Sljedeći je dan započeo na sličan način kao i prethodni. Ellin je ujutro krenula prema Pelennorskom polju kako bi nastavila pomagati u obuci ljudi, dok je Boromir ostao u Citadeli jer ga je čekalo još vijećanja i sastanaka. Kako joj je rekao prethodne večeri, razgovori i izvještaji su se otegnuli više nego što je očekivao – pola godine izbivanja ipak nije bilo moguće nadoknaditi u svega nekoliko sati. Ispričao joj je da su svi bili posve preneraženi viješću o povratku kralja u Gondor; kao što je i očekivao, nakon početnoga šoka to je za većinu ljudi bila dobra vijest, a tek su dvojica knezova smatrala da vladavinu Gondorom ne bi trebalo prepustiti nekom sjevernjaku davno zaboravljene loze.

Faramir se jučer nije vratio, a dok je jahala prema prvome krugu Ellin je promatrala Osgiliath i ravnicu još dalje na istoku. Plima neprijatelja je potpuno okružila istočni dio grada, a duge crne linije koje su vodile iz pravca Ephel Duatha i Minas Morgula govorile su da pristiže još orka. Odnos snaga bio je sve nepovoljniji za Gondorce i to ju je plašilo. Pretpostavljala je da borbe više niti ne prestaju i da nema ni trenutka predaha, već da su branitelji pod stalnim pritiskom.

Iz grada je izlazila duga sumorna povorka žena, djece i starijih osoba – veća i brojnija nego prethodnoga dana – koji su napuštali svoje domove i tražili privremenu sigurnost negdje daleko od Minas Tiritha. Neke obitelji su nosile više stvari – utovarene na kola, dok su neki imali samo ono najnužnije spremljeno u naprtnjače koje su nosili na leđima. Mnoga lica bila su uplašena, a poneko dijete je plakalo.

Ellin je ugledala Meriel još i prije nego što su počeli s vježbom, dok su se ljudi polako okupljali. Pozdravile su se i kratko porazgovarale, a onda je Ciryon dao znak da ljudi zauzmu svoja mjesta. I tako je krenuo još jedan dan treninga; sati su protjecali dok su ljudi nastojali što bolje savladati vještinu streličarstva, a instruktori su nadgledali njihove pokušaje i davali upute. Ellin je bila svjesna da niti jedan od njih neće biti naročito dobar do trenutka kada se nađu u borbi jer taj je dan bio blizu, a za postizanje prave vještine je trebalo mnogo više vremena. Ipak, pomalo su napredovali, i kao što je Faramir bio rekao, svojim će pogocima pridonijeti da bude određeni broj orka manje. Osim toga, moglo ih se angažirati i na drugim obrambenim zadacima poput pripreme i nošenja oružja, ili pak na zalijevanju protivnika vrelim uljem ako bi se ovi sasvim približili gradu. Svaki je branitelj bio itekako važan za grad.

Kada su u kasno poslijepodne krenuli natrag u grad, Ellin i Meriel ponovno su se vraćale zajedno. Djevojka joj je rekla da će njezina majka, mlađa sestra, baka i još neke rođakinje napustiti Minas Tirith sljedećega jutra; večer pred njima bila je posljednja koju će provesti s obitelji. Meriel je djelovala malo potišteno zbog njihova odlaska, ali istovremeno i odlučno u svojoj namjeri da ostane i pomogne u borbi. Kada su se rastajale dogovorile su se da Ellin posjeti Meriel sutradan nakon što obuka bude gotova.

Vrativši se u svoju sobu u Ecthelionovoj kuli Ellin se oprala i presvukla, a Boromir je završio s obavezama nešto prije večere. Zajedno su večerali, te mu je pričala o svome danu i poznanstvu s Meriel. Boromir joj je rekao da je iz Osgiliatha stigao Faramirov glasnik; napadi orka nisu stali ni trenutka još od jučerašnjeg dana. Orci su polako potiskivali branitelje prema rijeci i bilo je samo pitanje dana kada će istočni dio grada pasti. U Minas Tirith su bili dopremljeni novi ranjenici, a nažalost bilo je i novih žrtava.

