Ellin se činilo da joj je dan proletio u trenu. Jurila je unaokolo, pakirajući se i pomažući ujaku. Ručak joj se sastojao od svega nekoliko zalogaja progutanih na brzinu. Popodne je odmicalo i Ellin se popela u svoju sobu kako bi još jednom provjerila svoj ruksak. Rezervna odjeća i rublje, razne sitnice koje će joj trebati, vreća za spavanje, zalihe ljekovitog bilja, zalihe suhe putne hrane – sve je bilo na svome mjestu, spremljeno.
Prišla je prozoru. Sunce je upravo zalazilo. U dvorištu su već stajali hobiti, spremni za polazak, kao i Boromir, Legolas i Gimli. Vrijeme je. Odlučno se okrenula, te na tuniku koju je nosila dodala još jednu debelu vestu, a potom obukla krznom podstavljen zimski plašt. Lagane mokasine u kojima je bila u kući zamijenila je toplim zimskim čizmama. Najzad, stavila je ruksak na leđa i krenula. Na vratima je zastala, ogledala se još jednom po sobi i uzdahnula. Vatra u kaminu je bila ugašena, sve je bilo mirno i tiho. Na trenutak, uz mali drhtaj, prožeo ju je predosjećaj da se više nikada neće vratiti ovdje. Pokušavajući zamisliti sve što ih je čekalo, osjetila je i trnce straha. Ako je postojao posljednji trenutak da se predomisli i odustane od putovanja s Družinom, to je bilo sada. No stegla je šake i podigla glavu pokušavajući otjerati tjeskobne slutnje, te izašla i tiho zatvorila vrata za sobom.
U dvorištu su je dočekala ozbiljna lica vilenjaka koji su došli ispratiti Družinu, a bili su tu i patuljci iz Erebora. Ellin je uočila kako stari Gloin s ponosom promatra svoga sina. Pretpostavljala je da će se, čim Družina krene, i izaslanstvo iz Erebora uputiti svojoj kući. Hobiti, noseći ispod plašteva toplu odjeću kojom ih je opskrbio Elrond, držali su se zajedno, a i stari Bilbo je bio kraj njih. Malo dalje je stajao Boromir. I on je na leđima nosio ruksak te svoj štit, a za pojasom mu je visio rog. Debeli, topli plašt pridržavala mu je prekrasna srebrna kopča ukrašena simbolima Gondora, koju je Ellin zapazila još prvoga dana kad je stigao.
Potom je primijetila Aragorna i uz njega Halbarada. Stajali su na samom kraju dvorišta, uz kameni lûk na izlazu iz dvorišta, i tiho razgovarali dok je Aragorn učvršćivao dio prtljage na sedlo ponija kojeg će Družina povesti za sobom – ponija kojeg su hobiti nabavili još davno prije no što su došli u Rivendell, u Breeju. Ellin se osvrnula i ugledala Arwen. Njezina sestrična je stajala na drugoj strani, uz kuću, gotovo skrivena iza ostalih vilenjaka. Lice joj je bilo blijedo, a oči oborene. Ellin je požurila do nje, želeći je pozdraviti još jednom. Arwen je podigla pogled, i Ellin je naslutila da je plakala. No nije morala ništa upitati, samo ju je zagrlila.
"Drži se i budi hrabra. Sve će ovo proći, i tada ćemo se opet vidjeti, svi zajedno", šapnula je Ellin. Na čas joj se učinilo da joj je Arwen htjela nešto reći, no njezina je sestrična na kraju samo nijemo kimnula, i dalje ozbiljna, tužnih očiju. Uto su iz kuće izašli Elrond i Gandalf. Čarobnjak je pošao do četvorice hobita i stao uz Froda, a Elrond je zastao u sredini dvorišta, odmah svojim ozbiljnim i svečanim držanjem zarobivši pažnju svih okupljenih. Ellin je još jednom kratko zagrlila Arwen, nemajući više vremena ni za kakav razgovor, te u nekoliko koraka požurila do ostalih članova Družine.
Prije no što će išta reći, Elrond je najprije uputio dug pogled upravo njoj, i Ellin mu je u očima mogla pročitati sve ono o čemu su već razgovarali. Pokušala mu se nasmiješiti, no nije uspjela – na licu joj se pojavila tek iskrivljena grimasa. Prišao joj je i čvrsto je zagrlio.
"Čuvaj se", rekao je tiho.
"Hoću", promrmljala je, stisnutog grla.
Elrond se tada vratio nekoliko koraka unazad, i obuhvatio pogledom sve okupljene.
"Već danima nema ni najmanjeg traga nikakva pokreta Neprijatelja. Nazguli su za sada raspršeni, i zacijelo će vaš trag bar neko vrijeme ostati skriven. Nositelj Prstena kreće u potragu za Kletom gorom. Vi ostali idete kako biste mu pomogli, ali ne veže vas nikakva prisega ni obaveza da idete dalje no što želite." Zastao je i polako prešao pogledom preko svih članova Družine. "Nemojte gledati predaleko unaprijed. Zbogom, i neka vas prati blagoslov vilenjaka i ljudi i svih slobodnih naroda."
Frodo se prvi okrenuo i uputio prema nadsvođenom izlazu iz dvorišta, a za njim Gandalf. Dok su jedan po jedan polako odlazili, za njihovim leđima čuli su se tihi glasovi okupljenih vilenjaka koji su ih pozdravljali. Časak prije nego što će i sama krenuti, Ellin je kimnula Elrondu, pa potražila pogledom sestričnu. Arwen je stajala kao nijemi kip, i Ellin je znala u koga je uperen njezin tužni pogled. Čak i na daljinu, učinilo joj se kako vidi da su se Arwenine oči opet napunile suzama. Ellin se tada okrenula i prošla pored Aragorna, koji je još uvijek nepomično stajao. Njegov pogled bio je dalek i nedokučiv.
Prošli su puteljkom koji je vodio do mosta nad Bruinenom te se polako stali uspinjati skrivenom stazom koja je vodila izvan doline. Gandalf je bio na čelu, a za njim su hodala četvorica hobita. Sam je bio taj koji je vodio ponija. Iza njih išao je Gimli, pa Legolas i Ellin. Za njima se nalazio Boromir, te na samom začelju Aragorn. Dok su polako hodali blagom uzbrdicom, padala je noć. Šuma koja ih je okruživala postajala je sve mračnija. Večer je bila hladna, puhao je sjeverni vjetar. Ellin se čvršće omotala plaštem. Dakle, krenuli smo. Vlastite misli djelovale su joj sudbinski, s prizvukom konačnosti. Iako su bili tek na samome početku, već sada je imala osjećaj da više nije bilo povratka. Mogli su i morali ići jedino naprijed... prema uspjehu, ili pak potpunoj propasti. Promatrala je grane koje su se nadvijale nad njima, povijajući se na vjetru, dok se kroz njih povremeno moglo ugledati tamnomodro nebo. Drugih zvukova se nije čulo, samo vjetar u krošnjama i njihovi koraci. Nisu razgovarali, svi kao da su bili pritisnuti težinom njihova zadatka.
