Napomena:

Primijetit ćete da je opis prvoga kruga Minas Tiritha nešto drukčiji nego u knjizi i filmu (no dobro, cijela priča je drukčija jer je ovo AU *lol*). Prvenstveno se radi o obrambenoj taktici. Ok, Tolkien je bio lingvist i nije imao pojma o vojnim tehnikama; Jackson je filmski režiser i, premda je možda upućen u vojne stvari, radio je filmski spektakl a ne realnu opsadu.

U stvarnosti, niti jedna utvrda/grad jednostavno ne smije pasti za jednu noć, kao što je to slučaj s prvim krugom Minas Tiritha u knjizi i filmu. Znači, kod mene možete očekivati bolju obrambenu taktiku i dužu opsadu. ;) Ionako u mojoj varijanti Družina boravi kraće u Lothlorienu nego u knjizi. Datum polaska iz Rivendella i datum uništenja Prstena su i kod mene isti kao u knjizi, pa sam rastegnula priču prije (Boromirovo ranjavanje i boravak u spilji) i poslije Lothloriena (duža opsada) da uskladim taj "manjak" dana.

-x-x-x-

Sljedećega su dana put nastavili znatno kasnije nego što su prvotno planirali jer su ujutro iz Henneth Annuna stigle vijesti o novim sukobima s orcima. Boromir se stoga još zadržao u razgovorima s glasnicima i sa zapovjednikom utvrde, te su zajedno radili na novim planovima za obranu i pregrupiranje snaga. Uporište u Henneth Annunu još uvijek je odolijevalo, a graničari su davali sve od sebe da zadrže taj istureni položaj protiv sve jačih napada orka. Bili su dopremljeni i novi ranjenici pa je Ellin jutro i prijepodne provela kao i prethodni dan – pomažući izlječiteljima u bolnici. Kada su napokon izjahali već je bilo prošlo podne.

Našavši se izvan tvrđave, Ellin je odmah ugledala Amon Din; uzdizao se iz ravnice daleko na jugoistoku, a još dalje iza njega pružali su se drugi vrhunci Bijeloga gorja. Iako nije mogla vidjeti detalje, njezine vilenjačke oči razabrale su čak i malu svijetlu točku za koju joj je Boromir rekao da se radi o kamenoj građevini na vrhu planine koja je služila kao signalni svjetionik. Na pojedinim mjestima gdje je šuma na planini bila rjeđa mogla se uočiti svijetla linija kako vijuga prema vrhu – bila je to šumska cesta koja je služila za dostavu.

Boromir i Ellin dobili su novu pratnju od nekoliko vojnika i svi su zajedno krenuli prema jugu. Otok, tvrđave i polja ostali su iza njih i našli su se na otvorenoj travnatoj ravnici. Glavna cesta koja je vodila kroz Anorien prema Minas Tirithu i opisivala široki lûk oko završetka Bijeloga gorja nalazila se nešto zapadnije od njih. Da su krenuli za Minas Tirith, zaputili bi se od Cair Androsa prema jugozapadu i nakon nekog vremena bi izbili na nju. Međutim, Boromir je odlučio najprije otići u Osgiliath i obići položaje gondorske vojske oko toga grada; stoga su jahali u ravnoj crti prema jugu, paralelno s Anduinom. Ipak, s obzirom da su krenuli tek sredinom dana, nije bilo naročito izgledno da će do večeri stići do svoga cilja.

Oko tri sata nakon podneva su se nakratko zaustavili radi užine, te potom nastavili dalje. Ravnica i kilometri promicali su ispod kopita njihovih konja. Kako su napredovali, Ellin je u nekom trenutku puta na jugozapadu ugledala tanku bijelu prugu kako vodi prema jugu i zaključila da je to glavna anorienska cesta; mogla je biti nekih petnaest kilometara daleko od njih, kako je procijenila. Za tamno smeđe-zeleno more koje se pružalo na jug i zapad od ceste zaključila je da se radi o nekoj gustoj šumi, a kada je upitala o tome, Boromir joj je rekao da je zovu šuma Druadan. Još dalje na jugu uzdizalo se Bijelo gorje, i to su bili njegovi završni istočni vrhovi i obronci; na zapadu se pak taj dugi planinski lanac pružao još i dalje od Isengarda. Sada je posve jasno vidjela vrh Amon Dina i svjetionik na njemu.

Istočno od njih tekao je Anduin – sada vrlo širok i dubok. A pogled još dalje prema istoku je budio nelagodu; iako je Ephel Duath bio više od četrdeset kilometara daleko, taj dugi planinski masiv iznad kojega su plovili tamni oblaci samim je izgledom izazivao jezu. Obronci planina bili su crni – poput duše gospodara Mordora, pomislila je Ellin – a nazubljeni vrhovi su podsjećali na šiljke koji omeđuju neku divovsku zlokobnu utvrdu. Sa zapada su na gorje padale sunčeve zrake, ali nisu planinama uspijevale dati niti sjaj niti boju – obronci su bili sumorno crni kao da gutaju čak i samu svjetlost. U jednome se trenutku Boromir zaustavio, a odmah za njim i ona i vojnici u njihovoj pratnji, pa se zagledao u te daleke prijeteće planine. Promatrao ih je nekoliko trenutaka, a Ellin je mogla samo nagađati koje mu se sve misli kovitlaju glavom. Najzad je stisnuo oči.

"Moćan si, ali nisi još pobijedio", promrmljao je tiho. Ellin je bilo jasno da zapravo razmišlja na glas. Potom su ponovno podboli konje i nastavili put, a ona je pogledom obuhvatila daleke ravnice južno od njih.

Znala je da njezini suputnici još ne mogu ništa vidjeti, ali sasvim daleko, gotovo na samome horizontu, ona je razabrala njihov cilj. Sićušna tamnosiva mrlja u nešto svjetlijoj okolini smještena na Anduinu, od koje je jedna tanka, jedva vidljiva linija vodila prema istoku a druga prema zapadu morao je biti Osgiliath. Bacivši kratki pogled prema suncu koje je sada već bilo sasvim blizu vrhova Bijeloga gorja, te opet prema gradu u daljini, bilo je sasvim jasno da neće stići do njega za danjega svjetla; činilo se da će ipak morati napraviti logor i prenoćiti na otvorenom. Tako blizu, a ipak još uvijek predaleko... pretpostavila je da Boromir neće biti naročito sretan zbog toga; ipak, trebalo bi još podosta sati putovati po mraku, a noćno jahanje je bilo opasno – konji bi se mogli spotaknuti i pasti, što bi bilo pogibeljno i za jahača. Ma koliko silno želio što prije stići u Osgiliath, vjerovala je da će ipak postupiti razumno i ne upuštati se u nepotreban rizik.

Istočno od Osgiliatha, na ravnici između Anduina i Ephel Duatha, zamijetila je crnu mrlju i pretpostavila je da se radi o taborima orka koji su napadali grad. A onda je pogledom slijedila onu tanku bijelu crtu koja je od Osgiliatha vodila prema zapadu i planini Mindolluin. I tada ga je prvi put ugledala.

