Kako je polako odmicao dan, oblaci su se nakupljali sve dok nisu posve prekrili nebo i bilo je posve izgledno da će tijekom večeri padati kiša. Ipak, uspjeli su odraditi obuku prije nego što je počelo kišiti i ljudi su se u kasno poslijepodne počeli razilaziti. Kao i prethodnoga dana, Ellin je namjeravala poći direktno u bolnicu na drugoj razini kako bi se pridružila ostalim izlječiteljima i pomogla im.

Radeći na obuci streličarstva i u Kućama izlječenja bila je zaokupljena poslom cijeli dan. Ipak, mislila je i na Boromira; jako joj je nedostajao. Jučerašnji susret ju je izrazito obradovao i uljepšao joj dan, tim više što je bio neočekivan. Nije znala kada će ponovno moći doći i nadala se barem poruci od njega ako već on ne bude u mogućnosti doći u Minas Tirith.

Pozvala je kratkim zviždukom konja koji je nedaleko pasao travu, a upravo kada joj je prišao, do nje je stigla i Meriel i kimnula u znak pozdrava.

"Dakle, gotovi smo i za danas", rekla je djevojka. "Šteta što nemamo više vremena za vježbanje. Voljela bih biti preciznija."

"Nemoj biti previše kritična prema sebi", odvratila joj je Ellin dok su hodale prema gradskim vratima. Konja je vodila pokraj sebe, držeći njegove uzde. "Ide ti bolje nego većini, a s obzirom da vježbaš tek nekoliko tjedana, doista si dobra."

Meriel se osmjehnula. "Hvala što to kažeš. Ma zapravo znam da nisam loša. Samo sam htjela reći da bi nam još vremena dobro došlo." Zastala je, a izraz lica joj je polako prešao u zamišljenost. "Ustvari mi je sada žao što nisam počela ranije. Inače sam izučila za krojačicu – baš prošle godine sam završila obuku. Volim to, znaš? Volim šivati. Počneš ni iz čega i stvaraš nešto novo. Škola nije bila teška i ostalo bi dovoljno vremena i za streličarstvo. I zapravo sam u nekoliko prilika nagovijestila roditeljima svoju želju. Nisu bili izričito protiv, ali ipak su me odgovarali od toga govoreći da tako nešto nije za djevojke. I tako, iako sam željela pokušati, svaki put sam ih poslušala. Na kraju bih uvijek pomislila da nije toliko važno, da mogu i bez toga, i svaki put sam odustala. Pa i sada, svakoga dana dok vježbamo, susrećem podrugljive podcjenjivačke poglede nekih ljudi oko mene. Većina ljudi je u redu, ali neki misle da nemam što tražiti među streličarima. Valjda misle da sam nesposobna. A njihov stav mi daje još više motivacije da budem još bolja."

"Razumijem te", kimnula joj je Ellin. "I sama sam se sretala s takvim mišljenjem – kako kod ljudi, tako i kod vilenjaka. Iako ćeš među vilenjakinjama pronaći poneku koja je savladala ratne vještine, ipak nas nema mnogo, a neki od vilenjaka ne odobravaju to što radimo." Uzdahnula je i slegnula ramenima. "Jednostavno, pokušaj ne obraćati pažnju na takve osobe i slijedi svoje srce. Nije važno što drugi kažu, nego da ti budeš sretna."

"Da, to i radim sada. Mislim da je majka na kraju prihvatila moj izbor, samo je zabrinuta što sam ostala u gradu i što ću biti u bici. A Eradan je bio prvi koji me nije obeshrabrivao, već me odmah podržao u tim mojim 'neženstvenim' sklonostima i koji je bio spreman učiti me."

"Drago mi je zbog toga", kimnula joj je Ellin. "To mnogo govori o njemu. Doista ti je dobar prijatelj."

"Oh, da, jest", rekla je Meriel. Ellin ju je pogledala i primijetila djevojčin prikriveni osmijeh i sjaj u očima. Znakovi su bili sitni, jedva zamjetni, i mogli su biti samo znak naklonosti prema najboljem prijatelju – kao što je i ona osjećala za Aragorna. Ipak, nije mislila da je to u pitanju. Merielina duša je sva treperila i Ellin je bila sigurna da se radi o nečemu dubljem. Trenutak je oklijevala, a onda se ipak odvažila.

"Voliš ga, zar ne?" upitala je nježno, smiješeći se.

Merielino lice puno pjegica je lagano porumenjelo i iznenađeno je pogledala Ellin. Otvorila je usta kao da će nešto reći, ali onda je pognula glavu i stidljivo oborila pogled.

"Zar je toliko očito?" upitala je naposljetku nakon kraće šutnje, i činilo se da joj je neugodno.

