Boromir je napokon savladao i posljednjeg od trojice orka koji su ga napali, a onda se okrenuo i pojurio za dvojicom hobita koji su već nestali u mraku. U sebi je opsovao njihovu nesmotrenost; odvajanje je bilo posljednje što su smjeli učiniti u ovom trenutku. Potrčao je u pravcu u kojem je vidio da su krenuli. U prvom trenutku nije mogao ništa razabrati, a zvukovi bitke iza njegovih leđa nadglasavali su svaki zvuk koji bi eventualno mogao doći od hobita ispred njega. Zastao je i pažljivo osluhnuo, pa krenuo naprijed. Nakon još nekoliko koraka u tami je ugledao dvije sitne prilike ispred sebe. Hobiti su uzmicali pred wargom koji je režao i spremao se na skok. Boromir je požurio prema njima i u posljednji čas zasjekao mačem zvijer u skoku. Warg je pao, ali bio je samo ranjen i počeo se pridizati. Hobiti su bili nepomični, kao paralizirani, i Boromir je mogao osjetiti njihov strah. No ni sam nije stigao dokrajčiti warga. Dok se iz mraka ispred njega pojavljivao ork, čuo je novu buku iza leđa. U djeliću sekunde se okrenuo i vidio Gimlija s podignutom sjekirom. Patuljak je krenuo za njima i dolazio im u pomoć. Dok je spuštao sjekiru na ranjenog warga, Boromir se okrenuo prema orku koji ga je već napadao i u posljednji tren blokirao njegov udarac. Protivnik mu je bio u maloj prednosti jer je bio u naletu dok se on stigao okrenuti. No ork mu nije bio dorastao i serijom brzih udaraca natjerao ga je na uzmak i onda ga dokrajčio posljednjim, snažnim zamahom u trbuh.
"Moramo brzo natrag do ostalih!" uzviknuo je u tom kratkom času predaha. Odbljesci udaljene vatre i zvukovi bitke još uvijek su bili dovoljno dobri orijentiri koji su ih mogli dovesti do ostatka Družine. Gimli je upravo ubio orka s kojim se borio i mogli su se pokušati vratiti.
"Ali Bill..." zaustio je Sam bojažljivo, no Boromir ga je odmah prekinuo.
"Poni sad nije važan!" odsjekao je. "Nemamo izgleda ako ostanemo razdvojeni."
"Idemo!" rekao je odlučno patuljak i krenuo, i prije nego što je neki od hobita stigao išta više reći.
Međutim, zaustavio se već nakon prvoga koraka. Nova skupina orka je upravo dolazila iz pravca gdje je bila Družina. Trčali su divlje vičući, lica ispunjenih mržnjom, podignutih mačeva. U trenu su bili pred njima i obrušili se poput podivljale plime. Boromir je jedva stigao blokirati napad. Oštrice su se sudarile i iskre su poletjele u snažnom srazu. Pored njega Gimli je mahnito vitlao svojom sjekirom.
"Natrag!" doviknuo je Boromir hobitima i uzmaknuo nekoliko koraka. Orci su i dalje pritiskali.
"Zašto ne pobjegnemo dolje u klanac?" dahnuo je Pippin, povlačeći se.
"To bi bila ludost", odvratio je Boromir kratko i odbio udarac orka. Još je prije vidio da je silazak u klanac po mraku gotovo nemoguć. Sada, pred potjerom, bio bi jednak samoubojstvu. Teren je bio strm i nepregledan, a orci bi ih bez teškoća zasuli strijelama, bilo običnim ili zapaljenim, i mogli bi srušiti kamenje na njih. Htio je pobjeći uz klanac, prema planini; zapravo, to je sad bilo jedino kuda su mogli bježati jer se na druge strane nisu mogli probiti.
Orci su ih potiskivali upravo prema klancu kako bi ih doveli u bezizlazan položaj. Boromir je vitlao mačem punom snagom, ne razmišljajući ni o čemu, fokusiran samo na svaki idući potez. Istovremeno je bio svjestan svakog pokreta Gimlija i hobita. Zario je mač u najbližeg protivnika i već u nastavku istog zamaha se okrenuo prema sljedećem. Prokletstvo, previše ih je! Još jedan udarac, još jedan napad. Zažalio je što nema svoj štit. Ali on je ostao na ponijevu sedlu; objesio ga je tamo kako ga ne bi morao nositi cijelo vrijeme, no na početku napada ga nije stigao uzeti na vrijeme – poni se istrgnuo prebrzo.
Kratko se osvrnuo. Rub klanca je bio udaljen tek nekoliko metara. Preblizu. Još su se držali, ali ako ih orci dotjeraju do ruba bit će gotovi. A protivnika je bilo previše. Morali su nešto učiniti ako su se htjeli izvući – i to vrlo brzo.
-x-x-x-
Predvođeni Aragornom, trčali su još neko vrijeme. Ellin je bila na začelju, Gandalf uz nju. Tamne siluete drveća promicale su pokraj njih, a poneke niske grane bi ih ošinule u trku. Za njima se nije čuo nikakav zvuk potjere. Neka tako i ostane, pomislila je. Trčala je, saginjući se da izbjegne grane, i povremeno bi zastala i gledala unatrag, pažljivo osluškujući. Ništa. I samo neka i ostali budu dobro, molila se u trku. Iza njih, odbljesci vatre bivali su sve slabiji; samo su daleki crveni tonovi svjedočili o Gandalfovom djelu kojim ih je spasio od orka i warga.
Napokon su se zaustavili podno jedne strmije stijene, gdje su bili zaštićeni. Aragorn je odmah prišao Merryju. Hobit je pred kraj već zamjetno teže održavao korak s ostalima i sada se strovalio na tlo čim su stali. Ellin brzo je izvadila vlastitu torbicu s lijekovima i dala Legolasu znak da sjedne. Bila je još zadihana od trčanja i bilo joj je vruće. Odbacila je plašt i jaknu, polako i duboko udahnula nekoliko puta, pa prišla Legolasu. Bilo je mračno – svjetlost zalazećeg mjeseca nije mogla kroz drveće doprijeti do njih. Iako je bilo opasno, svjetlost im je zbog previjanja rana bila nužno potrebna i Gandalf je sasvim lagano zasvijetlio svojim štapom. Froda su ostavili da nadgleda okolinu, osobito pravac iz kojeg su došli – jer iz njega bi se mogli pojaviti orci u potjeri.
