Tihi, jednolični zvuk koji se prvi probio do ruba Boromirove svijesti polako se uobličavao u nešto poznato. Hrkanje. Negdje, nedaleko njega, netko je hrkao. Tada je prepoznao još jedan zvuk. Također u blizini, pucketala je vatra.

Shvatio je da leži na leđima, umotan u debele pokrivače. Bilo mu je toplo i udobno. Dodir krzna na grudima otkrio mu je da je odjeven samo u hlače. Kroz maglu se pokušao sjetiti kada se skinuo i legao spavati, ali bez uspjeha. Istovremeno se upitao zašto ga boli desna ruka.

Potom, iznenadna eksplozija zbrkanih misli i slika ga je na čas posve smutila. Orci, warzi, vatra, borba, bijeg... Polako, uz bubnjanje u glavi, pokušao je razvrstati sjećanja. Sukobili su se s orcima i razdvojili, ali na kraju su ih uspjeli nadvladati i krenuti dalje. On je bio ranjen u ruku. Ali tada su sjećanja postala mutna i maglovita. Posljednje čega se sjećao bilo je hodanje kroz noć, mučnina i Ellin kako mu nešto govori, iako se nije mogao sjetiti što. Gdje su sada? Kada i kako su napravili ovaj logor?

Previše nepoznanica.

Tada je shvatio da više nije u tami; i kroz čvrsto stisnute kapke nazirao je da je na svjetlosti. Mora da je svanuo dan. Pokušao je otvoriti oči i otkrio da mu je za to potrebno mnogo više snage nego što je očekivao. Polako je zatreptao i sasvim lagano pomaknuo glavu. Slika je bila mutna. Nad njim se uzdizao sivi svod. Trepnuo je još nekoliko puta, sve dok se nakon nekoliko sekundi slika nije potpuno izoštrila. Okolina mu je bila posve nepoznata. Nejasni mutni lik koji je sjedio pokraj njega razbistrio se i pretvorio u Aragorna.

"Dobro jutro", rekao mu je graničar tiho, uz smiješak. "I dobrodošao natrag."

Dobrodošao natrag? Što je to trebalo značiti?, upitao se Boromir. Kada se pokušao pomaknuti bol u ruci sijevnula je jače, a on je shvatio da nema snage za uspravljanje.

"Samo polako, nemoj se zasada naglo pomicati", nastavio je Aragorn. "Još si preslab. Moramo ti prvo vratiti bar dio snage."

Uto je čuo zvukove sa svoje desne strane i okrenuo glavu, otkrivši da mu je i to velik napor. Ugledao je Ellin, još omamljenu snom, i vidio kako joj se izraz u očima mijenja i osmijeh širi licem.

"Napokon!" uskliknula je.

"Probudio se!" začuo se malo dalje uzbuđeni glas jednog od hobita. "Probudio se!"

Njihove riječi i reakcije su ga zbunjivale.

"Slušajući vas, pomislio bih da sam prilično dugo spavao", rekao je najzad Boromir, uz iskrivljeni smiješak. Glas mu je bio tih i ponešto promukao. Uspio je malo podići glavu, ali osjećao se posve bez snage.

"Jako dugo! I puno si nas zabrinuo!" prvi mu je odgovorio Pippin, dok mu je Aragorn podmetnuo još jedan presavijeni pokrivač pod glavu kao dodatni jastuk, da bude malo uspravniji. Sada su ga već okružila sva četvorica hobita, veselo se smijući, a i ostali članovi Družine su bili blizu.

"Pa koje je doba dana? I šta se događa?" upitao je Boromir. Osvrnuo se i pogledao oko sebe. Izvana je dopiralo svjetlo, bio je dan. Promotrio je stijene koje su se nadnosile nad njima i shvatio da su u spilji, iako se nije sjećao kako su došli do nje. I dalje je grozničavo razmišljao i sjetio se da se prošle noći, dok su hodali nakon bitke, počeo osjećati vrlo loše i uhvatila ga je vrtoglavica. I što je zatim...?

"Jutro je", prekinuo je Aragorn njegovu posljednju misao. "Bio si u nesvijesti od preksinoć. Onesvijestio si se ubrzo nakon što smo krenuli. Nisi došao k sebi dan i pol."

"Dan i pol!" ponovio je Boromir, šokiran. Znači ta sjećanja nisu od prošle, nego pretprošle noći, pomislio je zapanjeno.

"Da", potvrdio je Aragorn i kimnuo. "Noćas si nakratko otvorio oči dok si imao groznicu, ali vidjelo se da nisi svjestan što se događa. Sjećaš li se toga uopće?"

Boromir je polako odmahnuo glavom, pokušavajući srediti zbrku u glavi. Zatvorio je oči i razmišljao.

"Povremeno bi mi se pojavile slike, nepovezane i mutne, iako ih se gotovo više i ne sjećam. Uglavnom je bilo poput dugog sna bez snova", odgovorio je. Svi su sada bili oko njega, okruživši ga. Četvorica hobita sjela su u krug oko njegova ležaja. Ellin je ustala sa svog ležaja i prišla bliže, pa sjela uz Aragorna. Gandalf i Legolas stajali su tik iza hobita. Na licima svih bili su osmijesi i očigledni znakovi olakšanja. I dok ih je promatrao, odjednom je postao svjestan jednog poznatog, već mnogo puta doživljenog osjećaja. Više je puta u životu bio ranjen u borbi; isto tako, puno je puta on bio uz ranjene prijatelje i suborce. Baš kao i sada, sjedili bi svi zajedno u veselom razgovoru nakon buđenja ranjenika. I sada, dok su ga okruživali, kroz osmijehe na njihovim licima i u očima koji su govorili više od riječi, kroz njihovo očito olakšanje, osjetio je sasvim opipljivu povezanost s njima; sve je bilo jednako kao i u brojnim prilikama u prošlosti koje je dijelio sa svojim dugogodišnjim drugovima. Uzvratio im je osmijeh, shvaćajući da se u ovoj Družini, koliko god njeni članovi bili međusobno različiti i ma kako kratko putovali zajedno, rađaju čvrste spone prijateljstva.