"Nije", požurila ju je uvjeriti Ellin. "Samo što mislim da mogu reći da imam bolje zapažanje i intuiciju od ostalih." Ušutjela je, razmišljajući i dvoumeći se bi li izrekla ono što je zapazila još u Anorienu. Ali brzo je donijela odluku. Živimo u previše nesigurnim i pogibeljnim vremenima da bismo propuštali ono što nam život nudi. "I znaš, ne mogu biti potpuno sigurna, ali... iz načina kako je govorio o tebi i kako je izgledao dok je spominjao tvoje ime, mislim da je i njemu stalo do tebe."

Meriel je na nekoliko trenutaka ostala bez riječi, a oči su joj se širom otvorile. Potom joj se na licu pojavio smiješak – isprva bojažljiv – a onda joj je u očima zasjala i nada.

"Doista tako misliš?" upitala je u jednom dahu. "Ja, ovaj... nadala sam se tome, i posljednji put kada smo se vidjeli učinilo mi se da nije sasvim ravnodušan, ali nisam bila sigurna..."

"Ne mogu ni ja biti potpuno sigurna", rekla je Ellin, gledajući Meriel. "Ali ipak, nešto u njegovu držanju mi je govorilo da si mu posebna i važna."

"Doista se nadam da je tako..." rekla je Meriel jedva čujno, upravo kada su se našle pred ulazom u grad. Prešle su preko spuštenih gradskih vrata i našle se unutra. Ljudi koji su se vraćali s obuke bili su jedini civili koji su prolazili velikim trgom i okolnim ulicama; gotovo svi ostali koji su se kretali na zidinama i podno njih bili su vojnici. U tijeku su bile posljednje pripreme za nadolazeću opsadu.

"Jako mi nedostaje", nastavila je Meriel tiho dok su hodale dalje. "Znamo se otkako smo bili djeca i oduvijek smo bili jako dobri prijatelji. Moji roditelji su se znali čuditi što sam imala više prijatelja među dječacima nego među djevojčicama. Prije pet godina je stupio u vojsku i tada je započela njegova obuka. Ispočetka je to bilo u gradu, ali ubrzo potom i na terenu. Nakon nekog vremena je počeo više izbivati iz grada budući da je njegova jedinica uglavnom boravila u Sjevernom Ithilienu. Kao što možeš pretpostaviti, tada smo se manje viđali. Ali ima jedna zanimljiva stvar... znaš, ponekad se ne bismo vidjeli i po nekoliko mjeseci. No kada bi došao i kada bismo se našli činilo se kao da svih tih mjeseci razdvojenosti nije ni bilo i samo bismo nastavili tamo gdje smo i stali."

"Poznat mi je osjećaj", nasmiješila se Ellin. "To je znak pravog prijateljstva. Privremena udaljenost kod takve veze ne može ništa narušiti ni pokvariti."

"Tako je. A onda..."

"A onda?" upitala je Ellin, pozivajući djevojku ohrabrujućim smiješkom da nastavi nakon što je ova zastala i šutjela nekoliko trenutaka. Meriel ju je pogledala te se i sama osmjehnula.

"U posljednjih godinu dana četiri je puta došao kući na kratki dopust, i svaki put bi me odmah potražio i gotovo cijelo vrijeme bismo provodili zajedno. A tijekom tih posljednjih mjeseci sve je postalo drukčije... Svaki trenutak naših susreta mi je bio poseban i čaroban. Od svakog njegovog pogleda i slučajnog dodira bih se naježila, a srce mi je pri svakom susretu lupalo kao ludo." Nakrivila je glavu, pogledavši Ellin iskosa, i nasmiješila se. "Imate li i vi vilenjaci izraz 'leptirići u trbuhu' da biste izrazili onaj poseban osjećaj kada cijeli protrneš iznutra?"

"Naravno", kimnula je Ellin. Zapravo, vilenjaci su bili ti koji su iskovali tu frazu još davno prije pojave ljudi – oni su je samo kasnije preuzeli – ali to je sada bilo najmanje važno i Ellin nije imala ni najmanju namjeru analizirati povijest jezika ili običaja. "Jako mi je dobro poznato što misliš", dodala je veselo.

"Uglavnom, onaj posljednji put me počeo učiti koristiti lûk i strijele, kao što znaš, i to mi je jako mnogo značilo." Merielino lice je zasjalo. "To mi je bilo ostvarenje snova."

"Da, vidim koliko ti je to važno", kimnula je Ellin. "Baš mi je drago da si ostvarila svoje želje."

"A kada nije bio tu, neprestano sam razmišljala o njemu", nastavila je svoju priču Meriel. "Činilo mi se da mi srce kuca samo za njega i da živim samo za te dane kada je dolazio. Svi oni tjedni i mjeseci između naših susreta bili su potpuno nevažni i bezbojni. Možda je ovo zadnje glup izraz, ali mislim da najbolje odgovara za opisati kako sam se osjećala." Zastala je i podigla pogled prema Ellin dok su pomalo slijedile svoj put kroz grad. "Sada još i više mislim na njega, i svake večeri se molim da je dobro..."