Naravno, s te udaljenosti čak ni njezine vilenjačke oči nisu mogle razabrati niti jedan detalj grada – niti njegove poznate zidine, niti središnju stijenu, ili pak veliku kulu na vrhu, u zadnjemu krugu. Ali bijela točka koja se isticala među sivim obroncima mogao je biti jedino Minas Tirith. Boromirov grad. Grad koji je vidjela u snovima – koji bi možda mogao postati poseban i za nju.

Usporila je ne skidajući pogled s te daleke svijetle točke, a onda se i zaustavila. Opčinjeno je zurila u daljinu, a na licu joj je lebdio sasvim lagani osmijeh. Boromir, koji je bio jahao usporedo s njom, primijetio je da je stala te se vratio do nje.

"Što je? Što si ugledala?" upitao je kada je njegov konj stao uz njezinog.

"Minas Tirith", odgovorila je Ellin, pogleda još uvijek uperenog prema podnožju Mindolluina i bijeloj točkici koja se tamo nalazila.

"Minas Tirith?" ponovio je Boromir te se i sam zagledao u tom pravcu, ali odmah je zatresao glavom i opet se okrenuo prema njoj. "Ne vidim baš ništa, još smo jako daleko. Znam da vi vidite bolje, ali zar možeš vidjeti čak i s ove daljine...?"

"Da, mogu", kimnula je. Osmjehnula mu se, pa opet pogledala prema jugu. "Istina je, jako smo daleko, i ne mogu vidjeti baš nikakav detalj. I Osgiliath i Minas Tirith su mi s ove udaljenosti samo sićušne točkice, ali ipak ih vidim. Tvoj grad je tu pred nama, i sutra ćeš biti kod kuće."

Njezin je osmijeh postao širi, ali za razliku od nje Boromir se namrštio, gledajući sunce koje je upravo zalazilo i procjenjujući njihov položaj u odnosu na Bijelo gorje i Mindolluin.

"Volio bih da smo stigli danas", rekao je tiho, s prizvukom tuge u glasu. "Ali za jedan sat će biti mrak, a mi ćemo još uvijek biti predaleko."

"Znam", rekla je Ellin suosjećajno i uhvatila ga za ruku. "Ali nadam se da si ipak sretan što si poslije toliko mnogo vremena napokon nadomak svoga doma. Nakon svih tih mjeseci, što je još jedan dan?"

"Sretan sam, naravno", kimnuo je Boromir te se najzad i on osmjehnuo. Promatrali su se nekoliko trenutaka, a onda se prignuo i ovlaš je poljubio u obraz. "Sutra", rekao je zaneseno, a sive oči su mu zasjale. "Sutra stižemo, i bit će to poseban dan."

"Sigurna sam da hoće", odvratila je Ellin, široko se smiješeći.

Potom su krenuli dalje, ali dolazak noći im nije dozvolio da jašu još dugo. Uskoro su se ulogorili, nakon večere još malo razgovarali, te najzad legli na spavanje. Ellin je neko vrijeme promatrala zvijezde, osobito one na južnom dijelu neba koje iz Rivendella nije nikada mogla vidjeti. Tik iznad južnoga horizonta plovila je sjajna bijela zvijezda, tek nešto slabija od blistavoga modrog Helluina. Pomislila je kako zasigurno uz tako lijepu zvijezdu moraju biti vezane mnoge priče, te kako obavezno u arhivima Minas Tiritha mora potražiti njihove zvjezdane karte i zapise o južnim zviježđima.

Ustali su s prvom svjetlošću zore. Poslije doručka su se spremili za nastavak puta i uzjahali. Kao i prethodnoga dana, putovali su direktno na jug jašući usporedo s Anduinom. Ellin je mnogo promatrala okolinu i daleke planine. Boromiru i vojnicima u njihovoj pratnji ovo je bila svakodnevnica – okoliš u kojem su odrasli i živjeli – ali njoj je bilo sve novo i sa zanimanjem je proučavala široku moćnu rijeku te visoke vrhove i obronke Bijeloga gorja. Kako su napredovali i kako su planine promicale pokraj njih, iznenadilo ju je koliko su Mindolluin i još neki okolni vrhunci visoki te kako im se padine strmo spuštaju prema ravnici – nisu se blago izravnavali, već kao da su bili okomito odsječeni.

Otprilike jedan sat nakon polaska Boromir je odjednom stao. Ellin nije morala ništa upitati; riječi nisu bile potrebne, sve je govorio izraz njegova lica. Sjaj u očima zagledanima u daljinu i široki osmijeh jasno su govorili da je tada i on napokon ugledao svoj grad. Njoj, pak, s trenutne pozicije grad više nije bio točkica nego trokut na kojem je već razabirala horizontalne linije te zaključila da vidi velike zidine koje opasuju pojedine razine grada.

"Vidim neku tanku liniju koja okružuje prilično veliko područje oko Minas Tiritha. Rekla bih da se u širinu pruža gotovo do Osgiliatha. Što je to?" upitala je.

Boromir je još nekoliko trenutaka zaneseno gledao prema Minas Tirithu, a onda se prenuo i obratio pažnju na nju.

"To je Rammas Echor – veliki obrambeni zid koji omeđuje Pelennorska polja", odgovorio je. "I da, to je područje doista veliko, baš kao što kažeš. Zid je izgrađen manje-više u obliku kružnice, a promjer je oko dvadeset kilometara. Ta polja su oduvijek bile žitnice koje su hranile Minas Tirith, kao i nekada Osgiliath dok još nije bio napušten."

"Je li zid podignut u davna vremena zbog obrane? Još u doba kada je Osgiliath napušten?"

"Ne, on je zapravo sagrađen prilično nedavno", odgovorio je. "Rammas Echor je dao sagraditi moj otac odmah na početku svoje vladavine, prije gotovo trideset i pet godina. Budući da je vrlo velik, gradnja je potrajala petnaestak godina."

"Razumijem", kimnula je, te se zagledala malo bolje u daleki grad na Anduinu. "Sada razaznajem i zapadni i istočni dio Osgiliatha. On je već dugo napušten, zar ne?"

"Tako je", potvrdio je Boromir. "Nakon što je sredinom Trećega doba velika kuga poharala veliki dio Međuzemlja, ono malo preživjelih se povuklo u Minas Tirith. Od toga se Gondor nikada nije oporavio i tada je zapravo prestao nadzirati Mordor. Neko vrijeme poslije te velike epidemije nazguli su osvojili Minas Ithil."

"Dakle, Osgiliath vam služi samo kao vojna baza?"

"Da", kimnuo je. "Tamo smo se utvrdili i čuvamo prilaze Pelennorskim poljima i Minas Tirithu."

