Otvorivši oči, Ellin je otkrila da se nad njom umjesto krošanja ili otvorenog neba nalazi uglačani drveni strop. Ležaj je bio mekani mirisni krevet, a ne – kao obično – vreća za spavanje na hladnome tlu. Nekoliko je trenutaka zbunjeno gledala, a onda se njena pospanost napokon rasplinula i sjetila se da je u Caras Galadhonu, u kući Galadriel i Celeborna. Bila joj je dodijeljena jedna od gostinjskih soba kraljevskog talana. Njezina odaja nije bila velika, ali pružala je sve što joj je trebalo – toplinu, udobnost i, iznad svega – sigurnost. Dok se protezala, vilenjakinja je pomislila kako je bio sjajan osjećaj napokon spavati mirno, bez stalnog trzanja na svaki šum. A još sjajnije je bilo to što se prije spavanja napokon temeljito okupala.

Drveni zidovi njezine sobice bili su ukrašeni tapiserijama i slikama, a na podu se prostirao debeli tepih. Namještaj sobe su činili ormar, stol i fotelja. Mali svijećnjak u obliku krošnje mallorna ukrašavao je stol. Kroz teške, guste zavjese koje su prekrivale prozor dopirala je blaga svjetlost. Ellin je ustala i razmaknula ih, te se zagledala van. Veći dio vidika ispunjavale su joj zlatne krošnje, no visoko gore među isprepletenim granama mogla je vidjeti i djeliće vedroga modrog neba. Sunčeve zrake su najavljivale lijep dan.

Pretpostavljala je da neće odmah krenuti dalje, već da će se ovdje zadržati nekoliko dana. Svima im je bio prijeko potreban odmor, kako fizički, tako i duševni. Lothlorien nije bio Valinor, ali ova magična zemlja ipak je imala zacjeljujući učinak na izmučene duše. Svi su članovi Družine bili pritisnuti brigama zbog teške zadaće, a otprije nekoliko dana i tugom zbog Gandalfove smrti.

Valinor. Ime joj je odzvanjalo u umu i od sinoć je stalno razmišljala o toj dalekoj zemlji Valara, Maiara i vilenjaka. Čak i nakon prospavane noći, slike su još bile potpuno žive u njezinoj glavi. Prethodne večeri, kada je Družina stajala pred vladarima Loriena, onaj trenutak kada je Galadriel zarobila njezin pogled i izbrisala svaku njenu vezu sa stvarnošću nije se mogao mjeriti ni sa čime što je ikada doživjela. Da, bila je vilenjak, i dodir duša bez izgovorenih riječi nije joj bio stran; nadala se da je svojevremeno to uspjela dobro opisati Boromiru. No sinoć je imala dojam da je ono što joj Galadriel pokazuje realno, a da je stvarni svijet oko nje nestao.

Valinor. U tih nekoliko kratkih trenutaka – koji su njoj subjektivno trajali i mnogo duže – nije samo vidjela tu posebnu zemlju, mogla ju je i osjetiti. Nije ju samo gledala; bila je tamo. I sam zrak je bio drukčiji – blagotvoran i mirisan. Nijedna briga je nije tištala; budućnost je bila sretna. U toj budućnosti uz nju su se opet mogli naći njezini roditelji... i Elennaro.

Premda je povremeno razmišljala o životu i besmrtnosti, još nije ozbiljno razmatrala kakvu će sudbinu odabrati jednoga dana – hoće li, poput svoje majke i Elronda odabrati život vilenjaka, ili će, poput drugoga ujaka, odabrati smrtnost. Pretpostavljala je da će slijediti put Prvorođenih, iako do sada nije previše razmišljala o tome. Još je mnoge godine željela provesti u Međuzemlju. No ponekad je mislila o svojim roditeljima i svojoj davnoj ljubavi i pitala se koliko će proći vremena prije no što napuste Mandosove dvore i ponovno započnu živjeti. Nadala se da će opet jednom sresti roditelje, zagrliti ih i nadoknaditi svo vrijeme koje nisu proveli zajedno.

A Elennaro... ponekad se pitala kako bi izgledao njihov susret ako bi im se putevi ikada isprepleli u Valinoru. Bi li se ponovno upalila stara iskra, ili bi bili samo prijatelji? Na to apsolutno nije imala odgovor. Više desetljeća nakon njegove smrti ni ona sama više nije bila ona ista osoba koja je nekada bila s njim. Vrijeme je izliječilo njezine rane; godine i život su je izmijenili i oblikovali jednu drukčiju, novu Ellin, i iako je znala da će on uvijek imati posebno mjesto u njenome srcu, njezini osjećaji više nisu bili isti kao onda kada su bili zajedno. A na koji je način boravak u Mandosovim dvorima – smrt i ništavilo – mijenjao osobu, to nije mogla ni zamisliti.

I tako se sinoć našla na raskrižju – privid izbora je bio posve stvaran – na kojem je jedan odvojak vodio u sigurnost. Činilo joj se da bi bilo dovoljno napraviti tek mali korak, i našla bi se u Valinoru, sigurna od svih pogibelji, u zemlji gdje ju je čekala samo sreća. A na drugoj strani, pred njom je bila borba protiv Saurona. Poslije je po reakcijama ostalih članova Družine shvatila da su svi doživjeli isto. Pretpostavljala je da bi Gandalf, da je preživio put kroz Moriju i stigao u Lorien s njima, bio jedini kojega Galadriel ne bi stavila na takvu kušnju. Ellin nije ni trena dvojila što bi učinila kada bi sinoćnja iluzija bila stvarna: bez razmišljanja bi ostala u Međuzemlju. Valinor bi mogao pričekati. No nije se mogla osloboditi osjećaja čežnje – slike Valinora i ozračje sreće koje ju je prožimalo snažno su joj se urezali u pamćenje – baš kao ni sjete, jer je mnogo razmišljala i o svojim roditeljima.

Tiho kucanje ju je trgnulo iz zamišljenosti. Jedna joj je vilenjakinja donijela lavor tople vode, te prenijela poziv Galadriel i Celeborna da im se pridruži za doručkom. Ellin se umila i polako odjenula. Još prošle večeri se zadržala u razgovoru s njima, prepričavajući događaje s njihova putovanja. No prošlo je nekoliko godina otkako je posljednji put bila ovdje, a znala je da će njih dvoje htjeti čuti još novosti o zbivanjima u Rivendellu i u sjevernim zemljama. Namjeravala je kasnije posjetiti i prijatelje koje je imala u Lothlorienu. Hodajući prema blagovaonici, pretpostavila je da će joj dan proći u trenu.

