Tijekom iduće dvije noći i dana putovanja Družina nije vidjela niti najmanjeg znaka prisustva orka. Naravno, i dalje su bili izuzetno oprezni – putovali su po noći, a po danu se odmarali. Nakon dijela puta koji ih je vodio ravničarskim, travnatim predjelom, naišli su na jedan stjenovitiji, brežuljkasti dio. S Maglenog gorja pružalo se mnogo takvih dužih obronaka koji su zadirali dublje u ravnicu. Kada su malo prije zore, dva dana poslije napada orka, naletjeli na zaklon koji je stvarala jedna strmo odsječena litica, Aragorn je dao znak za zaustavljanje. Iako su do svitanja mogli nastaviti još malo, mjesto je bilo isuviše dobro skrovište za logor a da bi ga zanemarili. Stijena kraj koje su se zaustavili imala je skoro posve ravnu i glatku površinu, a bila je okrenuta prema zapadu. Nije bila osobito visoka, jedva desetak metara, ali pružala se uvis na način da je nadnosila iznad tla malo prema naprijed, što je značilo da bi pružila i zaklon od kiše – ako ne bi puhao vjetar sa zapada, naravno. S južne strane stijena je u blagom polukrugu zavijala prema zapadu, štiteći ih tako i s te strane.

Dok su ostali počeli pripremati logor, Ellin se udaljila nekoliko metara, otišavši malo dalje od južnog grebena stijene. Još je bio skoro potpun mrak i hodala je oprezno, ali teren je bio uglavnom ravan i uspijevala je razaznati obrise oko sebe. Tada se zaustavila i izvadila svoju čuturicu s vodom i ručnik. Brzo je skinula odjeću, pa se još bržim pokretima istrljala vlažnom krpom po cijelom tijelu. Bilo joj je hladno, no te noći barem nije puhao vjetar, inače bi bila odustala od ovoga i odložila za sljedeći dan. Prošli put, iako je povjetarac bio sasvim lagan, bilo joj je mnogo hladnije. Kada je završila, istrljala se suhim ručnikom i hitro obukla novu tuniku. Sada, osvježena i u čistoj i toploj odjeći, osjećala se sjajno.

Kada se vratila, vidjela je da su Aragorn i Boromir upalili vatru; Aragorn je očito procijenio da su dovoljno zaklonjeni. Da sam znala, mogla sam malo pričekati i ugrijati vodu, bilo bi mi ugodnije, bila joj je prva pomisao kada je ugledala vatru, no onda samo slegnula ramenima. Nekom drugom prilikom. Nije joj bio prvi, a sigurno ni posljednji put da je bila u sličnim okolnostima, i već se odavno naučila životu na putovanjima pod raznim uvjetima – po kiši, vjetru i hladnoći.

Hobiti su počeli pripremati obrok, a Ellin je kleknula malo dalje i stala prati tuniku koju je nosila ranije. Povremeno je pogledavala prema Boromiru, koji je upravo razgovarao s Aragornom. Primijetila je da su njih dvojica sve češće razgovarali i prijateljski se zadirkivali, pa iako nije upitala Aragorna o detaljima, pretpostavila je da su izgladili nesuglasice i da su oštre Boromirove riječi na vijeću bile zaboravljene. Doista, otkako su krenuli na put, na Boromiru nije vidjela ni traga one oštrine i arogancije, što je bio njezin prvi dojam o njemu onoga dana na vijeću, i bilo joj je jako drago što je dojam bio pogrešan. Dok je završavala pranje tunike, zamišljeno je shvatila da je prilično zaokupljao njezinu pažnju – i više nego što je željela, i više nego što je vjerojatno bilo mudro. Sjetila se njihova susreta nakon njezinog samostalnog izviđanja. Pretpostavljam da nema visoko mišljenje o mojim sposobnostima, iako sam si za ono sama kriva. Ali nije me trebao izgrditi, pomislila je, uz lagano mrštenje. Boromir je najveći dio vremena provodio s hobitima i s Aragornom, i bila je sigurna da uopće ne obraća pažnju na nju. Vjerojatno bi se nasmijao da zna o čemu razmišljam. No dobro, valjda će me proći.

Dok su završili s jelom, posve se razdanilo. Vrijeme je bilo oblačno, ali ne previše hladno.

"Nadam se da neće opet kiša", rekao je Sam nakon jela, dok su bili okupljeni svi zajedno u logoru, sjedeći u krug. "Ona cijela noć pljuska mi je bila sasvim dosta."

Ellin se nasmiješila hobitu, a još više njegovom namrgođenom izrazu. Pa ipak, gunđanje nije zasjenilo veseli hobitski duh koji je i dalje izbijao iz njega. Sviđala joj se njihova vedrina.

"Slažem se s tobom", rekao je Gimli žustro kimajući glavom. "Ni ja nisam ljubitelj kiše. Zato je život u našim spiljama dobar – unutra nema kiše!" završio je smijući se.

"Kako može biti dobro kada ne možete vidjeti zvijezde?" upitao je Legolas, gledajući patuljka. "One su među najljepšim djelima Valara. Ne bih nikada mogao živjeti bez pogleda na zvijezde."

Ellin nije mogla ne složiti se s time. I sama je jako voljela promatrati te blistave svijetle točkice koje su sjale na tamnome nebu. Često su joj izgledale poput nekih dalekih, no ipak stalno prisutnih prijatelja. Pomisao da bi morala živjeti na mjestu odakle ih ne bi mogla vidjeti bila joj je neobična i rastužujuća.

"Pa, slažem se, lijepe su", odvratio je Gimli i slegnuo ramenima. "Ali u našim podzemnim gradovima također je lijepo."

"Ne sumnjam. Ali mislim da se ne bih mogao naviknuti", odgovorio mu je Legolas.

"Niti ja", dodala je Ellin.

"Ah, vilenjaci", rekao je Gimli i nasmijao se. "Samo vam je do pjevanja i mjeseca i zvijezda!"

"A patuljcima je samo do skrivanja u rudnicima i traženja dragulja i zlata", odvratio je Legolas, također u smijehu, uzvraćajući zadirkivanje.

"Nije točno!" uskliknuo je Gimli i naglo se uspravio kao da ga je netko ubo iglom. "Patuljci su vrijedni i pošteni i nije nam samo do gomilanja blaga. I uvijek ćemo se boriti za Međuzemlje!" rekao je vatreno.

"Naravno, dobri naš Gimli", rekao je blago Gandalf i spustio ruku na rame patuljka. "Nitko niti ne misli drukčije. Vidiš da se radi samo o šali."

"Samo sam htio da se zna", zagunđao je Gimli pa pomirljivo kimnuo prema Legolasu.

"Moj mlađi brat Faramir je jako volio promatrati zvijezde", javio se Boromir sa svoga mjesta. Većina se okrenula prema njemu, uključujući i Ellin. Nakratko je srela njegove sive oči te zadržala pogled na njegovom licu, na pravilnim linijama njegovih obraza i čeljusti. Zarobljavao joj je pogled i protiv njezine volje. Uz lagane trnce, osjetila je i kako joj je srce načas zalupalo brže, pa je zbunjeno oborila pogled.

