Kraj kojim su prolazili sljedećega dana bio je miran i pust. Nisu vidjeli tragove životinja, a nisu sretali čak ni ptice. Šuma je bila ogoljela; tek je poneki zimzeleni grm unosio malo življih boja u monotoni bezbojni krajolik. Sve je bilo tako tiho da su tijekom puta razgovarali šaptom jer su imali dojam da bi normalni govor odjekivao nadaleko i odao njihovu prisutnost. Aragorn, koji je prvi zamijetio koliko je sve neobično pusto, hodao je na čelu i neprestano se oprezno ogledavao. Crebaine iz Dunlanda, Sarumanove špijune, nisu opazili već nekoliko dana. Ipak, Ellin se nije mogla oteti dojmu da njihov pohod više nije tajna, a to su mišljenje dijelili i ostali članovi Družine. Nadala se da će ulaskom u Moriju bar malo zamesti svoj trag.
Hodala je blizu Aragorna i budno promatrala okolinu. Boromir je bio na začelju, no Ellin se nije osvrtala. Povremeno bi se prisjetila da je nije upitao za ime; tada bi osjetila tugu, a istovremeno i ljutnju na samu sebe što je to toliko pogađa. Prošle je noći, prije nego što je usnula, čvrsto odlučila držati se rezerviranije i ne pokazivati svoje zanimanje i naklonost. Bit će pristojna i ponašati se prijateljski, ali ništa više od toga. Njemu moji osjećaji ionako nisu bilo važni niti mu išta znače. Poželjela je da ih može izbrisati, jer tada ne bi patila. No to nije baš tako jednostavno, pomislila je s uzdahom.
"Ne poznajem dobro ovo područje", rekao je Aragorn za vrijeme kratke podnevne stanke za odmor, "no mislim da smo već trebali naletjeti na Sirannon. Ne znam jesmo li ga promašili i otišli predaleko na jug, ali nimalo mi se ne sviđa ovaj kraj. Sve je i previše pusto. Moramo biti vrlo tihi i držati se zaklona drveća."
"Izgubili smo se?" upitao je Merry koji je čuo ove graničarove riječi. "Opasno je?"
"Nismo se izgubili i za sada nema neposredne opasnosti", odvratio je Aragorn, "ali trebamo biti na oprezu." Podignuo je glavu i namršteno gledao oko sebe, kao da će mu nešto u drveću, stijenama i nebu reći kojim putem treba krenuti i koliko su daleko od svoga cilja.
"Nisi prolazio ovuda?" upitao je Boromir, žvačući posljednje zalogaje svoje užine.
"Tek jednom, i to prilično davno", odgovorio je Aragorn. "Zato se i ne sjećam dobro."
"Baš kao i ja", dodao je Gandalf. "Da vidimo. Zadnji put sam bio ovdje malo prije Bilbova pohoda, a od tada je prošlo mnogo godina. A prije toga bio sam još samo jednom, i nisam prošao ovuda već nešto zapadnije, koliko se mogu sjetiti."
"Je li itko živio ovdje osim patuljaka?" pitao je Frodo. "Sada je sve tako jezivo pusto da mi je teško i zamisliti ovaj kraj naseljen."
"Patuljci nisu živjeli tu, već u Khazad-dumu", rekao je Gimli. "A ovdje vani su u stara vremena živjeli vilenjaci."
"Ovaj se kraj zove Eregion i ovdje je u Drugome dobu živjelo mnogo vilenjaka", dopunio ga je Gandalf. "Trebali bismo naletjeti i na ostatke stare ceste koja je spajala Khazad-dum i Ost-in-Edhil, vilenjački grad koji je ležao nešto sjeverozapadnije odavde. To je bio glavni grad Eregiona. Tu su nekada vilenjaci i patuljci živjeli u velikome prijateljstvu, većem no što je igdje ikada u Međuzemlju zabilježeno između ta dva naroda. Često su trgovali i surađivali: mnogi su veliki majstori oba naroda živjeli kod ovih drugih, podučavajući i stvarajući, a puno je naučnika raznih zanata odlazilo učiti kod najboljih učitelja, neovisno kojem su narodu pripadali. Mnoga su krasna djela stvorili zajedno. No to nije potrajalo zauvijek." Ušutio je i zavrtio glavom, kao da je sam sebe oneraspoložio ovim zadnjim riječima.
"Što se dogodilo?" upitao je Frodo.
"Sauron je napao i razorio Eregion ne bi li se domogao tri vilenjačka Prstena", odgovorio je sumorno čarobnjak. "Kraj je bio opustošen, a preživjeli vilenjaci predvođeni Elrondom izbjegli su na sjever i osnovali Imladris. Vrata Morije zatvorena su na dugo vremena."
Jedini odgovor na ovo bio je teški Gimlijev uzdah.
"Morali bismo krenuti", podsjetio ih je Aragorn, zgodno mijenjajući temu u pravi čas prije no što atmosfera postane još sumornija. "Dan odmiče, a bilo bi dobro da pronađemo ulaz u Moriju što prije."
Završili su svoj kratki podnevni obrok i nastavili put. Uskoro su nabasali na ono o čemu je govorio Gandalf: na staru cestu koja je vodila od Morije do Ost-in-Edhila. Drevni put, star i neupotrebljavan više tisuća godina, bio je jedva prepoznatljiv; neodržavanje je uzelo svoj danak. Vrlo malo je nedostajalo da ga uopće ne primijete. Naletjevši na njega, malo su razgledali okolicu: tek su mjestimice poneka kamena ploča, sada raspuknuta i uništena, te poneki rubni kamen odoljeli neumoljivom zubu vremena. Kiše i bujice su tijekom tisućljeća odnijele i uništile mnogo kamenja, a korijenje stabala je podignulo i uništilo veliku većinu nekoć ravnih isklesanih ploča. Trava i nisko grmlje su ispunili mnoge raspukline i dijelove kojima je nekoć prolazila cesta, dok se srušeno drveće mjestimično ispriječilo preko staroga puta.
Sad kad su znali svoj položaj s većom sigurnošću nego ranije, nastavili su svoje putovanje uglavnom prateći cestu u smjeru istoka, odnosno planine. Nije je bilo lako slijediti jer je na nekim dijelovima bila potpuno zarasla i nevidljiva; povremeno bi je izgubili, pa zatim opet nalazili njene jedva vidljive ostatke. Potom su naišli na još nešto što su očekivali, no bili su neugodno iznenađeni.
"Što li se dogodilo ovdje?" promrmljao je Gandalf. Pred njima je ležao Sirannon. Ili točnije, ono što je preostalo od njega. Korito je bilo posve suho.
"Da smo usred sušnoga ljeta, još bih i razumjela, ali sada..." Ellin nije završila rečenicu, nije znala što bi rekla. Svi su bili zbunjeni.
"Nema nam druge nego nastaviti dalje", rekao je Gandalf. "Nadam se da ćemo naći rješenje ove zagonetke."
Dok se sunce polako spuštalo prema obzoru, Družina je i dalje hodala uz ostatke stare ceste. Što su bili bliže visokim, strmim obroncima koji su okruživali ulaz u Moriju, krajolik se sve više mijenjao: šuma je postajala sve rjeđa. Prateći suho korito, uskoro su izbili na sjeverni rub jedne čistine koja se širila s njihove desne strane, prema jugu i zapadu. Tu je završavala stara cesta, a ravno pred njima se poput velike dugačke stepenice uzdizala desetak metara visoka okomita stijena. Na jednome je dijelu bila blago udubljena i prilično glatka, a tek malo dalje od tog uleknuća u stijeni su bile uklesane grube, jednostavne stepenice.