Uspon je polako postajao sve blaži, staza se postupno izravnavala, da bi najzad skoro neprimjetno prešli u ravnicu. Šuma oko njih se razrijedila. Zvijezde su blistale na vedrome crnom nebu. U daljini, na istoku, ocrtavao se tamni masiv Maglenoga gorja. Mnogo će dana putovati uz njegove zapadne obronke. Ellin je znala da su Aragorn i Gandalf planirali pretežno putovati noću, a odmarati se danju u kakvom skrivenom skloništu kako bi njihovo putovanje ostalo neprimijećeno što je moguće dulje.
Hobiti su prvi počeli tiho razgovarati među sobom; njihova uobičajena vedrina nije bila nimalo u skladu s tmurnom tjeskobnom atmosferom koja se spustila na cijelu Družinu nakon polaska. Uskoro, pridružio im se i Gimli. Nekoliko sati nakon što su krenuli, Gandalf je dao znak za kratki odmor. Paljenje vatre nije dolazilo u obzir. Ellin je skinula svoj ruksak i odložila ga, pa sjela na tlo kako bi se malo odmorila. Promotrivši nebo i položaj zvijezda, zaključila je da nedostaje oko jedan sat do ponoći. I dalje je puhao jak vjetar, pa je čvrsto stezala svoj plašt oko sebe. Zvukovi koji su dopirali iz pravca gdje su sjedili hobiti nepogrešivo su ukazivali da četvorka priprema obilnu užinu, što joj je izmamilo smiješak. Ujedno, miris slanine koju su izvadili nadražio je njezine nosnice i potaknuo i njenu glad, pa je izvadila jedan hranjivi putni kolačić iz zalihe koju je imala. Grickajući ga, promotrila je ostale. Aragorn i Gandalf, vidljivi tek kao mračne siluete, tiho su razgovarali malo dalje od ostalih. Nije mogla čuti što govore. Tada je ugledala tamnu priliku kako sjedi nedaleko nje, oslonjena na deblo velikog bora. Boromir. Cijelo je vrijeme hodao iza nje, no bio je šutljiv pa ni ona nije započinjala nikakav razgovor.
Nakon otprilike pola sata, Aragorn je dao znak za polazak. Putnici su polako ustali i počeli se spremati za nastavak puta.
"Hodat ćemo još tri ili četiri sata, a onda ćemo prije zore potražiti zaklon i stati", rekao je. "Po danu ćemo spavati."
Put se nastavio.
-x-x-x-
Prespavali su u jednom malom šumarku u kojem su se smjestili nešto prije zore. Šumarak im je pružio dobar zaklon – znatiželjne oči bi ih teško uočile. Cijele su noći hodali, a predio kojim su išli bio je manje-više ravan. No kako su bili blizu krajnjih zapadnih obronaka Maglenoga gorja, teren je bio i dovoljno brežuljkast i šumovit te je pružao dovoljno prirodnih zaklona.
Boromir je bio na straži posljednji, kada je dan već bio na izmaku. Kada je sunce zašlo, pošao je probuditi Aragorna i Gandalfa kao što su se i dogovorili u zoru. Uskoro će se smračiti i bit će vrijeme da ponovno krenu na put. Probudili su i ostale, pa stali doručkovati. Boromir se u sebi nasmijao tom nazivu – doručak, u pet sati poslijepodne.
Ubrzo su bili gotovi s jelom i počeli se spremati za polazak. Ispod oka je promotrio Ellin. Stajala je sama, malo podalje, i upravo je plela svoju dugu kosu u čvrstu pletenicu. Hobiti su stajali uz Gandalfa, vedri i nasmiješeni kao i obično. No njegovu je pažnju, kao i jučer prije polaska, opet privukao mač koji je virio iz korica o Aragornovom pojasu. Dugačka drška, oblik i šuplja jabučica mača nisu ostavljali mjesta sumnji; odmah je prepoznao da se radi o prekovanom Narsilu. Znači, pomisao koja mu je pala na um još u Rivendellu, dok je gledao prazno postolje, bila je točna.
Kada su krenuli hodao je na začelju s Aragornom, baš kao i prethodne noći. I drugi dan putovanja bio je vedar, vjetrovit i hladan. Mrak se još nije posve zgusnuo. Boromir je rukom pokazao prema maču za Aragornovim pojasom.
"Prekovani Narsil", rekao je; to zapravo nije bilo pitanje.
"Da", odvratio je Aragorn. "Slomljena oštrica vratit će se u Minas Tirith."
Boromir polako kimne.
"To će probuditi mnoge nade", rekao je tiho i zamišljeno. Aragornov je potez držao ispravnim.
"I tvoje?" upitao je Aragorn. Usprkos sve gušćem mraku, Boromir je uspio vidjeti iskru zanimanja i izazivanja u Aragornovim očima.
"Moje nade oduvijek su ležale samo u mom maču, u mojim ljudima, i u našoj zajedničkoj borbi", odgovorio je podjednakim tonom. "To se neće izmijeniti i nećemo posustati, ma što se dogodilo."
Aragorn je kimnuo.
"Ne sumnjam u to", rekao je. "Znam da to doista misliš. I čast mi je što ću doći u Gondor."
Boromir nije odgovorio odmah, već je malo razmišljao. Pri njihovom prvom susretu Aragorn je bio posve zatvoren, no Boromir to nije mogao uistinu zamjeriti. Nije li i sam ponekad pristupao ljudima na isti način, prije nego što će ih procijeniti? Sada je osjetio Aragornovu iskrenost iza ovih riječi.
"Zašto nisi nikad došao u Gondor?" upitao je otvoreno, promatrajući ga. Sada je u njegovom glasu, za razliku od riječi izmijenjenih na vijećanju, bila samo radoznalost.
"Bio sam jednom", odgovorio je Aragorn. Boromir je jasno osjetio oklijevanje u njegovu glasu. "Prilično davno", dodao je na kraju.
"Kada? Kojim povodom?" upitao je Boromir. Bio je ponešto iznenađen, a sada je želio saznati i više.
"Došao sam u Gondor 2973. godine", rekao je Aragorn. "pristupio sam gondorskoj vojsci i proveo u Gondoru neko vrijeme, a onda sam morao krenuti dalje."
Nisam još bio ni rođen, pomislio je Boromir.
"Koliko ti je godina?" upitao je.
"Osamdeset i sedam", odgovorio je Aragorn.
Boromir je kimnuo. Znao je da su Dunedaini iz Arnora dugovječni, baš kao što su to bili i oni ljudi u Gondoru koji su potjecali od Numenorejaca. Na kraju krajeva, i sam je potjecao iz takve obitelji; da se njegov otac nije razbolio i dobio tešku upalu pluća od koje je naposljetku preminuo, sigurno bi živio još mnogo godina, a i on sam je mogao očekivati dug vijek.
"Volio bih da sam mogao duže ostati", dodao je tiho Aragorn. "Dao bih sve da sam mogao učiniti i više. No, čekalo me još mnogo drugih zadaća."
Boromir je osjetio da je Aragorn trenutno nesklon opisivati više od toga, i zasad je odustao od daljnjih pitanja; put će biti dug i već će naletjeti nova prilika za razgovor. No dobio je neke od odgovora koje je tražio, a već je i ovo predstavljalo veliko otkriće. Aragorn je, dakle, ipak bio u Gondoru. Možda je mogao učiniti više, ali kao što je i sam rekao, čekalo ga je još mnogo toga. Bio je vođa Dunedaina Arnora, njegova odgovornost i obaveza ležale su prije svega na sjeveru – dok ne dođe trenutak za nešto više. I dok je razmišljao o svemu rečenome, Boromir je zaključio da je zacijelo pogriješio u svojim prvim procjenama graničara koji je hodao kraj njega.