Ellin ju je suosjećajno pogledala. "Razumijem te", odvratila je nježno. I sama je osjećala isto; a tada je pomislila kako bi mogla podijeliti svoje misli i bojazni s Meriel. Na kraju krajeva, otvaranje i povjerenje su u prijateljstvu morali biti obostrani. "I meni nedostaje moj voljeni... i ja se također bojim za njega", rekla je tiho.

Meriel je polako kimnula.

"Znači u istoj smo situaciji", rekla je djevojka, a potom je pogledala sa zanimanjem u očima. "Tko je on? Gdje se nalazi? Negdje u tvojoj domovini na sjeveru?"

"Ne, mnogo je bliže. U Osgiliathu je", odgovorila je Ellin i gotovo se nasmijala vidjevši Merielin potpuno zbunjen izraz. "Eto, ne radi se o nekom mom sunarodnjaku... već o vašem namjesniku, o Boromiru." Na usnama joj se pojavio smiješak, a dok je razmišljala o njemu srce joj je istog časa ubrzalo.

Merieline oči su se širom otvorile u iznenađenju. "Oh... doista... moram priznati da ne bih nikada pogodila!" uskliknula je, a onda je zastala i zagledala se u Ellin, i dalje posve zapanjena. "Kada...? Kako...? Zaljubili ste se putem? Uz sve one doživljaje i opasnosti...? Oh, nadam se da ti ne smeta toliko pitanja – doista si me zainteresirala."

Ellin joj se osmjehnula. "Ne smeta, naravno. Da, zaljubili smo se putem, svakoga dana sve više."

Meriel ju je promatrala nekoliko trenutaka, i sama se smiješeći. "Baš lijepa priča. Čovjek i vilenjakinja. Mislim da je to prilično romantično, znaš."

Ellin se nasmiješila tim riječima. Zvučale su prostodušno, gotovo djetinje, ali bile su izrečene s puno topline i Ellin je bila dirnuta. Je li romantično? Pa valjda jest, zaključila je u sebi. Mnogi njihovi trenuci svakako su bili. Ellin je pogledala Meriel; bez obzira što je djevojka bila toliko mlađa od nje odlično su se razumjele, a njezina iskrenost i srdačnost činili su je divnom osobom. Ellin se tada osjetila još sretnijom što je naletjela na ovu djevojku i što su postajale prijateljice.

Uto su prošle kroz velika vrata i ušle u drugi krug grada. Gužva oko njih se malo smanjila budući da je dio ljudi koji je stanovao u prvome krugu ostao tamo. Meriel joj je dala znak rukom, pozivajući je svojoj kući.

"Bi li i danas došla kod mene?" upitala je veselo. "Možemo opet zajedno objedovati, a ako nemaš ništa protiv, voljela bih čuti malo više o vama", dodala je, gledajući Ellin s nadom i iščekivanjem.

Ellin je časak razmišljala. Doista je željela prihvatiti poziv i provesti večer u ugodnom društvu, no na kraju je odmahnula glavom.

"Jako bih to voljela, ali moram u bolnicu. Stalno stižu novi ranjenici i moram pomoći."

Meriel se u prvom trenutku doimala malo razočarano, no odmah je kimnula. "Razumijem. U tome slučaju, za danas te pozdravljam. I nadam se da ćemo uskoro nastaviti ovaj razgovor." Nasmiješila se. "Baš me zanima vaša priča."

"Hoćemo, naravno. Čut ćeš kako je sve išlo", odvratila je Ellin. Naravno, neće otkriti sve, iako se tako izrazila u zadnjoj rečenici. Nije imala namjeru nikada nikome ispričati što je točno prethodilo njihovom otkrivanju osjećaja na Amon Henu, ali ostatak priče o sebi i Boromiru je mogla podijeliti. "Evo ti sada samo ukratko: upoznali smo se u Rivendellu i zaljubili se tijekom putovanja. Moram ti priznati, privukao je moju pažnju već prvoga dana i ubrzo sam počela osjećati leptiriće. A znaš, zapravo je zanimljivo da smo veći dio vremena i on i ja mislili da ovaj drugi ne osjeća isto." Nasmiješila se. "No dobro, sada moram ići, a više ćeš čuti sutra kada budemo imali pauzu za užinu."