"Ovdje je Sirannon nekoć tvorio mali slap", rekao je Gandalf i pokazao rukom u pravcu mjesta gdje se stijena doimala drukčije oblikovanom. Ellin je nesvjesno kimnula, shvaćajući zašto je tu bila toliko glatka; godinama, stoljećima, voda je udubila i izgladila svoj prolaz u kamenu. "Zvao se Stubišni slap, nazvan tako po ovim stepenicama. Kada se popnemo, pred nama će biti velika, ali sasvim blaga dolina preko koje ćemo proći do samih vrata Khazad-duma."
Čarobnjak je krenuo prvi uz grubo isklesane stepenice. Bile su strme i uske, jedva dovoljno široke za prolaz jedne osobe, i zahtijevale su pažnju pri svakom koraku. A kada su se popeli, Ellin je zinula. Kako im se otvorio vidik, saznali su razlog zbog kojega je korito Sirannona bilo suho: s njihove lijeve strane, blizu mjesta gdje se potok ranije preko ruba stijene rušio u vodopad, bio je podignut velik nasip koji ga je skrenuo. Potok je sada tekao malo ispred njih, a plitka dolina koju je maločas spomenuo Gandalf pretvorila se u jezero nastalo novim tijekom.
Ali ona nije obraćala pažnju niti na potok niti na jezero, već je zurila u daljinu, u impresivne stijene koje su obrubljivale jezero s istoka i uzdizale se nad ulazom u Moriju. Visoke, okomite litice iz daljine su se doimale posve glatke, kao isklesane rukom nekoga vještog majstora. Taj se zid – to je bila riječ za koju se Ellin činilo da najbolje opisuje okomiti bedem nad Morijom – pružao oko pola kilometra u smjeru sjever-jug, da bi se zatim strmina postupno ublažila i prešla u obične obronke. Posljednje zrake sunca odražavale su se na ljeskavoj površini mirne vode, a tamnosive litice upile su zlaćani odbljesak. Ellin se osmjehnula i tada je primijetila da nije jedina koja se divi veličanstvenim stijenama. Hobiti su očarano zurili širom otvorenih očiju, a Gimliju je na licu bilo ispisano strahopoštovanje; naravno, njemu je ovaj trenutak najviše značio.
"Burt khamur", promrmljao je patuljak. Govorio je sasvim tiho i Ellin nije mogla dobro razaznati što je rekao, a njezino uho ionako nije bilo vično prepoznavanju riječi toga specifičnog jezika. No sama činjenica da je upotrijebio svoj jezik, kao i njegov izraz lica, dali su naslutiti da je izrazio najdublje divljenje i otkrivali su koliko je uzbuđen.
"Zato, dakle, nije bilo Sirannona kakav je bio prije", promrmljao je Gandalf promatrajući nasip. "I nema više doline preko koje bismo stigli ravno do ulaza. Sada ćemo morati ići zaobilazno."
Jezero je bilo blago izduženog oblika, dugačko nešto više od kilometra. Na južnoj i jugoistočnoj strani obala je naglo prelazila u strme obronke koji su se spuštali prema još jednoj dolini, dok je na sjevernoj teren je bio blaži i ravniji. Koliko su mogli vidjeti, na toj je strani bilo dovoljno prostora za hodanje oko jezera.
"Što li se dogodilo ovdje? Tko je ovo učinio, i kada?" upitao je zamišljeno Aragorn, ne obraćajući se nikome od njih određeno. Odgovor na to pitanje ionako nisu mogli saznati.
"Sumnjam da ćemo to otkriti, a i nemamo vremena tražiti eventualne tragove. Ako se ovo dogodilo davno, ionako zacijelo ne bismo našli ništa", odvratio je Gandalf. "Sada moramo krenuti."
"A gdje je zapravo ulaz?" upitao je Legolas, pogleda uprtog u daljinu. I Ellin je svojim oštrim vilenjačkim vidom pretraživala podnožje daleke litice, ali nije mogla vidjeti ništa osim ravnih, neprekinutih stijena. To ju je zbunjivalo utoliko više što je bila sigurna da ulaz u jedno od najvećih patuljačkih kraljevstava nije bila neka malena, jedva vidljiva pukotina, već zacijelo velika, impozantna vrata.
"Patuljačka vrata često nisu vidljiva na prvi pogled", odgovorio je Gandalf. "Mnoga se vide tek pri određenim uvjetima, a tako je i s ovima. Saznat ćete sve kada dođemo tamo." Kimnuo je i nasmiješio se. Izraz njegova lica bio je dobro poznat svima: bio je to izraz čarobnjaka koji voli sakriti poneko iznenađenje dok ne dođe pravi čas. Promatrajući daleke stijene i nastojeći otkriti bilo kakav neobičan detalj u stijeni u sve slabijem svjetlu sutona, Ellin je bila vrlo znatiželjna.
"Najbolje će biti da krenemo ovuda", rekao je Aragorn i pokazao rukom prema sjevernoj obali. Gandalf je kimnuo u znak slaganja te ih poveo u tom pravcu, hodajući na čelu male povorke. Hobiti se, međutim, nisu predavali.
"Kakva su to patuljačka vrata? Kakvi posebni uvjeti? Zašto se ne vide uvijek?" ispalio je Pippin salvu pitanja dok je pokušavao sustići Gandalfa. Ellin je zatomila smiješak promatrajući njegove užurbane pokrete: za jedan dugi čarobnjakov korak bila su potrebna dva koraka malog hobita. Kada ga je hobit napokon uspio dostići, Gandalf nije nimalo usporio korak, već je i dalje odmjereno slijedio put uz jezero. Pippin je uznemireno gledao uvis prema čarobnjaku, gotovo ne obraćajući pažnju na put ispred sebe. "Kada ćemo vidjeti ova vrata?"
Gandalf je uzdahnuo, s izrazom lica roditelja koji već satima odgovara na bezbrojna pitanja znatiželjnog djeteta, no potom se nasmiješio. "Strpljenja, dragi moj hobite. Uskoro ćemo biti tamo i tada ćeš ugledati vrata."
Očekujući odgovor i iznenađen što ga nije dobio, Pippin je zastao u pola koraka. Razočaran, gledao je za čarobnjakom koji je već grabio dalje naprijed. No prije nego što je stigao ponovno potrčati za Gandalfom ili upitati još nešto, jedna ga je ruka potapšala po ramenu.
"Patuljci često zaštićuju ulaze u svoja kraljevstva", rekao mu je Gimli, a hobit se brzo pokrenuo kako ne bi zaostao za patuljkom. Gimli je hodao tik iza Gandalfa, ne skrivajući svoju gorljivost i želju da što prije stignu do cilja; najradije bi bio zaobišao čarobnjaka i potrčao naprijed. "Neka vrata se otvaraju tako da izgovoriš lozinku, a neka u točno određeno vrijeme. Bilo je i takvih za koja si morao imati poseban začarani ključ, i još k tome sunčeve zrake moraju padati na njih pod specifičnim kutom da bi bila vidljiva. Primjerice, tajni ulaz u Erebor je upravo takve vrste", nastavio je objašnjavati i očito uživajući u tome. Pippin ga je slušao širom otvorenih očiju, sretan što je ipak našao nekoga tko će mu dati odgovore. No hobit nije bio jedini zainteresirani slušatelj; svi su pažljivo i sa zanimanjem pratili Gimlijeve riječi.