Potom su iz blagovaonice prešli u veliku dnevnu sobu. U kaminu je gorjela vatra i bilo je ugodno toplo. Uz jedan od prozora bio je smješten pisaći stol. Police starinskih regala bile su pune knjiga i raznih ukrasnih predmeta, a na dvije komode bili su postavljeni poveći svijećnjaci u kojima su gorjele svijeće. Još je jedan bio na okruglome niskom stolu u sredini sobe. S jedne strane toga stola bio je veliki kauč, a s druge strane su oko njega bile raspoređene još tri fotelje. Boromir se smjestio na kauč, a Ellin je sjela pokraj njega i, izuvši čizme, prebacila noge poprijeko preko njegovih. Položila mu je glavu na rame i stisnula se uz njega. Uhvatili su se za ruke i neko vrijeme šutjeli, samo uživajući u blizini ovog drugoga, najzad dočekavši trenutke u kojima su bili sami.

"Gotov sam sa sastancima, dobio sam sve potrebne informacije i izvještaje", rekao je Boromir naposljetku. "Nisam se susreo s nekolicinom knezova koji trenutno nisu u Minas Tirithu već u svojim pokrajinama. Ali ne mogu više čekati niti njih niti njihove novosti. Moram se pridružiti svojim vojnicima. Ipak, žao mi je što ne mogu porazgovarati s ujakom – princom Imrahilom od Dol Amrotha – a rado bih to učinio. On je mudar čovjek, i premda ga ne viđam često jer živi u svojoj pokrajini, smatram ga svojim najvažnijim savjetnikom."

"Gdje je on? Je li i sada tamo?" upitala je Ellin.

"Jest, a još prije nekoliko dana je poslao poruku u Minas Tirith. On okuplja ljude Dol Amrotha i dovest će ih ovamo. To će svakako biti važan dodatak našim snagama", kimnuo je gledajući zamišljeno prema kaminu, te se okrenuo prema njoj. "Stoga, budući da sam završio s poslovima upravne prirode, sutra ću i ja krenuti u Osgiliath."

Ellin nije odgovorila odmah, a novost joj je polako dopirala u svijest. Nije bila iznenađena; zapravo je to i očekivala. Boromir nije bio čovjek koji bi bježao od borbe i bio daleko od svojih ljudi, šaljući naredbe iz pozadine.

"Razumijem", polako je rekla. I doista je razumjela, ali njezino je srce ipak uplašeno zatreperilo, a neka nevidljiva ruka joj je stegla utrobu. "Pretpostavljam da ne znaš koliko ćeš ostati i hoćeš li se moći povremeno vraćati", rekla je neutralnim tonom, nastojeći ne pokazati svoj strah.

"Ne, doista ne znam", odvratio je Boromir namrštenog čela i zagledao joj se u oči. "Moram biti s ljudima, moram im pokazati da sam uz njih, i drugačije ne može biti. Oduvijek sam bio uz njih."

"Rekla sam ti, shvaćam. Ne moraš brinuti oko toga", blago mu se osmjehnula. "Rado bih išla s tobom jer s jedne strane želim biti korisna u borbi, a s druge strane želim ti biti što bliže i bolna mi je pomisao da se moramo razdvojiti... ali znam da moram ostati u Minas Tirithu. Sada imam i ja svoje dužnosti tu i ne smijem ih samo tako ostaviti. To ne bi bilo nimalo u redu od mene."

"Da, oboje imamo svoje obaveze", rekao je, a onda se i on nasmiješio. "Eto, brinula si kako ćeš se snaći u Gondoru, a rekao bih da ti sasvim dobro ide. Imaš koristan posao koji te zaokuplja veći dio dana, a već stječeš i prve prijatelje."

"Da, doista sam sretna zbog toga", rekla je Ellin i žustro kimnula glavom. "Dosta sam razgovarala s Ciryonom, a Meriel mi se posebno svidjela. Na neki način me podsjeća na mene u toj dobi."

"S obzirom na ono što si mi rekla o njezinom gubitku, ne čudi me." Držeći njezinu ruku u svojoj, promotrio ju je znatiželjno na trenutak. "Da ti roditelji nisu bili ubijeni, bi li se svejedno priključila borcima tvoga naroda?"

Ellin je mnogo puta ranije razmatrala to pitanje i nije oklijevala prije nego što će odgovoriti.