"Voljela bih da sam ga mogla vidjeti u punome sjaju", rekla je Ellin. "Čitala sam o njemu i vidjela neke stare slike u Elrondovoj biblioteci, ali najljepši opis koji sam ikada čula bio je ona tvoja priča kada si nam jednom govorio o njemu." Potom se osmjehnula. "No dobro, krenimo dalje, sigurno si nestrpljiv."

Potom su nastavili put. Kako su napredovali, Ellin nije skidala pogled s gradova pred njima, promatrajući čas jednog, čas drugog. I kako su dolazili bliže, tako ju je sve više rastuživala zlosretna sudbina Osgiliatha. Grad je ležao u ruševinama: na mjestima nekadašnjih kuća uzdizali su se samo goli kameni zidovi – mnogi napola ili gotovo do tla srušeni. Poneki prozor zijevao je poput prazne, beživotne očne duplje. Neki su ostaci bili nagorjeli i posve crni. Kamenje i krš bili su razbacani svugdje unaokolo. Mostovi su bili srušeni, i tek je pokoja ruševna arkada svjedočila o njihovu nekadašnjem postojanju. U središtu grada samo je jedan zid, jedva malo viši od drugih ali jednako ruševan, stajao na mjestu nekad veličanstvene Zvjezdane kupole. Nije bilo boja, sve je bilo sivo i crno. Gledajući taj mrtvi grad, steglo ju je u grlu, a oči su joj se zamaglile.

Ali koliko god joj je srce bilo nesretno zbog Osgiliatha, istovremeno je bilo i očarano pri pogledu na Minas Tirith. Grad se smjestio na brežuljku ispod planine, a brežuljak je s njom bio spojen malim hrptom. Bijele zidine su blistale na jutarnjem suncu, a mnogo je zelenila raslo među bijelim kućama. Uska plosnata stijena koja je dijelila grad na dva dijela uzdizala se od podnožja pa sve do posljednjega kruga grada, a na samome vrhu Ellin je ugledala visoku kulu. S istoka ju je obasjavalo sunce i činilo se kao da je od srebra. Zurila je u grad širom otvorenih očiju, očarana. Vilenjački gradovi često su bili sagrađeni tako da se uklope u prirodu koja ih okružuje i nosili su u sebi ljepotu koja je potjecala baš od te povezanosti s prirodom. Minas Tirith je bio grad kamena, ali nije zbog toga bio ništa manje lijep. Jedva je čekala naći se u njemu, proučiti svaku pojedinu razinu – njegove ulice, kuće, parkove i palače.

Uskoro, rekla je samoj sebi. Bili su već nadomak Osgiliatha; znala je da će se neko vrijeme zadržati u njemu, ali očekivala je da će do večeri biti u Minas Tirithu i unaprijed se radovala tome trenutku. Uskoro.

-x-x-x-

Osgiliath. Nekoć dragulj našega kraljevstva. A sada...

Prošlo je skoro šest mjeseci otkako je napustio Gondor i u trenutku dok su ulazili u grad Boromir je prvo primijetio nova razaranja – razrušene mostove koji su ranije bili čitavi, zidine koje su sada ležale u prašini, a koje su još stajale kada je posljednji put bio tu. Novi ožiljci na gradu, koji su zapravo značili i nove teške borbe i brojne žrtve, odmah su se urezali i na njegovu dušu.

Ali onda su ih okružili brojni vojnici, veselo pozdravljajući i kličući njegovo ime, te je potisnuo tugu i usmjerio misli na ono pozitivno: bio je napokon kod kuće i okružen svojima. Pogled na njegov Minas Tirith mu je obodrio duh, a znao je da će se ubrzo – za najviše nekoliko sati – susresti i s Faramirom. Svaki njegov djelić je pjevao, smijao se, treperio. Poželio je skakati od veselja poput malog djeteta; htio je glasno klicati i slaviti. I tada je sa širokim osmijehom na licu i radosnoga srca sjahao i umiješao se među ljude. Pozdravljao se sa svima oko sebe, stegnuo brojne ruke, izmijenio zagrljaje s mnogim ljudima. Gledao je oko sebe, upijao svaki detalj, promatrao bijeli grad podno Mindolluina. Kod kuće sam. Pomisao je pomalo počela sjedati na svoje mjesto, polako je počeo shvaćati da je doista stigao. Konačno nije više morao brinuti o tome što se događa u njegovom odsustvu; sada je napokon bio tu, sada će i sam biti među braniteljima grada, i opet se boriti za svoj grad i zemlju koju je volio. Sada je sve bilo dobro.

Da, sve je sjelo na svoje mjesto. Bio je doma, uskoro će sresti brata, a i Ellin je bila uz njega. Zastao je i osvrnuo se, tražeći lik vilenjakinje koja mu je toliko značila. Masa ga je malo ponijela, ali nije se mnogo udaljio od nje. Uhvatio je njezin pogled i nekoliko trenutaka su bili sami na svijetu: pomislio je kako bi do kraja života mogao gledati u te duboke zelene oči. Tada se prenuo i kroz gužvu krenuo prema njoj. Znao je kako se osjećala – upravo kao što se i on osjećao prvoga dana u Rivendellu. Bila je ovdje stranac i posve sama. Naravno, znao je i da neće moći stalno biti zajedno u danima koji su bili pred njima, ali namjeravao joj je olakšati koliko god je mogao. Ponovno je uzjahao i doveo konja uz bok njezinoga, te joj stisnuo ruku.

"Sada kada sam tek stigao bit ću malo u gužvi, baš kao što sam bio i na Cair Androsu", rekao joj je sasvim tiho, tako da ga nitko oko njih nije čuo. "I sigurno ću u narednim danima biti zauzet i pripremama za obranu. Ali bit će i trenutaka samo za nas dvoje, obećavam."

"Sve razumijem, ne brini", odvratila je Ellin i kimnula. "Samo ti obavi ovdje sve što je potrebno."

"Hvala ti", rekao joj je najnježnije što je mogao, na čas izgubljen u njenim očima, a onda se opet vratio u stvarnost. "Pa, kad smo već kod toga što je potrebno, moram saznati novosti. Idemo do kupole." Lagano je pokazao glavom u pravcu nekadašnje Zvjezdane kupole. "Naravno, sama građevina već odavno više ne postoji. Ali mjesto i dalje zovemo 'kupola', a unutar onih njezinih zidova koji su još preostali je smješteno zapovjedništvo Osgiliatha. Očekujem da ću tamo pronaći ponekog časnika vojske i dobiti prve izvještaje."

Krenuli su u tom pravcu, no i dalje su bili okruženi mnoštvom pa su morali jahati vrlo polako; njihovi konji su išli sasvim sporim hodom. Još vojnika je pristizalo sa svih strana, a kako su polako prolazili, nastojao je svima koji su mu bili blizu pružiti ruku i dobaciti pozdrav i osmijeh. Nije mu to bio teret – druženje s njegovim ljudima nije mu nikada bio teret. Njegovi ljudi. Oduvijek je na neki način svih njih smatrao svojom braćom, a sada kada je ponovno bio među njima veselje mu je ispunjavalo srce. Tu i tamo bi u gomili ugledao poznato lice – ljude s kojima je živio, dijelio i mirne i pogibeljne trenutke, borio se rame uz rame s njima. "Opet sam tu s vama", poručivao je svima.