"A ovdje? Kakav je ulaz u Moriju?" upitao je gorljivo.
"Ne znam", odgovorio je Gimli tužno. "O Khazad-dumu se danas čak i u mom narodu malo zna. Mnoge su stvari zaboravljene ili skrivene."
"U stara vremena, u zlatnom dobu Eregiona, vrata su najčešće bila stalno otvorena", dobacio je Gandalf preko ramena, ne usporavajući. "Bila su to sretna vremena kada stražari i lozinke nisu bili potrebni. Samo su ponekad, vrlo rijetko, bila zatvorena."
Pippinova su pitanja nakon tih objašnjenja napokon prestala, i nastavili su hodati u tišini. Suton je polako prelazio u noć i prve zvijezde su se pojavile na nebu. Ellin je svako malo bacala poglede prema jezeru. Bilo je tamno i neprozirno. Nije znala objasniti zašto, no ispunjavalo ju je nemirom. Iako je puhao lagani vjetar površina vode je bila mirna, doimajući se gotovo nezemaljski – kao da ništa ne utječe na nju. Tko zna kakva je sila ovdje bila na djelu, pomislila je uz lagani srh jeze. Uskoro su se našli na dijelu gdje se jezero pružalo sve do stijena s njihove lijeve strane jer se staza blago spuštala na tom dijelu. Pred njima je bila mala mlaka širine nešto više od metra, spojena s jezerom na njihovoj desnoj strani. Jedan je kamen virio iz mutne vode. Čarobnjak, dva čovjeka i dvoje vilenjaka nisu imali problema – u samo jednom dužem koraku su prešli preko mlake. Čak je i patuljak učinio to bez većih teškoća. No hobitima je bilo teže, i morali su stati prvo na kamen pa tek onda na stazu na suprotnoj strani. Frodo, koji je bio posljednji, okliznuo se na vlažnom kamenu i zagazio u blatnu vodu.
"Oh!" Hobit je brzo iskoračio na drugu stranu, gotovo skočivši naprijed u želji da što prije izađe iz vode, a lice mu je odavalo nelagodu. Hitro je prišao ostalima i potom su krenuli dalje, no Ellin je na trenutak zastala. Dok je Družina iza njenih leđa nastavila hodati podno stijena, ona je čučnula i zagledala se u neprozirnu vodu. Tada je, osjećajući neku iznenadnu neobjašnjivu želju da je ispita, ispružila ruku i uronila je u vodu. Bila je hladna. No vilenjakinja je znala da jeza koja ju je sledila i podigla dlačice na vratu ne dolazi od hladnoće. Izvukla je ruku, zureći u široku mračnu površinu pred sobom, osjećajući kako je preplavljuje strah. U ovoj je vodi spavalo neko pritajeno zlo. To je shvatila s potpunom sigurnošću.
"Ellin?" Aragornov glas ju je trgnuo iz misli. Graničar se vratio do nje kada je vidio da je ostala iza njih i upitno se zagledao u nju.
"Osjetila sam poriv da dodirnem ovu vodu, iako mi je odbojna", rekla je kad se uspravila. Nastavili su hodati dalje, nekoliko koraka iza ostatka Družine. U sve gušćem mraku njihovi likovi su bili tek siluete nešto tamnije od okoline. "Aragorne, ne sviđa mi se ovdje. U vodi je nešto... ne znam... ne znam objasniti. Ali jednostavno osjećam da s njom nešto nije u redu i uznemiruje me."
"Ne moram imati vilenjačku sposobnost osjeta da bih znao da se ne sviđa ni meni", odgovorio joj je ozbiljno Aragorn. "No nema drugog puta."
"To znam", odvratila je Ellin. Jezero im nije ostavilo nikakvu drugu mogućnost. "Samo se nadam da ćemo ubrzo biti na cilju i da se ništa loše neće dogoditi. I bilo bi dobro da držimo ovu vodu na oku."
"Slažem se", rekao je Aragorn. Nekoliko su trenutaka hodali u tišini jedno pokraj drugoga; do njih su dopirali samo tihi koraci Družine. Nakon one mlake maločas, staza se proširila i sada je bila dovoljno široka da su mogli hodati usporedno jedno s drugim. Potom je on okrenuo glavu prema njoj.
"Vodio sam jučer zanimljiv razgovor s Boromirom." Iako su bili nekoliko metara iza ostalih, glas mu je bio tiši nego maloprije; očito nije želio riskirati da ih čuju. "Ja mu, naime, nikada nisam rekao da sam ja Thorongil."
Ellin je zastala i zbunjeno se zagledala u njega. U prvi trenutak nije razumjela ništa, a onda se sjetila svoga jučerašnjeg razgovora s Boromirom i shvatila što je učinila.
"Oh", promrmljala je, uz iznenadnu želju da pobjegne i sakrije se u mišjoj rupi. Noć je skrivala rumenilo njezinog lica. "Oprosti. Nisam mislila... znaš da ne bih nikada pričala o tome da nisam pomislila da on već zna. Oprosti. Naime, bio si mi rekao da se prijateljstvo među vama produbljuje, a što sam primijetila i sama. I rekao si mi da si mu ispričao sve o svome boravku u Gondoru, pa sam pogrešno doslovce shvatila ono 'sve'. Oh, tako mi je sada krivo da mi je izletjelo..."
"Hej, hej, sve je u redu." Aragorn joj je položio ruku na rame i zaustavio njezinu sve smušeniju bujicu isprike i opravdanja, nasmiješivši se. "Ne brini, doista. Zapravo, sve je ispalo savršeno, i možda je i bolje ovako."
"Doista? Siguran si?" upitala je plaho. Još je bila smetena i osjećala se krivom, ali sad kad je znala da se ne ljuti na nju odmah joj je bilo lakše. "I kako je prošao razgovor?"
"Tako što smo još više učvrstili prijateljstvo. Osjetio sam kod njega potpuno prihvaćanje", odgovorio je nakon nekoliko trenutaka razmišljanja. "I izuzetno mi je drago zbog toga. Čak mogu reći da mi je laknulo, na neki način. Smatrao sam od početka, i još smatram, da je za cijelu našu misiju vrlo bitno da odnos budućega kralja i njegova namjesnika bude korektan."
"Prihvaćaš li i ti njega na isti način? Mislim, u potpunosti?" upitala je Ellin, nesvjesno zadržavši dah.
"Da", kimnuo je Aragorn. "Prije no što smo krenuli mučio me naš odnos, ali kako smo se sve bolje upoznavali, uvidio sam da je dobar i častan čovjek. Mislim da je on prava osoba za namjesnika i drago mi je što ga imam uz sebe."
"Baš mi je drago", rekla je Ellin tiho, uz uzdah olakšanja. I njoj je njihov odnos bio važan, iako na različit način i iz različitih razloga. Njihovo uzajamno prihvaćanje činilo ju je sretnom. Njezin najbolji prijatelj i čovjek kojeg voli postali su dobri prijatelji. Misao ju je ispunila toplinom. Potom je prekorila samu sebe. Zar se još uvijek nadam? Nisam li sinoć raščistila sama sa sobom? Ne smijem razmišljati o njemu, tako je najbolje. Ionako mu ne značim ništa.
