Ellin je stajala na obali Nen Hithoela i provjeravala okolinu. Tragovi boravka veće skupine bili su gotovo posve uklonjeni, i samo bi vrlo vješt i iskusan tragač mogao iščitati da se prije nekoliko sati više osoba nalazilo tu. Jedan je čamac gurnula niz rijeku, a drugi je bio dobro sakriven u grmlju. Boromir je ležao u njihovome malome logoru, također dobro prikrivenom. Dok je sve pripremila i uredila već je počeo padati mrak.

I tako su ovdje ostali samo njih dvoje. Pomislila je kako je sada čudno biti sam nakon što su cijelo vrijeme od polaska iz Rivendella stalno bili okruženi Družinom. Uvijek je bilo živo, ispunjeno razgovorom i druženjem, i sada su joj mir i tišina djelovali prilično neobično.

Podigla je pogled prema nebu i pomislila kako se sve zapravo odvilo na način koji nitko od njih nije mogao ni zamisliti. Sve do prije nepuna dva sata njihovi planovi izgledali su potpuno drugačije. A zapravo, od cijele Družine, jedino se Frodov i Boromirov put poklopio s prijašnjim očekivanjima. Ona je mislila kako će ići s Frodom, te da će možda i Legolas ići s njima. Ostali su zacijelo mislili da će nastaviti put prema Gondoru. A nakon napada koji je potpuno iznenadio sve njih, Aragorn, Legolas i Gimli jurili su prema zapadu ne bi li spasili zarobljene hobite, a ona se nalazila ovdje s ranjenim Boromirom s kojim će krenuti u Gondor.

S Boromirom. Osmjehnula se. Nakon što je već izgubila nadu za njih dvoje, ovaj dan pun iznenađenja je donio još jedan preokret: ipak je i on volio nju. Još joj je bilo teško povjerovati i stalno se u mislima vraćala u onaj trenutak kada mu je bila u zagrljaju i kada ju je ljubio. Ne, nisi sanjala, to se stvarno dogodilo. Njezin je osmijeh postao širi i, zadovoljna obavljenim poslom, okrenula se i pošla prema njemu jedva čekajući opet se smjestiti uz njega. Iako joj je s jedne strane nedostajalo društvo ostalih, radovala se tome što će ona i Boromir sada imati i puno vremena samo za sebe.

Logor je napravila u šumi nedaleko žala, na mjestu uvučenom među stijenama i dodatno skrivenom okolnim gustim grmljem, pa su bili dobro zaštićeni. Kada se vratila do logora otkrila je da Boromir drijema, ali otvorio je oči čim se približila i dočekao ju sa širokim smiješkom koji joj je zagrijao srce. I ona se nasmiješila njemu te sjela uz njegovo uzglavlje. Trenutak ga je promatrala, a onda se prignula i poljubila ga. Opet se posve izgubila u njegovim opojnim poljupcima i čarobnom dodiru, a sve drugo je blijedilo. Nutrina joj je sva treperila, a srce veselo poskočilo.

"Raspleti kosu", rekao joj je kada su se razdvojili.

"Da raspletem kosu? Zašto?" upitala je, gledajući ga potpuno zbunjeno.

"Samo učini to", odvratio je, smješkajući se. Poslušala ga je i raspustila pletenicu, te ga pogledala u iščekivanju. Pružio je zdravu ruku i nježno joj prošao rukom kroz kosu. "Nemaš pojma koliko puta sam to poželio učiniti..." Ruka mu je klizila niz njenu dugu kosu, milovala je i prolazila kroz nju. "Uvijek nosiš pletenicu, a ja sam te promatrao svaki put kada bi povremeno rasplela kosu. Prekrasna je. Trebala bi je češće nositi raspuštenu."

Ovo priznanje ju je malo iznenadilo, pogotovo zato jer nikada nije primijetila njegov pogled, a istovremeno ju je i jako dirnulo. Osmjehnula se.

"Hvala ti. Ipak, što se pletenice tiče, bit će i dalje tu. Jako je praktična", rekla je veselo. "Uz naporno putovanje, provlačenje kroz šumu i grane te možebitne komplikacije kao primjerice borba s orcima, mislim da nema tog češlja koji bi poslije uspio raspetljati kosu koja je kroz te doživljaje prošla raspuštena, pa makar bio i začaran."

"No dobro, neka ti bude, barem tijekom dana", odvratio je Boromir, tobože nezadovoljno. "Ali od sada, svake večeri čim se zaustavimo nosit ćeš raspuštenu kosu. Za mene."

"Može", kimnula je Ellin. Potom ga je promotrila. "Kako se osjećaš sada? Boli li te ruka?"

"Dobro sam", glasio je njegov kratki odgovor, no ona je na to samo nakrivila glavu i podigla obrve.

"Hm, da nisam izlječitelj, i još važnije – da te ne poznajem, možda bih ti čak i povjerovala", rekla je, gledajući ga iskosa. "Ali sjećam se jednog pacijenta otprije malo više od mjesec dana koji je također tvrdio da je dobro, a pokazalo se suprotno. Dakle?"

Uputio joj je nevin osmijeh i pogled. "Ali ovoga puta sam stvarno dobro." Zatim se malčice uozbiljio. "Naravno, osjećam da rana malo pecka, ali osim toga, sve je u redu."

"Mučnina? Vrtoglavica? Groznica?"

Boromir je odmahnuo glavom i Ellin je osjetila bar malo olakšanja. Od ranjavanja je prošlo nekih dva sata, i pretpostavila je da bi se prvi simptomi već pojavili da je strijela bila otrovna; gotovo svi otrovi su djelovali vrlo brzo čim bi dospjeli u krv. Što se pak ticalo infekcije, znala je da opasnost neće proći sve dok rana potpuno ne zacijeli i zato je namjeravala prije počinka još jednom očistiti ranu i nanijeti novi melem od athelasa, te ponavljati to narednih dana. I stavit ću dvostruku dozu, napomenula si je. Za svaki slučaj.

"Ništa od svega toga. Doista, potpuno je različito od prošlog ranjavanja. Sada osjećam laganu bol na samom mjestu reza, ali to je sve. Nema ništa od ovih drugih pojava", rekao je i kimnuo. "Sutra nastavljamo put."

Uvijek u žurbi, uvijek aktivan, bez trenutka odmora, pomislila je.

"Da, idemo dalje – ali samo ako noćas budeš dobro i ne dobiješ temperaturu", rekla je Ellin strogo. "Ako pak ne budeš dobro, kunem ti se da ću ti vezati i ruke i noge da ti ne bi palo na pamet pojuriti naprijed." Ipak, zaključila je da bi doista idućega dana mogli krenuti dalje ako sve bude u redu s njegovom ranom. To ju je pak podsjetilo da će morati pronaći put kroz šumu. "Možeš li mi reći malo više o toj cesti koja vodi prema ravnici? Ne znam baš ništa o njoj. Gdje se nalazi i koliko je duga?"

"Nisam nikada bio ovdje", odgovorio joj je Boromir. "Ali znam da je početak negdje podno Amon Hena u pravcu juga. Put vijuga kroz šumu i mislim da je dug oko kilometar, koliko se sjećam što sam čuo."

"Nije naročito dug, znači", rekla je Ellin zamišljeno. "Pretpostavljam da je padina dosta strma, pa ćemo morati ići polako i pažljivo. Neće biti lako nositi čamac."

"Hej, samo da te podsjetim, imam jednu zdravu ruku", rekao je Boromir uz vragolasti smiješak, i desnom je rukom pokušao poškakljati.

"Žao mi je, nisam škakljiva, osim po tabanima", odvratila je veselo. "I da, znam da nisi teško ranjen i da se možeš služiti desnom rukom. Ali ipak, ići ćemo pomalo i odmarati se putem koliko god bude trebalo." Zastala je i malo razmislila. "Onda će biti najbolje da sutra ujutro krenem u izviđanje i potražim stazu. Nadam se da nije toliko zarasla da će mi promaknuti. A kada je nađem, vraćam se po tebe i krenut ćemo."