"A gdje je Gimli?" upitao je naglo promijenivši temu, odjednom shvativši da patuljak nedostaje. Nadao se da mu se ništa nije dogodilo nakon što su već uspjeli pobjeći orcima.

"Ne brini, na straži je", odvratio mu je odmah Merry i namignuo, pa se trgnuo. "Hej, netko bi mu trebao javiti dobru vijest!"

"Ja ću", rekao je Legolas, pa se hitro okrenuo i požurio izaći iz spilje.

"Kako se sada osjećaš?" upitala je Ellin.

Prije nego što će odgovoriti, Boromir se ponovno pokušao uspraviti. Iako se uspio podići malo više no prvi put, osjetio je kako ga i to malo pomicanje jako iscrpljuje, a ruka boli jače.

"Bilo je i boljih dana", rekao je namršteno, zadihavši se i samo od tog kratkog pokušaja. Naslonivši se natrag na jastuk, osjetio je olakšanje. "Kao da me pregazilo krdo trolova, otprilike", dodao je pokušavajući se našaliti, iako mu je trenutno izgledalo da taj opis nije daleko od istine.

"Nije ni čudo", odvratio mu je Aragorn, nasmijavši se. "Nisi ništa pojeo skoro dva dana, a iscrpljen si otrovom i dugotrajnom groznicom."

"Otrovom?" upitao je začuđeno Boromir. No čuvši to, sve mu se odjednom posložilo. Ponovno se sjetio prošle noći – ne prošle, već pretprošle, ispravio se – i nastavka puta nakon bitke, te mučnine i vrtoglavice koje su jačale. Naravno, izazvao ih je otrov, shvatio je sada. Jer kad mu je Ellin prišla i upitala je li sve u redu, otklonio je njezinu pomoć misleći da je to tek prolazna slabost, da će brzo proći i da će izdržati. Nije želio da zaostaju i gube vrijeme zbog njega, jer iako nije bilo vjerojatno da bi ih ona jedina preostala grupa orka mogla pronaći, bilo je bolje ne riskirati. I tako je nastavio hodati, no ubrzo se sve oko njega zacrnilo. Posljednje čega se sjećao bila je želja da održi korak s ostalima koji su mu brzo odmicali naprijed u tami.

"Da. Mač onog orka bio je premazan nekim otrovom, inače ti se stanje ne bi toliko pogoršalo. Sama rana nije teška", rekla je Ellin, potvrdivši tako i njegov vlastiti zaključak.

Boromir je zadržao pogled na njoj nekoliko trenutaka. Bio je siguran da je vidio i njezin lik tijekom onih kratkih razdoblja polusvijesti, zamagljen i prigušen tamom. Sada je bila tu, sjedeći sasvim blizu njega. Promatrao ju je i upijao sve detalje njezinog lica i pojave kao da se želi uvjeriti da je doista tu, da je stvarna i da se neće rasplinuti kao u onim košmarima groznice. I tada se upitao zašto mu je toliko stalo da baš nju vidi uz sebe, i zašto mu je toliko drago što je ona tu.

"Koliko se sjećaš zadnjeg dijela puta?" upitao je Aragorn i trgnuo ga iz misli. "I kada si osjetio da nešto nije u redu?"

"Pa, sjećam se većeg dijela", kimnuo je Boromir. "Nakon nekog vremena osjetio sam mučninu, ali sam nastavio hodati dalje misleći da to nije ništa naročito."

"Trebao si mi reći", rekla je Ellin blago, gledajući ga.

"Nije mi se činilo važnim", odvratio je i slegnuo ramenima, skrenuvši pogled. Nije imao običaj žaliti se na sitnice.

"Nisi ništa posumnjao?" upitao je Aragorn.

"Ne", lagano je odmahnuo glavom. "Jednostavno, nisam razmišljao o tome. Mislio sam da će brzo proći. Samo sam mislio na to kako moramo nastaviti i da je bolje da nas ne usporavam."

Ellin se malo namrštila na njegove riječi, a Aragorn mu je polako kimnuo.

"To je bilo hrabro i požrtvovno", rekao je tiho graničar. Lagani naklon njegove glave jasno je iskazao poštovanje i razumijevanje. Boromir ga je pogledao u oči, tražeći u njima potvrdu onoga što mu je vidio u stavu... i našao ju je. I usput shvatio da Aragorn razumije to, jer bi i sam isto učinio. Bili su slični u toliko mnogo stvari. Osmjehnuo mu se, i uzvratio kimanje. Ništa drugo nije bilo potrebno.

Tada se vratio Legolas i prišao im.

"Gimli ti poručuje da je bilo dosta izležavanja i da očekuje da uskoro budeš spreman za novu bitku", rekao je vilenjak kroz smijeh, a čuvši te riječi i ostali su se zahihotali. "Naime, kaže da idući put neće dozvoliti da ga nadmašiš u broju ubijenih orka."

