Povratak je bio težak, mukotrpan i dugotrajan. Glavni je razlog bio taj što su morali skrenuti sa staze i uputiti se dužim, zaobilaznim putem prema ravnici. Naime, ujutro drugoga dana svoga silaska našli su se u blizini mjesta gdje su ih prije nepuna četiri dana napali orci i nisu željeli riskirati da im se ponovno nađu u blizini. Staza je ionako u tome napadu bila uništena odronom i bila je neprohodna. Naravno, bili su svjesni i mogućnosti da su orci u međuvremenu promijenili svoj položaj, pa su neprestano bili na velikom oprezu.

Izvan staze teren je bio mnogo teži. Probijali su se kroz mjestimice gustu šumu, uske klance i duboke snježne nanose, spuštali se strmim i opasnim padinama. Nije bilo lako pronaći put, niti su uvijek znali što je pred njima. Ne jednom, morali su se vraćati i tražiti novi pravac kada bi se pred njima otvorila provalija ili bi im se ispriječile strme stijene. Duboki, meki snijeg ih je usporavao i otežavao im putovanje. Bilo ga je mnogo, a u zadnjoj se oluji snježna granica spustila skoro do ravnice.

Ni sljedeći dan nije bio nimalo lakši. Usprkos Aragornovim nastojanjima, nisu se uspjeli vratiti na utabanu stazu. Previše su se udaljili prilikom zaobilaženja mjesta napada; sada ih je od staze dijelilo previše strmih padina, neprohodnih klanaca i nepremostivih provalija. Magleno gorje nije bilo naklonjeno putnicima. Ellin je pokušala zamisliti kako su se osjećali vilenjaci na davnome putovanju prema Valinoru: isprva tanka linija na zapadu, jedva malo viša od ostatka obzora, rasla je pred njima iz dana u dan i uzdizala se poput bedema dokle god je oko moglo doprijeti prema sjeveru i jugu. Vrhovi koji su ispočetka izgledali poput svih ostalih običnih brda pretvorili su se u prijeteće divove koji su se stapali s nebom. Pitala se koliko ih je bilo obeshrabreno pri pogledu na zastrašujući masiv čiji su vrhunci toliko visoki da se ni ne vide već nestaju visoko u oblacima. Oni su imali Oromea da ih vodi i hrabri. A mi? Što vodi nas? Ali nije trebala puno razmišljati o odgovoru. Znala ga je. Nada. Nada da mogu spasiti Međuzemlje, da dobro može pobijediti, da mogu položiti temelje za novo, mirnije doba. Ta ju je misao vodila oduvijek.

Četvrti je dan silaska osvanuo sunčan, prvi put nakon skoro tjedan dana. Zrak je bio miran i bez vjetra, i bilo je malo toplije nego prethodnih dana. Iako i dalje nije bilo lako kretati se izvan staze, teren se ipak postajao lakši jer su bili bliže ravnici: padine više nisu bile onako strme pa su se obronci izravnavali i zaobljavali. Snježni pokrivač se sasvim stanjio. Pogled na vedro nebo i sunce ih je sve malo obodrio i popravio im raspoloženje. Ellin je pak jedva dočekala večernje zaustavljanje. Prethodne je večeri odgodila kupanje zbog jakog vjetra i hladnoće, ali toga dana, čim su napravili logor, izvukla je iz ruksaka rezervnu odjeću i mali ručnik koji joj je služio za pranje dok je bila na putovanju. Umalo je uzela hladnu vodu i odjurila odmah, ali onda je zastala. Ako sam čekala toliko, onda mogu pričekati još četvrt sata. Ugrijala je vodu u jednom od lonaca za kuhanje i potom se udaljila iza stijene koja joj je poslužila kao zaklon. Nije bilo mjesečine koja bi joj rasvijetlila put, ali bila je dovoljno blizu i do nje je dopirao slabašni odsjaj vatre. Ne mareći za svježi noćni zrak koji joj je štipao golu kožu kada je odbacila odjeću temeljito se oprala. Na kraju je već počela cvokotati zubima, ali toliko je uživala je u osjećaju čistoće da joj je hladnoća bila tek manja smetnja. A kada je obukla suhu čistu odjeću, pomislila je kako se odavno nije bolje osjećala.

Nije bila jedina koja je odlučila iskoristiti nešto topliju večer kako bi se oprala – učinili su to svi. Ellin je pričekala još neko vrijeme iza stijene kako bi svima dala priliku da završe i kako njezin prerani povratak ne bi nekoga doveo u neugodnu situaciju. Kada se pojavila iza stijene, dio njih je već bio gotov i odjeven, a hobiti – još uvijek goli do pojasa – veselo su se igrali prskajući se vodom. Boromir, također odjeven samo u hlače, upravo je posezao za tunikom. Iako je skrenula pogled i pazila da ne zuri otvoreno, ipak je ispod oka bacila jedan pogled prema njemu diveći se njegovome snažnom, lijepo oblikovanom tijelu. Potom je sjela i započela prati prljavu znojnu odjeću koju je nosila do tada. Razmišljajući o njemu, srce joj je zakucalo brže, a na licu zatitrao osmijeh. Malo je spustila glavu, tobože zaokupljena poslom, i pustila da joj kosa sakrije osjećaje koje je odavalo njeno lice. Bilo bi lijepo opet razgovarati kao onoga dana u spilji...

Pljas!