Malo pomalo su napredovali kroz grad, stalno okruženi vojnicima koji su ga pozdravljali, a kada su se već našli blizu kupole primijetio je kako se još jedna velika grupa ljudi kreće prema njima. A samo trenutak kasnije shvatio je tko je bio čovjek koji im se nalazio na čelu i krupnim koracima grabio prema njima.

Faramir.

Boromir je skočio s konja i potrčao prema njemu. Ljudi su se razmicali kako bi mu napravili mjesta i požurio je naprijed, a i njegov je brat tada ubrzao korak. Dok su hitali jedan prema drugome upijao je svaki detalj bratove pojave, a srce mu je pjevalo od radosti. Napokon! I tada su prešli udaljenost koja ih je dijelila i stegnuo je brata u čvrsti zagrljaj, baš kao i Faramir njega. Toliko je brinuo u svim proteklim mjesecima, toliko se plašio da će mu se nešto dogoditi. Faramir je bio njegov mali braco – čak i kada je posve odrastao – i uvijek je bio najvažnija osoba u njegovu životu, onaj kojega je najviše volio i za koga je najviše strepio.

Njihov zagrljaj je potrajao; nije to bio samo običan iskaz bratske ljubavi, bio je to i trenutak u kojem su se njihove brige napokon raspršile. I jedan i drugi su kroz taj čvrsti stisak oslobodili sve svoje strahove koji su ih progonili mjesecima te dopustili emocijama da isplivaju na površinu. Sada su najzad opet bili ujedinjeni. Grleći brata, Boromir je osjetio stezanje u grlu, ali istovremeno ga je opet ponijela euforija sreće i široko se nasmiješio. Osjećao se fantastično. Tada su se napokon razdvojili, ali zadržao je ruke na Faramirovim ramenima, i dalje se smiješeći od uha do uha.

"Konačno!" uskliknuo je veselo i zagledao se u brata. Njegovo plemenito, pravilno lice izgledalo je isto kao i uvijek i sada je bilo vedro i nasmiješeno, ali bore na njegovu čelu kao da su bile malo dublje, a doimao se i malčice mršaviji. Protekli mjeseci sigurno su mu bili teški i Boromir je poželio da je mogao biti na svim mjestima istovremeno: i na putovanju s Družinom – što mu je donijelo neprocjenjiva nova saznanja, i u Gondoru kako bi Faramiru bilo lakše. "Kako si mi, brate? Otkada si ovdje? Nisam bio siguran hoću li te zateći tu ili u Minas Tirithu."

"I bio sam tamo posljednja dva dana zbog provođenja nekih planova za obranu grada, ali jučer je stigao glasnik s vijestima o tvome povratku. Pretpostavio sam da ćeš najprije doći u Osgiliath pa sam jutros došao ovdje kako bih te pričekao. I eto, bio sam u pravu", rekao je Faramir veselo.

"Brate..." zaustio je Boromir, pa stao. Toliko toga mu je želio reći odjednom, ispričati sve brojne važne novosti, i u prvi mah nije znao odakle bi počeo. Vijećanje u Rivendellu, otkriće Prstena, povratak kralja u Gondor, saznanja o ratu u svim krajevima Međuzemlja, spoznaje o Lothlorienu, priznanje o vlastitoj slabosti i pohlepi za Prstenom... Činilo mu se da, kada bi započeo govoriti ovoga trenutka, ne bi završio do mraka.

Međutim, bilo mu je zapravo sasvim jasno odakle će početi. Sve ostalo je moglo pričekati... osim nje. Osvrnuo se oko sebe. Oko njih je bilo mnoštvo ljudi koji su slavili njegov povratak i formirali su krug oko njih dvojice. Primijetio ju je kako stoji na rubu toga kruga i gleda prema njima. Blago joj se osmjehnuo i promatrao je trenutak. Sve do prije nekoliko tjedana imao je jednu najvažniju osobu u životu – Faramira. Sada je imao dvije. Odvojio se od brata i prišao joj, te je uhvatio za ruku.

"Dođi", pozvao ju je tiho i poveo prema Faramiru. Na licu joj je bio lagani osmijeh, ali naslućivao je da bi mogla biti i nervozna pa ju je, kada su stali pred Faramira, obgrlio oko ramena ne bi li joj na taj način pružio ohrabrenje. "Ellin, kao što si sigurno već pogodila..." Gledao je u nju kada je počeo govoriti, a onda je pokazao glavom prema bratu. "Ovo je Faramir. Sjajan graničar, baš poput Aragorna, ali i mudra glava koju zanima znanost. Iako je ponekad znao biti davež kada je bio mali, ipak je najbolji brat na Ardi."

Faramir mu je uputio tobože prijekoran pogled, ali oči su mu istovremeno bile ispunjene veseljem. Boromiru pak nije promaklo da njegov brat istodobno s velikim zanimanjem promatra vilenjakinju pred sobom.

"Faramire, ovo je Ellin Ithilwen, kći Laerona i nećakinja Elronda, gospodara Rivendella", predstavio ju je službeno. "Ona je..." Što je ona? Kako da je najkraće predstavi, kako da objasni Faramiru? Ona je žena od koje se ne želim nikada odvojiti. S kojom želim toliko toga učiniti. S kojom, siguran sam, ne bi mi bilo dosadno do kraja života... i s kojom zapravo i želim provesti ostatak života. "Ona je posebna gospa koju sam upoznao u Rivendellu, vrlo vješta s mačem i lûkom, kao i odlična izlječiteljica... i žena koju volim."

Boromir je promatrao brata, i dalje stojeći uz Ellin s rukom oko njezina ramena. U Faramirovim je očima bljesnulo iznenađenje koje nije uspio prikriti, a onda mu se licem razlio široki osmijeh.

"Tako, znači! Dakle, vidim da se s toga putovanja vraćaš s velikim iznenađenjem!" uskliknuo je Faramir, pa se okrenuo prema Ellin i tada su pružili ruku jedno drugome. "Drago mi je što sam te upoznao, Ellin Ithilwen, i nadam se da ćemo se uskoro i bolje upoznati. Dobrodošla u Gondor."

"I meni je drago, Faramire sine Denethorov", odvratila je Ellin, također sa smiješkom. "Čula sam mnogo o tebi – Boromir je tijekom cijeloga putovanja pričao o tebi i puno te hvalio. Jako je ponosan na tebe."

"Nemoj mu to govoriti, Ellin, mali će se umisliti!" dobacio joj je veselo Boromir, a onda se opet okrenuo prema bratu, s malo ozbiljnijim izrazom lica. "Faramire, moje putovanje se može opisati na mnogo načina, ali 'obično' sasvim sigurno nije jedan od njih. Ima mnogo izuzetno važnih vijesti koje moraš čuti, a sigurno i ti imaš puno novosti za mene. Morali bismo sjesti negdje i porazgovarati na miru... mislim da će potrajati satima."