"Prilično sam sigurna da bih", kimnula je. "Njihova smrt je samo ubrzala početak. Kada je minula prva bol, jedino o čemu sam razmišljala bila je osveta – i tako sam počela. Ali bez obzira na to, u meni je ionako pomalo sazrijevala želja da doprinesem boljoj budućnosti za Međuzemlje. Stoga mislim da bih to učinila u svakom slučaju, samo bih možda započela malo kasnije."

"Bilo bi lijepo vratiti se u djetinjstvo, barem nakratko, zar ne?" Nije čekao njezin odgovor, pitanje je bilo retoričko. "U vrijeme kada je sve bezbrižno i kada ti je najveći problem ako je vrijeme ružno pa se ne možeš ići igrati s prijateljima", rekao je Boromir zamišljeno.

"Šteta što to vrijeme traje prekratko", odvratila je Ellin. "Svi vrlo brzo upoznamo tužniju stranu života. Nema više sigurnog mjesta u Međuzemlju."

"U Međuzemlju, ne", složio se Boromir. "Ipak, vaši u Valinoru su potpuno zaštićeni", dodao je zamišljeno.

Ellin je malo razmislila o tome.

"Da, vjerujem da sada jesu", naposljetku je rekla. "Međutim, postojao je period kada je čak i ta posebna zemlja bila zatrovana Morgothovim lažima. To je doduše bilo jako, jako davno – još u doba Dva Drveta, kao što zacijelo znaš iz povijesnih knjiga. Čitala sam mnogo o tome, a Galadriel mi je pričala iz prve ruke, iz vlastitog iskustva. Bilo je to doba kada je među vilenjacima u Valinoru vladalo nepovjerenje, kada mnogi nisu vjerovali čak ni najbližem rodu, i kada su u potaji, jedni drugima iza leđa, kovali zavjere. Mislim da je sve to skupa jako tužno – i činjenica kako su lako pali pod Morgothov utjecaj, i ozračje koje je zbog toga zavladalo. Srećom, to je prošlo vrlo davno i kasnije se nije ponovilo, a Morgoth je sada prognan izvan našega svijeta." Nakon tih riječi, misli su joj krenule drugim tokom i zatresla je glavom. "Doba Dva Drveta. Teško mi je i zamisliti koliko je tisuća godina prošlo od tada, a još teže kako izgleda i proživjeti ih. "

Boromir se tada zagledao u nju i uočila mu je radoznalost u očima.

"Kako ti doživljavaš protok vremena? Brzo ili sporo? Što za tebe znači jedna godina? Ili deset?" upitao je.

Nije bio prvi čovjek koji ju je to upitao; isto je zanimalo i neke njene prijatelje među Dunedainima sa sjevera.

"Nisam uvijek jednako doživljavala vrijeme", odgovorila je polako. "Naravno, po vilenjačkim mjerilima ja sam jako mlada pa su ti moji periodi tek trenutak iz aspekta nekoga tko ima više tisuća godina. Ipak, činilo mi se da su neke godine protjecale brže od drugih." Zastala je, sjetivši se Elennara dok je to govorila. Vrijeme provedeno s njim naprosto joj je proletjelo. "Razgovarala sam s mnogim starijim vilenjacima upravo o toj temi, i većina će ti reći da im se čini da godine jure, ali i da im se čini kao da je istodobno sve usporeno." Primijetila je njegov zbunjeni pogled i nasmijala se. "Mi smo ti koji su usporeni i zaleđeni u vremenu. Naime, stvar je u tome što se vilenjaci ne mijenjaju, a svijet oko nas jest – pojavili su se ljudi, patuljci, hobiti, pa i sam oblik svijeta se izmijenio... a vilenjaci ne. Inertni smo. Stalno smo tu, stalno promatramo iz iste perspektive, i sve se mijenja osim nas. Mnoge vilenjake to guši i reći će ti da je besmrtnost zapravo teret."

"Nijedan čovjek se neće složiti s time, znaš?" primijetio je Boromir. "Svatko želi živjeti što duže."

Naravno, znala je kako su se ljudi osjećali po pitanju smrtnosti – njihovi životi bili su vrlo kratki iz gledišta vilenjaka i znala je da njima vrijeme prolazi još brže.