"Hej!" uzviknula je i poskočila kada joj je jedna gruda doletjela u čelo. Zatresla je glavom kako bi otresla snijeg s kose, uspravila se i zbunjeno pogledala oko sebe. "Što...?" Još jedna gruda joj je prozujala pokraj glave, promašivši je za dlaku.

"Oprosti, nisam htio pogoditi tebe nego njega!" doviknuo joj je Frodo kroz smijeh dok se pokušavao zakloniti da izbjegne Merryjev snježni projektil. I uspio je. Jedini problem je bio taj što je zaklon bio Gandalf, pa je on dobio sljedeći pogodak. Čarobnjak je zapanjeno zinuo, pa prijekorno pogledao.

"Oprosti, Gandalfe! Neću više, Gandalfe!" dobacio je vragolasto Merry, ali još dok je to govorio nastavljao je igru lovice i grudanja s ostalim hobitima. Još uvijek se nisu odjenuli do kraja nakon kupanja, ali činilo se da im hladnoća trenutno uopće ne smeta. Grude su letjele unaokolo, praćene njihovim veselim povicima.

"Hobiti", promrmljao je Gandalf, nezadovoljan što je bio ometen u razmišljanju. Pogled na čarobnjaka kako pokušava istresti snijeg iz ovratnika i lule koju je pušio do maločas nasmijao ih je sve.

Igra četvorice hobita ubrzo se smirila, pa su se obukli i smjestili jedan uz drugoga. Sada je bila cijela Družina na okupu i sjeli su u krug oko vatre. Logor im je bio okružen gustim drvećem i dobro zaštićen. Mjestimice se među granama naziralo vedro, modro nebo na kojem su blistale zvijezde. Završivši pranje, Ellin je objesila svoju odjeću na granu jednoga drveta blizu vatre; i po okolnim je granama visjelo mnoštvo odjevnih predmeta koje su objesili ostali iz Družine. Potom im se pridružila za večeru. Već su nekoliko dana jeli suhu putnu hranu i nadala se da će im se prije ulaska u Moriju posrećiti i neki novi ulov i svježe pečenje.

"I gdje smo sada, Gandalfe?" upitao je veselo Merry. Lice mu je bilo oličenje smjernosti i nevinosti, kao da nije maločas pogodio čarobnjaka grudom.

Gandalf ga je pogledao iskosa, otpuhujući dim, i uzdahnuo poput osobe koja je umorna od neprestanih dječjih zapitkivanja. Ali nije dugo uspio zadržati strogi, prijeteći izgled. Ellin je znala da ni sama ne bi uspjela u tome. U hobitima je bilo nešto toliko dobroćudno, simpatično i neodoljivo da je bilo nemoguće duže se ljutiti na njih – osim ako ne bi učinili nešto zaista jako krivo. A to sada nije bio slučaj.

"Sutra ćemo biti u ravnici", odgovorio je Gandalf. "I ako sve bude išlo glatko, preksutra ćemo stići do ulaza u Moriju."

"Kako god da bude tamo pod zemljom, siguran sam da će biti mnogo udobnije i toplije nego na Caradhrasu", odvratio je Merry. "Ne želim više nikada u životu vidjeti snijeg."

"Mislim da nisi jedini", nasmijao se Aragorn. Završio je svoju večeru na brzinu i spremao se krenuti u izviđanje te zatim odraditi prvu stražarsku smjenu. "Nije da se ježim već pri samom pogledu na jednu jedinu pahuljicu kao neki ovdje", zastao je i značajno pogledao Ellin, "ali trenutno je i meni dosta snijega na neko vrijeme."

Ellin se također nasmijala, a u sebi je razmišljala o Moriji. Sada kada su joj bili nadomak, možda je bio pravi trenutak da upita Gimlija da ispriča više o njoj. Ionako je već neko vrijeme namjeravala to učiniti. No bila je za trenutak prespora.

"Gimli, bi li nam ispričao malo više o Moriji?" Pitanje je uputio Boromir, koji joj je sjedio sučelice. Topli, crvenkasti odsjaj vatre mu je prelazio preko lica, stvarao i uklanjao sjene, i na trenutak je poželjela da je njena ruka tamo da mu može pomilovati lice. "Mnogi od nas su čuli o njoj samo glasine i ne znamo kakva je uistinu, a ja bih rado saznao više upravo od tebe."

Nekoliko glava je kimnulo u znak slaganja, i svi su pogledi bili uprti u patuljka. On je malo razmišljao prije nego što će odgovoriti.

"Nisam ni ja nikada bio tamo, pa znam samo ono što sam mogao čuti iz priča koje su donijeli Throrovi drugovi, a ne iz vlastitog iskustva. To vrijedi za većinu patuljaka Erebora i Željeznoga gorja – nije preostalo mnogo onih starih koji su bili u Khazad-dumu. Ponešto smo čuli i u novije vrijeme iz pisama Balina i njegovih suputnika." Zastao je, pa još malo razmišljao. "Ali naravno, iako nisam bio tamo, iz svih tih priča i izvještaja imam predodžbu kako je tamo." Ponovno je ušutio, a sanjalački izraz njegova lica odavao je da je nakratko duhom otplovio u to veliko patuljačko kraljevstvo. Naposljetku je uzdahnuo i vratio pažnju na svoje slušateljstvo. "Da, sasvim dobro znam kako je tamo. Ali ne bih vam opisivao... ionako ja nisam od nekih velikih riječi, znate. Ali i da jesam, mislim da vam ni tada ne bih pričao mnogo. Pustit ću vas da sami donesete sud kada vidite Khazad-dum, pa ću vas upitati o njemu kada izađemo. Tako je najbolje. Brzo ćemo biti tamo, uostalom."