"Često je i skicirao njihove položaje i pratio kretanje zvijezda lutalica", nastavio je Boromir. "Mislim da zna imena većine zvijezda koje vidimo."

"On je učenjak?" upitao je Frodo, nagnuvši se znatiželjno prema Boromiru.

"Htio je to biti još od djetinjstva – baviti se znanošću i poviješću", kimnuo je Boromir hobitu. "Međutim, dužnosti Namjesnikova sina bile su važnije i brojnije, pa su neki od dječačkih snova ostali neispunjeni. Danas je Faramir jedan od glavnih zapovjednika gondorske vojske."

"Nadam se da će imati prilike za ostvariti svoje snove jednog dana", rekao je Gandalf uz blagi osmijeh. "Još kad sam ga upoznao, dok je bio još mali dječak, vidio sam da je nadaren za znanost."

"Istina", kimnuo je Boromir. Na njemu se vidio ponos, kao i da mu je drago čuti Gandalfov kompliment njegovu bratu. "Znao je provoditi čitave dane u arhivama, proučavajući razne knjige i stare svitke, i tek bismo ga kasno navečer odvukli od tamo", dometnuo je smijući se.

"Nadam se da ću imati prilike vidjeti sve te arhive u Minas Tirithu", rekla je Ellin. "Čula sam tako mnogo o njima, naročito od Gandalfa."

"Da, u našim je knjižnicama pohranjeno veliko znanje", odgovorio joj je Boromir. "Ako dođeš u Minas Tirith i ako bude prilike, Faramir će ti sigurno pokazati sve što te bude zanimalo. On uživa u svemu tome ponekad i više od samih arhivara, rekao bih."

Ellin je kimnula i nasmiješila se. Doista je željela posjetiti Minas Tirith.

"Koliko su vam velike te knjižnice i šta sve ima tamo?" upitao je Pippin, širom otvorenih očiju, ispunjenih znatiželjom.

"Pa, odgovor na to pitanje bi mogao jako dugo potrajati kad bih ti išao sve nabrajati, dragi moj Pippine", odvratio je Boromir u smijehu. "Uglavnom, postoji mnogo knjiga o liječenju, o ljekovitom bilju, o mnogim drugim narodnim mudrostima prikupljanim stoljećima i tisućljećima. Postoji mnogo starih spisa, pjesama i umjetničkih djela raznih vrsta; brojni su zapisi o zvijezdama, planinama, morima i raznim prirodnim zbivanjima." Dok je govorio, na licu mu se pojavio ponosan izraz. "Mnogo je svitaka koji opisuju život naših predaka, sve do vremena Numenora, pa i mnogo dalje. Tu se čuvaju povijesni zapisi o vladarima i vladaricama Numenora, o njihovim velikim slavnim djelima, ali i o padu Numenora; također ćemo naći brojna djela o još starijim vremenima, tamo iz Prvog doba, zapise o Berenu, Tuoru, Turinu, kao i o drugim junacima. Cjelokupna povijest Gondora, detaljno prikazana, nalazi se u našim arhivama, i još mnogo toga."

Hobiti su djelovali ispunjeni strahopoštovanjem, a Merry je zinuo od čuda.

"To mora da je veliko i stvarno lijepo", rekao je zadivljeno. "Ispričaj nam nešto iz povijesti Gondora", zamolio je.

"Da, i ja bih htio čuti nešto iz povijesti", dodao je Frodo i kimnuo. Boromir ih je pogledao sa smiješkom, pa razmišljao nekoliko trenutaka. Svi su ga gledali s iščekivanjem.

"Znate li kada i kako su sagrađeni Minas Anor, Minas Ithil i Osgiliath?" upitao je, a hobiti su odmahnuli glavom. Gimli, držeći lulu u ruci i otpuhujući dim, nagnuo se prema naprijed, kao u iščekivanju; i on je djelovao vrlo zainteresirano. Ellin je, naravno, dobro poznavala povijest i znala veći dio te priče, no ipak se radovala što će je čuti još jednom. Osim toga, iz usta jednog Gondorca sigurno će zvučati još zanimljivije i drukčije nego što je čula do sada, a sigurno će čuti i nešto novo. Stavila si je ruksak iza leđa i udobno se naslonila, iščekujući početak.

"Gondor je osnovan još u Drugome dobu, 3320. godine", započeo je pričati Boromir. Kako je sjedio točno ispod stijene, i on se udobno smjestio, naslonivši se na nju. "Dok je oholi kralj Ar-Pharazon vodio veliku vojsku u napad na Valinor, Elendil je poveo Vjerne Numenorejce u Međuzemlje. Oni su uspjeli pobjeći prije no što je zbog napada Ar-Pharazona u velikoj osveti Erua i Valara Numenor potopljen, a izgled Arde zauvijek izmijenjen. U Međuzemlju, Vjerni su osnovali dva kraljevstva."

"Gondor i Arnor!" uskliknuo je veselo Pippin.

"Tako je", kimnuo mu je Boromir uz smiješak. "Elendil je kraljevao u Arnoru, a njegovi sinovi su vladali na jugu, u Gondoru. Tamo su započeli gradnju tri velika grada. Glavni grad je bio Osgiliath, izgrađen na obalama Anduina. Njegovo ime znači Zvjezdana tvrđava, a jedna od njegovih najljepših i najvećih građevina bila je Kupola zvijezda, gdje je bio smješten glavni palantir. Dugo su godina u Osgiliathu živjeli kraljevi, u prekrasnoj rezidenciji pod imenom Kraljeva kuća. Više mostova je povezivalo istočnu i zapadnu obalu, a na najvećem su čak bile sagrađene i kule. U gradu je bilo mnogo lijepih kuća s prekrasnim fasadama, mnogo kamenih volti, isklesanih spomenika i kipova, vrtova i fontana, a ulice su bile popločane bijelim kamenom. Taj grad je nekoć bio dragulj našega kraljevstva."

Boromir je nakratko je ušutio, zamišljen, ali nitko nije prekidao stanku. Hobiti su ga promatrali zaneseno i zadivljeno, očito pokušavajući zamisliti grad o kojem im je pričao. Ne po prvi put, Ellin je poželjela da je mogla vidjeti Osgiliath u doba njegova najvećeg sjaja.

"Iz Osgiliatha je jedna cesta vodila prema istoku, a druga prema zapadu. Na istoku, na jednoj visoravni među obroncima gorja Ephel Duath, sagrađen je Minas Ithil, čije ime znači Mjesečeva Kula. Bio je ograđen velikim bijelim kamenim zidinama, a unutar njih se nalazilo mnoštvo kuća, pretežno od bijeloga kamena. Najviša i najljepša kula imala je mnogo prozora."

"Čuo sam da su zidine grada mogle svjetlucati na mjesečini", rekao je Legolas.