Legolas je također odbacio svoj debeli plašt pa podignuo lijevi rukav svoje veste. Ellin se zagledala u ranu na njegovoj nadlaktici. Nije bila duboka niti je izgledala osobito teška. Odahnula je s olakšanjem.
"Ovo će brzo zacijeliti. Kako je Merry?" dobacila je Aragornu, bacivši preko ramena zabrinuti pogled prema njima. Aragorn je pomogao hobitu da se skine i sada je bio nagnut nad njime i pregledavao mu rane od ugriza warga.
"Nije toliko loše koliko je moglo biti", odgovorio je najzad. "Sreća je što je zima pa se nosi nekoliko slojeva debele odjeće. Ovako, ugriz ipak nije jako dubok. Da je ljeto..." Aragorn nije morao završiti rečenicu, svima je bilo jasno da bi tada Merry mnogo gore prošao.
Ellin je vrlo pažljivo očistila Legolasovu ranu – uvijek je bila oprezna kada je je postojala mogućnost infekcije – i potom mu zavila ruku. Kada je završila on se ponovno ogrnuo plaštem, a ona je prišla Aragornu kako bi mu pomogla oko Merryja. Gandalf im je došao još malo bliže, približivši svoj štap. Merryjevo lice je još bilo malo zajapureno od trčanja, no ispod toga se naziralo bljedilo i vidjelo se da ga rana boli. Kleknula je i sagnula se, pa mu se ohrabrujuće nasmiješila i zagladila kosu nad čelom. Tada je uzela malo antiseptičnog melema koji je Aragorn upravo pripremio i zajedno su ga počeli nanositi na hobitovo desno rame. Povremeno je bacala tjeskobne poglede prema tami iz koje su dotrčali. Što je bilo s ostalima...?
"Aragorne, gdje su Sam i Pippin? I Boromir i Gimli?" upitao je Merry tihim, slabim glasom, kao da joj čita misli – zapravo izričući bojazni sviju njih.
"Ostali su iza nas", odvratio je ozbiljno Aragorn, pažljivo premazujući jednu od rana. "Razdvojili smo se u bici."
"I ne znamo što je s njima?" nastavio je hobit. Iako se trudio zvučati normalno, vidjelo se da je uplašen.
"Ne znamo", odgovorio mu je Gandalf blagim glasom. "Ali uskoro ćemo ih potražiti. Osim toga, ni njih četvorica nisu baš lagan zalogaj."
Merry je kimnuo, ali grimasa nije nestala s njegovog lica. Ni Ellin se nije osjećala osobito umirena Gandalfovim riječima. I ako odmah krenu, znala je da bi mogli zakasniti.
"Hoćeš li ti završiti?" upitao ju je tiho Aragorn i pokazao glavom prema Merryjevom ramenu. "Idem na brzinu pregledati okolinu."
"Naravno. Samo idi", odvratila je i posegnula za zavojem. Prije no što je ustao kratko ju je pogledao. Lice mu je bilo ozbiljno, a oči zabrinute. Dok se uspravljao, potisnula je grč straha koji joj je nakratko stegnuo srce i opet se koncentrirala na hobita. U idućem trenutku Aragorn se brzo okrenuo i nečujno udaljio.
Dok ga nije bilo, Ellin je završila s previjanjem Merryjeve rane i pomogla mu da se odjene. Gandalf je utrnuo svjetlost na vrhu svoga štapa; sad kad im više nije bila nužna, nisu smjeli riskirati. Nitko nije ništa govorio. Nervozno je pogledavala prema šumi, iščekujući Aragornov povratak. Odjednom joj je postalo hladno i malo je zadrhtala. Obukla je jaknu i ogrnula se plaštem, iako svjesna da drhtaj nije došao samo od hladnoće. Usprkos maloprijašnjem dugom trčanju Merry je jedini ležao, a svi ostali su bili na nogama, napeti i nestrpljivi, spremni krenuti.
Aragorn se vratio se za nekoliko minuta, a Frodo koji je do maločas bio na straži se vratio s njim. Kada su se napokon pojavili iz tame, sve su se glave odmah okrenule prema Aragornu u iščekivanju.
"Izbrisao sam naše tragove u zadnjem dijelu našeg bijega", izvijestio je. "Od sada ćemo ih morati brisati kako budemo napredovali."
Ellin je kimnula, iako se malo i namrštila.
"Ako bude potjere, i ako u njoj budu warzi, to nam neće biti od velike koristi. Njima nisu bitni tragovi, već se služe njuhom", promrmljala je.
"Znam", odvratio je Aragorn. "No moramo učiniti bar ono što možemo."
"Dosta wargova smo i ubili tamo", javio se Frodo. Sitna hobitova figura je bila skoro nevidljiva u tami. "Koliko ih je zapravo ostalo onda kada smo pobjegli?" upitao je.
"Ne više od tri ili četiri, siguran sam", odgovorio mu je Gandalf. "Ali bilo bi mi draže da smo ih uspjeli sve dokrajčiti. Što se tiče orka, nisam siguran koliko ih je preostalo."
Ellin osjeti kako joj zabrinutost raste. Da je na mjestu orka, i da su se njezini protivnici razdvojili kao što se to njima dogodilo, znala je što bi učinila i kako bi napala.
"Mi smo se razdvojili. Ako orka nema dovoljno za organizirati dvije potjere, poći će samo za jednom skupinom", polako je govorila, razmišljajući na glas. "A da sam na njihovom mjestu, sigurno ne bih išla za skupinom koja je brojnija i u kojoj je moćni čarobnjak. Odabrala bih sigurniji plijen. Onaj slabiji."
Tišina koja je uslijedila u sljedećih nekoliko sekundi bila je nabijena tjeskobom.
"Boromir i Gimli sigurno nisu slabi i nisu lak plijen", odvratio joj je Aragorn. "Međutim, u pravu si. Orci ih brojčano itekako nadmašuju. Neće im biti lako."
Neće im biti lako, ponovila je Ellin u sebi. I to je najblaže rečeno. Čak i da su svi zajedno, ne bi se jednostavno izvukli, znala je; ovako, bili su u skoro izgubljenom položaju. Vilenjakinja osjeti novu navalu zabrinutosti i straha.