"Može i tako", prva se oglasila Ellin nakon kratke tišine koja je slijedila Gimlijevo pričanje, osjetivši mrvicu razočaranja. "Ali doista sam se nadala da ću čuti više o Moriji upravo od jednog pripadnika Durinova naroda. Čitala sam o Moriji u ujakovoj knjižnici, no knjigu je pisao vilenjak, a vjerujem da se predodžbe i opisi vilenjaka i patuljaka razlikuju po tom pitanju. Vilenjaci vole otvorene prostore i zvijezde dok patuljci borave u podzemlju, pa me zanimalo kakav je tvoj doživljaj patuljačkih rudnika."

"Rudnika?" odvratio je Gimli ponešto oštro, ali odmah je ublažio glas. "Rudnik je mjesto gdje radiš. Naše spilje, naši gradovi – i Erebor, i Khazad-dum, i svi ostali – više su od toga. Oni su dom."

"Razumijem. Oprosti za te brzoplete riječi. Pogreška nastala iz navike, zbog krive predodžbe. Neće se ponoviti", rekla je gledajući ga u oči i blago se nasmiješila. Patuljak joj je kimnuo, i dok ga je gledala, Ellin je opet osjetila kako među njima teče razumijevanje.

"Upravo si sam sebe demantirao", rekao je Legolas i sve su se glave sada okrenule prema njemu. Gimli ga je gledao ponešto zbunjeno. "Rekao si da nisi od velikih riječi, no upravo si uspio savršeno jasno, a istovremeno sasvim kratko i precizno, jednom jedinom riječju opisati vaše spilje."

Patuljak si je promrmljao u bradu nešto što je zvučalo poput zahvale i malo se povukao u sjenu, a Ellin se mogla zakleti da je usprkos polutami i Gimlijevoj gustoj bradi vidjela kako je pocrvenio. Nije rekao više ništa, ali njegov pogled pun poštovanja i razumijevanja upućen Legolasu govorio je dovoljno.

Zatvorivši oči, mogla je zamisliti jedan tipični patuljački grad: mnoštvo baklji ga ispunjava toplom, žutom svjetlošću; užurbani, zaposleni patuljci hitaju k svojim domovima ili pak radionicama; sve odjekuje njihovim pozdravima i razgovorima; prozori njihovih malih, iz kamena isklesanih kućica trepere poput krijesnica. Usprkos odsutnosti sunca, takvo mjesto je odisalo toplinom i životom. Nikada ranije nije toliko razmišljala o patuljcima niti ih promatrala na taj način. Sada ih je bolje razumjela i bili su joj bliskiji.

Ipak, razmišljajući o Moriji, u Ellin se budila nelagoda. Nije nimalo sumnjala da su Erebor ili pak Željezno gorje pravi dom za patuljke, baš onakav kakav je maločas zamislila, no Moria je bila nešto drugo. Još su je odavno opustošili ratovi, i usprkos Balinovom odvažnom pothvatu, teško je opet mogla postati istinski sigurno mjesto. Vjerojatnije je da je bilo upravo suprotno; nije zaboravila Gandalfove riječi upozorenja. Bilo je veliko pitanje jesu li Balin i njegova družina uopće živi.

Uz lagani srh straha, pitala se što ih čeka u tim mračnim tunelima. Odgovor je bio sve bliže. Ako nastavak puta bude išao glatko, otkrit će to za dva dana.

Sljedećega su se dana našli u ravnici podno Maglenoga gorja i nastavili put prema jugu. Silazak ih je nanio ponešto sjevernije od predjela u kojem su započeli uspon, budući da su se u većem dijelu puta spuštali izvan staze pa nisu mogli pogoditi isti pravac. Nakon svih nedaća s olujnim nevremenom, grmljavinom i teškim terenom, bili su zahvalni što barem nisu susreli neprijatelje već nekoliko dana. Naravno, stalno su bili na oprezu.

Stabla su sada bila još ogoljenija; i posljednji listovi koji su prkosili zimi nisu odoljeli snažnome vjetru koji se posljednjih dana spuštao niz obronke. Drveće je bilo nalik golim, beživotnim kipovima koji se više nikada neće probuditi. Ipak, Ellin je bilo dovoljno da dodirne njihovu hrapavu koru da osjeti život koji je strujao u njima. Osim vilenjaka, koji su probudili drveće u danima tako davnim da su se sada činili poput zaboravljenog sna, malo tko u Međuzemlju je znao da čak i ono ima osjećaje; nitko ih osim vilenjaka, pak, nije mogao osjetiti. Sada su stabla bila duboko uspavana, kao i svake zime, no činilo joj se da može naslutiti neki nemir u njima. Izgleda da su sva živa bića u Međuzemlju bila svjesna da nastupa prekretnica.

Ellinina želja za svježom pečenkom – točnije, želja svakoga od njih – ipak im se ispunila toga dana. Poslijepodne su slučajno naletjeli na jato fazana, pa iako ptice sada nisu bile onako uhranjene kao što su tijekom ljeta, ipak su bile dobrodošlo osvježenje na jelovniku. Čim se Družina u predvečerje zaustavila, hobiti su započeli pripremati malu gozbu. Poput velike većine pripadnika svoga naroda, uživali su u pripremi hrane skoro kao i u samoj hrani, pa su na sebe preuzimali pripremu svih obroka koji nisu bili sastavljeni samo od suhe putne hrane koju nije trebalo kuhati.