Veselo su se pozdravile i zagrlile. Meriel je skrenula u ulicu koja je vodila prema njezinoj kući, a Ellin je nastavila prema zgradi bolnice. Ubrzo je stigla i ostavila konja u konjušnici koja je pripadala Kućama izlječenja, te se na brzinu osvježila i objedovala u blagovaonici za liječnike. Odmah je uočila da je pomoćno osoblje bilo jako zaposleno – uz to što su asistirali liječnicima, pripremali su zavoje, ručnike, posteljinu i drugo, te nosili dodatne ležajeve. Neki su izlječitelji donosili i raspoređivali nove zalihe ljekovitog bilja te pripremali instrumente za liječenje. Upitala je što se zbiva, i od jednoga je liječnika saznala da je toga dana stigao glasnik s informacijom o velikoj bici na Cair Androsu i dolasku povećeg broja novih ranjenika; prema poruci, moglo ih se očekivati tijekom kasnih večernjih sati. Ellin je kimnula i u sebi se pripremila na dug boravak u bolnici, znajući da će sigurno ostati do kasno u noć. Predvečerje i večer su joj prolazili u čišćenju i previjanju rana, baš kao i ostalim liječnicima. Osim onih ranjenika koje je upoznala i liječila prethodnoga dana, danas je vidjela i nešto novih lica.

Večer je već poprilično bila odmaknula – moglo je biti najviše dva sata prije ponoći – kada je Ellin kroz prozore začula zvukove brojnih kopita i kola. Zajedno s ostalim izlječiteljima je požurila prema prizemlju i glavnome ulazu kako bi dočekali ranjenike. Srećom, kiša koja je počela padati ranije tijekom večeri sada je jedva rominjala. Vojnici koji su bili u pratnji pomogli su u transportu i smještaju ozlijeđenih ljudi. Koliko je mogla procijeniti po broju kola, bilo je dovezeno najmanje stotinu ljudi. Ellin je usput u prolazu uhvatila ulomke razgovora vojnika i čula da su jahali još od zore te da su stigli anorienskom cestom, ali nije se zadržavala da bi pitala za detalje o bici već je odmah požurila na posao.

S obzirom na njezinu obuku u Rivendellu i prikupljeno iskustvo, pridružila se grupi njihovih najiskusnijih liječnika koji su u obradu uzeli one najteže ranjenike. Bilo je tu ljudi s povredama trbuha i grudnog koša i već je na prvi pogled vidjela da neće svi moći biti spašeni. Svi su prionuli na posao s potpunom koncentracijom i predanošću. Ellin je bila u jednoj većoj odaji zajedno s još jednim izlječiteljem. Prostorija je bila uredna i sve je bilo vrlo čisto; u sredini su bila četiri stola za prihvat pacijenata, a uz dva zida su bili stolići i ormarići s priborom, bočicama, ljekovitim biljem i ostalim stvarima potrebnim za liječenje. Kada su ranjenici bili dopremljeni Ellin i drugi liječnik su se posvetili pacijentima, a dvoje pomoćnika je bilo uz njih dodajući im potrebne stvari i pomažući u radu.

Ellin je odmotala zavoje čovjeka koji je ležao pred njom. Na lijevom ramenu je imao ubodnu ranu za koju je odmah vidjela da je uzrokovana mačem. Bili su mu povrijeđeni mišići, ali rana nije bila opasna po život – nisu bili povrijeđeni vitalni organi. Pa ipak, čovjek je imao visoku temperaturu i izgledao je loše. Opipala mu je čelo; dodir njegove vrele kože kao i crvena upaljena koža oko rane rekli su joj sve što je trebala znati. Rana se inficirala. Ovo je moguće riješiti samo athelasom. Međutim, osvrnuvši se, vidjela je da se on ne nalazi među biljkama koje su bile pripremljene na obližnjem stolu.

"Zar nemate athelasa?" upitala je Ellin, gledajući u bližeg pomoćnika. Pogledao ju je s nerazumijevanjem, a i drugi izlječitelj, dignuvši glavu na njezino pitanje, izgledao je zbunjeno. Pomislivši da ga zovu drugim imenom, posegnula je u svoju torbicu s ljekovitim biljem koju je srećom imala uz sebe te im ga pokazala.

"Oh, misliš na kraljolist", odvratio je njezin kolega, potvrdivši njenu pretpostavku o različitim nazivima. Međutim, ono što je sljedeće rekao ju je prilično iznenadilo. "Poznata mi je biljka, ali nisam znao da se može koristiti za liječenje." I oboje pomoćnika je također u čudu gledalo listove koje je držala u ruci.

