Boromire, najzad je stigla prava prilika. Sada konačno mogu biti tvoj.

Zurio je u hobite pred sobom, na tren potpuno paraliziran. Strah u Frodovim očima pojačao se kad je ugledao Boromira... Što je i razumljivo, proletjelo mu je glavom. Kada su se vidjeli posljednji put Frodo je imao razloga osjetiti se ugroženim, a sada se našao u zarobljeništvu istoga čovjeka koji ga je onda zamalo napao. Boromir je bio siguran da je hobit tada to shvatio.

Reci da su uhode i bit će mrtvi. A sve što želiš bit će ti nadohvat ruke. Kao i tijekom putovanja, taj dobro poznati podmukli glas ga je opet nastojao uhvatiti u svoju mrežu. Osjećajući da je Boromir na Amon Henu bio spreman napasti Froda, Prsten je sada – iskorištavajući nenadanu priliku – jednostavno nastavljao tamo gdje je stao, očito misleći da će lako ostvariti svoj cilj.

Boromir je ostao ukočen, ali samo na čas. Više nije bio ona osoba koja je jednom upala u zamku. Skupio je svu snagu i skoncentrirao se. Ne. Bio je odlučan i čvrst. Nikada više. Usmjerio je misli na Gondor, Minas Tirith i svoj narod, na Faramira i Ellin. Tada, na Amon Henu, pogriješio je – ali dobio je priliku za popravak. I nije je imao namjeru upropastiti.

"Frodo! Same!" uzviknuo je, a onda se okrenuo prema vojniku koji je stajao na vratima. "Odmah ih odveži!"

Iznenađenje na Marachovom i stražarovom licu je bilo jasno vidljivo, ali njegova naredba je začas izvršena.

"Ovo su dvojica od devetero mojih suputnika s kojima sam krenuo iz Rivendella – prijatelji s kojima sam se rastao prije dva tjedna", objasnio je Marachu, a potom se okrenuo prema hobitima. Iako su se našli oslobođeni spona, strah na njihovim licima nije se nimalo umanjio. Boromir se osmjehnuo ne bi li im na taj način pokazao da se nemaju čega bojati, i čučnuo kako bi se našao u razini s njima. "Frodo, Same", rekao je blago, pogledavši obojicu u oči. "Žao mi je ako su moji ljudi bili grubi. Morate shvatiti da smo u ratu, da nikada nisu vidjeli niti jednog polutana, da ovdje nema putnika, i da ovdje više ne živi niti jedan civil. Sauronova vojska je protjerala sve. Jedini koje možete ovdje sresti su ithilienski graničari ili pak orci. Premda ne izgledate kao orci, moji ljudi nisu mogli zaključiti ništa drugo nego da ste neprijateljski špijuni. Primite moju ispriku zbog njihove pogreške."

Hobiti su nekoliko trenutaka šutjeli, a onda je Frodo polako kimnuo.

"Razumijem. Prihvaćamo", rekao je. Ipak, strah im nije posve nestao iz očiju.

"Vjerujem da ste gladni. Povest ću vas na večeru." Ustao je i okrenuo se Marachu. "Poći ću s njima do časničke blagovaonice. Tvoj izvještaj je ionako gotov, pa ću ja sada večerati i porazgovarati s njima. Poslije večere ti i ja možemo nastaviti razgovor i napraviti plan za sutra." Poručnik je kimnuo, a Boromir se potom opet obratio hobitima. "Nakon večere ćete dobiti lijepu sobu za odmor. Bit ćete sigurni ovdje u utvrdi i moći ćete mirno spavati. Noćas nećete biti u opasnosti." Proučavao je Frodovo lice i mogao je vidjeti da je i dalje nesiguran i oprezan. Naravno, nije se čudio tome, i znao je da neće biti jednostavno vratiti njegovo povjerenje – ako uopće uspije. Pred njim je bio zahtjevan zadatak.