"Nekada je to bila prilično široka šumska cesta, kako kažu stari izvještaji, napravljena za sve one koji su putovali Anduinom prema jugu – a bila je široka upravo zato da bi ljudi mogli lako prenijeti svoje čamce. Stoga bi trebalo da još uvijek postoji, iako nije održavana. Nadam se da je raslinje nije potpuno prekrilo", rekao je. "Zaista ne bih htio ići dugim zaobilaznim putem kroz zapadni dio Emyn Muila pa se zatim vraćati kroz ravnicu prema Anduinu. Izgubili bismo previše vremena."

"Uz pretpostavku da će sve biti u redu i da ću pronaći stazu, što misliš koliko će nam trebati do Gondora?"

"Do Anoriena bismo trebali stići za najviše tri dana", odgovorio je Boromir nakon kraćeg razmišljanja. "Ovisno o tome kuda se trenutno kreću naše patrole, trebali bismo ubrzo potom i susresti ithilienske graničare. A ako ih ipak ne sretnemo, na gondorsku vojsku ćemo svakako naletjeti na Cair Androsu gdje imamo jedan veliki garnizon."

"To je otok na Anduinu, zar ne?" upitala je Ellin.

"Tako je. To nam je jedno od najjačih sjevernih uporišta... ili se barem nadam da je još uvijek tako." Glas mu je bio pun strepnje, a pogled je uperio negdje u daljinu.

"A ja sam sigurna da je tako", rekla mu je toplo i pomilovala obraz. Pažnja mu se vratila na nju i iako je padao mrak, vidjela mu je u očima koliko je tužan i zabrinut. "Srce mi govori da još nije prekasno. Da je Sauron već toliko napredovao prema zapadu i sjeveru, znali bismo to. Nešto mi govori da tada više ne bi bilo ni zore ni svjetlosti."

Osjetila je da razmišlja o njenim riječima, i naposljetku je kimnuo.

"Nadam se da si u pravu", rekao je. "Isto tako, nadam se da nije prekasno za Merryja i Pippina."

"Aragorn i ostali su krenuli dosta brzo nakon otmice, pa zacijelo imaju dobre šanse stići uruke", odvratila je Ellin. Sada kada je sve bilo iza njih, malo je razmislila o svemu i ponovno si predočila cijelu bitku, te se sjetila nečega zanimljivog. "Znaš, dok smo se borili s njima nisam uopće razmišljala o tome, ali sada sam se sjetila jednog detalja. Jesi li primijetio čiji su znak nosili?"

Boromir ju je promatrao trenutak, a onda su se i njegove oči raširile u trenutku shvaćanja.

"Oh. Da. Doista interesantno."

"Da nije bilo oznake, čak smo mogli pomisliti da je to bila neka lokalna grupa koja terorizira ove krajeve. Ali ovi uruci su prešli cijeli taj dugi put od Isengarda, ugrabili Merryja i Pippina, i krenuli natrag. I nisu ubili hobite, već ih samo oteli", rekla je Ellin polako. Zapravo je to bilo razmišljanje na glas. "Znači, očito su došli s točno određenim uputama i ciljem. Saruman je od Gandalfa saznao da jedan polutan nosi Prsten. Možda je Gandalf čak i razgovarao sa Sarumanom o planovima za put prema Mordoru i za uništenje Prstena prije nego što je shvatio da je Saruman iskvaren. Pretpostavljam da je tako Saruman saznao za naše kretanje i planove. Srećom, nije znao da je hobita u našoj Družini bilo više od jednoga ili dva, inače se uruci sigurno ne bi zaustavili kada su uhvatili Pippina i Merryja, već bi potražili i ostale. Dakle, čini se da je Saruman poželio Prsten za sebe."

"Prsten... toliko zla uzrokuje", rekao je Boromir tiho, a Ellin je shvatila da ga je svojim riječima podsjetila na ranija zbivanja. Tada je pomislila da je to možda prilika da mu ispriča o nekim svojim iskustvima i trenucima kada je razmišljala o Prstenu i poželjela ga za sebe, kao što je ranije naumila.

"Sjećaš li se one prve noći nakon Lothloriena, kada sam se probudila nakon ružnoga sna?" upitala je, a Boromir je kimnuo. "Rekla sam ti da sam sanjala svoje roditelje koji su mrtvi, no to je zapravo bio samo dio istine. Osim njih, sanjala sam i kako sam uzela Prsten. Osjećaj moći koji me tada prožeo u snu bio je toliko dobar da je upravo to bilo ono što me najviše užasnulo kada sam se probudila. Pomislila sam kako se nikada ne bih smjela naći u pravome iskušenju, jer bi mi bilo vrlo teško oduprijeti se. A još prije toga, u trenutku kada smo izašli iz Morije i kada sam pomagala Aragornu oko Frodove ozljede, Prsten koji je uvijek bio skriven pod Frodovom odjećom tada je bio izložen i vidjela sam ga. I u samo tih nekoliko kratkih trenutaka potpuno me opčinio. Nisam mogla prestati razmišljati o njemu." Zastala je, pa se zagledala u njega. "Znaš li zašto ti pričam sve to?"

"Znam", odvratio je Boromir. "Ali to sve nije bitno."

"Kako nije? Ono što ti želim reći je da nisi jedini koji je razmišljao o Prstenu, premda si prije izjavio nešto slično. I mene je privukao, a sigurna sam da su i ostali imali trenutke kada su razmišljali o njemu, što znači..."

"Ali ja sam jedini koji je toliko pao pod njegov utjecaj da je bio spreman oduzeti ga silom, i to je jedino važno", prekinuo ju je. "Ja sam jedini koji je u Prstenu vidio rješenje situacije i bio sam spreman pogaziti sve što sam obećao." Zatresao je glavom, stisnutih usana. "Znam što pokušavaš, i znam da želiš najbolje, ali ne možeš pomoći. Molim te, nemojmo više razgovarati o tome."

Ellin je već zaustila kako bi prosvjedovala, ali onda je ipak odustala. Neki drugi put. Zacijelo je još prerano. Bilo joj je jasno da Boromir mora osjećati svoj čin kao ogroman teret i jako je željela nekako mu pomoći. No shvatila je da sada ipak još nije trenutak za to. Ali pokušat ću ponovno... kada dođe vrijeme.

"U redu, ako tako želiš", rekla je, uzdahnuvši. Potom je iskoristila posljednji tračak večernje svjetlosti kako bi previla Boromirovu ruku i još jednom obilno nanijela antiseptični melem – čak i više no što je bilo nužno – a onda su večerali. Iako je lembas bio vrlo ukusan, već joj je pomalo dosadio, a bila je sigurna da je i njemu. No morali su se strpjeti još nekoliko dana; iako joj ne bi bilo teško uloviti neku malu srnu ili zeca, paljenje vatre u ovim područjima, uz orke koji su mjestimice lutali uz istočnu obalu Anduina, bilo bi previše riskantno. Vatra dolazi u obzir jedino u krajnjoj nuždi, ako Boromiru bude potrebno zbog liječenja, pomislila je, ali nadala se da do toga neće doći.

Poslije večere Ellin je provjerila da je Boromir udobno smješten na ležaju, a onda je legla uz njega, s njegove desne strane. Obgrlio ju je tom rukom i položila je glavu na njegove grudi. Osjećala se tako spokojno, zaštićeno i sretno, a dok ju je ljubio na trenutke je čak zaboravljala predstojeći rat i opasnost. Postojali su samo njih dvoje i ništa više. Njegov je zagrljaj bila mala sigurna oaza iz koje nikada više nije željela otići. Ležali su jedno uz drugo, mirni i sretni, i nisu im trebale ni riječi već samo međusobna blizina.