"Da, zapisano je da je kamen od kojega su bile sagrađene odbijao svjetlost na takav način da je izgledalo da grad blago svijetli", potvrdio je Boromir.

"Fantastično", promrmljao je Merry tiho, sam za sebe. Izgledao je posve zapanjen.

"Međutim, kada su nazguli zauzeli grad i okaljali ga, sredinom Trećega doba, to se promijenilo", rekao je Boromir, malo sumornije nego do tada. "Više ne odražava mjesečevu svjetlost, već izgleda posve sablasno."

Malo je pošutio, a onda se opet razvedrio i nastavio pripovijedati.

"A zapadno od Osgiliatha, podno Mindolluina, sagrađen je Minas Anor", rekao je Boromir ponosno. "To ime znači Kula Sunca. Nijedan grad nije mu sličan, i nikada nijedan neću nazvati ljepšim. Sagrađen je na sedam razina, a svaka je malo manja i uža od prethodne. Glavni zid, onaj što okružuje prvu razinu, od istoga je crnog kamena kao i kula Orthanc, a sve ostale zidine i kuće su od kamena bijele boje. Zato ga još ponekad zovu i Bijeli grad. Dugi, uski kameni masiv – dio same planine – dijeli ga na dva dijela, a kroz njega su izdubljeni tuneli kako bi ulice mogle spajati dijelove grada. Glavna ulica vodi od prvoga kruga i polako se penje i vijuga kroz sve razine do posljednje, sedme. Ona se još naziva Citadela, i tamo su živjeli i žive vladari Gondora. Tamo je i Ecthelionova kula, u kojoj se nalazi prijestolna dvorana i prijestolje Gondora. Visoko, na njenome vrhu, vijori se zastava Gondora, a kada sunce izlazi kula blista poput srebra. Jesi li je vidio, Aragorne?" upitao je Boromir mekim glasom, iako je bilo posve jasno da se ne obraća niti Aragornu niti ikome drugome, i da ne očekuje odgovor. Ellin je vidjela da mu se pogled sasvim promijenio; znala je da više ne vidi nikoga od njih, ni stijene ni stabla u okolini, već svoj grad i Ecthelionovu kulu na jutarnjem suncu. Na licu mu se pojavio sasvim blagi osmijeh. Vilenjakinja je sklopila oči, pa i sama na čas otplovila u taj lijepi grad. Boromirove riječi su jasno oživile prizore o kojima je govorio. Kada ih je otvorila, Boromir se i dalje zaneseno smiješio. Njegove sive oči bile su pune topline, a način na koji je govorio o svojoj domovini i svome gradu doista ju je dirnuo. Naposljetku, Boromir se polako prenuo, pogledao svoje sugovornike i nastavio pričati. "Na svim razinama ima mnogo kuća, ulica i trgova, a fontane i drveće ukrašavaju grad. I eto, to vam je bila mala priča o Minas Tirithu, Osgiliathu i Minas Ithilu", zaključio je. "Izgrađeni su još krajem Drugoga doba, prije više od tri tisuće godina, malo prije slavne bitke u kojoj je Sauron poražen, a Gondor zatim zasjao punim sjajem. No nažalost, Sauron je kasnije vratio svoju moć, Minas Ithil je već dugo u rukama nazgula, a Osgiliath napušten."

Boromir je tada ušutio, i neko vrijeme nitko nije ništa govorio. Svi su još uvijek u mislima bili u Gondoru, poneseni Boromirovim opisima.

"To je bilo stvarno zanimljivo", prvi je progovorio Pippin. Hobit je djelovao zamišljeno i ozbiljno, još pod dojmom priče. "Volio bih da sam mogao vidjeti sve to o čemu si pričao. I zaista se nadam da će snaga i slava Gondora narasti kao nekad."

"Zajednički ćemo se potruditi da u tome i uspijemo", rekao je Aragorn, pogledavši prvo Boromira, a zatim Pippina. Bio je ozbiljan i Ellin je na trenutak imala dojam da se slika pred njom izmijenila; okolina i logor su izblijedili, graničar je nestao, a pred njom je bio kralj Gondora, dostojanstven i ponosan. Tada je trepnula i sve je opet bilo kao maločas: logor, stijena koja ih je štitila, poni koji je stajao malo dalje i mirno pasao, Družina okupljena oko vatre. Oblaci su plovili nebom, ali naoblaka se polako kidala i nije izgledalo da će padati kiša. No čarobna slika i dalje je ostala u njenom srcu.

"Jedva čekam vidjeti tvoj grad", rekao je Gimli Boromiru. "Zanima me vidjeti sve te velike zidine i vrata."

"Želiš ih usporediti s vašim načinom obrade kamena, zar ne?" upitao je Gandalf patuljka, namignuvši.

"Pa, naravno, a možda ću nakon razgledavanja i naučiti te ljude iz Gondora ponešto o gradnji", odgovorio je Gimli glumeći posvemašnju ozbiljnost, no kako se Družinom širio veseli smijeh, na kraju se i on počeo smijati.

"Ima li još takvih velikih gradova u Gondoru?" upitao je Sam.

"Poput Minas Tiritha? Ne, on je jedinstven po svom položaju i načinu gradnje, a i po veličini", odgovorio je Boromir. "Ima još naselja u južnom Gondoru, kako u unutrašnjosti tako i uz obalu, ali mnogo manjih. Pelargir je također velik, iako i on veličinom dosta zaostaje za Minas Tirithom. To je naša najveća luka, a ujedno se nalazi i na raskrižju više važnih cesta: one koja pristiže sa sjevera iz Minas Tiritha, one koja dolazi iz zapadnog Gondora, i one koja vodi prema istoku i jugu."

"On je zapravo smješten dosta sjevernije od ušća, zar ne?" upitao je Legolas.

"Točno", odvratio je Boromir, okrenuvši se prema vilenjaku. "Anduin je već jako širok u Pelargiru, te još širi južnije, a ušće je jedna velika delta – duga pedesetak kilometara i široka skoro isto toliko. Pelargir leži oko stotinu i pedeset kilometara od početka delte."

"Razumijem", kimnuo je Legolas. "Brodovima se može normalno ploviti od Pelargira do Minas Tiritha, pretpostavljam?"

"Da, pa čak i dalje na sjever, izuzev samo najvećih brodova i to kad zavlada jača suša i niski vodostaj. Anduin je vrlo širok i miran u donjem toku, pa njime plove mnogi brodovi. Velik dio trgovine između Minas Tiritha i južnoga Gondora odvija se upravo tim putem."

"Ali za putovanja prema zapadnom dijelu pretpostavljam da ipak više koristite ceste?" upitala je Ellin. Boromirovi opisi Gondora su je vrlo zainteresirali.

"Naravno", kimnuo je. "Postoji više cesta prema zapadnom i jugozapadnom Gondoru. Neke od njih vode i na istok. Na suprotnoj strani Anduina od one na kojoj se nalazi Pelargir započinje cesta koja vodi prema Porosu i dalje na jug, a jedna vodi od Porosa kroz Južni Ithilien sve do križanja nedaleko Minas Morgula. No nažalost, te istočne, ithilienske ceste vrlo se malo koriste zbog čestih napada orka i Haradrima, a veći dio našeg naroda izbjegao je iz toga kraja."