"Razumijem", rekao je mirno. "I drago mi je što dolaziš sada."
Već se posve smračilo i prilike koje je ranije razaznavao ispred sebe sada su se gotovo stopile s okolnim mrakom. Hodali su dugom i plitkom dolinom, u kojoj je tek mjestimično raslo pokoje stablo ili grm. Ispred njih dvojice, nekoliko metara dalje, hodali su Ellin i Legolas. Boromir je mogao čuti kako tiho razgovaraju. Govorili su vilenjačkim jezikom i nije ih mogao razumjeti. Nekada, dok je bio dijete i išao u školu, naučio je malo vilenjačkog jezika, ali kako se nije nikada morao služiti njime kasnije je većinu zaboravio. I dok je slušao kako govore svojim jezikom, dvoje vilenjaka učinilo mu se još više stranim.
"Koliko možemo računati na Rohance?" Aragornov glas trgnuo ga je iz misli. Boromir se odmah pribrao.
"U potpunosti", odgovorio je.
"Hmm... čule su se glasine posljednjih nekoliko mjeseci da su sklopili savez s Mordorom. To mi se učinilo nevjerojatnim. Pretpostavljam da ti ipak znaš više o tome, i zato pitam upravo tebe."
"Glasine su lažne, i vjerojatno su ih proširile upravo sluge Neprijatelja kako bi izazvali pomutnju. Siguran sam da Rohanci nikada neće stati na Neprijateljevu stranu", rekao je Boromir. "To su ponosni i plemeniti ljudi, oduvijek naši saveznici. Više puta sam bio u Rohanu, a posljednji put nedavno, upravo dok sam putovao prema Rivendellu. Dobro ih poznajem i siguran sam u njihovu odanost."
Doduše, prisjetio se Boromir, upravo je tada, prije nekoliko mjeseci, kralj Theoden djelovao ponešto neobično i rastreseno. Ipak, nije vidio razloga za zabrinutost, pogotovo stoga što su se Theodred i Eomer ponašali otvoreno i prijateljski kao i uvijek, a vidio je i da su se borili protiv orka.
"Znači, lako je moguće da je širenje tih laži Sarumanovo djelo", rekao je zamišljeno Aragorn.
"Vjerojatno", složio se Boromir. "Razgovarao sam mnogo s Theodredom i Eomerom prilikom posljednjeg posjeta. Sarumanovi orci su im zadali mnogo problema u zadnje vrijeme. Rohanci se žestoko bore protiv neprijatelja i ne sumnjam u njih."
"To je dobro. No, problem će nastati ako se budu morali boriti na dvije strane, i protiv Sarumana i protiv Mordora", promrmljao je Aragorn.
Neko su vrijeme hodali u tišini. Tama je bila potpuna jer je tanki mjesečev srp već zašao za obzor. U daljini se začuo tihi huk sove.
"Pretpostavljam da tvoj brat zapovijeda u Gondoru dok si na putu?" upitao je Aragorn.
"Naravno", odvratio je Boromir. "Vjerujem u Faramirove sposobnosti više od bilo čijih."
"Ne sumnjam u to", rekao je Aragorn i kimnuo. Ponovno su ušutjeli, obojica zaokupljena svojim mislima. Boromirove su uglavnom bile u Gondoru.
Družina je hodala veći dio noći, uz dvije stanke za odmor. Kada su u zoru stali i napravili logor u kojem će ostati sljedećega dana, Boromir je odsjekao nekoliko ravnih i pravilnih grana jednog drva, podesnih za oblikovanje mačeva za vježbu. Kada je uz Gimlijevu pomoć završio obradu, promotrio je četiri manja i jedan veći mač koje su izradili. Iako nisu bili loši i poslužit će za vježbu, ipak nije bio posve zadovoljan; znao je da bi pravi stručnjak to napravio puno bolje. Premda umorni, hobiti nisu pošli spavati odmah nakon zaustavljanja, već su također cijelo vrijeme pažljivo motrili izradu drvenih mačeva. Uzbuđenje zbog obuke naročito se ocrtavalo na Merryjevom licu i činilo se da je toliko nestrpljiv da bi najradije smjesta započeo. Svi su se nasmijali gorljivom hobitu koji je odmah uzeo jedan mali mač i stao zamahivati njime. Ipak, uskoro su svi pošli na spavanje, a Boromir im je obećao da će započeti s vježbom čim ustanu, prije no što iduće večeri nastave putovanje.
-x-x-x-
I sljedeće dvije noći putovanja su protekle mirno, Družina nije vidjela niti jedan trag orka ili ikakve naznake pokreta neprijatelja. Polako su napredovali prema jugu, hodajući uz obronke Maglenoga gorja. Put kojim ih je vodio Gandalf i dalje je bio ravan i lak za pješačenje. Jedinu neugodnost im je zasad predstavljao vjetar koji se neprestano spuštao niz obronke gorja, pojačavajući osjećaj hladnoće. Činilo se da se uvlači u svaku poru.
Zaustavili su se u zoru, pronašavši pogodno mjesto za logor u jednom malenom šumarku. Drveće ih je malo štitilo od vjetra, a nešto dalje se nalazio i potok u kojem su mogli uzeti svježu vodu. Ellin je odložila svoj ruksak i protegnula se, pa sjela. Bila je malo umorna, no navikla je na hodanje i duga putovanja pa joj nekoliko sati pješačenja ipak nisu predstavljali velik problem. Promotrila je četvoricu hobita i nasmijala se. Iako su posve očito bili umorni, odmah su okružili Boromira, želeći prije odmora i spavanja još malo vježbati mačevanje, koristeći zadnje mrvice snage koje su im preostale. Bili su posve opčarani vježbanjem i uživali su u tome. Isto tako, vidjelo se i da Boromir uživa podučavati ih.
Aragorn je skinuo prtljagu s njihova ponija i rasteretio životinju. Bill, kako su ga nazvali hobiti, malo se zaputio u lutanje šumarkom u potrazi za travom kojom će se prehraniti, no nikada se nije mnogo udaljavao. Bio je prilično privržen hobitima, a naročito Samu. Aragorn je pak prikupio s tla nekoliko treščica i grana kao i suhe trave, te izvadio kremen.
"Upalit ćeš vatru?" upitao ga je Gandalf.
"Da. Vjerujem da smo dovoljno zaklonjeni", odgovorio je kratko Aragorn i posvetio se paljenju vatre. Doista, drveće ih je posve skrivalo od pogleda. Razdanjivalo se i plamen neće biti uočljiv kao što bi bio noću, a vjetar je brzo raznosio i raspršivao dim. Prošle je večeri, netom nakon što su krenuli, Legolas ustrijelio dva zeca i sada se Družina, nakon dva dana suhe putne hrane, radovala malo slasnijem obroku.
