Ellin je ovila ruke oko Boromirova vrata i podigla pogled prema njemu. Toliko toga je još željela reći, a najviše od svega – "ne idi". Ali jutro je bilo tu – jutro u kojem se on spremao odjahati u Osgiliath i stati uz svoje ljude. Došao je trenutak u kojem su se trebali pozdraviti. Pomisao na skori rastanak je gotovo fizički boljela, a srce joj je bilo uplašeno.

"Čuvaj se, čuješ li me? Vrati mi se" rekla je, a glas joj je malo zadrhtao, odavajući njezine emocije. "A ako budeš mogao, pošalji poruku preko glasnika."

Stajali su jedno uz drugo u njegovoj sobi, oboje spremni za izlazak. Sada je pred njom opet bio vojnik kakvog je viđala tijekom cijeloga puta – u običnoj odjeći i verižnjači te opasan mačem. Svečano namjesničko ruho je bilo spremljeno do neke iduće prilike. Naravno, opraštali su se ovdje, u privatnosti; još uvijek to nisu mogli učiniti pred ljudima na Pelennorskome polju.

"Hoću. I ne brini, vidjet ćemo se ubrzo opet", odvratio joj je uz dječački osmijeh koji je obožavala, osmijeh koji mu je punio oči toplinom i od kojeg mu je sjalo cijelo lice. Još trenutak su se promatrali, a onda se prignuo i poljubio je. Od vreline i strasti u njegovom poljupcu opet joj se zavrtjelo u glavi, baš kao i mnogo puta prošle noći; ali sada više nije bilo vremena da se prepuste svojim željama. I zato su samo stegnuli jedno drugo u oproštajni zagrljaj.

Strah koji se nazirao u njenim riječima sada se u potpunosti oslobodio iz nje kroz taj zagrljaj; stegnula ga je što je čvršće mogla i držala ga uz sebe, na taj način pokazujući koliko se boji da je to posljednji put što ga vidi. I njegov je zagrljaj bio jednako snažan – gotovo nije mogla doći do daha – no nije je smetalo. Ali naposljetku su se morali razdvojiti. Trenutak polaska je bio tu.

"Neka vas Valari sve čuvaju", rekla je tiho za kraj.

Nisu više ništa rekli i samo su držeći se za ruke izašli u hodnik i uputili se prema izlazu. Na putu kroz grad nisu mnogo razgovarali, a kada su se našli na Pelennorskom polju uputili su jedno drugome dug pogled pun ljubavi prije no što će on odjahati prema Osgiliathu. Ellin se potom okrenula prema svojoj grupi i započeo je novi dan obuke streličarstva.

Prolazio joj je kao u magli. Odrađivala je sve isto kao i tijekom prethodna dva dana – nadgledala je vježbe svoje skupine, ispravljala greške i davala upute – ali duhom nije bila s njima, već je stalno iznova proživljavala prošlu večer i noć. U mislima je cijelo vrijeme bila s Boromirom, osjećala njegove usne i njegova milovanja, smiješila se sjećajući se koliko je bilo slatko i divno spojiti se s njim. A ogrlica koju je nosila ju je podsjećala na najvažniji trenutak prošle večeri.

Zaprosio ju je.

U prvi trenutak nije bila sigurna čuje li dobro, i mislila je da sanja. Ali onda joj je značenje njegovih riječi napokon doprlo do svijesti i srce joj je zalupalo kao nikada ranije. Želio je da se uda za njega. Volio ju je toliko da je želio provesti cijeli život s njom.

I ona je željela isto. I on je njoj bio sve.

Možda je sve to bilo ludo – jer ona je bila vilenjakinja, a on čovjek. Jer su tek kratko vrijeme bili zajedno. Jer već za samo nekoliko dana njihov cijeli svijet bi mogao prestati postojati. Ali u jedno je bila potpuno sigurna – voljela ga je više od ičega, i bilo je ludo dobro. Sretnije nego ikada u životu, njezino je srce imalo samo jedan odgovor na njegovo pitanje.

Još su satima ležali jedno uz drugo – zagrljeni, vodeći ljubav, razgovarajući, uživajući u potpunoj bliskosti. Osjećala je kako su im duše spojene, kako u potpunosti pripadaju jedno drugome. Ona je bila njegova i on je bio njezin, i ništa nije moglo to promijeniti. Činilo joj se da je sada pronašla svoju drugu polovicu i da je tek sada bila cijela.

Sreći u njima prijetio je onaj crni oblak nad njima – oblak koji se prijeteći nadvijao nad cijelim Međuzemljem. Znala je da bi njihova sreća mogla biti kratkoga vijeka; Sauron bi se mogao domoći Prstena i pregaziti ih. Ipak, nije se htjela prepustiti malodušnosti i, dok je ležala u Boromirovu naručju sretna i ispunjena ljubavlju, vjerovala je u najbolji ishod.

Dan je polako odmicao i kada se počelo mračiti i obuka došla kraju za taj dan, Ellin se osjetila malo potišteno. Znala je da je te večeri nitko ne čeka u palači u Citadeli i da će noćas biti sama, a kako je i Faramir bio u Osgiliathu, neće imati baš nikoga za razgovor. Pomislila je kako je došao trenutak da ona i Meriel provedu u djelo svoje planove o druženju. Potražila je pogledom crvenokosu djevojku, i otkrila da ova hoda prema njoj. Merielina je obitelj napustila Minas Tirith toga jutra pa je i ona željela društvo. Djevojka ju je pozvala k sebi, a Ellin je rado prihvatila.

Kuća Merieline obitelji je bila malena, kao i sobe u njoj. Glavni prostor je, naravno, bio onaj koji je služio kao kuhinja, blagovaonica i dnevna soba sve u jednom. U prostoriji nije bilo mnogo namještaja: bili su tu ognjište, stol i stolice, te jedan ormar i nekoliko polica koji su služili kao spremište raznih stvari za kuhanje i svakodnevne poslove. Ipak, jedna je stvar dominirala prostorom – na zidu pokraj kamina visjela je slika koja je prikazivala cijelu obitelj na okupu. Osmijesi na licima Merielinih roditelja i njihove djece kao da su obasjavali cijeli prostor i davali mu toplinu. Ellin se nasmiješila gledajući sliku, zamišljajući ih sve zajedno u njihovoj malenoj kući. A onda joj je smiješak polako izblijedio, jer se sjetila da se Merielin otac i brat nikada neće vratiti svome domu. Uzdahnula je, a srce joj se ispunilo tugom.

Ispočetka je bilo relativno hladno jer je u praznoj kući ognjište bilo ugašeno. No vatra koju je Meriel upalila odmah po dolasku je prilično brzo zagrijala prostor. Najprije su podijelile večernji obrok; Ellin je isprva oklijevala ne želeći oduzimati od djevojčinih zacijelo ne baš velikih zaliha. Ali Meriel je ustrajala u svome pozivu pa je Ellin naposljetku prihvatila, i tada su se zajednički bacile na pripremu večere. Sušeno meso je već bilo spremno i narezano, i trebalo je pripremiti samo povrće; atmosfera je uz spremanje večere bila ugodna i Ellin je uživala u djevojčinom društvu i zajedničkom radu.