-x-x-x-

Probudivši se, Boromir je otkrio da je sam u šatoru; Aragornov je ležaj bio prazan. Protegnuo se, no nije odmah ustao. Stao je računati koji je dan i koliko su već dugo u Lothlorienu. Na vlastito iznenađenje, nije mu odmah pošlo za rukom. Vrijeme kao da je u ovoj zemlji teklo drugačije nego u vanjskome svijetu – istovremeno je imao osjećaj da je prošlo tek dan ili dva, kao i da su ovdje već vrlo dugo. Dani su se pretapali jedan u drugi i protjecali su mu u druženju s hobitima, Gimlijem i Aragornom. Povremeno su ih posjećivali vilenjaci donoseći sve što im je potrebno, a katkad bi se i zadržali u kraćem razgovoru. Razgovori, podučavanje hobita – morao im je odati priznanje, bili su sve vještiji sa svojim malim mačevima – poneka šetnja, mirne večeri uz vatru – tako im je prolazilo vrijeme u ovoj vilenjačkoj zemlji.

Sve je bilo mirno i opuštajuće. Nije bio siguran radi li se samo o tome da su bili daleko od opasnosti, ili je u ovoj zemlji na djelu bilo i nešto više – nešto magično. Bio je sklon vjerovati u ovo drugo. Galadriel i Celeborn bili su vrlo moćni, a Boromir je još od ranije zaključio da netko od njih dvoje zacijelo posjeduje jedan od čarobnih vilenjačkih prstenova. I bio je sklon vjerovati da je to ona. No, što god da je bilo na djelu, morao je priznati da Lorien utječe vrlo blagotvorno na sve njih. Sve rane su zacijeljele, sav umor je bio izliječen. Ne, brige koje su im zadavale njihove zadaće nisu mogle nestati, no svakoga su dana stjecali novu snagu za suočavanje s nastavkom opasne misije koja je bila pred njima.

Sve je u ovoj zemlji bilo dobro... gotovo sve, ispravio se. Jedna mu je sjena kvarila raspoloženje. Otkako su stigli u Caras Galadhon, Ellin je vidio tek jednom ili dva puta i to samo u prolazu. Još je od prve večeri ostala boraviti među svojim narodom, baš kao i Legolas. Nije mogao vjerovati koliko mu nedostaje, koliku je prazninu ostavila za sobom otkako više nije bila u blizini. Uzdahnuo je.

Devet dana, naposljetku je izračunao, iako nije bio posve siguran. Devet dana od dolaska u Caras Galadhon, i prije toga još dva dana putovanja kroz Lothlorien. Pomislio je kako bi trebali uskoro krenuti, jer što duže budu čekali to će njihovo putovanje kasnije biti opasnije. Također, bio je siguran da Neprijatelj ne miruje dok se oni ovdje odmaraju. S tom je idejom ustao, odjenuo se i izašao iz šatora.

"Dobro jutro, pospanko", začuo je Aragornov zadirkujući glas iza svojih leđa, dok se umivao. Boromir se okrenuo i susreo veseli izraz graničareva lica. "Jutros smo malo produžili, ha?"

"Pa, dok još imamo prilike, zašto ne? Znaš kako kažu vojnici – uvijek treba iskoristiti priliku za jelo ili san. Kada krenemo, to će biti malo kompliciranije", odgovorio je sa smiješkom, no onda se polako uozbiljio. To što je upravo rekao mu je otvorilo priliku za razgovor o onome čemu je maločas razmišljao. "No, govoreći o kretanju odavde, kada bi to moglo biti? Ovdje je lijepo, ali ne možemo još dugo ostati tu."

Aragorn mu je kimnuo. "I sâm sam razmišljao o tome", odvratio je. "Zapravo, namjeravao sam danas poći do Galadriel i Celeborna i reći im da uskoro odlazimo. Zahvalan sam na njihovu gostoprimstvu, i siguran sam da nemaju ništa protiv da još ostanemo kod njih. No sada kada smo se svi oporavili i stekli novu snagu za daljnji put, nema razloga odlagati nastavak putovanja."

Boromir je kimnuo i nakratko se osmjehnuo, zadovoljan što i Aragorn dijeli njegovo mišljenje.

"To je sjajno. Onda ćemo..." Nije završio rečenicu. Iza njihovih leđa se iz šume začuo topot kopita koji im se brzo približavao. Obojica su se okrenuli. Boromir je ugledao nekoliko vilenjaka kako stižu šumskom cestom koja je vodila iz podnožja i jašu prema središnjem mallornu. Na sebi su još imali verižnjače, a kada su došli bliže uočio je da su dvojica bila poprskana krvlju. Žurno su prošli pokraj logora Družine i, sjahavši, stali se brzo uspinjati prema kraljevskom fletu.

Boromir je izmijenio pogled s Aragornom. Nije bilo teško zaključiti da se negdje na granicama Loriena dogodio neki ozbiljniji okršaj i da su ovo bili glasnici. Aragorn je bez riječi pokazao rukom prema fletu i kimnuo, te i sam žurno krenuo prema stepenicama. Boromir je uzvratio kimanje u znak razumijevanja, a onda mu je pažnju privuklo komešanje nešto niže od njihova logora. Izdaleka kroz drveće nije mogao dobro razabrati o čemu se radi, ali osjećajući da je povezano s dolaskom glasnika, stao je hitro silaziti istom cestom kojom su oni maločas dojahali. Kako se spuštao i prilazio bliže, uočio je više vilenjaka kako svi idu u koloni prema jednome mallornu te se uspinju širokim stepenicama. Vidjevši da nose brojne ranjenike na nosilima, zaključio je da se mora raditi o talanu na kojem se nalazi bolnica. Stigavši blizu, zastao je i promatrao ih u tišini. Vilenjaci koji su nosili ranjenike nisu mnogo govorili. Lica su im bila zabrinuta i svi su bili u velikoj žurbi. Promatrajući okrvavljene zavoje, bolne grimase i onesviještene ranjenike na nosilima, Boromir je odmah shvaćao da su mnogi vilenjaci ozlijeđeni vrlo teško; iako nije bio izlječitelj, nagledao se mnogo rana kod svojih suboraca i znao je prepoznati kada je stanje bilo ozbiljno.