Dok je Sam počeo pripremati zečeve, Ellin mu je odlučila pomoći i poboljšati pečenku s malo začinskog bilja. Iako je bila zima, poznavala je nekoliko vrsta zimzelenog grmlja čije će lišće biti dobar začin pečenom mesu. Upravo je namjeravala krenuti dublje u šumu, kad joj je pogled pao na Aragorna. Još otkako su krenuli iz Rivendella, učinilo joj se da je malo šutljiviji no inače. Ispočetka nije obratila pažnju na to, ali sada je bila skoro sigurna da ga nešto muči. Promatrala je kako se malo udaljio od ostalih i stajao posve sam. Pogledom je prelazio po okolini i znala je da njegovoj pažnji ništa ne izmiče, no zapažala je na njemu i sjenku neke odsutnosti. Bilo je to gotovo neprimjetno, ali Ellin ga je dobro poznavala. Tada je odlučila porazgovarati s njim.
"Primijetio si nešto neobično ili opasno?" upitala je kad mu je prišla.
"Ne, samo nadgledam okolinu", odgovorio je. "Dobro smo zaklonjeni. No tijekom putovanja nećemo naći puno ovakvih mjesta za logor, bojim se."
"To se slažem", rekla je Ellin, malo se namrštivši.
"Krenula si negdje?" upitao ju je Aragorn, primijetivši da u ruci drži bodež i malu kožnu kesicu.
"Da", kimnula je. "Idem nabrati malo lišća kojim ću obložiti pečenku. Već imam nešto malo sušenog začinskog bilja, i znam da ga imaju i hobiti, ali uvijek volim ubrati svježe kad mogu."
"Budi pažljiva."
"Naravno. Neću daleko, i brzo ću se vratiti", odvratila je, ali nije se pomakla s mjesta, promatrajući oko sebe. Njihovi suputnici bili su malo podalje, zabavljeni raznim poslovima; Sam je već počeo pripremati zečeve, a ostala trojica hobita vježbala su mačevanje s Boromirom. Gimli je sjedio na tlu i brusio oštricu jedne od svojih sjekira, a Gandalf je razgovarao s Legolasom.
Naposljetku, Ellin je vratila pogled na Aragorna. I dalje je u njegovim očima vidjela trag neke zamišljenosti. Trenutak je oklijevala, a onda se odlučila za izravan pristup.
"Aragorne, što je? Što nije u redu?" upitala je ozbiljno. Kad se okrenuo prema njoj, učinilo joj se da mu je u očima nakratko preletjela sjena tuge. Ali zašto?, upitala se, već pomalo uznemirena.
"Sve je u redu", odgovorio je. Na lice mu se polako vratio uobičajeni mirni izraz i shvatila je da se zatvorio od nje. To ju je čudilo i brinulo, jer uvijek su bili otvoreni jedno prema drugome. Časak je razmišljala, a onda odlučila da neće dalje navaljivati, bar za sad. Već će doći nova, možda i bolja prilika za razgovor, pomislila je.
"Nadam se da jest." Kimnula je, a onda se uputila prema šumi. Tlo je bilo rahlo i suho – već danima nije bilo kiše. Većina drveća bila je bez lišća, zimzelena stabla bila su ovdje rijetka. Sunce se upravo pojavilo iznad obronaka gorja na istoku i njegove zrake su se probijale kroz isprepletene grane do tla stvarajući zlatne pruge svjetla i sjene. Zrak je bio svjež i vrlo hladan, iako vjetar koji ih je šibao cijelim putem sada nije bio osobito jak.
Vilenjakinja je pažljivo napredovala kroz šumu, ne praveći nikakve šumove. Pozorno je promatrala okolinu i pamtila razne detalje puta kojim je prošla. Razmišljala je o razgovoru s Aragornom. Bez obzira na njegove posljednje riječi, bila je sigurna da joj je nešto prikrio, kao i da se radi o nečem ozbiljnom. Tada je pronašla grm koji je tražila. Odsjekla je nekoliko grančica i spremila ih, pa se uspravila, spremna za povratak. Međutim, već kad je htjela poći, pažnju joj je u posljednji čas privuklo nekoliko slomljenih grana jednoga niskog, mladog stabla koje je raslo malo dalje. Pažljivo mu je prišla i na tlu ugledala tragove grubih čizama kakve su obično nosili orci. Iako je vidjela da su nisu svježi, a orci su uglavnom izbjegavali kretanje tijekom dnevnoga svjetla, Ellin je udvostručila pažnju. Koliko je mogla razabrati, radilo se o dva ili tri orka pa je pretpostavila da se radi o izvidnici neke veće skupine. Šuma joj se odjednom činila mračnijom, a njihov naizgled dobro skriven logor nesigurnim. Nekoliko trenutaka je neodlučno stajala, razmišljajući bi li se vratila i odmah obavijestila ostale, ili najprije krenula ispitati tragove. Znala je da nije mudro odvajati se i da je to moglo biti opasno, ali starost tragova ju je malo umirila i potakla njezinu odluku. Samo ću malo pogledati, pa se brzo vraćam.
Tragovi su bili posve jasni i bilo ih je sasvim lako pratiti. Kako je napredovala, Ellin je primijetila da šuma postaje gušća. Pažljivo je osluškivala, ali osim šuma vjetra u krošnjama nije čula drugoga zvuka. Posve se zadubila u praćenje tragova, premda i dalje malo nemirna. Samo još malo, pa idem natrag, stalno si je ponavljala, no malo po malo se već prilično udaljila. Polako napredujući, izbila je na malu čistinu. Na njezinome središtu nalazilo se zgarište, a svugdje unaokolo bilo je mnoštvo raznih otisaka. Tolika zbrka pomiješanih tragova otežala joj je procjenjivanje, ali činilo joj se da je ovdje boravila četa od tridesetak orka. Kada je obišla ostatke logora i ispitala pepeo preostao od vatre, zaključila je da je napušten prije barem dvanaest sati. Tragovi su dalje vodili prema višim obroncima gorja, što je značilo da su se udaljavali od Družine, no Ellin je i dalje bila nespokojna; kasnije su mogli i promijeniti smjer. U svome sadašnjem logoru Družina nije bila posve sigurna.
Najzad, odlučila se vratiti, shvativši da je izbivala mnogo dulje no što je planirala. Znala je da je počinila grešku udaljivši se toliko od skupine. Upravo kada se okrenula i pošla natrag, zrak nad njom proparali su krikovi i lepet krila tri velika gavrana. I nehotice se uplašeno trgnula. Ispratila je pogledom ptice koje su letjele prema gorju, a onda naposljetku požurila prema logoru. Osjećajući malu grižnju savjesti, nadala se da se nitko neće zabrinuti zbog njezina izbivanja. Hodala je brzo, vraćajući se istim putem. Upravo je bila na mjestu gdje je prvi put primijetila tragove orka kada je među drvećem ugledala Boromira. I on je nju opazio skoro istovremeno i krenuo prema njoj.
"Napokon! Gdje si bila toliko?" upitao je još dok joj se približavao. "Već smo se zabrinuli. Aragorn i ja smo te pošli tražiti."
"Da, znam da sam se zadržala duže nego što sam namjeravala", odgovorila je Ellin kad je došla do njega. Krenuli su zajedno natrag, hodajući jedno kraj drugog. "Međutim, otkrila sam tragove orka tu u šumi i otišla istražiti kamo vode. Iako nisu svježi i vode na drugu stranu, bojim se da nismo sigurni ovdje", završila je ozbiljno.