Podigla je pogled i osvrnula se. Prešli su veći dio puta oko jezera i nisu više bili daleko od zidova Morije koji su se poput neosvojivog bedema uzdizali nad jezerom. Mlad mjesec blistao je na zapadu. Neobično, ali činilo joj se da nježni srebrni odsjaj na crnoj, mirnoj površini vode nije dodao nimalo ljepote jezeru; i dalje joj je bilo odbojno i jezovito.
"Kakvi su sada tvoji osjećaji prema njemu?" upitao je Aragorn tiho. Ellin je odvojila pogled od jezera i okrenula se prema njemu.
"Volim ga", rekla je. Kratak i jednostavan odgovor. Samo dvije riječi... koje tako mnogo sadrže.
"To..." Potpuno netipično za njega, Aragorn je načas zastao, oklijevajući. "To, već sam ti rekao, može biti... teško." Završio je rečenicu odmahnuvši glavom, očito i sam svjestan kako nesuvislo zvuči.
"Znam to." Da, itekako je to i sama znala, nije joj rekao ništa novo. Ali trebao joj je razgovor, utjeha. Nadala se da joj može na neki način pomoći. "Znam da nas čeka i rat i tko zna kakve teškoće kojih sada nismo ni svjesni, ali sada sam tu i ne mogu pobjeći od sebe."
"I što on misli o svemu tome? Možeš li naslutiti?" upitao je, okrenuvši glavu prema njoj.
Uzdahnula je. "Vjerojatno baš ništa. Zato jer 'sve to' za njega niti ne postoji, sigurna sam. Ni po čemu nije dao naslutiti da ga zanimam na bilo koji način."
"Ljubav čovjeka i vilenjakinje, to znam iz vlastitog iskustva, jako je teška i komplicirana i ima više prepreka nego prednosti..." rekao je Aragorn nakon kraće šutnje. "Da, znam da ti to neobično zvuči od mene. Ipak, znam što govorim, vjeruj mi. A što se tvoje situacije tiče... volio bih da nađeš ljubav i budeš sretna, znaš to." Usprkos sjetnom tonu, vidjela je toplinu u njegovim očima, toplinu upućenu samo njoj. "Ali ako je ljubav neuzvraćena, zapravo i nije važno tko je druga strana – vilenjak ili čovjek. Najbolje za tebe bi bilo da tvoja ljubav nakon nekog vremena samo ugasne. Vrijeme sve liječi."
To je znala i sama. Čak i njena bol zbog Elennarove smrti, isprva silna i nepodnošljiva, s vremenom se malo po malo smanjivala. No trenutno joj to saznanje nije previše pomagalo.
"Nije baš utješno", promrmljala je neraspoloženo. Potom je još malo razmišljala o tome što je rekao. "Više prepreka nego prednosti?" ponovila je njegove riječi. "Da, znam da tebi i Arwen nije bilo uvijek lako, i da je to zapravo i preblago rečeno... ali govoriš li mi to samo tek tako, da me utješiš? Bi li mi rekao isto i da mi Boromir uzvraća osjećaje?"
Nije joj odgovorio odmah. Nekoliko trenutaka su hodali šutke, a on je gledao pred sebe.
"Doista je tako", rekao je Aragorn ozbiljno. "Da je to laka i jednostavna situacija, ne misliš li da bi bilo mnogo više brakova između vilenjaka i ljudi?"
Sada je Ellin bila ta koja nije odgovorila odmah, već je razmišljala o njegovim riječima. Zašto joj je to govorio? Tada se sjetila da joj se više puta otkako su krenuli iz Rivendella učinilo da ga nešto muči i da je tužan. Možda joj se samo učinilo, možda je to bilo samo slučajno... a možda i nije. Odjednom je bila gotovo sigurna da se između njega i Arwen dogodilo nešto novo, nešto o čemu nije imala pojma; također se upitala jesu li Arwenine suze u trenucima odlaska Družine bile samo zbog opasnosti misije, ili se događalo još nešto drugo.
"Aragorne... što te muči? Što je to što mi ne govoriš?" upitala je. "To je nešto što je vezano uz tebe i Arwen..." Ovo posljednje nije bilo pitanje.
Zastao je i pogledao je, pa je zastala i ona, promatrajući ga, ali nije mogla ništa pročitati iz njegova izraza lica. Obično je znala što misli i osjeća jer poznavala ga je otkada je znala i za sebe, ali ovoga puta jednostavno nije mogla dokučiti što mu se skriva u mislima. Na neki način, to ju je plašilo.
"Ima nekih stvari koje ne možeš razumjeti, jer si vilenjakinja... koje čak ni Arwen ne može razumjeti, bez obzira koliko se volimo." Osmijeh koji mu je iskrivio usne bio je gorak. "Molim te, nemoj me više pitati, ne sada."
"Što ja to ne mogu razumjeti?" upitala je Ellin, prkosno stisnuvši usne. "Iskušaj me." Potom je odmah ublažila svoj oštar ton. "Molim te", rekla je sasvim blago.
"Ne", odvratio je čvrsto. "Možda jednoga dana... ali ne sada."
Namrštila se. Njezin najbolji prijatelj se povukao pred njom; zatvaranje koje je osjetila bilo je potpuno. To ju je i naljutilo i zaboljelo. Ali osjetila je i njegovu tugu, i to ju je navelo da pokuša još jednom.
"Aragorne." Opet je zastala i pričekala je trenutak da i on stane i obrati punu pozornost na nju. Proučavala ga je još malo, pa uzdahnula. "U redu", nastavila je meko i suosjećajno. "Ne sada, ako tako želiš. Ali molim te... reci mi jednog dana. Možda može pomoći i meni. A znaš da i ja želim pomoći tebi, i da bih učinila sve i za tebe i za Arwen."
"Znam", odgovorio je, a smiješak mu je ovog puta bio iskren i topao. "Jednom, kada sve ovo bude gotovo... možda će doći vrijeme i za te razgovore."
Krenuli su dalje, i neko su vrijeme hodali šutke. Ellin se pitala što to može biti što ga toliko muči. Bila je još i više radoznala utoliko što je vjerovala da ga pozna u potpunosti, i da može pogoditi što misli i osjeća. A ipak, postojalo je nešto za što je tvrdio da ona, kao vilenjakinja, nikako ne može razumjeti; da ne može čak niti Arwen, bez obzira na njihovu ljubav – tako je bio rekao. Da, znam da smo različiti, mislila je, ali ipak, uvijek smo se mogli razumjeti... Silno je htjela znati što je mislio, no bilo joj je jasno da joj se ta želja neće ispuniti još neko vrijeme.
Uto je Družina ispred njih zastala jer su bili nadomak svog cilja. Nalazili su se ispod velebnih zidova Morije koji su se uzdizali okomito nad njima, prekrasni i impresivni. Pogledala je natrag, prema pravcu iz kojeg su došli. Nebo na zapadu sada je bilo tamnomodro, i zadnje grimizne nijanse zalaza sunca pretapale su se u noć. Mjesečev srp samo što nije zašao za horizont. U mraku nije mogla razaznati mjesto na koje su se kamenim stubama popeli do jezera, a staza kojom su hodali uz njega sada je bila jedva raspoznatljiva crna pruga.