Nakon nekog vremena Boromir je ipak usnuo, savladan iscrpljenošću od proteklih dana. Ellin je sjela uz njega, namjeravajući nadzirati i njegovo stanje i okolinu. Svako malo mu je opipavala čelo pazeći hoće li se pojaviti znakovi groznice, što bi značilo razvoj infekcije. Međutim, temperatura mu je bila normalna, a disanje duboko i ravnomjerno što je upućivalo da je spavao mirno. Osjećala je veliko olakšanje videći to, jer to je značilo da mu je stanje dobro, kao i da se on napokon odmara i ne osjeća više pritisak Prstena. Spavaj, ljubavi. Zaslužio si, nakon toliko dana.

S druge strane, znala je da će ovo za nju biti noć u kojoj će spavati vrlo malo ili nimalo jer je namjeravala držati okolinu na oku i paziti na eventualnu opasnost. No nije joj to teško padalo; bila je puna energije, a lice joj je cijelo vrijeme bilo ozareno. Otkriće da i on voli nju dalo joj je toliko snage i ispunilo tolikom srećom da joj se činilo da jedna neprospavana noć provedena u stražarenju nije ni najmanji problem.

Sati su joj protjecali vrlo sporo. Sve je bilo posve mirno i najveća teškoća joj je bila dosada. Povremeno, pogotovo u drugome dijelu noći, glava bi joj malo klonula i zadrijemala bi; potom bi se trgnula i neko vrijeme slušala noćne zvukove s podvostručenom pažnjom kako bi se uvjerila da joj ništa nije promaklo. Pred zoru joj je postalo malo hladnije pa se dodatno ogrnula i Boromirovim plaštem. On je cijelo vrijeme mirno spavao i nije bilo nikakvih znakova povišene temperature niti drugih simptoma pogoršavanja stanja, te se u zoru napokon opustila što se ticalo pitanja otrova. Infekcija je, pak, bila druga priča i po tome je pitanju i dalje morala biti vrlo oprezna.

Dok se nebo polako razdanjivalo, ptice su se počele buditi i šuma se ispunila njihovim pjevom. Vilenjakinja je ustala i protegnula ukočene udove. Bila je umorna i pospana, ali i spremna za novi dan. Malo je prošetala oko njihova logora i pod jednim stablom ugledala tek propupale visibabe. Nije se sjećala da ih je vidjela prethodnoga dana i sada su joj se učinile dobrim znamenom – kao da je pojava toga malenog cvijeta simbolizirala nadu u borbi protiv tame. U svijetu u kojem je toliko toga bilo na kocki, u kojem je teška čizma zla gazila sve lijepo i dobro, bilo je tako ohrabrujuće ugledati ljepotu života koji se budi. Zvukovi prirode, miris šume i prvi vjesnici proljeća izmamili su joj osmijeh. Volim Međuzemlje. Bile su to riječi koje je izgovorila nebrojeno puta, a što ga je više upoznavala to ga je više i voljela.

Začula je šumove iz logora i brzo se okrenula, te susrela Boromirov pogled; upravo se probudio. Njegov smiješak joj je na tren oduzeo dah, kao i puno puta ranije, a onda mu je prišla i poljubila ga.

"Dobro jutro, spavalice", rekla je veselo. "Odmorio si se?"

"Dobro jutro i tebi, malena", odvratio je. Potom je pogledao prema nebu koje je postajalo sve svijetlije, te zatim opet nju. U očima mu se pojavio izraz čuđenja, a onda i grižnje savjesti. "Jesam, odmorio sam se. Ali zar sam zaista prespavao cijelu noć? A ti? Trebala si me probuditi pa da se i ti malo odmoriš."

"Ne brini, jedna noć nespavanja me neće ubiti", nasmiješila se. "Očito ti je san bio itekako potreban. Osim toga, odmor i san pospješuju zacjeljivanje."

Privukao ju je k sebi i opet poljubio, a kada su se razdvojili malo je zahihotala.

"Što je?" upitao je.

"Poškakljala me tvoja brada. Opet je narasla", odvratila je, smiješeći se. No nije joj zapravo smetala mnogo.

"Pa, ako mi malo pomogneš, riješit ćemo to kasnije. Ni ja ne volim kada puno zaraste. Pridržat ćeš mi nešto što će poslužiti kao ogledalo, a ja se mogu obrijati desnom rukom."

"Može", kimnula je Ellin. "A kada već spominjemo ruke, daj da ti pogledam lijevu."

Razmotala je zavoj i dobro pogledala ranu. Naravno, koža oko rane je bila crvena i osjetljiva, ali sam rez je bio čist – bez tragova gnoja ili razvoja upale. Zadovoljno je kimnula pa ponovila postupak od prošle večeri – čišćenje, nanošenje melema za zacjeljivanje, povijanje. Nije imala namjeru ništa prepustiti slučaju i kanila je svakoga dana to činiti barem tri puta. U Lothlorienu se dobro opskrbila mnogim ljekovitim biljkama i nije brinula da će joj uskoro nestati.

Prema planu, nakon doručka je krenula u potragu za stazom koja se spuštala prema ravnici na jugu. Zaputila se uz obalu Anduina i, kako je napredovala, primijetila je kako se teren sasvim lagano počinje spuštati. Istovremeno, tutnjava vodopada je postajala sve glasnija. Šuma je ovdje bila nešto gušća nego na dijelu brežuljka oko stražarskoga postolja gdje su se jučer sukobili s urucima. Među stablima je mjestimice bilo grmlja i drugog niskog raslinja, a Ellin je i ovdje na tlu ugledala prvo proljetno cvijeće. Drveće i grmlje još je bilo posve golo.

Oprezno je proučavala tlo, no nije bilo tragova koji bi upućivali na prisustvo orka. I kako je išla naprijed, uskoro se našla na dijelu gdje su južni blagi obronci Amon Hena prelazili u strme stijene koje su se spuštale prema ravnici što se pružala tristotinjak metara niže. To je zapravo bio završetak cijeloga brdskoga lanca Emyn Muila. Ellin je stajala na obali, tik uz rijeku koja se nekoliko metara dalje od nje rušila s litice. Grmljavina vodopada ovdje je bila najjača i nagoviještala da je bio veličanstven. Nekoliko trenutaka je slušala taj zvuk, a onda okrenula rijeci leđa i pošla prema zapadu, namjeravajući ići naprijed duž hrpta koji je bio početak strmine. Računala je s time da bi na taj način morala negdje naletjeti na početak ceste, nadajući se da nije previše zarasla i neupadljiva. Stala je uz sam rub i bacila pogled prema dolje. Teren je bio strm i prilično težak; drveća je tu bilo nešto manje, a dosta je kamenja provirivalo između stabala.

Hodala je uz rub i pažljivo promatrala tlo. Napredovala je sasvim polako, tražeći bilo kakav detalj koji bi upućivao na djelovanje ljudske ruke, no šuma se činila posve netaknuta i ništa nije ni izdaleka nalikovalo na stazu. Svako malo bi zastala i proučavala ne samo hrbat već i teren ispod njega – za slučaj da joj promakne sam početak puta, a da niže ipak ugleda vijugavu traku. No hodala je već duže vrijeme i nije uočila baš ništa, te se obeshrabreno počela pitati je li staza ipak nepovratno izbrisana djelovanjem prirode. Upravo se počela premišljati bi li krenula natrag i još jednom pregledala teren pažljivije, jer činilo joj se da se već previše udaljila od rijeke, kada je primijetila da su stijene ovdje malo manje strme i samim time pogodnije za napraviti stazu. Stoga je odlučila nastaviti još malo naprijed, i uskoro je ugledala ono što je tražila: jedva vidljiva, ali ipak primjetna pruga među drvećem i stijenama. Koliko je mogla doprijeti pogledom, nekoliko desetaka metara ispod mjesta na kojem je stajala, staza se spuštala u obliku serpentina. Na početku je bila široka jedva metar, a na jednom ili dva mjesta, koliko je mogla vidjeti, toliko se sužavala da nije više ni bilo prave staze već se nekad utabano tlo posve stopilo s okolinom. Kao što je Boromir jučer ispričao, bilo joj je jasno da je taj šumski put nekada bio širi, ali da je neodržavanje uzelo svoj danak.