Tijela na nosilima na samome kraju ove kolone bila su potpuno nepomična. Vilenjačka lica, lijepa čak i u smrti, bila su posve lišena boje. Mirni, sklopljenih očiju, gotovo su izgledali kao da spavaju. Gotovo. No iz toga se sna u Međuzemlju više neće probuditi, i Boromir je pognuo glavu u znak poštovanja i žaljenja. Nije poznavao niti jednoga od njih; osim toga, bili su vilenjaci, narod koji je uvijek smatrao stranim i dalekim. Ipak, ova povorka smrti duboko ga je ožalostila i pogodila. Neki od onih koji su hodali uz stradale tiho su šaputali, poluzatvorenih očiju, naizgled nesvjesni okoline. Nije mogao razumjeti što govore, ali pretpostavljao je da se radi o molitvama za duše poginulih, ili pak o posljednjem oproštaju. I dok je u sebi i sam poslao nijemi posljednji pozdrav palim vilenjacima, iznenada je spoznao da i nisu bili toliko različiti; na kraju svega, kada bi zanemario razlike koje mu više nisu izgledale toliko ogromne, što su zapravo bili i jedni i drugi nego borci protiv istoga neprijatelja – istoga zla? Suborci – možda doduše na daljinu, boreći se i krvareći na bojištima daleko jedni od drugih – ali povezani zajedničkim ciljem. Različiti – koliko je god bilo moguće biti različit u nekim aspektima – ali istovremeno i bliski.

Otkriće ga je pogodilo kao maljem. Nekoliko je trenutaka samo zurio ispred sebe, ne primjećujući više vilenjake koji su prolazili pokraj njega. Kada se polako vratio u stvarnost, otkrio je da su i posljednja nosila već poprilično odmaknula, kao i oni koji su hodali uz njih. Samo je jedan vilenjak, zaostao iza svih ostalih, stajao uz njega i Boromir je shvatio da mu je njegovo lice poznato. Razmišljao je samo trenutak, a onda se sjetio. Rumil, Haldirov brat, kojeg je upoznao prve večeri po ulasku u Lorien.

"Pozdravljen bio", rekao je Boromir i kimnuo. "Neću reći 'dobro jutro', jer nažalost vidim da nema mnogo dobroga u ovome jutru."

"Pozdrav i tebi", odvratio je vilenjak. I njemu je verižnjača bila poprskana krvlju. Njegove hlače i čizme imale su tragove blata, a kosa mu je bila prilično raščupana i neuredna. No najdojmljivije su bile njegove plave oči – umorne i beskrajno tužne – i kao da su odražavale bol svih vilenjaka Loriena.

"Jesi li dobro? A tvoja braća...?"

"Dobro smo. Haldir nije bio u ovoj borbi. Orophin jest, ali je neozlijeđen", odgovorio je Rumil te se umorno spustio na malu drvenu klupu pokraj šumskoga puta. Boromir je sjeo pokraj njega.

"Žao mi je zbog vašega gubitka. Primi moju najdublju sućut zbog vaših žrtava", rekao je tiho. Rumil ga je nekoliko trenutaka gledao u oči, pa kimnuo. Na vilenjakovu tužnome licu nije se pojavio osmijeh, ali u očima mu je zablistala toplina i zahvalnost.

"Hvala ti", rekao je tiho. Neko je vrijeme gledao pred sebe, pa nastavio. "Orci su nas noćas napali na istočnoj granici šume. Prešli su Anduin i udarili. Ovo je bila grupa koja je stigla iz južnoga Mrkodola, iz Dol Guldura. I bili su jako brojni. Savladali smo ih tek uz izuzetne napore... i dosta žrtava."

"To je staro Sauronovo uporište, zar ne?" upitao je Boromir.

"Da", potvrdio je Rumil. "On već dugo ne boravi tamo, ali prilično smo sigurni da tim mjestom vladaju nazguli, a njihova vojska orka je ogromna." Okrenuo je glavu prema Boromiru. "I prije su nas napadali relativno često, ali sada su dosta pojačali udare. Ovo je već četvrti ovakav napad u posljednjih mjesec dana."

Boromir je malo razmišljao o tome što je čuo. Četvrti u mjesec dana? To je značilo da su Galadhrimi sigurno pretrpjeli još mnogo žrtava.

"Sauron polako pokreće opći napad na Međuzemlje", rekao je naposljetku.

"Slažem se", kimnuo je Rumil. "Krenuo je na sve slobodne zemlje. Lothlorien, Gondor, Thranduilovo šumsko kraljevstvo, Erebor i Dale... da, glasnici su nam javili da i sjeverne zemlje trpe sve više napada. A mi se sada stalno borimo na dvije strane, jer nas orci napadaju i sa zapada spuštajući se iz Maglenog gorja, i sa istoka iz Mrkodola."

"Na nezavidnom ste položaju, točno između dva jaka uporišta orka", promrmljao je Boromir, namrštivši se.

"Nekada je bilo lakše", odvratio je vilenjak. "Sada kada je Neprijatelj ojačao i ima tako veliku vojsku, mnogo je teže. Ali nikada nismo uzmaknuli, pa nećemo niti sada. Ostat ćemo braniti ovu zemlju, pod svaku cijenu."

"To je vrlo časno i požrtvovno od vas", rekao je Boromir ozbiljno, gledajući Rumila u oči, i doista je to i mislio. Na trenutak je među njima prostrujalo potpuno međusobno razumijevanje, i vilenjak se po prvi put blago osmjehnuo. Boromirov je pogled tada ponovno okrznuo Rumilovu neurednu, zamrljanu odjeću i opremu, a bio je svjestan i da ovaj mora biti iscrpljen. "Oprosti. Zadržavam te, a sigurno bi se htio osvježiti i odmoriti. Razumijem ako želiš poći svojim putem umjesto razgovarati ovdje."

"U pravu si, malo sam umoran", kimnuo je vilenjak, pa ustao. "No bilo mi je stvarno drago susresti te i porazgovarati."

Rastali su se uz čvrst stisak ruke i prijateljski naklon. Rumil se stao spuštati po šumskoj cesti kojom je ranije stigla cijela grupa, a Boromir se okrenuo i uspeo do njihova logora. Došavši tamo, otkrio je da je prazan. No zapravo mu je samoća trenutno odgovarala. Bio je prilično uznemiren i želio je razmisliti o svemu.