"Kada uspoređujem predjele Gondora u kojima sam boravio, Ithilien mi je svakako najljepši među njima", rekao je Aragorn, uz blagi osmijeh na licu. Očito se prisjećao svog boravka u Gondoru. "Rječice, vodopadi, livade, klisure, doline i šume... priroda je tamo prekrasna."

"Da, Ithilien je predivan", složio se Boromir. "Ja najviše volim Minas Tirith – to je moj grad. Ipak, mislim da bih mogao živjeti bilo gdje u Gondoru, to je moja domovina i volim sve njene krajeve."

Ellin se malo zamislila. Na isti način, ona je voljela Rivendell. Pogled na njenu dragu dolinu, kada bi se vraćala nakon dužih izbivanja, uvijek bi joj zagrijao srce. Bila je više puta u Lothlorienu, a ti boravci su znali trajati i po nekoliko mjeseci, no usprkos ljepoti te zemlje više je voljela Rivendell.

"A koliko je dugačak taj Anduin?" upitao je Pippin radoznalo.

"Duži no što možeš i zamisliti, dragi hobite", odgovorio mu je Gandalf u smijehu. "Izvire daleko na sjeveru, tek malo niže od krajnjeg sjevernog završetka Maglenoga gorja. Teče od sjevera prema jugu, prolazi uz cijeli Mrkodol, pa vijuga pustim krajevima omeđujući s istoka Rohan, i najzad kroz Gondor sve do mora. Dug je malo više od dvije tisuće kilometara. Pretpostavljam da nisi proučio zemljovide u Elrondovoj kući prije nego što smo krenuli?"

Gandalf je na kraju pokušao zvučati strogo, promatrajući poprijeko hobita ispod svojih gustih obrva, ali oči su mu bile vesele, a na usnama mu je titrao osmijeh. Međutim, Pippin nije ni primijetio čarobnjakov tobože strogi ton. Zinuo je u čudu, posve impresioniran opisom veličanstvene rijeke.

"A ja sam mislio da je naš Brandywine velik", rekao je u jednom dahu, i dalje zadivljen.

"Pa Brandywine i jest velik u usporedbi s brojnim drugim rječicama i potocima u Shireu", kimnuo mu je Gandalf, "no ima i mnogo većih rijeka izvan tvoga zavičaja, kao što vidiš."

"Pippine, kada se vratimo u Shire, poklonit ću ti veliki zemljovid", dobacio mu je veselo Merry. "Možeš ga uokviriti i staviti na zid, valjda ćeš naučiti štogod."

"Ma nemoj! A ti si kao dobar u zemljopisu. Ni ti nemaš pojma!" odvratio je Pippin i pokušao pogoditi prijatelja svojom vrećicom s duhanom – najbližim predmetom koji mu je bio pri ruci – glumeći ljutnju. Merry se sagnuo i s lakoćom izbjegao projektil, pa pokupio vrećicu s tla.

"Sada ti je više ne vraćam!" uskliknuo je i brzo je strpao u džep.

"Vrati mi je!" uzviknuo je Pippin i skočio do drugog hobita, pokušavajući doći do svoje dragocjene vrećice. Ellin je prasnula u smijeh gledajući njihovo zadirkivanje i natjeravanje, kao i većina prisutnih.

"Dok se vi bavite gađanjem i duhanom, ja ću lijepo odspavati", rekao je Sam zijevajući.

"I ja također", dodao je Frodo, protegnuvši se. "Krajnje je vrijeme za malo odmora."

I ostala dvojica hobita tada su se umirila, uz Pippinovo mrmljanje i obećanje da neće odustati, već vratiti "svoje vlasništvo" dok Merry ne bude pazio.

Osim Gimlija i Legolasa koji su krenuli preuzeti prvu smjenu straže i svi ostali su se počeli spremati na spavanje. Ellin se smjestila u svoju vreću za spavanje, ali nije odmah zaspala. Razmišljala je o svemu što je čula o Gondoru. Boromirovi opisi Minas Tiritha nisu je mogli ostaviti ravnodušnom. Predivno. Nadam se da ću vidjeti taj grad, pomislila je sa smiješkom. Oduvijek je voljela slušati priče iz povijesti i o dalekim krajevima koje još nije poznavala.

Nagnula je glavu na stranu i nakratko pogledala prema Boromiru. Sjedio je na svom ležaju i tiho razgovarao s Aragornom, koji je sjedio pokraj njega. Bio joj je okrenut lijevom stranom. Na trenutak, kroz naoblaku koja se kidala, pokazalo se sunce i njegove zrake su obasjale Boromirovo lice. Pod tom zlaćanom svjetlošću izgledao joj je mlađe. Kada je i on legao i smjestio se tako što joj je okrenuo leđa, istovremeno je osjetila žaljenje ali i neku vrstu olakšanja; njegovo lice ju je ionako posve smućivalo. Brzo je zatvorila oči, odlučna zaspati što prije.

Utonula je u san zamišljajući Minas Tirith obasjan suncem.

-x-x-x-

Kada se Boromir probudio, još je bio dan. Razvedrilo se i sunce je sjalo nad zapadnim horizontom. Osvrnuo se i malo dalje ugledao Gimlija i Merryja na straži. Aragorn i Gandalf također su bili budni. Malo se protegnuo, još uvijek malo pospan, pa polako ustao i umio se.

Do zalaska sunca, svi su bili na nogama. Nakon doručka je, po običaju, nastavio vježbati mačevanje s hobitima. Ostali su sjedili okolo, odmarali se ili se polako pripremali za nastavak puta. Čuo je kako Gimli razgovara s Gandalfom o mogućim pravcima njihova putovanja. Patuljak je želio proći kroz Moriju kako bi napokon vidio svoje rođake od kojih odavno nije imao nikakvih vijesti. Boromir nije imao niti najmanje želje proći kroz te duge, mračne rudnike. Moria je odavno bila na zlu glasu – pričalo se da je u njoj probuđeno neko užasno, bezimeno zlo. Otkako su patuljci bili istjerani i orci zavladali Morijom, putevi tim dijelom gorja su postali još nesigurniji. Kako je Gloin izvijestio na vijećanju, Balin je s dijelom njihovog naroda ponovno došao u to patuljačko kraljevstvo, ali nakon što već nekoliko godina nije bilo vijesti iz Morije, Boromir je pretpostavio da ih je zadesila zla sudbina u ratu s orcima; bojao se da su sve Gimlijeve nade uzaludne. Kada je čuo kako Gandalf odgovara Gimliju da ne želi ići kroz Moriju, malo mu je laknulo. Prijevoj Caradhrasa, bez obzira na sve teškoće uspona, zimu i snijeg, činio mu se boljim rješenjem; tamo barem nije bilo bića od kojih se ledila krv u žilama.