Zadovoljna što je ipak pronašla stazu, vilenjakinja se vratila do njihova logora i tada su se spremili za polazak. Izbrisala je tragove logora, a potom su krenuli. Išli su prilično sporo jer su morali nositi i čamac, no Ellin je ionako inzistirala na laganom tempu zbog Boromirove ozljede. Srećom, lorienski čamac je bio relativno lagan pa je procijenila da im zadatak neće biti previše zahtjevan.

Dio puta do početka staze je prošao sasvim jednostavno jer ih je vodio po uglavnom ravnome terenu. Prije nego što će se početi spuštati su napravili kratku stanku, a zatim su polako krenuli niz strminu. Ovdje su napredovali vrlo sporo – kako zbog težine terena, tako i stoga što je staza na nekim dijelovima bila prilično zarasla, kao i zatrpana kamenjem koje se odronjavalo niz padine. Uz to, Boromir se mogao služiti samo jednom rukom za nošenje čamca što im je dodatno otežavalo spuštanje. Tu i tamo su zapinjali o granje i morali se provlačiti među grmljem koje je raslo po stazi, što je zbog nošenja čamca također bilo prilično zahtjevno. Ellin je povremeno kroz grane drveća uspijevala ugledati ravnicu koja je bila njihov cilj, i stalno je imala osjećaj da se nisu niti pomaknuli; koliki god dio puta da su već prevalili, neprestano joj je izgledalo da su vrlo visoko i da je ravnica daleko ispod njih.

Ipak, kako su prolazili jednu po jednu serpentinu, razdaljina do podnožja se malo pomalo smanjivala. Na najteži dio puta naletjeli su malo nakon polovice kada je staza pred njima posve iščezla – bila je tako obrasla grmljem da se uopće nije više mogla uočiti. Ellin je krenula u kraće izviđanje nadajući se da donji dio puta nije uništen, jer joj se povratak natrag po toj velikoj strmini i uz nošenje čamca nije činio nimalo privlačnom opcijom. Srećom, ubrzo je pronašla nastavak staze što je značilo da će moći nastaviti dalje. Mačem je raskrčila dio puta te su se nekako provukli kroz uski prolaz među raslinjem. Još su neko vrijeme napredovali sporo i prilično mukotrpno, a posljednji dio je ipak bio nešto lakši. Kada su se napokon našli u podnožju, oboje su bili ponešto zadihani, ali i zadovoljni jer je najgora dionica cijeloga toga dana bila iza njih. Nastanak putovanja rijekom činio se posve laganim u usporedbi s ovim silaskom.

Prenijeli su čamac do rijeke i ubacili ruksake u njega. No prije nego što će krenuti, Ellin je zastala i zagledala se u Rauroske slapove. Široki gotovo stotinu i visoki tristotinjak metara, bili su veličanstveni. Sićušne kapljice uzdizale su se oko vodopada i blistale poput sjajnih kristalića na jutarnjem suncu, a cijelu impresivnu sliku je upotpunjavala gromoglasna tutnjava vode.

"Prekrasno..." rekla je tiho, zadivljena. "Naravno, ima puno lijepih slapova kod nas na sjeveru, ali mislim da je ovaj najviši koji sam ikada vidjela."

"I meni je ovaj najljepši", kimnuo je Boromir, zanesenog izraza lica. "Ithilien ima puno rijeka i lijepih slapova. Brda, kanjoni, šuma i rječice su upravo ono što čini Ithilien tako divnim – vidjet ćeš i sama. Ali ovaj vodopad ih sve nadmašuje."

"Sada kada ga gledam, žao mi je što nisam slikar pa da ga mogu ovjekovječiti. Ali moj pokušaj slikanja ne bi naročito dobro ispao."

"Baš kao ni moj", nasmijao se Boromir. Obgrlio ju je oko ramena i još su nekoliko trenutaka promatrali slapove, a onda je on pokazao prema rijeci. "Da, ovdje jest lijepo, ali moramo krenuti. Hoćemo li?"

"Hoćemo", kimnula je Ellin, pa nakrivila glavu i zagledala se u njega. "Jasno ti je da ne smiješ veslati?"

"Ma hajde, pa sasvim malo..." započeo je prosvjedovati Boromir, ali ona ga je odmah zaustavila.

"Ne", rekla je čvrsto. "Što više ruka miruje, to će se brže oporaviti i to ćeš prije normalno funkcionirati." Potom je namjestila svoj najumiljatiji smiješak. "A upravo to je ono što želiš najviše, zar ne? Kada stignemo u Minas Tirith, želiš biti u stanju boriti se, nije li tako? Dakle, budi dobar, slušaj izlječitelja, i želja će ti se ostvariti." Umilno ga je gledala, i dalje se slatko smiješeći.

Boromir ju je zagrlio oko struka zdravom rukom i privukao k sebi, uzvrativši osmijeh.

"Jesu li svi vilenjaci tako lukavi, ili samo ti?" upitao je, pa je nježno poljubio. "No dobro, neka ti bude, izlječiteljice moja. Poslušat ću te... ovaj put."

"Eto, dogovorili smo se", odvratila je veselo Ellin. Opet su se poljubili, i pomislila je kako bi bilo lijepo da mogu jednostavno uživati u ovome danu i ne raditi ništa. Ali njihove su dužnosti i dalje bile pred njima; morali su odmah nastaviti put. Ubacili su prtljagu u čamac i otisnuli se.

Ovo je, dakle, zadnja etapa prema Gondoru, pomislila je Ellin, veslajući laganim zamasima. Pred njima više nije bilo prepreka poput brzaka ili slapova, te su dalje mogli ploviti jednostavno i bez teškoća. Još samo nekoliko dana, i bit će tamo. Gondor. Boromirova domovina. Zamišljena, upitala se što budućnost sprema za njih dvoje, i hoće li to možda jednoga dana postati i njezina domovina.

-x-x-x-

Tri dana kasnije delta Entwasha je ostala iza njih, i zemlja koja se prostirala sa zapadne strane rijeke bio je Anorien. Gondor, napokon, pomislio je Boromir uz široki osmijeh. Osjećao se sjajno. Niti jutrošnja kiša koja im je uzrokovala ponešto gnjavaže jer ih je smočila nije mu mogla pokvariti raspoloženje. I njegova lijeva ruka bila je dodatni razlog za zadovoljstvo – dobro je i brzo zacjeljivala te je izgledalo da će se već za nekoliko dana moći normalno njome služiti. Ellin je i dalje vrlo strogo inzistirala na tome da on ne smije veslati, i tri puta dnevno mu je marljivo previjala ozljedu.

Ellin. Glavni razlog zašto se zapravo osjećao tako sjajno. Sjajno, poletno i nepobjedivo. Njeni osmijesi, pogledi, blizina i ljubav uljepšavali su mu svaki dan, činili ih vrijednim življenja. Dnevni sati su protjecali u putovanju i ništa se osobito nije događalo; no večeri su bile posebne. Nakon jela bi legli jedno uz drugo te razgovarali, ljubili se, uživali u prisnom zagrljaju stisnuti što je bliže moguće jedno drugome. Dok bi je privijao uz svoje grudi i promatrao kako leži uz njega, još uvijek na trenutke nije mogao vjerovati koliko mu se osmjehnula sreća.