"Tome ne mogu protusloviti. Ipak, doista sam upoznala nekoliko vilenjaka koji se doimaju poput sjena – apatično i beživotno. Ništa ih u životu više ne raduje i kažu da nemaju zašto živjeti. Ne bih voljela biti u njihovoj koži. Pretpostavljam da tisuće godina ipak ostavljaju nekakav trag, pogotovo ako je osoba melankolična po prirodi. Nismo svi isti, naravno, i zacijelo protok vremena ne pogađa svih jednako. A sigurno i način života te prisustvo obitelji i prijatelja, ili pak njihov nedostatak, također igraju ulogu."

Boromir joj nije odgovorio odmah i vidjela je da razmišlja o svemu što je čuo, a pogled mu je bio uprt u vatru u kaminu. Naposljetku se opet okrenuo prema njoj.

"Nisi mi odgovorila u potpunosti", rekao je ozbiljno. "Prolazi li tebi vrijeme brzo? Imaš li i ti taj problem s percepcijom promjene i godina?"

"Ne, nemam, i mogla bih reći da mi je vrijeme do sada prolazilo relativno brzo", rekla je polako i kimnula. "Ja sam vrlo mlada, za vilenjaka, i jednostavno nisam još živjela dovoljno dugo da bih osjetila nekakav zamor od protoka godina ili da bih se osjećala izgubljeno zbog promjena oko mene. Osim toga, većina mojih godina je bila prilično ispunjena – život mi je bio dinamičan. Bilo je i mirnih perioda koje bih mogla opisati kao malo sporije, ali kao što već znaš, puno vremena sam provodila i u pokretu. Uglavnom mi nije bilo dosadno."

Polako je kimnuo. "Razumijem", rekao je najzad, zamišljena izraza lica. Ellin ga je promatrala nekoliko trenutaka, no nije mogla pročitati o čemu je razmišljao. Ona se pak u mislima vratila malo u prošlost. Nakon nekih nesporazuma i nerazumijevanja u prvome dijelu putovanja, ona i Boromir su s vremenom otkrili da imaju i zajedničkih interesa. Vilenjaci i ljudi općenito su u mnogočemu bili slični, ali među njima je ipak bilo i nekih suštinskih razlika, a dužina života i percepcija vremena svakako su bile među njima. Odjednom se sjetila Aragornovih riječi o tome kako ljubav između smrtnika i vilenjakinje u sebi nosi više problema nego prednosti, i upitala se je li mislio upravo na to. S druge strane, Arwenina i Aragornova ljubav uvijek joj se činila čvrstom i neuništivom. Mnogo je puta razgovarala s Arwen o njoj i Aragornu, i iako su pred njihovom ljubavlju stajale i mnoge teškoće, nikada se u tim razgovorima nije pojavilo spominjanje nekoga nepremostivoga problema vezanog uz njih dvoje – pa tako niti razlika u dužini njihovih života. Večer uoči odlaska Družine Arwen joj je dala naslutiti da se namjerava odreći besmrtnosti zbog Aragorna, što je Ellin izgledalo kao još jedna potvrda prave ljubavi. Aragornove riječi su joj stoga izgledale još čudnije i bila je zbunjena. Pokušavala je shvatiti. Radi li se ipak o tome da mi neke stvari jednostavno ne možemo sagledati iz perspektive ljudi? Upitala se kako bi se ona osjećala kada bi još od svojih prvih dana znala da ima samo ograničeno vrijeme, i nije imala odgovor na to.

"Upoznala sam mnogo ljudi na svojim putovanjima, i kada god bih vodila razgovore poput ovoga svi su uvijek govorili da im godine lete jako brzo", rekla je zamišljeno. "Stoga pretpostavljam da se vama čini da vrijeme prolazi još brže nego što je prolazilo meni."

"Tako je", potvrdio joj je Boromir. "Dok si dijete, tamo negdje do desete ili dvanaeste godine, protok vremena ti se koliko-toliko rastegne. Ali nakon toga krene vrtoglavom brzinom. Ima stvari koje su mi se dogodile prije deset ili više godina, a ja imam dojam da su se zbile prije samo godinu ili dvije." Zastao je i šutio nekoliko trenutaka, a onda su mu se usne polako rastegnule u osmijeh.

