Strijele su padale po stazi i onemogućavale kretanje. Ellin se osvrnula. Baš poput nje, i ostali su bili priljubljeni uz stijene. Padina koja se strmo uzdizala nad njima donekle ih je štitila od pogleda; da je bila blaga, bili bi jasno vidljivi i izloženi napadu. Dok su tu stajali bili su relativno zaštićeni, ali nisu mogli tako ostati stalno. A nisu mogli ni naprijed.
Maločas, kada su se odron i prašina slegli, smrzla se kad je shvatila da Aragorn i Boromir nedostaju. Pogled prema uništenoj stazi i provaliji ju je na tren paralizirao. A tada je s druge strane velike hrpe kamenja dopro Boromirov glas. I čak ni nove opasnosti i teškoće – orci i strijele – nisu mogle prigušiti osjećaj olakšanja koji ju je preplavio kad je shvatila da su njih dvojica dobro.
"Toliko o tome da će planina biti sigurna." Komentar je došao od Gimlija. Njegovo držanje i izraz lica jasno su poručivali 'rekao sam vam'.
"Nikada nisam rekao da će biti jednostavno", rekao je mirno Gandalf. "Nema lakoga i sigurnoga puta. Sa svakim sljedećim korakom prema jugoistoku pogibelj je sve veća. Ali to smo znali još onda kada smo kretali iz Rivendella."
Gimli se namrštio i na trenutak je izgledalo da će protusloviti čarobnjaku. No naposljetku je uzdahnuo i spustio pogled, ne rekavši više ništa. Oči su mu bile oborene i Ellin nije mogla vidjeti koji su osjećaji ispisani u njima. Ipak, naslućivala je. Biti toliko blizu svog roda, a ne znati jesu li živi, treba li im pomoć... Iznenada je osjetila suosjećanje i simpatiju prema patuljku. Stajao je tik do nje i spustila mu je ruku na rame. Kada je dignuo pogled, u njegovim tamnim, duboko usađenim očima susrela je mješavinu nemoći i tuge. Pokušala mu se osmjehnuti, ali nije bila sigurna je li ispalo onoliko ohrabrujuće koliko je željela. Promatrali su se nekoliko trenutaka bez ijedne riječi, a onda joj je Gimli lagano kimnuo. Nemoć i tuga nisu posve nestali, ali zasjenili su ih nagovještaj zahvalnosti i uvažavanje. I tada je osjetila olakšanje i nadu. Čak i bez riječi, ipak se možemo razumjeti... ma kako bili različiti. Ponovno se osmjehnula.
"Ellin!" zovnuo ju je Legolas. Trgnula se i okrenula glavu prema njemu. Hitro je zaobišao Pippina koji je stajao između njih pa se opet priljubio bliže stijeni. "Vidiš onu izbočenu stijenu, tamo naprijed?" Dok je govorio, pokazao je rukom prema naprijed. Ellin je pogledala u naznačenom pravcu i vidjela stijenu o kojoj je govorio: nadnosila se okomito nad stazom, a bila je nekih tridesetak metara udaljena. "Predlažem da pođemo do tamo. Ako stanemo ispod nje, bit ćemo zaklonjeni i moći ćemo i mi gađati orke, a ne samo oni nas."
Riskirala je kratak pogled uvis prema strmoj padini. Čak i da nije padao mrak, ne bi vidjela svoj cilj. Iznad njih, orci su bili predobro skriveni u spletu stijena. Njezin su pokret odmah popratile dvije strijele koje su pogodile stazu.
"Nećemo moći ništa vidjeti, i teško da ćemo ih pogoditi", odvratila je namršteno. "Bojim se da će to biti samo uzaludno trošenje strijela."
"Istina. Ali bar otprilike znamo gdje su. Ako se i oni nađu pod paljbom strijela, osjetit će se malo manje sigurno kada vide da im je napad uzvraćen. Možda bismo brzim i usklađenim napadom mogli kupiti malo vremena Aragornu i Boromiru da pokušaju zaobići ovu gromadu na stazi", obrazložio je, pa se zatim nasmijao. "A potrudit ćemo se da i pogodimo štogod, zar ne?"
Morala se složiti, bilo je logike u njegovim riječima.
"Naravno. U pravu si", kimnula je.
"Budite jako pažljivi dok ne dođete do tamo. Ako primijete nekakav pokret na stazi, zasut će vas strijelama", upozorio je Gandalf.
"Pazit ćemo. Nadam se da nas neće vidjeti – bit će mnogo bolje ako naš napad bude iznenadan", rekao je Legolas. "Kada stignemo tamo, probat ćemo što točnije ocijeniti njihov položaj, a onda krećemo s napadom, koliko god budemo jače mogli. Čim započnemo, neka Boromir i Aragorn pokušaju zaobići uništeni dio staze, bilo s donje, bilo s gornje strane."
I nadat ćemo se da orka nema dovoljno da istovremeno nastave napadati i nas i njih, dometnula je Ellin u sebi.
"Kako ćemo znati jesu li uspjeli prijeći, i kada?" upitala je ozbiljno.
"Ja ću prenijeti Aragornu i Boromiru što namjeravate", rekao je Gandalf. "Kada prijeđu, signalizirat ćemo vam zviždukom. Idite sada, i samo oprezno."
Polako i pažljivo, krenuli su naprijed. Hodali su uglavnom bočno, leđima što je moguće bliže stijeni. Napredovali su prilično sporo, ali barem su ostali neprimijećeni. Odozgo su povremeno dolijetale strijele i kamenje; veći dio je bio usmjeren prema mjestu gdje je ostala Družina, ali ponešto je zahvaćalo i malo šire područje. Orci su očito bili odlučni ne dopustiti Družini da se izvuče iz klopke. Ipak, nijedna strijela nije poletjela izravno prema njih dvoje.
Kada su stigli do svog cilja, Legolas je oprezno izvirio iza stijene koja ih je štitila.
"Prilično sam siguran da nisu primijetili naše odvajanje. Vjerujem da su gađali stazu više preventivno, a ne radi nas dvoje."
"Šteta je što nas nema više strijelaca", rekla je. "Tada bismo ih mogli i jače pritisnuti."
"Da, i ja sam pomislio isto. Ali pokušat ćemo bar mi učiniti najviše što možemo."