Uglavnom su razgovarale o uspomenama iz djetinjstva – Meriel je pričala o svome odrastanju u Minas Tirithu te o njihovim dječjim igrama i običajima, a Ellin je pak pričala o svojim doživljajima. U Rivendellu u vrijeme Ellinina djetinjstva nije bilo mnogo djece – tek nekolicina – a Ellin je bila jedina djevojčica. Meriel je, kako se pokazalo, imala veće društvo, a uglavnom se družila s dječacima i igrala njihove igre te iskazivala interes za mačevanje i lûk što su svi smatrali prilično neobičnim. Bila je to još jedna njihova sličnost i dok su razgovarale i otkrivale brojne zajedničke sklonosti Ellin je osjećala kako njena simpatija prema djevojci sve više raste. Otprve su se sjajno razumjele i Ellin se činilo kao da se poznaju već dugo.

Meriel je ispitivala i o njihovome putovanju do Minas Tiritha. Ellin je izbjegla govoriti o pravoj zadaći Družine pa je samo kratko i neodređeno rekla da je nekolicina njih željela pomoći u borbi protiv Saurona na jugu, te da su krenuli svi zajedno prema Gondoru. Mnogo više je pričala o samome putu i opisivala krajeve kroz koje su prolazili, a pokazalo se da je Meriel ionako željela čuti upravo to – htjela je čuti kako je drugdje u Međuzemlju. Najviše ju je zanimalo saznati više o Lothlorienu.

Ellin se zadržala kod Meriel gotovo tri sata. Kasnije te večeri, dok je sjedila sama u odaji koja joj je bila dodijeljena i uz svijeće čitala knjigu o povijesti Umbara koju je pronašla na jednoj od polica u dnevnoj sobi, upravo kada je počela osjećati umor i razmišljati da pođe na spavanje začula je tiho kucanje na vratima. Otvorivši, ugledala je glavnoga sobara i uz njega jednog vojnika. Pokazalo se da se radi o glasniku iz Osgiliatha; predao joj je maleno zapečaćeno pismo, a potom su je obojica pozdravili i otišli. Boromirova poruka! Zatvorila je vrata i brzo se vratila do stola te ustreptalog srca razderala omotnicu.

Ljubljena moja,

volio bih da mogu biti uz tebe. Ali ne mogu se sada vratiti jer je Osgiliath pod velikim pritiskom i doista sam potreban ovdje. Borbe su sada gotovo neprestane. Ipak, moral je dobar, držimo položaje i sve je u redu. Ne brini za mene, dobro sam. Ako bude moguće, doći ću nakratko u Minas Tirith tijekom jednog od idućih dana pa ćemo se vidjeti.

Čuvaj se. Volim te.

Boromir

Ellin je pročitala poruku u jednom dahu, pa opet iznova. Poruka je bila kratka i gotovo previše ležerna. Sve je u redu. Ne brini za mene. Ona ga je, međutim, dobro poznavala i znala je da joj sasvim sigurno neće reći ništa što bi je uplašilo. Nije bilo teško zaključiti da je situacija ipak ozbiljna.

No nije mogla učiniti ništa, već samo nadati se najboljem. Kada je nešto kasnije legla u krevet, uputila je molitvu Eruu da čuva Boromira i gondorske borce i pomogne im u borbi protiv neprijatelja.

-x-x-x-

Razbijanje zidova pod projektilima iz katapulta, zvukovi sudara oštrica, fijuci strijela i krikovi koje je slušao cijele prošle noći odzvanjali su mu u glavi i kada se napokon povukao na odmor. Bilo je jutro i nastupilo je zatišje. Boromir je ušao u ono krilo stare kupole koje je služilo kao spavaonica. Građevina je bila oštećena odavno i prvotni krov već dugo nije postojao; i ovdje, kao i na nekim drugim zgradama koje su služile za smještaj vojnika bio je relativno nedavno nadograđen improvizirani krov od dasaka kako bi vojnici bili zaštićeni od lošega vremena.

Kada se našao unutra, osvrnuo se oko sebe. U prostoriji je bila polutama – nešto svjetlosti je dopiralo kroz nekoliko oronulih prozora. Ugledao je nekoliko slobodnih prostirki, te prišao jednoj i odložio štit, mač i oklop. U prostoru je trenutno moglo biti nešto više od pedeset vojnika. Neki su već spavali, a neki su se, baš poput njega, upravo smještali na ležajeve. Ali bez obzira na umor nije mogao odmah zaspati; pravog odmaka od bitke nije bilo. Zvukovi i slike bili su mu stalno u umu i nije mogao pobjeći od kakofonije zvukova, rijeka krvi i unakaženih tijela. Nije mogao izbrisati iscerena groteskna lica napadača, a još manje lica svojih ranjenih i palih suboraca. Znao je da će ih uvijek vidjeti – kako na javi, tako i u snovima. Ipak, dok je ležao i zurio u strop nad sobom, iscrpljenost je malo pomalo učinila svoje i napokon se nekako uspio opustiti. Odmor mu je bio prijeko potreban – prošlo je više od jednoga punoga dana otkako je posljednji put spavao. Međutim, znao je da si ne može priuštiti dugi odmor; usprkos trenutnom zatišju, bio je siguran da se orci neće dugo odmarati. Prije nego što je pošao leći zatražio je da ga probude nakon dva sata, a istovremeno je poslao i poruku Faramiru moleći ga da dođe u kupolu u to vrijeme ako bude mogao kako bi zajednički napravili plan za dan i noć pred njima.

Kada su ga probudili, činilo mu se da je tek sklopio oči. Njegovo tijelo je tražilo još odmora, ali morao je krenuti dalje. Protegnuo je umorne mišiće i polako ustao. Gotovo svi ljudi koji su ležali okolo i dalje su spavali. Uzevši oružje i oklop, prešao je u dio koji je služio kao komandno sjedište. Razni časnici su užurbano prolazili naokolo, proučavali zemljovide i konzultirali se s drugim zapovjednicima. U jednome kutku dvorane bili su stolovi s osnovnim namirnicama za užinu – kruhom, sirom i suhim mesom – te je pošao doručkovati. Sjeo je na obližnju klupu i, polako jedući, razmotrio sadašnju situaciju.