"Što je?" upitala je Ellin, znatiželjno ga pogledavši.

"Spominjući djetinjstvo, sjetio sam se nekih naših akcija i prilika u kojima smo Faramir i ja izvodili razne nepodopštine", odgovorio je, nasmiješen. "Vidjela si kraljevsku rezidenciju, tu pokraj Kule, zar ne? Pa, što misliš o razbijanju prozora na njoj?" Osmijeh mu je bio razdragan, u očima su mu zasjale iskrice.

"Niste valjda...?" dahnula je Ellin, zgranuto. "Ali to je nečuveno! Pa zar ste doista...?"

"Jesmo. Ali u našu obranu, reći ću da je to bilo u plemenite svrhe", prekinuo ju je veselo Boromir. "Jednom prilikom se neka mačka nekako uvukla unutra i očito nije znala naći put van. Faramir i ja smo čuli mijaukanje i kroz prozor je ugledali kako grozničavo pokušava izaći. I tako smo zaključili da je moramo spasiti."

"No dobro, recimo da u tom slučaju imate neku vrstu opravdanja", kimnula je Ellin, i sama se nasmiješivši. "Ali trebali ste pozvati nekog odraslog da otvori zgradu na manje destruktivan način. Pretpostavljam da su vam isto rekli i roditelji?"

"Pogodila si. Pohvalili su nas što smo htjeli spasiti živo biće u nevolji, no izgrdili zbog načina na koji smo to izveli." Smijeh mu je postao još veseliji. "Valjda u cijeloj povijesti vladanja namjesnika nije bilo većega skandala – zamisli, namjesnikovi sinovi razbijaju prozor na kraljevskoj kući." Potom se zagledao u nju sa zanimanjem. "A ti u tim godinama? I druga vilenjačka djeca? Jeste li vi mirniji i dostojanstveniji?"

Sjetivši se nekih vlastitih dogodovština, prasnula je u smijeh.

"Znam da s vilenjacima povezuješ pojmove kao što su dostojanstvenost, dugovječnost i mudrost, i zato ti je sigurno teško zamisliti da je jedan drevni vilenjak, primjerice Elrond, jednom bio dijete i izvodio nepodopštine. Ali vjeruj mi, djeca su djeca, bez obzira na to koji su narod", odgovorila je Ellin, smijući se. "I mi smo radili svašta dok smo bili mali. Ljepilo na stolice odraslih, uvlačenje u kuhinju i zamjena posudica začina, skakanje kroz prozor usprkos izričitoj zabrani, penjanje na visoke grane stabala po najjačem vjetru kako bismo uživali u bjesomučnom ljuljanju... što god poželiš."

Nasmijali su se nabrojanim doživljajima te još neko vrijeme prebirali po sretnim uspomenama iz djetinjstva. U nekom su trenutku ušutjeli i samo se držali za ruke, stisnuti jedno uz drugo, a Ellin se polako iz prošlosti vratila u sadašnjost. Razmišljala je o Boromirovom odlasku u Osgiliath. Bilo je sigurno da će biti u borbi i u opasnosti, i strah joj se ponovno uvlačio u srce. "Ne znamo koliko dugo ćeš morati ostati u Osgiliathu. Ako budeš morao biti duže tamo i ako bude ikako moguće, hoćeš li poslati glasnika u Minas Tirith pa da čujem vijesti od tebe?" upitala je najzad plaho.

"Naravno, malena", odgovorio je te je privukao bliže i počeo ljubiti. Ispunila ju je potpuna sreća, a vanjski svijet je opet bar nakratko prestao postojati. Ljubavi moja... Jedino važno bila je njegova blizina.

"Volim te", šapnula je kad su se na tren razdvojili. Njegove sive oči dale su joj odgovor i prije no što su ga njegove usne izgovorile.

"I ja tebe volim, Ellin." Promatrao ju je trenutak, dodirujući nježno njezin obraz. "Ti si moje sunce i moje zvijezde."

Ostala je bez riječi u prvom času, duša joj je ustreptala od ganuća. Privila mu se još bliže. Njegov zagrljaj je postao čvršći i prisniji, a poljupci strasniji.