Sada je i Ellin oprezno provirila iza ruba stijene. Međutim, u sve gušćem mraku bilo je teško bilo što sa sigurnošću razabrati. Otprilike je vidjela mjesto gdje su se nalazili njihovi prijatelji, a onda je podigla pogled. Ispočetka nije mogla uočiti ništa i uzalud je pogledom pretraživala padinu. Ali tada je ugledala nekoliko stijena koje su eventualnom napadaču iz visine mogle poslužiti kao dobro uporište za napad; napadač bi odatle imao dobar pregled na stazu, a istovremeno bi bio i zaklonjen. Mjesto je bilo između pedeset i sto metara iznad pozicije na kojoj se nalazila Družina i to otprilike u ravnoj vertikalnoj liniji, koliko je mogla procijeniti. Nekoliko je trenutaka pozorno promatrala, nastojeći prodrijeti pogledom kroz polutamu, i uočiti bilo kakav pokret ili znak da se orci nalaze upravo tamo. I tada je ugledala dvije strijele kako izlijeću upravo odatle. Okrenula se prema Legolasu koji je stajao tik iza nje, i kimnuo joj je i prije nego što je stigla išta reći.
"Vidio sam", rekao je kratko. "Pripremi se."
Ostali su stajati točno tu gdje su i bili, tek mali korak sa strane stijene, samo se on pomaknuo malo unatrag kako bi imao više prostora. Ellin je skinula lûk s ramena i izvukla prvu strijelu. Bacila je još jedan pogled preko ramena. Legolas joj je dao znak da započne prva. Napela je lûk, naciljala što je bolje mogla i otpustila strijelu.
-x-x-x-
"Glasam za gornju stranu", rekao je Boromir čim im je Gandalf doviknuo kakav je plan. "Mislim da je s donje teren teži."
"I rahliji, zbog odrona. Sumnjam da je uopće moguće proći dolje", potvrdio je Aragorn.
Priljubljeni uz stijenu, iščekivali su početak. Boromir je još malo učvrstio naprtnjaču. Orci više nisu rasipali strijele i gađali ih stalno, već je samo tek poneka doletjela povremeno kao podsjetnik da su u klopci.
A tada je najzad fijuk dopro s druge strane.
"Sad!" viknuo je Aragorn.
U hipu su obojica iskočili iz zaklona i započeli penjanje uz stijenu. Aragorn je krenuo prvi, a Boromir za njim. Ali odmah mu je bilo jasno da će biti jako teško. Vidljivost je bila loša, a padina strma. Svaki korak je bio riskantan. U sve gušćem mraku bilo je teško pronaći mjesto za oslonac noge ili ruke... a strijele orka nisu nimalo pomagale njihovom pokušaju izvlačenja.
"Moramo ići brže!" doviknuo je Aragorn. Boromir nije odgovorio već je samo krenuo još naprijed i usput opsovao kad je udario ramenom u jedan veliki izbočeni komad stijene. Činilo mu se da strijele zuje sa svih strana. Orci su bili dijelom ometeni napadom Ellin i Legolasa, ali ipak su stizali gađati i njih dvojicu.
"Koliko još?" uzviknuo je. Nije mogao dobro vidjeti; Aragorn je krenuo prvi i zaklanjao mu pogled prema drugoj strani. Procijenio je da su sada točno iznad rupe na stazi, ali nije htio riskirati ni sekundu da se osvrne. Još jedna strijela je proletjela nad njegovom glavom i nagonski se priljubio još bliže stijeni.
"Još možda tri-četiri metra!" odvrati Aragorn. Prespori smo, sijevnula je Boromiru pomisao. Ali ma koliko nastojali, na tom terenu jednostavno nisu mogli napredovati brzo. I upravo kada je bio u raskoraku, jedna se strijela zarila u njegov ruksak i udar mu je poremetio ravnotežu. Zanio se malo unatrag i izgubio oslonac, a noga mu je kliznula na strmom terenu. U posljednji čas se rukom uhvatio za jednu isturenu stijenu.
"Drži se!" viknuo je Aragorn. Uhvatio ga je za drugu ruku i povukao gore – upravo kada je i sam ponovno uspio postaviti nogu na stijenu.
"Ovdje smo kao na streljani", promrsio je kroz zube, ljutito.
"Nema drugog puta!" odsjekao je Aragorn kratko. No Boromir je to i sam znao. Skoro bez daha, užurbano, nastavili su mukotrpno napredovanje po strmoj litici. A tada je Boromir u zujanju strijela razabrao još jedan mukli, prijeteći zvuk. Kamenje koje se kotrlja.
-x-x-x-
Zatezanje lûka, otpuštanje strijele. Zatezanje, otpuštanje. Pa sljedeća, pa još jedna, i tako stalno... nije ih brojala. Jedna za drugom, što je brže moguće. Sva koncentracija joj je bila fokusirana u jednu točku, prema mjestu gdje su se nalazili orci. Nije vidjela ništa drugo. Samo je mislila na to kako moraju pomoći Boromiru i Aragornu. Bojala se za njih, bojala se hoće li na onoj strmini uspjeti zaobići uništeni dio staze.
Poneka strijela je poletjela u njihovom pravcu, ali sve su padale podalje od njih; orci su bili neprecizni. Ellin i Legolas bili su dobro zaklonjeni, a njihovi lukovi su imali i nešto veći domet. Nastavljali su svoj napad, koncentrirano i usklađeno. Nisu smjeli usporiti ritam. Jer svaka sekunda predaha značila bi povećanu opasnost za Aragorna i Boromira. Samo da prođu. S tom mišlju, otpustila je još jednu strijelu i posegnula za idućom. Ali željno iščekivani Gandalfov zvižduk – znak da su se Boromir i Aragorn probili do Družine – još nije dolazio.
-x-x-x-
Još jedna strijela se zarila u njegov ruksak, a jedna je pogodila i Aragornov. Nova lavina kamenja kotrljala se prema njima. Boromir je znao da im vrijeme istječe.
A znao je to i Aragorn. I tada su obojica još jednom požurili, riskirajući još više na strmom terenu. Boromiru je noga kliznula i iskrivila se, a jedan od kamenova koji su se obrušavali pogodio ga je u rame. Ali zanemario je sijevajuću bol u gležnju i gotovo se bacio naprijed da izbjegne odron. Naposljetku, zadnjih metar-dva više nisu ni hodali već su se praktički bacili niz strminu i skotrljali na stazu. Dok su strijele orka padale oko njih, brzo su se priljubili uz stijenu, u sigurnost.
Cijelo tijelo ga je boljelo od udara o tvrdo tlo, naročito lijevo rame i bok na koje je sletio. Lijevi gležanj mu je i dalje bolno pulsirao. Ali bili su na sigurnom i napokon su mogli odahnuti. Gandalf je zviždukom signalizirao Legolasu i Ellin da je sve u redu.