Faramir ga je promatrao nekoliko trenutaka, a onda se i on uozbiljio.

"Slažem se", kimnuo je. Izdao je kratku naredbu najbližim ljudima da mu dovedu njegova konja, pa se okrenuo prema Boromiru i Ellin. "Trenutno je mirno, pa predlažem da krenemo u Minas Tirith. Najprije ćete se malo osvježiti, a onda ćemo sjesti za ručak i sve ćeš mi ispričati."

"Može", odvratio je Boromir, "ali jednu stvar ću ti ipak reći već sada." Znao je što je Faramir priželjkivao još od djetinjstva, u trenucima kada bi sanjario o nekoj lijepoj budućnosti za Gondor. "Brate... želja će ti se ostvariti." Namjerno je zastao i zagonetno se osmjehnuo, pustivši Faramira da razmišlja o njegovim riječima. Pratio je Faramirov izraz lica, ali bilo mu je jasno da nije pogodio o čemu se radi. Na kraju krajeva, tko bi uopće i pomislio da to može biti istinito? Dječačke želje su jedna stvar, ali stvarnost je nešto sasvim drugo, nije li? Earnur je umro bez nasljednika, a u Gondoru se mislilo da je i Isildurova loza odavno nestala. Položio je ruku na Faramirovo rame i zagledao mu se u oči. "Brate, kralj će se vratiti u Gondor."

Vidio je kako se Faramirove oči šire u nevjerici, a na licu su mu se mijenjali izrazi šoka, oduševljenja i preneraženosti – sve u isto vrijeme.

"Što...?! Kako...?!" dahnuo je, pa zatresao glavom od čuđenja. "Kako je to moguće? Tko je on?"

"I samo njegovo predstavljanje će potrajati neko vrijeme jer ti moram ispričati mnogo o tome vrijednome čovjeku", odgovorio je Boromir. "Za sada ću ti samo reći da je Isildurova loza na sjeveru ipak preživjela, a on je sada posljednji Isildurov nasljednik. Ostalo ćeš čuti uskoro."

Faramir ga je promatrao širom otvorenih očiju još nekoliko trenutaka, i dalje pod dojmom onoga što je upravo saznao.

"Doista si prepun nevjerojatnih vijesti, na tome tvome putovanju su se dogodila tolika čuda. Jedva čekam čuti sve."

Uto je stigao jedan vojnik vodeći Faramirova konja i bili su spremni za polazak. Uzjahali su svi troje, no Boromir je zastao na čas prije nego što će krenuti prema Minas Tirithu i prešao pogledom preko okupljenog mnoštva. Na svim tim licima bili su osmijesi i nada probuđena njegovim povratkom. I jedno mu je bilo jasno – nije smio iznevjeriti ove ljude. Podignuo je ruku te utišao klicanje i žamor.

"Gondorski vojnici, moja braćo!" obratio im se zvonkim glasom koji je odjeknuo unaokolo. "Vratio sam se među vas nakon dugoga putovanja. Volio bih da sam mogao biti s vama cijelo vrijeme. Ali i taj put je bio važan, i vraćam se s njega bogatiji za mnogo novih saznanja. Znajte da u našoj borbi nismo sami! I mnogi drugi se bore protiv snaga zla u mnogim krajevima Međuzemlja, kako vilenjaci, tako i patuljci. Oni nisu tu rame uz rame uz nas, ali i njihova borba pridonosi zajedničkom cilju." Zastao je na čas. Još im nije mogao reći o povratku kralja, još je bilo prerano. Ali morao ih je ohrabriti. "Kao što i sami znate, pred nama su teški dani. Ali znajte i to da nada nije izgubljena! Upravo sada, ovoga trenutka dok razgovaram s vama, odvijaju se stvari koje će pridonijeti padu Gospodara tame. I znajte da će se dogoditi još mnoge velike stvari, a stići će i pomoć koju uopće ne očekujete. A ja sam sada tu među vama i borit ću se uz vas. Krenut ćemo ususret ovoj plimi zla zajedno!"

Njegove zadnje riječi popratili su povici odobravanja. Razmišljao je o svemu što ih je čekalo i znao je da će dani pred njima biti teži nego ikada ranije. Pogledao ih je, pa zatim i grad koji je u ruševinama ležao oko njih, i na trenutak je vidio nešto sasvim drugo. Kuće u cvijeću i zelenilu. Žamor glasova. Dječji smijeh. Zora. Jutro. Život.

Trajalo je samo djelić sekunde, ali vidio je sve to. I ma koliko je bilo teško ostvarivo, nije bilo nemoguće. Izvukao je mač i visoko ga podignuo. "Ovaj grad je jednom bio dragulj našega kraljevstva, i bit će to ponovno. Živio Gondor!"

"Živio Gondor!" odjeknuli su povici iz stotina grla. Boromir je osjetio kako mu raste srce u grudima. Riječi koje je izrekao bile su velika obaveza koja je sada ležala na njemu, ali znao je da će učiniti sve kako bi se ta vizija i ostvarila, ma što ga čekalo na tom putu. Izmijenio je dugi pogled s Faramirom, i u njegovim je očima vidio jednaku odlučnost. Kimnuo je, i tada su pojahali prema Minas Tirithu.

-x-x-x-

Relativno brzo su se našli pred Rammas Echorom, zidom visokim oko pet metara koji se uzdizao oko Pelennorskih polja. Stražari su otvorili teška vrata i propustili ih, te su nastavili jahati. Ellin je gledala oko sebe, nastojeći srediti dojmove. Još uvijek je razmišljala o susretu u Osgiliathu. Opet je bila zadivljena koliko su ljudi voljeli Boromira, a iz njegova je ponašanja bilo sasvim jasno i zašto je tako. Pri upoznavanju s Faramirom bila je nervozna jer nije znala kako će on reagirati na nju. Vidjela je da je Faramir vrlo iznenađen što je njegov brat stigao s takvom vrstom pratnje – točnije rečeno, mislim da je u prvom trenu bio potpuno šokiran, dometnula je u sebi – ali dočekao su je sa širokim osmijehom dobrodošlice i prijateljskim stiskom ruke, i to joj je bilo dovoljno za početak. Primijetila je da je u licu bio prilično sličan bratu. Uz to, imali su iste sive oči; Faramir je bio tek nešto niži od brata, a njegova je kosa bila sasvim malo svjetlija od Boromirove. Na temelju svega što joj je Boromir bio ispričao o njemu, vjerovala je da će naći mnoge zajedničke teme za razgovor i da će se s vremenom dobro složiti.

I cijelo vrijeme dok su jahali se smiješila dok je stalno iznova u glavi ponavljala riječi kojima ju je Boromir predstavio. Žena koju volim. Bila je potpuno raznježena i dirnuta, osmijeh joj nije silazio s lica. Nije joj promaklo da je upotrijebio oba njezina imena, i to joj se jako svidjelo.