"I ti si moje sunce", dahnula je između dva poljupca. Sretna.

I uplašena.

Već sutra bih mogla izgubiti sve.

Ljepota i užas, ljubav i smrt, svjetlost i tama – okruživalo ih je sve to. Bilo koji od idućih dana mogao je donijeti slobodu za cijelo Međuzemlje... baš kao i vječnu noć. Ali jedno je bilo sigurno – Anduin će se sutra obojati novom krvlju. A mogla je to biti i Boromirova krv.

No sada je još bila tu, u ovoj maloj oazi sreće. Boromirovi vreli poljupci oduzeli su joj dah, a njegove ruke koje su je milovale zapalile su u njoj silovitu strast. Odmaknula se od njega samo na čas, sasvim malo, i opet u njegovim očima ugledala odraz vlastitih misli – vlastitu želju i žudnju. Srce joj je tuklo tako brzo i žestoko da je mislila da ga i on može čuti. A ona je pak osjećala treptaje njegova duha otvorenog pred njom, ispunjenog ljubavlju.

I ona je voljela njega – svim srcem, svom dušom – i željela se spojiti s njim, sjediniti u vrtlogu ljubavi kada dvoje postaje jedno.

"Idemo u tvoju sobu", rekla je tiho, ubrzana daha.

Nije odgovorio, nije se odmah pomaknuo, samo ju je promatrao nekoliko trenutaka bez riječi gledajući je ravno u oči kao da traži potvrdu da je sigurna u to što je rekla. "Naučila sam odavno... treba živjeti svaki dan kao da je posljednji", šapnula je. A u vihoru rata oko njih, svaki idući dan je doista to i mogao biti. "Idemo", ponovila je i poljubila ga još jednom, i tada je hitro ustao, podigavši je i krenuvši prema njegovoj odaji s njom u naručju.

Nije skidala oči s Boromira i nije ga prestajala ljubiti. Uopće nije primijetila namještaj sobe, nije uočavala ništa oko sebe; tek je dio nje odsutno zapazio da u kaminu gori mala vatra usput diskretno osvjetljavajući odaju, no sve drugo je bilo nevažno i neprimijećeno. Samo se na trenutak, kada su se vrata zatvorila, prisjetila svoje prošlosti i Elennara, muškarca s kojim je jednom također dijelila sve. Nije ni sa kime bila bliska od tada i u tome je trenu čak i malo zadrhtala. Ali Boromirovi poljupci su izbrisali nervozu, a maglovita prisjećanja su se rasplinula jednako brzo kao što su se i pojavila. Prošlost je ostala u prošlosti, daleko iza nje, i sve drugo je bilo zaboravljeno – sve osim sadašnjosti i čovjeka koji je bio uz nju i ljubio je – čovjeka kojeg je voljela više od svega.

Njegove usne i ruke ponijele su je u čarobni vrtlog strasti i užitka. Te inače tako snažne ruke sada su bile sasvim nježne, milujući svaki djelić njezina tijela. Jedino što se čulo bilo je pucketanje vatre i tek tihi šapat, tek jedva čujno dozivanje njegovog imena koje je skliznulo s njenih usana. Činilo joj se da je nosi neki vihor; nije znala gdje se nalazi, postojali su samo oni, a sve ostalo je nestalo. Na tren je otvorila oči i pogledi su im se sreli.

"Tvoj sam, ljubavi", rekao joj je tiho, i znala je da je to istina.

"A ja sam tvoja", odvratila je ustreptalog glasa i tijela. Njezino je srce već odavno kucalo za njega.

Zagrlio ju je čvrsto, ne želeći je pustiti ni odvojiti se od nje, a ona se privila uz njega jednakom strašću. Tijelo joj je gorjelo žudnjom koju nije poznavala do sada. Užitak joj se ispreplitao s vatrom, ljubavlju, strasti, i osjećala se potpuno spojena s njime – i duhom i tijelom.

Kasnije, ležali su čvrsto priljubljeni jedno uz drugo. Noga joj je bila prebačena preko njegovih, a glava joj je počivala na njegovim grudima. U njegovom naručju se osjećala posve zaštićeno; nigdje se nije osjećala bolje, i nikada se nije osjećala sretnije. Tada je samo malo digla pogled i zagledala se u njegove oči. U njima je ugledala ljubav.