"Jeste li dobro?" upitao je potom čarobnjak.
"Pa, ne bih se bunio da je ovo spuštanje na stazu bilo malo mekše", odgovorio je Aragorn, "ali čitavi smo. Boromire, ruka?" upitao je, misleći na desnu ruku koja mu je bila ozlijeđena u okršaju prije nekoliko dana.
"Dobro je, pao sam na suprotnu stranu tako da je s desnom rukom sve u redu", odgovorio je.
"Dobro ste i prošli", rekao je Gimli. "Izgledate skoro kao ježevi."
Svi su se nasmijali na to. Sad kad je neposredna opasnost prošla, počeli su se opuštati.
"Što će nam štitovi kada imamo ruksake?" odvratio mu je Boromir sa smiješkom. Skinuo je ruksak i oslonio se leđima na stijenu. Bol je polako prolazila. Oprezno je nekoliko puta pomaknuo stopalo i zadovoljno ustanovio da će odmah moći nastaviti normalno hodati – ništa u gležnju nije bilo ozlijeđeno. Doduše, nije da bi ga to spriječilo; da je trebalo, nastavio bi i šepajući i ne bi dopustio da neka njegova sitna ozljeda bude uzrok sporijem napredovanju Družine.
Sada im je još preostalo izvući se iz dometa strijela orka. Dakako, nije bilo jednostavno. Iako se tama već skoro posve zgusnula, nisu bili posve sigurni. Orci su u mraku vidjeli bolje od ikoga; nekoliko neopreznijih, izloženijih pokreta odmah su bili praćeni strijelama. Srećom, orci su bili neprecizni. Polako, metar po metar, napredovali su priljubljeni uz stijenu. I najzad, nakon nekog vremena su stigli do mjesta gdje su ih čekali Legolas i Ellin. Dvoje vilenjaka dočekalo ih je s uzdahom olakšanja i radosnim pozdravom. Nije mogao vidjeti Ellinino lice, bilo je mračno, i zadržao je nekoliko trenutaka pogled na njenoj silueti. Tada je shvatio da mu je bilo najvažnije da ona nije bila ozlijeđena u odronu.
Aragorn i Gandalf su ih požurivali da odmah krenu dalje, jer iako je neposredna opasnost prošla, orci su još uvijek bili blizu i mogli su pokušati neki novi napad. Nastavili su oprezno hodati stazom, onoliko brzo koliko su tama i opasna uska staza dopuštale. Napadi orka strijelama tada su prestali i Boromir je zaključio da su im se našli izvan dometa. Što ne znači da orci ne spremaju nešto novo.
Nakon nekog vremena napokon su se našli u šumi. U mraku je bilo teško napredovati, ali srećom, Aragorn je ubrzo pronašao mali zaklonjeni usjek u kojem su se mogli ulogoriti. Zapravo, radilo se tek o manjem udubljenju u padini koja se na tom mjestu najprije spuštala prilično strmo, da bi se zatim izravnala tvoreći mali ravni dio gdje su mogli prenoćiti. S obje strane su se nad njihovim skrovištem uzdizale bočne padine i visoki borovi. Mjesta nije bilo mnogo i postavili su vreće za spavanje vrlo blizu jedan drugome. Večernji obrok prošao je bez paljenja vatre i uglavnom u tišini. Razgovarali su isključivo tihim šaptom i to ne baš mnogo, jer su morali biti što neprimjetniji i nečujniji. Orci su ih mogli potražiti i ponovno napasti.
Cijelu su noć stražarili u parovima. Boromir je došao na red iza ponoći, zajedno s Gandalfom. Nakon ležanja u toploj vreći za spavanje, ispočetka mu je bilo vrlo hladno i čvrsto se omotao svojim debelim plaštem. Bilo je prilično mračno. Mjesečeve zrake su se kroz gusto isprepletene grane tek mjestimično probijale do tla. Izgledale su kao tanke, srebrnaste pruge. Bilo je prilično mirno, bez vjetra, i Boromir je bio zahvalan na tome; zvuci fijukanja vjetra prigušili bi šumove koraka orka i omogućili im lakše prikradanje.
Proračunavao je koliko će im još trebati do Gondora. Ako bi sve prošlo glatko, stigli bi za manje od mjesec dana. Ali znao je da je to teško očekivati; vjerojatno će putovati i duže. A svaki dodatni dan putovanja za njega će značiti veću brigu za Faramira i Gondor. Pa ipak, i kada bi se vratio nekoliko mjeseci unatrag i ponovno odlučivao hoće li upravo on krenuti u Rivendell ili poslati nekog drugog, znao je da bi opet odabrao isto. Neke su stvari bile isuviše važne da bi ih se prepustilo drugome. San o polutanu i Isildurovoj kletvi bio je toliko živ i stvaran da je jednostavno znao da mora poći u Rivendell – jer će tamo naći odgovore na svoja pitanja i započet će važni događaji koji će utjecati i na sudbinu Gondora. I zato nije požalio svoju odluku, već je i sada, kao što je učinio već mnogo puta otkako je u jesen napustio Minas Tirith, uputio molitvu Eruu da čuva njegovog brata i njegov narod.
Odgovore je u Rivendellu dobio – čak i više nego što je očekivao i bio spreman čuti u tom trenutku, i doista su se počele događati velike stvari. Što god da ih je čekalo, znao je da je Međuzemlju kakvo je do tada postojalo došao kraj; nakon rata više ništa neće biti isto... bilo dobro ili loše po njih. Na trenutak je poželio da je rođen u neko drugo, mirnije vrijeme, i da može spokojno proživjeti svoj život: uz obitelj, i posvećen Gondoru u kojem vlada mir. Ali kao i uvijek, brzo je odbacio te misli. Nikada nije bježao od odgovornosti i sada će se odlučno suočiti sa svime što je bilo pred njima.
I još se nešto dogodilo u Rivendellu, nešto što u svim tim sudbonosnim zbivanjima možda nije bilo važno za Međuzemlje, ali je bilo važno za njega... upoznao je osobu koja mu je svakim danom bila sve važnija. Osobu u koju se zaljubio. Nije znao točno kada i kako se to dogodilo, ali nije više to mogao negirati. Volio ju je. Pretpostavljao je da se nema čemu nadati, jer mnogo toga ih je razdvajalo. Bila je vilenjakinja, a on tek smrtnik. I ni po čemu nije dala naslutiti da osjeća isto što i on... ali to nije mijenjalo njegove osjećaje.