Pelennorska polja bila su doista velika i Ellin je mogla vidjeti da je gotovo cijelo to područje bilo obrađivano. Na sve strane su se prostirale oranice i voćnjaci, a kanali za navodnjavanje presijecali su cijelo područje. Mjestimice su bile sagrađene kako manje, tako i veće brvnare – bila su to razna spremišta i staje. Sada, međutim, na poljima nije bilo kola, volova ni strojeva, a jedini ljudi koje su vidjeli bila je četa vojnika s kojom su se mimoišli dok su ovi jahali prema Osgiliathu. Kako su napredovali cestom, Ellin je s njihove desne strane zamijetila drugu kako vijuga sa sjevera kroz Pelennorsko polje i nadomak grada se spaja s ovom po kojoj su oni prilazili Minas Tirithu; bila je to ona ista cesta što je vodila kroz Anorien, koju je vidjela iz daljine dok su jahali iz Cair Androsa prema Osgiliathu.

Ali nije mnogo gledala polja ni ceste; kako su jahali naprijed, njezin je pogled uglavnom bio prikovan na grad pred njima. Minas Tirith bio je sagrađen na gotovo pravilnome kružnom brežuljku; u podnožju je bio nešto širi od kilometra, a visinu je procijenila na dvjestotinjak metara. Vanjski zid prvoga kruga bio je od istoga neprobojnog crnog kamena kao i kula Orthanc, no sve ostale zidine i građevine bile su od bijeloga kamena. Čak je i duga uska stijena koja je gledala prema istoku i dijelila grad na dva dijela bila vrlo svijetla, gotovo bijela.

Sada su najzad stigli dovoljno blizu i Ellin se napokon mogla diviti detaljima. Na zidinama koje su opasivale razine grada bile su mjestimično dograđene i brojne lijepe kule. Vrata koja su vodila iz donjih prema gornjim krugovima također su bila omeđena majstorski izgrađenim kulama. Mnoge su kuće bile prizemnice i time nevidljive iz njihove trenutne pozicije, ali bilo je i puno viših građevina – predivnih palača koje su izvirivale iznad zidina. Brojno drveće je ukrašavalo grad i unosilo dašak prirode u taj svijet od kamena. A na vrhu, u posljednjem krugu grada, uzdizala se najljepša zgrada: visoka Ecthelionova kula kao da je bila sagrađena od srebra i kristala, a vrh joj je izgledao poput svjetlucavog bisera. Na njemu se vijorila velika gondorska zastava.

"Sviđa ti se?"

Očarano promatrajući grad, gotovo da nije čula Boromirovo pitanje. On je jahao s njezine desne strane, a Faramir je bio pokraj njega. Tada se prenula i okrenula prema Boromiru te susrela njegove nasmiješene oči.

"Kako mi se ne bi sviđao?" odvratila je. "Ecthelionova kula, zidine, građevine, sve bijelo i srebrnasto... nevjerojatna arhitektura koja je uklopljena u planinu... pa i sama ova veličanstvena stijena... stvarnost nadmašuje sve priče koje sam čula i sve slike koje sam vidjela", rekla je, i doista je to i mislila.

"Drago mi je čuti", rekao joj je sa smiješkom. "I meni srce zaigra svaki put kada ga ovako promatram."

"I stvarno je velik! Kada gledam veličinu i sve te silne zidine i kuće, teško mi je i zamisliti koliko je truda i vremena bilo potrebno da bi grad bio sagrađen", rekla je Ellin, posve impresionirana.

"Inicijalna gradnja je trajala gotovo cijelo jedno stoljeće", ubacio je Faramir. "Naravno, neke su zgrade i kule nadograđivane i kasnije."

"Jedva čekam ući unutra i upoznati ga izbliza", rekla je zadivljeno. "Čini mi se da bih ga mogla proučavati danima."

"Bit će prilike", kimnuo je Boromir. "Još malo pa smo pred gradskim vratima."

Kada su došli blizu grada na polju je uočila još ljudi, ali ni to nisu bili poljodjelci. Bilo je među njima i vojnika i civila, a kopali su dugi kanal, oko tri stotine metara udaljen od zidina grada. Radovi su bili prilično uznapredovali i kanal je već opasivao više od polovice opsega grada. Širina mu je bila oko dva metra, dubina gotovo isto toliko, a iskopana je zemlja bila poput nasipa nabačena iznad kanala na stranu bližu gradu tako da osvajači, nakon što riješe problem prelaska kanala, moraju savladati još i tu prepreku pred sobom.

"Mudar potez", rekao je Boromir Faramiru i kimnuo, a Ellin je vidjela kako mu se čelo nabralo od brige. Nije bilo teško zaključiti da su obojica bili svjesni realne opasnosti pada Osgiliatha, a u tome će slučaju Sauronovim snagama put prema Minas Tirithu biti potpuno otvoren.

"Pretpostavljam da je kanal iskopan na udaljenosti koja predstavlja domet gradskih katapulta?" upitala je Faramira, nagnuvši glavu prema njemu.

"Točno", potvrdio je. "Naši katapulti su u drugome krugu, pa zbog visine imaju veći domet od onih koje bi po tlu mogao dovući potencijalni osvajač. Neprijatelja ima jako mnogo i nećemo moći zadržati Osgiliath. Prema nama će krenuti ogromne snage – kako pješačke, tako i mnoga bojna kola. Pješaci će se već snaći, ali ovaj opkop bi barem bojnim kolima trebao otežati napredovanje. Dok pješadija poravna opkop i napravi prijelaze za kola, dio njih bismo mogli uništiti katapultima."

"Postoji li kanal i oko grada?" upitala je Ellin.

"Naravno." Ovoga puta joj je odgovorio Boromir. "Međutim, taj je mnogo stariji – iskopan je nedugo nakon izgradnje samoga grada. Nikada još nije morao ispuniti svoju obrambenu funkciju jer Minas Tirith nikada u svojoj dugoj povijesti nije bio pod opsadom." Zastao je, a lice mu se smrklo kao da se nad njega nadvila oluja. "No bojim se da će se to sada promijeniti."

Uto su stigli do kanala; pružao se od ceste u krug oko grada u punom opsegu na sjevernu stranu, a kopanje je napredovalo i prema drugoj strani. Cesta je još uvijek bila netaknuta, ali Ellin nije nimalo sumnjala da će u posljednji trenutak, prilikom povlačenja iz Osgiliatha, i ona biti prokopana kako bi kanal bio potpun. Nadomak grada odvijalo se još aktivnosti u pripremi za obranu: podno zidina bile su podignute brojne mete, a ljudi su vježbali gađanje lûkom i strijelom.

"Ovo su civili", rekao je Faramir, pokazavši rukom prema njima. "Trgovci, pekari, zanatlije... Nemaju vojnu obuku i nisu istrenirani kao pravi vojnici. Ali računam s time da će nam na zidinama trebati više strijelaca nego što ih imamo u vojsci, a budući da je bilo ljudi koji su se javili kao dobrovoljci, organizirao sam obuku za njih. Ako pogode bar ponekog orka, i to će mnogo značiti."