Nasmiješila se. Riječi im nisu bile potrebne. Pripadali su jedno drugome.

-x-x-x-

Boromir je promatrao vilenjakinju koja je ležala u njegovom naručju, prožet potpunom srećom. Ovaj dan upravo je postao jedan od najljepših u cijelom njegovom životu. No nije se radilo samo o tjelesnom zadovoljstvu, iako mu je ovo vođenje ljubavi s Ellin bilo najljepše koje je doživio do tog trenutka; još važnija mu je bila njihova povezanost i bliskost – zbog čega je cijeli doživljaj i bio toliko divan. Držao ju je u rukama, privijao uz sebe, bio je njezin – cijelim srcem i dušom – a osjećao je isto i kod nje.

I tada, misao koja se rodila još kada ju je predstavljao Faramiru, a koja je od onda stalno bila prisutna u njemu, opet se javila. Žena s kojom želim proživjeti ostatak života. Potom, još jedna misao. A dok je razmišljao o njoj, srce mu je divlje zalupalo.

Je li prerano?

Tek su kratko vrijeme bili zajedno i znao je da još mnogo toga moraju otkriti jedno o drugome. Ali istovremeno je imao i osjećaj da su im duše srodne i da je pozna već dugo. Zavolio ju je od početka i bio je siguran u svoje osjećaje, sigurniji nego u bilo što drugo ikada u svome životu. Žena s kojom želim proživjeti ostatak života.

Apsolutno, potpuno siguran.

Nije želio razmišljati o njihovim različitostima, o činjenici da je bila vilenjakinja a on čovjek. Volio ju je i ona je voljela njega, i osjećao je da pripadaju zajedno. Čvrsto je vjerovao da će moći prevladati sve razlike.

Je li onda ovo pravi trenutak? Možda je trebalo pričekati i vidjeti hoće li toga ostatka života uopće biti. Možda se trebao najprije iskupiti i skinuti onaj teški teret sa svoje duše. Možda bi prvo trebao...

Ne, prekinuo se. Ellin je bila u pravu: nije trebalo čekati. Sutra će krenuti u Osgiliath i bit će u prvome redu bitke na čelu svojih vojnika. Učinit će to ne samo zbog Gondora, već i zbog vlastitog bremena. Nije se nikada previše opterećivao mislima o pogibiji – svaki je vojnik želio preživjeti bitku i nije želio razmišljati negativno. Ipak, smrt je bila dio njihove svakodnevice; bio je realan i znao je da je i to jedna od mogućnosti. Doista je trebalo proživjeti svaki dan punim plućima, baš kao da je posljednji – to je bilo i njegovo geslo. I ako je ovo zadnji put što je s njom i što je drži u rukama, želio je da ona zna koliko mu znači. Odluka je već bila u njemu, samo ju je trebao provesti u djelo. Jest, trenutak je bio pravi.

Učinit ću to. Sada.

"Samo trenutak", rekao je kao odgovor na njezin upitni pogled kada se počeo uspravljati. Ono što mu je trebalo je zapravo bilo na dohvat ruke – u ormariću pokraj kreveta gdje je držao neke osobne stvari. Sjeo je na rub kreveta i otvorio vrata ormarića. Ono što je tražio bilo je na dnu, spremljeno prije mnogo godina. Izvukao je kutijicu izrađenu od drva i zagledao se u nju. Bila je vrlo stara i prilično neugledna; drvo se kroz duga stoljeća izlizalo i izblijedilo, a rezbarija gondorskog stabla na prednjoj strani sada je bila jedva vidljiva. No to je bilo manje važno; ono najvažnije se nalazilo unutra.

Stegnuo je šaku oko kutijice, odjednom svjestan veličine koraka koji je namjeravao poduzeti. Srce mu je zalupalo – ali ne samo od uzbuđenja.

Što ako ona nije spremna?

On, Boromir – namjesnik Gondora i general gondorske vojske, čovjek koji nije uzmicao ni pred kakvim neprijateljima i kojega nisu plašile ni velike bitke – sada je zadrhtao.