Stalno mu je bila u mislima. Baš kao i kasnije te noći, kada je nakon svoje stražarske smjene ponovno legao spavati.
-x-x-x-
Noć je protekla mirno. Bilo da nisu pronašli tragove Družine, bilo da su odustali od napada na protivnika koji se pokazao težim plijenom od očekivanja, nakon napada na litici protekle večeri orci nisu više pokušali napasti. Ipak, svi su bili oprezniji i budniji no inače.
Jutro je bilo sivo i tmurno. Vjetar nije bio osobito jak, ali bilo je prilično hladno. Teški olujni oblaci koji su se gomilali na nebu nisu obećavali ništa dobroga. Promatrajući ih, Ellin se namrštila. Putovanje kroz mećavu nije joj bilo ni najmanje privlačno – najblaže rečeno – a izgledalo je da će biti neminovno. Nije naročito voljela snijeg, osim dok je bila sasvim mala i uživala u grudanju. Ja bih kući. Ja bih da sam već u Lothlorienu, pomislila je gledajući u pravcu Caradhrasa i prijevoja, daleko iznad njih. No nije ih vidjela; bili su skriveni ispod teške oblačne kape.
"Da pogodim? Želiš biti bilo gdje drugdje nego tamo?" upitao je Aragorn dok je prolazio pokraj nje, pripremajući se za polazak. Pokretom glave je pokazao prema planini i nasmijao joj se. Naravno, dobro ju je poznavao i znao bi što je mislila čak i kada ne bi vidio njen trenutni izraz lica.
"Nda", promrmljala je nešto što je trebalo biti potvrdni odgovor. "Unaprijed se ježim pri pomisli na snijeg, vjetar, oluju... Hladno je, vjetar ti nosi snijeg u lice i za vrat, pa ti se počne topiti po licu, pa ništa ne vidiš od pahuljica... baš smo našli godišnje doba kada ćemo putovati." Malo si je dala oduška i prepustila se djetinjastom cmizdrenju, i uživala pri tome. Ali Aragornov smijeh se na to samo pojačao.
"Preživjet ćeš", rekao je veselo. "I pomisli kako ćeš idućeg ljeta, kada ti bude vruće, poželjeti malo ove svježine."
"Nisi me utješio", frknula je, tobože uvrijeđeno. "I ne, neću poželjeti zimu. Nemam ništa protiv ljetnih vrućina. A planina je još uvijek tu, i dalje je moram prijeći, i još uvijek se moram probiti kroz hrpu pahuljica koje me žele smočiti."
"Preživjet ćeš", ponovio je i dalje se smijući, pa produžio dalje kako bi složio svoj ruksak. Oduprla se porivu da mu isplazi jezik što su često oboje činili dok su bili djeca, i stala se i sama spremati za polazak. Ali ovo malo šale ju je ipak oraspoložilo.
Netom što su krenuli dalje prošli su snježnu granicu. Početne manje hrpice snijega brzo su se stopile u debeli snježni pokrov. Napredovanje im je sada bilo usporeno jer je bilo teže hodati kroz snijeg. Vegetacija se uskoro prorijedila; tek je ponegdje raslo poneko stablo ili grm. Ono što je u nižim predjelima bilo staza sada je bilo samo dio jednolične bjeline. Ellin se na trenutke pitala kako Aragorn i Gandalf uopće znaju kojim putem treba ići.
Oko podneva su napravili kratku stanku i okrijepili se. Izgled neba je bio prilično prijeteći: snijeg još nije počeo padati, ali izgledalo je da je to samo pitanje trenutka. Ellin je pogledala prema oblacima koji su skrivali planinu. Prijevoj je bio još daleko, i usporeni dubokim snijegom nisu nikako mogli prijeći do večeri. Procijenila je da će tek sljedećeg dana biti na drugoj strani gorja, a i to samo ako ne iskrsne ništa nepredviđeno.
"Trebali bismo nasjeći drva dok ga još ima unaokolo i ponijeti ga sa sobom", začula je iza sebe Boromirov glas. "Ne znamo što nas još čeka putem, a moguće je da će nam drva itekako zatrebati u snijegu koji je pred nama."
"Istina", složio se Aragorn. "Volio bih da ne bude teškoća, ali moramo se opskrbiti."
Posjekli su i ugrubo iscijepali borovih grana koliko god su mogli ponijeti, pa ih podijelili u svežnjeve. Svaki je član Družine ponio dio tog dragocjenog tereta. Ellin je pričvrstila svoj svežanj na vrh ruksaka pa, osjećajući povećanu težinu na leđima, polako krenula za ostalima. Caradhras ih je čekao.
-x-x-x-
Staza ih je mjestimice vodila dijelovima koji su bili više na udaru vjetra pa stoga i ogoljeniji, ali većinom su morali hodati preko snijegom prekrivenih predjela te su napredovali sporo. Upravo su savladavali jedan teži, strmiji dio na kojem je Boromir pomagao hobitima da ga lakše prođu, kada je začuo zvuk otklizavanja iza leđa. Frodo, koji je hodao posljednji od četvorice hobita, izgubio je ravnotežu i otkotrljao se unatrag. Boromir se odmah okrenuo i zakoraknuo nazad niz padinu ne bi li mu pomogao, ali srećom ga je već nakon nekoliko metara na ravnijem dijelu prihvatio Aragorn i zaustavio njegovo opasno klizanje. Frodo se odmah uspravio i vidjelo se da je s njime sve u redu – nije bio ozlijeđen u padu.
Ali Boromir je ostao stajati kao ukopan, zureći u stvarčicu koja je blistala u snijegu. Lančić o kojem je visio Prsten puknuo je dok se hobit kotrljao niz padinu i ostao je ležati na njoj. Prsten je sada bio tu nadohvat ruke, ne skriven kao obično već izložen pogledima sviju njih. Gledajući ga, Boromir iznenada osjeti nelagodu. Neobjašnjivo, ali kao da je Prsten prestao biti puki neživi predmet – tek komadić metala – već se pretvorio u nešto živo što mu je uzvraćalo pogled. Nije mogao odvojiti oči od njega.
Boromire.
Osvrnuo se da vidi tko ga to zove, a onda je shvatio da nitko nije progovorio. Pričinilo mi se. Istovremeno, nešto u njemu šapnulo mu je da to nije pravi odgovor. Ali nije nastavio razmišljati o tome jer mu se činilo da ni ne može razmišljati. Prsten mu je prekinuo tijek svih ostalih misli. Vidio je samo njega. Zarobljen.