Aragorn je prišao Gandalfu koji je pozorno proučavao tamnu stijenu. Boromir je stajao malo dalje, pogleda također usmjerenog prema čarobnjaku – baš kao i svi drugi, jer činilo se da je Gandalf na tragu nečega. I sama se približila i znatiželjno promatrala tamnu stijenu, no nije mogla razaznati ništa.
"Eto ih!" uskliknuo je Gandalf.
Ellin se zagledala u stijenu pred kojom je stajao čarobnjak i šaputao, tako tiho da nije mogla čuti što govori. Isprva nije mogla ništa vidjeti i pitala se što je to Gandalf prepoznao. No tada su se između dva visoka stabla koja su rasla podno stijena na tamnosivome glatkome kamenu počele nazirati fine svijetle linije, tanke poput najtanje paučine. Privučena njihovom ljepotom prišla je nekoliko koraka bliže, a onda se njezin uzdah iznenađenja izmiješao s usklicima divljenja ostalih iz Družine. Crte su bivale sve sjajnije i šire, sve dok obris pred njima nije postao sasvim jasan. Okomite su linije ocrtavale dva stilizirana stupa spojena polukružnim svodom u kojem su bile ispisane riječi vilenjačkoga jezika. Uz stupove su s unutarnje strane bila naslikana dva stabla između kojih je sjala zvijezda s nekoliko krakova. Na samome vrhu, ispod svoda vrata, nalazio se obris krune okružene sa sedam zvijezda, a ispod nje bio je crtež čekića i nakovnja.
"Vrata Khazad-duma", prošaptao je Gimli sa strahopoštovanjem. "Ovo je Durinovo znamenje."
"I Feanorov grb", doda Gandalf, pokazujući blistavu zvijezdu. "Ova su vrata još jedan simbol zajedništva koje je vladalo među patuljcima i vilenjacima noldorskoga roda. U sebi ujedinjuju znamenje i grbove oba naroda, a zajednički su ih i načinili."
"Prekrasna su", prošaptala je Ellin, diveći se. "Dok smo hodali ovamo mislila sam kako ulaz u jedno od najvećih patuljačkih kraljevstava ne bi smio biti neugledan i čudila se zašto ga ne vidim, ali ovo doista nadmašuje moja očekivanja."
"Istina", dodao je Legolas s poštovanjem. "Ova bi vrata bila dostojna i samoga Menegrotha."
Gimli im nije ništa odgovorio, ali na njemu se vidjelo da mu itekako gode komplimenti dvoje vilenjaka.
"Što ono piše?" upitao je Frodo, pokazujući prema riječima u polukružnom svodu vrata. "Bilbo me naučio malo vilenjačkog jezika i pisma, ali ovo ne mogu pročitati."
"Zašto vrata tako svijetle?" nadovezao se Pippin uzbuđeno. "I zašto do maloprije nisu svijetlila? Što se dogodilo? Kakva je čarolija u pitanju?"
"Koliko pitanja..." uzdahnuo je Gandalf, no hobit se nije dao smesti i veselo je promatrao čarobnjaka iščekujući odgovore. "Obrisi svijetle jer su načinjeni od ithildina, posebnoga vilenjačkog materijala koji odražava samo svjetlost mjeseca i zvijezda i to samo onda kada ih netko dodirne i izgovori riječi gotovo zaboravljene u Međuzemlju."
"Danas mnogi u mome narodu u Ereboru ne znaju za ithildin niti te riječi. Možda bi se o tome moglo pronaći u nekoj od starih knjiga, duboko u našim riznicama, ali inače..." Gimlijev glas je bio obojen sjetom. "Ja čak ne znam kako točno glasi ovaj natpis."
"Ovo je pisano malo drukčije od načina koji je tebe naučio Bilbo", obratio se Gandalf Frodu, odgovarajući sada na hobitovo maloprijašnje pitanje. "Ne postoji samo jedan način zapisivanja vilenjačkog jezika, zato i ne možeš pročitati sve. Evo što stoji ovdje: 'Dveri Durina, gospodara Morije. Govori, prijatelju, i uđi!' A ispod toga: 'Ja sam ih, Narvi, načinio. Celebrimbor od Zelenike upisa ove znake.' Celebrimbor, tvorac vilenjačkih prstenova, bio je Feanorov unuk, i zato je ovdje uklesana i Feanorova zvijezda."
"A što to znači?" upitao je Merry.
"Pa to je sasvim jasno", odgovorio mu je Gimli. "Sjećaš li se što sam prije govorio o patuljačkim vratima? E pa dakle, ovo su jedna koja se otvaraju ako izgovoriš lozinku. 'Govori, prijatelju, i uđi'. Samo treba izgovoriti pravu riječ i vrata će se otvoriti."
"Aha, tako. A koja je to prava riječ?" upitao je Pippin.
Kada Gimli nije odgovorio, sve su se glave okrenule prema Gandalfu. Čarobnjak je pažljivo promatrao vrata.
"Ne znam", rekao je najzad, a njegov su odgovor popratili iznenađeni uzdasi i zatečeni pogledi.
"Pa što ćeš onda učiniti?!" uskliknuo je Pippin zabezeknuto i uplašeno.
"Pokucati na vrata tvojom glavom da vidim hoće li se otvoriti ili raspuknuti, Peregrine Took!" odvratio je oštro Gandalf. Hobit je pokunjeno spustio pogled. "Odgovor glasi da ne znam – za sada. Ali znam desetke magijskih izreka na jezicima vilenjaka, ljudi, patuljaka i orka, pa ako dobijem malo mira od neprestanih hobitskih zapitkivanja, pokušat ću vidjeti koja od njih je prava lozinka." Tada se okrenuo prema vratima i naslonio na njih vrh svoga štapa. "Annon edhellen, edro hi ammen! Fennas nogothrim, lasto beth lammen!" Glas mu je bio snažan i odrješit. Svi su gledali u iščekivanju, no ništa se nije dogodilo. Velika kamena vrata ostala su na svome mjestu kao što su stajala već mnogo dugih godina.
"Nisi li rekao da si jednom prošao kroz Moriju?" upitao je Legolas, ponešto zbunjeno.
"Jesam", odvratio je Gandalf, "ali tada sam putovao iz pravca istoka i ova su mi vrata bila izlaz, a ne ulaz. Otvaraju se iznutra prema van i s unutarnje strane nije potrebna lozinka, već ih samo treba snažno gurnuti prema van."
Čarobnjak je zatim pokušao ponovno, mijenjajući pojedine riječi ili pak njihov redoslijed, te isprobavao potpuno nove izreke. Ali koliko god se trudio, koji god jezik upotrijebio i varirao izreke, stijena se nije micala ni za milimetar. Gimli je bio uz njega i pokušavao pomoći, izvlačeći iz sjećanja riječi koje su patuljci znali koristiti za lozinke. Međutim, ni to nije bilo od koristi. Vrata su ostala čvrsto zatvorena.
Zvijezde su plovile nebom, vrijeme je polako odmicalo. Jedino je Gandalfov glas, povremeno popraćen Gimlijevim, narušavao noćnu tišinu. Govorio je čas tiho, čas glasno, pa brže pa sporije, pokušavao na svim jezicima, ali sve bezuspješno. Ellin je za to vrijeme besposleno sjedila na jednom povećem glatkom kamenu uz obalu i čekala, kao i većina ostalih. Čak su i hobiti bili prilično tihi i bezvoljni. Jedini je Merry pokušao prekratiti dugo vrijeme čekanja nečim korisnim, zamolivši Boromira za malo vježbe mačevanja; srebrnasto svjetlo koje je dopiralo s obrisa vrata bilo je prigušeno, ali dostatno. Aragorn je sjedio podno samih zidova Morije leđima naslonjen na stijenu, odmarajući se i pušeći svoju lulu.