"Ne znate?" upitala ih je zapanjeno. "Ali radi se biljci s najjačim ljekovitim svojstvima..." zaustavila se u pola rečenice, doista zbunjena budući da su liječnici koji su radili u Kućama izlječenja u Minas Tirithu bili dobro obučeni – najbolji u Gondoru. Bilo joj je neobično da se u Gondoru izgubilo znanje o tako važnoj ljekovitoj biljci. Ali odmahnula je glavom, znajući da u ovome trenutku nema vremena za razgovor o tome. Izvadila svoje zalihe athelasa, sada još zadovoljnija što se dodatno opskrbila njime u Lothlorienu. "Na sjeveru ovu biljku zovemo athelas. Listovi se namoče u vrelu vodu i na taj se način dobije čaj. Sami omekšani listovi imaju različite dodatne primjene, a sada će mi poslužiti kao antiseptični melem. Kada se tako koristi – kao dvostruko djelovanje čaja i melema – athelas pomaže u bržem zacjeljivanju tkiva čak i kod jako teških povreda, a i sam njegov miris djeluje umirujuće", objašnjavala je njegovu uporabu. "Athelas je najbolje sredstvo za borbu protiv infekcije koje uopće postoji. Naravno, nije svemoguć i ne može spasiti one koji su preteško ranjeni, ali može značiti presudnu razliku kod nekih teških ozljeda", objasnila je, te promotrila svoju zalihu, razmišljajući. "Rekli ste da poznajete biljku. Je li vam poznata lokalno – iz Minas Tiritha, ili ste je vidjeli negdje drugdje? Može li se pronaći u blizini?" upitala je, gledajući sve prisutne i nadajući se da će pronaći athelas u gradu ili bližoj okolici.

"Pa, nije toliko čest kao neke druge biljke", odvratio joj je liječnik, "ali neće biti problem pronaći ga u gradskim parkovima."

"Oh, to je odlično", rekla je Ellin uz veliko olakšanje te zaključila da može odvojiti više od polovice svoje zalihe. Tada je pozvala pomoćnika i predala mu listove.

"Jesi li zapamtio moje riječi o upotrebi?" upitala je, a kada je kimnuo, dala mu je daljnje upute. "Razdijeli ove listove liječnicima koji rade s najtežim ranjenicima i prenesi im što sam rekla: treba ih namakati nekoliko minuta u vreloj vodi. Tekućina se primjenjuje kao čaj, a zgnječeni listovi kao melem. To bi moglo spasiti poneki život."

Čovjek je još jednom kimnuo pa se okrenuo i izašao iz njihove odaje, žureći provesti njezin nalog. Ellin se pak okrenula i opet posvetila ranjeniku pred sobom. Ranu su mu obradili i zavili liječnici na Cair Androsu, ali mogućnost infekcije je uvijek postojala – a ovoga puta se to i dogodilo. Ipak, nije proteklo previše vremena od ranjavanja i pomislila je da infekcija još nije previše uznapredovala i da nije prekasno. Dok su se dragocjeni listovi namakali u kipućoj vodi, očistila je ranu. Potom je ocijedila listove i pripremila melem, te ga nanijela na ranu i oko nje. Naposljetku, dala mu je čaj od athelasa, kao i onaj za snižavanje temperature i protiv bolova.

Zatim je krenula do idućeg pacijenta, pa idućeg, pa još jednog... a svugdje oko nje i drugi su izlječitelji činili isto. Iako je još od jutra bila na nogama nije zapažala umor – bila je tako fokusirana na posao da nije primjećivala ništa drugo. Tek kada je u jednom trenutku malo zastala da predahne, nekih tri sata nakon što je stigla povorka s Cair Androsa, tada je osjetila bol u nogama i ukočenost u vratu, ramenima i leđima. Do toga trenutka najveći dio pacijenata je bio obrađen; ipak nije još pošla na odmor već je krenula vidjeti ima li još ranjenika koje treba obraditi, a na kraju se namjeravala vratiti najtežim ranjenicima kako bi provjerila je li se njihovo stanje promijenilo u međuvremenu.

"Ellin?" Začula je svoje ime dok je prolazila jednim hodnikom. Osvrnula se i ugledala Faramira kako ide prema njoj. "Želim ti dobru večer. Ili bolje da kažem – noć. I mislio sam da ću te pronaći ovdje."

Bilo joj je drago vidjeti ga, ali bilo bi joj još draže da je Boromir mogao doći. Na čas ju je obuzeo strah, pitajući se zašto je on bio spriječen.

"Faramire, pozdrav i tebi! Jesi li dobro? Je li Boromir dobro? Je li morao ostati u Osgiliathu?" upitala je brzo.

"On je rano jutros krenuo za Cair Andros nakon što nam je glasnik donio vijesti o zadnjoj velikoj borbi i pogibiji tamošnjeg zapovjednika. Zahvaljujući toj poruci sam znao da tijekom večeri treba stići ova povorka, pa sam htio osobno vidjeti kakvo je stanje", odgovorio joj je Faramir. Potom se osvrnuo i pokazao prema stolicama koje su se nalazile na završetku dugoga hodnika u kojem su stajali. "Ako imaš malo vremena, možda bismo mogli nakratko sjesti i porazgovarati."

"Pa, sada imam", kimnula je. "Voljela bih se uskoro vratiti na posao i opet obići one najteže ranjenike, ali gotovo svi su sada zbrinuti pa imam nekoliko minuta."

Prošli su kroz hodnik – dobro osvijetljen uljanicama obješenim na zidu – i smjestili se na stolice. Bile su drvene i ne naročito udobne, ali kada je sjela, Ellin je shvatila koliko joj je nogama bio potreban odmor.