Tada je trepnuo i prenuo se. Opet je vladao sobom. Onaj glas od maločas mu se sigurno samo pričinio. Koraknuo je prema Prstenu s namjerom da ga odnese hobitu koji je stajao malo niže i čekao, bez riječi.
Ja ti mogu pomoći da spasiš Gondor.
Glas je bio toliko tih i neuhvatljiv da je gotovo mogao povjerovati da nije čuo baš ništa, a slika Gondora tako kratkotrajna da je bio skoro siguran da je nije ni bilo. Ili ipak jest? Gledao je Prsten. Zar je taj mali predmet mogao uzrokovati tu sliku? Uputiti mu misao? Taj mali komad metala? Je li bio baš toliko moćan? Spustio se za još jedan korak i podignuo razbijenu ogrlicu. Mali zlatni predmet polako se njihao na lančiću u njegovoj ruci. Bio je tako malen, tako lagan.
"Nije li čudno", započeo je glasom tako tihim da su ga čuli samo Aragorn i Frodo koji su mu stajali najbliže, "da trpimo toliko straha i sumnji zbog tako sićušnog predmeta?"
Boromire.
Još mu nikada Prsten nije bio toliko blizu. Ako bi pružio drugu ruku, mogao bi ga dodirnuti. U času tako kratkom da je potrajao kraće od treptaja oka, vidio je Prsten na svojoj ruci...
"Boromire!" Ovaj je glas bio stvaran. I razbio je sliku – rasplinula se kao da je nije ni bilo. Trepnuo je i opet vidio graničara i hobita i snijeg na planini, a Prsten je opet bio samo prsten – tek običan okrugli komad zlata bez ukrasa i ništa više od toga.
Duboko je udahnuo i razbistrio misli. Priviđenja su nestala.
"Evo me", rekao je i prešao preostalih nekoliko koraka koji su ga dijelili do Froda, pa mu pružio lančić. Hobit ga je uzeo prilično naglim pokretom, posesivno stegnuvši šaku oko lančića, i oštro ga pogledao. Aragornovo je lice bilo mirno, ali Boromir mu je pročitao oprez u očima.
"Dobro si? Nisi se povrijedio u padu?" upitao je hobita blago se osmjehnuvši. Želio je izbrisati maloprijašnju napetost i sjenu; osjećao se ponešto zbunjeno i nelagodno.
"Dobro sam", odgovorio je Frodo stisnutih usana, nevoljko. Nije rekao više ništa već je spremio lančić i brzo zaobišao Boromira, pa se nastavio uspinjati. Prije no što će krenuti za Frodom, Aragorn mu je uputio još jedan dugi pogled, i Boromir mu je neodređeno kimnuo. Nakon nekoliko trenutaka, i sam se nastavio penjati.
Uskoro je počeo padati snijeg, ali Boromir nije primjećivao ledene iglice koje su mu šibale lice. Razmišljao je o Prstenu i svemu što se dogodilo od trenutka kada ga je ugledao kako leži u snijegu. Što se zapravo zbilo? Ono što je čuo, vidio, osjetio – jer nešto jest osjetio, to nije mogao negirati – bilo je to djelovanje Prstena. To mu je bilo posve jasno. Nisu li ga još u Rivendellu upozorili da je Prsten izrazito snažan i zao? Da je zapravo samo produžena ruka Sauronove moći?
Odgovor je bio logičan – sam se nametao. Prsten je bio moćniji nego što je i pretpostavljao. Morat će biti oprezniji, ne smije dozvoliti da ga Prsten opčini; jer to je ono što mu se maloprije zamalo dogodilo. Ako se ikad ponovi slična situacija, mora čvršće vladati sobom.
Ipak, jedna stvar ga je malo zbunjivala... ako ga je Prsten doista htio namamiti, kako to da nije to pokušao učiniti slikama koje mu nude moć, slavu, besmrtnost? Devetorica su pala na taj način. Ako je Prsten mogao namamiti ljude u klopku, kako to da ga nije dražio vizijama u kojima će ga učiniti vladarem čitavog Međuzemlja, ili nečim sličnim? Jer misao da Gondor može biti spašen zahvaljujući Prstenu nije mu bila nova, zar ne? To je znao i sam, to je bila njegova vlastita misao; nije mu Prsten to rekao. Možda onda ipak nije toliko lukav i moćan?
Boromirova je zamisao još od početka bila jednostavna. Kada bi netko moćan poput Gandalfa pristao poraziti Saurona uz pomoć Prstena, Gondor – a i cijelo Međuzemlje – mogli bi biti spašeni na mnogo sigurniji način; plan Družine smišljen u Rivendellu činio mu se suviše riskantan. A Prsten se može uništiti kada opasnost prođe.
Dok se probijao kroz duboki snijeg, pomalo je iz misli potisnuo Prsten i usredotočio se na uspon. Bilo je naporno, a strma padina u oluji je tražila punu koncentraciju. Krivi korak mogao je biti vrlo opasan.
Ali iako potisnuta, misao nije bila izbrisana. Ideja koja mu je sinula još u Rivendellu sada mu se čvrsto ukorijenila u umu, i nastavit će ga proganjati. Jer Prsten je ipak bio lukav i moćan, i više no što je Boromir mogao zamisliti. Upravo je Gondor bio sredstvo kojim ga je Prsten mogao najsuptilnije dražiti, i najneprimjetnije; Boromir nije shvaćao da mu Prsten iskrivljuje sliku stvarnosti, da mu šalje slike i misli koje je doživljavao kao svoje. Našao se u klopci koje nije bio svjestan.
-x-x-x-
Mrak se polako počeo zgušnjavati već u rano poslijepodne, ranije no što bi bio slučaj da je dan bio vedar. Ellin je pokušavala prodrijeti pogledom kroz gustu koprenu pahuljica tjeranih vjetrom. Kapuljača joj je bila navučena nisko na čelo. Činilo joj se da se nalazi u nekakvom loncu u kojem umjesto vode ključaju ledeni vjetar i snijeg. Dnevna svjetlost je bila mutna i prigušena – siva poput oblaka koji su se nadvijali nad njima.