Bila je uz njega, i počeo je vjerovati da je sve moguće; za koji dan bit će u Minas Tirithu, i možda bi čak i ovaj rat mogao dobro završiti. Jedina sjena koja se nadvijala nad njegovu trenutnu sreću bilo je sjećanje na Amon Hen i kako je pod utjecajem Prstena umalo napao Froda. Toga se duboko stidio i prekoravao se. Čast mu je uvijek u životu bila vrlo važna; nikada ranije nije pogazio svoju riječ – a sada je učinio upravo to. U Rivendellu je, baš poput svih ostalih, obećao da će pomoći nositelju Prstena i ostvarenju njihova zajedničkog cilja, a na kraju se pokazao toliko slabim da je gotovo napao Froda. Kako je bilo moguće da su mu ostali iz Družine oprostili? Kako je bilo moguće da ga je Ellin voljela usprkos tome? A ipak, činilo se da jest, jer bila je tu uz njega. Ali on sam si nije mogao oprostiti, i znao je da mora jednoga dana nekako učiniti nešto da se iskupi. Za sada nije imao pojma što i kako – samo je znao da mora – jer u suprotnom više nikada neće imati mira.

Kada su se te večeri zaustavili, Boromir je bio prvi koji je iskočio iz čamca i okrenuo se prema Ellin. Pružio joj je ruku i lagano se naklonio.

"Dobrodošla u Gondor, moja gospo", rekao je kada je stupila na tlo.

"Zahvaljujem", odvratila je uz široki osmijeh. "Dakle, eto nas napokon tu."

"Da. Sada smo na najsjevernijem dijelu Anoriena i, kao što vidiš, oko nas je samo ravnica, kao i prošlih dana", rekao je i usput neodređeno pokazao rukom prema okolini. Padao je mrak, ali još uvijek je bilo dovoljno večernjeg svjetla i jasno su se vidjele travnate ravnice koje su se pružale prema zapadu i jugu, isto kao i na suprotnoj strani Anduina. "Sutra ćemo zaći u predio koji je nešto malo šumovitiji. Gondorske patrole nadziru ovaj dio Anoriena tik uz Anduin kako bi spriječili orke da upadaju. Nadam se da ćemo sutra možda naletjeti na neku od njih."

"Bili bismo sigurniji među njima, to svakako", kimnula je Ellin, izvlačeći ruksake iz čamca. "Ne bi bilo dobro da susretnemo orke sada dok smo sami."

"Još večeras moramo postaviti logor na otvorenom", rekao je Boromir, gledajući oko sebe. Sve je bilo mirno, i nadao se da će tako ostati cijelu noć. "Sutra ćemo naći zaklon."

Odvukli su čamac nešto dalje od rijeke i napravili logor. Dok su povečerali posve se smračilo, i tada su legli. Toga jutra je padala kiša, no oblaci su se tijekom dana raspršili i sada je bilo posve vedro. Plaštevi koji su im pokisli su se polako sušili rastegnuti preko čamca, a oni su se sada stisnuli jedno uz drugo, omotani vrećama za spavanje. Na nebu nad njima su blistale zvijezde.

"Znaš, Aragorn mi je pričao o svojem boravku daleko na jugu, u Umbaru i Haradu", rekla je Ellin, zamišljeno promatrajući nebo. "Između ostaloga, spomenuo je da se tamo vide potpuno druga zviježđa nego kod nas na sjeveru. To mi je uvijek bilo jako zanimljivo i nadala sam se da ću jednoga dana i sama to doživjeti. I eto, mi smo sada blizu Minas Tiritha, što znači da smo mnogo južnije od Rivendella. Zapravo, već smo poprilično južnije i od Lothloriena, koji je najjužnija točka na kojoj sam ja ikada boravila. I sada dok promatram južni dio neba", usput je rukom pokazala u tom pravcu, "doista vidim neke zvijezde koje nikada ranije nisam vidjela. Baš je uzbudljivo!"

Boromir je promotrio nebo. Ono što su sada mogli vidjeti njemu je bila svakodnevica, nešto s čime je živio od rođenja.

"Ne mogu reći da sam ikada ranije razmišljao o tome, ali sad kad razgovaramo o tome i kad razmislim, ne iznenađuje me da se iz različitih dijelova Arde vide različita zviježđa", rekao je. "No bojim se da nisam previše obraćao pažnju na nebo dok sam boravio kod vas u Rivendellu. Imao sam važnijih stvari za razmišljanje. A ako te zanima saznati više o našim zviježđima, predlažem da se obratiš Faramiru. U mladosti se jako zanimao za zvjezdoznanstvo, i sigurno će ti znati reći gdje u našim arhivama knjiga možeš pronaći i zvjezdane karte."

"Oh, da, svakako ću ga pitati", rekla je Ellin, žustro kimajući glavom. "I mene zanimaju zvijezde, oduvijek sam ih voljela promatrati. Ponekad sam se pitala..." započela je, pa ušutjela. Zazvučala je sjetno i Boromir ju je privukao malo bliže k sebi. Obgrlio ju je rukom, a glava joj se našla na njegovom ramenu.

"Što, malena?" upitao je nježno.

"Ellin je moje 'majčino ime'. Sjećaš se onoga što sam ti pričala o vilenjačkim imenima?" upitala je okrenuvši glavu prema njemu, a on joj je kimnuo. "Jedna od sindarinskih riječi za zvijezdu je 'el', i moja je majka smislila ime koje u sebi sadrži baš tu riječ. Pitam se, je li odmah shvatila da će me to zanimati jednoga dana pa je zato odabrala to ime, jer joj se činilo prikladnim... a nisam je nikada upitala. Bila sam još dijete, i nisam previše razmišljala o tome... a poslije je više nije bilo prilike."

Glas joj je zgasnuo i Boromir joj je spustio nježan poljubac na čelo, te joj pomilovao kosu.

"Jako mi je žao, znaš to", rekao je blago, nadajući se da joj svojim zagrljajem može donijeti bar malo utjehe. "I da, sjećam se onoga razgovora o imenima. Pa, na temelju onoga što si ispričala o vašoj intuiciji, da je tako nazovem, vrlo je vjerojatno da je tvoja majka mogla osjetiti da će te to interesirati."

"I ja tako mislim. Samo bih voljela da sam mogla razgovarati s njom o tome... kao i o mnogim drugim stvarima", odvratila je Ellin.

Boromira je pak ova tema podsjetila na nešto drugo o čemu je ponekad razmišljao, a sada se ukazala prava prilika da je upita.

"Onda kada si mi pričala o toj temi bio sam malo smeten zbog otkrića o Thorongilu, a i ostale stvari u tome razgovoru su mi odvukle pažnju u drugom pravcu pa te na kraju nisam upitao", rekao je, "a poslije se jednostavno nije ukazao pravi trenutak. No želim da znaš da me ipak jako zanima – reci mi, koje je tvoje drugo ime?"

Bio je mrak, ali mogao je osjetiti njezin osmijeh.

"Ithilwen", odgovorila je. "Naravno, to je 'očevo ime'. Jednom mi je spomenuo da je u noći moga rođenja mjesec bio pun, pa je zato izabrao to ime."

Boromir se sjećao dovoljno sindarinskoga jezika iz školskih dana da nije morao pitati, već je i sam mogao prevesti ime. Mjesečeva djeva.

"Ellin Ithilwen", rekao je polako, isprobavajući kako zvuče oba imena izgovorena zajedno. I svidjelo mu se. "Jako lijepo. Moja zvjezdana mjesečeva gospa."

Opet se osmjehnula, a onda je osjetio kako njezina ruka miluje njegov obraz. "Da, tvoja sam", prošaptala je, i usne su im se spojile. Njeni poljupci su bili opojni i dok ju je tako držao u naručju zaboravljao je na cijeli svijet. Da, tvoja sam. Njezine riječi su mu razgalile dušu. "I ja sam tvoj", šapnuo je između dva poljupca. I mislio kako je najsretniji čovjek na Ardi.

Želio je samo najbolje za nju, i zakleo se da će joj pružiti najviše što bude mogao. Nije znao što im budućnost nosi; prošla su tek tri dana od Amon Hena, od onoga posebnog trenutka kada ju je prvi put poljubio. Još su se mnogo trebali upoznavati, još je bilo mnogo toga za otkriti jedno o drugome. No najveću neizvjesnost nad njih i nad cijeli svijet donosila je sjena zla iz Mordora.