"Idem prikupiti štogod drva, trebat će nam", rekla je Ellin kada je odložila svoj ruksak. Okruživala ih je šuma, ne osobito gusta, a mnogo je suhih grana ležalo unaokolo.

"Pomoći ću ti s tim", rekao je Boromir i kimnuo joj.

"Ja idem provjeriti mogu li naći svježu vodu", dodao je istovremeno Aragorn, uzimajući čuturice. "Nismo još potrošili sve, ali nemamo mnogo. Osim toga, svakako moramo obnoviti zalihe prije ulaska u Moriju. Ako me sjećanje dobro služi, trebali bismo biti blizu potoka Sirannona, iako nisam sasvim siguran u položaj. Možda je i malčice južnije, što znači da ćemo na njega naletjeti tek sutra. Ali nadam se da ćemo ga naći već sada jer tada bismo znali točno koliko smo prevalili i koliko nas još čeka." Usput je pogledao prema nebu. Još se nije bilo posve smračilo, iako nije preostalo mnogo vremena do noći. Morao je požuriti ako je želio pronaći potok prije mraka.

"Naravno da se nadaš, Estel", dobacio je Legolas i nasmijao se. "Idem s tobom. Udvoje možemo pretražiti veće područje", dodao je i pridružio se graničaru. Ellin i Boromir su za to vrijeme upravo odlazili na drugu stranu kako bi sakupili drva.

"Estel?" ponovio je Boromir za Legolasom, dok su se udaljavali. "To mu je još jedno ime? Pa koliko ih ima?"

"Eto, nakupilo ih se s vremenom." Ellin se nasmijala. "Neka njegova imena ipak si čuo ranije. Za Stridera znaš, to si čuo od hobita. Nadimak Strider dali su mu ljudi u Breeju, i hobiti su ga upoznali baš pod tim imenom. Čula sam od Aragorna da ti je rekao sve o svome sedmogodišnjem boravku u Gondoru, pa znaš i za ime Thorongil. Estel je ime koje na vilenjačkom znači nada, a dobio ga je još kao dijete, u Rivendellu. Bio je posljednji Isildurov nasljednik, posljednja nada za svoj narod." Malo je zastala, razmišljajući. "Postoji još jedno ime kojim se za sada ne služi. Još davno, prorečeno mu je da će nositi ime Elessar, što znači vilinski kamen. Ali dobro, nije jedini s puno imena. I Gandalf ih ima pet. Znaš ih sve?"

Sagnula se da pokupi dvije suhe grane s tla. Kada joj Boromir nakon nekoliko sekundi nije odgovorio digla je glavu da ga pogleda i tada je shvatila da je ne sluša. Gledao u neku točku u daljini potpuno odsutan duhom.

"Boromire?" zazvala ga je, i on se nato trgnuo i okrenuo prema njoj. Djelovao je rastreseno i vidjela je kako se nastoji sabrati. "Što je?"

"Oh. Oprosti. Samo sam... sve je u redu. Što si rekla posljednje?" Objašnjenje mu nije zvučalo naročito uvjerljivo, ali odlučila je ne inzistirati. Što bi ga i mogla pitati? Što ti je bilo, zašto me nisi slušao? To bi izgledalo prilično glupo.

"Rekla sam da i Gandalf ima pet imena, i pitala jesu li ti poznata", rekla je.

"Pet? Ne znam ih toliko", odvratio je. Još uvijek joj je izgledao malo neobično. Činilo joj se da se ne može koncentrirati na razgovor. "Ovaj... Gandalf, Mithrandir, Incanus. Znam samo ta."

"Njegovo pravo ime pod kojim je bio poznat u Valinoru je Olorin. Patuljci ga zovu Tharkun."

Učinilo joj se da je opet ne sluša, da gleda samo drveće ispred sebe. Boromir je odsutnog duha odlomio nekoliko debljih grana koje su visjele s jednog starog, sasušenog stabla, a Ellin je uzela nekoliko tanjih koje će poslužiti za potpalu. On je šutio neko vrijeme, a pokreti su mu bili prilično spori. Pogledavala ga je ispod oka, zbunjena. Licem su mu se kovitlali različiti osjećaji; nije bila sigurna kako bi ih definirala, ali ako bi morala izabrati jednu riječ, bila bi ih opisala kao iznenađenost. Već ga je htjela upitati što se zbiva kada je primijetila kako je duboko udahnuo i okrenuo se prema njoj, normalna izraza lica. Maloprijašnji neobičan izraz netragom je nestao, kao da ga nije ni bilo.

"Imaš li ti još neko ime?" nastavio je razgovor kao da se maločas nije ništa neobično dogodilo.

"Pa zapravo, da", odgovorila je, ne razumijevajući što se maloprije zbivalo s njim, ali nastavila je razgovor. "Mnogi vilenjaci imaju najmanje dva imena, a neki imaju i više ako se odluče služiti nekim drugim imenom umjesto onima koje su dobili od roditelja. Još od samih početaka, otkako su se vilenjaci probudili, običaj je da i otac i majka daju djetetu ime i tada..." Iznenada je zastala, pa se okrenula prema njemu, pomaknuvši se malo iza jednoga velikog bora kako bi uhvatila njegov pogled. "Ovaj, ne znam zanimaju li te svi ti detalji..." rekla je s oklijevanjem, sjetivši se da maloprije nije djelovao zainteresiran za ono što je govorila.