Dosta žrtava... četvrti napad... na dvije strane... nismo uzmaknuli... velika vojska orka... ostat ćemo... četvrti ovakav napad... mnogo mrtvih...

Prošao je kroz prazni logor i nastavio hodati šumom; nije mogao sjediti na mjestu. I dok je prolazio uz visoko drveće, misli su mu jurile glavom. Četvrti napad u mjesec dana... nikada nismo uzmaknuli... mnogo žrtava... ostati braniti... borimo se na dvije strane... pod svaku cijenu...

Njegove su noge mehanički slijedile puteljak koji je zavijao kroz šumu koju zapravo nije ni primjećivao. Još uvijek je vidio sumornu povorku krvi i smrti, još uvijek su mu Rumilove riječi odzvanjale u glavi.

Ali nikada nismo uzmaknuli, pa nećemo niti sada. Ostat ćemo braniti ovu zemlju, pod svaku cijenu.

I onda je napokon stao. Različiti... ali i bliski, vratio mu se tada i odjek vlastitih misli. Da, bilo je vilenjaka koji su napustili Međuzemlje. Ali sada je, posve jasno, bez ijedne prepreke i predrasude, vidio i drugu stranu cijele priče. Bilo je i mnogo vilenjaka koji nisu odlazili, već su ostajali i borili se za bolji svijet iako ta budućnost i to Međuzemlje više neće pripadati njima nego ljudima. Otkrio je to prvi put u Rivendellu, kada je vidio vilenjačke borce kako se bore protiv Neprijatelja u sjevernim zemljama; ali tada je znao premalo. Čuo je kasnije o tome od Legolasa, slušajući njegove priče o borbi njegova naroda, no još uvijek su njegove predrasude bile prejake. Tek je sada, svjedočeći žrtvama vilenjaka u Lothlorienu, shvatio istinu.

Gondor nije bila jedina zemlja koja je trpjela Sauronove napade. I narod Lothloriena je prolijevao krv. Možda vilenjaci nisu održavali mnogo veza sa zemljama u kojima su živjeli ljudi, možda su doista stvorili dojam zatvorenog naroda, ali njihova je žrtva očuvala sjeverne granice i Rohana i Gondora. Mogli su otići na Zapad; Galadriel i Celeborn mogli su odavno povesti svoj narod u zemlju gdje nema rata i gdje će živjeti sretno. No umjesto toga, ostali su. I borili se, i ginuli. Pod svaku cijenu. Bez obzira na broj izgubljenih života, kako se činilo. Zavrtio je glavom, i gotovo se nasmijao sam sebi. Koliko je samo prije bio u krivu!

Tada se sjetio još nečega. Nadam se da ćeš na ovom putovanju otkriti štošta o vilenjacima. A možda i o sebi. Bile su to Ellinine riječi, kada je jednom prilikom razgovarao s njom o djelima vilenjaka. Tada je bio gotovo slijep, a ona je bila mudrija od njega. Ona je shvaćala problem bolje od njega. Bio je optuživao vilenjake da generaliziraju ljude – da zato što je jedan narod ljudi stao na stranu Saurona, smatraju da se nikome od ljudi ne može vjerovati. A istovremeno, on je bio taj koji je generalizirao vilenjake, i zato što su neki od njih odlazili na Zapad smatrao je da nikoga od njih nije briga za Međuzemlje i probleme drugih naroda. Kako je samo pogriješio!

Otkrio sam, malena. Oprosti što nisam razumio. Ali sada razumijem, šapnuo je u sebi. Podignuo je pogled prema krošnjama mallorna i talanima visoko iznad sebe. Gdje je bila? Na kojem talanu? Što je radila? Je li ijednom pomislila na njega sve ove dane? Silno je poželio da je sada pokraj njega, da može razgovarati s njom, da joj kaže što je shvatio.

Ali ona nije bila tu i Boromir je oborio glavu, a srce mu je potonulo pod plimom tuge.

-x-x-x-

Ellin je nemirno hodala po svojoj sobici. Šapat šume ove večeri nije djelovao umirujuće na nju kao što je obično bio slučaj. Maloprije se vratila s večere na kojoj je pojela sasvim malo; nije imala teka. Primijetila je da ju Galadriel pozorno promatra i to ju je učinilo još nervoznijom, no Gospodarica šume ipak nije ništa komentirala. Sada kada je razmislila, Ellin je shvatila da cijeloga dana bila malo uznemirena. No nije mogla dokučiti razlog.

Naposljetku je sjela na krevet i ogledala se oko sebe. Pomislila je da bi možda mogla složiti svoje stvari; Aragorn ju je toga poslijepodneva potražio i rekao da će sljedećeg dana nastaviti putovanje. No onda je ipak odlučila da će to učiniti sutra, prije samoga polaska. Nije imala tako mnogo prtljage i zaključila je da će ipak biti gotova prilično brzo. Tada je shvatila da ima slobodnog vremena i da se napokon može malo priključiti Družini. Usprkos nemiru, pri pomisli na njih se ipak nasmiješila. Jako su joj nedostajali, a naročito Boromir. Zapravo, svakoga je dana mislila kako bi trebala malo otići do njih, no vrijeme joj je naprosto proletjelo. U Lothlorienu je imala mnogo prijatelja koje nije vidjela godinama te je u ovih nekoliko dana željela iskoristiti priliku i sve ih obići.

Spustila se po stepenicama i okrenula prema logoru, smještenom dvadesetak metara od glavnoga mallorna. Brojne svjetiljke su obasjavale okolinu i ugledala ih je kako sjede na velikoj prostirci na tlu, između njihovih šatora. Legolas nije bio među njima, baš kao ni Frodo i Sam. Boromir je bio okružen preostalom dvojicom hobita koji su mu sjedili svaki s jedne strane, a nasuprot njih krug su zatvarali Aragorn i Gimli. Odmah su je primijetili kad je krenula prema njima.

"Ellin!" uskliknuo je veselo Pippin. "Nismo te vidjeli danima! Gdje si bila? Nedostajala si nam." Kao i uvijek, hobit je bio prostodušno izravan.

"I vi meni, doista", odvratila je i prešla pogledom preko svih, kimajući u znak pozdrava. Susrevši Boromirove oči, potpuno se smela. Oborila je pogled, a srce joj je stalo lupati kao ludo. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se pribere, a onda je sjela na tlo između Gimlija i Aragorna koji se pomaknuo da joj napravi mjesta. "Ali imam ovdje mnogo prijatelja, a prošlo je više godina otkako sam posljednji put bila tu pa sam se malo družila s njima."