Želio je pobijediti tu crnu plimu, želio je otjerati zlo i tamu. Sada je imao još jedan veliki razlog više za borbu. Po prvi puta činilo mu se da sve ono što čini u ovome ratu postaje nekako osobno. Nije da se prije trudio manje – volio je svoju domovinu svim srcem i oduvijek je u svim bitkama davao svoj maksimum za Gondor – manje od toga jednostavno nije dolazilo u obzir. Ali sada je sve bilo drugačije.

Želio je stvoriti bolji svijet – za nju. I zakleo se da će dati sve od sebe da to ostvari.

-x-x-x-

Tijekom sljedećega dana oko njih je i dalje sve bilo pusto dok su plovili. Ellin je pažljivo motrila krajolik dok je veslala, osobito zapadnu stranu, jer su sada bili u području za koje je Boromir rekao da njime povremeno patroliraju gondorski vojnici. Međutim, cijeloga dana nisu vidjeli nikoga.

Kao što je Boromir i najavio prošle večeri, teren se počeo mijenjati. Na zapadnoj strani rijeke se i dalje prostirala ravnica, no na tome području više nije bila gola već je naokolo rasla rijetka šuma. Na istočnoj strani su se pomalo počeli uzdizati brežuljci, također obrasli šumom, koji su u daljini postajali sve viši; bio je to početak Sjevernoga Ithiliena za koji je, kako joj je rekao Boromir, bilo karakteristično upravo to da je bio brdovit. A sasvim daleko na istočnome horizontu Ellin je svojim oštrim vilenjačkim vidom uočila tamnu prugu. Bilo je to gorje Ephel Duath, iza kojega je ležao Mordor. Nebo nad tim dijelom obzora nije bilo plavo već sumorno sivo.

Zaustavili su se u predvečerje na jednome malome polukružnom proširenju rijeke; žalo je bilo okruženo grmljem pogodnim za skrivanje čamca, a drveće i drugo nisko raslinje mogli su pružiti dobar zaklon za noć. Sunce je tek zalazilo i bilo bi još dovoljno svjetlosti da su željeli još malo ploviti; ali ovo mjesto se činilo odličnim skrovištem i nisu ga željeli propustiti, pogotovo zato jer nisu znali hoće li uskoro naletjeti na sličnu pogodnu lokaciju. Kada su stupili na tlo, Boromir se zamišljeno ogledao oko sebe.

"Hmm... nisam siguran, ali..." promrmljao je tiho, namršten.

"Što?" upitala je Ellin, podvostručivši oprez zbog njegovih riječi, iako nije zamjećivala ništa sumnjivo. Na tlu nije bilo nikakvih tragova, a i ptice su veselo cvrkutale svugdje unaokolo što je također govorilo da se nitko ne šulja među drvećem. Ipak, spustila je ruku na balčak mača. "Nešto nije u redu?"

"Oh ne, ne radi se o tome", odvratio joj je kada je primijetio njezin stav. "Zapravo sam mislio reći da mi je ovo mjesto možda poznato, iako nisam sasvim siguran. Prošlo je dosta vremena otkako sam posljednji put bio na ovome području, a osim toga, ne znam naš točan položaj. Ali ipak..." Promotrio je još jednom uvalu i okolinu, a onda dignuo pogled prema nebu. "Još uvijek je dan i bit će dovoljno svjetlosti još neko vrijeme. Krenuo bih u jedno kraće izviđanje. Ako je ovo doista ono mjesto za koje mislim da jest, nedaleko bi se trebala nalaziti jedna od naših isturenih baza. Potražit ću je."

"U redu", kimnula je. "I čuvaj se!" dodala je kada je koraknuo prema šumi. Nakratko se osvrnuo i dobacio joj obješenjački smiješak, te joj nestao iz vida. Naravno, s racionalne strane, znala je da će biti pažljiv. Nije bio neiskusni novak; bio je prekaljeni borac upoznat sa svim tajnama i zamkama ratovanja. No nije si mogla pomoći. Brinula je za njega i zbog toga mu je dobacila ono upozorenje. I sigurno ću još pokoji put, zaključila je, slegnuvši ramenima. Voljela ga je i nije mogla razmišljati sasvim razumno kada je on bio u pitanju.

Okrenula se i vratila do rijeke, pa odvukla čamac u grmlje i sakrila ga. Potom je u okolini potražila i pronašla pogodnu čistinu koja će im poslužiti kao mjesto za logor. Izvukla je njihove vreće za spavanje i rasprostrla ih na tlo, a onda se vratila do svoga ruksaka. Nakratko je bila u iskušenju da pripremi jednu zamku i pokuša uloviti kojeg zeca, ali onda je odustala od toga nauma. Prema Boromirovom proračunu, sutra navečer ili najkasnije preksutra tijekom dana bi trebali stići do otoka Cair Androsa, gdje se nalazilo veliko uporište gondorske vojske. No dobro, izdržat ćemo još dan ili dva na lembasu... ali nakon ovoga, doista ga ne želim vidjeti jedno duže vrijeme, pomislila je, unaprijed se radujući njihovoj kuhinji i slasnijem obroku. Kao i temeljitom kupanju.

Presložila je svoj pribor za liječenje, a onda pripremila sastojke za novi antiseptični melem i odložila ih na svoju vreću. Boromirova rana je izgledala svakoga dana sve bolje i Ellin je očekivala da će za nekoliko dana biti posve zacijeljena. A dok se vraćala prema čamcu kako bi uzela još neke stvari, postala je svjesna da nešto nije kako treba.

Brzo se sagnula uz čamac i osluhnula. Ptice su odjednom utihnule, to je bilo prvo što je primijetila. Pažljivo je slušala, no nije mogla čuti nikakve korake ili šumove. Sklopila je oči i ispitivala okolinu drugim osjetilima, i iako nije mogla uprijeti prstom u neki konkretni znak, nije se mogla otresti osjećaja da joj se netko prikrada. Naizgled je tražila nešto u čamcu praveći se zauzeta time, a istovremeno je i dalje bila posve skoncentrirana na šumu oko sebe. Tada joj se učinilo da čuje neki vrlo tihi šum iza leđa s lijeve strane – tako tih da zapravo i nije bila sigurna pričinja li joj se ili je doista nešto začula – i pružila je ruku prema svome lûku koji je još bio u čamcu. Istodobno je mjerkala kako da što brže zaobiđe čamac kako bi joj on poslužio kao zaklon. No i prije nego što je stigla to učiniti, začula je glas iza leđa.

"Ne miči se, naciljali smo te." Glas je bio zapovjedan i oštar. "Samo jedan nagli pokret, i otpuštamo strijele."

Ukočila se, ljuta na sebe što nije uočila opasnost samo malo ranije. Nije se micala, ali je u glavi strelovito odvagivala mogućnosti te i dalje procjenjivala bi li mogla preskočiti čamac kako bi se zaklonila. Ali njeni protivnici, tko god bili, očito su bili prilično vješti ako su joj se prikrali tako bešumno, a nije znala koliko ih ima niti gdje se sve nalaze pa bi takav skok bio prilično riskantan.

"Uspravi se i udalji dva koraka od čamca. Potom odloži mač na tlo. Polako."

U redu, prvu rundu sam izgubila. Uspravila se, otkopčala pojas koji je pridržavao korice njenoga mača i spustila ga na tlo.

"Sada skini plašt", stiglo je novo naređenje. Ljutito stisnuvši usne, poslušala je. "Jaknu također, kao i opasač s bodežima", dodao je glas. "I sjeti se, bez naglih pokreta."

Učinila je kako joj je bilo naređeno, s čežnjom bacajući poglede prema svojoj jakni u čijem je lijevom rukavu s unutarnje strane bio skriven još jedan nož. Tada je čula tihe korake iza sebe. Trenutak kasnije osjetila je vrh mača kako joj pritišće leđa, a jedna ruka ju je hitro i stručno pretražila.