"Naravno, samo nastavi", odgovorio je i kimnuo.

"Dakle, još davno, kada su se vilenjaci probudili, nastao je običaj da oba roditelja daju ime djetetu", nastavila je. "Nazivaju se 'majčino ime' i 'očevo ime', a osoba se kasnije obično služi samo jednim od njih. No ima i iznimaka. Poneki vilenjaci imaju samo jedno ime, ako se roditelji dogovore da mu daju samo jedno. To se više susreće kod Sindara, a vrlo rijetko kod Noldora. A ponekad se vilenjak ne koristi imenima dobivenim od roditelja već nekim trećim koje je dobio kasnije, a koje opisuje njegovu osobnost ili karakteristiku. Primjer za to je Galadriel. Očevo ime joj je Artanis, a majčino Nerwen. Ali kasnije su je prozvali Alatariel zbog njezine zlatne kose. Alatariel znači 'okrunjena zlatnim vijencem', a Galadriel je sindarinska varijanta toga imena."

"Razumijem", odvratio je Boromir. "Poput Gil-Galada, zar ne?"

"Da, i on je primjer takve iznimke", kimnula je.

"A kako se odlučuje hoće li se netko koristiti majčinim ili očevim imenom?" upitao je Boromir dok je nastavljao skupljati drva.

"Svatko može odabrati sam, kao što vidiš, ali često nema nekog svjesnog biranja, da se tako izrazim, već se jedno ime nametne samo od sebe jer se pokaže da ono najviše odgovara karakteru djeteta", objasnila je. "Recimo, Feanor, odnosno Feanaro na quenijskom – to ime pod kojim je poznat dobio je od majke; njegovo očevo ime bilo je Curufinwe. Međutim, ime Feanaro, što znači 'duh vatre', mnogo je bolje pristajalo njegovoj vatrenoj nagloj osobnosti koja je bila vidljiva već odmalena, pa su ga svi prirodno počeli zvati tako."

"Ali kako je njegova majka mogla znati da će mu to ime odgovarati?" prekinuo ju je Boromir. "Ili nije znala, već je to bio samo slučajni pogodak?"

"Znala je. Majke ponekad mogu biti vidovite kada su u pitanju njihova djeca, iako to nije uvijek slučaj. Ne znam kako bih to objasnila, jer mislim da je kod ljudi drukčije, ali..." Ellin se namrštila, tražeći prave riječi. I dalje je držala svoj svežanj u rukama, ali skupljanje drva je trenutno bilo zaboravljeno. "Vilenjaci su jače povezani sa svojom djecom nego ljudi, pogotovo u vrijeme trudnoće i u najranijem djetinjstvu. Ne, nije to što si pomislio, ne želim sugerirati da ljudi vole i čuvaju svoju djecu manje", požurila je objasniti čim je vidjela promjenu u njegovim očima, i prije nego što je stigao išta prosvjedovati. "I jedni i drugi vole svoju djecu i učinili bi sve za njih. Mislila sam na povezanost duha, ali muči me kako ti to predočiti. Fea, odnosno duh živog bića, različit je kod vilenjaka i ljudi. Vidiš, kada dvoje vilenjaka začnu novi život, oni oboje ulažu dio sebe, dio svojeg duha u to dijete. Dio njihove snage neprestano prelazi u dijete, svakoga dana. Kada sam spomenula povezanost... dovoljno je da majka ili otac pomisle na svoje nerođeno ili tek rođeno dijete, i njihov duh može dodirnuti duh djeteta baš ovako kao što ti i ja sada možemo rukom dodirnuti ovo stablo. O vilenjačkoj sposobnosti za dodir duša već sam ti ponešto govorila kada sam ti pričala o Elrondu i njegovome daru za liječenje. Uglavnom, roditelji osjećaju svoje dijete, njegove emocije i osobine, upravo kao što bismo ti i ja osjetili je li kora hrapava ili glatka, je li vlažna ili suha. Ovaj... ne znam jesam li dobro objasnila", završila je nesigurno.

"Zanimljivo", rekao je Boromir zamišljeno. "Nije baš da si mogu predočiti takvu vrstu povezanosti budući da nisam vilenjak, ali mislim da mogu naslutiti. Razumijem što želiš reći."

Nasmiješila se s olakšanjem.

"Drago mi je, jer stvarno nisam bila sigurna kako ti to prikazati. I upravo zato što je Miriel bila povezana s duhom svoga sina, zato što je ona bila dio njega i on dio nje, znala je koliko je snažan i vatren duh njegov duh. Zato mu je izabrala ime Feanaro."

Kimnuo je i okrenuo se na drugu stranu kako bi pokupio još pokoju suhu granu. Nekoliko trenutaka su šutjeli, posvetivši se poslu. Oboje su već držali poprilično velike svežnjeve i uskoro će se moći vratiti u logor sa zalihom dovoljnom za tu noć, no Ellin se još nije željela vratiti. Uživala je u ovom razgovoru i Boromirovu društvu.

"Zašto je umrla? Je li se to baš moralo dogoditi?" upitao je Boromir znatiželjno, okrenuvši se opet prema njoj.