"Oh, ovo možda i nije bila najbolja zamisao. Neću se više moći natjerati ustati", našalila se uz umoran smiješak na usnama. Protegnuvši se, uzdahnula je i polako se uozbiljila, te se zagledala u Faramira. "No, reci mi, što ima novoga?"

Faramir joj je tada prepričao zadnje važne događaje i saznala je nešto više o dolasku glasnika i njegovim vijestima, te o Boromirovom odlasku prema Cair Androsu.

"Vjerujem da će se brzo vratiti – za najviše dva dana, rekao bih. Samo je želio provjeriti stanje i dogovoriti daljnju taktiku obrane s novim zapovjednikom budući da se radi o mlađoj neiskusnoj osobi", zaključio je Faramir svoj kratki izvještaj.

Ellin je polako kimnula. "Boromir mi je pričao o važnosti Cair Androsa kada smo se zaustavili tamo", rekla je ozbiljno i zagledala se u Faramira. "Uskoro će biti izgubljen, zar ne?"

"Bojim se da hoće", odgovorio joj je Faramir. "Još jedan žestok napad, i bit će gotovo. Izgubili su mnogo ljudi. Pa vidiš i sama." Napravio je kružni pokret rukama po zraku, obuhvaćajući tom kretnjom cijelu bolnicu i sve ranjenike koji su dopremljeni te noći, naglašavajući njome svoje riječi. "Past će – osim ako neprijatelji slučajno ne odluče sada zanemariti Cair Andros i koncentrirati sve napade na Osgiliath i Minas Tirith. Ipak, ne smatram to naročito vjerojatnim. Zauzimanje toga položaja bi im dalo važnu stratešku prednost i pristup Minas Tirithu sa sjevera."

Ellin se namrštila, razmišljajući o novostima. Orci su nadirali sa svih strana; dio Osgiliatha je bio zauzet, a Cair Andros se jedva othrvao posljednjem napadu. Zamka se zatvarala – polako ali sigurno. U tome trenutku joj se učinilo kao da sasvim jasno vidi tamu kako napreduje prema njima sa svih strana poput spore ali nezaustavljive plime, kako se diže oko njih i guta njihov svijet, i zadrhtala je. Iako je uvijek nastojala razmišljati pozitivno, tada je – po prvi puta od početka cijele misije – pomislila da je Sauronova snaga možda ipak prevelika i da se može dogoditi njegova pobjeda. Družina se razdvojila prije dva tjedna i od tada nije bilo nikakvih novosti od prijatelja – čak ni najmanje naznake o tome što im se dogodilo. Da su Aragorn, Legolas i Gimli ubrzo sustigli uruke i oslobodili hobite, nisu li već do sada trebali stići do nas? Izostanak vijesti odjednom joj je izgledao kao loša vijest. I sve ono dobro i lijepo u ovome svijetu bi moglo nestati...

"Ellin?"

Faramirov glas ju je prizvao u stvarnost, i zatresla je glavom tjerajući priviđenje i zle slutnje. Pokušala se nasmiješiti, ali bojala se da je ispalo poput iskrivljene grimase.

"Malo sam se zamislila. O prijateljima o kojima nemamo vijesti. O tome koliko je neprijatelja protiv nas. O tome koliko je Sauron jak. I zapravo... bojim se", priznala je. "Za nas, i za cijelo Međuzemlje. Jednostavno... nije dobro."

Faramir ju je promatrao nekoliko trenutaka, pa se naposljetku nasmiješio.

"Mislim da bih se ozbiljno zabrinuo za tvoje mentalno zdravlje da je suprotno", rekao je, i te su riječi uspjele nasmijati i nju. Potom se malo uozbiljio, ali na licu mu se zadržala vedrina. "Nije dobro, slažem se, i bit će nam teško – to se ne može poreći. Ali zato smo tu jedni za druge. Drago mi je da si podijelila svoje bojazni sa mnom."

Elin se zagledala u njega. "Još prvoga dana mi se učinilo da se dobro razumijemo i da ću u tebi naći prijatelja... pa sam sada malo pustila emocije na površinu." Uzdahnula je i protegnula umorne mišiće. "Ni sama ne znam koliko sam ranjenika obradila večeras, a za više njih ne znam hoće li preživjeti. Mislim da je ova teška večer definitivno pridonijela da mi duh malo potone."

"Da, događa se to u ovakvim prilikama", kimnuo je. "Ali ne sumnjam da ćeš ubrzo dignuti glavu i hrabro nastaviti dalje. Iako te tek upoznajem, rekao bih da nisi od onih koji se predaju."

Zagledala mu se u oči. Bile su sive poput Boromirovih – možda tek malčice svijetlije – a odlučnost koju je tako često vidjela na Boromiru mogla je vidjeti i na njegovu mlađem bratu. Bila je sigurna da bi i Faramir dao posljednju kap krvi za Gondor.