Kada bi mogao birati, najradije bi išao Rohanskim vratima i potom Rohanom; to je bio put kojim je išao u Rivendell. Pa iako je Rohan bio saveznik Gondora, bio je svjestan da tim putem ne mogu proći. Rohanska vrata bila su preblizu Isengarda i znao je da je Saruman sada zacijelo već kontrolirao taj prolaz i Isenske gazove. Sarumanova izdaja ga je iznenadila, kao i sve ostale. U sebi je opsovao bijeloga čarobnjaka. Već su imali dovoljno nevolja, a činilo se da se još gomilaju.

"Što je ono?" Začuo je Gandalfov glas. Iako je naizgled zvučao mirno, Boromir je jasno razabrao prikrivenu napetost u čarobnjakovu glasu i okrenuo se prema njemu. Slijedio je Gandalfov pogled i na jugu, na pretežno vedrom nebu tek mjestimice prošaranom bijelim oblacima, ugledao jedan oblak tamniji od ostalih. Iako nije mogao objasniti što, nešto na njemu bilo je... čudno. To mu se učinilo kao najprikladnija riječ, iako ni ona nije sasvim dobro opisivala oblak.

"Ma ništa, to je tek oblak", rekao je Gimli i odmahnuo rukom.

"Kreće se prilično brzo", primijetio je Boromir tiho, ne skidajući pogled s neobičnog oblaka. Nešto nije bilo u redu. "I to protiv vjetra."

I drugi su stali, ostavivši ono što su radili do tada, i zagledali se u nebo. Ellin se popela na jednu povišenu stijenu i netremice gledala prema jugu. Legolas je također kroz malo stisnute kapke zurio u tamni oblak. Boromir nije mogao razabrati nikakve detalje, ali znao je da vilenjaci imaju oštriji vid od ostalih.

"To su crebaini, iz Dunlanda!" povikali su Ellin i Legolas, skoro u isti glas. Bile su to vrane koje su živjele daleko na jugu, u Dunlandu i okolici Isengarda. Njihovo prisustvo u ovim krajevima bilo je u najmanju ruku neobično i uznemirujuće.

"Sarumanovi špijuni!" uzviknuo je Gandalf, dok je "oblak" rastao i nastavio im se približavati. "U zaklon!"

Zahvaljujući oštrom vidu dvoje vilenjaka imali su dovoljno vremena ukloniti tragove svog logora i požuriti kako bi se sakrili među drvećem i grmljem. Ležeći na tlu, Boromir je kroz isprepletene grančice grmlja promatrao prema nebu. Vrlo brzo su ih nadletjele velike crne ptice i nastavile svoj let dalje prema sjeveru. Međutim, iako su im brzo nestale iz vida, Aragorn je dao znak da ostanu nepomični. Ionako je padala noć i uskoro će se naći pod zaštitom mraka; sada je bilo mudrije ostati skriven za slučaj da se neki od crebaina vrate. I doista, desetak minuta kasnije, Boromir je ponovno začuo lepet krila. Crne prilike, sada već slabije vidljive naspram sve tamnijeg neba, vraćale su se prema jugu. Procijenio je da ih je manje nego prvi put. Možda su se podijelili, zaključio je zamišljeno.

Kada je nešto kasnije pao mrak, najzad su polako izašli iz svog zaklona. Jedinu slabašnu svjetlost bacao je mjesec, čiji je srp tih dana polako rastao i približavao se prvoj četvrti. Pippin, koji mu je maloprije dok su bili skriveni izgledao najuplašeniji od četvorice hobita, sada je stajao blizu njega i Boromir mu je spustio ruku na rame i nasmiješio se, ohrabrujući ga na taj način.

"Morat ćemo biti još oprezniji", rekao je Gandalf. "Prilično sam siguran da nas nisu primijetili jer smo na vrijeme izbrisali tragove logora i oni su samo proletjeli dalje. Međutim, ubuduće ćemo morati još više paziti i logorovati samo na dobro zaštićenim mjestima."

"Nećemo uvijek naći takvo mjesto", primijetio je Boromir, jer je to dobro znao iz iskustva.

"Morat ćemo barem pokušati, pa makar to značilo da ćemo sporije napredovati prema jugu", odvratio mu je Aragorn.

"Znam", kimnuo je Boromir. "Dakle, krećemo dalje."

Nastavili su put. Ovaj je događaj samo potvrdio da prolazak Rohanskim vratima ne dolazi u obzir. Do početka uspona na Caradhras trebali su putovati još otprilike desetak dana i Boromir se nadao da će ih pratiti oblačno vrijeme. Mjesec je rastao i njegova svjetlost bi se za njih mogla pokazati opasnom.

-x-x-x-

Boromir je još jednom provjerio okolinu, a onda se vratio na stražarsko mjesto, bliže logoru. Prošle su noći putovali mirno i bez opasnosti, a dolaskom dana sklonili su se u šumu. Iako niti jednom nisu više vidjeli crebaine, toga dana nisu palili vatru.

Ostali članovi Družine su spavali, osim Ellin koja je bila s njime na straži. Stajala je mirno uz jedno stablo i budno promatrala okolinu. Kada se vratio, upitno ga je pogledala.

"Sve je čisto", rekao je tiho i kimnuo. Stao je blizu nje i usmjerio pažnju na šumu i zvukove oko njih. Ipak, uskoro je otkrio da jedan dio njega razmišlja o vilenjakinji koja je stražarila s njim.

Zbunjivala ga je, još od početka. Nikada nije očekivao da bi jedna žena pošla na tako opasnu misiju ili pak u rat. Pa ipak, Ellin je krenula i, procjenjujući je, zaključio je da je čvrsta i nepokolebljiva. Otkako su krenuli iz Rivendella, nije se žalila na umor, hladnoću, kišu, niti išta drugo. S lakoćom je pratila tempo hodanja, a njegovo iskusno oko odmah je uočilo da je doista vična životu na ovakvim putovanjima u divljini i vješta u borbi, kao što mu je i bila spomenula u Rivendellu. Utoliko više ga je iznenadila greška koju je počinila prije tri dana u izviđanju.

I bila je lijepa. I tajanstvena. Nije znao što je pokreće, nije znao koji su bili njeni motivi za borbu. A želio je saznati.

Boromir se okrenuo prema njoj i kratko je promotrio. Kao i uvijek, kosa joj je bila spletena u čvrstu pletenicu. Preko debele tunike nosila je zimsku jaknu od meke kože koja joj je sezala do pola bedra. Nije bilo osobito hladno pa nije bila ogrnuta plaštem. Odjeća joj nije imala nikakvih ukrasa, već je bila jednostavna i funkcionalna. Na rukama su joj bile tamnosmeđe rukavice, iste nijanse kao i jakna. Bila je naizgled opuštena, ali on je dobro poznavao tu vrstu stava. Oči su joj stalno prelazile preko okoline, a desna ruka joj nije bila daleko od mača.