"Što ćemo sad?" upitao je uplašeno Merry. Strah zbog prijatelja i želja da im pomogne su ga potakli da zaboravi svoju ranu. Uspravio se i ogrnuo plaštom, pa stao uz Gandalfa. Ellin je vidjela da mu se čarobnjak nasmiješio i ohrabrujuće kimnuo.
"Sada ćemo krenuti, bez daljnjeg odlaganja", rekao je odlučno Aragorn. "Klanac je ostao iza nas, južnije. Mi ćemo krenuti malo jugozapadnije, da ne naletimo izravno na eventualnu potjeru, i čim izbijemo do klanca, vraćamo se prema mjestu bitke. Na taj način ćemo naletjeti na naše prijatelje, ili pak na njihove tragove ako su krenuli tim pravcem. A ako su krenuli na drugu stranu, nastavit ćemo ih tražiti sve dok ih ne sustignemo."
Nije spomenuo opasnost od ponovnog susreta s orcima ili od nove bitke, kao ni razne druge mogućnosti u kojima je štošta moglo poći po zlu. Toga su bili svjesni svi. Hoćemo li stići na vrijeme, ili već previše kasnimo, pitala se nervozno Ellin, znajući u kakvom su teškom položaju bili njihovi drugovi. Da barem nismo morali pobjeći, da smo ih barem mogli odmah potražiti...
"Merry, kako se sada osjećaš?" upitao je ozbiljno Aragorn.
"Puno manje boli, ovaj melem koji ste stavili pomaže. Moći ću vas pratiti, koliko god brzo išli", obećao je hrabro hobit. Sada bi im jako dobro došao poni, jer bi ga hobit mogao jahati. Međutim, trenutno nije bilo drugog izbora. Morali su krenuti i bili su odlučni. Aragorn je obuhvatio malu grupu pogledom, vidio da su svi spremni i dao znak.
"Krećemo."
-x-x-x-
Boromir i Gimli su bili malo naprijed, ispred dvojice hobita koje su tako zaklanjali od najjačeg udara, i mač i sjekira su uspjeli zaustaviti napad koji se opet obrušio na njih, usporiti ga i malo ublažiti. Ipak, bili su samo dvojica, i jednostavno nisu imali dovoljno vremena da zaustave svaki potez mačem, da spriječe prodor naprijed baš svih orka, i morao se nadati da će hobiti izdržati napad onih koji su uspjeli proći kraj njih. Iza svakog udarca i blokade bacao je poglede iza sebe, prema hobitima, primijetivši da Gimli radi isto... ali kako je borba trajala, bili su odmaknuti jedni od drugih, položaji su se promijenili i bilo je trenutaka kad se više nije ni mogao snaći i shvatiti gdje su hobiti.
Činilo mu se da borba traje dugo, potpuno je izgubio pojam o vremenu, i mogao je misliti samo na jedno: da svi ostanu na nogama. Ako obore bilo kojeg od njih dvojice, sudbina im je zapečaćena. Njih dvojica su držali navalu koliko su mogli, što dalje od hobita, i pad jednoga bi značio otvorena vrata prema svima ostalima i više protivnika za njih.
Orci su na trenutak stali, zbijajući redove, skupljajući snagu za još jedan nalet. Sada su ih potisnuli gotovo do ruba, obruč se zatvorio. Njihove siluete su bile iscrtane vatrom koja je gorjela u daljini iza njih. Lica su im bila u sjeni i njihovi iscereni izrazi jedva su se nazirali, no zato su se dobro čuli urlici puni mržnje kao i zadovoljstva što im je plijen nadohvat ruke, i pojačavali se pred posljednji udar. Boromir je dobro znao da im je sada možda zadnja šansa da bilo što učine. Sljedeći udar neće izdržati. Mač mu je bio težak u rukama, a i patuljak se načas oslonio na sjekiru, skupljajući snagu... borba s nekoliko protivnika istovremeno ih je brzo trošila. Sada je bio trenutak da se izvuku iz ovoga, jer drugoga neće ni biti, pomislio je ogledavajući se oko sebe, upijajući situaciju i odvagujući u glavi sve mogućnosti.
Klanac im je bio za leđima, tek dva-tri koraka udaljen. Orci su bili ispred njih, slijeva također. Dva su warga prijeteći režala i spremala se na skok. S desne strane, prema planini, bilo je najmanje orka, obruč su zatvarala tek dvojica. Warzi samo što nisu napali. To! U njihovom pokretu, Boromir je naslutio tračak posljednje nade i u trenu donio odluku.
"Gimli! Idite desno!" doviknuo je Boromir užurbano. Računao je da će patuljkova vještina u borbi biti dovoljna za tu dvojicu. I hobiti su mogli pomoći, sati vježbe s njima nisu bili uzalud. Dok se Gimli okretao i obrušio na dvojicu orka koji su mu stajali na putu Boromir je podignuo mač i napravio pokret prema dva warga, kao da će ih napasti. Snažni mišići dviju divljih životinja su se zgrčili skoro istovremeno i skočili su na čovjeka ispred njih. No Boromir je iskoristio zamah svog lažnog napada i bacio se na tlo. Iako je bio spreman jedva ih je izbjegao – jedan ga je zamalo dohvatio zubima. No dok su warzi letjeli kroz zrak skočivši u prazno, on se otkotrljao naprijed te s tla snažno zamahnuo mačem i zasjekao dvojicu orka po nogama. Odmah su pali kao pokošeni. Iza njegovih leđa bijesno režanje warga se pretvorilo u cvilež pa nestalo u dubini. Životinje su preletjele preko ruba i survale se u klanac. Trećeg orka je oborio dok se uspravljao. Sada se našao iza leđa orka, put mu je bio slobodan, a krajičkom oka je vidio kako su se Gimli i hobiti uspjeli probiti. Brzo je iskoristio sekundu iznenađenja koja je nastala među orcima i požurio naprijed. Podignuo je svoj mač brže od orka koji se prenuo prvi i pokušao ga zaustaviti te ga oborio, pa pojurio prema patuljku i hobitima. U trenu ih je sustigao.
"Sad! Bježimo!" povikao im je.