Bilo je prijepodne, a prošla su dva dana od njegova dolaska u Osgiliath; s Ellin se rastao prekjučer ujutro u Minas Tirithu. Dok su trajale borbe bio je koncentriran samo na njih; ali sada dok je sjedio sam u ovome mirnome trenutku, daleko od bitke, u trenu je ispunila sve njegove misli. Prisjećao se svih lijepih trenutaka njihova putovanja od Rivendella, vidio je njezine sjajne oči i osmijeh, osjećao njezine usne na svojima i njezino tijelo uz svoje. Njegova ljubav. Njegova zaručnica. Pomisao mu je izmamila osmijeh i poželio je da je uz njega. U posljednjoj fazi putovanja prema Gondoru bio se navikao buditi uz njezin osmijeh i držati je u zagrljaju prije spavanja. Svake večeri bi je gledao kako spokojno tone u san, stisnuta uz njega, i slušao kako diše. Držao bi je tako neko vrijeme i tek tada bi i sam zaspao. I još uvijek se na trenutke morao podsjećati da je to stvarno, da je ona uz njega i da ga voli. Sada su bili razdvojeni i silno mu je nedostajala. Uspio joj je poslati kratke poruke i prvu i drugu večer, no to je bilo sve što je mogao; iako ju je želio vidjeti, odlasci u Minas Tirith jednostavno nisu dolazili u obzir. S obzirom na stanje i napade orka nije mogao napustiti svoj položaj. Njegovi ljudi su ga trebali.

Uzdahnuo je, razmišljajući. Situacija je bila ozbiljna. Još su držali grad, ali orci i trolovi su ih prethodne noći do kraja potisnuli iz istočnog dijela grada i u zoru su bili prisiljeni povući se preko rijeke. Pri povlačenju su srušili i posljednja dva mosta koja nisu bila razorena ranije, i Anduin im je sada pružao koliku-toliku zaštitu jer orci nisu mogli samo tako – neopaženo i bez teškoća – ući u zapadni Osgiliath. Njihovi su čamci bili lako vidljiv cilj na rijeci i onih nekoliko koji su pokušali prijeći su bili lak plijen za katapulte i strijelce. Napadi orka su trenutno prestali, a Boromir je pretpostavljao da će to zatišje trajati samo kratko – onoliko koliko neprijateljima bude potrebno za organizaciju velike ofenzive preko Anduina. Iz osmatračnica u visokim kulama vidjelo se da cestom iz Minas Morgula iz Mordora pristižu nove snage. Boromir je znao da će i zapadni Osgiliath pasti za najviše tjedan dana; jednostavno nisu imali dovoljno ljudi, i morat će se uskoro povući kako ne bi izginuli svi. Ti vojnici bit će potrebni i u obrani Minas Tiritha.

Uskoro je u komandno mjesto stigao Faramir. Boromir se zagledao u brata; podočnjaci na Faramirovu licu jasno su govorili da je i on bio dugo na nogama. Pozdravili su se kratkim zagrljajem i stiskom ruke, a potom je Faramir sjeo pokraj njega. Boromir je bio na čelu ljudi na sjevernoj strani grada dok je Faramir vodio ljude u južnom dijelu, i sada su trebali razmijeniti novosti.

"Nećemo izdržati još dugo, brate", rekao je na kraju Faramir nakon što su prodiskutirali noćašnju bitku i povlačenje. Čelo mu se nabralo od brige. "Možda tjedan dana, i tada ćemo se morati povući."

"Da, to je i moja procjena", kimnuo je Boromir. "Imaš li neke nove informacije o pripremama za obranu Minas Tiritha?"

"Jutros mi je stigao glasnik. Rov za zaustavljanje bojnih kola je završen, a za povlačenje vojske iz Osgiliatha će preko njega biti postavljen privremeni drveni most. Bereth od Lossarnacha pak javlja da je evakuacija žena, djeca i starih ljudi pri samome kraju."

"To je dobro. Grad će biti spreman za obranu." Boromir se na čas zagledao u daljinu, razmišljajući i računajući. "Mislim da je vrijeme da upalimo svjetionike. Rohancima će trebati nekoliko dana za okupljanje i dolazak do nas, a ne želimo da dođu prekasno... ako uopće dođu. Ne sumnjam u njihovu čast, ali sve ovisi o tome koliko jake napade je Saruman poveo na njih."

"Nadam se da će Rohanci ipak uspjeti doći", rekao je Faramir zamišljeno. "I dobro je što će za nekoliko dana naš ujak biti tu."

Boromir je tada pomislio kako će, čak i uz pojačanja iz zapadnoga Gondora i uz eventualni dolazak Rohanaca, još uvijek biti brojčano nadmašeni. Ipak, nije to izrekao na glas.

"No dobro, onda ćemo poslati glasnika u Minas Tirith s porukom o hitnom paljenju svjetionika", rekao je ozbiljno, i iznenadilo ga je kada je vidio da se Faramir smješka toj izjavi.

"Pa, može i tako... ili pak možeš sam poći u Minas Tirith i izreći tu naredbu. Siguran sam da bi to želio." Faramir se sada otvoreno smiješio, a Boromir je shvatio.

Da, bilo bi divno vidjeti je, pa makar i samo na četvrt sata. I sam pogled na Ellin bi mu dao snage za naredne dane. Odjednom mu je silna čežnja za njom stegla srce; dao bi sve da može biti uz nju barem nakratko i vidjeti njezine oči i osmijeh. Ipak, nije odmah odgovorio, rastrzan između svojih želja i osjećaja odgovornosti. Činilo mu se neodgovornim i sebičnim napustiti položaj zbog svojih osobnih želja.

"Doista, mogao bi poći do Minas Tiritha", nastavio je Faramir i kimnuo. "Trenutno je zatišje, i vjerojatno će tako i ostati u idućih nekoliko sati. Orcima će trebati neko vrijeme dok se organiziraju za prelazak rijeke i novi napad. Zapravo, ne vjerujem da će krenuti po danu – čini mi se vjerojatnije da će u novi veliki napad krenuti pod okriljem noći. Mogao bi stići do Minas Tiritha i vratiti se na vrijeme. Osim toga, čak i da se dogodi nekakav napad, nije da ostavljaš Osgiliath bez vodstva." Faramir ga je tada pogledao iskosa; u pogledu mu je bilo izazivanje, ali istovremeno su mu uglovi usana titrali u osmijehu. Boromira je izraz bratova lica podsjetio na njihova brojna nadmetanja iz djetinjstva i mladosti. "Hoćeš reći da ja nisam sposoban voditi obranu, ako bi nešto i iskrsnulo?" Faramir je pokušao izgledati ozbiljno, ali nije uspio prikriti smiješak.

"Pa, nije da ne znaš baš ništa o ratovanju, mali brate..." Sada su se i Boromirove usne razvukle u osmijeh. Istovremeno je razmišljao, nastojeći biti objektivan i ne dati osobnim željama da mu utječu na rasuđivanje. Nije bio siguran je li uspio u potpunosti, ali na kraju se složio s Faramirovim riječima – bile su logične i razumne. Nije da će otići usred bitke; sada je doista bilo mirno, a on će se svakako vratiti do večeri. Kimnuo je. "U redu. Pretpostavljam da bih mogao nakratko otići do Minas Tiritha."

Tada je primijetio kako ga Faramir promatra i proučava. Izraz mu sada je bio zamišljen. "Još nikada nisi izgledao ovako. Kada vas gledam dok ste zajedno, čini mi se da se stalno naginjete jedno prema drugome – kao da u vama postoji neka sila koja vas vuče jedno prema drugome. Na trenutke kao da ne vidite ništa oko sebe osim jedno drugoga, a u očima vam se vidi što osjećate. Rekao bih da je to među vama prilično ozbiljno."