"Sve čisto", rekao je novi glas.

"U redu, sada se okreni", rekao je prvi glas.

Ellin se polako okrenula i našla oči u oči s četvoricom muškaraca. Dvojica, široko razmaknuti tako da mogu pokriti bilo koju stranu u koju bi htjela bježati, držali su lukove uperene u nju, dok je treći držao mač. Vjerojatno onaj koji me pretražio. Četvrti, onaj koji je stajao u sredini, nije držao nikakvo oružje u rukama, ali njegovo držanje ga je nedvojbeno označilo kao vođu ove patrole.

Njihova lica jasno su odavala iznenađenje. Ellin se u trenu upitala koliko su vilenjaka vidjeli do sada. Ili još bolje, koliko vilenjakinja. Pa još k tome naoružanih i odjevenih poput graničara. Još će pomisliti da sam nekakva prikaza koju je poslao Neprijatelj da ih začara.

Zapovjednik se pribrao u hipu; čuđenje je bilo izbrisano s njegova lica, a zamijenio ga je oprez. Iako je sada bila razoružana i bezopasna, dvojica strijelaca jedva da su popustili svoj napeti stav i tek su malčice spustili lukove, ostavši spremni reagirati u djeliću sekunde ako bude potrebno. No ona više nije razmišljala o opasnosti i njihovom oružju, već je samo zurila u njihove uniforme. Sva četvorica imala su tamnozelene plašteve ispod kojih su nosili kožne oklope. Na njima je bilo ucrtano gondorsko stablo, te oko njega zvjezdice i kruna. Vođa patrole, kao i jedan od dvojice strijelaca, vanjštinom su čak nalikovali Boromiru i Aragornu – njihova tamna kosa i sive oči svjedočile su o njihovu numenorejskom podrijetlu. Dopustila si je blagi uzdah olakšanja. Bili su to Gondorci, a ne orci ili istočnjaci u Sauronovoj službi. Ipak se nije sasvim opustila, jer mogućnost varke ili prikaze je mogla vrijediti i u suprotnome smjeru.

"Vi ste gondorski vojnici?" upitala je tiho.

"Tko si ti?" upitao je zapovjednik, zanemarivši njezino pitanje. Bio je visok i prodornog pogleda. Procijenila je da je u kasnim četrdesetima ili ranim pedesetima, iako je Dunedainima to ponekad bilo teško odrediti. "I drži ruke u zraku", podsjetio ju je.

"Ja sam Ellin, kći Laerona i Nernel. Ona je sestra Elronda, gospodara Rivendella."

"Što radiš ovdje? Kako si se zatekla tu?" nastavio je s pitanjima, mirno ali i sumnjičavo. Ellin mu je u očima pročitala da joj ne vjeruje baš previše.

A koliko je ona mogla vjerovati njima? Postavljala je sama sebi ista pitanja koja je sebi vjerojatno postavljao i on. Radi li se o varci Neprijatelja? Je li moguće da su to možda ljudi s istoka u Sauronovoj službi, koji pod krinkom gondorskih uniformi čine zlodjela na ovome području? Ipak, to joj se nije činilo naročito vjerojatno – jer nije bilo dovoljno samo obući gondorsku uniformu da bi netko mogao proći za Gondorca. Osim samoga izgleda koji je odmah prepoznala kao numenorejski, drugi važan detalj bio je njihov govor. Nije bio grub ni neobičan i nije imao strani prizvuk, već su zajednički jezik govorili istim akcentom kao i Boromir te je zaključila da se najvjerojatnije radilo o Gondorcima.

"Pa... to je duga priča." O Eru, kako ovo glupo zvuči. Ali bila je istina. A osim toga, zaključila je da bi se odugovlačenje moglo pokazati prilično važnim. Iako je zbog njihova izgleda i govora bila sklona povjerovati da su pred njom zaista Gondorci i nije mislila da bi ih istočnjaci mogli toliko dobro glumiti, nije isključivala mogućnost neke Sauronove opsjene. Boromir će se kad-tad vratiti, i čut će njihove glasove i prije nego što uđe u sam logor. Ako se prikrade i promotri ih, te ih prepozna kao pravu gondorsku vojsku, utoliko bolje; ako bude zaključio da se pak radi o neprijateljima, barem će moći ostati skriven. I tako je odlučila zavlačiti s pričom.

"Prije otprilike dva mjeseca u Rivendellu je održano vijećanje koje je vodio Elrond, gospodar toga grada. Bili su prisutni vilenjaci iz Rivendella i Mrkodola, patuljci iz Erebora, polutani iz Shirea, kao i vaš namjesnik, Boromir." Zastala je i usput pozorno motrila čovjeka pred sobom. U očima mu je zapazila tek neznatnu iskricu promjene – možda trenutak prisjećanja na Boromirov odlazak iz Gondora prema sjeveru. No odmah potom izraz mu je opet postao potpuno neutralan i nečitljiv. "Razgovaralo se o prijetnji koju Sauron predstavlja za čitavo Međuzemlje. A potom smo krenuli na put iz Rivendella sa zadatkom da pridonesemo uništenju Saurona. Bilo nas je deset, a vodio nas je Gandalf. Vjerujem da ga vi možda poznajete pod imenom Mithrandir?" Pogledala ga je upitno i kao odgovor dobila samo kratko kimanje glavom. "U Družini je osim mene bio još jedan vilenjak, zatim jedan patuljak, četiri polutana i dva čovjeka od kojih je jedan bio vaš namjesnik. Potom..."

"Vrlo zanimljivo", prekinuo ju je on podignuvši obrve. Čak se lagano nasmijao, ali taj je smiješak u sebi sadržavao porugu. "Čarobnjak, vilenjaci, patuljci, ljudi, i povrh svega polutani, koji putuju zajedno. I ta mala neobična družina od deset članova bi trebala uništiti Saurona?" Izraz lica mu je bio podsmješljiv, a Ellin je primijetila da i ostali graničari izgledaju zabavljeno. "I mi bismo sada u to trebali povjerovati?"

Ellin nije imala problema sagledati stvari njegovim očima; bilo kome tko bi slušao ovu njezinu priču a nije bio upućen u detalje, zvučala bi kao bajka za malu djecu. Blago rečeno.

"Znam da zvuči čudno", rekla je, nastavljajući odugovlačiti. "Jasno mi je da vam možda izgleda kao izmišljanje i znam da možete pomisliti da sam neprijateljski špijun, ali sve što sam vam rekla je istina." Zagledala se u zapovjednikove oči, i nekoliko trenutaka su se proučavali. Nije bila sasvim sigurna što on vidi u njenima; ona je pak mogla uočiti njegov krajnji oprez, što je nije ni najmanje iznenađivalo.

"Ovdje smo zatekli samo tebe", rekao je on potom. "Gdje je ostatak te družine?"

"Putovali smo iz Rivendella prema jugu. Mithrandir je pao u Moriji", odgovorila je tiho. "To je bio veliki gubitak za nas iz Družine... i ne samo za nas." Tužno je uzdahnula, a onda polako spustila ruke. Dvojica su strijelaca istoga trena ponovno podigli lukove prema njoj. "Ma hajde, pa što vam mogu učiniti?" upitala je slegnuvši ramenima. "I prije nego što bih uopće ispružila ruku prema oružju, pogodili biste me obojica. U prednosti ste, ne mogu vam ništa. A osim toga, i ne želim. Na istoj smo strani."

Vođa ju je promatrao neko vrijeme, a onda polako kimnuo glavom. "Nastavi pričati. Gdje su ostali?"

"Razdvojili smo se nakon Amon Hena. Tamo su nas napali uruci i zarobili polutane iz naše Družine. Ostali su krenuli u potjeru za njima." Nije imala namjeru reći ništa o Frodovoj zadaći niti spominjati da je dio Družine krenuo u Mordor.