Dali su se u trk. Poprište bitke i veliki požar su ostali iza njih. U jednom kratkom trenutku mu se učinilo da se požar još više rasplamsao, ali nije bilo vremena za razmišljanje o tome. Morali su pobjeći što prije. Orci su jurili malo iza njih. Drveće, grmlje i tama ih je malo usporavalo, a Boromir se samo mogao nadati da i orci imaju jednaku poteškoću. Vodio ih je u smjeru planine, prema istoku; drugdje nije ni mogao, jer su sve ostale strane zatvarali neprijatelji.
Hobiti su se trudili najviše što su mogli, ali Boromir je uskoro vidio da ne mogu držati korak s njim i Gimlijem. Pippin je posrnuo jednom ili dva puta i Boromir ga je brzo povukao na noge. Orcima nisu mogli umaći na ovaj način i znao je da ih moraju nekako zavarati.
Trčeći kroz noć, s potjerom za leđima, um mu je grozničavo tražio rješenje. Borba nije dolazila u obzir, a ovakav bijeg nije bio osobito izgledan; hobiti nisu mogli trčati dovoljno brzo. Nakratko se osvrnuo. Nije mogao ništa vidjeti kroz tamu, ali znao je da orci nisu daleko. Uostalom, dobro su čuli njihove krikove. Tada mu je iznenada sinulo rješenje. Bit će to riskantan potez, ali trenutno jedini moguć, inače će ih orci za neko vrijeme sustići.
"Znam kako ćemo im pobjeći!" dobacio je svojim suputnicima u trku. "Požurite još malo, moramo povećati razliku!"
Ubrzali su. Odmah je vidio da hobiti izvlače sve iz sebe, i zadnje mrvice snage, trče i brže no što su mislili da mogu. Uskoro, kada je vidio da su hobiti stvarno na kraju snaga a razmak do progonitelja se doista povećao, dao je znak.
"Za mnom, brzo!"
Naglo je skrenuo ravno prema klancu. Ionako se nisu mnogo udaljili od njega, trčali su manje-više paralelno s njim, prema istoku. Začas su bili na rubu. Boromir je na brzinu obrisao ono malo tragova što su ostavili za sobom.
"Zar ćemo bježati u klanac?" upitao je Pippin uplašeno, jedva hvatajući dah. Pogled prema dolje je doista djelovao opasno i zastrašujuće.
"Nećemo, preopasno je", odvratio je brzo Boromir. "Sići ćemo svega metar ili dva, i pritajiti se."
Čak ni taj kratki silazak nije bio lagan. Padine su već i na samom početku bile strme, a u mraku je bilo teško pronaći sigurno uporište za noge ili ruke. Sam je razrezao dlan na jedan oštriji kamen, ali je odmah prigušio krik, a Gimli je krivim korakom izazvao manji odron zemlje i nekoliko kamenčića. Boromir se ponadao da nitko od orka u nadolazećoj potjeri nije čuo njihove šumove. Zaklonili su se iza grmlja koje je raslo iz strmih obronaka i priljubili se uz stijene. Odozgo su bili praktički nevidljivi. Sišli su doista u posljednji čas, jer samo tren nakon što su se umirili začuli su bat koraka horde orka u trku. Iznad njihovih glava, tek malo udaljeni od ruba klanca, orci su produžili naprijed goneći svoj plijen – odnosno misleći da i dalje gone svoj plijen. Jer sada su trčali u pogrešnom pravcu, a nije im preostao nijedan warg koji bi njuhom otkrio bjegunce.
Dok su zvukovi zamirali, Boromir je polako odahnuo. Osvrnuo se prema siluetama patuljka i hobita. Njihove tamne figure skoro su se stapale s tlom. I dalje su bili posve nepomični i tihi, i prinijevši prst ustima dao im je znak da tako i ostanu. Kimnuli su, a on je nastavio pažljivo osluškivati. Ništa se više nije čulo.
Kako su sekunde prolazile, počeo se malo opuštati, iako je i dalje bio na velikom oprezu. I sad kad je neposredna opasnost najzad minula, dopustio je i ostalim mislima da mu ispune um.
Situacija nije bila nimalo jednostavna. Nisu se još mogli smatrati sigurnima niti spašenima, jer još su mogli sresti orke. Nisu znali što se dogodilo s ostatkom skupine, gdje se nalaze, niti jesu li svi živi. I sve to zbog nepromišljene trke za ponijem. Taj je potez ugrozio živote sviju njih, jer su razdvojeni bili slabiji. Ljutito je spustio pogled na Sama. Da je ovako nešto učinio neki od njegovih vojnika... no Boromir je odmah zaustavio tu pomisao. Nijedan od njegovih ljudi ne bi učinio ništa tako glupo, a Sam nije bio vojnik i nije mogao znati ništa o pravilima borbe i discipline; usporedba nije bila na mjestu. Hobit je bio šćućuren ispod grma i doimao se poput malog zamotuljka. Kao da je osjetio pogled, Sam je podignuo glavu prema njemu, pa je opet brzo pognuo. Sada je djelovao još sitnije i skrušenije. Boromir uzdahne i osjeti kako se njegova ljutnja polako topi. Osim toga, jasno je čitao Samovo držanje i misli; hobitov vlastiti osjećaj krivnje bio mu je dovoljno težak teret, i sigurno je dobro naučio lekciju za idući put. Kada bude prilike, kada budu na sigurnom, tada će na miru porazgovarati s njim o tome i objasniti mu gdje je pogriješio; sada nije bio trenutak.
Pomislio je na ostale. Gandalf je bio s njima, i bili su nešto brojniji od njih samih. Osim dvojice hobita, svi su bili vrlo vješti i opasni borci, a značajna je bila i čarobnjakova moć. Tada se sjetio bljeska i vatre koje je vidio dok su bježali. Novi Gandalfov potez? Nadao se da su se izvukli. Ipak, bio je zabrinut, orka je bilo mnogo. Bio je zabrinut... za nju. I shvaćao je da to nije zato što je, kao žena, mogla biti slabija od ostalih, jer vidio ju je kako barata mačem. I shvatio je još nešto, u toj tami, u relativnoj sigurnosti zaklona litice... da bi bez razmišljanja mijenjao mjesto s bilo kime iz njene skupine, makar oni bili usred najžešće borbe. Jedino nije mogao shvatiti zašto.