"Istina. Nisam. A mislim da nisi ni ti", odvratila je.

"Imao sam dobar uzor. Odmalena sam se divio velikome bratu koji se doimao nepobjedivim. I htio sam biti poput njega." Osmjehnuo se. "A njegova podrška bila je od neprocjenjive važnosti."

Ellin je polako kimnula. Sjećala se da joj je Boromir rekao da njihov otac često nije cijenio Faramirove napore, i pretpostavljala je da se ove Faramirove riječi odnose upravo na tu činjenicu. Ipak, nije to izrekla na glas.

"A kada već spominjemo Boromira..." nastavio je Faramir, ali je zastao i Ellin ga je pogledala kada se stanka odužila. Tada je primijetila veseli izraz njegova lica. "Rekao mi je novost. Drago mi je zbog vas, i čestitam." Pružio joj je ruku koju je odmah prihvatila s obje svoje.

"Oh, hvala!" uskliknula je sa širokim smiješkom. Njegova čestitka joj je jako mnogo značila. Dok je s Boromirom putovala prema Minas Tirithu bila mu je povjerila svoje bojazni o tome kako će se snaći i kako će je ljudi prihvatiti; još više ju je mučilo što će o njoj misliti Faramir, koji je zapravo bio jedina Boromirova obitelj. Ne jednom, upitala se hoće li je prihvatiti ili će je smatrati previše neobičnom ili stranom. Njihovo eventualno neslaganje moglo bi bacati neugodnu sjenu na njezin i Boromirov odnos. Srećom, već pri prvi susret joj je pokazao da je njezin strah bio neosnovan; s Faramirom je počela graditi prijateljstvo, a sada joj se činilo da se sve posložilo na najbolji mogući način. "Nemaš pojma koliko mi znači tvoja podrška", rekla je iskreno, gledajući ga sa zahvalnošću. A iz njegova pogleda je pročitala da razumije na što je mislila.

"Mislim da naslućujem", rekao je i kimnuo. "Ne znam kako je biti jedini od svoga roda daleko u tuđini među strancima, ali mogu pretpostaviti. Ima li nešto posebno teško za tebe ovdje, o čemu bi htjela razgovarati?"

Razmislila je o njegovom pitanju.

"Pa, ono što me mučilo putem ovamo bilo je kako ću se snaći ovdje i što ću raditi. Srećom, to se dobro riješilo već u samome početku." Nasmiješila se. "Eto, radim dva korisna posla i sasvim sam zaokupljena cijeli dan." Potom se malo uozbiljila. "Također sam se pitala, i još se uvijek pitam, hoće li biti negativnog stava i predrasuda ljudi zato što sam vilenjak. Osim kod nekolicine ljudi onoga prvog dana na vježbalištu – sjećaš se, bio si tamo – nije bilo otvorenog pokazivanja netrpeljivosti. Ipak, tu i tamo zapazim poneki pogled u kojem vidim nepovjerenje i odbojnost." Namrštila se. "Samo se nadam da će to ipak nestati s vremenom."

"Da, sigurno će biti još toga. I sama znaš uzrok – ne moram ti posebno objašnjavati kako je nastalo nekadašnje Boromirovo mišljenje o vilenjacima. I drugi ljudi temelje svoj stav o vilenjacima upravo na njihovoj zatvorenosti, pogotovo onih u Lothlorienu. Boromir se iz prve ruke mogao uvjeriti u suprotno. Ali ostali nisu, i vilenjaci su im nepoznanica." Faramirove ozbiljne riječi je ublažio iznenadni osmijeh. "Ali to se sada mijenja. Ti upravo sada, ovdje, pokazuješ svima što znači biti vilenjak – prijatelj ljudi, i to će biti zapaženo."

"Pa, vjerujem da hoće. Zapravo, većina ljudi me pomalo prihvaća i već sklapam prva prijateljstva. A ako i bude još negativnih komentara, ili pak nekog otvorenog neprijateljstva zato što je Boromir doveo nekoga stranog, izdaleka... pa, o tome ću razmišljati ako se dogodi." Doista nije imalo smisla razbijati glavu o tome u ovoj situaciji; sada je imala hitnijih briga – svoje pacijente. Onda je nakrivila glavu razmišljajući o njegovim riječima, i malo se osmjehnula jer su joj dale jednu ideju. "Strah od novog i nepoznatog? No da, to je uvijek sveprisutno, i vrijedi i za moj narod. A što se tiče trenutne situacije... znači, ne bi bilo dobro da kažem svojim pacijentima da vilenjački izlječitelji mogu osjetiti njihov duh i da im ta sposobnost može pomoći u liječenju?" upitala je veselo. Vjerovala je da njega neće zastrašiti ovo saznanje – po svemu što je čula o njemu još ranije od Boromira i što je vidjela otkako ga je upoznala, stekla je dojam da je otvorena duha i sklon prihvaćanju novih stvari – te je zato i sročila pitanje ovako šaljivo i izazovno u isti mah. Zabavljeno je promatrala njegovu reakciju.