Opis je bio zanimljiv, a Boromir je zaključio da je bio i točan; osjećao se nerazdvojno povezan s Ellin, kao da je potpun i kao da je živ samo kada je s njom. Tada je shvatio da nije rekao Faramiru da ju je zaprosio. Otkako je stigao u Osgiliath zapravo su se vidjeli vrlo malo – svega tri puta i to na kratkim konzultacijama koje nisu potrajale više od nekoliko minuta, a potom bi se obojica odmah vraćali na svoje položaje. Nije bilo ni prilike da mu kaže.

"Ozbiljno je", potvrdio je Boromir. "Onu posljednju noć u Minas Tirithu sam je zaprosio. I pristala je."

Pratio je Faramirov izraz; oči su mu se raširile, a na licu mu se ocrtavala iznenađenost.

"Pa, to je svakako velika novost!" uskliknuo je Faramir. Malo je nakrivio glavu, promatrajući brata. "To je tako brzo. Jesi li potpuno siguran? Koliko dobro ste se upoznali? Koliko ste različiti, s obzirom na to da je ona vilenjakinja?" Nakratko je opet utihnuo, i Boromir je u bratovim očima mogao vidjeti još neizrečenih pitanja – na kraju krajeva, sva ih je postavio i sam sebi u onim trenucima kada je razmišljao o tome da je zaprosi. Otkrio je da je odjednom nervozan jer mu je Faramirova podrška bila izuzetno važna. Kako će reagirati? Je li shvaćao koliko mu je značila Ellin? A onda je ugledao kako se na Faramirovom licu pojavio osmijeh, i tada je sve, baš sve, sjelo na svoje mjesto. "Ali kao što sam rekao, vidim da se jako volite, i to je ono najvažnije", nastavio je Faramir i kimnuo. "Drago mi je zbog tebe, brate. Zbog vas oboje. Znaš da vam želim svu sreću." S tim je riječima raširio ruke i zagrlili su se.

"Znam, brate, i hvala ti", rekao je Boromir kada su se razdvojili. Faramirove riječi doista su mu mnogo značile. Potom se uozbiljio. "Razlike? Naravno. Bilo je nemoguće ne razmišljati o njima. Ima ih mnogo. U početku su svi vilenjaci za mene bili jedan sasvim drugi svijet. Sjećam se prvih razgovora s Ellin i Legolasom – po nekim pitanjima mi se činilo da je jaz i veći no što sam prije mislio. Nisam bio siguran što uopće misle o nama – bojao sam se da ne misle dobro o ljudima. Ali srećom nisam bio u pravu." Časak je stao i razmišljao odakle bi počeo opisivati razlike. "Jesi li znao da su njihove duše drugačije od naših?" upitao je, ali zapravo nije ni čekao odgovor, odmah je nastavio govoriti. "Jednom ću ti reći više o tome... ili još bolje, upitaj Ellin da ti objasni. A najveću razliku i sam možeš imenovati – jasno ti je da vilenjaci drukčije od nas doživljavaju vrijeme i svijet. No, ubrzo nakon što smo krenuli na put, malo pomalo smo se počeli upoznavati..."

Zastao je i zamišljeno se zagledao u daljinu, a blagi osmijeh mu se pojavio na licu dok se prisjećao tih razgovora. Naposljetku, vratio se u stvarnost i vratio pogled na Faramira koji je strpljivo čekao nastavak.

"Vilenjaci i ljudi ipak su i po mnogočemu slični. Ljubav prema Međuzemlju... želja da se čini dobro... da se pridonese boljoj budućnosti... razumiješ sve to i sam. A Ellin? Jesmo li ona i ja imalo slični? Otkrio sam da jesmo, a što sam je bolje upoznavao, to sam još i više želio saznati o njoj – saznati što je pokreće, zašto je odabrala teži i opasniji put u životu, otkriti što je čini sretnom, a što je rastužuje... Stalno mi je bila u mislima, i shvatio sam da želim svaki svoj trenutak provesti s njom. Pokazalo se da ipak imamo mnogo zajedničkoga, a naposljetku sam shvatio da s njom želim podijeliti svoj život. Probuditi se uz nju svako jutro i gledati je dok još spava, držati je za ruku, svake noći usnuti pokraj nje, svakoga dana otkriti nešto novo o njoj..."

A njezin život će se nastaviti i nakon mene, pomislio je, i to ga je ispunjavalo najvećom srećom. Kao i svaki čovjek, bio je svjestan ograničenosti vremena koje je imao, a saznanje da će njegova ljubljena nastaviti dalje i imati pred sobom još sva buduća doba Arde ispunjavalo ga je velikom srećom. Tada se nasmiješio i pogledao Faramira koji ga je i dalje promatrao.

"Eto, poprilično je potrajao ovaj moj monolog, zar ne? I što da ti kažem kao nekakav zaključak za kraj? Da, kao što sam rekao, ima razlika... ali u mnogim stvarima smo i sličniji nego što sam mislio. I zato vjerujem da možemo, dan po dan, malo pomalo, upoznati se još bolje i savladati sve prepreke. Volim je više od ičega, a nekom srećom i ona voli mene... pa mislim da naša ljubav može pobijediti sve."

"Doista se nadam da će biti tako", odvratio mu je Faramir, uz topli osmijeh. "Želim vam sve najbolje."

Još jednom su se zagrlili, a onda su se pozdravili. Boromir je potom zatražio da mu dovedu konja i uskoro je krenuo prema Minas Tirithu praćen nekolicinom vojnika. Dok su jahali promatrao je grad; pogled na njegov voljeni Minas Tirith nikada mu nije mogao dosaditi i uvijek iznova ga je oduševljavao svojom ljepotom.

U želji da što prije vidi Ellin uobičajena dva sata jahanja od Osgiliatha do Minas Tiritha su mu izgledala mnogo duža – činilo mu se da im treba jako mnogo vremena da stignu. Pretraživao je pogledom još izdaleka, i kada su stigli blizu grada polako je počeo razaznavati male figure streličara. A onda je napokon ugledao i nju – vitku priliku koja je hodala pokraj ljudi koji su gađali mete podno zidina. Srce mu je zaigralo i sve su se teškoće odjednom doimale lakšima. Okrenula se kada je začula topot konja i vidio je kako joj se na licu pojavio osmijeh kada ga je ugledala – osmijeh blistaviji i sjajniji od sunca koje je sjalo na nebu. Osmijeh koji je grijao njegovu dušu.

Tako bi volio da ju je mogao strasno poljubiti i dugo ne ispustiti iz zagrljaja, ali znao je da sada nije prilika za to. Bili su okruženi mnoštvom ljudi, bili su oboje na svojim dužnostima, i službeno je još uvijek bila samo gošća namjesnika. Obećao je u sebi da će vrlo brzo doći dan kada će svi saznati. Skočivši s konja, u nekoliko brzih koraka se našao pred njom i vidio joj je u pogledu da i sama misli isto i da razumije. I stoga je njihov zagrljaj potrajao tek jedan tren – bilo je to obično kratko pozdravljanje kao među prijateljima – i samo je stegnuo obje njezine ruke. Nekoliko trenutaka su stajali bez riječi i promatrali se, a on je upijao svaki detalj njene pojave – sjajne zelene oči, radosni smiješak, kosu skupljenu u uobičajenu pletenicu i cijeli njezin lik.