-x-x-x-
Hodali su maksimalno brzo koliko im je dopuštao oprez. Iako su zapravo brzo napredovali, Ellin se činilo da su prespori. Svaka izgubljena minuta mogla je značiti pitanje života ili smrti... ako već nije bilo prekasno.
Do klanca su stigli brzo, pa vrlo oprezno nastavili prema mjestu gdje su se borili s orcima. Vatra je u daljini i dalje gorjela iako se činilo da jenjava; crveni odbljesci su polako zamirali. Aragorn je cijelo vrijeme hodao skoro posve prignut do tla, tražeći makar i najmanji znak prolaska njihovih prijatelja. Ellin je također vrlo pažljivo promatrala tlo, a Legolas je na začelju brisao tragove njihova prolaska. Ni Aragorn ni Ellin nisu do sada ugledali ništa. Otkrivanje tragova u mraku, samo pri slabom odbljesku vatre, bilo je izuzetno teško i nadala se da im nije neki slabašni trag promaknuo. Istovremeno, dio pažnje je usmjerila i na Merryja. Hobit se dobro držao, nije pokazivao znakove bolova ili zaostajanja za njima.
"Jesi li dobro?" tiho mu je šapnula prolazeći kraj njega.
"Malo me boli", priznao je nevoljko. "Ali nije strašno, zaista. Ne brini za mene."
Kimnula mu je i potapšala ga po neozlijeđenom ramenu, pa opet nastavila pozorno tražiti eventualne tragove na tlu. Aragorn, koji je stalno bio na čelu, uskoro im je rekao da stanu. Ellin je vidjela kako je kleknuo i pažljivo ispitivao tlo na jednom mjestu, opipavajući usput rukom travu i grančice okolnog grmlja. Što je vidio? U njoj se rasplamsala nada da je našao tragove Boromira i ostalih, a istovremeno se borila protiv nade kako ne bi bila razočarana ako bi se trag pokazao lažnim. Poželjela je priskočiti naprijed i pogledati i sama, no ostala je u mjestu, nepomična, kako ne bi svojim kretanjem uništila neki slabi, jedva vidljivi trag. Samo je stajala i čekala, suzdržavajući dah.
Aragorn je tada ustao, dao im znak rukom da još malo ostanu na mjestu, pa učinio nekoliko koraka naprijed, i dalje ispitujući tragove. Njegov lik za nekoliko im je trenutaka nestao među tamnim šumskim sjenama. Ellin se osvrnula i bacila pogled prema svojim suputnicima. Dvije visoke i dvije niske siluete stajale su u jednakom napetom iščekivanju kao i ona. Tada se Aragorn vratio i brzo im prišao.
"Unaokolo ima mnogo tragova, i to mora da su tragovi one skupine orka koja nas je prvi put čekala u zasjedi. Uostalom, i vode prema mjestu bitke", izvijestio ih je tihim glasom. "To više i nije daleko. Sačekajte još nekoliko minuta, idem najprije sam izvidjeti je li sve čisto pred nama."
"Budi oprezan", rekao mu je ozbiljno Gandalf.
"Naravno", odvratio je Aragorn. "Vraćam se brzo."
Još jednom, lik graničara iščeznuo je u mraku.
-x-x-x-
Kada je prošlo nekoliko minuta a sve je i dalje bilo mirno, Boromir je odlučio da je vrijeme da napuste svoj trenutni zaklon; ionako nisu smjeli čekati predugo, za slučaj da orci shvate da je njihova potjera uzaludna i krenu natrag. Zaključio je da bi se trebali vratiti do poprišta borbe, pri čemu će morati biti vrlo oprezni zbog još uvijek prisutne opasnosti od orka, pa pregledati tragove i ustanoviti što se dogodilo. Znao je da će i Aragorn razmišljati slično, te da bi se s drugom skupinom čak mogli i susresti na mjestu prijašnje bitke – naravno, ako su bili u blizini i ako su bili u mogućnosti vratiti se.
Isto tako, znao je da bi i orci mogli razmišljati na isti način, i čekati ih tamo u zasjedi.
"Što ćemo učiniti sad?" najzad je tiho prošaptao Pippin i prekinuo mu tijek misli.
"Vratit ćemo se i potražiti tragove", odgovorio mu je Boromir, također šaptom. "I pokušat ćemo naći ostale."
"Što ako ih ne nađemo?" upitao je Sam. Glas mu je bio nabijen napetošću i strahom. Boromir ga je pogledao i položio mu ruku na rame.
"Pronaći ćemo ih", rekao je tiho, ali čvrsto.
"Ja sam kriv što smo se ovako razdvojili", promrmljao je Sam, oborene glave, potpuno utučeno. Boromir se malo prignuo i položio ruku na hobitovo rame. Polako, Sam je dignuo glavu i pogledao ga.
"Jesi", odgovorio mu je kad je imao njegovu punu pažnju i kimnuo. "Razdvajanje je posljednje što se smije učiniti u opasnosti, i više nikada ne smiješ onako pobjeći od skupine. Za sada smo dobro prošli, živi smo i zdravi... ali moglo se dogoditi i da netko zbog toga bude mrtav ili ranjen. Zbog tvoje greške. Pamti ovo dobro." Unio je u svoj glas ozbiljnost i lagani prijekor, ali je izbrisao oštrinu i ljutnju. "No siguran sam da si to sada naučio i da više nećeš to učiniti."
Promatrao je hobita nekoliko trenutaka, sve dok ovaj nije kimnuo.
"Neću", obećao je. Potom je posramljeno oborio pogled.
"Znam da nećeš. I ne grizi se više, naučio si nešto novo", odvratio je Boromir blago. Još ranije je odlučio da će s hobitom detaljno razgovarati o svemu, kada budu na sigurnom, i od toga nije odustao, no za sada je bilo dovoljno. Uspravio se. "A sada je vrijeme da krenemo."
Pažljivo se okrenuo i uspeo do ruba klanca pa pomogao i hobitima, povukavši ih gore. Gimli se popeo posljednji. Zatim su polako krenuli natrag, šuljajući se i tražeći zaklon drveća. Kako su se približavali mjestu gdje su se ranije borili s orcima, bili su sve sporiji i oprezniji. No iako su se hobiti i patuljak pokazali spretni i nečujni, Boromir je odlučio da će najprije sam izvidjeti što je pred njima. Rekao im je da ga sačekaju, nepomični i u zaklonu, pa krenuo naprijed.