"Uh, uh..." Sada je njegov izraz lica poprimio popriličnu dozu zbunjenosti. "Davna znanja više nisu toliko prisutna u Gondoru kao što su bila nekada. Ako su naši stari ikada i znali za to, mi danas ne znamo. Eto, i ja moram priznati da mi je to novo, a smatram se obrazovanim čovjekom..." Zatresao je glavom, ali zbunjenost je polako nestala s njegova lica i zamijenila ju je praktičnost. "Možda bi bilo pametno, onako za svaki slučaj, ne govoriti baš svima o tome... čisto da nikoga ne zbunimo ili uplašimo? Predlažem ovo: 'Ja sam vješta u iscjeljivanju rana jer sam mnogo učila, imam iskustva i koristim akumulirano znanje svojih predaka.'" Načas je ušutio i nasmijao se. "Ne želimo da nam ranjenici otpužu od izlječiteljice u strahu, zar ne?"

"Vidiš, dao si mi dobar prijedlog. Možda bih mogla to reći onim najtežim ranjenicima. Ako budu mogli otpuzati, to će značiti da im se vraća snaga i da se oporavljaju, zar ne?" našalila se Ellin.

"Što god će pomoći u liječenju je dobrodošlo", odvratio je on istim tonom, a onda se uozbiljio. "No, šalu na stranu, jako bih volio čuti više o tome. Kada sam jutros razgovarao s Boromirom o razlikama ljudi i vilenjaka, između ostalog mi je spomenuo upravo to – da su naše duše različite, i predložio je da za više detalja upitam tebe. Pa eto, doista me zanima i sada pitam."

Ellin mu je ukratko opisala sve ono što je tijekom putovanja već objasnila i Boromiru. Faramir je pažljivo slušao i dok je govorila vidjela mu je na licu veliki interes za tu temu.

"Što da kažem? Stvarno neobično, i nisam znao za to", rekao je Faramir kada je završila. Izraz lica mu je bio istovremeno iznenađen i zadivljen. "Osobno, mislim da te naše razlike samo još više obogaćuju naš svijet i čine ga ljepšim."

"Jako lijepo si to sročio", kimnula je i toplo mu se nasmiješila. "Slažem se s tobom."

Faramir je šutio nekoliko trenutaka. Gledao je pred sebe i Ellin je vidjela da razmišlja o svemu što je čuo i da pokušava razumjeti sve ono što mu je bilo novo.

"I doista možeš to? Hoću reći, usmjeriti svoju snagu prema pacijentu kako bi mu pomogla?" upitao je najzad.

"U izvjesnoj mjeri, da", odgovorila je Ellin. "Međutim, moja moć nije takva kao, primjerice, Elrondova. On ima izraziti dar za liječenje i može mnogo bolje od mene osjetiti dušu svoga pacijenta. Ali naravno, ono najbitnije u liječenju su postupci i lijekovi koje koristiš. Ako je ozljeda ili bolest preteška, ni ta naša dodatna sposobnost ne može pomoći. Niti Elrond nije čarobnjak – nije svemoguć."

"Razumijem", kimnuo je. "Ne moram ti reći da si mi samo potaknula još mnoga pitanja i da bih htio čuti još i više o tome, ali bojim se da sada nije trenutak." Uzdahnuo je. "Moram poći dalje za svojim dužnostima, a sigurno i ti želiš opet obići svoje ranjenike. Ali volio bih jednom nastaviti ovaj razgovor."

"Hoćemo, svakako", uvjerila ga je.

Tada su oboje ustali i polako krenuli niz hodnik.

"Jako mi je drago što si navratio i što smo razgovarali", rekla je Ellin. "Nadam se da se uskoro opet vidimo... svi zajedno."

Naravno, shvatio je što je željela reći, vidjela mu je to u pogledu.

"Vjerujem da hoćemo", kimnuo je. "Kao što sam ti rekao, Boromir će se sigurno vratiti za dva dana, ili najviše tri. U slučaju potrebe ili nekih važnih novosti, poslat ću ti poruku po glasniku."

"Hvala ti." Zastala je i okrenula se prema njemu. Časak ga je promatrala, a onda je raširila ruke i čvrsto su se zagrlili. Potom su se pozdravili i Faramir je krenuo prema izlazu, a Ellin se polako uputila prema ranjenicima. Osjećala je lagani umor i korak joj više nije bio poletan, ali nije željela poći na počinak prije nego što još jednom ne obiđe sve svoje pacijente.

Mnogo kasnije te noći, usprkos umoru nije mogla odmah zaspati kada je napokon legla. Morila ju je briga za ranjenike, za prijatelje, i najviše od svega, za Boromira. Ležeći u tami, čekajući san, molila se da budu dobro i da svi nađu snage za ono što je bilo pred njima.