"Pa... jednostavno je prevelik dio njezine snage prešao u Feanora. Premalo je ostalo njoj." Opet je lagano uzdahnula tražeći prave riječi, jer ponovno su bili na području koje nije bilo lako objasniti. Kako opisati povezanost vilenjačkih feâ nekome čija je fea potpuno različita, nekome tko ne može ostvariti takav mentalni dodir? "Kao što sam rekla, oba roditelja ulažu dio sebe u dijete. Za vrijeme svakodnevnog, uobičajenog života, par je katkada i razdvojen po nekoliko dana ili tjedana – ovisno o tome čime se bave, o njihovim hobijima i slično; to vrijedi za sve – i za vilenjake i za ljude – i normalno je da je tako. Ali tijekom trudnoće par je skoro neprestano zajedno, kako zbog djeteta, tako i zbog njih samih. Kada su zajedno, njihovi duhovi se dodiruju i isprepliću, i muž i žena na taj način jedan drugome daju snagu. Kao što možeš pretpostaviti, majka ulaže veći dio sebe u dijete nego otac – zbog tjelesne povezanosti, zato jer ga nosi. A u slučaju Feanora i Miriel... nakon rođenja joj je ostalo premalo životne snage – premalo da bi mogla nastaviti svoj život kao do tada."

"Hm... nisam siguran da mi se to sviđa", odgovorio je Boromir. Čelo mu se nabralo u razmišljanju. "Porod sam po sebi može biti opasan, a ovo što si opisala znači još veću opasnost za majku. Po ovome pitanju čini mi se da su ljudi u boljem položaju od vilenjaka."

"Ma to je bio samo jedan izolirani slučaj", požurila je objasniti Ellin. "Feanor je bio iznimka – nikada nije bilo nikog sličnog njemu, a sumnjam da će i biti. Trudnoća je lijep i poseban događaj u životu para; od nekih sam prijatelja čula da su upravo tada proživjeli najljepše trenutke bliskosti, a međusobna ljubav ih je jačala."

Ušutjela je i na trenutak se upitala hoće li imati sreće da jednoga dana i sama nađe ljubav i rodi dijete. Misli su joj na čas odlutale; nije joj trebalo više od jednoga kratkog trenutka pa da ju mašta ponese u njezin zamišljeni dom koji bi dijelila s Boromirom, ispunjen dječjim smijehom. Ali nije vjerovala da on osjeća išta za nju, a čak i da se smjela ičemu nadati, budućnost je sada jednostavno bila suviše nesigurna. Jedino za što su sa sigurnošću znali da je pred njima bio je rat.

"Rekla si da vilenjački roditelji mogu osjetiti misli i osjećaje svog djeteta", rekao je Boromir. "Zar vilenjaci mogu čitati misli drugima?"

Pitanje je bilo postavljeno mirnim tonom, ali Ellin je osjetila njegovu napetost. Bila je i razumljiva; nitko se ne bi osjećao ugodno u prisustvu osobe koja mu može čitati misli.

"Ne, ne mogu", odgovorila je gledajući ga u oči. "Vilenjaci mogu osjetiti opća raspoloženja svoga sugovornika – poput tuge, radosti, potištenosti i slično, ali ne i same misli. Moćni vilenjaci, poput Elronda ili Galadriel, primjerice, mogu uputiti misao drugoj osobi bez da progovore, ali ne i pročitati joj misli ako ona to ne želi. Drugim riječima, sugovornik će saznati samo ono što ti želiš, odnosno, misao koju mu sam uputiš, i ništa više. Takva komunikacija bez riječi ponekad se može sresti kod vilenjaka koji su međusobno jako povezani, primjerice, kod članova uže obitelji – roditelja i djece, braće i sestara, te bračnih drugova."

Nadala se da je dobro objasnila i da ga je njezin odgovor zadovoljio. U svakom slučaju, bila je posve iskrena i dala je sve od sebe da on to i vidi. Cijelo vrijeme dok je govorila gledala ga je u oči i otvorila svoj duh prema njemu. Drugi vilenjak bi odmah osjetio da ne laže, ali hoće li čovjek...?

"Hvala ti na odgovoru, razumijem", rekao je Boromir blago i kimnuo. Odahnula je. Ipak nije bilo nikakvog 'ali'. Boromir je shvatio i vjerovao joj je; mogla je to vidjeti iz njegova pogleda i stava. Možda jesmo različiti... ali neke stvari vrijede za sve, pomislila je radosno i osmjehnula se u sebi. "Na kraju krajeva, možda vilenjaci i mogu osjetiti nešto više misli druge osobe nego što to mogu ljudi, možda neki mogu komunicirati bez riječi, ali većina toga što si opisala vrijedi i za nas. Kada nekog voliš, tada često možeš osjetiti raspoloženja i emocije te osobe. U razumijevanju je najbitnija bliskost."

"Tako je", kimnula je i nasmiješila se. Uzvratio joj je osmijeh i Ellin je na trenutak bila posve izgubljena promatrajući njegove nasmiješene sive oči. U želucu je osjetila dobro poznati grč. Osjećajući kako crveni, brzo je skrenula pogled pokušavajući prikriti svoju zbunjenost traženjem još drva koje će ponijeti. I on je prikupio još nekoliko grana, a do tada su ionako oboje već imali poveći svežanj u rukama.

"Mogli bismo sada poći natrag, imamo dovoljno", rekao je Boromir. Ellin je kimnula, blago razočarana što se vraćaju. Željela je produljiti ove lijepe trenutke. Možda možemo u logoru još pričati...