Snijeg je bio dubok i usporavao ih, noge su im propadale meki bijeli pokrivač. Pahuljice su joj se lijepile za lice, topile i cijedile niz bradu. Pokušavala ih je brisati, no i rukavice i krzneni ovratnik bili su joj mokri. Udari ledenog vjetra bi je svako malo natjerali da zadrhti. Bilo joj je hladno, ali istovremeno i toplo od napornog uspinjanja. Teret na leđima joj se činio barem tri puta teži nego inače. Usprkos hladnoći, znojila se; osjećala je kako joj se odjeća lijepi za tijelo, a zbog isparavanja znoja ispod njene debele zimske jakne činilo joj se kao da se kuha unutar oklopa sačinjenog od vlastite odjeće. Neugodan miris dopirao joj je do nosnica i izluđivao je. Umor i nervoza rasli su joj sa svakim korakom. Ako je njezina odlučnost ijednoga trenutka od polaska iz Rivendella bila na kušnji, ako je ijednom zažalila svoju odluku, bilo je to sada. Kada bih samo mogla biti bilo gdje drugdje... Zastala je, teško dišući, i naslonila se na stijenu koja se uzdizala uz stazu. Gimli, koji je do tada hodao iza nje, zaobišao ju je i produžio dalje, a nekoliko trenutaka kasnije ju je sustigao Boromir. Zastao je pokraj nje.
"Je li sve u redu?" upitao je. I on je navukao kapuljaču sve do očiju. Brada mu je bila prekrivena tankim slojem snijega.
Jesam li u redu? Ne, nisam!, skoro je povikala. Zima mi je i vruće mi je i želim skinuti ovu smrdljivu odjeću i okupati se, i želim biti negdje gdje je suho i toplo i nikada više ne vidjeti snijeg! Na trenutak se osjetila poput bespomoćnog djeteta i poželjela zaplakati.
"U redu? Zafrkavaš me?" odbrusila je. "Bit ću u redu tek kada se nađem daleko od ove proklete planine."
Ne čekajući njegov odgovor, Ellin se okrenula i nastavila uspinjati, ubrzavši korak. Nije znala bi li se osjećala bijesno, nervozno ili bijedno. No već nakon nekoliko koraka, u posljednji trenutak se zaustavila da ne bubne Gimlija koji je stajao ispred nje. To ju je malo osvijestilo. Nisam ga ni primijetila... Spoznaja ju je malo uplašila i vratila u stvarnost. Obuzeta samosažaljenjem i nervozom prestala je obraćati pažnju na okolinu – što je na planini u oluji moglo biti vrlo opasno. Zaustavila se i osvrnula. Zbog mećave nije uspijevala vidjeti mnogo u daljinu, no uspjela je nazrijeti da se nedaleko pred njima uzdiže visoka stijena. S njihove lijeve strane padina se uzdizala, a s desne se blago spuštala da bi nakon nekoliko metara bila naglo odsječena i formirala duboku provaliju. Obronci na suprotnoj strani, jedva vidljivi, bili su strmi i uzdizali su se još više od mjesta na kojem su oni stajali, nestajući u magli. Sve oko njih bilo je prekriveno bjelinom, izuzev nekoliko stršećih stijena s kojih je vjetar otpuhao snježni pokrivač.
Osim Boromira, svi ostali članovi Družine bili su ispred nje. Sitne figure hobita djelovale su još sitnije u dubokom snijegu. Stisnuli su se sasvim blizu jedan drugom. Na čelu kolone su Aragorn i Gandalf raspravljali o nečemu, ali zbog fijuka vjetra Ellin nije mogla razabrati njihove riječi. Dok je čekala, podignula je pogled. Nebo je polako postajalo tamnije, tmuran sivi dan postajao je još neprozirniji. Tada su se Gandalf i Aragorn okrenuli prema ostalima.
"Moramo se brzo skloniti jer je noć blizu", rekao je Aragorn. Govorio je glasno, gotovo vikao, kako bi nadjačao divljanje oluje. "Na žalost, ovaj usjek pred nama je jedino mjesto gdje se možemo noćas zaustaviti. Daleko je od idealnog, ali nemamo izbora."
"Ovo?" upitao je Boromir, sumnjičavo promatrajući malu zaravan nad kojom se s istočne strane – one prema kojoj su bili okrenuti – nadnosila visoka stijena. Bila je ponešto nakošena nad zaravni, a s njihove lijeve strane se spajala s padinom koja se uzdizala nad stazom. Sretna okolnost je bila ta što je vjetar puhao upravo s istoka, pa je taj mali ravni dio, uvučen u stijenu, bio donekle zaštićen od snijega i vjetra. Tlo je na tom dijelu bilo skoro golo, a ono malo snijega što ga je prekrivalo moglo se lako i brzo očistiti. Ali suprotna, desna strana, od koje je staza vodila dalje uz planinu, bila je posve otvorena; prave zaštite od hladnoće ipak nije bilo.
"Nije li ovdje negdje uz stazu jedna spilja?" upitala je Ellin, maglovito se prisjećajući svog posljednjeg prijelaza Caradhrasa još prije dvadesetak godina. Sjećala se da su prenoćili u nekoj spilji, ali tada je bilo ljetno doba i krajolik je izgledao sasvim drukčije; ovo sada joj je bilo skoro neprepoznatljivo. Nije mogla dobro procijeniti koliko visoko se nalaze.
"Postoji, ali s ovoga mjesta spilja je udaljena oko sat hoda. U ovim uvjetima trebalo bi nam i mnogo više, a ubrzo će pasti mrak. Drugoga mjesta za logor u okolici nema", odgovorio je Aragorn namršteno. Kada je pogledala svoje promrzle suputnike, bilo joj je sasvim jasno da ionako svi jedva čekaju stanku. Baš kao i ona sama.
Smjestili su se u najzaklonjenijem i najuvučenijem dijelu, na mjestu gdje su se spajale stijena i padina. Natiskali su se prilično blizu jedni drugih, znajući da će biti itekako važno čuvati toplinu. Vatra je gorjela u sredini njihovog malog logora, dajući im prijeko potrebnu toplinu i usput sušeći mokre plašteve i druge odjevne predmete.
"Moramo paziti kako trošimo drva", napomenuo je Gandalf. "Ne smijemo potrošiti više od trećine zaliha. Trebat će nam i za iduće noći."
"Pa koliko nas još čeka noći na snijegu?" zacvilio je Sam. "Ja ne mogu više, meni je previše i ovo."
"Nisi jedini", promrmljala je Ellin umorno, sušeći svoje rukavice pokraj vatre. Čvrsto se omotala svojim plaštem. Do nje se smjestio Gimli koji se tako temeljito zamotao u svoju vreću za spavanje da mu je samo tjeme provirivalo. S njene druge strane bio je Legolas.