"Orci!" trgnuo se Boromir, pa se zaustavio i pogledao je. "Trebala si se odmah vratiti. Opasno je lutati sam ako ima orka."
"Znam sve to", odvratila je, i sama se zaustavivši. "Ali tragovi su bili stari i htjela sam odmah vidjeti o čemu se radi, tako da više ne moramo gubiti vrijeme na izviđanje kada se vratim natrag", završila je pomalo odsječno, čime je zapravo nespretno pokušala prikriti vlastitu nelagodu. Znala je da je pogriješila i sada se osjećala poput prekorenog djeteta. I baš je on morao naletjeti i reći mi da sam pogriješila, pomislila je zažarenih obraza. Potom se upitala zbog čega joj je toliko stalo da upravo pred njim ne ispadne nespretna, no nije imala odgovor.
Brzo su stigli natrag u logor. Ellin je pričekala da se vrati i Aragorn kako bi izvijestila Družinu o svemu što je otkrila. I on je uskoro stigao i odahnuo s olakšanjem kad ju je ugledao.
"Nisi se smjela puno udaljiti", rekao joj je blago kada je došao do nje. "Barem ti to znaš."
"Znam", odvratila je utučeno. "Žao mi je što sam vam zadala brige. Stvarno nisam namjeravala ostati toliko."
Tada je ispričala sve što je otkrila, a on se još više namrštio kada je čuo novosti. Većina lica postala je ozbiljna i zabrinuta.
"Tragovi su stari više od pola dana, kažeš? I vode na suprotnu stranu, u planinu?" ponovio je Aragorn zamišljeno. Potom je razmišljao nekoliko trenutaka, proučavajući smjer vjetra i promatrajući dim njihove vatre. "Oni ne vole svjetlost i uglavnom se skrivaju danju, ali ja ipak ne bih riskirao", iznio je najzad svoju odluku. "Bolje je da odemo odavde i napravimo novi logor."
Čuvši to, hobiti su izgledali razočarano.
"Zar sada odmah?" upitao je Frodo.
"I što će biti s našim ručkom?" dodao je Sam, čeznutljivo promatrajući dva zeca koja su se već pekla.
"Znam da ste umorni", odgovorio je Aragorn, kimnuvši im. "Ali, moramo krenuti dalje. Prema onome što je Ellin rekla, orci su daleko i dim vjerojatno nije primijećen, ali u to ne možemo biti sigurni. Možda imaju izvidnike koji pretražuju teren. Bolje je da se ne zadržavamo tu. Izdržite još sat ili dva, a onda ćemo napraviti novi logor", rekao je na kraju ohrabrujuće.
"Ali bez vatre, zar ne?" upitao je Sam.
"Bez vatre, nažalost", potvrdio je Aragorn.
Svi su se počeli polako spremati, a Ellin je kleknula pored Sama.
"Možda ih možemo i spasiti, zapravo, i ipak imati dobar ručak u novom logoru", rekla je. "Hajdemo na brzinu na posao."
Zajednički su maknuli zečeve s vatre, a onda je Ellin uzela jedan Samov veliki nož. Zečevi su već bili napola pečeni pa su odrezali vanjske pečene dijelove, a preostalo meso razrezali na više tankih traka koje su se mogle ispeći za kratko vrijeme.
"Bit ćemo gotovi za manje od četvrt sata i onda odmah gasimo vatru. Evo, taman dok se spremite..." dobacila je užurbano Aragornu, koji je upravo krenuo osedlati ponija. Djelovao je kao da se nećka, a onda joj je kimnuo glavom.
Dok je Sam završavao posao pečenja, Ellin je spremila svoju vreću za spavanje i učvrstila je na ponija, pa pomogla spremiti i hobitovu prtljagu. Uskoro su svi bili spremni za polazak. Ugasili su vatru i uklonili tragove logora pa krenuli dalje. Svi su bili šutljivi, uglavnom zbog umora koji se najviše zamjećivao kod hobita, no i zbog nespokojstva koje je nastalo radi orka.
Nakon nešto više od jednog sata hoda zaustavili su se po drugi put toga jutra. Sunce je već ponešto odskočilo na nebu. Premda je bilo mnogo ugodnije nego po noći, škrto zimsko sunce nije ih osobito zagrijalo. Na zapadu su se počeli gomilati oblaci, a vjetar je malo pojačao. Lug koji je Aragorn odabrao za stanku nije bio toliko pogodan za logor kao i prethodni, ali to je mjesto bilo jedino prikladno skrovište u okolini. Hobiti su izgledali vrlo umorno, ali slasni obrok koji je uslijedio nakon zaustavljanja im je prilično popravio raspoloženje. Potom, dok su se ostali spremali na počinak, Ellin i Gandalf su započeli prvu smjenu straže tog dana.
-x-x-x-
Dan je bio na izmaku. Nebo je bilo olovno sivo i tmurno, a hladan vjetar je povijao gole grane okolnog drveća. Dva čovjeka koji su bili na straži pored malog logora bili su čvrsto umotani u svoje plašteve. Svi ostali članovi Družine su spavali. Sklupčani i maleni, hobiti su izgledali skoro poput zamotuljaka prtljage. Iz usta čarobnjaka dopiralo je tiho hrkanje.
Boromir i Aragorn su imali posljednju stražarsku smjenu toga dana. Boromir se protegnuo i nakratko bacio pogled prema logoru. Ellin je spavala na boku, okrenuta prema njemu, i nekoliko je trenutaka promatrao njezino mirno lice. Jedan pramen kose padao joj je preko čela. Činilo mu se da bi mogao satima promatrati fine, pravilne crte tog lijepog lica. No njezino ponašanje mu se nije sviđalo. Sjetio se kako je toga jutra postupila neodgovorno, što je moglo izazvati probleme za sve, a onda mu je čak djelovala malo ljuta što ju je upozorio. Navikao je na disciplinu – kako od svojih vojnika, tako i vlastitim ponašanjem pružati njima primjer; drukčije ponašanje nije dolazilo u obzir, pogotovo u ratnim okolnostima.
"Koliko je ljudi s juga i istoka Sauron uspio pridobiti?" upitao je Aragorn, nastavljajući razgovor o Gondoru koji su započeli ranije. Boromir se prenuo iz razmišljanja o Ellin i okrenuo prema Aragornu.
"Kada sam posljednji put bio u Gondoru, prije odlaska u Rivendell, njegovu vojsku koja nas je napadala uglavnom su činili orci", odgovorio je. "No, najisturenije izvidnice su javljale o velikim pokretima vojske ljudi iz Harada. Nećemo znati precizno dok ne stignemo u Gondor, ali vjerojatno se radi o mnogo tisuća."
"To je puno", odvratio je zamišljeno Aragorn. "Trebat će nam cjelokupna vojska Gondora koja se može skupiti, kao i pomoć Rohanaca."
"Ne sumnjam da je Faramir već poduzeo sve što je potrebno", kimnuo je Boromir. Ipak, bio je zabrinut znajući da će ih Sauronova vojska, bez obzira na njihove pripreme, višestruko brojčano nadmašiti. "A kako je bilo stanje u Arnoru?" upitao je nakon nekoliko trenutaka šutnje. Želio je saznati više o toj zemlji, kao i o samom Aragornu.