"Nadam se da ti je bilo lijepo", rekao je Merry. "Nama svakako jest. Šuma je prekrasna, vilenjaci su ljubazni i gostoljubivi, i sve je bilo sjajno. Dobro smo se i odmorili."

"Da, šuma je stvarno posebna", nadovezao se Gimli. "Imao sam svoje sumnje prije dolaska ovamo, kao što svi znate, ali sada moram reći da sam bio u krivu. Lothlorien je doista posebno mjesto. Najljepše, najčarobnije koje sam vidio u nadzemnom svijetu."

Ellin se zagledala u patuljka, a on joj je uzvratio pogled. U njegovim je tamnim očima bila toplina i sjeta. Položila mu je ruku na rame.

"Drago mi je da tako misliš. Pa, čini se da je ovo putovanje mnogima od nas otvorilo oči za stvari kojih ranije nismo bili svjesni", rekla mu je blago. Gimli nije odgovorio, već je samo kimnuo, poklopio njezinu ruku svojom i stisnuo je.

"I ja to mogu potvrditi u svoje ime", začula je Boromirov glas i okrenula se prema njemu. "Ova misija mi je omogućila da upoznam vilenjake i shvatim koliko mnogo čine u borbi za Međuzemlje."

Ustreptala srca, Ellin mu se stidljivo osmjehnula. Sjećala se njihovih prvih razgovora i njegovih ranijih sumnjičavih stavova, i znala je što želi reći ovim riječima. Bila je sretna što je promijenio mišljenje i pomislila je kako je to još korak bliže njihovom međusobnom razumijevanju.

"Gdje su Frodo i Sam?" upitala je potom. "Mislila sam da ću vas sve zateći ovdje."

"I bili su tu do maloprije", odgovorio joj je Merry. "A onda su samo odjednom obojica ustali i uputili se nekim puteljkom u šumu. Ne znamo kamo su išli, nisu ništa rekli."

"Da, malo čudno kako su samo otišli, praktički bez riječi", dodao je Pippin. "Ali dobro, znamo da im se barem ovdje ne može ništa dogoditi."

Ellin je slegnula ramenima, i sama malo zbunjena njihovim odgovorom, no Pippin je svakako bio u pravu da im nije prijetila nikakva opasnost pa nije trebalo brinuti.

"Razgovarao sam s Legolasom ranije i rekao mu da odlazimo sutra", rekao je Aragorn i Ellin se okrenula prema njemu. "Sve je dogovoreno, krenut ćemo nakon doručka. Galadriel i Celeborn će nam još pomoći tako što će nam dati tri poveća čamca, pa ćemo na jug krenuti ploveći niz Anduin. Tako ćemo napredovati lakše i brže."

"Dobar plan, i moramo im svakako zahvaliti za to prije odlaska", kimnula je Ellin, no hobiti su se istovremeno nervozno uzvrpoljili. Upitno ih je pogledala.

"Zar baš moramo ići rijekom?" upitao je Pippin, djelujući prilično nesretno.

"Brže ćemo putovati na taj način, a i manje ćemo se umarati", odgovorio mu je Aragorn. "Zašto vam se Anduin ne sviđa?"

"Nije problem samo u Anduinu, nego u bilo kojoj rijeci", objasnio je Merry. "Hobiti ne vole rijeke i osjećaju se nesigurno na njima. Čamci... to se trese, poskakuje, nestabilno je, može se prevrnuti. Jednostavno, najviše volimo lijepo i fino čvrsto tlo te put na vlastitim nogama."

"Neće vam se ništa dogoditi, ne brinite", rekla je Ellin i ohrabrujući im se nasmiješila. "Imala sam prilike ploviti u lorienskim čamcima. Lagani su, ali istovremeno i vrlo stabilni. Ključ je u načinu izrade i posebnom obliku, pa je njima relativno lako upravljati i na nešto nemirnijim vodama – ne ljuljaju se mnogo čak ni tada."

Iako je htjela naglasiti koliko su čamci sigurni, po njihovim je izrazima lica vidjela da ne samo što ih nije umirila, već da je možda postigla suprotni efekt. Bit će da spominjanje nemirnih voda ipak nije bilo najbolja ideja.

"Ni ja nisam ljubitelj čamaca, mladi moji hobiti", obratio im se Gimli. "I ja bih više volio putovati pješice. Ali što je, tu je. Slažem se s njima da će biti lakše ići rijekom. A pred nama je još dugi put."

"Putovat ćemo po danu a logorovati po noći, pretpostavljam?" upitao je Boromir, gledajući Aragorna.

"Da, mislim da je tako najbolje. Logore ćemo raditi na zapadnoj obali, jer je sigurnija od istočne zbog orka koji bi mogli biti tamo. No morat ćemo biti oprezni, i svake večeri..."

Ellin.

Poziv joj je poput zvona odjeknuo u glavi, i više nije čula što Aragorn govori. Galadrielin je glas čula jasno kao da je druga vilenjakinja tik uz nju.

Slušam. Nije mogla razabrati gdje se Galadriel nalazi, nije bila tako moćna poput starije vilenjakinje, ali uopće nije sumnjala da će ona čuti njen odgovor.

Dođi do Zrcala. Sada.

Ovo ju je posve iznenadilo. Zašto bi je Galadriel pozivala do Zrcala? Što se to važno zbivalo? I tada, nakon samo nekoliko kratkih minuta opuštanja koje je doživjela uz Družinu, vratila joj se tjeskoba koju je osjećala cijeloga dana – zapravo, još i jače nego ranije.

"Ellin?" Aragornov glas je bio stvaran i dolazio je iz blizine, i Ellin se trgnula shvativši da je svi upitno promatraju. "Je li sve u redu?"

"Ja, ovaj..." Zatvorila je oči i duboko udahnula, nastojeći se smiriti. Nije joj uspijevalo u potpunosti. "Jest. Samo sam se zamislila. Ovaj... upravo mi je palo na pamet, nešto sam zaboravila spremiti. A morala bih i još o nečemu razgovarati s Galadriel." Namjestila je osmijeh na lice i pokušala se doimati prirodno, kao da se doista upravo sjetila nečega što je propustila učiniti. "Žao mi je, ali moram vas sada napustiti. Vidjet ćemo se sutra ujutro. Laku noć!"