Kad se približio čistini još malo, sakriven iza jednog velikog stabla, u svjetlu vatre koja je dogorijevala vidio je više trupla orka i wargova. Tijela su bila prvo što je grozničavo pretražio pogledom, no srećom niti jedno nije pripadalo njegovim prijateljima. Ipak, znao je da potraga nije gotova, jer bitka je bila žestoka i vodila se na većem području. Ne želeći se otkriti dok nije sve pregledao, nastavio se šuljati. Poneki grm i stablo još je gorjelo. U zraku se osjećao snažan miris paljevine, a dim mu je malo nadraživao pluća. Svugdje unaokolo bili su razbacani mačevi i bodeži palih orka. Tlo je bilo izgaženo u svim pravcima i zasada nije uspijevao otkriti nikakve tragove koji bi vodili dalje od bitke. No tek je počeo pretraživati teren i htio je obići oko cijelog poprišta.
Međutim, dok se oprezno kretao naprijed i premještao do idućeg zaklona, učinilo mu se da je krajičkom oka nazrijeo slabašni pokret na drugom kraju čistine. U trenutku se ukipio i priljubio uz tlo, ne učinivši ni najmanji šum. Pozorno je promotrio drveće na drugoj strani. Naoko, sve je bilo mirno. Pa ipak, nakon nekog vremena strpljivog čekanja, njegove sumnje su se potvrdile. Skrivena prilika opet se neznatno pomaknula. Pokraj nje, u još dubljoj tami, naslutio je još jedan pokret i jedva vidljiv odbljesak vatre na čeliku. Namrštio se i opsovao u sebi. Prokleti orci!
Boromir nije želio riskirati da bude otkriven. Sasvim polako se povukao natrag, pa se vratio do mjesta gdje su ga čekali Gimli i hobiti. Kada su vidjeli da je stigao, gotovo su skočili prema njemu u želji da čuju vijesti.
"Nisam našao niti ostatak Družine niti njihove tragove", rekao im je šaptom. "Međutim, nisam uspio pretražiti sve. Orci vrebaju na jednom mjestu u zasjedi. Ne znam koliko ih je. Možda ne mnogo, ali ne želim nepotrebno uletjeti u opasnost i borbu ako to mogu izbjeći. Morat ćemo obići mjesto bitke u širem lûku."
Ukratko im je prepričao sve što je vidio, a onda su zajedno krenuli naprijed. Sada ih je vodio u nešto širem krugu no što je sam maločas išao. I dalje je tražio tragove ostatka Družine, ali bez uspjeha. Jedini na koje su naletjeli bili su nasumični i sasvim sigurno su pripadali orcima. Međutim, na jednom dijelu mu se učinilo da u zbrci tragova na izgaženom tlu vidi nekoliko otisaka koji vode na suprotnu stranu, dalje od bitke. Zastao je i pažljivo proučio teren. Najprije je krenuo samo malo bliže mjestu bitke, ne preblizu kako ga orci u zasjedi ne bi primijetili. Ipak, odmah se uvjerio; požar je ovdje bio jači, kao da je Gandalf bio upravo ovdje u blizini i upotrijebio svoju čaroliju kako bi ih izvukao. Zatim je opet obratio pažnju na ono što ga je najviše zanimalo: jedva vidljive, ali ipak primjetne tragove koji su vodili na drugu stranu.
Bez riječi, dao je znak rukom Gimliju i hobitima, i pokazao u kojem pravcu će krenuti dalje. Znao je da će biti izuzetno teško nastaviti dalje u mraku, ali ovo je bio jedini trag koji su imali. Pippin je počeo otvarati usta, kao da želi nešto upitati, no Boromir mu je odmah dao znak da šuti; još uvijek su bili preblizu zasjede i nisu se smjeli odati nikakvim zvukom. Zakoračio je naprijed kako bi ih poveo dalje.
No tada je do njih doprlo sasvim tiho, ali prepoznatljivo režanje. I iako su bili dovoljno daleko od zasjede orka i mogli proći neprimijećeno, sada su zbog osjetljivog njuha warga bili otkriveni. Prokletstvo! Režanje koje je prešlo u divlji lavež je odmah bilo praćeno povicima i zvukovima orka u trku. Boromir je brzo izvukao mač, a Gimli podignuo svoju sjekiru. Petnaestak orka i jedan warg jurili su prema njima i nije bilo prave prilike za bijeg. Bili su prisiljeni na novu borbu.
Warg je skočio prema Gimliju, ali patuljak ga je spremno dočekao snažnim udarcem sjekire, a Boromir je podignuo mač blokirajući napad orka. Teško tijelo životinje se u samrtnom hropcu strovalilo na tlo. Zvukovi sudara čelika opet su ispunili zrak, smrtonosni ples oštrica se nastavio. Orci su ih opkolili i pokušali razdvojiti kako bi bili ranjiviji. Dok su on i Gimli opet pokušavali preuzeti na sebe većinu, Boromir je ugledao kako Sam posrće i pada na tlo izbjegavajući snažan napad. Ork je visoko podignuo mač spremajući se zadati konačni udarac i Boromir je strelovito prešao tri koraka koja su ga dijelila od neprijatelja i posjekao ga. Ork je pao na tlo. Ali tada su još trojica skočila prema njemu i napala ga istovremeno. Vitlao je mačem što je snažnije i brže mogao, ali vremena za obranu jednostavno nije bilo dovoljno. Zahvaljujući svojoj vještini i brzini uspio je ubiti dvojicu, ali nije stigao izmaknuti napadu sljedećeg dovoljno brzo. Sablja orka zasjekla mu je desnu nadlakticu. Bol mu je načas eksplodirala u cijeloj ruci i ispustio je mač. Trgnuo se unazad i izbjegao drugi udarac, ali mač mu je ostao na zemlji, na trenutak nedostižno daleko. No već sljedeće sekunde mač je poletio prema njemu i uspio ga je uhvatiti ljevicom u zadnji tren; Samov pogled, koji je na čas uhvatio dok mu je hobit s tla bacao mač, bio je prestravljen. Blokirao je sljedeći udarac, pa još jedan, povlačeći se. Desna ruka mu je visjela uz tijelo i sada se mogao služiti samo lijevom. Bacio je brzi pogled sa strane i kroz splet pokreta vidio da je ostatak orka okružio Gimlija i Pippina. Sama više nije vidio. I dalje se branio, čekajući krivi potez orka, tražeći eventualnu mogućnost na napad, iako je ljevicom bio mnogo manje spretan. No tada je ugledao kako mu s druge strane s podignutim mačem novi protivnik, a za leđima je osjetio deblo. Uzmak mu je bio odsječen.