"Nije valjda brojao?" upitao je Boromir u nevjerici. Potom se nasmijao. "No dobro, idući put ću mu ih prepustiti sve, a ja ću se malo odmarati."

"Jesi li gladan?" upitao je nato Aragorn. Sve do tada Boromir nije razmišljao o jelu i u prvi mah je gotovo odmahnuo glavom. No samo trenutak kasnije, na pomisao o hrani, odjednom je osjetio veliku glad.

"Za dvojicu", odvratio je smijući se. Ellin je uzvratila osmijeh i ustala. Kao i svaki put do sada, njezin blistavi osmijeh natjerao je njegovo srce da poskoči. Pratio ju je pogledom i vidio da je kleknula blizu vatre, uzimajući nešto s tla. Ubrzo se vratila noseći zdjelu u kojoj je bila juha, te tanjur s komadom pečenog mesa i malo putnoga kruha. Miris hrane mu je dopro do nosnica i još više potaknuo njegovu glad.

"Ovo smo pripremili nas dvojica", rekao je ponosno Frodo i pokazao prema Pippinu. "Aragorn je jučer ustrijelio dva zeca, a mi smo se pobrinuli za večeru."

"Juha je moje djelo", ubacio je Pippin. "Ubacio sam nekoliko mojih omiljenih začina, bez kojih nikada ne bih išao nikamo." Hobit je zavjerenički namignuo pa otrčao do svoje male naprtnjače, te izvukao i pokazao malu kutijicu.

"Svaka vam čast. Siguran sam da je odlično", kimnuo je Boromir, posve uvjeren u to. Ionako je bio izgladnio, a miris koji ga je sve više dražio bio je vrlo primamljiv.

Aragorn mu je pomogao da sjedne, podmetnuvši mu ruksak pod leđa. Uspravljanje mu je u prvi čas izazvalo blagu vrtoglavicu. Kada je htio uzeti hranu, Boromir je otkrio da je posve bez snage, a pomicanje desne ruke izazivalo je jaku bol. Ponešto mrzovoljno, morao je dopustiti Aragornu da mu pomogne pri jelu. Namrštio se; nije volio biti bespomoćan i teret drugima. Bio je nestrpljiv da se što prije oporavi.

Jeo je polako, uživajući u svakom zalogaju. Juha je bila gusta, bogata biljem koje su koristili kao prilog, a meso mekano. Potaknut glađu, na trenutak je pomislio da već odavno nije jeo nešto toliko ukusno. Ipak, zasitio se i brže nego što je očekivao, jer njegov želudac nakon groznice i skoro dva dana nesvjestice još nije bio spreman za veliku količinu hrane. Osim toga, iako je bio tek kratko vrijeme pri svijesti, razgovor, sjedenje i obrok su ga brzo iscrpili. Čim se najeo, osjetio je da ga obuzimaju obamrlost i pospanost. Njegovo tijelo sada je trebalo odmor. Ponovno je legao i utoplio se, te uskoro utonuo u blagotvorni san.

Usnuo je videći i dalje Ellinin osmijeh.

-x-x-x-

Dok je poslijepodne polako odmicalo, Ellin je hodala kroz šumu. Bila je na kratkom izviđanju, a ujedno je namjeravala otići i do rječice koju je tog jutra pronašao Aragorn kako bi donijela još vode. Bila je odmorna jer je i ona spavala još dio jutra i prijepodneva.

Hodajući, povremeno bi se nasmiješila. Strah i briga napokon su nestali. Boromir je bio bolje i njegov život više nije bio u opasnosti. Sjetila se trenutka kad je kroz svoj lagani, isprekidani san čula glasove i šumove pa otvorila oči. Kada je shvatila da je Boromir pri svijesti zapljusnulo ju je olakšanje kakvo već dugo nije osjetila. Odmah je bila na nogama – umor i neispavanost su bili zaboravljeni.

Promatrajući oblačiće pare koji su joj pri svakom izdisaju izlazili iz usta i rasplinjavali se na hladnom zraku, Ellin je razmišljala o Boromiru i svojim osjećajima za njega. Jer sada više nije mogla negirati da osjećaji postoje. Ako je ranije bila zbunjena i nesigurna, posljednja dva dana provedena u strahu za Boromirov život otkrila su joj mnogo. Njezin strah je bio snažan, mnogo jači nego što bi osjetila za običnog suputnika. Zapravo, on joj je i bio upravo to: suputnik kojeg je tek počela upoznavati, kojega čak još nije mogla nazvati ni prijateljem. No dok je ležao u groznici, shvatila je da bi njegova smrt u njoj ostavila mnogo veću prazninu no što je mogla očekivati.

Zaljubljujem se, naposljetku je spoznala i priznala sama sebi.

Dok je ležao bez svijesti, molila se da se probudi, da ponovno vidi njegove oči i široki, otvoreni osmijeh koji joj je značio sve više. Htjela je ponovno razgovarati s njime, slušati njegov duboki, ugodni glas. Željela je čuti još o Gondoru, o njegovu gradu, o njemu samome; zanimalo ju je što je volio a što nije, što ga je radovalo a što ga je činilo tužnim. Htjela ga je upoznati, biti uz njega. I kada se jutros napokon probudio, cijeli svijet pun otvorenih mogućnosti opet je počeo postojati. Budućnost je opet postala moguća, kakva god bila... sada nije znala kakva će biti, niti je očekivala išta; bilo joj je dovoljno samo to što će u toj budućnosti biti njega, što će on živjeti.