"Tako sam sretna što te vidim", rekla je Ellin tiho, pustivši mu ruke. Udaljili su se nekoliko metara od vojnika u njegovoj pratnji i ljudi koji su vježbali i mogli su nesmetano razgovarati. "Kako si? Kako je u Osgiliathu?"

Vidio je kako ga pažljivo promatra i znao je da njezinom iskusnom oku sigurno ne promiču podočnjaci i drugi izdajnički tragovi umora. Ali sada, stojeći uz nju, zaboravio je na umor i probleme i nije imao namjeru mnogo pričati o opsadi.

"Sada sam dobro", odgovorio je, i doista je i bio. "Vrijeme je za slanje poziva Rohancima, a treba obaviti još neke poslove u Minas Tirithu. Da borbe traju i sada, poslao bih glasnika sa svim potrebnim nalozima. Ali trenutno je zatišje pa sam iskoristio tu činjenicu da ipak ja dođem ovdje", rekao je sa širokim osmijehom. "Nedostajala si mi i želio sam te vidjeti."

Samo joj je u najkraćim crtama rekao o padu istočnog Osgiliatha, a onda je prebacio razgovor na nju i njezine aktivnosti. Zanimalo ga je kako je ona i kako joj je prolazilo vrijeme; bilo mu je jako drago čuti da su joj dani ispunjeni, kao i da je našla prijateljicu s kojom je provodila dio slobodnoga vremena. Neko vrijeme su razgovarali o njezinom boravku u Minas Tirithu i novostima iz grada.

"Vidjela sam da je tijekom jutra i prijepodneva dopremljeno još novih ranjenika", rekla je Ellin. "Pretpostavljam da je to iz noćašnje bitke. Mislim da je sada došlo vrijeme da učinim ono o čemu smo se dogovarali još dok smo putovali za Minas Tirith. Po završetku posla ovdje, poslijepodne bih se javila u Kuće izlječenja. Sigurno će im dobro doći još jedan liječnik." Zastala je i pogledala ga. "Kada si već ovdje i ako imaš vremena, mogao bi me preporučiti onako kao što si to učinio u bolnici na Cair Androsu."

"Naravno", kimnuo je Boromir. "Čim obavim sve dogovore vezane uz planiranje obrane, poslat ću za tebe poruku u Kuće izlječenja." Zastao je i obuhvatio je pogledom. Bilo bi tako lijepo kada bi mogao ostati duže uz nju. "Na žalost, morat ću brzo krenuti natrag u Osgiliath. Neprijatelj neće dugo mirovati", rekao je, a čelo mu se nabralo.

"Razumijem. Presretna sam što si uopće uspio doći, makar i samo nakratko."

Potom se uputio u grad kako bi obavio ono zbog čega je došao. Izdao je naredbu o paljenju svjetionika, pa provjerio kako napreduje evakuacija. Bio je zadovoljan čuti da je pri samome kraju – posljednja povorka žena, djece i starijih osoba trebala je napustiti grad sljedećega dana. Zatim je obišao položaje gdje su bili gradski katapulti i uvjerio se da su spremni – imali su poprilične zalihe kamenja za gađanje neprijatelja, a pripremali su još materijala.

U spremištima podno glavnih zidina također je vladala užurbanost: vojnici su dopremali zalihe ulja, baklje, strijele i sve ostalo što će biti potrebno. Izrađivali su još mnogo novih strijela, a nekolicina ljudi je radila preinake na jednom dijelu zaliha kako bi se mogle koristiti kao zapaljive strijele. "Nalog kapetana Ciryiona", izvijestio ga je usput jedan vojnik, te dodao da je to stoga što Ciryon smatra da civili-dobrovoljci koji su trenutno prolazili obuku neće do početka opsade biti osobito vješti i ubojiti, ali da pomoću zapaljenih strijela mogu počiniti mnogo veću štetu nego običnima. Boromir je kimnuo, slažući se s tom idejom. Naposljetku je poslao poruku u Kuće izlječenja; time je bilo riješeno sve ono zbog čega je došao u Minas Tirith i tada je mogao krenuti natrag u Osgiliath; ionako se cijelo vrijeme pitao zbiva li se nešto važno u njegovu odsustvu. Ali kada je prošao kroz gradska vrata najprije je još jednom skrenuo prema vježbalištu i prišao Ellin. Ponovno su se ponešto udaljili kako bi imali barem malo privatnosti.

"Poslao sam preporuku za tebe u obje Kuće izlječenja, pa neće biti iznenađeni kada dođeš", rekao je. "Sigurno je veća gužva u onoj bolnici u drugome krugu pa možeš poći tamo. Samo se javi ravnatelju ili njegovu zamjeniku. Očekivat će te."

"Odlično. Poći ću odmah nakon završetka obuke."

Nasmiješio joj se. "Hvala ti za sve što radiš ovdje. Imaš doista veliko srce."

Lagano je porumenjela. "Znaš da ne bih mogla drukčije. Ne bih mogla sjediti besposleno."

"Znam." Zagledao joj se u oči. "Zato te i volim. Divna si, požrtvovna i hrabra."

Obrazi su joj se još malo zacrvenjeli i smela se na trenutak, a stidljivi smiješak joj se pojavio na usnama. Gledajući je, osjetio je kako ga preplavljuje ljubav prema njoj i ispunjava svaki djelić njegova bića. Srce mu je naraslo u grudima i pomislio je kako joj riječima ni ne može iskazati što osjeća za nju.

"Jako mi nedostaješ kada nismo zajedno. I tako bih volio da mogu ostati ovdje uz tebe, malena", rekao je nježno. "Ali moram poći natrag."

"Naravno, razumijem, ne brini", kimnula je Ellin. Osmijeh joj je bio sjetan, ali oči su joj bile ispunjene ljubavlju i razumijevanjem. I opet je pomislio kako je blagoslovljen što je našao tako divnu osobu s kojom se tako dobro slagao; često mu se činilo da razmišljaju na isti način i smatrao je da je to još jedna potvrda da su stvoreni jedno za drugo. "Znam da moraš opet u Osgiliath. Samo se ponekad javi kao i prethodnih dana, može?" zamolila je.

"Hoću, svakako", odgovorio je Boromir. "Zacijelo ćemo se za nekoliko dana morati povući iz Osgiliatha, pa ću opet biti ovdje i bit ćemo bliže jedno drugome. A tada..." Zastao je i osmjehnuo se. Pa, zašto ne? Zašto čekati? "Tada će nad gradom lebdjeti još veća opasnost, ali ipak bismo uskoro mogli objaviti našu veliku novost. Potrebno je da se u ovo teško vrijeme čuje i neka dobra vijest."