Počela se pitati kojim će putem krenuti dalje ako Gandalf ne otkrije lozinku za ulaz u Moriju. No izbor daljnjeg putovanja, zapravo, i nije bio izbor; pred njima je bila samo jedna mogućnost. Caradhras ih je porazio, a u Moriju, čini se, nisu mogli ući. Jedino što im je preostalo bio je dug zaobilazni put: daleko na jug sve do Rohanskih vrata, prolaz blizu Isengarda, te dug put kroz Rohan. Nije joj se sviđala ta alternativa. Put je bio predug, izgubit će previše vremena, a uz to ih je vodio opasno blizu Sarumana. Vrlo loše.
Pljus!
Reski zvuk kamena koji upada u vodu trgnuo je Ellin iz misli. Pokraj nje, Pippin se igrao s oblucima i odmjeravao kojega će idućeg baciti u vodu. Valovi su se u krugovima širili oko mjesta gdje je pao kamen, ali i nakon što su se rasplinuli, Ellin se činilo da tamna površina i dalje podrhtava. I prije nego što je stigla razmisliti, skočila je prema hobitu.
"Ne!" kriknula je u namjeri da ga spriječi, ali prekasno. Pippin je već bacio i drugi kamen koji je čas kasnije progutalo tamno jezero. "Oh, ne. Zašto si to napravio?"
"Pa... samo sam se malo igrao s kamenčićima. Nisam mislio ništa loše", rekao je Pippin ispričavajući se, iznenađen njenom reakcijom. "Ali zašto si tako skočila, Ellin? To je samo kamenčić. Što te muči?"
Vilenjakinja mu nije odgovorila odmah, već se zagledala u crnu neprozirnu vodu. Je li joj se to samo činilo, ili se površina namreškala i malo dalje od mjesta gdje je upao kamen? Jesu li se pojavili još neki čudni, neprirodni valovi koji nisu bili uzrokovani kamenom? Ili su njezine oči u silnom naprezanju da vide kroz tamu vidjele i ono čega nema, zavarane njenim iznenadnim strahom? Nije znala odgovor, samo je osjećala kako joj ledeni trnci putuju tijelom. A nije zaboravila kako je još od ranije, od trenutka kada je dodirnula vodu, imala osjećaj kako u njoj spava neko zlo. Strava u njoj još je narasla.
"Nisam sigurna", odvratila je. "Znam samo da mi se ova voda ni najmanje ne sviđa i ispunjava me jezom. Bilo bi mi draže da je nisi uznemirio." Još uvijek je pokušavala pogledom prodrijeti kroz noć, otkriti razlog koji ju je toliko ispunio tjeskobom. Osvrnula se i vidjela kako je neki članovi Družine pozorno gledaju, ali prije nego što je stigla reći išta više, sve ih je prenuo novi uzvik.
"Pa naravno!" uskliknuo je Gandalf lupivši se po čelu. "Savršeno jednostavna, a ujedno i briljantna zagonetka. Svaka čast onome tko ju je smislio."
U času je imao nepodijeljenu pažnju.
"Sjetio si se rješenja?" upitao je Aragorn.
"Rješenje je cijelo vrijeme bilo pred našim očima, samo što ga mi nismo vidjeli", odgovorio je Gandalf sa smiješkom i pokazao rukom prema natpisu u vratima. "Pogrešno smo interpretirali natpis. Pravi prijevod s vilenjačkog jezika je trebao glasiti 'Reci "prijatelj" i uđi'. Samo treba izgovoriti riječ 'prijatelj' na vilenjačkom i vrata će se otvoriti."
"Doista?" upitao je Frodo.
Umjesto odgovora, Gandalf je stao pred vrata i jasnim glasom prozborio: "Mellon!" U prvi se tren nije dogodilo ništa, a onda su sjajni obrisi počeli blijediti. Istovremeno, po sredini vrata se pojavila tamna crta, iako do maločas nije bila vidljiva. Potom su se dva krila vrata polako razmicala sve dok se nisu našla gotovo pod pravim kutem na stijenu. A iza njih, u unutrašnjosti, čekao ih je mrak mrkliji od najcrnje noći.
Gledajući u taj mračni otvor, Ellin osjeti tjeskobu. Jedine spilje u koje je ikada ušla bile su one u gradu šumskih vilenjaka u Mrkodolu, a one su bile prostrane i blještavo osvijetljene – potpuna suprotnost ovome što ih je sada čekalo. Sada je pred njima bio mrak tako gust da je izgledao kao da će ugušiti svakoga tko uđe unutra. Prisjećajući se Gandalfovih zlokobnih riječi o Moriji i gledajući u tamu pred sobom, zažalila je što nisu uspjeli prijeći preko Caradhrasa.
"Ne djeluje baš..." Frodo je oklijevao, tražeći pravu riječ, očito ne želeći uvrijediti Gimlija, "...privlačno", rekao je najzad, a Ellin nije mogla ne složiti se s njime. I to je vrlo ublaženi prikaz, pomislila je.
"Hrabro, dragi moj hobite", rekao je Gandalf i kimnuo sa smiješkom. "Ovo je put kojim sada moramo krenuti, a ja ću dati sve od sebe da nas sigurno provedem do druge strane."
Čarobnjak je nestao u tamnome otvoru, a Gimli je ušao odmah za njim. Ellin je neodlučno zastala blizu ulaza. I dok su se i ostali spremali krenuti u mračni prolaz, odjednom je začula komešanje iza sebe. Hitro se okrenula i pogledala prema jezeru. Jedan dugi ljigavi pipak je izašao iz vode i obavio se Frodu oko gležnja. Hobit je posrnuo i pao, a pipak ga je počeo vući prema jezeru.
"Upomoć!" viknuo je Sam. "Strideru! Gandalfe!" Skočio je i presjekao zmijoliki krak. Batrljak se povukao, a Merry i Pippin zgrabili su Froda i povukli ga natrag. Ellin je izvukla mač i koraknula naprijed, spremna za borbu.
A tada je voda u hipu proključala. Velika prijeteća masa se izdigla i pretvorila u splet dugih, uvijajućih krakova od kojih je jedan zgrabio Froda oko struka. Hobit je vrisnuo i pokušao se osloboditi, ali bezuspješno. Dva su pipka odbacila hobite koji su mu bili najbliže i pokušali pomoći. Ellin je i sama zadobila snažan udarac i našla se odbačena natrag, udarivši leđima u stijenu. Ispustila je mač, na tren ošamućena. Boromir i Aragorn su pojurili naprijed i zagazili u vodu te stali sjeći pipke čudovišta. I koliko god ih posjekli činilo se da ga nisu ni najmanje usporili – kao da novi niču na mjestu svakog odsječenog.