Zaljubljujem se. Spoznaja je bila jasna i izvjesna, baš kao što je bilo jasno i izvjesno da noć zamjenjuje dan. Ellin se nije više pitala zašto joj srce kuca brže kada Boromirove sive oči zarobe njezin pogled, ili zašto toliko razmišlja o njemu. Odgovor je bio sasvim jasan. Znala je da će joj osjećaji takve vrste samo dodatno zakomplicirati situaciju: bili su na važnom i zahtjevnom zadatku koji će po mnogočemu biti presudan za Međuzemlje. Ellin je bila svjesna da je uspjeh Družine bio važniji od ičega, te da ne smije dozvoliti da osobni osjećaji na bilo koji način ugroze ili ometu njihovu misiju. No njezini osjećaji, posve neočekivano, sada su jačali; čovjek koji je onoga poslijepodneva prije tri tjedna ujahao u Rivendell privlačio ju je sve jače i značio joj sve više.

S takvim je mislima stigla do rječice, koja je zapravo bila tek malo veći potok. Na tome je mjestu bio širok jedva dva metra. Stabla su rasla s obje strane, a gole grane bjelogoričnog drveća koje su se nadnosile nad potokom stvarale nad njim svod isprepletenoga granja. Za razliku od pretežno kamenitog tla oko njihove spilje, ovdje je prevladavala zemlja, a tlo je mjestimično bilo prekriveno otpalim lišćem. Voda je bila kristalno bistra. Ellin je pripremila sve čuturice i, prije nego što će ih napuniti, uronila je ruku u potok. Oduvijek je voljela slušati žuborenje potoka i osjećati kako joj ruku miluje snažna, brza struja vode. Voda koja bi protjecala među njezinim prstima dolazila je iz udaljenih, njoj možda nepoznatih krajeva; potom bi odlazila sve dalje, stapala se s drugim rijekama i na kraju dolazila sve do dalekih mora. Ellin se u tim trenucima osjećala još povezanija s prirodom – činilo joj se da je spojena s cijelom Ardom.

Ipak, hladnoća dodira poput bockanja ledenih iglica ubrzo ju je natjerala da povuče ruku. Napunila je čuturice, spremila ih u mali ruksak i krenula natrag. Hodala je brzo, ali oprezno i vrlo tiho. Kad je već bila blizu spilje, ugledala je među drvećem srnu, oko petnaest metara od nje. Životinja je bila malena rastom, manja od uobičajenih pripadnika svoje vrste. Kretala se polako, tražeći svoj oskudni obrok – poneki listić na rijetkom, skoro golom šumskom grmlju ili pokoju vlat trave koji su prkosili zimi. Tada, možda osjetivši miris ili uhvativši svojim oštrim sluhom jedva čujni korak vilenjakinje, srna je okrenula glavu. Ellin ju je promatrala nekoliko trenutaka, pa donijela odluku. Sa sobom su imali sušenog mesa i putnih kolačića, no morali su paziti na zalihe i nisu smjeli propustiti priliku za ulov svježeg mesa, pogotovo otkako su izgubili Billa i dio hrane koji je ostao na ponijevom sedlu. U ovome će logoru sigurno ostati još koji dan, a ova ih je srna mogla prehraniti veći dio tog vremena. Kao i uvijek u takvim prilikama, osjetila je tugu promatrajući velike, pametne oči ove lijepe životinje, no potom je hitro skinula lûk i izvukla strijelu iz tobolca. Srna se uto okrenula i počela bježati na drugu stranu, ali fijuk koji je proparao zrak je bio brži. Vitka šumska životinja srušila se na tlo.

Ellin je prišla mrtvoj srni i kleknula do nje. Položivši ruku na njeno meko, toplo krzno, sklopila je oči. Eru, Tvoja djeca zahvaljuju na svim darovima zemlje i životu koji im njima omogućuješ. Ti koji bdiješ nad Ardom i svim živim svijetom, molim Te, čuvaj dušu i ove životinje. Neka sretno otputuje u drugi svijet gdje će živjeti zauvijek. Tada je otvorila oči. Ma koliko već puta izgovorila u sebi ove riječi, nikada za nju nisu postale tek puko recitiranje naučene fraze. Uvijek je osjećala istinsku zahvalnost, kao i sjetu zbog oduzetog života.

Stavila je srnu na rame i nastavila hodati prema spilji. Korak joj je sada bio sporiji i dah malo teži, no srna nije bila osobito teška, a ona je bila dovoljno snažna. Ionako je već bila blizu i uskoro je sa svojim dragocjenim teretom stigla do spilje gdje su je dočekali razdragani pozdravi. Većina je bila budna i na nogama, zaokupljeni razgovorom i raznim sitnim poslovima. Boromir je spavao, a Merry se odmarao na svome ležaju. No ono što je bilo najočitije i što je uočila još dok se približavala, bila je atmosfera koja ih je okruživala. Napetost i briga su nestali, a zamijenila ih je vedrina.

Jedan dug, značajan pogled razmijenila je sa Samom. Od njihova jučerašnjeg razgovora nije više imala prilike porazgovarati s hobitom. Sada joj je njegov pogled rekao sve. Teret je napokon pao s njega, a olakšanje u njegovim očima bilo je skoro preočito. Ellin mu je jedva primjetno namignula i kimnula, a on joj je uzvratio blagim osmijehom. Znala je i još nešto: naučio je lekciju i više nikada neće ponoviti istu grešku.