-x-x-x-
Nije prošlo ni nekoliko sekundi od Aragornovog odlaska kad je tišinu proparao divlji povik. Nakon prvog udaljenog pokliča uslijedili su i drugi, a skoro odmah i zvuk sudara oštrica. Aragorn, tek što se stigao udaljiti nekoliko metara, odmah ih je pozvao i dao im znak da požure. Potrčali su kroz šumu, u pravcu zvukova. Dok je jurila, vilenjakinji je mnoštvo uskomešanih misli proletjelo glavom. Jesu li to oni? Jesmo li ih našli? Hoćemo li stići na vrijeme? Jesu li svi živi? Nada joj se miješala sa strahom. Iako su hitali punom snagom, a buka borbe je svakim korakom bivala sve bliža i jača, činilo joj se da su užasno spori. Svaki zvuk sudara mačeva povećavao joj je strah i zabrinutost.
Kada su naposljetku izbili na čistinu i ugledali ih Ellin je već imala svoj lûk u ruci. U trenu je obuhvatila prizor pogledom. Nekoliko orka je opkolilo Gimlija i Pippina, jedan je napadao Sama i gotovo ga nadvladao, a dvojica su upravo s podignutim mačevima nasrnuli na Boromira koji se nije imao gdje povući. Uperila je lûk u jednog od dvojice njegovih napadača, ali je Aragorn koji je bio na čelu bio brži. Svom je snagom zavitlao nož u jednog orka, a u djeliću sekunde u kojem se drugi okrenuo, iznenađen dolaskom novih neočekivanih protivnika, Boromir je spustio svoj mač na njega i dokrajčio ga. Ellin je otpustila strijelu prema orku koji je prijetio Samu i ovaj je pao mrtav, a um joj je istovremeno zapazio činjenicu da Boromir drži mač u lijevoj ruci dok mu desna samo visi uz tijelo. Ranjen je! Gandalf, Aragorn i Legolas, kojeg ranjena lijeva ruka nije spriječila da se bori, za to su se vrijeme već obrušili na preostale orke koji su okruživali Gimlija i Pippina.
Potpuno iznenađeni neočekivanim žestokim napadom orci su brzo bili razbijeni. Aragorn je zario svoj mač u posljednjeg i sve se umirilo. Zavladala je tišina, koja je Ellin izgledala gotovo čudna nakon borbe. Devet umornih likova, zadihanih baš poput nje, polako je dolazilo k sebi nakon još jednog žestokog okršaja. Hvala Eruu, svi smo tu. Zabrinuto se zagledala u Boromira. No osim rane na desnoj ruci na prvi pogled se nije uočavalo više ništa, a dok im se približavao hodao je normalno. Malo je odahnula. Ipak, učinilo joj se da mu je korak malo usporen, a pokreti kojima je obrisao mač i spremio ga odavali su umor.
"Napokon gotovo", dahnuo je Pippin tiho, više sam za sebe. Pomalo su se okupili, još uvijek usporeni i dolazeći k sebi, kao da se bude iz ružnog sna i još ne shvaćaju da je sve prošlo. Pippin se prvi prenuo i priskočio do Merryja i Sama. Tada im je prišao i Frodo i četvorica hobita su se zagrlila od radosti što su opet zajedno i što se sve dobro završilo. Gandalf se nasmiješio promatrajući ih, a i na svim ostalim licima se jasno čitalo olakšanje. Aragorn je brzim pogledom prelazio preko svih članova Družine.
"Je li još netko ranjen?" upitao je. Kao odgovor je dobio niječno kimanje. Odmah je prišao Boromiru i pokazao prema njegovoj ruci. "Daj da to sredimo prije nego što krenemo."
"Ništa naročito, samo ogrebotina", odvratio mu je Boromir i odmahnuo ljevicom. "Bolje da požurimo."
Aragorn je ipak pogledao ranu, pa odlučio.
"Doista nije duboko, ali sredit ću to sada, prije nego krenemo. Bit će vrlo brzo." Okrenuo se prema Ellin, koja je stajala odmah do njega. "Ellin, dodaj mi ono što nam je ostalo."
Ellin mu je prišla pa izvadila zavoj i ostatak antiseptičnog melema koji su pripremili još ranije, dok su previjali rane Legolasu i Merryju. Dodala mu je melem i ujedno bacila kratki pogled prema Boromirovoj rani. U crvenkastom odsjaju umiruće vatre uspjela je zapaziti posjekotinu koja je krvarila. Boromirovo lice nije odavalo nikakav bol, jedino joj se učinio bljeđi i umorniji nego obično. Aragorn je odmah obradio ranu, brzim i rutinskim pokretima.
"Izgleda da smo sredili većinu, ali jedna grupa je ipak preostala", izvijestio je Boromir dok mu je Aragorn zavijao ranu. "Mislim da ih je desetak, ili možda koji više. Gonili su nas na drugu stranu, prema planini. Zavarali smo ih i sakrili se, a oni su nastavili u istom pravcu. Ali mogli bi to otkriti i vratiti se. Zato želim da što prije krenemo."
"Je li ostao živ koji warg?" upitao je Aragorn.
"Nije." Boromir je odmahnuo glavom. "Samo orci."
"Utoliko bolje", kimnuo je Aragorn. "Izgleda da smo riješili barem tu opasnost, a samim orcima ćemo mnogo lakše pobjeći. Warzi i njihov njuh bili bi mnogo veća teškoća."
"Kako ste ih zavarali?" upitala je Ellin, ozbiljno ih promatrajući.
"Spustili smo se u klanac, metar ili dva ispod ruba, i pritajili se. Grmlje nas je dodatno zaklanjalo", odgovorio je Boromir. "Izveli smo to brzo i neprimjetno, pa su oni nastavili trčati dalje misleći da nas i dalje gone."
"Dobar potez", kimnuo je Aragorn uz smiješak.