"A nije opasno što smo upalili vatru?" upitao je Frodo. "Hoću reći, zbog svjetlosti. Vidjet će se iz daljine."
"Da, stvarno. Je li opasno?" nadovezao se Merry. I ostali hobiti su zabrinuto kimnuli i zagledali se u Gandalfa. Četvorka se zavukla u sam kut njihova malog skloništa.
"U ovakvoj oluji i ovako visoko u planini teško da nadaleko unaokolo ima ikoga tko bi nas mogao vidjeti", odgovorio je čarobnjak. "A vatra nam je itekako potrebna."
"A koliko će nam još trebati da prijeđemo? Koliko još moramo ići kroz ovaj snijeg?" pitao je Merry. Zvučao je prilično nesretno.
Aragorn, koji je do tada stajao malo podalje i promatrao okolinu, sada im se pridružio i spustio na tlo, između Legolasa i Boromira. Malo je razmišljao prije nego što će odgovoriti.
"Još najmanje jedan dan do prijevoja, rekao bih. Da nije bilo oluje, danas bismo prevalili barem upola duži put no što smo uspjeli proći, i prošli bismo prijevoj. Ali na žalost, po ovakvom vremenu je nemoguće ići brže."
"Ajme, još jedan dan!" zavapio je Sam. "Pa onda još silazak po snijegu! A što ako ne prestane oluja? Zar ćemo još morati noćiti u ovakvim uvjetima?"
"Bilo bi bolje da nismo ni napuštali Rivendell", progunđao je Pippin. "Lijepo nas je savjetovao gospodar Elrond da ne idemo, i mogli smo ga poslušati."
"A mogli smo i nastaviti put ravnicom pa krenuti u Khazad-dum, i sada bismo bili na toplom i zaštićenom mjestu, a ne ovdje potpuno smrznuti", dopro je do njih Gimlijev glas iz vreće. "Bit će dobro ako se sutra ne probudimo ispod tri metra snijega."
"Možemo li sutra krenuti natrag?" upitao je Merry, a oči su mu naglo zabljesnule nadom. Iz izraza njihovih lica, bilo je jasno da i ostali hobiti dijele njegovo mišljenje.
"Zapamtili smo tvoje mišljenje i prvi put kad smo ga čuli, Gimli, kao i drugi i peti put. Raspravili smo već tu opciju", rekao je Gandalf odsječno, s laganim prizvukom iritiranosti. Potom se okrenuo prema hobitu, a izraz lica mu se smekšao. "Ne možemo, dragi Merry", odgovorio je blago, ali odlučno. Hobit je na te riječi uzdahnuo i snuždio se. "No već ćemo se nekako probiti. Hajde, nećete se valjda predati već prvog dana snijega?" Čarobnjak se nasmiješio kako bi ih obodrio. "Čuo sam sve o vašem putu do Rivendella. Znam koliko vam je bilo teško kroz močvare. Niste li i tada mislili da nećete moći savladati taj teški teren? A ipak ste uspjeli."
"Tada nije bilo tako hladno i tako naporno", prosvjedovao je Pippin.
"Nije, ali je bilo užasno vlažno i neugodno, zar ne?" podsjetio ih je Aragorn. "Vlaga se uvukla u sve pore i odjeća nam je danima bila mokra, a i mušice su nas neprestano gnjavile. Mislili ste da ćete izludjeti. Ali jedan po jedan dan, izdržali ste. Tako ćete i sada."
"Ali onda bar nismo morali prenoćiti na ovakvoj oluji", usprotivio se Frodo.
"No sada nisi ranjen morgulskom oštricom", spremno je odvratio Aragorn. "Sjećaš li se kako ti je bilo poslije Amon Sula? Svih onih sati i dana putovanja kada su te razdirali bol i otrov, kada si mislio da nećeš dočekati idući dan?"
"Nda, sjećam se. Bilo je užasno. Ali i sada je gadno. A ne znamo koliko nas još snijega čeka."
"Svaki put kada nam je teško, ima trenutaka u kojima mislimo da nećemo izdržati. Ali uvijek se nađe snage", rekao je toplo Gandalf i ohrabrujuće se nasmiješio hobitima. "Tako ćete i ovoga puta. Poznam vas dobro, dragi moji hobiti. Ima u vama puno više snage nego što i sami znate."
Na ovo mu nisu odgovorili odmah; Ellin je vidjela da razmišljaju o tome što su čuli.
"U redu", rekao je nakon nekog vremena Frodo. Oči su mu bile čvrsto stisnute. "Pretvarat ću se da sam u svome domu u Shireu. U svojoj sam rupi. Nema snijega i toplo mi je. Ako budem žmirio, onda neću vidjeti snijeg oko sebe. Samo ne smijem otvoriti oči, i neće biti snijega i toplo je."
"I ja sam probao to zamisliti, ali meni ne pomaže." Sam je otvorio oči i namrgodio se. "Ja bih bio negdje drugdje, a ne tu."
"Slažem se", kimnuo je Pippin snuždeno. "Sve do sada je bilo lakše od ovoga."
Naposljetku su ipak pomalo ušutjeli i zašuškali se u svoje vreće za spavanje. Ellin se nelagodno promeškoljila. Slagala se s hobitima i dala bi sve samo da se sada može nalaziti negdje na toplom i suhom. Počela je razmišljati o tome da pođe do stražnje strane stijene i na brzinu se opere. Smrznut ćeš se, luđakinjo jedna, rekla je sama sebi. Nije vrijeme za pranje. Podigla je pogled prema nebu. Sada je bilo tamnosive boje – sumrak se već pretvarao u noć. Nad obrisom stijene koja ih je zaklanjala vidjela je kovitlanje snježnih pahuljica na vjetru. Potom je zatvorila oči. Njezino je maštanje bilo drukčije vrste od Frodovog. U mislima je vidjela čistu i mirisnu odjeću, zamišljala njezin dodir na čistoj, svježe opranoj koži. I sama pomisao na to ju je toliko dražila da se izvukla iz vreće za spavanje i ustala. Prekoračila je Legolasa i hodajući uz stijenu udaljila se nekoliko koraka iz njihova zaklona. Možda bih mogla pokušati... Ako se namjeravala oprati, znala je da mora požuriti. Po mraku bi bilo preopasno tražiti put iza stijene. Čim se našla izvan zaklona, na udaru snijega i vjetra, za probu je povukla rukav svoje jakne i veste ogolivši podlakticu. Ali istoga časa se sledila – snijeg joj je šibao kožu poput ledenih strelica i već u sljedećoj sekundi je navukla rukave natrag, cvokoćući. Namrštila se i neraspoloženo vratila natrag. No dobro, pokušala se utješiti, što bih uopće postigla pranjem? Do sutra navečer bila bih jednako znojna i smrdljiva, a tunika koju sada nosim se ne bi stigla osušiti i ne bih se imala u što presvući. I tako je odgodila temeljito pranje za neko neodređeno buduće vrijeme kada neće biti u snijegu i oluji, znajući da se sada mora zadovoljiti samo održavanjem najosnovnije higijene.