Frodo se batrgao viseći u snažnom stisku velikoga kraka. Iz vode je izvirila groteskna glava nemani; njezina razjapljena usta bila su puna velikih oštrih zuba. Legolas je napeo svoj lûk pažljivo nišaneći glavu, no vrlo loša vidljivost mu je otežavala traženje slabih točaka. Ellin je tada i sama najzad došla k sebi i ponovno skočila na noge. Odluku je donijela u trenu: neće potrčati u vodu – samo bi smetala Boromiru i Aragornu koji su se borili na malome prostoru. Stala je korak-dva dalje, postrance, pa zategnula lûk. No strijela je pogodila tvrdi koštani dio glave iznad oka koje je gađala i samo skliznula. Sranje! A u kovitlacu pokreta ruku, mačeva i pipaka, te kapljica koje su prskale na sve strane jedva je uspijevala išta razaznati.
Boromir i Aragorn borili su se svom silinom. Rane i odsječeni krakovi ipak su pomalo oduzimali snagu čudovištu i ono je napokon počelo popuštati. U vodi skoro do struka, Boromir se probio do velikoga kraka koji je stezao Froda i odsjekao ga jednim snažnim zamahom. Uhvatio je hobita koji je tada pao oslobođen stiska nemani, i potom su se oba čovjeka okrenula i potrčala prema obali. Legolas je tada najzad pogodio neman u oko i ona se uz užasni urlik trgnula unazad, dajući im tako priliku za bijeg. Ellin je otpustila još jednu strijelu, a onda se okrenula i pojurila prema mračnome ulazu. Njoj slijeva je trčao Boromir, još uvijek s Frodom u naručju, a s njezine druge strane ju je sustigao Aragorn. Za njima se iz vode uzdizalo još mnogo ljigavih pipaka, pružajući se prema bjeguncima koji su jurili u sigurnost.
"Brzo u spilju!" vikao je Gandalf, a pokraj njega je stajao i Sam koji nije htio ući u spilju prije no što vidi je li spašen Frodo.
"Brže!" viknuo je čarobnjak još jednom i nestao unutra u tami. Ellin je bez daha dojurila do ulaza, osjećajući sve bliže gibanje prijetećih krakova. Utrčali su kroz vrata samo djelić sekunde prije no što su ih pipci uhvatili za plašteve. Boromir je uspio jednom rukom povući unutra i Sama. Ellin je osjećala kako joj srce lupa kao ludo, kako od napora tako i straha. A velika neman, luda od boli od rana koje su joj zadali i bijesna što joj je plijen pobjegao, očajnički je obrušila svu svoju preostalu snagu na kamena vrata u posljednjem pokušaju da ih smlavi. Kamen oko ulaza i iznad njega počeo se mrviti, a velike gromade počele su uz zaglušujuću buku padati s kamenog svoda koji se uzdizao nad vratima s unutarnje strane. Nisu vidjeli više ništa pred sobom, ali nisu još smjeli stati. Ellin se učinilo da sve oko njih podrhtava. Jedan kamen pogodio ju je u rame dok joj je prašina ispunila nosnice, gušeći je. I već su odmakli od vrata i bili gotovo u sigurnosti kada se na njih srušio još jedan odron kamenja. Učinilo joj se da čovjek pokraj nje posrće i pada, a istovremeno je osjetila njegovu ruku kako je gura naprijed.
"Boromire!" vrisnula je, osjetivši novi val straha. Usprkos opasnosti stala je i očajno se osvrnula, ne uspijevajući vidjeti baš ništa u potpunoj tami koja ih je okruživala. Ali već u idućem trenutku osjetila je kako se on uspravlja i opet je začula korake sa svoje lijeve strane.
"Idi naprijed", čula je prigušen Boromirov glas. Prešla je još nekoliko koraka, a onda je buka napokon utihnula. Čula je samo vlastito teško disanje i lupanje svog srca. Njezin strah zbog Boromirova pada još nije nestao.
"Gandalfe, svjetlo!" promrsio je Boromir upravo u trenutku kada je vršak čarobnjakova štapa zasvijetlio u gustom crnilu. Ellin se žurno ogledala oko sebe. Većina je stajala na sigurnom uz Gandalfa, nekih dva-tri metra dalje. Njoj s desne strane je stajao Aragorn, neozlijeđen i samo zadihan poput nje, baš kao i Frodo koji je bio odmah ispred njih. No s druge je strane Boromir klečao, a ruka mu je počivala na Samovu tijelu. Hobit je ležao potrbuške na tlu, a iz rane na glavi mu je tekla krv.
"Ne!" uzviknuo je očajno Frodo. I druga dvojica hobita uplašeno su kriknula. Aragorn je u jednom koraku bio pokraj Sama, a odmah je priskočio i Gandalf prinoseći svjetlost bliže.
"Bio je pokraj mene. Kada sam osjetio zadnji odron povukao sam ga naprijed", rekao je Boromir napregnutim glasom. "Nedovoljno brzo, očito."
Aragorn je odmah kleknuo i počeo pregledavati hobita koji je ležao na tlu, opipavajući mu ruke, noge i grudni koš. Bio je brz i spretan. Dok je Aragorn pažljivo pregledavao Sama, Ellin je požurila do svog ruksaka. Merry i Pippin su srećom bili dovoljno prisebni i još dok su se ostali borili s nemani, njih su dvojica uspjeli unijeti u spilju prtljagu Družine. Izvukla je zavežljaj u kojem je imala spremljeno ljekovito bilje i zavoje pa požurila do Aragorna. Boromir se polako uspravio i udaljio nekoliko koraka.
"Da je bar ušao ranije", prošaptao je Frodo jedva čujno, zureći u svoga dragog prijatelja. Ellin je čučnula pokraj Aragorna. Ostali su stajali nekoliko koraka dalje, napeto promatrajući.
"Rekao bih da nema lomova i težih povreda. Ima samo ovu posjekotinu na glavi, iako je prilično gadna", rekao je najzad Aragorn, a njegove su riječi bile praćene uzdasima olakšanja. "Ipak, još moram temeljito provjeriti."
Ellin je preletio preko lica brzi osmijeh, iako je i dalje bila vrlo napeta. Strah je pomalo prolazio, no i dalje je jedan dio njezine pažnje ostao na Boromiru. Sada ga je opet promotrila ispod oka i uočila njegove spore, ukočene kretnje. Sjetila se kako se maločas bolno uspravio, a i glas mu je zvučao čudno. U prvi tren zbog Sama nije zapazila tu pojedinost, ali sada joj se vratila svaka slika i ton njegova glasa. I on je ranjen, shvatila je, ali zbog zabrinutosti za Sama koji je teže ranjen, to nije rekao.
Okrenula se prema Aragornu kako bi ga upozorila, ali on je bio prignut nad hobitom i potpuno koncentriran na njega, pa je odlučila ne prekidati ga.
"Moram nešto provjeriti", rekla je Aragornu tiho, a on joj je jedva primjetno kimnuo niti ne dižući pogled prema njoj.
Ellin je ustala. Pomisao da mora pregledati Boromira ispunila ju je nervozom. U trenutku joj je došla želja da zamoli Aragorna da on pođe do Boromira dok bi ona ostala uz Sama. Ipak, polako se približila Boromiru pazeći da ne pokaže kako se osjeća. Službeno i profesionalno, podsjetila se. Izbrisala je s lica svoj maloprijašnji strah i prišla mu. Sjedio je na jednome kamenu, a dok mu je prilazila, gledao je pred sebe.