Uzela je čuturice s vodom koje je donijela sa sobom, kao i jedan od većih lonaca koje su imali. Naumila je oprati kosu, bar onoliko koliko je bilo moguće u tim okolnostima, te je osušiti uz vatru. Dok se voda polako zagrijavala, prišao joj je Aragorn. Lice njezina prijatelja djelovalo je opušteno.

"Sam napokon može biti miran", rekao je Aragorn sasvim tiho, kako ih niti jedan od hobita koji su malo dalje bili zaokupljeni pripremanjem srne ne bi čuo.

Ellin je kimnula.

"Pretpostavila sam da ti to neće promaći", odgovorila je i jednu ruku malo uronila u lonac, isprobavajući koliko se voda zagrijala. "Okrivljavao je sebe za ono što se dogodilo. Jučer smo razgovarali o tome."

"Shvatio sam. Iako nisam znao detalje, naslutio sam o čemu se radi. Bili ste prilično zadubljeni u razgovor i zato se nisam htio miješati i upadati na pola. Osim toga, pretpostavio sam da bi, jednom kada ste započeli, uplitanje možda samo omelo njegovo povjeravanje, pa sam odlučio to prepustiti tebi."

"Moguće", rekla je zamišljeno, pa još jednom uronila ruku. Ovoga puta zadovoljna temperaturom vode, Ellin je maknula lonac s vatre pa ustala. Iznijela ga je van i sjela na jedan kamen, a Aragorn ju je slijedio i smjestio se pokraj nje. Predvečerje je bilo ponešto sumorno – na nebu su se nagomilali sivi oblaci. Vilenjakinja je rasplela pletenicu pa nagnula glavu naprijed. Tada je manjim lončićem polako grabila vodu te polako i pažljivo smočila kosu, pa u lončić dodala malo zgnječene stabljike sapunike.

"Njegov trk za ponijem je doveo do razdvajanja, i zato je sebe optuživao za sve ono što je uslijedilo", rekla je, zalijevajući i trljajući pramen po pramen svoje duge kose. Pod prstima je osjećala kako nastaje blaga pjena. Malo se poprskala po plaštu, ali nije naročito marila za to, znajući da će se brzo osušiti. "Naravno, rekla sam mu da je njegov potez bio pogrešan, i objasnila zašto. No isto tako sam mu rekla da, iako je njegov postupak odredio smjer kasnijih zbivanja, ne postoji način da znamo bi li u nekoj drugoj varijanti stvari bile još gore."

I dalje si je pažljivo zalijevala kosu, nagnuta prema naprijed, nastojeći se smočiti što manje. Topla voda je s njene kose kapala na tlo pored njenih nogu, a u dodiru s hladnim kamenom dizali su se tanki traci pare. Znala je da je ovo samo improvizacija i na trenutak osjetila čežnju za zagrijanom kućom i toplom kupkom, ali brzo je odagnala takve misli. Bila je naviknuta na život u divljini i zanemarila hladnoću koju je osjećala, znajući da će brzo biti gotova s poslom.

"Dobro si učinila", kimnuo joj je Aragorn. "Bitno je da je shvatio u čemu je pogriješio."

"Oh, to sigurno jest, budi bez brige", rekla je ozbiljno, promatrajući ga iskosa, spuštene glave. Sada si je trljala tjeme, uživajući u laganoj masaži i istovremeno se mršteći kad bi joj povremeno pokoja kapljica ili tanki mlaz kliznuli za vrat. "Puno smo razgovarali o tome, a njegova briga i strah su mu bili lekcija koju nikada neće zaboraviti."

"To se vidi na njemu", složio se Aragorn. "Bilo je prilično lako pročitati njegovo raspoloženje tijekom zadnja dva dana."

"Dragi su, sva četvorica", komentirala je. "Vedrina im često djeluje neugasivo."

"Istina. To se dobro vidjelo i na putu od Breeja do Rivendella", odvratio je. "Za njih to sigurno nije bio lagan put, jer sve do tada su živjeli u miru i sigurnosti svojih dotadašnjih života, bez opasnosti i većih napora. Pa ipak se nisu tužili putem, a ako bi jednoga obuzela malodušnost, ostali bi ga hrabrili i razvedravali." Vidjela je kako se nasmiješio, prisjećajući se njihova puta. "Jedino su povremeno uzdisali da im nedostaju njihovi brojni međuobroci."

"To vjerujem", dodala je Ellin, nasmiješivši se i sama, pa potom još malo razmišljala o njihovu putovanju. "Sigurno im je najteži trenutak puta bio kada su nazguli bili u blizini."

"Upravo tako, jako su se bojali. No to je normalno jer nazguli izazivaju takvu reakciju kod većine", odgovorio je. "Ali našli su u sebi snage i hrabrosti čak i tada. I sama si ih upoznala: naizgled malen i beznačajan narod. Ali čvrst. Tek su na samome kraju puta, kada su posljedice Frodova ranjavanja postale ozbiljne, izgubili svoj uobičajeni polet."

"Jasno mi je", rekla je tiho. Tada je bila gotova s pranjem i započela ispirati kosu, a onda se nečega sjetila. "Čuj, sada dok je Boromir još preslab, možda bi ti mogao... ajoj!" Zalila si je jedan poveći mlaz vode za vrat i nije mogla zadržati uzvik. Voda joj je curila uz vrat i niz leđa i škakljala je, a kada se pokušala nagnuti više naprijed samo je postigla to da joj voda klizne i po bradi i licu. Mokra odjeća začas joj se zalijepila za leđa. Bijesno mrmljajući, jednom je rukom pridržavala kosu dok je drugom pipala oko sebe tražeći ručnik. A Aragorn joj se, naravno, smijao. "Ti! Nije smiješno!" frknula je.