Hitro je ustala i krenula prema središnjem mallornu, no ispred stepenica je zastala. Ponadala se da nitko od Družine više ne obraća pažnju na nju i da neće primijetiti da se ne uspinje prema talanu. Zaobišla je mallorn, ali umjesto da krene na glavnu šumsku cestu koja je vodila prema jugu, stupila je na mali puteljak koji je vodio prema zapadnoj strani. Staza je bila relativno uska – tek dvije osobe bi mogle hodati njome usporedno – ali bila je održavana. Nije bila osvijetljena, no iz visine je iz brojnih talana dopiralo dovoljno svjetlosti da bi se mogla razabrati traka nešto svjetlija od okoline, posuta otpalim zlaćanim lišćem, koja je vijugala između tamnog grmlja i drveća. Staza se blago spuštala, vodeći prema zapadnom podnožju brda na kojem je bio smješten Caras Galadhon.

Nakon nekoliko minuta hoda izašla je iz područja grada, no šuma je ovdje bila malo rjeđa i do tla su stizale zrake blještavog punog mjeseca, osvjetljavajući joj put. Lišće joj je blago šuštalo pod nogama. Uskoro je izbila na jednu čistinu čijim je rubom tekao mali potok, te nestajao preko njezina ruba na zapadnoj strani. Upravo je prema toj strani drveće bilo nešto niže i Ellin je na nebu ugledala blistavu Earendilovu zvijezdu. Silmaril. Zastala je i zagledala se u nebo. Kao i mnogo puta do tada, upitala se može li njezin djed iz svoje nebeske lađe vidjeti što se zbiva u Međuzemlju. Je li vidio rat protiv Saurona krajem Drugoga doba? Živote svoje djece, unuka i duge linije potomaka, sve do današnjih dana?

Je li znao koliko su vilenjaci voljeli promatrati njegovu zvijezdu na nebu i koliko im je nade pružala?

Zacijelo jest, zaključila je. Mnogi su vilenjaci otišli na Zapad otkako je plovio nebom noseći sjajni Silmaril, i sigurno je od njih čuo što im je značila ta blještava zvijezda. Ponadala se da će jednoga dana i sama napokon moći razgovarati s njim. Na tren je sklopila oči, i poslala nijemi pozdrav daleko u nebo.

Potom je otvorila oči i osvrnula se. Svjetlucave zrake Silmarila padale su na potok i ispreplitale se s kapljicama i mjehurićima. Voda je pjevala i blistala kao da je živa, raznobojne iskrice svjetla plesale su nad njime. Kao i jednom ranije kada je bila tu, odmah je osjetila da ovo mjesto nije poput drugih; nešto je bilo posebno i magično u samome tlu – tko zna, možda još od vremena kada su Valari oblikovali svijet. A drevna svjetlost Silmarila, prožimajući potok, davala je vodi posebnu moć. Isto tako, bilo joj je jasno da je Galadrielina moć, kanalizirana kroz njezin prsten – Prsten vode – još više pojačavala čaroliju ovoga mjesta. Na trenutak joj se učinilo da među iskricama vidi i nešto više – nekakve odbljeske ili slike – ali potrajalo je kraće od treptaja oka i nije mogla biti sigurna.

Ellin. Poziv ju je prenuo iz opčinjenog promatranja okoline. No glas je sada zvučao drukčije; Ellin se činilo da je više ne poziva samo Galadriel, već da je njen glas sada združen i s pozivom same vode koja je tekla ovuda i bila dijelom Zrcala. Pokrenula se i zakoračila prema rubu čistine, odakle se staza spuštala još nekoliko metara. Tada je iznenađeno zastala, shvativši da se prema njoj uspinju Frodo i Sam. Oh, tako znači. Zato nisu bili u logoru. Galadriel je očito smatrala da bi i oni u Zrcalu mogli vidjeti nešto važno, zaključila je Ellin. Hobiti su prošli pokraj nje i kimnuli joj u prolazu, no nisu ništa rekli. Naročito se Frodo doimao odsutan duhom – činilo joj se da ju je jedva i primijetio.

Prešavši posljednjih nekoliko koraka, Ellin se našla na novoj čistini, nešto ispod prethodne. Potok je formirao mali slap, te nestajao među drvećem na suprotnoj strani. Na tlu je rasla meka trava, a u sredini male livade ovalnog oblika nalazio se posve okrugao i pravilan kamen, velik oko jedan metar, čija je površina bila pažljivo isklesana, potpuno ravna i glatka. Na gornjoj strani je bilo udubljenje ispunjeno vodom. Zrcalo.

Galadriel je stajala uz njega, a do njenih je nogu ležao mali srebrni krčag. Vilenjakinja je bila odjevena u bijelu haljinu i plašt iste boje. Obasjana mjesečinom i Earendilovom zvijezdom izgledala je kao da i sama blista, a posebno je bio sjajan predmet na njezinoj desnoj ruci: Nenya je na ovome iznimnome čarobnome mjestu, gdje su se zrake Silmarila ispreplitale s vodom i šumom, zračila vlastitom svjetlošću. Galadriel joj je u tome trenutku na tome mjestu izgledala još višom i impresivnijom; Ellin je imala dojam da se nalazi uz neku Valie. Prišla je Galadriel i lagano se naklonila u znak poštovanja i pozdrava.

"Vidim da si pozvala Froda i Sama ovdje", rekla je.

"Da, zaključila sam da bi bilo korisno za Nositelja Prstena da pogleda u Zrcalo, kao i za njegova najvjernijeg prijatelja", odvratila je Galadriel svojim dubokim glasom.

"To vjerujem. Ali zašto si pozvala mene?" upitala je Ellin znatiželjno. "Ja sam tek običan član Družine, ni po čemu poseban." Nadala se da je prikrila nervozu koju je osjećala; no istovremeno je znala da je od Galadriel malo toga moguće sakriti.

"Reci mi, Ellin..." Pogled Gospodarice Loriena zarobio je njezin i Ellin se osjetila potpuno ogoljena pred tim prodornim očima; imala je dojam da joj Galadriel može pročitati svaku misao. "Dok ste putovali, jesi li ponekad razmišljala o Prstenu? Jesi li ga poželjela imati? Bila privučena njegovom ljepotom?"

Ellin je automatski poželjela zanijekati. No bila je svjesna da bi Galadriel odmah prozrela laž. Oborila je glavu, osjećajući kako joj se obrazi žare od nelagode i stida.