Duboko je udahnuo i, bezuspješno pokušavajući umiriti srce koje je tuklo, okrenuo se prema Ellin koja ga je promatrala iz poluležećeg položaja, leđima oslonjena na veliki jastuk. Obuhvatio je pogledom njezin lik. U polutami sobe, samo pod treperavom svjetlošću malene vatre u kaminu, oči su joj bile sasvim tamno zelene, a njena duga valovita kosa joj je uokvirivala lice i padala po ramenima. Prelijepa.

Vidio je da je promotrila predmet u njegovoj ruci, pa podigla pogled prema njemu. Nakrivila je glavu i gledala ga uzdignutih obrva, znatiželjno.

Što ako odbije?

No sada više nije bilo uzmaka – a nije ga ni htio. Volio ju je, i ovo je bilo ono što je želio učiniti. Otvorio je kutijicu u kojoj je ležala dobro poznata mithrilna ogrlica i na njoj privjesak u obliku štita na kojem je bilo ugravirano gondorsko stablo te iznad njega sedam zvjezdica. Okrenuo je kutijicu prema njoj i pogledao je u oči.

"Ova ogrlica je baština namjesničke obitelji već više od sedam stoljeća. Nasljeđivanje je najčešće išlo izravno od roditelja, iako u nekoliko iznimki nije bilo tako – onda kada namjesnik nije imao djece pa ga je nasljeđivao nećak ili slično. U svakom slučaju, običaj je bio da je dobiva namjesnikov nasljednik, te je daruje svojoj zaručnici. Ellin..." Zastao je na trenutak dok mu je srce bubnjalo, no ruka koja je držala dragocjeni dar ostala je mirna. "Ellin Ithilwen, kći Laerona i Nernel, hoćeš li biti moja supruga?"

Zadržavajući dah, promatrao je kako joj se izraz lica mijenja dok su joj njegove riječi dopirale do uma. Nekoliko trenutaka ga je gledala bez riječi, očiju raširenih u iznenađenju. Potom je otvorila usta, ali ih ponovno i zatvorila; nijedna riječ nije izašla iz njih. Jednom je spustila pogled i nekoliko trenutaka promatrala ogrlicu i privjesak. Zatim je samo nastavila zuriti u njega, i sekunde su mu odjednom izgledale beskrajno duge dok se tišina produbljivala... a onda joj se na licu razlio široki osmijeh i oči su joj zablistale, i tada je znao njezin odgovor i prije nego što ga je izgovorila.

"Da!" uskliknula je i naglo se uspravila te mu se bacila u naručje. "Da, da, hoću..." ponovila je, ali onda su se njezine riječi izgubile u novim poljupcima kojima ju je obasuo. Stegnuo ju je u čvrst zagrljaj, a njezine su mu ruke uzvratile. I dok ju je ljubio osjećao je kako u njemu nestaje osjećaj napetosti i nervoze, a glavom su mu prolazile samo dvije riječi. Pristala je. Pristala je. Plovio je na valu euforije, grlio je i milovao joj lice. Pristala je. Tada je odjednom shvatio da su joj obrazi vlažni te se malo odmaknuo od nje i pogledao je.

"Jesi li dobro?" upitao je šaptom, nježno joj brišući suze.

"Sjajno sam", odgovorila je ponešto drhtavim glasom i osmjehnula se, još vlažnih očiju. "Ovo su radosnice... današnji dan mi je najljepši u životu."

Njezine oči su mu potvrđivale da je to istina, i srce mu je naraslo u grudima. Bila je nekoliko desetljeća starija od njega i shvaćao je da je i proživjela mnogo više, kao i da joj nije bio prvi. Ali nije se uopće htio zamarati pitanjima o prošlosti niti koga je voljela prije. Važna je bila samo sadašnjost.

"I meni je, malena moja... učinila si me najsretnijim čovjekom na Ardi svojim pristankom."

"A ja sam najsretnija žena", odvratila je Ellin, blistavih očiju. "Malo se bojim svega što je pred nama... ali nadam se najboljem, i želim provesti život s tobom."

Gledao ju je nekoliko trenutaka ispunjen ljubavlju prema njoj, a onda je opet privukao k sebi i poljubio. I više nije mislio ni na što drugo, već samo na ženu koju je volio i držao u svome naručju.