Ellin mu je uzvratila nakratko pogled, pa opet brzo pogledala na drugu stranu. Kao i svaki put, njezine zelene oči iznova su ga zadivile. Izgledala je posve mlado, poput tek stasale djevojke, i opet se upitao koliko joj je godina i što ju je potaklo da krene na ovaj put.

"Vješta si s mačem", spomenuo je, misleći pri tome na borbu s orcima otprije tri dana. U takvim prilikama, rijetko koji detalj mu je ikada izmicao, pa tako ni te večeri, usprkos sumraku i gužvi. Uvijek je zapažao što čine njegovi suborci i pamtio ono što je važno za kasnije.

Ellin se kratko osmjehnula.

"Mač mi je oduvijek bio ispred lûka", odgovorila je. "Hoću reći, i s lûkom sam mnogo vježbala i prilično sam dobra i s njim. Ipak, mač mi je draži. Čini mi se da je teži i zahtjevniji za savladati, i da traži više napora od cijelog tijela. Ali baš zato ga volim", završila je, lagano dodirnuvši dršku svog mača. Korice su bile prilično jednostavne izrade, no sama drška je bila vrlo lijepo oblikovana, a sjajna crna jabučica bila je ukrašena srebrnim vilenjačkim runama.

Boromir joj je polako kimnuo. Njezino objašnjenje zašto preferira mač bilo mu je zanimljivo i sviđalo mu se.

"Ja se mogu u nuždi poslužiti lûkom, ali nisam naročito spretan s njim", rekao je. "I slažem se s ovim što si rekla o maču i zahtjevnosti vježbanja. Doduše, poznajem mnoge strijelce koji se ne bi složili s time", dodao je uz lagani osmijeh.

"I ja također", kimnula je.

"Svoj prvi mač sam dobio kada mi je bilo sedam godina", rekao je Boromir. "Naravno, bio je malen i drven, ali meni je izgledao veličanstveno i osjećao sam se kao kralj."

"Mogu zamisliti", odvratila je Ellin, nasmijavši se. Lice kao da joj je tog trenutka zablistalo. "Čuvaš li ga još uvijek?"

"Da, spremljen je u nekoj od kutija skupa s još nekim stvarima iz djetinjstva. Većinu njih nisam pogledao godinama i više nisam ni siguran gdje se točno nalaze, ali imam ih. Naravno, mač je pun ogrebotina, a nedostaje mu i komad vrha. Dobro da je i ostao čitav koliko sam vježbao s njim. Koristio sam svaki trenutak."

Boromir se nasmiješio razmišljajući o tome malome maču, prvom koji je ikada imao. Sačuvao ga je iz nostalgije, kao uspomenu iz djetinjstva, zajedno s još nekim sitnicama. Jedna od njih bila je škrinjica sa zbirkom posebnih kamenčića koju su prikupili on i Faramir. Sve je to jednom želio pokazati svome sinu – ako ga bude ikada imao.

"Ja sam počela vježbati kad mi je bilo šesnaest godina", odvratila je Ellin. Nije mu promaklo da je malo zastala prije nego što će nastaviti. "Aragorn i još neki dječaci s kojima sam odrasla započeli su nekoliko godina prije mene, i sjećam se da sam ispočetka mislila kako nikad neću biti ni upola spretna kao oni."

"Vjerojatno smo se svi osjećali slično u početku", rekao je Boromir, no zapravo je razmišljao o onome što je napomenula o odrastanju. "Odrasla si s Aragornom, kažeš?" upitao je, kao usput.

"Da", odgovorila je. "On je dvije godine stariji od mene, a i on je odmalena živio u Rivendellu, s majkom. Poznamo se otkad smo bili mala djeca."

Boromir joj je kimnuo i zagledao u okolnu šumu, pažljivo je motreći i usput razmišljajući. Dvije godine je mlađa od Aragorna. Znači, njoj je osamdeset i pet. Znao je da su vilenjaci odrastali nešto sporije od ljudi i da je ona zapravo po njihovim mjerilima još vrlo mlada. Njezina mladost ga je iznenadila. Budući da su bili besmrtni, vilenjake je uglavnom doživljavao vrlo starima.

Neko vrijeme su šutjeli. Poslijepodnevni trenuci su polako odmicali. Šuma oko njih bila je prilično tiha, tek je povremeni trk poneke male šumske životinjice narušavao tišinu. U nekoliko metara udaljenom logoru članovi Družine mirno su spavali. Sunce je plovilo nisko na nebu.

"Volim kad je sunčano", rekla je Ellin, gledajući uvis. Sunčeve zrake su se provlačile kroz gole grane bjelogorice i padale na njih, stvarajući na tlu zanimljive igre svjetla i sjene.

"I ja", odvratio je Boromir. "Volim proljeće."

"Kakvo vrijeme obično vlada u Gondoru?" upitala je Ellin, pogledavši ga s izrazom znatiželje na licu. "Vi ste ipak smješteni podosta južnije od Rivendella, pa pretpostavljam da je klima toplija i blaža."

"U pravu si", kimnuo joj je. "Zime su blage, a ljeta topla. No nije prevruće, jer budući da između Minas Tiritha i mora leži velika ravnica, svježi vjetrovi s mora dopiru sve do nas i ublažuju ljetne vrućine."

"Zvuči mi jako lijepo", rekla je i osmjehnula se. "Moj rodni Rivendell, kao i drugi sjeverni krajevi u kojima sam povremeno boravila su hladniji, naravno. Zimi često ima i mnogo snijega. Meni su ipak draži topliji dani, a naročito jesen."

"Jesen? Neobično. Onda si jedna od rijetkih, jer većina ljudi koje znam najviše voli proljeće ili ljeto", rekao je Boromir. "Zašto baš jesen?"

Ellin je malo nakrivila glavu, kao da razmišlja prije no što će odgovoriti.

"Znam da je jesen doba kada se dani skraćuju i priroda se nekako uspavljuje. Postaje hladnije i ima mnogo dosadnih kiša, ali ipak, jesen je i lijepa... lišće postaje zlatnožuto i crveno, šume izgledaju kao da su posute zlatom, sve boje su nekako meke i tople... Uvijek sam najviše voljela promatrati zalaske sunca u jesen, s one terase gdje smo održali vijećanje. Sjećaš je se?" upitala je Ellin, i odmah je zaneseno nastavila kad joj je kimnuo. "Kamen koji je ograđuje je zlatno-crvenkast, baš poput lišća u to doba, a u lijepim danima i nebo na zapadu je nakon zalaska sunca zlatno. U tim trenucima, činilo bi mi se kao da sam u nekom posebnom prekrasnom vremenu i svijetu."

Promatrajući je dok je govorila, Boromir je iznenada osjetio snažnu želju da je povede u šetnju šumama Ithiliena u jesen, ili pak Minas Tirithom u predvečerje, dok se niz Mindolluin spuštaju zrake zalazećeg sunca.

"Lijepo si to opisala. Da, i jesen je lijepa", kimnuo je. "No meni je ipak proljeće najdraže, kada se zazelene sva polja i šume što okružuju moj grad."