"Ma ni slučajno. Evo, ozbiljan sam", odvratio je, ali lice mu je bilo u potpunoj suprotnosti sa riječima. Tada je napokon i Ellin prasnula u smijeh, pa zahvatila šakom vodu iz lonca i poprskala ga.

"I ja sam najozbiljnija što mogu biti", rekla je veselo dok je gledala kako Aragorn pokušava – neuspješno – izmaknuti vodi koja je letjela prema njegovoj glavi. Neko vrijeme su se samo smijali jedno drugome, pa se pomalo umirili.

"Ovaj, da... gdje smo ono stali?" upitala je kad je opet došla do daha, obrisavši lice i vrat. "Da, htjela sam reći – sada dok Boromir ne može, bi li ti nastavio malo vježbati mačevanje s hobitima? Bilo bi dobro da nastave učiti i održe kontinuitet vježbanja."

"Naravno, mislio sam na to. Namjeravao sam raditi s njima već večeras."

Ellin mu je kimnula. Tada je bila gotova i pažljivo isprala ostatak pjene, a onda temeljito istrljala kosu ručnikom. Potom je ustala.

"Sačekaj me kraj vatre, doći ću tamo sjesti", dobacila je Aragornu preko ramena i krenula prema svojoj naprtnjači. Iz nje je izvukla malenu torbicu u kojoj je imala pribor za šivanje: male škare, iglu i jedan omot crnoga konca. Pribor je zauzimao vrlo malo prostora, a bio je vrlo koristan, kao što je odavno naučila, i uvijek ga je nosila sa sobom. S tla je pokupila Boromirovu odjeću koju je imao na sebi prilikom ranjavanja, a koja je još ležala nedaleko njegova uzglavlja gdje su je odložili prve večeri kada su mu je skinuli. Naravno, desni rukav na oba komada odjeće bio je rasječen mačem i Ellin ih je sada namjeravala zakrpati. Jednostavno je željela učiniti nešto za njega.

"Evo me natrag", rekla je Aragornu kada je sjela uz vatru čija joj je toplina sada trebala kako bi joj se što prije osušila kosa. Raširila je Boromirovu odjeću ispred sebe, proučavajući razderane rukave i tražeći najbolji način da ih zašije. Prvo je uzela tuniku koju je nosio uz tijelo. Bila je tamnosive boje, glatkoga tkanja pa stoga prilično mekana i udobna. Ellin je prešla rukom preko nje, ispitujući je; bila je topla i vrlo ugodna na dodir. "Zapravo, Samu je samo jedno moglo pomoći, a to je Boromirovo ozdravljenje", rekla je, nastavljajući razgovor koji su započeli ranije. Usput se nagnula naprijed i brižljivo započela šivati razrezani rukav. "Da je završilo drukčije, nisam sigurna da bi se ikada oslobodio tereta..."

Hvala Eruu što je sve završilo dobro, dometnula je u sebi, koncentrirana na posao koji je radila. Osjetila je lagani grč tjeskobe u srcu. Da je Boromir umro, i njoj samoj bi sljedeći dani i tjedni bili mnogo teži.

"U pravu si", odvratio je ozbiljno Aragorn. "Bilo bi mu teško živjeti s time, a nama bi bilo vrlo teško pomoći mu."

Neko vrijeme su šutjeli. Posao na prvoj tunici bio je brzo gotov, pa je uzela onu drugu. Ta je bila mnogo deblja od one prve. Bila je crne boje, a na prsima je sivo-srebrnim koncem bilo izvezeno Gondorsko stablo. Osim njega, mjestimično je bila prošarana svijetloplavim koncem koji su tvorili uzorke u obliku zvijezda. Ellin je odmah vidjela da je rez širok i da su neki od ukrasa na rukavu bili uništeni, te da neće moći napraviti tanki, neprimjetni šav koji bi prekrio štetu.

"Bitno je da je sve dobro završilo", promrmljala je, dobacivši mu kratki pogled. Da mu kažem?, iznenada se upitala. Malo je oklijevala, no čeznula je za time da se povjeri, da iznese i opiše osjećaje koji su je zbunjivali i mučili. Trebalo joj je da s nekim podijeli svoju tajnu, a Aragorn joj je bio najbolji prijatelj otkada je znala za sebe.

"Ja..." započela je, pa zastala i pogledala ga. Aragorn ju je promatrao sa zanimanjem, kao da je iz njenoga stava počeo naslućivati da je nešto muči. Ellin je tada bacila pogled oko sebe, zadržavši ga načas na Boromiru. "Stalo mi je do njega", izgovorila je najzad još tišim glasom nego maločas, i dalje gledajući usnulog čovjeka.

Aragorn joj nije odgovorio odmah. Ellin je nakratko odložila Boromirovu odjeću i sjela uspravnije, promatrajući Aragorna. Na licu mu nije mogla pročitati ništa i to ju je malo zbunjivalo. Izraz mu je bio dalek i nedokučiv. Naposljetku kao da se prenuo i vratio iz velike daljine, pa opet svrnuo pozornost na nju.

"Koliko je snažno to što osjećaš?" upitao je ozbiljno.

"Ne znam. Prilično. Nisam sigurna. Dosta snažno, mislim", odgovorila je, pomalo iskrivljenog izraza lica. Njezine smušene riječi u potpunosti su odražavale zbunjenost koju je uistinu osjećala. "Znam samo da mi je važan, da mu želim biti blizu, da ga želim upoznati, da me pomisao da će umrijeti boljela."