"Riskantan, ali uspjeli smo", odvratio je Boromir. I na njegovom se licu na tren pojavio škrti osmijeh, no potom se brzo uozbiljio. "Za dalje, ja ću moći hodati brzo koliko god treba, ovo je sitnica. Ali da sam barem imao štit, sigurno bih mogao odbiti udarac pa bismo se poštedjeli ove gnjavaže. No ostao je privezan za ponijevo sedlo. Nisam ga uspio uzeti na vrijeme."
Uto je Aragorn završio previjanje i učvrstio zavoj. Za to je vrijeme Ellin provjerila Legolasovu ruku i Merryjevo rame. Njihove rane bile su dobro i nisu se otvorile u ovom zadnjem okršaju. Hobiti su i dalje tiho, ali veselo razgovarali među sobom, jedino je Sam djelovao malo utučenije i tiše od ostalih. Gandalf je gledao unaokolo i budno nadzirao okolinu, no sve je bilo mirno.
"Svi ste spremni?" upitao je Aragorn kad se okrenuo prema njima. Kada su mu kimnuli, nastavio je. "Dakle, moramo krenuti, a ne znamo gdje je poni odjurio ni koliko se udaljio. Ne možemo sada potrošiti mnogo vremena na traženje, ali moramo barem pokušati jer nam je dio itekako potrebnih stvari bio natovaren na njega. Provjerit ćemo na brzinu. Ali ako ga ne nađemo, morat ćemo se nekako snaći bez toga."
Na ponija je bilo natovareno nekoliko svežnjeva rezervnih strijela i dio zaliha hrane, te pokrivači i vreće za spavanje koje su koristili hobiti. Ellin je u sebi odahnula što je barem svoju torbu s lijekovima nosila u svom ruksaku, pa to nije bilo izgubljeno. No i sve ostalo što je nosio poni je bilo važno. Izgubljenu putnu hranu su možda i mogli riješiti pažljivom raspodjelom zaliha koje su im ostale, ili je pak zamijeniti sitnom divljači koju bi ulovili putem, pod uvjetom da budu u mogućnosti bez opasnosti zapaliti vatru. Međutim, nedostatak vreća za spavanje je bio mnogo veći problem jer je vrijeme bilo vrlo hladno.
Bili su vrlo blizu mjesta gdje im se poni ranije otrgnuo i odjurio, pa su odatle odlučili započeti potragu. Svjetlosti je sada bilo sasvim malo jer je vatra skoro zamrla. Aragorn je opet krenuo prvi i poveo ih. Unaokolo je bilo mrtvih orka i wargova, te razasutih mačeva i poneka strijela. Aragorn se sagnuo kako bi provjerio trag, pa krenuo dalje, prema grmlju. No skoro odmah je stao, a na licu mu je bio zadovoljan izraz pomiješan s olakšanjem. Tada su i svi ostali odmah ugledali ono što je vidio Aragorn. Na tlu, u općem neredu, ležalo je nekoliko njihovih zamotuljaka, očito otpalih s ponijevog sedla dok se panično propinjao. Ranije, u žaru same bitke dok su se borili da očuvaju vlastite živote, nitko nije ni primijetio da je nešto otpalo s ponijeva sedla dok je bježao. Aragorn i Gandalf su hitro pogledali o čemu se radi.
"Pokrivači i hrana. To i jest ono najvažnije, rekao bih", izvijestio ih je Gandalf. "Aragorne, hoćemo li u potragu za ponijem i ostalim stvarima?"
"Ellin, Legolas, koliko strijela vam je preostalo?" upitao je Aragorn.
Ellin je pogledala svoje zalihe, a isto je učinio i Legolas. Tijekom obilaska mjesta bitke i ovog traganja čak su uspjeli pronaći neke od svojih strijela koje su ranije otpustili i uzeli ih.
"Potrošila sam otprilike trećinu strijela od onoga što sam imala kada smo krenuli", rekla je Ellin, pa upitno pogledala Legolasa.
"Slično je i sa mnom", dodao je on i kimnuo.
Graničar je malo razmišljao. Malo je stisnuo usne, a čelo mu se zabrinuto nabralo.
"Bilo bi bolje da imamo sa sobom i one svežnjeve što se nalaze na poniju, ali mislim da i ovo što imate nije premalo. Na kraju krajeva, preostaju vam mačevi, s kojima ste također ubojiti", odlučio je najzad. "Ono najvažnije smo pronašli. Boromire, mislim da ćeš morati dalje bez štita."
"No dobro, sada se tu ne može više ništa", odgovorio je Boromir i slegnuo ramenima.
"Znači, nećemo potražiti Billa?" upitao je bojažljivo Merry.
"Nećemo", odvratio je Aragorn blago, ali odlučno. "Našli smo dio stvari, a već je i to više nego što smo se mogli nadati, budući da nemamo pojma kuda je poni odjurio. Više ne smijemo riskirati, jer što duže ostajemo tu, raste i opasnost da se orci vrate."
Merry je namršteno kimnuo, pomalo snužden.
"Valjda će Bill biti dobro, valjda ga nisu uhvatili warzi", rekao je Pippin tiho, sam za sebe.
"Warzi su bili prilično zaokupljeni s nama, dragi moj hobite, tako da je poni vjerojatno imao dobre šanse za bijeg", kimnuo mu je ohrabrujuće Gandalf. "Ako ga i ne nađemo, on sigurno zna put kući."
"Nadam se", promrmljao je Pippin.
Svi su bili spremni i Aragorn ih je poveo. Pošli su manje-više sličnim putem kao i prije nepunih sat vremena: išli su uz klanac prema zapadu ne bi li sišli malo niže i zatim nastavili prema jugu kada zaobiđu strme i neprohodne padine klanca. Prolazeći preko jedne čistine koju je zapamtila zbog jednog neobičnog iskrivljenog stabla na njenom rubu, Ellin se na trenutak osjećala malo neobično, kao da ponovno proživljava već proživljeno.
Ali u vremenu koje je proteklo u međuvremenu, bili su više puta gotovo izgubljeni i u smrtnoj opasnosti, a neki se i nisu izvukli bez posljedica: trojica su bila ranjena. Dok su brzim koracima odlazili što dalje od opasnosti, Ellin je opet osjetila strah, kao oblik zakašnjele reakcije, a ujedno olakšanje i zahvalnost što su se ipak spasili.