"I na sjeveru je mnogo orka i često napadaju", rekao je Aragorn. "Uglavnom dolaze iz područja sjeverno od Sjevernog humlja i Ettenmoorsa gdje se nalazi većina njihovih jazbina."
Boromir je malo razmišljao o tome.
"O kolikim se snagama radi? I koliko su žestoki bili ti okršaji?" upitao je.
Prije nego što će odgovoriti, Aragorn je posegnuo za svojom lulom i počeo je polako puniti.
"Većinom su to manji napadi, od nekoliko desetaka ili ponekad stotina orka. Napadali su slabije zaštićene trgovačke karavane ili manja sela", objašnjavao je. "Nismo im nikad dopuštali organiziranje u veću vojsku."
"I naše izvidnice su oduvijek u Ithilienu pratile kretanje pojedinačnih hordi, pa smo ih napadali i uništavali dok su rascjepkani", dodao je Boromir. "No problem je u tome što ne možemo doprijeti u Minas Morgul i dalje u Mordor, pa Neprijatelj ima jedno uporište na kojem može koncentrirati veliku silu."
"To je istina", složio se Aragorn, pripaljujući lulu. "Na sjeveru orci nemaju mogućnost stvoriti tako snažno i veliko uporište. Imaju jedino Angmarsko gorje iz kojega ih ne možemo nikako istjerati, ali ono se ne može mjeriti s Mordorom niti s Maglenim gorjem ili drugim većim uporištima Neprijatelja."
Tada su obojica ušutjela i u trenu se ukipila, jer su začuli tihe šumove ih šumarka. Izvukli su mačeve i stali u zaklon. Sporazumjeli su se bez riječi; Aragorn mu je dao znak rukom prema strani suprotnoj od one na koju je sam krenuo. No već nakon nekoliko nečujnih koraka, obojica su se zaustavila i spremila oružje. Zvukovi koje su čuli potjecali su od male lasice koja je prolazila pored logora. Mirno su se vratili na mjesto na kojem su do tada stražarili.
"A gdje su vaše utvrde i naselja?" upitao je Boromir kada su opet sjeli.
"Jedno je veće naselje blizu jezera Evendim, kao i jedno na zapadnim obroncima Sjevernoga humlja. Postoji i više sela širom cijelog Arnora", odgovorio je Aragorn i podignuo lulu koju je odložio na kamen maločas kada su krenuli vidjeti o kakvim se šumovima radilo. "Imamo i nekoliko mjesta koja služe kao vojna uporišta, iako to nisu tvrđave u klasičnom smislu – nisu toliko velika. To su zapravo razna strateška mjesta na kojima se okupljamo kada je nužno, ili služe kao prenoćišta glasnicima i izvidnicima."
"Gdje se nalaze?"
"Uglavnom sjeverno od naših naselja", odvratio je Aragorn, polagano otpuhujući dim. "U Sjevernome humlju, Vjetrenim brdima i u pustoši sjevernije od toga."
"Naša najjača tvrđava sjeverno od Minas Tiritha je Cair Andros", rekao je Boromir. "No imamo i nekoliko manjih uporišta još malo sjevernije od toga, a također i u Ithilienu, na obroncima Sjenovitoga gorja. Dobro su skrivena i orci ih vrlo teško mogu otkriti."
"Bio sam u nekima od njih", rekao je Aragorn. "Premda pretpostavljam da neka od njih više i ne postoje, kao i da sada imate i neka nova."
Boromir je kimnuo.
"Naravno, nikada nismo na jednom mjestu predugo", potvrdio je. "Iako orci nisu naročiti tragači, Neprijatelj ima i druge, opasnije izvidnike u svojoj službi. Ipak, neke položaje ne napuštamo nikada i uvijek su čuvani. Jesi li bio u Henneth Annunu?"
Boromirove misli na trenutak su odlutale u Gondor. Henneth Annun je bio sustav prostranih, međusobno povezanih spilja. Glavni ulaz je bio skriven velikim vodopadom i vodio je u niz spilja. Još jedan manji ulaz, na suprotnoj strani, bio je na šumovitim padinama i bio je posve skriven grmljem. Henneth Annun se nalazio malo sjevernije od Cair Androsa i Cormallenskog polja, na obroncima gorja. To je bilo njihovo najstarije uporište, i Boromiru se oduvijek činilo da je i sam kamen prožet duhom Gondora i njihove borbe protiv zla iz Mordora. Prisjećajući se koliko je puta boravio tamo zajedno sa svojim suborcima, vjernim prijateljima, na licu mu se pojavio blagi osmijeh.
"Da, bio sam tamo", odgovorio je Aragorn, i sam djelujući zamišljeno. Boromir ga je malo pozornije pogledao, razmišljajući o svemu što je pomalo saznavao o graničaru. Točnije, o čovjeku koji će biti kralj Gondora, ispravio se. Još uvijek mu je ta pomisao na trenutke bila neobična, iako se od časa kada je na vijećanju saznao Aragornovo podrijetlo i prvotnog šoka polako počeo privikavati na tu činjenicu. Sada ga je htio što bolje procijeniti i što više saznati o njemu.
"Koliko dugo si bio u Gondoru?" upitao je znatiželjno. Ako je Aragorn rekao da je bio u Henneth Annunu i na drugim mjestima s gondorskom vojskom, zacijelo nije bio tamo samo kratko vrijeme.
"Sedam godina, do 2980. godine", odgovorio je Aragorn. Boromir je kimnuo, istovremeno gledajući šumu – ne popuštajući pozornost s njihove okoline, neprestano osluškujući i promatrajući hoće li primijetiti išta sumnjivo, baš kao što je to stalno činio i Aragorn. Sedam godina, ponovio je Boromir u sebi. U prošlom razgovoru, Aragorn mu je spomenuo samo da je bio u Gondoru i ostao tamo "neko vrijeme"; no sedam godina nije bilo malo, i sada je sve više uviđao da je u Rivendellu prenaglio.
"I cijelo to vrijeme si bio u gondorskoj vojsci?" promrmljao je tiho, više za sebe. Tada je podignuo glavu i ozbiljno pogledao Aragorna, koji je potvrdno kimnuo. "Cijenim to što si učinio."
"Pokušao sam učiniti onoliko koliko sam tada mogao. Borio sam se protiv slugu Neprijatelja širom Međuzemlja, kako u Gondoru, tako i drugdje", rekao je Aragorn. "Potom sam se morao vratiti na sjever jer se tamo stanje pogoršalo, a izbivao sam vrlo dugo. Orci su se množili i njihovi su napadi stalno jačali, što se nastavilo i narednih godina."
Neko su vrijeme šutjeli. Jedan je gavran proletio nad njihovim glavama. Tamni oblaci su i dalje plovili nebom, a počelo se sasvim lagano mračiti. Vjetar nije popuštao i postajalo je malčice hladnije.
"Znam da si bio vođa naroda na sjeveru i razumijem što to znači. Dugujem ti ispriku", rekao je ozbiljno Boromir. "Želim se ispričati za svoje riječi u Rivendellu. Inače ne reagiram onako brzopleto."
Aragorn ga je gledao nekoliko trenutaka, pa kimnuo i pružio mu ruku.