"Gdje je naš namjesnik? I tko je još ovdje s tobom?"

Ellin se na trenutak upitala kako je znao da nije sama, no odmah je shvatila da je i prije akcije sigurno dobro proučio logor i u njemu primijetio dvije vreće za spavanje, kao i dva ruksaka. Ako je bio iskusan vojnik – a nije bilo ni najmanje sumnje u to – nije niti bilo za očekivati da bi mu promakli takvi detalji.

"Boromir je bio među onima koji su krenuli u misiju spašavanja naših zarobljenih prijatelja", slagala je ne trepnuvši. Sigurno je sigurno. Nije imala namjeru odati im njegov položaj. "A sa mnom je drugi vilenjak iz naše Družine. Otišao je u izviđanje okoline nakon što smo se zaustavili."

Pronicave sive oči, stisnute u razmišljanju, još su je neko vrijeme proučavale i pitala se je li prozreo njezinu laž. Ipak, nadala se da nije; pazila je na govor tijela i držala se opušteno – koliko je već bilo moguće izgledati opušteno u tim okolnostima – i nastojala je da joj glas zvuči uvjerljivo.

"A zašto ste vas dvoje tu, umjesto da ste i vi krenuli spašavati prijatelje?" upitao je zapovjednik.

"Moj suputnik je bio lakše ozlijeđen u onoj borbi na Amon Henu. Ništa to bilo ozbiljno, i nakon ovih nekoliko dana je već dobro, ali ranjenik nikako ne može ići u potjeru", odgovorila je Ellin. No dobro, barem ovo ne lažem. "Ja sam izlječitelj pa također nisam krenula u potjeru, već sam ostala s njim."

"A kamo sada idete i s kojim ciljem?" upitao je.

Ellin je razmišljala unaprijed jer ovo je pitanje bilo očekivano. I sama bi ga postavila te je zato imala spreman odgovor.

"Budući da nismo mogli ići u potjeru, nastavili smo rijekom prema Minas Tirithu kao glasnici. Brat vašega namjesnika, Faramir, sigurno jako brine za Boromira i želi znati što je s njime, a mi mu možemo prenijeti da je dobro i da će uskoro stići u Gondor, čim naši prijatelji budu oslobođeni", rekla je i kimnula.

Vođa patrole je, kako se činilo, razmišljao o njenim riječima, i cijelo vrijeme nije skidao pogled s nje. Njegov je stav zračio iskustvom i bila je sigurna da ga nije lako zavarati. Ipak, veći dio njezine priče bio je istinit i nadala se da je nije odbacio unaprijed, ma koliko čudno njezine riječi zvučale.

"Dakle, šarena skupina od samo deset članova kreće na vrlo dalek put kako bi pridonijela borbi protiv Saurona", rekao je naposljetku čovjek, usana rastegnutih u blagi smiješak. Ali Ellin nije bila zavarana svilenim tonom i znala je da i dalje nema povjerenja u nju, a ovaj se uvod usprkos mekom glasu doimao prilično prijeteće. "Kada bih ovdje vidio vojsku od pedeset tisuća ljudi koju predvodite prema Mordoru, možda bih ti i povjerovao da doista možete pridonijeti Sauronovom uništenju. Ali vas deset?" Naglasio je posljednju riječ, zamišljeno vrteći glavom. "No dobro, recimo da je istina sve što si mi ispričala; iako zvuči nevjerojatno, nije nemoguće. Na kraju krajeva, svi znamo da je naš namjesnik otišao u Rivendell, i priča o njegovu povratku zajedno s još nekoliko suputnika koje je upoznao tamo mogla bi biti istinita. Ali reci mi, što je samo deset osoba moglo očekivati da će postići? Zanima me, koji vam je bio pravi cilj? " upitao je izravno. Glas mu je i dalje bio mek, ali oči su mu bile tvrde poput čelika.

Ellin je pretpostavljala da je shvatio da mu je nešto prešućivala; pročitala mu je to u pogledu. S obzirom na njegove godine i iskustvo koje je išlo uz njih, nije je iznenadila njegova pronicljivost. Ako ovo nije varka neprijatelja i ako su ovo doista gondorski vojnici, ovo bi bio pravi trenutak da se vratiš, Boromire, i izvučeš me iz ove situacije.

Njega, međutim, nije bilo i nije joj preostalo drugo nego i dalje igrati igru odugovlačenja.

"Istina, nema nas mnogo, ali ionako se borimo protiv svih Sauronovih slugu i na sjeveru, pa zašto ne bismo i u Gondoru? Doista smo se samo željeli priključiti vašem namjesniku i vašoj borbi", odgovorila je, uzvrativši mu pogled.

"Doista? Zar i polutani? Što bi pak oni mogli učiniti?" upitao je, uz priličnu dozu nepovjerenja u glasu.

Očekivala je da će upitati nešto slično; čovjek nije bio glup. Ali iako se dio njenoga uma već neko vrijeme bavio tim problemom dok su razgovarali i pokušavao smisliti što će reći ako dođe do ovoga, za ova pitanja ipak nije uspjela na brzinu smisliti uvjerljivu laž.

"Ponekad je želja srca važnija od stasa", odgovorila je naposljetku, istodobno se pripremivši na ono što je znala da će uslijediti. Pogledi su im se ukrižali poput mačeva i vidjela je kako se u sivim očima, toliko sličnima Boromirovim ili Aragornovim, nakupljaju olujni oblaci i sijevaju munje – upereni prema njoj.

"Žao mi je, ali dokle god ne nađemo dokaze da je tvoja priča istinita, moram biti oprezan", rekao je vođa, no glas mu je sada otvrdnuo i nije ostavljao dojam žaljenja. "Okreni se i prekriži ruke iza leđa."

Ellin je samo djelić sekunde razmatrala situaciju, ali nije mogla učiniti baš ništa. Dvojica strijelaca bi je pokosila već pri prvom koraku. Poraženo je uzdahnula i učinila kako joj je bilo rečeno. U idućem trenutku osjetila je kako joj se konop zasijeca oko zglavaka – ne toliko divljački grubo i čvrsto da joj potpuno prekine cirkulaciju, ali dovoljno da ne može micati šake niti se osloboditi.

"Borlase, ti i ja idemo potražiti tragove toga tajanstvenog suputnika, a vas dvojica sprovedite zarobljenicu do našega logora i izvijestite zapovjednika", začula je Ellin tihe naredbe iza svojih leđa.

"Ali naše stvari..." prosvjedovala je trenutak prije nego što će je povesti prema njihovoj bazi, i pokazala glavom prema čamcu i ruksacima. "Sve mi je unutra, a pogotovo mi je dragocjen moj pribor za liječenje."

Činilo se da je vođa patrole na tren razmislio o njezinim riječima, a onda je odmahnuo glavom.

"Nećemo sada gubiti vrijeme na to", rekao je. "Sve ti je prilično dobro skriveno. Ako se pokaže da je tvoja priča istinita i da ti i tvoj suputnik imate dobre namjere, vratit ćeš se po svoju prtljagu."

I tako joj nije preostalo drugo no slijediti graničare koji su je zarobili. Jedan je hodao ispred nje, a drugi je bio iza njezinih leđa i nije ni najmanje sumnjala da je vrlo pozorno motrio svaki njezin korak. Hodajući kroz šumu, razmislila je o situaciji. Ako se radilo o pravim gondorskim vojnicima, zacijelo će se sve prilično brzo riješiti na povoljan način. A ako se ipak radilo o nekoj varci i prerušenim istočnjacima... U tome slučaju, imam problem.

-x-x-x-

Pa eto, dragi čitatelji, eto nas otprilike na polovici ovoga putovanja... :) Stvarno bi me razveselio još poneki komentar! :) I usput ću iskoristiti priliku da još jednom zahvalim Lovely Elanor na redovnom feedbacku *hugs*