"Odlično si se to sjetio", kimnuo mu je Boromir.

"Namjeravao sam od sutra započeti i evakuaciju žena i djece iz grada, kao i starijih osoba", dodao je Faramir. "Planirao sam ih poslati u Lossarnach i u pokrajine još dalje na zapadu kako bi bili što dalje od borbi koje će ovdje uslijediti. Izbjeglice iz Ithiliena koje su proteklih dana pristigle do Minas Tiritha već sam usmjerio prema tamo."

"Dobar plan", rekao je Boromir bratu, te se okrenuo prema njoj, a na licu mu se stvorio umiljat smiješak. "Ellin, draga, bi li razmotrila mogućnost da im se pridružiš?"

Pogledala ga je iskosa, uzdignutih obrva. "Naravno da hoću, ako i ti pođeš sa mnom." Njezina poruka je bila sasvim jasna.

"No hajde, znaš da sam morao probati", rekao joj je, a u očima su mu se miješali ljubav i briga.

"Znam", odvratila je sa smiješkom, a onda se okrenula i opet promotrila ljude koji su vježbali. Bilo je očito da im treba još mnogo vježbe, a učinilo joj se da je instruktora tek nekolicina. Tada joj je jedna ideja pala na um.

"Faramire, treba li ti pomoć s obukom ovih ljudi?" upitala ga je. "Oduvijek sam zapravo više voljela mač od lûka i s mačem sam spretnija, ali i s lûkom sam dovoljno dobra. Ne toliko dobra kao najbolje izvježbani strijelci moga naroda, a sigurno ima i mnogo vaših vrhunskih streličara koji su bolji od mene, ali mogla bih se pridružiti tvojim ljudima koji vode obuku."

Uočila je da je Faramir nekoliko trenutaka proučava prije nego što će odgovoriti, ali u tome pogledu nije bilo poruge ili odbijanja već samo zainteresiranost.

"Mnogi će biti prilično iznenađeni kada te budu vidjeli na vježbalištu", rekao je, zvučeći zabavljeno. "Na kraju krajeva, moram priznati da ni ja nisam navikao vidjeti ženu vještu s oružjem. Ali u svakom slučaju, hvala ti na ponudi, i odgovor je 'da'. U vremenu teškom poput ovoga svaka je pomoć dobrodošla." Promatrao ju je još malo, s popriličnom dozom zanimanja. "Ima li još mnogo vilenjakinja u vašoj vojsci?"

"Isto me pitao i mladić kojeg sam upoznala prekjučer ujutro u jednoj vašoj bazi u Anorienu", odgovorila je Ellin. "Ne, nema. Naše čete ipak se uglavnom sastoje od muškaraca. Međutim, tu i tamo se nađe i poneka žena."

Uto su stigli sasvim blizu gradskih zidina. Sada kada se našla u njihovoj neposrednoj blizini, Ellin se oteo još jedan uzdah divljenja jer iz daljine nije mogla pojmiti njihovu stvarnu veličinu. Visina im je bila oko dvadeset metara; i sama je visina predstavljala veliki izazov za bilo kojeg potencijalnog osvajača, a s vrha su se prema van pružali dugi čelični šiljci koji su predstavljali prepreku za opsadne ljestve. Prilazak zidinama je otežavao i tri metra širok kanal ispunjen vodom. Vrata su se otvarala mehanizmom dizanja i spuštanja i dok su bila zatvorena bila su dio zidina, a zbog širine kanala izgledalo joj je da bi ih bilo vrlo teško dosegnuti bilo kakvim ovnom za probijanje. Minas Tirith joj se činio poput neprobojne tvrđave.

Ali s druge strane, tko zna kolike će sve snage i kakvu snažnu magiju protiv nas upotrijebiti Gospodar tame, istovremeno joj je prošlo kroz glavu i naježila se.

Vrata su sada, tijekom dana, bila otvorena. Bila su široka i masivna, ojačana čelikom, i kada su bila spuštena ujedno su bila i most kojim se prelazilo kanal i ulazilo u grad. Dok su prolazili kroz zidine Ellin je vidjela da su barem pet metara široke, a nad njihovim glavama nije bio kamen i pune zidine već rešetka i prolaz – što je braniteljima omogućavalo da, ako do proboja vrata ipak dođe, iz visine neprijatelje zaspu vrelim uljem i gađaju ih strijelama.

Najzad, prošli su kroz široke gradske bedeme i našli se na trgu. Bio je vrlo velik i prostran, i Ellin je zadivljeno gledala unaokolo. U sredini su bili veliki kameni kipovi prvih kraljeva Gondora Isildura i Anariona, prikazanih kako ponosno, visoko uzdignutih glava, jašu na konju. Oba su kralja u desnici držala mač uperen prema istoku – prema Mordoru. Trg je bio popločen uglačanim bijelim kamenim pločama, a sve kuće koje su okruživale trg kao i sve ostale građevine, kule ili zidine koje je mogla dosegnuti pogledom govorile su zašto je Minas Tirith dobio ime "bijeli grad". Činilo joj se da se nalazi u gradu izgrađenom od bisera i srebra, i bila je posve očarana.

"Mislim da sam zaljubljena u tvoj grad", rekla je tiho Boromiru, impresionirana. Uputio joj je kratki osmijeh, no već idućeg trenutka se okrenuo prema mnoštvu koje im je iz svih pravaca počelo pristizati u susret.

I dok su polako jahali gradom prolazeći cestom koja je vodila od prvoga ka najvišem krugu grada, sve je bilo baš kao i prilikom dočeka na Cair Androsu i u Osgiliathu: oko njih su bili radosni i nasmiješeni ljudi koji su razdragano pozdravljali svoga namjesnika, a on im je iz sedla odmahivao i rukovao se s onima najbližima. Jedina je razlika bila ta što su ga u Minas Tirithu dočekali civili, a ne vojnici. Ellin i Faramir jahali su iza Boromira, a ona je usput promatrala grad. Glavna cesta se penjala kroz grad u cik-cak liniji, a kroz stijenu je na svakoj razini bio prokopan tunel – dovoljno širok i visok za prolaz povećih kola. Kako je cesta vijugala, vrata u drugi krug bila su smještena južno od središnje stijene, vrata iz drugoga u treći krug bila su sjeverno od stijene, i tako naizmjence.

Sada nije bilo vremena za razgledavanje cijeloga grada osim onih dijelova kroz koje je vodila cesta, ali Ellin je vidjela mnogo lijepih kuća, vrtova, fontana i parkova. Budući da su brojni ljudi izlazili na ulice kako bi dočekali i pozdravili Boromira, jahali su sporo i njihov je uspon potrajao neko vrijeme. Naposljetku su stigli na šestu razinu na kojoj su se, tik uz ulaz u posljednji tunel koji je vodio prema Citadeli, nalazile konjušnice. U njoj su ostavili konje i taj su posljednji kratki dio puta nastavili pješice. Uspinjući se kroz tunel, cesta je opisivala zavoj kroz stijenu te izlazila blizu sredine najvišega, sedmoga kruga grada.