Vidio je kako su joj oči zasjale, a blistavi osmijeh koji je natjerao njegovo srce da poskoči joj se raširio licem.

"Bilo bi to divno", rekla je, gledajući ga. "Napraviti malu proslavu zaruka... i nakon toga još samo moramo pobijediti Saurona."

Doista, samo još ta sitnica, pomislio je. Ali sada dok je bio uz nju ništa nije izgledalo nemoguće.

"Svi ćemo dati sve od sebe", rekao je blago ali odlučno, a u pogledu joj je vidio da je i ona jednako odlučna. I tada je doista morao krenuti. Još jednom ju je obuhvatio pogledom, promatrajući i urezujući si svaki detalj u pamćenje, a onda je uhvatio za ruku i spustio joj brzi poljubac na obraz. "Volim te", rekao je dok su se razdvajali.

"I ja tebe", odvratila je tiho, stežući mu ruku. "Čuvaj se."

"Uvijek", kimnuo je. Znao je da ona prikriva svoju zabrinutost i stoga se nasmiješio i namignuo joj ne bi li unio bar malo vedrine u ovaj rastanak. Naposljetku je uzjahao i, mahnuvši joj još jednom, podbo svoga konja, a njegova pratnja je krenula za njim. Ipak, nije izdržao ne osvrnuti se – nakon svega desetak metara bacio je pogled iza sebe. Ellin je još stajala na istome mjestu i gledala za njim. Ljubljena moja, već mi nedostaješ... Ali dužnost ga je vodila dalje, i tada se opet okrenuo naprijed i pojahao za Osgiliath.

Kada je u predvečerje stigao otkrio je da je u gradu i dalje mir. Faramirova jutrošnja pretpostavka se pokazala točnom – orci još nisu započeli novi veliki napad na zapadni dio grada. Spustila se večer te potom noć, i kako su tekli sati a da se ništa nije događalo, Boromir je krenuo na zasluženi i prijeko potrebni počinak, baš kao i većina branitelja. No svi su bili spremni pokrenuti se u trenutku. Brojni stražari su budnim okom promatrali Anduin i pazili na eventualni prelazak orka preko rijeke: dio ljudi je bio stacioniran blizu rijeke, u pripravnosti, a svi oni koji su spavali imali su svoje oružje i opremu nadohvat ruke. Ipak, novi veliki napad se te noći nije dogodilo. Boromir je pomislio da je mogao ostati i duže u Minas Tirithu uz Ellin – ali nije mogao znati da će zatišje potrajati.

U zoru je doručkovao s Faramirom i još nekolicinom viših časnika u komandnom sjedištu. Nakon jela su upravo krenuli razmatrati daljnju taktiku obrane Osgiliatha kada je u dvoranu ušao mlad čovjek u uniformi ithilienskog graničara. Došljak je zastao i najprije prešao pogledom po cijelome prostoru, a onda je, ugledavši ih, žurnim korakom krenuo prema stolu uz koji su bili okupljeni. Boromir ga je promotrio dok se približavao; kosa mu je bila ponešto neuredna, na njegovu kožnom oklopu i hlačama su se zapažali tragovi prašine, a podočnjaci su otkrivali da te noći nije spavao. Bilo je lako zaključiti da je jahao više sati tijekom noći i Boromiru je odmah bilo jasno da se negdje dogodilo nešto ozbiljno čim se glasnik izložio rizicima dugoga noćnog jahanja.

Stigavši do njihova stola, mladić je službenim naklonom uputio pozdrav svim časnicima, te se okrenuo prema Boromiru.

"Ja sam Valandil sin Aratanov, graničar iz Cair Androsa. Generale, nosim vijesti iz utvrde. Već puna dva dana su i Henneth Annun i utvrda bili pod žestokom opsadom. Orci su napali u velikom broju – do sada najvećem. Sinoć smo ih napokon uspjeli odbiti i zbrisati dobar dio njihovih trupa, ali uz velike gubitke", izvještavao je mladić, sažeto i precizno. "Nažalost, jučer tijekom dana su poginuli zapovjednik utvrde, njegov zamjenik, te još nekoliko časnika. Zadržali smo položaj, ali očekuju se novi jaki napadi. Ja sam sinoć krenuo prema Osgiliathu kako bih prenio vijesti, i ujedno mi je rečeno da prenesem da će u zoru započeti evakuacija ranjenika prema Minas Tirithu."

Slušajući te vijesti, Boromir osjeti kako mu duša krvari. Još izgubljenih života... još udovica, siročadi i roditelja zavijenih u crno.

"Koliko je stradalih?" upitao je ozbiljno, napeto stišćući šake u očekivanju odgovora.

"Oko stotinu i pedeset poginulih, te otprilike dvije stotine ozlijeđenih – kako lakše, tako i teže."

Koliko smrti... Bol mu je probola srce.

"Što je s civilima iz obližnjeg sela? Jesu li još tamo?" upitao je.

"Bili su do jučer, generale. No vrlo je vjerojatno da će i oni biti evakuirani zajedno s ranjenicima."

"A tko sada zapovijeda utvrdom?"

"Vodstvo je privremeno preuzeo poručnik Marach, zapovjednik Trećeg odreda graničara", odgovorio je Valandil. "On me poslao da vam prenesem vijesti. Ujedno poručuje da će nastojati održati položaj što duže."

"Sjećam se Maracha, više puta smo zajedno patrolirali Ithilienom", ubacio se Faramir u razgovor i kimnuo Boromiru. "Prilično mlad čovjek, dosta je rano postao zapovjednik odreda. Odličan graničar, ali nema iskustva u vođenju velikih jedinica i bitki."

"Mislim da sam ga i ja upoznao, ili barem vidio u prolazu", odvratio je Boromir, razmišljajući što poduzeti. Spomenute brojke značile su da se raspoloživo ljudstvo na Cair Androsu smanjilo za trećinu. U Henneth Annunu nije moglo biti stacionirano više od stotinu graničara što je značilo da – čak i kada se povuku do utvrde – neće moći nadomjestiti ukupni gubitak.

"Cair Andros neće izdržati još dugo", rekao je ozbiljno Faramir, izričući na glas i Boromirove misli.

"I ja mislim tako", polako je rekao Boromir, kimnuvši. Pogledao je okupljene časnike; sva lica bila su ozbiljna. Valandil je još stajao pred njima, očekujući nova pitanja i eventualne nove naredbe. Boromir je još nekoliko trenutaka odvagivao razne mogućnosti u glavi.

"Je li kapetan Meneldur iz sjeverne anorienske baze stigao u Cair Andros?" upitao je mladića.

"Do trenutka moga polaska nije, generale."

"Je li ga poručnik Marach pozvao?"

"To mi nije poznato", odmahnuo je glavom Valandil.

Boromir je još malo razmišljao, a onda je najzad donio odluku.