"Jesam", priznala je sasvim tiho gledajući u tlo, a onda je poželjela dati neko objašnjenje i nekako se opravdati. "Ali nastojala sam se oduprijeti..."

"Prsten vas mami sve", prekinula ju je Galadriel. Glas joj je i dalje bio oštar i zastrašujuć. "Želi zatrovati umove, iskvariti srca. Već je davno započeo, još od samoga početka vašega putovanja. Učinit će sve da razbije Družinu. Iznad svega, želi se vratiti svome gospodaru. I vjeruj mi, dovoljno je moćan da to i ostvari." Ove su riječi – a pogotovo zadnja zlokobna rečenica – zazvučale gotovo proročanski, i Ellin je osjetila kako je preplavljuje strah. Zar onda nema nade za... No misao joj se nije stigla oblikovati do kraja. Galadriel joj je položila ruku na rame, a kada je Ellin podigla glavu prema njoj, otkrila je da joj se izraz potpuno izmijenio. Toplina je u Galadrielinim očima zamijenila maloprijašnju strogost, a na licu joj se pojavio blagi osmijeh.

"Zašto sam te pozvala?" nastavila je Galadriel meko, potpuno izmijenjenim glasom. "Nemam sve odgovore, i ne znam točno što nosi budućnost. Nitko to ne zna. Ali znam sasvim sigurno da je izuzetno važno da uspijete, jer u protivnom će Sauronova pobjeda biti apsolutna i konačna, a Međuzemlje će pasti u potpunu tamu. Zapravo, to znamo svi." Vilenjakinja je nakratko zastala, pogleda uperenog u daljinu, nagnuvši glavu u razmišljanju. "Nešto mi govori da bi Amon Hen mogao biti prijelomna točka na vašem putovanju. Mnogo je faktora u igri, a oni se pak mogu ispreplesti na različite načine, ali imam snažan predosjećaj da bi ti na Amon Henu mogla odigrati značajnu ulogu..." Galadriel je zastala, a Ellin je u mjesečevom svjetlu uočila da je njezino lice bilo duboko zamišljeno. Naježila se zbog Galadrielinih riječi – zbog najave njezine moguće važne uloge. Što je to bilo pred njom? Kakva sudbina ju je čekala? Ellin je znala da nikako neće moći zaboraviti to pretkazanje. Naposljetku, starija vilenjakinja je vratila pažnju na nju i ponovno joj se obratila. "Zacijelo znaš kako smatram da je opasno koristiti Zrcalo kao vodič za osobne postupke. Ali upravo zato jer je u pitanju cijela Družina i vaš važan zadatak, smatram da bi bilo korisno da pogledaš."

Ellin je oklijevala, malo uplašena. "Misliš li da ću vidjeti Amon Hen?"

"Ne znam, draga", odvratila joj je Galadriel ozbiljno. "Znaš i sama da Zrcalo pokazuje mnoge stvari. Možda i hoćeš. Ali možda ćeš otkriti i nešto sasvim neočekivano, nešto što nam je sada potpuno skriveno."

Odjednom, Ellin je palo na pamet da ju je nemir koji je osjećala cijeloga dana mučio upravo zbog sutrašnjeg nastavka putovanja, odnosno zato što je i sama – makar i samo podsvjesno – znala da Prsten želi uništiti njihovo zajedništvo. Nije uopće sumnjala da je Galadriel svojom intuicijom naslutila njenu tjeskobu, te da je to bio razlog više zbog kojega ju je pozvala ovamo.

Da, bojala se. I naravno, mogla je odbiti pogledati u Zrcalo. Mogla se okrenuti i otići. Ali osjećala je da to ne bi bilo u redu – osjećala je da se mora suočiti sa svime što stoji pred njom. Osim toga, odjednom je i silno željela vidjeti što će joj Zrcalo otkriti. I zato, kada je Galadriel krčagom zagrabila još malo vode iz potoka i ulila je u Zrcalo, Ellin mu je prišla i zagledala se u njegovu površinu.

Voda se umirila i Ellin je najprije ugledala odraz zvijezda. No ubrzo se slika promijenila. Zvijezde su nestale, a na tamnoj podlozi pojavila su se dva obrisa, crnija od najtamnije noći. Jedan je imao ljudsko obličje, no iz visoke figure izbijala je moć koju nije mogao imati niti jedan čovjek, pa čak niti vilenjak. Bio je ogrnut dugim plaštem, a na glavi mu je bila crna željezna kruna s mnoštvom oštrih šiljaka. Drugi obris je pripadao njegovoj mračnoj visokoj kuli. Silueta je ispružila ruku i Ellin je uplašeno ustuknula; Gospodar tame joj se činio toliko stvaran da je imala osjećaj da će njegova ruka doista izroniti iz Zrcala i povući je k sebi, u svoju apokaliptičnu zemlju iz koje se više nikada ne bi mogla vratiti. Trebao joj je trenutak da se umiri i da ponovno počne normalno disati, te se opet prignula malo bliže.

Crna je ruka ispunjavala skoro cijelo Zrcalo, a onda su oko jednog njegovog prsta zaplesali plamenovi. Isprva tanki i prozirni, polako su postajali sve gušći, a onda su se materijalizirali u užareni prsten na kojem je mogla pročitati dobro poznati zlokobni natpis. Vatra se zatim počela širiti, sve više i sve dalje, i opet je zadrhtala – baš kao da će progutati i nju ovdje usred Lothloriena. Požar je plamtio i širio se, gutao sela i gradove – ljude, vilenjake, patuljke i hobite. Sve što je bilo dobro i plemenito, sve šume i doline, sve lijepo u svijetu je gorjelo. Urlici orka ispunili su joj uši.

I tada se pojavila jedva vidljiva, treperava svjetlost u tami, tako slaba da se činilo da ju je moguće ugasiti jednim dahom. Nagnula se malo bliže i prepoznala lik koji je držao podignut mač – bio je to Aragorn. Nije bio sam; vidjela je uz njega i ostale članove Družine, pa čak i sebe. Bili su jedina svjetlost koja se borila protiv crne plime, ali shvatila je da nemaju snage zadržati je, da ih tama potiskuje i prijeti progutati i njih. No onda je uočila i to da Družina zapravo nije kompletna – nedostajao je Gandalf, ali i Boromir. Ne!, nijemo je vrisnula. Zar je bio mrtav? Zar se zbog toga nije borio s njima? Orci su tada okružili Družinu, predvođeni jednim od nazgula. I tada joj se perspektiva promijenila: nije više gledala prizor izvana, već se našla unutar te bitke i vidjela je zbivanja kroz oči one Ellin u Zrcalu, stegnute u obruču neprijatelja. A kada je kukuljica jezive Prstenove utvare na čas skliznula, shvatila je da nazgul ima Boromirovo lice. Čovjek kojeg je voljela bio je izmijenjen – mračan i jezovit, i vodio je orke protiv Družine.