Našavši se u Citadeli, Ellin je pogledala oko sebe i otkrila da je Minas Tirith još jednom oduševljava svojom ljepotom. Citadela je sa svih strana bila omeđena kamenom ogradom, a na kraju uske središnje stijene bila je dograđena i malena promatračnica. Na središnjoj točki ove razine, točno pred njima, bila je prekrasna fontana kružnoga oblika i uz nju povišeno kvadratno postolje ispunjeno zemljom, a u njemu se nalazilo uvelo Bijelo Drvo. Promatrajući njegove suhe, beživotne grane bez ijednoga lista koje su djelovale tako krhko da bi ih i najmanji povjetarac mogao slomiti tuga joj je obuzela srce. No odmah potom su joj pažnju privukle građevine Citadele: bilo ih je nekoliko i sve su bile velike, s raskošnim pročeljima i brojnim ukrasima na zidovima. A blizu sredine, odmah iza fontane i Bijeloga Drva, uzdizala se Bijela Ecthelionova kula. Visoka gotovo stotinu metara, izbliza je bila još impresivnija. Bijeli kamen je blistao na suncu, svjetlucajući kao da je posut sićušnim zrncima mithrila, a vrh kule na kojem se vijorila zastava se isticao na plavome nebu u pozadini. Ellin dugo nije mogla odvojiti pogled od bogato ukrašene, majstorski izrađene fasade.

"Ovo je fantastično", šapnula je, posve očarana. Tada je primijetila da je Boromir promatra sa zadovoljnim smiješkom na licu i nije bilo teško pogoditi da mu se sviđa njezina reakcija na njegov grad. I ona se široko osmjehnula. "Jesam li možda već spomenula da sam se zaljubila u Minas Tirith?"

"Nisi. Možda bi mi mogla to reći opet?" Veselo se nacerio pa joj pružio ruku i pozvao je da ga slijedi. "Dođi. Moram ti pokazati još nešto."

"Još nešto?" upitala je, gotovo u nevjerici. "Još nije kraj svim ovim predivnim čudima?"

Nije joj ništa odgovorio već ju je uzeo za ruku i poveo prema promatračnici na krajnjoj točki stijene. Primijetila je da ih Faramir ne slijedi već samo gleda prema njima, a i na njegovom je licu titrao zadovoljni osmijeh. Tada se opet okrenula prema naprijed i nastavila hodati uz Boromira. Stijena se sve više sužavala, tvoreći šiljak usmjeren prema istoku, i naposljetku su stigli do kraja i stupili na ograđenu kružnu promatračnicu.

I opet – nije više znala po koji put toga dana – vidik koji se otvorio pred njom ju je ostavio bez daha. Različito je bilo to što više nije gledala u vis već se sada grad nalazio ispod nje, ali ponovno je zadivljeno promatrala prizor pred sobom. Cijeli joj je grad bio na dlanu i mogla je vidjeti punu širinu i opseg svake razine – svaku ulicu, kuću, sve zidine i vrata što su spajala razine, svaki zeleni vrt i park.

Onda je pogledala još i dalje: pred njom su se prostirala plodna Pelennorska polja, zid oko njih, te još dalje Anduin i Osgiliath. Rijeka je bila široka i impozantna, daleko šira i moćnija od svih koje je vidjela na sjeveru u svojoj domovini ili pak od onih koje je viđala na putovanjima. Od Osgiliatha se u ravnoj liniji pružala prema sjeveru dokle god je mogla doprijeti pogledom, a južno Osgiliatha je pravila zavoj u desno i tekla oko Rammas Echora, da bi na krajnjoj južnoj točki zida radila novi zavoj i nastavljala opet teći ravno prema jugu. Na tome je mjestu bilo sagrađeno pristanište za brodove i tamo su se nalazila još jedna vrata u zidu, a jedna je mala cesta vodila od pristaništa prema glavnim gradskim vratima. Još jedna vrata u Rammas Echoru nalazila su se na njegovoj suprotnoj strani, na sjeveru, i to su bila ona koja su se otvarala za putnike koji su pristizali anorienskom cestom.

Ellin je tada okrenula pogled od suncem obasjane rijeke i uperila ga prema istoku. Već je tri dana promatrala mračni, neprijateljski Ephel Duath, crne oblake nad Mordorom i olovno-sivo nebo nad njima. Gledajući sada u to ogromno prijeteće gorje i crnilo koje kao da je pružalo pipke zla na sve strane, učinili su joj se strašnijim nego ijednom ranije. Međutim, onda je vratila pogled na Osgiliath i sjetila se svih hrabrih odanih vojnika koji su se nalazili tamo; spustila je oči na Pelennorsko polje i sićušne prilike koje su marljivo vježbale streličarstvo. I naposljetku, obuhvatila je pogledom cijeli grad pod sobom i u mislima vidjela sve njegove ljude ujedinjene u jednom, najvažnijem cilju: borba protiv Sauronova zla. A ja sam sada tu, i bit ću jedna od njih. Boromir je bio uz nju, i odbijala je klonuti duhom. Još je jednom pogledala cijeli grad i osmjehnula se.

"Dobrodošla u Minas Tirith, ljubavi", rekao joj je tada Boromir i uzvratio osmijeh. "Nadam se da će ti biti ugodno ovdje i da ti u našem gradu kamena neće nedostajati svo ono zelenilo koje te okruživalo u Rivendellu i Lothlorienu."

"Ti si sa mnom, i bit će mi dobro. Drugo ništa nije važno", odvratila je i pogledala ga u oči. Promatrali su se nekoliko trenutaka pogleda ispunjenih ljubavlju, a onda se nagnuo i nježno je poljubio.

"A ti si uz mene, i zato sam najsretniji čovjek na Ardi." Njegove riječi bile su najljepša glazba za njeno srce i čvrsto ga je zagrlila, uživajući u tom kratkom trenutku u kojem su bili sami. Ipak, još ih je mnogo važnih stvari čekalo toga dana i Boromir ju je primio za ruku te su krenuli natrag do Faramira.

"Odmah ćemo poslati obavijest svim knezovima i savjetnicima koji su u gradu i okolici da ćemo sutra ujutro održati sastanak u kojem će oni čuti najvažnije novosti iz Međuzemlja. Ja pak želim čuti njihove izvještaje", rekao je Boromir ozbiljno kada je stao pred Faramira. "A danas će biti naš dan – danas ćeš ti čuti mnogo detaljnije o mome putovanju. Dođi, brate. Čeka nas dugi razgovor.

-x-x-x-

Pitanje za kraj, možete odgovoriti u komentarima: želite li objavljivanje svakih tjedan dana? Recimo, svaki ponedjeljak? :)