Polako su krenuli prema logoru. Nisu bili daleko – tek su malo zašli u rijetku šumu – pa su vrlo brzo stigli natrag i spustili svoj dragocjeni teret. Ona je tada sjela i pogledala prema Boromiru ne bi li ga pozvala da sjedne pokraj nje i nastave razgovor, no on ju je samo letimično okrznuo pogledom, odsutno joj kimnuo te se okrenuo i ponovno pošao prema šumi. U izviđanje? Ili zbog nečega drugoga? Ali što god da je bio razlog, jedno joj je bilo jasno: očito mu nije bilo do njezina društva. Da je želio i dalje razgovarati s njom, zacijelo bi joj i sam prišao. Ali nije. Uzdahnula je i pokušala potisnuti bol. Maloprije, dok su zajedno skupljali drva, osjećala se prekrasno. Bili su sami, razgovarali su, upoznavali se; stekla je dojam da ga interesira sve što mu je pričala i bila je presretna zbog toga. No očito su ga zanimale samo te teme, ali ne i ona. I nekako se morala pomiriti s tim.

I nije se čak potrudio ni upitati koje je moje drugo ime.

-x-x-x-

Thorongil!

Dok je hodao šumom kako bi nasamo na miru razbistrio misli, ime je odzvanjalo u Boromirovoj svijesti; nije mogao prestati razmišljati o činjenici koju je saznao. Thorongil je Aragorn. Aragorn je Thorongil. Aragorn je onaj junak čiji su podvizi zadivili mnoge u Gondoru, koji je učinio toliko mnogo, a nije nikada tražio ništa za sebe. Čuo je dovoljno priča i izvještaja i znao je koliko je bio hrabar, požrtvovan i nesebičan. On je ratnik koji se borio uz njegova oca i djeda i koji je pomogao njegovu djedu u obrani granica pred napadima s istoka. On je ratnik koji je spasio Gondor od najezde gusara s juga i čija su djela često spašavala mnoge živote. On je ratnik kojem se još od djetinjstva divio, iako nije znao o kome se radi.

Da, Aragorn mu je ispričao da je bio sedam godina u Gondoru, ali nije mu otkrio svoj identitet. I nije bilo teško pogoditi razlog; nije se želio razmetati. I on sam bi postupio isto.

Kako mu je ono bio rekao još tamo na vijećanju u Rivendellu? "Gondor nema kralja i ne treba kralja." Tada je o Aragornu imao predodžbu osobe koja nije nikada ništa učinila za Gondor. O, kako je samo pogriješio! Istina, ubrzo je spoznao svoju pogrešku jer mu je graničar ispričao o svojim godinama provedenim u gondorskoj vojsci. Tada je Boromir shvatio i njega i njegova djela, i cijenio je ono što je učinio. Međutim, sve to što je znao od ranije nije se moglo mjeriti s ovim otkrićem. Ako je ranije cijenio Aragorna, sada mu se duboko divio. Bio je to čovjek kojega bi slijedio u svaku bitku. Bio je to njegov kralj.

Boromir je zastao i osvrnuo se, duboko udišući hladni, šumski zrak. Sjene su bivale sve tamnije i stapale se s tamnom noći. Ipak, on je sve vidio sasvim jasno. I u sebi osjećao potpuni mir. Nasmiješio se.

Nikada nije razmišljao o tome da bi se jednoga dana mogao pojaviti čovjek koji bi polagao pravo na prijestolje Gondora. Nije da je bio protiv toga; ali već stoljećima se u Gondoru vjerovalo da je linija kraljeva odavno prekinuta i jednostavno je ta mogućnost bila toliko nevjerojatna da se smatrala nemogućom. Kada je upoznao Aragorna, pitao se kako će se složiti s njim. I ne samo to; mučila su ga i važnija pitanja, upravo zato što mu je njegova domovina uvijek bila na prvome mjestu. Kakav je čovjek taj graničar sa sjevera? Zaslužuje li uopće biti kraljem Gondora? Dani i tjedni koji su uslijedili polako su davali odgovore na njegova pitanja i raspršivali njegove sumnje. Aragorn je bio častan i hrabar čovjek, i polako su postajali dobri prijatelji. Ipak, ovo što je saznao od Ellin uskomešalo je njegova razmišljanja – da bi potom sve postalo kristalno bistro. Sada je sve sjelo na svoje mjesto. U njemu nije bilo više ni trunčice sumnje – samo duboko poštovanje, povjerenje i prihvaćanje. Gondor je dobio svoga kralja, a Boromir je osjećao ponos i čast što će biti namjesnik upravo tome čovjeku.

Okrenuo se i polako krenuo natrag. Razmišljajući o svemu, malo se čudio što mu je Ellin iz čista mira otkrila taj Aragornov identitet. No kada je malo razmislio i prisjetio se njihova razgovora, shvatio je da mu Ellin nije otkrivala nikakvu tajnu – bar što se nje ticalo. Kako je ono rekla? "Čula sam od Aragorna da ti je rekao sve o svome sedmogodišnjem boravku u Gondoru, pa znaš i za ime Thorongil." Ona je, dakle, smatrala da on zna. Je li pogrešno shvatila da mi je sam Aragorn rekao? Bilo kako bilo, uskoro će saznati. Čim dođe u logor, namjeravao je porazgovarati s njime.

Aragorn je već bio tamo kada je Boromir stigao; on i Legolas su se vratili iz izviđanja. Potraga za potokom bila je nažalost neuspješna. Pričekao je povoljan trenutak da Aragorn bude sam, pa mu prišao.