Ponovno se prignula i posvetila šivanju rukava ne bi li sredila svoje zbrkane misli. Bezuspješno.

"Jesi li išta osjetila ili primijetila s njegove strane?" upitao ju je. "Neko zanimanje, ili pokušaj približavanja?"

Ellin nije morala prizivati u sjećanje prijašnje razgovore niti mnogo razmišljati da bi odgovorila na ta pitanja. Nažalost, dodala je sjetno u sebi.

"Ne", odmahnula je glavom, uz laganu tugu. "Upravo suprotno, rekla bih... Čini mi se da mu do mog društva nije ni najmanje stalo."

Aragorn je polako kimnuo i činilo se da razmišlja.

"Znam da ti nije lako i da želiš da ti osjećaji budu uzvraćeni", rekao je blago. "Ali ako to nije slučaj..." Zastao je kao da traži način da se izrazi, a lice mu je zadržalo izraz suosjećanja. "Bolno je, ali možda je i bolje tako. Jer prilike u kojima se nalazimo su isuviše ozbiljne. Ne znamo što nas čeka, kojim putem ćemo ići, ni kako će se odvijati rat koji je neizbježno pred nama. A baš mi, najmanje od svih, smijemo zakazati. Naš zadatak je najvažniji i ništa ga ne smije ugroziti, nikakav nepromišljeni postupak ili osjećaj."

"Znam sve to", rekla je Ellin, mršteći se. Rukav na kojem je radila joj je ležao u krilu, trenutno zaboravljen. Aragornove riječi potvrdile su joj sve ono što je njezina logika i sama govorila. No srce joj je govorilo na drugi način. "Ali ipak, voljela bih da..."

Glas joj se lagano ugasio. Nije morala završiti rečenicu da bi Aragorn znao što je željelo njezino srce. Položio joj je ruku na rame.

"Razumijem. Želim da budeš sretna, znaš to." Nježno joj se nasmiješio. "A sada idi naprijed jedan po jedan dan, i iako to neće biti lako, pokušaj ne razmišljati o njemu."

Kimnula mu je bez riječi, pa opet spustila glavu i vratila se šivanju. Bila je već pri kraju, a njeni prsti su obavljali posao posve mehanički. Misli su joj bile zaokupljene razgovorom koji su vodili. Zapravo je od njega očekivala veću podršku i ohrabrenje i gotovo se razočarala, iako nije mogla zanijekati logičnost i ispravnost njegovih riječi. Uzdahnula je, ne osjećajući olakšanje koje je očekivala da će joj donijeti povjeravanje. Uto je završila šivanje i učvrstila šav, pa pogledala Aragorna premišljajući bi li mu još govorila o svojim osjećajima. No nije ništa rekla, samo ga je dobro promotrila; iznenadila ju je nagla promjena na njegovome licu. Djelovao je potpuno odsutno, baš kao što već zapazila nekoliko puta tijekom putovanja – u trenucima kada mora da je mislio da ga nitko ne gleda. Ali kada ga je onom jednom prilikom upitala što ga muči, nije joj želio otkriti, tvrdeći da je sve u redu.

"Aragorne?" zazvala ga je tiho i upitno. "Što je?"

"Ništa", odvratio je.

"Ne izgledaš tako." Ellin ga je pogledala namršteno, pa odmah zatim ublažila svoj pogled i ton. "Hej, poznajemo se odavno, oduvijek smo bili najbolji prijatelji i uvijek smo tu jedan za drugog. Ako te nešto muči, reci mi." Riječi su joj bile meke, a njene oči su ga molile da joj se povjeri. No graničar je samo odmahnuo glavom.

"Kažem ti, sve je u redu, nemaš zašto brinuti", odgovorio joj je blago i uvjerljivo. I prije no što je stigla nastaviti ili reći bilo što više, pažnju su im privukli šumovi i micanje na suprotnoj strani spilje. Boromir se upravo probudio.

"Doista, ništa me ne muči, samo ti se učinilo", ponovio je Aragorn i nagnuo se naprijed pa je poljubio u čelo. "Idem vidjeti što mu je potrebno."

Ustao je i udaljio se, ostavivši je da gleda za njim. Usprkos njegovom negiranju, Ellin mu nije posve povjerovala. Djelić nje još je bio sumnjičav; poznavala ga je predugo i predobro. Zašto mi se nije povjerio? Namrštila se, prilično neraspoložena. Uvijek su bili potpuno iskreni i otvoreni jedno prema drugom. Zar ne zna da bih učinila sve za njega? Zašto se sada zatvara?

Potom je pogledala van. Zaokupljena razgovorom, nije ni zamijetila koliko se smračilo u međuvremenu – nebo je bilo skoro potpuno tamno. Obrisi borova koji su okruživali malu čistinu oko spilje više se nisu ni razaznavali, već su se stopili u jednoličnu crnu pozadinu.

Povremeno dodajući nove grane na vatru, Ellin je ostala sjediti uz nju kako bi joj se kosa osušila što prije. Merryjeva i Legolasova odjeća također je bila razderana u onom napadu, pa je uzela zakrpati i nju.