Kada se vratila natrag i sjela na svoje mjesto, pogled joj je susreo Boromirove oči. Sjetivši se kako mu je ranije grubo odbrusila, pocrvenjela je i brzo skrenula pogled, osjećajući nelagodu. Sada mu se čak nije mogla niti ispričati jer su trenutno bili okruženi svim članovima Družine, a nije htjela spominjati to pred svima. Njezino neraspoloženje se još malo produbilo.
Uskoro je pao mrak i pojeli su svoj večernji obrok. Sada lov nije bio moguć pa su morali uzeti dio zaliha suhe putne hrane. Vatra je gorjela uz dosta dima i prilično sporo jer su drva bila vlažna. Ellin se nadala da će im zaliha drva biti dovoljna za put preko gorja; nije se usuđivala predviđati koliko će još noći provesti u planinama, niti u kakvim uvjetima. Nadala se da će oluja što brže prestati.
Noć joj je bila duga i teška. Mjesta je bilo malo, prostor je bio skučen, pa joj je bilo neudobno i nije dobro spavala. Često se budila, a onda neko vrijeme ne bi mogla ponovno zaspati. Odmah pokraj nje, s desne strane, spavao je Gimli. I na njenu nesreću, glasno je hrkao veći dio noći. Kada je inače bila na putovanjima i kada bi bila doista umorna, obično joj nikakvi zvukovi ne bi smetali da zaspe. Te noći, međutim, i najmanji šumovi su je dekoncentrirali i smetali. Pokušala se pokriti preko glave ne bi li pobjegla i od hrkanja i od zavijanja vjetra, no postigla je samo to da joj je uskoro ponestalo svježeg zraka pa se opet morala otkriti. Slušajući hrapavi zvuk iz Gimlijevih usta, dok bi nakon svakog buđenja nastojala ponovno zaspati, najradije bi ga bila prodrmala. Ali naravno, nije imala srca prekinuti njegov san.
Gotovo je s olakšanjem dočekala svoju stražarsku smjenu jer joj je donijela spas od uzaludnog prevrtanja na skučenom ležaju. Zadatak nije bio težak; zbog oluje nije bilo nimalo vjerojatno da bi ijedan neprijatelj mogao biti u blizini, i te se noći stražarenje svodilo samo na to da bude budna i prema potrebi doda novu granu na vatru. Izvukla se iz kruga oko vatre, udaljila tek korak-dva te sjela naslonivši se leđima na stijenu. Omotala se i utoplila vrećom za spavanje pa jednostavno promatrala tamu i snijeg. Bila je ponešto nemirna, iako nije znala reći pravi razlog. Sumnjam da ijedan ork luta unaokolo po ovom nevremenu, pomislila je. Vjerujem da su orci mudriji od nas i da su negdje duboko u svojim jazbinama, na toplom, a ne vani.
Promotrila je svoje suputnike. Uglavnom su bili sklupčani i stisnuti jedan blizu drugoga. Gimli je i dalje hrkao, baš kao i Pippin nešto dalje od njega. Sam nije spavao, mogla je to vidjeti iz njegova stalnog okretanja; nije bio opušten kao ostali. Pogled joj se potom zaustavio na Boromiru. U slabom svjetlu njihove male vatre nije mu dobro vidjela lice, a i nije bio okrenut točno prema njoj. Ali bilo je dovoljno da samo na tren zatvori oči i odmah bi vidjela njegovo pravilno lice, tople sive oči i onaj neodoljiv osmijeh koji je toliko voljela i koji joj je uvijek tjerao srce da kuca brže. Gledajući u daljinu i razmišljajući o njemu, Ellin se nasmiješila.
Iznenada se trgnula i zatreptala očima, a srce joj je stalo uplašeno lupati. Što se događa...? Osvrtala se oko sebe, isprva zbunjena. Vatra je skoro dogorjela, ali ipak nije bilo potpuno mračno. Pogledala je prema nebu i vidjela da više nije bilo crno; polako se razdanjivalo. Onda je shvatila. Zadrijemala sam. Tijekom jednoličnog stražarenja, umor i neispavanost ipak su je na kraju savladali, usprkos sjedećem položaju. Brzo je ustala i podstaknula skoro ugašenu vatru dodavši jednu granu, pa se osvrnula. Snijeg nije prestajao padati. Dokle god je u mutnom svjetlu zore mogla doprijeti pogledom, sve je bilo mirno, njezine oči nisu uhvatile nikakav skriveni pokret. Ali srce joj je i dalje ubrzano tuklo, a njezin strah nije prolazio. Kako sam samo smjela?! Što da se vatra ugasila? Što da su nam se neki neprijatelji prikrali?
Prošla je nekoliko koraka naprijed-natrag po maloj zaravni, ogledavajući se svugdje unaokolo, upirući pogled u daljinu i tražeći bilo kakav znak opasnosti. Iako je sve izgledalo u redu, nije se mogla smiriti. Činjenica da ne može odrediti što ju je toliko uznemirilo, osim vlastite pogreške, uplašila ju je još više. Iskoračivši iz zaklona stijene, našla se na udaru krupnih snježnih pahuljica koje su je nemilice šibale, ali nije obratila pažnju niti na njih niti na vjetar. Gledala je niz planinu, prema smjeru iz kojeg su došli, a onda i iza stijene, u pravcu u kojem je staza vodila dalje uzbrdo. I njezin je strah iznenada dobio temelj, a ono što ju je uznemiravalo cijelo vrijeme odjednom joj je postalo jasno.
Staze gotovo više i nije bilo. Planina je još od ranije bila prekrivena debelim snježnim pokrivačem, a novi snijeg koji je bez prestanka padao cijelu noć i dio prethodnog dana stvorio je možda i neprohodnu barijeru. Počela se bojati kako će se probiti dalje. A gledajući unatrag, pitala se je li uopće moguć i povratak natrag.