"Sve je u redu, već sam i zaboravio", rekao je uz smiješak. "Tada nisi ni mogao ništa bolje zaključiti o neuglednom graničaru, koji ti se uostalom predstavio pod lažnim imenom. To i nije bilo naročito pristojno od njega. I ja se ispričavam."
Boromir se također nasmijao, stežući ruku drugog čovjeka, zadovoljan što su te nespretne početne riječi ostale iza njih, ni na koji način ne kvareći prijateljstvo koje je nastajalo među njima.
"Jesi li imao prilike upoznati moga oca i djeda?" upitao je zatim. U to je vrijeme njegov djed još bio živ i bio je Namjesnik.
"Pa, vidio sam ih jednom", rekao je Aragorn i Boromir je uočio sasvim lagano oklijevanje u njegovu glasu. "Jednom sam bio u Palači zajedno sa zapovjednikom i još nekoliko vojnika, kada je zapovjednik predavao izvješće."
"A tko je bio tvoj zapovjednik?" produžio je Boromir.
"Zvao se Baranor, a bio je rodom iz Lossarnacha", odgovorio je Aragorn.
"Oh, zar on?" upitao je Boromir, a Aragorn je kimnuo sa smiješkom. "Sjećam ga se, on je bio i moj prvi zapovjednik kada sam sa šesnaest godina ušao u vojsku. Svi smo ga voljeli i cijenili", nastavio je Boromir. Dok se prisjećao svoga starog zapovjednika, na licu mu se pojavio osmijeh. "I nakon što više nisam pripadao njegovoj četi, često sam mu se znao javiti kada smo obojica bili u Minas Tirithu. Nažalost, poginuo je prije petnaestak godina u jednom žestokom okršaju s orcima."
"Žao mi je što to čujem", rekao je ozbiljno Aragorn. "I ja sam ga volio."
Boromir je na trenutak razmišljao, pitajući se zbog čega je Aragorn maločas djelovao kao da oklijeva s odgovorom, no onda je samo slegnuo ramenima, odlučivši to zanemariti.
"Što si sve radio u vojsci?" upitao je znatiželjno.
"Bio sam pripadnik pješaštva, a vrlo često sam bio i glasnik i izvidnik", odvratio je Aragorn. Ugasio je lulu i počeo je čistiti. "U praćenju tragova i snalaženju u divljini sam se izvježbao još od djetinjstva."
"Da, i Gandalf mi je rekao da si najveći tragač kojega poznaje", odgovorio je Boromir, kimnuvši. "Ne sumnjam da je i Baranor to odmah uočio. On je uvijek znao prepoznati u čemu je netko najjači, i na taj način maksimalno iskoristiti ono najbolje kod svakog čovjeka."
Sumrak se polako postajao gušći; dan je izmicao. Uto se probudio Gandalf, a za njim uskoro i ostali. Nakon užine, hobiti su prišli Boromiru ne bi li iskoristili još ono malo danjeg svjetla što je preostalo za vježbu mačevanja. Nasmijao se njihovom entuzijazmu i odmah posegnuo za drvenim mačem koji je koristio za vježbu. Uživao je u tome; nakon početne nespretnosti, hobiti su počeli dobro napredovati, a osobito Merry. Uz to, skoro uvijek su bili vedri i nasmijani i njihovo je društvo bilo ugodno.
Uskoro ih je mrak onemogućio u daljnjem vježbanju, i vrlo brzo su svi bili spremni za polazak. Dok je pomagao Samu natovariti ponija, Boromir je zamijetio tamne siluete Aragorna i Ellin kako uklanjaju tragove njihova boravka ovdje. Potom su krenuli.
-x-x-x-
Spuštala se noć, obrisi su bili sve tamniji. U predjelu kojim su hodali drveće nije bilo naročito gusto. Povremeno su izbijali na manje čistine koje su se smjenjivale s malim lugovima. Teren je bio valovit i brežuljkast. S jedne malčice povišene livade Ellin je uspjela razabrati da će se uskoro naći na ogoljenijem, ravničarskom terenu. Udaljena travnata stepa učinila joj se poput površine tamnoga mirnog jezera.
Osim zavijanja vjetra, sve je oko njih bilo mirno. Kretali su se tiho, bez suvišnih šumova. Ako je Ellin prije putovanja i pomislila da će hobiti, nevični putovanjima i šuljanju, biti bučni i nespretni pri kretanju, već prva noć ju je bila razuvjerila. Kada je bilo potrebno, bili su tihi i nečujni poput ostalih.
Upravo kada su se približavali rubu šume, tišinu su narušili udaljeni krikovi ptica. Vilenjakinja je zastala i osvrnula se, pokušavajući kroz sve gušći mrak prodrijeti pogledom u pravcu zvuka, ni ne znajući zašto to čini. Osjetila je neku nelagodu, iako u prvi čas nije shvaćala zašto. Učinilo joj se da izdaleka čuje neke slabe šumove, istovremeno kada je Gandalf dao znak za zaustavljanje. Aragorn je nepomično stajao, a držanje mu je odavalo napetost i pozornost. I sama se još više ukipila, osluškujući i pozorno promatrajući. Sada je bila sigurna da se doista nešto čuje u daljini. Znala je da su šumovi mogli potjecati i od ptica ili neke druge šumske životinje. No iznenada se naježila, sjetivši se. Ptice. Glasanje koje je maločas čula pripadalo je gavranima, a oni nisu bili noćne ptice.
"Budite mirni", prošaptao je Aragorn hobitima, i sam prepoznavši znakove za uzbunu. Ellin je izvukla mač, krajičkom oka vidjevši Gandalfa kako čini isto. Rubovi Glamdringa su jedva vidljivo svjetlucali plavom svjetlošću, no sjaj se svakog trenutka pojačavao. Šumovi i buka također.
Orci.
Aragorn je u hipu prišao Ellin i Legolasu. Boromir, Gimli i Gandalf bili su tek korak dalje.
"Dolaze iz onog pravca", šapnuo je Aragorn žurno i pokazao rukom. "Sudeći prema buci, bit će ih između dvadeset i trideset. Vjerojatno se radi o grupi čiji su tragovi viđeni jutros. Ellin, Legolas", nastavio je žurno govoriti, "krenite preko čistine prema smjeru njihova dolaska i popnite se na stabla na rubu livade tako da orcima budete za leđima kada izbiju ovdje na otvoreno, ali napravite i dovoljan međusobni razmak. Moći ćete ih strijelama ubiti nekoliko i prije nego što shvate da su napadnuti s više strana. Mi ćemo se samo malo povući prema drugom dijelu čistine."
Ellin je kimnula; sve je bilo sasvim precizno i jasno. Vremena za postavljanje pitanja ionako nije bilo. Brzo je spremila mač u korice i pohitala prema nekoliko metara udaljenim stablima. Legolas je požurio jednako nečujno poput nje. Stigavši do ruba čistine, Ellin se hitro uzverala na stablo koje joj se učinilo najpogodnije. Oduvijek je bila vrlo spretna u penjanju i svim sličnim aktivnostima, svojstveno pripadnicima njezine rase, pa čak i bolja od mnogih vilenjaka jer je, naravno, bila malo lakša. Smjestila se na jednu široku granu, skinula lûk i izvukla prvu strijelu. Orci su bili već vrlo blizu i imala je upravo toliko vremena za baciti jedan pogled oko sebe. Otprilike je znala u kojoj se krošnji smjestio Legolas, ali nije ga mogla vidjeti. Mala čistina je bila prazna, i iako kroz grane i tamu nije mogla razabrati svoje suputnike među drvećem na drugoj strani, znala je da su tamo. Tada se opet zagledala prema smjeru iz kojeg su pristizali neprijatelji, upravo kada su se prve prilike pojavile trčeći među stablima.