Noć je Boromiru ponovno donijela visoku temperaturu: djelovanje otrova još nije posve prestalo. Međutim, njegovo sadašnje stanje se uopće nije moglo uspoređivati s prethodne dvije noći; sada je bio pri svijesti cijelo vrijeme, a napadaji groznice su bili mnogo slabiji. Iako ga je, naravno, napad još malo iscrpio, tijekom noći je normalno razgovarao s njima i bio je svjestan svega što se oko njega događalo. Prije zore se groznica povukla pod djelovanjem ljekovitih čajeva i Boromir je tada čvrsto zaspao.

Ali ona nije mogla odmah zaspati. Njezin vlastiti san bio je isprekidan – uznemiravan odjecima razgovora s Aragornom.

-x-x-x-

Sivi, teški oblaci nošeni vjetrom plovili su nebom. Pramenovi magle kotrljali su se obroncima gorja. Sivilo se stopilo sa šumom. Počela je lagana kišica i Aragorn je podignuo kapuljaču svoga dugog nepromočivog plašta. Kapljice vode su se skupljale i u tankim se mlazovima s njega slijevale prema tlu. Bio je na straži, a ostali su spavali. Naviknuti na ritam koji su imali još od početka putovanja i sada su, za vrijeme višednevnoga prisilnog mirovanja, pretežno spavali danju.

Pogled koji je ispod kukuljice budno pratio okolinu bio je i ponešto zabrinut – ali ne zbog orka. Njih nije bilo u blizini. No razmišljanje o noćašnjem razgovoru s Ellin neizbježno je potaklo usporedbe i uspomene. Pustio je misli da mu odlutaju mnogo dalje od spilje – i mnogo dublje u prošlost – u dolinu kojom je vijugao brzi, kristalno bistri Bruinen, u dolinu koja mu je u djetinjstvu bila dom i gdje mu je ležalo srce. Upitao se što je Arwen radila sada; je li i u Rivendellu padala kiša, prisilivši je na dosadan, tmuran boravak među četiri zida? Ili je možda negdje šetala podižući oči prema vedrome plavom nebu? Nedostajala mu je. Prošlo je jedva tri tjedna otkad su krenuli na put, no odvojenost od nje bila je teška.

Pomaknuo je ruku i dodirnuo dragulj koji mu je visio o lančiću na vratu. Njezin dar, koji mu je dala u noći prije odlaska na put... za koji je malo nedostajalo da ga odbije primiti. Ta je noć bila teška za oboje, ali tada – tek tada, nakon mnogih razgovora i nakon dugo vremena – Arwen je napokon prihvatila njegovu želju i donijeli su najvažnije odluke u svojim životima. Znao je da joj nije lako, ali bio je siguran da je to što su odlučili jedino ispravno.

Aragorn je prošao jedan krug oko spilje. Sve je bilo mirno, bez ikakvih sumnjivih tragova, kao što je bilo cijelo vrijeme još od noći napada. Kiša je malo pojačala i kretao se vrlo pažljivo, izbjegavajući meko razmočeno tlo kako ne bi ostao niti jedan otisak njegovih čizama. Smjestivši se pod jednu veliku smreku čije su ga grane djelomično štitile od kiše, na mjestu odakle je imao dobar pogled na okolinu, jedan dio njega je ponovno utonuo u misli. Znao je da jučer nije pružio Ellin onu potporu koju je očekivala i trebala. Ništa mu ne bi bilo draže no vidjeti je sretno zaljubljenu, pogotovo nakon bolnoga gubitka koji je pretrpjela kada je poginuo Elennaro. I da se radilo o bilo kojem pripadniku njezinoga naroda, bio bi presretan zbog nje. No njezini su osjećaji bili usmjereni prema jednom čovjeku.

Kada mu je priznala što osjeća, pazio je da bude suzdržan i da joj istakne logičnu stranu zašto se sada ne bi trebala zaljubljivati, i rekao joj da ne razmišlja o Boromiru. Nije se radilo o tome da se ponašao previše zaštitnički prema svojoj najboljoj prijateljici – svojoj "maloj sestrici" – kako ju je ponekad zvao, niti o tome da je smatrao da je Boromir loš čovjek i da ne zaslužuje njezinu ljubav. Upravo suprotno: što ga je više upoznavao, to je više smatrao Boromira časnim i odvažnim čovjekom – od one vrste ljudi koju je cijenio. Međutim, Aragorn je dobro znao koje sve prepreke stoje pred ljubavlju dvoje pripadnika tih različitih naroda; Ellin nije znala. Neke stvari o njemu i Arwen bile su tajna čak i za nju, bez obzira na bliskost sa sestričnom, i bez obzira na to što su njih dvoje bili najbolji prijatelji. Nije joj htio pričati o tome što bi je moglo čekati. Čak ni Arwen nije u potpunosti mogla sagledati neke stvari, i zato nije očekivao ni da bi mogla Ellin. Obje su bile vilenjakinje. Neke stvari su bile tako jednostavne... i tako zamršene. Ovisno o gledištu.

Nije želio da Ellin pati na bilo koji način. I protiv volje, lice mu se razvuklo u gorak, iskrivljen osmijeh. A možda je ipak razmišljao previše zaštitnički?

Slegnuo je ramenima. Budućnost je nosila i previše otvorenih mogućnosti. Družina bi se mogla razdvojiti, pa bi se Ellin i Boromir mogli naći daleko jedan od drugoga. Osjećaji bi joj mogli biti i neuzvraćeni – što je izgleda i bio slučaj – pa joj ionako neće preostati drugo no zaboraviti ga. Isto tako, i njezini vlastiti osjećaji mogli bi oslabjeti. Odlučio je za sada ne razbijati glavu s onim na što nije mogao utjecati... ali i držati jedno oko na Ellin.