"Uzet ću desetak ljudi kao pratnju i krenuti put Cair Androsa", objavio je, pa se okrenuo Faramiru. "Ako krenem odmah, u predvečerje ću biti na Cair Androsu i bar malo ću pomoći Marachu u organizaciji obrane. Iako unaprijed znamo da ćemo izgubiti taj položaj, bilo bi dobro da to odgodimo za još koji dan. Ako Meneldur nije stigao u međuvremenu, poslat ću mu hitan poziv. Zajedno s anorienskom jedinicom, kao i s ljudima iz Henneth Annuna, Cair Andros bi se trebao držati još malo."

Vidio je da Faramir razmišlja o njegovim riječima, i nakon nekoliko trenutaka je kimnuo. "Slažem se s planom", rekao je polako Faramir, zamišljena izraza lica. "Svaki dan u kojem možemo držati naše položaje do dolaska Rohanaca itekako nam je bitan. I do dolaska..." Glas mu se na kraju spustio skoro do nečujnosti. Boromir je promotrio brata; znao je što Faramir želi reći. I sam se nadao da će se Aragorn i ostali vratiti – iz više razloga. Ono najvažnije – bili su mu prijatelji, i izgubiti ih bi mu donijelo veliku tugu. Kako su dani prolazili bio je sve zabrinutiji za njih. Ali nije mogao znati gdje mu se prijatelji nalaze – čak nije znao jesu li uopće živi. A upravo je ta neizvjesnost o njihovoj sudbini bila ono najteže.

I također važno – želio je vidjeti Aragorna na čelu gondorske vojske uz Faramira i sebe, znajući da bi dolazak kralja u Gondor sigurno dao ljudima novu nadu i polet. Morao si je priznati da bi to uzdignulo i njegov vlastiti moral, na kraju krajeva. Rohanci... povratak kralja... bilo bi sjajno, pomislio je, prigušivši uzdah. Ali iako je želio vjerovati u najbolji ishod, ipak je zaključao svoje nade u neki mali kutak negdje duboko, duboko u srcu i nije im htio dopustiti im da se razmašu – kako se ne bi razočarao kasnije.

"Bit će najbolje da se oslonimo samo na vlastite snage, brate", rekao je Boromir blago, ali i vrlo ozbiljno.

Faramir mu je uzvratio pogled, a onda je polako kimnuo. "U pravu si", rekao je, uzdahnuvši. Nekoliko trenutaka je šutio kao da razmišlja o svemu što je bilo izrečeno – kao i o onome što nije – a onda se vratio na praktična aktualna pitanja. "Koliko dugo bi ostao na Cair Androsu i kada bi se vratio?"

"Ne znam za sada", odgovorio je Boromir, namrštivši se. "Ovisi o tome što ću zateći. U svakome slučaju volio bih se vratiti što prije kako bih opet mogao biti u obrani ovdje. Nadam se da ću moći krenuti natrag najkasnije preksutra."

"Razumijem", kimnuo je Faramir. "No dobro, onda pođi i nadam se da se ubrzo vidimo."

Sve ono bitno je bilo rečeno i nekoliko trenutaka su se promatrali šutke. Nisu trebali ništa više dodati – oduvijek su dobro razumjeli jedan drugoga. Boromir je znao da je obrana Osgiliatha u dobrim rukama, baš kao što je znao da će cijeli Gondor biti u dobrim rukama kada je odlazio za Rivendell. Izmijenili su kratak ali čvrst zagrljaj, a onda je Boromir kimnuo u znak pozdrava i okrenuo se. Eru, molim te, čuvaj ga, uputio je nijemu molitvu dok je išao po svoju opremu i oružje. Ubrzo je bio spreman i uputio se prema konjušnici, gdje je upravo pristiglo i deset vojnika koji će biti njegova pratnja. Valandil nije bio među njima; s obzirom da je jahao veći dio noći, graničaru su naložili da ostane u Osgiliathu i bio je slobodan odmoriti se. Boromir nije smatrao nužnim narediti mu da se vraća na Cair Andros; ionako je bilo za očekivati da će se postrojba s otoka za koji dan povući ovamo, pa će mladić tada opet biti sa svojom jedinicom.

Dan je tek započinjao kada su izjahali i krenuli prema sjeveru. Bilo je vedro, ali još nisu mogli vidjeti sunce – još je bilo skriveno iza sivih oblaka što su se uzdizali nad Ephel Duathom. Promatrajući ih, Boromiru se učinilo da su gušći i tamniji no ikada, kao i da se polako počinju širiti. Izgledalo je kao da Sauron počinje pružati svoje ruke izvan Mordora – prema ostatku Međuzemlja. Stisnuo je usne, ljutito i odlučno. Možda ćemo svi izginuti, ali obećavam ti da nećeš lako poraziti Gondor.

Potom je skrenuo pogled na drugu stranu, prema jugozapadu. Tamo je bio njegov bijeli grad, a negdje u njemu je bila ona. Znajući da će biti odsutan dva ili tri dana, sada mu je bilo još draže što je jučer otišao u Minas Tirith i što ju je vidio. Samo je trenutak bio dovoljan da ga mašta ponese natrag kroz vrijeme, i opet je bio uz nju podno gradskih zidina – opet je gledao njezin osmijeh i držao je za ruku. Još jedan trenutak i otplovio je još koji dan unatrag – u onu njihovu posebnu noć. Osmjehnuo se. Ta sjećanja i taj susret, premda sasvim kratak, grijat će mu srce u narednim danima sve do povratka i ponovnog susreta.

Jahali su prilično brzo, tjerajući konje gotovo do krajnjih granica; Boromir je želio stići do Cair Androsa što je prije moguće. Jednom su se ipak morali zaustaviti, otprilike na polovici puta, kako bi se konji malo odmorili. Tada su i sami iskoristili tu stanku za užinu, a potom su nastavili put. Nadomak Cair Androsa su stigli u kasno poslijepodne. Cijelim putem se pitao što će zateći kada stignu, znajući da bi mogli doći usred nove žestoke bitke. No još izdaleka su vidjeli da je stanje trenutno mirno i da orka nema nigdje na vidiku. Boromir je pretpostavio da su se povukli dublje u šume, istočno i južno od Anduina, kako bi se pregrupirali i organizirali za novi napad.

Još se nije smračilo i dok su se približavali mogli su vidjeti tragove jučerašnje bitke. Tlo na istočnoj strani otoka je bilo gotovo crno od krvi, a slično je bilo i preko rijeke na istočnoj obali Anduina. Zemlja je bila neravna i izgažena. Podno istočnih zidina utvrde bile su razbacane opsadne ljestve, neke od njih polomljene, a posvuda je bilo mnoštvo razbacanih projektila iz katapulta, mačeva, lukova i drugoga oružja. I na otoku i na kopnu na istoku gorjelo je više lomača na koje su bila nabacana tijela orka. Miris dima miješao se s mirisom krvi i smrti. Utvrda je dijelom zaklanjala vidik prema sjevernoj strani otoka, ali Boromir je vidio kretanje vojnika, a dim se uzdizao i na toj strani. Kako se tamo još od davnina nalazilo njihovo vojno groblje, zaključio je da vojnici tamo pokapaju tijela i pepeo svojih palih drugova.

