trenutaka, pa se najzad slabašno osmjehnula.
"Znam", rekla je sjetno. "Uvijek sam vjerovala u njega, i uvijek sam mu to govorila. Samo... trenutak malodušnosti, valjda." Namrštila se i oborila pogled.
"Znam. Razumijem", kimnula je Ellin. Tada je stegnula Arweninu ruku i toplo se nasmiješila. "Ali ne daj se. Borit ćemo se, i bit će sve u redu."
Bit će. Moramo vjerovati, dometnula je u sebi.
"Voljela bih ići s vama", rekla je Arwen. "No znam da ću biti potrebna i ovdje. Osim toga, moj posao nije završen."
Ellin je ozbiljno kimnula, znajući o čemu njezina sestrična govori. Zastava za kralja Gondora, koju će istaknuti i prije nego što sve bude gotovo.
"Više nijednom nisi sanjala ništa o tome?" upitala je Ellin.
"Ne, samo tada, prije tri mjeseca." Arwen je odmahnula glavom. "A ipak, i dalje pamtim svaki detalj kao da je bilo jučer, i bilo je tako stvarno."
Ellin se prisjetila dana u kojem joj je Arwen ispričala o svome snu. Bio je rujan i posljednji dani ljeta još su bili topli i lijepi, no toga je dana padala kiša i sve je bilo tmurno i mračno. Arwen ju je potražila rano izjutra i Ellin je odmah vidjela da njenu rođakinju nešto muči; nije djelovala uplašeno, no osjećalo se da joj je nešto važno na umu. Tada joj je Arwen opisala svoj san. Tama se nadvila nad Međuzemlje, posebno nad Gondor. Rat je bio u tijeku, posvuda su plamtjele lomače. Snage Zla posve su opkolile posljednje otoke u opsadi. Sauronovo zlo samo što nije prekrilo cijelo Međuzemlje. I tada, rekla je Arwen, čula je tihi glas o starom proročanstvu i Stazama mrtvih, te još jedan glas, još tiši ali uporan, iako jedva jači od šapta. Govorio joj je o zastavi Gondora koju će nositi Isildurov nasljednik u trenutku kada će sve biti izgubljeno, a koja će probuditi nadu i zapaliti novu iskru u ljudima.
Arwen je ozbiljno shvatila san. Iako tada još nije znala da će Frodo donijeti Prsten u Rivendell, niti da će Aragorn poći s Družinom koja će uništiti Prsten, osjećala je da u tom snu ima mnogo istine i upozorenja. Povjerila se tek ocu i Ellin, te stala potajno izrađivati zastavu Gondora unoseći djelić svoje duše i ljubavi u svaki pokret, u svaki sitni dragulj i srebrnu nit. Posao je bio dugotrajan, no stablo, zvjezdice i kruna polako su poprimali svoj oblik. Arwen je osjećala da će to znamenje jednog dana doista zablistati i donijeti nadu ljudima.
"Moram to završiti, moram", ponovila je usrdno. "Uskoro će biti gotovo. I iako ne možemo znati što nas stvarno čeka, i bez obzira što ćete tada biti daleko, znam da će vas ta zastava sustići na neki način, i u pravom trenutku."
Ellin je kimnula, i sama osjećajući koliko je to bilo važno.
"Hoćemo li ikad razumjeti snove do kraja?" upitala je tiho, kao da razmišlja na glas. "Znaš, noćas sam sanjala Minas Tirith. Prepoznala sam ga, to je morao biti upravo taj grad. I osjećala sam se nekako čudno spokojno, kao da moram biti upravo tamo i nigdje drugdje." Uzdignula je obrve i namrštila se, razmišljajući. "Nisam sigurna, no učinilo mi se da mi taj san potvrđuje moju odluku da krenem na put, kao da moram biti u Minas Tirithu jer će se tamo dogoditi nešto važno."
"Moguće", složila se Arwen. "Zapravo, vrlo vjerojatno. Zacijelo će se mnoge važne stvari uskoro zbivati baš u Gondoru i u Minas Tirithu."
Spustila se tišina i opet je svaka vilenjakinja utonula u svoje misli. Ellin je pomalo počela osjećati i pospanost jer je prethodne noći slabo spavala.
"Mislim da ću uskoro na spavanje", rekla je lijeno i polako ustala. "Vidjet ćemo se još sutra."
"Meni se još ne spava. Potražit ću Aragorna", odvratila je Arwen, također ustajući. Tada je dodirnula dragulj koji joj je visio na lančiću, a osmijeh joj je obasjao lice. "Večeras ću mu dati ovo."
Ellin je širom otvorila oči.
"To je predivno... tako mi je drago. Presretna sam zbog vas."
"Znam, Ellin. Hvala ti."
Zagrlile su se, te potom pošle prema vratima.
"Vidimo se sutra", rekla je Ellin i nasmiješila se. "Laku noć!"
"Laku noć."