Srce joj je ubrzano tuklo dok je svu koncentraciju usmjeravala na bitku koja ih je čekala. Orci su trčali ispod nje, prema skupini za koju su očito smatrali da će im uskoro postati plijen. Pažljivo ih je brojala; trčali su u redovima po trojica ili četvorica i bilo ih je dvadeset i pet. Nategnula je lûk. Upravo dok su posljednji orci prolazili ispod drveta zamijetila je pokret nečega svijetlog na samom rubu čistine. Glamdring i Gandalfov štap. Orci su se trenutno uskomešali, a njihovi pokliči su se pretvorili u iznenađeno mrmljanje kad su shvatili da pred sobom nemaju tek običnu skupinu putnika koje će lako ubiti i opljačkati.
Sad!
Otpustila je prvu strijelu, a odmah za njom i Legolasova je strijela proparala zrak. Istovremeno su joj zvukovi sa suprotne strane donijeli saznanje da su njezini suputnici krenuli u napad na iznenađene orke, koje su neočekivani napadi sa svih strana i moćni protivnici poprilično pokolebali. Brzo je uzela sljedeću strijelu i nanišanila. Orkovske tamne siluete bile su dovoljno lako vidljive i predstavljale su laganu metu. Ovdje, na začelju njihove skupine, nije bilo ni opasnosti da ugrozi nekoga od svojih. Pokliči orka i zvukovi sudaranja oštrica ispunili su noć.
Potpuno usredotočena, Ellin je gledala naprijed. Sva njena pažnja bila je usmjerena na sljedećeg orka. Strijela je poletjela. Krik i hropac su joj potvrdili da je još jedna njena strijela pogodila cilj. Dio orka je pokušavao izmaći nevidljivoj prijetnji s leđa i uzvratiti napad. Nisu imali lukove, no poslužili su se bodežima. Ellin se pripila bliže uz deblo kada je nekoliko bodeža poletjelo u njezinom smjeru, a onda je brzo promijenila položaj. Čula je fijuk još jedne Legolasove strijele, te potom i sama otpustila sljedeću.
Zvuci bitke su se pojačavali. Eru, samo da je s Aragornom i ostalima sve u redu.
Kada je ubila još jednog orka, Ellin je shvatila da sljedeću strijelu više neće moći odapeti. Orci na začelju su se previše prorijedili i umiješali u bitku mačevima. Više nije smjela riskirati i gađati – mogla je pogoditi nekoga od svojih. Prebacila je lûk preko ramena i stala se hitro spuštati uz deblo. Kada su njene noge dotakle tlo, vidjela je da se upravo spustio i Legolas te s izvučenim mačem trčao naprijed. Pojurila je i s podignutom oštricom se obrušila na najbližeg orka. Dio njezine pažnje je obuhvatio situaciju u okolini. Kroz isprepleteno klupko mačeva i tijela, procijenila je da su sada brojčano podjednaki. Glamdring je blistao i sijao strah i smrt među orcima. Učinilo joj se da je čak vidjela i pokret Frodova Žalca.
Ork pred njom nije mogao parirati njezinoj brzini i ubrzo je pao posječen. Ellin je cijeli život vježbala s muškarcima i slabiju fizičku snagu je nadoknađivala brzinom i spretnošću. Često se njeno tijelo kretalo posve instinktivno, bez svjesnog odlučivanja o napadu ili obrani. Hitro se okrenula i blokirala udarac koji se spuštao prema njoj. Na čas je razabrala nečiji povik "Pazi!", no nije prepoznala glas. Dok je podizala mač za napad, osjetila je novi ubod straha. Samo da se nikom ništa ne dogodi.
Banda orka koja ih je napala nije im bila dorasla – uskoro je i posljednji ležao mrtav. Ellin se brzo ogledala oko sebe. Siluete njenih suputnika su je okruživale. Aragorn, Boromir, Legolas... njezin pogled je hitro prešao preko svih tamnih likova i s olakšanjem je shvatila da nitko ne nedostaje, kao i da su svi na nogama.
"Jesu li svi dobro? Je li netko ranjen?" upitao je Gandalf. Odgovorio mu je žamor glasova koji je potvrđivao da su svi dobro.
"Misliš li da su orci znali što nosimo, Gandalfe?" upitao je Frodo nakon nekoliko trenutaka tišine. Ellin mu je u glasu jasno čula tjeskobu.
Čarobnjak je malo razmišljao prije nego što će odgovoriti.
"Nije isključeno", rekao je polako, usput gladeći bradu. "Međutim, možda i nisu. U Maglenome gorju ima mnogo grupica i bandi orka koje napadaju putnike. Možda su jednostavno pomislili da smo obični putnici."
"Čudno je kako su nas uopće otkrili", spomenuo je Legolas zamišljeno. Ellin se na to namrštila, razmišljajući o zbivanjima toga jutra.
"Nisam sigurna, ali mislim da su imali ptice u svojoj službi kao špijune", rekla je ozbiljno. "Vidjela sam gavrane jutros kako nadlijeću njihov stari logor, a upravo smo te ptice čuli maločas. Možda je slučajnost, no možda i nije."
"Pa kako ćemo onda uopće moći ići naprijed ako Neprijatelj ima toliko slugu i vidi svaki naš korak?" uzviknuo je uplašeno Pippin.
"Ne boj se toliko, dragi moj Pippine", odgovorio je Gandalf i potapšao hobita po njegovoj kovrčavoj kosi. "Naravno da je opasno i da su sluge Neprijatelja brojne, ali nisu baš sve ptice i zvijeri u njegovoj službi. Upravo suprotno, mnoge su protiv njega jer osjećaju njegovo zlo."
"Ono jutros je bio splet nezgodnih okolnosti", dodao je Aragorn. "Naravno, bili smo spremni na razne opasnosti. Ali obećavam ti, dat ćemo sve od sebe da naši tragovi budu što bolje skriveni."
Ellin je znala da će svakim novim danom rasti opasnost da budu otkriveni; to nije bilo teško zaključiti nikome od njih. No Gandalfove i Aragornove riječi su, čini se, bar malo umirile hobite, iako su i sami bili svjesni opasnosti. Prisutnost čarobnjaka kojeg su znali odavno i graničara koji ih je vodio i štitio putem do Rivendella ulijevala im je bar malo sigurnosti.
"Sada ćemo požuriti odavde", nastavio je Aragorn. "Pokušat ćemo noćas prevaliti što je više moguće."
Međutim, to se nije pokazalo mogućim. Ubrzo nakon što su krenuli izašli su na otvoreno i nastavili su hodati uz sam rub šume. No tada je započela kiša. Oblaci koji su se nakupljali cijeloga dana napokon su počeli ispuštati svoj teret. Budući da se kroz gustu kišnu zavjesu u mraku nije vidjelo baš ništa, nisu mogli napredovati dalje i povukli su se u zaklon. Nastavak putovanja morao je biti odgođen do jutra.