Dao im je znak da ga slijede i proveo ih kroz nekoliko hodnika do blagovaonice. Bila je to poveća kvadratna prostorija ispunjena stolovima, kako većim tako i manjim. Na jednome zidu su bila dva velika prozora, ali vani je upravo počeo padati mrak pa je prostorija bila u polutami. U blagovaonici trenutno nije bilo nikoga. Zapravo je bilo ponešto rano za večeru – trebala je biti servirana tek za otprilike pola sata. Ali to je Boromiru u potpunosti odgovaralo budući da je želio s hobitima razgovarati u miru. Za njima je ušao jedan vojnik – poslužitelj obaviješten o njihovu dolasku – te upalio nekoliko uljanica i rekao da će im uskoro donijeti jelo.

Smjestili su se u kutu prostorije za jednim manjim stolom, a jedna je svjetiljka bila postavljena i na njihov stol. Frodo i Sam su sjeli nasuprot njega i Boromir ih je kratko promotrio ispod oka. Njihov govor tijela odavao je da su i dalje nemirni. Na Samovu je licu titrao tračak borbenosti, i Boromir se osmjehnuo u sebi. Bilo je nemoguće ne osjetiti Samov zaštitnički odnos prema Frodu koji doista nije mogao naći boljeg prijatelja i suputnika.

Za razliku od maločas Prsten je trenutno šutio, ali Boromir je osjećao njegovu prisutnost. Osjećao je da ga Prsten promatra – kao da neko vatreno oko leži na njemu i prži ga svojim pogledom, te da samo vreba najbolji trenutak kada će ponovno nasrnuti na njega. Osjećaj je bio neugodan i na trenutak mu se činilo da ne može disati. Ali onda je stisnuo zube i opet prizvao lice koje je postalo njegov štit pred ovom silom.

Nećeš uspjeti. Ne ovoga puta. Izrekao je te misli s apsolutnom odlučnošću, i osjetio se spokojnije. Tada je opet obratio pažnju na hobite; tišina se već bila produžila i postala ponešto neprijatna, i Boromir se malo nagnuo prema njima.

"Doista mi je drago što vas vidim, premda moram priznati da sam i jako začuđen što sam vas zatekao ovdje. Nadam se da ćete mi ispričati kako ste došli do Henneth Annuna", rekao je i kimnuo. "Vjerujem da i vi želite čuti novosti pa ću vas sada ću izvijestiti o svemu. Najbolje je da odmah sve čujete, bez odlaganja ili uljepšavanja. U onome napadu na Amon Henu uruci su oteli Pippina i Merryja." Vidio je kako su se obojica uplašeno trgnuli i brzo je nastavio govoriti. "Aragorn, Legolas i Gimli odmah su krenuli u potjeru za njima. Nažalost, od tada nemam vijesti o njima jer tamo smo se rastali – Ellin i ja smo s Amon Hena krenuli prema Minas Tirithu. Ali vjerujem da su ih uspjeli osloboditi. Ako itko može, onda njih trojica to mogu."

"Ali što ako su zakasnili? Što ako ih uruci ubiju?" upitao je Sam, glasa obojenog strahom.

Uto su se otvorila vrata koja su iz blagovaonice vodila prema kuhinji i pojavila su se dvojica ljudi noseći hranu i bokale s vodom te položili sve na stol. Kruh je bio pečen još ujutro, ali iz zdjela se pušilo – gulaš je bio netom dogotovljen. Miris im je dodirnuo nosnice i hobiti nisu oklijevali već su odmah navalili na večeru.

"Bilo je sasvim očito da ih žele žive. To sigurno nije bilo bez razloga – nesumnjivo su imali takvu naredbu", obrazložio je Boromir kada su opet ostali sami. "Poznato nam je da Saruman zna da je jedan polutan nositelj Prstena, kojeg se želi domoći za sebe. I zato je poslao uruke da uhvate polutane, žive, kako bi od njih uzeo Prsten. Sreća je što nije znao koliko je hobita u Družini i koji od njih je Nositelj Prstena."