"Ne!" Sada je vrisnula na glas i žestoko zatresla glavom, kao da želi poništiti ono što je vidjela. Onda je opet pogledala u Zrcalo nadajući se da će otkriti da joj se samo pričinilo i da je s Boromirom ipak sve u redu, ali tada su se sve slike raspršile i sve što je do tog trena gledala je nestalo. Pred njom je opet bila samo mirna površina vode na kojoj su svjetlucale zvijezde. "Ne..." Ovoga puta riječ je bila samo šapat, i Ellin je otkrila da je noge više ne drže. Klecavih koljena kliznula je na tlo, naslonivši se na kamenu kuglu. Nije ni primijetila suze koje su joj potekle niz obraze.

Galadriel je obišla Zrcalo i našla se uz nju. Zamagljenog pogleda, Ellin je ugledala pruženu ruku i prihvatila je, te pustila da je Galadriel podigne i povede prema maloj klupici na rubu čistine. Neko su vrijeme sjedile u tišini. Samo je zvuk potoka ispunjavao noć, kao i tihi šumovi poneke životinjice koja se zatekla blizu njihove čistine. Mjesečeva svjetlost je ocrtavala sjene na tlu. Ellin se polako smirivala, ali nije mogla iz glave izbrisati slike koje je vidjela.

"Mislim da sam vidjela jednu moguću varijantu budućnosti. Nije mi se svidjela", rekla je naposljetku, kada je procijenila da je glas neće izdati. Usprkos Galadrielinom nagovještaju, u Zrcalu nije vidjela Amon Hen. Pitala se kakve je veze to mjesto moglo imati s ovom vizijom. Hoće li se tamo dogoditi nešto što bi moglo voditi ka zbivanjima koje je vidjela u Zrcalu?

"Budućnost je uvijek u gibanju", odvratila je starija vilenjakinja. "Čak ni Valari je ne mogu vidjeti, osim Mandosa... ali znamo da je on priča za sebe. Što god da si vidjela, nije nepromjenjivo. Jednostavno možeš to shvatiti kao upozorenje, kako bi se mogla bolje pripremiti."

Ellin je sklopila oči i ponovno vidjela tamu koja guši cijeli svijet, i nekompletnu Družinu kako je neuspješno pokušava zaustaviti. Boromir je u tome svijetu bio mrtav... ili nešto još gore. Zadrhtala je, no ne od hladnoće.

"Bojim se", rekla je. I to je bila istina. Bojala se hoće li uspjeti izvršiti zadatak; bojala se za Boromira, za Družinu... za cijelo Međuzemlje.

"Isto mi je rekao i Frodo. I razumijem vas. Ali Ellin, ne smiješ dopustiti da ti strah uguši nadu." Galadrielin glas bio je tih i uvjerljiv.

"Dat ću sve od sebe. Samo..." Namrštila se. "Nitko od nas se do sada nije susreo s ovakvim izazovom, pa nije baš lako. Mislim da ima trenutaka u kojima se čak i Aragorn boji – a znaš i sama koliko je inače hrabar i ustrajan."

"U vremenima poput ovih, kod svih se nada miješa s očajem", kimnula je Galadriel. "To je razumljivo. Vidjela sam to mnogo puta."

Ellin je razmislila o tome. Kako izgleda proživjeti sve te tisuće godina? Vidjeti toliko teških vremena? Ma koliko se trudila, nije mogla zamisliti.

"Pa ipak, čak i kada sve izgleda izgubljeno, moraš pokušati ustati", nastavila je Galadriel ozbiljno. "Ne smiješ zaboraviti da i samo jedan jedini mali čin u borbi protiv zla mijenja svijet na bolje. Čak i kada ne vidiš ništa osim tame, sjeti se da možeš napraviti promjenu, pa makar i malenu. Jedan potez možda neće odmah promijeniti svijet, ali može biti dijelom većeg spleta zbivanja – može biti kamenčić koji će pokrenuti lavinu i na kraju dovesti do promjene. A udruženi, možete napraviti mnogo. Neka te to tjera naprijed."

Ellin je polako kimnula, ponavljajući te riječi u sebi. Naravno, Galadriel je bila u pravu. Promotrila je stariju vilenjakinju pokraj sebe i, kao i mnogo puta do sada, osjetila divljenje.

"Zapamtit ću to", obećala je Ellin tiho, gledajući je u oči. I iako je i dalje osjećala nemir zbog onoga što je vidjela u Zrcalu, Galadrieline riječi su joj dale novu snagu i podstrek.

"Znam da hoćeš", kimnula je Galadriel, pa ustala. "No, kasno je i iscrpljena si, a moraš se odmoriti. Pođimo natrag."

Kada je nešto kasnije te noći Ellin legla u svoj krevet, razmišljala je o svemu što se ranije zbilo. Slike iz Zrcala su joj se vratile i zadrhtala je razmišljajući o Boromiru. Zašto je nazgul imao njegovo lice? Zašto? Podsvjesno je znala odgovor: mogao je podleći zovu Prstena, mogao se pretvoriti u nekoga sasvim drukčijeg – neprepoznatljivog i zastrašujućeg. Ali njezina svijest nije htjela prihvatiti tu mogućnost. Ne! Nije htjela čak ni razmišljati o tome. Ne, to se ne smije i neće se dogoditi.

Onda su joj Galadrieline riječi opet odjeknule u glavi. Možeš napraviti promjenu. Da, odavno je i sama bila svjesna da svaka osoba može pridonijeti stvaranju boljega svijeta, premda ju je zbog malodušnosti trebalo malo obodriti i podsjetiti na to. Zapamtit ću to, obećavam. I namjeravala je dati baš sve od sebe kako bi pomogla u borbi za Međuzemlje.

Potom se sjetila i Galadrielinog upozorenja. Amon Hen. Prijelomni trenutak. U kojem bi ona mogla odigrati važnu ulogu.

Zapamtit ću i to. Oh, itekako ću zapamtiti, i bit ću posebno pažljiva baš tamo...