"Nadam se da ću uskoro vidjeti Minas Tirith. Onaj opis, kada si jučer si pričao o njemu, bio je predivan. Sve sam mogla zamisliti, i poželjela sam se naći tamo", rekla je.

Bilo mu je drago što je tako osjećala i što joj se njegova priča svidjela. Ellin se tada okrenula i rukom mu dala znak da sada ona ide u još jedan obilazak oko logora, kao što su činili svakih petnaestak minuta. Dok se udaljavala, kretala se posve nečujno. Promatrao je njezinu vitku figuru sve dok mu se među drvećem nije izgubila iz vida.

Pojavila se nekoliko minuta kasnije i odmah dala znak da je sve u redu.

"Nikada nisam bila južnije od Lothloriena, zapravo, a i to je prilično daleko na sjever od tvoje domovine", rekla je Ellin kad je opet zauzela svoje mjesto. "Jako volim Lothlorien, lijep i čaroban na svoj način – mnogima je upravo to najljepši kraj u Međuzemlju – ali meni je moj Rivendell ipak draži."

Promotrio ju je malo iznenađeno.

"Živjela si u Lothlorienu?" upitao je.

"Jesam", odvratila je i znatiželjno ga pogledala, kao da je osjetila njegovo čuđenje, ali nije rekla više ništa.

Boromir joj nije odgovorio odmah, već je malo razmišljao o toj vilenjačkoj zemlji. Čak i u doba najveće moći Gondora, kada su njegove granice sezale daleko na sjever gdje se danas nalazio Rohan, te dvije zemlje nisu graničile jer je Lothlorien ležao još sjevernije. Danas je ime Lothlorien u Gondoru bilo tek odjek sjećanja na daleku vilenjačku zemlju na sjeveru. Mnoge drevne predaje su padale u zaborav i Boromir je znao da je ime Lothlorien čak ponekad budilo strah i nelagodu, jer su se neki ljudi bojali vilenjaka i njihovih čarolija, a naročito Gospodarice šume o kojoj su se pričale razne legende.

Boromir se nije nikad bojao tih priča niti se uzrujavao oko njih. Dok je ovih dana razmišljao o mogućim putevima kojima će Družina ići, znao je da bi jedan od njih mogao voditi i kroz Lothlorien. Zapravo, čak je i priželjkivao da prođu kroz tu zemlju jer ga je kopkala znatiželja; htio je upoznati Lorien i saznati više o njemu i o vilenjacima. Prije no što je upoznao Ellin i Legolasa, vilenjake je smatrao zatvorenim narodom. Sada, upoznavši dvoje vilenjaka, zanimalo ga je što će otkriti o njima.

"Koliko vilenjaka živi tamo?" upitao je. "Kakva je njihova zemlja, kako su organizirani?" Naumio je saznati što više o njima.

"Pa, samo u glavnom gradu, Caras Galadhonu, koji je smješten duboko u središtu šume živi nešto više od dvije tisuće vilenjaka", odgovorila je Ellin. "Ima još nekoliko manjih naselja, pretežno raspoređenih prema vanjskome rubu šume, radi bržeg odgovora na eventualni vanjski napad, iako nisu na samoj granici. Postoji i nekoliko naselja u središnjem dijelu, nedaleko toka Celebranta."

"Kako su povezani?"

"Između svih naselja postoje šumske ceste", nastavila je. "Uglavnom su dovoljno široke da više konja mogu jahati usporedo, za slučaj da su potrebni pokreti veće vojne snage. Postoje i staze koje služe kao prečice za glasnike u slučaju hitnoće."

"Razumijem." Kimnuo je. "I kolikom snagom raspolažu, prema tvojoj procjeni?"

"Cijeli Lothlorien?"

"Da."

Ellin je malo razmišljala, uzdignutih obrva.

"Pa, kada bi okupili cjelokupnu vojsku..." Još je malo zastala, zamišljenog izraza, računajući. "Blizu tri tisuće, rekla bih. Ali kao što možeš zaključiti, svi oni žive u više različitih naselja. Ako bi se svi okupili na samo jednome mjestu, to bi značilo da bi sve drugo ostalo nebranjeno."

Lijepa brojka, pomislio je Boromir. Malo je oklijevao, a onda ipak odlučio iskušati reakciju vilenjakinje pred njim.

"Orci su često pljačkali istočni Rohan, odnosno Gondor prije toga, i ubili mnogo nedužnih. Da je samo polovica te vojske došla u pomoć i udružila se s ljudima, bila bi to dovoljna vojna sila da zbriše orke iz Sumornih zemalja za više stoljeća unaprijed", rekao je, tobože nehajno, promatrajući šumu. Ipak, iako je nije gledao, pozorno je pratio njezinu reakciju. U razgovoru s nekim čovjekom, ovu bi misao izrekao sasvim drukčije; sada ga je zanimala reakcija jednog pripadnika vilenjačkog naroda na te riječi. Krajičkom oka je vidio da joj je lice ostalo mirno, ali istovremeno je vidio kako je visoko i ponosno podigla glavu.

"Pa, dok su orci napadali Rohan, odnosno Gondor", progovorila je napokon Ellin čvrstim glasom, gledajući ravno pred sebe, "mnoge su njihove čete napadale i Lothlorien, pa su vilenjaci često bili zauzeti obranom vlastitih granica." Nakratko je zastala, a Boromir je znao je da se osjećala malo izazvanom; vjerojatno bi se svaki vilenjak osjećao. U njihovim prvim razgovorima bila je malo nagla, ali sada je usprkos određenoj napetosti odgovorila mirno. Dakle, znaš se kontrolirati, i nisi uvijek brzopleta, pomislio je. Nakon nekoliko trenutaka ipak je podigla pogled prema njemu. "Što se pak tiče pomoći Rohanu i Gondoru, vratimo se pet stoljeća u prošlost... Kada je Eorl jahao sa sjevera u pomoć Gondoru i došao u predjele zapadno od južnog Mrkodola i Dol Guldura, njegova se vojska našla na otvorenom prostoru, posve vidljiva Nazgulima i vojsci orka koja se nalazila u Dol Gulduru. Ili bolje rečeno, bila bi posve vidljiva da se nešto nije dogodilo."

Boromir je kimnuo. "Znam što se dogodilo", odgovorio joj je. "Od pogleda Neprijatelja ih je sakrila magla koju je poslala Gospodarica šume."

Sjećanja na taj događaj bila su dobro sačuvana. Nitko od Gondoraca niti Rohanaca nije imao ni najmanje iluzija što bi se dogodilo da ih Galadriel tada nije zaštitila. I Boromir je to dobro znao. Pa ipak, i dalje je razmišljao o vilenjacima, savezima i nepostojanju istih.