"Imaš li malo vremena?" upitao je. Kad je graničar potvrdno kimnuo, Boromir mu je dao znak da ga slijedi. "Želio bih porazgovarati s tobom."

Nisu se udaljili mnogo – tek na rub logora. Svjetlost vatre i žamor razgovora su dopirali do njih. Boromir je časak oklijevao, gledajući u tlo, pa onda podignuo pogled prema Aragornu.

"Rekao si da si jednom vidio moga oca i djeda. Zanimljivo sročeno. Vrlo... koncizno." Pogledao je Aragorna iskosa, i iako mu je glas ostao ozbiljan dok je govorio, Boromir je pustio da mu se u glas uvuče mala doza izazivanja, a usne su mu se izvile u nagovještaju osmijeha. "Jesi li siguran da ih nisi upoznao malo bolje?"

Aragorn se pozorno zagledao u njega prije nego što će odgovoriti. U graničarevim pronicljivim očima izraz proučavanja polako se mijenjao od znatiželje do zabavljenosti.

"Pa, ovisi tko pita", odvratio je istim tonom.

"Pa... recimo da pita netko tko je odmalena volio slušati priče o pobjedama nad umbarskim gusarima. A iako je sada odrastao, rado bi čuo još poneku. Poželjno iz prve ruke, od neke ptičice koja ih je otjerala." Naglasivši ključnu riječ, osmijeh mu se razlio cijelim licem, a za koji trenutak se nasmijao i Aragorn.

"Tako, dakle", rekao je. "Kome trebam zahvaliti na brbljavosti?

"Ellin. Iako mislim da te nije odala svjesno. Iz njenih riječi je bilo jasno da misli da ja već znam da si ti Thorongil."

"Hm... moguće", odvratio je Aragorn, zamislivši se. "Rekao sam joj da sam ti ispričao sve o svome boravku u Gondoru, pa je valjda izvukla pogrešan zaključak o onome 'sve'."

Nekoliko su trenutaka šutjeli, obojica zaokupljena svojim mislima; jedan je razmišljao o nadolazećim danima, a drugi je načas otplovio u prošlost, ponesen uspomenama.

"Molio bih te da zadržiš to za sebe", rekao je tiho Aragorn. "Malo je onih koji znaju Thorongilov identitet, i volio bih da tako i ostane."

Boromir je pogledao Aragorna i iako se uozbiljio u očima mu je ostala toplina. "Zapravo smatram da bi ljudi morali saznati koliko mnogo si učinio za Gondor, ali poštovat ću tvoju želju", kimnuo je. "I želim ti reći da cijenim tvoja djela i da ti se divim zbog svega." Zastao je na trenutak. Da je situacija bila drukčija, da su bili sami, bio bi kleknuo. Ali to sada nije mogao učiniti bez privlačenja pažnje ostalih članova Družine i izazivanja mnogih znatiželjnih pitanja, a bilo mu je jasno da Aragorn to ne želi. Zato je samo lagano kimnuo glavom u znak formalnog naklona. "Gondor zasada nema kralja, ali treba ga. Prijestolje te čeka, moj kralju. Čast je biti tvojim namjesnikom." Lagano se osmjehnuo i pružio ruku. Čovjek pred njim ju je prihvatio i stegnuo u čvrstom stisku prijateljstva.

"A meni je čast imati takvoga namjesnika", odgovorio je i kimnuo. I u njegovim je očima bilo ispisano poštovanje. Rastali su se uz još jedan osmijeh, ništa se više nije trebalo reći.

Dok je kasnije stajao na straži, Boromir je ponovno razmišljao o svemu što je saznao. Doista je to bila večer puna saznanja i iznenađenja. Iako je još uvijek bio pod dojmom otkrića Thorongilova identiteta, utisci su se slijegali i prisjetio se i svega ostalog što mu je ispričala Ellin. Većina stvari koje je saznao bile su mu nove i zanimljive; neke su pak bile potpuno neočekivane i širile su njegovu sliku o vilenjacima. S jedne strane, vilenjaci su bili različitiji od ljudi no što je mislio... a s druge, bili su i sličniji nego što je mislio. Ali umjesto da nova saznanja kompletiraju sliku, samo su ga dodatno zbunjivala i otvarala nova pitanja; želio je naučiti još više.

No iznad svega, uživao je u samome razgovoru; trenuci provedeni s Ellin, dok je slušao njezin zvonki meki glas, bili su čarobni. Mogao bi satima promatrati njezino lice i slušati je kako priča. Kada su se vratili u logor, da ga nesavladiva potreba da razbistri utiske o šokantnom otkriću o Thorongilu nije natjerala da opet krene u šumu kako bi u samoći sredio misli, bio bi istoga trena sjeo uz nju i nastavio razgovor.

A onda se iznenada namrštio i uzdahnuo. Kakva je bio budala! Sada kada se prisjećao svega i kada više nije bio zatečen otkrićem o Thorongilu, sada kada je mirno razmišljao, sjetio se još jednoga malog, ali važnog detalja: nije upitao Ellin koje je njezino drugo ime. To je ispalo prilično neuljudno s njegove strane, znao je, i sada je žalio zbog toga. Ali u onim trenucima dok je razgovarao s njom iznenađenje je bilo prejako i zasjenilo sve ostalo; nije reagirao onako kao što bi to učinio u uobičajenim okolnostima.

Ispravit ću to prvom prilikom, malena. Zato jer je to zasluživala. I zato jer ju je volio.