Dok su gazili preko Anduina i jahali prema ulazu u utvrdu povremeno je pogledavao prema groblju, a srce mu je plakalo. Nije poznavao sve vojnike – to nije niti bilo moguće – ali oduvijek ih je svih smatrao svojom braćom. Gubitak svakoga od njih ga je jako pogađao. A iza svakoga izgubljenog života ostajali su ožalošćeni – roditelji, braća i sestre, supruge, djeca – koji su nekako morali nastaviti dalje bez svojih voljenih, slomljenih srca. I koliko puta se to već ponovilo? Nije znao odgovor. A ipak, nisu imali izbora – nisu mogli odustati. Nisu smjeli odustati. Upravo zbog onih koji ostaju, zbog najmlađih, morali su ustrajati u svojoj borbi i pokušati stvoriti bolje Međuzemlje.

Samo što su u trenucima poput ovih tuga i beznađe uvijek prijetili savladati i one najjače.

Kada su ujahali u tvrđavu Boromir je odmah primijetio da je sasvim malo ljudi unaokolo. U velikoj utvrdi, sagrađenoj da može primiti gotovo dvije tisuće vojnika, u zadnje je vrijeme boravilo otprilike upola manje od toga broja, a sada je bila gotovo sablasno prazna. Više od trećine ljudi je bilo stradalo ili su pak bili ranjeni; dio ljudi je bio izvan tvrđave, kako je vidio kada su dolazili, a pretpostavio je da se dio njih odmara nakon iscrpljujuće bitke. Uto je primijetio kako mu ususret dolazi mlad čovjek kojega je prepoznao kao poručnika Maracha. Bio je visok i tamnokos, a Boromir je procijenio da mu nije više od trideset godina. Nakon službenog pozdrava Marach ga je poveo prema glavnoj zgradi utvrde kako bi ga izvijestio o događajima. Ušli su u zgradu i smjestili se u jednu od većih odaja koje su služile za sastanke. Boromir je stisnuo usne, prisjećajući se; bio je u toj istoj prostoriji prije samo tjedan dana i razgovarao sa zapovjednikom i ostalim časnicima – a većine tih ljudi sada više nije bilo. Kao ni mnogih drugih.

Tuga. Bijes. Plamen mržnje usmjeren prema orcima i Sauronu – kao i mnogo puta ranije.

Marach mu je uto započeo detaljno govoriti o zadnjoj bici i događajima koji su uslijedili nakon nje i Boromir je okrenuo glavu prema njemu, prisilivši se da vrati koncentraciju na izvještaj. Sada je bio na dužnosti; tugovat će kasnije. Od poručnika je saznao da su orci napali iz pravca jugoistoka, istovremeno i Cair Andros i Henneth Annun, a graničari su nažalost bili prisiljeni napustiti potonji položaj zbog jakog pritiska i nepovoljnog odnosa snaga. Izvješće koje je slušao sada bilo je šire i detaljnije nego što je čuo ujutro, a u odnosu na poruku koju je prenio Valandil, novost mu je bila ta da bi kapetan Meneldur trebao uskoro stići do Cair Androsa zajedno sa svojom jedinicom graničara iz Anoriena.

"Ako ih nije zadržalo nešto nepredviđeno", rekao je Marach, "trebali bi..."

Boromire.

Glas nije bilo moguće zamijeniti ni za jedan drugi. Poznati glas koji mu je danima odjekivao u glavi i mučio ga, trovao mu misli i vukao ga u ponor tame i zla. Boromir se sledio, u trenu potpuno slijep i gluh za sve oko sebe, nesposoban pojmiti okolni svijet. Činilo mu se da ga je netko prenio natrag kroz vrijeme – opet u onaj period torture koji je proživljavao nakon Lothloriena.

Tada je zatresao glavom. Nemoguće. Vratio se u sadašnjost, pokušavajući razumjeti. Nemoguće. Tȁ Prsten je bio negdje daleko – Frodo ga je nosio u Mordor. Rastali su se prije gotovo dva tjedna i mora da je do sada bio stotinama kilometara daleko. Duboko je udahnuo i sklopio oči, pokušavajući razbistriti misli koje su jurile kao lude, pokušavajući razumjeti što se događa. Umoran sam i neispavan i zato mi se pričinjava, nastojao je umiriti sam sebe naposljetku. Ne može biti drugoga objašnjenja.

"... iz Henneth Annuna", doprle su napokon do njega Marachove riječi, ali nije čuo sve. Tada je vratio pažnju na poručnika i vidio da ga ovaj nesigurno promatra, očito zbunjen njegovom odsutnim izrazom lica.

"Oprosti, poručniče, malo sam se zamislio o nečemu što si mi ranije ispričao", rekao je Boromir, pretpostavljajući da je to dovoljno dobro objašnjenje za njegovo čudno ponašanje.

"Rekao sam da se nešto neobično dogodilo prilikom povlačenja jedinice iz Henneth Annuna", ponovio je Marach zadnji dio svoga izlaganja. "Kako je rekao zapovjednik graničara, nešto prije nego što je započela bitka izvidnici su nabasali na dvojicu..." Poručnik je ovdje zamucnuo i kao da se malo zbunio. Činilo se da traži pravu riječ. "Zapravo, jako mi je drago da si ovdje, generale, budući da je zapovjednik graničara doveo dva vrlo misteriozna zarobljenika i, da budem iskren, nismo bili sigurni što su oni niti što da radimo s njima. Mogli bi biti Neprijateljevi špijuni, premda ne izgledaju kao orci."

Boromir se zagledao u njega, napet. Dva vrlo misteriozna zarobljenika? Iako se odgovor uobličavao pred njim i sve je ukazivalo samo na jedno, opet ga je pokušao odbaciti. Ne može biti. Oni su daleko, nastojao je uvjeriti sam sebe.

Ali ma koliko je maločas nastojao sam sebe uvjeriti u suprotno, glas koji je čuo ipak mu se nije pričinio. Nije ga mogao negirati.

"Gdje su? Povedi me k njima", rekao je dižući se na noge, šaka stisnutih toliko jako da su mu zglobovi pobijeljeli. Slijedio je Maracha kroz hodnike zgrade, a kada ga je ovaj doveo do jedne zabačene sobice pred čijim je vratima stajao stražar, srce mu je tuklo kao ludo. Nije ni shvaćao da zadržava dah.

Boromire.

Na grudi kao da mu je odjednom nalegao ogroman teret i izgledalo mu je da ne može disati. Činilo mu se da će mu se glava rasprsnuti od iznenadne, zasljepljujuće glavobolje. Ne, nemoguće, ponovio je još jednom u sebi, u zadnjem očajničkom pokušaju poricanja. Ali dok je prolazio kroz vrata znao je koga će ugledati.

Svezanih ruku i nogu, stisnuti u kutu malene, prilično mračne prostorije, na podu su sjedili Frodo i Sam. I usprkos polutami, u očima im je jasno vidio strah – a naročito u Frodovim.

Boromire, najzad je stigla prava prilika. Sada konačno mogu biti tvoj.