Prije nego što je Ellin rekla išta više pitao se hoće li možda spomenuti i to da su vilenjačka kraljevstva često napadali i divlji ljudi s istoka – narod koji je bio posve dalek i različit od njegova – ali ipak ljudi. To je moglo izazvati nepovjerenje vilenjaka. I zbog tih napada, pitao se nisu li ih većina vilenjaka izjednačavali i generalizirali; ta pomisao ga je uvijek ljutila. A je li ona generalizirala? Nije to izrekla na glas, ali mogla je misliti tako. Želio je saznati.

"Ne sumnjam da su i Lothlorien i Mrkodol pretrpjeli mnogo napada. I znam da ih nisu napadali samo orci", rekao je naglasivši posljednje riječi, pa zastao i sačekao, htijući da ona shvati što je želio reći. Ellin se okrenula prema njemu i pogledala ga u oči, pa ozbiljno kimnula. "Ali, ljudi iz Gondora nisu poput onih s istoka i juga koji su u Sauronovoj službi. Zanima me, jesu li svi vilenjaci svjesni toga?"

Dok je čekao da ona odgovori, Boromir se pitao zašto mu je toliko stalo do njezinog sljedećeg odgovora.

"Ja jesam. Mnogi jesu", polako je rekla, i onda zastala kao da razmišlja kako nastaviti. "Ali... kada bi zaratio s jednim klanom patuljaka, na primjer, i kada bi još jedan njihov klan stao uz tvoje neprijatelje, i kada bi se kroz povijest to više puta ponovilo, bi li bio oprezan u dodiru sa svim patuljcima? Bi li bio oprezan u sklapanju saveza i drugim kontaktima?" upitala je, ozbiljno ga gledajući.

Dobro uzvraćaš, pomislio je. Pitanje je, naravno, imalo smisla.

"Bio bih oprezan, naravno", odgovorio je. "Da nisam oduvijek bio oprezan, kao i moji preci prije mene, od teritorija Gondora bi danas preostalo i mnogo manje. Ipak, ja u neke saveze ne sumnjam."

Zadnja rečenica mu je zvučala je malo odsječnije nego što je namjeravao. Ellin je kratko i oštro uzdahnula, pa stisnula usne, ne odgovorivši ništa. Spustila se tišina koju je osjećao kao uteg koji je ležao na njima oboje.

"Znaš, nisi jedini koji je razmišljao o svemu tome", rekla je Ellin naposljetku, a glas joj je bio sasvim neznatno obojen sjetom. "Ja sam često znala pomisliti kako nepovjerenja u ovom našem svijetu ima i previše, a iz toga se nepovjerenja mogu izroditi druge loše stvari. Ne sviđa mi se to." Potom se okrenula prema njemu. "Govoreći o savezima, sumnjaš li u vilenjake?" upitala je. Okrenuo je glavu prema njoj i promotrio je nekoliko trenutaka. U njezinim očima niti glasu nije bilo izazivanja, samo otvoreno pitanje.

"Samo želim saznati što sve čine", odvratio je Boromir, i to je bila istina. Znao je da su se vilenjaci uvijek borili protiv Saurona i njegovih slugu; međutim, želio je proniknuti i dublje, naći odgovore na pitanja koja su ga mučila.

"Čine sve što je u njihovoj moći, u to ne sumnjaj", rekla je ozbiljno. "Ja sam mlada i samo sam jedan mali borac u vilenjačkoj vojsci, ni po čemu poseban i značajan. I samo zato što sam slučajno Elrondova nećakinja, imala sam prilike iz prve ruke saznavati neke odluke i poteze vilenjačkih vladara; inače ne bih saznala. Pa iako i ne znam sve planove i sve uzroke, u jedno sam sigurna: svaki potez vilenjaka, svaka odluka vilenjačkih gospodara, sve je oduvijek bilo usmjereno protiv neprijatelja, čak i ako se to ne vidi na prvi pogled, već tek dugoročno."

Dugoročno, ponovio je Boromir u sebi. Ta ga je riječ potakla na razmišljanje o razlikama među njima, među njihovim narodima. Naši životi su kratki, zar ne znaš? Ljudi se moraju boriti danas kako bi obranili one koje vole. Nama vrijeme protječe drukčije. Upitao se što je jednom vilenjaku značilo jedno desetljeće, ili čak i stoljeće. Tek kratak trenutak?

Njezin pogled koji je još ležao na njemu ga je trgnuo i podsjetio na ono o čemu su razgovarali.

"Vjerujem ti. Znam da se borite protiv neprijatelja", rekao je i kimnuo. "Narod Gondora će do zadnjeg čovjeka činiti isto, baš kao i narod Rohana. Želim da se to zna."

Nije dometnuo da je, iako joj je doista vjerovao, u njemu ostao i osjećaj žaljenja jer mu se činilo da ne može izbrisati otuđenost i nerazumijevanje.

"I ja tebi vjerujem", rekla je Ellin polako. "Isto tako, nadam se da ćeš na ovom putovanju imati prilike upoznati vilenjake, kao i da ćeš otkriti štošta o njima." Malo je pošutjela, pa ga prodorno pogledala. "A možda i o sebi."

Tada se okrenula na drugu stranu i oborila pogled. U trenutku je zvučala izazivajuće, baš kao što je on njoj uputio prvi izazov na početku razgovora, no onda je jasno osjetio uzmicanje. Lice joj se malo namrštilo, a dok je okretala glavu primijetio je da je ponešto nervozno ugrizla donju usnicu. Zatvorila se i povukla, i nije je upitao što je željela reći.

"Pa, vidjet ćemo", rekao je neodređeno i odmahnuo rukom. Nije je pitao više ništa. Ionako već duže vremena nijedno od njih nije bilo u obilasku oko logora, pa joj je dao znak da će on sada poći.

Dok se tiho kretao šumom i budno ispitivao ima li opasnosti, Boromir je razmišljao o njihovom razgovoru. Neke odgovore koji su ga zanimali je dobio; neki mu se pak nisu svidjeli.

Dok su razgovarali, Ellin mu se činila na trenutke čak i bliska, u nekim temama su se odmah razumjeli, kao da je kolega suborac kojeg poznaje dugo. Pa ipak, bila mu je istodobno i daleka, strana. Vilenjakinja. Kao da je samo ta jedna riječ predstavljala i sažimala sve razlike.

Zbunjeno je trepnuo, shvativši da želi da razlike nestanu.

U okolini je bilo sve u redu i uskoro se vratio. Ellin se samo kratko osmjehnula, ponešto nervozno i usiljeno. Njihova je smjena bila pri kraju i znao je da će ih uskoro netko zamijeniti; vjerojatno Gandalf i Gimli, koji još nisu stražarili tog dana. Još su malo razgovarali, no sasvim površno, o nevažnim sitnicama. Kada im je Gandalf malo kasnije prišao i rekao im da se pođu odmoriti, Boromiru se učinilo da je Ellin izgledala skoro kao da joj je odlanulo što se to stražarenje neće produljiti i dati još prilike za razgovor.

Dok je lijegao, neraspoloženo je shvatio da ga to rastužuje; volio bi da može izbrisati nepovjerenje i još je bolje upoznati.