"Boromire, ranjen si." To nije bilo pitanje. On se okrenuo i podigao glavu prema njoj tek kada mu se obratila. Gandalf je, naravno, ostao uz Aragorna i Sama; iako su bili nekoliko metara dalje i svjetlost je bila slaba, učinilo joj se da je Boromir ponešto blijed.
"Pogodio me kamen u leđa dok smo trčali", odvratio je polako. "Još malo boli, ali vjerojatno nije ništa, samo udarac."
Međutim, nije ju uvjerio. Bila je dovoljno iskusna i primjećivala je sve znakove koji su joj jasno govorili da ga muči više od obične modrice.
"Daj da pogledam o čemu se radi", rekla je, sada malo čvršće. "Tek tada ćemo biti sigurni da ti nije ništa."
Namrštio se, ali nije ništa odgovorio. Zaobišla ga je, stala mu iza leđa i odgrnula plašt u stranu. Odmah je primijetila da je rasječen na jednom mjestu. Dodirnula mu je leđa i osjetila da je tunika vlažna. Poprskana vodom iz jezera za vrijeme borbe, ili od krvi? Vilenjakinja je bacila brzi pogled prema Gandalfu. Čarobnjak je klečao uz Aragorna držeći svoj štap tik iznad Sama, osvjetljavajući ranu na hobitovoj glavi koju je Aragorn pažljivo obrađivao.
"Pomakni se – sjedni tako da budeš leđima okrenut svjetlu. Ovako ne vidim ništa", rekla je, odlučivši ne prekidati njih dvojicu; Aragornu je svjetlost bila potrebnija nego njoj. Kada se okrenuo, nagnula se nad Boromirova leđa. Tunika mu je također bila rasječena i mogla je vidjeti posjekotinu na gornjem desnom dijelu leđa, između lopatice i kralježnice. Ovu je ranu morala dobro pregledati, očistiti i zaviti.
"Ipak nije samo modrica, već te kamen malo i razrezao", izvijestila je, i dalje stojeći iza njega, promatrajući ima li još drugih tragova ozljeda. Srećom, za sada nije uočila više ništa, iako na ovaj način nije mogla biti sigurna. "Morat ćeš skinuti tuniku. Možeš li sam?"
"Naravno da mogu", odvratio je i polako se skinuo. Primijetila je da su mu neki pokreti bili bolni. Tada je stala iza njega, uzela komadić čiste tkanine i nadnijela se nad ranu.
Zastala je prije nego što će ga dodirnuti, a ruka joj je na čas malo zadrhtala. Bio je tu, tik ispred nje, i nekoliko trenutaka nije mogla odvojiti pogled od njegova snažnoga tijela, širokih ramena i čvrstih mišića. Pogledom je okrznula i stare ožiljke koji su jasno svjedočili o njegovim nekadašnjim bitkama. Srce joj je zakucalo brže i posve se smela. Bila je sretna što je sada iza njega i što joj ne može vidjeti lice i njezinu nelagodu i zbunjenost. Onda je opet vratila pogled na ranu i pribrala se. Ti si izlječitelj, podsjetila se, i samo budi ozbiljna i profesionalna. Očistila mu je ranu, pa od odgovarajućeg lišća napravila ljekoviti antiseptični melem. Potom je posegnula za zavojem.
"Podigni lijevu ruku", rekla je tiho. Da bi mu stavila zavoj morala je stati ispred njega. Dok mu je zavijala ranu, prebacujući zavoj iz ruke u ruku, bila mu je još bliže nego maločas – gotovo ga dodirujući svojim tijelom dok se kretala oko njega. Koncentrirano je gledala u to što radi, u zavoj i u svoje ruke, istovremeno imajući osjećaj da joj srce lupa dovoljno glasno da i on to čuje.
"Eto, gotovo je. Brzo će zacijeliti, ali nemoj raditi nagle pokrete, a ruksak sljedećih nekoliko dana nosi na drugom ramenu", rekla je na kraju, kada se malo odmaknula. "Obuci sada nešto drugo. Ova tunika ti je ionako previše mokra jer je bila poprskana u borbi." Dok je Boromir uzimao novu, suhu odjeću, Ellin je na brzinu vodom iz čuturice isprala od krvi onu razrezanu, a onda je malo pozornije razgledala, kao i plašt. I jedno i drugo će se moći nekako popraviti, zaključila je, iako joj je bilo malo krivo što je lijepi, debeli zimski plašt bio djelomično uništen. Tada joj je pažnju s odjeće skrenulo nekoliko radosnih povika.
"Probudio se!" uzviknuo je Pippin s olakšanjem.
"Dobro je", dodao je veselo Gimli. Između svih njih, Sam se polako podignuo i sjeo. Još je izgledao malo ošamućen.
"Da, dobro je", potvrdio je Aragorn. "Nema drugih ozljeda osim posjekotine i modrice, a i to će brzo proći."
"Znao sam ja da imaš tvrdu glavu." Sada kada su znali da je sve dobro prošlo, Frodo se opustio dovoljno da uputi prijatelju i malo zadirkivanja.
"A što je ono bilo?" upitao je Legolas ozbiljno. Svima je bilo jasno na što misli.
"Ne znam", odgovorio je Gandalf. "Moglo bi biti neko drevno biće, možda probuđeno u ratovima patuljaka i orka, ali ne mogu znati odakle je stiglo. Nisu sva zla bića u Sauronovoj službi. Neka su dovoljno daleko i duboko da on ni ne zna za njihovo postojanje, kao ni oni za njegovo."
To je možda i bila istina, no Ellin je odmah pomislila kako je zanimljivo da je od svih članova Družine neman zgrabila upravo Froda. A prema izrazima lica, znala je da nije jedina kojoj je to palo na pamet.
"Žao mi je što su ova lijepa vrata uništena. Više nikada neće svijetliti ithildin, niti će itko izgovarati lozinku za ulaz..." rekao je sjetno Gandalf promatrajući krš oko njih. Tamo gdje su nekada ponosno stajala vrata sada je bila samo hrpa kamenja najrazličitijih veličina, nabacana u velikoj gomili. Uzdahnuo je te odmahnuo glavom kao da želi otjerati te tužne misli, a onda se odlučno zagledao u tamu pred sobom. "No, vrijeme je da krenemo dalje. Svi smo manje-više čitavi i spremni. Idemo." Podignuo je svoj štap čiji je vrh zračio prigušenom bijelom svjetlošću i krenuo. "Sada imamo samo jedan izlaz. Trebat će nam tri ili četiri dana da dođemo do druge strane. Budite oprezni. U ovim tunelima ima i bića starijih i podmuklijih od orka. Nadam se da će naše prisustvo proći nezamijećeno."
S tim riječima pošao je naprijed, a ostali su ga slijedili. Ellin je bila u sredini skupine, tik uz Legolasa. U prvim trenucima nije se ni sjetila obratiti pažnju na hodnik kojim su hodali; slike i dojmovi još se nisu slegnuli i iščeznuli iz njenih misli. Neman, borba, dugački pipci koji se pružaju prema njima, bijeg, rušenje, ranjavanje – sve joj je to još jurilo pred očima. A onda je na sve to polako sjelo i shvaćanje: bili su u Moriji – mjestu velike ljepote, ali i bezimenih užasa. Ulaz iza njih bio je zapriječen. Sve i da su htjeli, više nisu mogli krenuti drugim putem. U sebi je uputila molitvu Eruu da njihov put kroz tamu prođe bez nevolja.