"Zvuči logično kad tako pričaš. Nadam se da si u pravu", odvratio je Frodo, ali ostao je namršten.

"Kako to da ste se vi tamo razdvojili?" upitao je Sam između dva zalogaja.

"U borbi s urucima ja sam zadobio ranu na ruci, a Ellin je ostala sa mnom jer mi je trebao izlječitelj. I tako mi nismo išli u potjeru s njima", odgovorio je Boromir. Otpio je malo vode i nastavio jesti, usput prepričavajući što se dalje događalo. "Produžili smo prema Gondoru, gdje smo stigli prije nekoliko dana. Ellin je sada u Minas Tirithu, a ja sam jutros krenuo ovamo jer sam primio vijest o žestokoj bici i o mnogo poginulih na našoj strani."

Frodo je na trenutak zastao, a ruka koja je držala vilicu ostala je nepomično u zraku, iznad njegova tanjura. Pogledao je Boromira u oči.

"Nakon što su nas zarobili nismo mogli vidjeti što se zbiva, ali shvatili smo da se odvijaju velike borbe. Ovaj... žao mi je zbog tvojih ljudi."

Promatrali su se još nekoliko trenutaka, a onda je Frodo skrenuo pogled i nastavio jesti. Tada je razgovor nakratko utihnuo, svi su prionuli na večeru. Hobiti gotovo i nisu više govorili, i samo je Boromir ukratko prepričavao poneki detalj puta prema Gondoru. Dok su jeli vani je polako postajalo sve mračnije. Naposljetku, tek kada se zdjela pred njima ispraznila i svi tanjuri bili temeljito pomazani, odlučio ih je pitati i o njihovim doživljajima.

"Kojim ste putem vi išli nakon što smo se rastali?"

Hobiti su se međusobno pogledali, a onda je Sam skrenuo pogled u stranu, očito prepuštajući Frodu odluku što će i koliko reći. Frodo je pak oklijevao nekoliko trenutaka, a onda ipak progovorio.

"Neko vrijeme smo se probijali kroz Emyn Muil, što je bilo prilično zahtjevno – više puta smo zalutali i vrtjeli se u krug", rekao je hobit. "Naposljetku smo stigli do Crnih dveri. Htjeli smo tamo ući u Mordor, ali to je nemoguće. Neprobojne su i predobro čuvane. A tada smo susreli Golluma, koji odonda putuje s nama. Uzeli smo ga za vodiča."

Boromir se trgnuo i iznenađeno pogledao Froda. "Golluma? Odakle se on pojavio?" upitao je zapanjeno, ne shvaćajući kako su uopće mogli naletjeti na njega. Slučajnost? Ali nekako mu se učinilo da to nije pravi odgovor. Nije mu se sviđalo to što je čuo, a tada je postao svjestan još jedne stvari koju je izrekao Frodo. "Uzeli ste ga za vodiča?" ponovio je. "Zar to nije preopasno? Zar mu možeš vjerovati?"

Te riječi koje su izražavale njegovo čuđenje došle su same od sebe, ali još dok je izgovarao posljednju rečenicu shvatio je koliko je glupo – pa i licemjerno – zvučala iz njegovih usta. U ušima mu je odzvonio podrugljivi smijeh; Frodo i Sam bili su ozbiljni, i odmah je znao čiji se glas opet probio do njega. Oborio je pogled, na trenutak smeten, a u istome se času ponovno našao pod lavinom napada – samo je djelić sekunde bio dovoljan da Prsten iskoristi njegovu nepažnju i nasrne svom silinom. Srce mu se ponovno našlo pregaženo pod teretom slika mrtvih civila i Gondora u plamenu, a u glavi mu je toliko snažno odjekivao Prstenov glas da su svi zvuci vanjskoga svijeta potpuno nestali. Odjednom je bio u tami, posve sam, okružen samo Prstenovim glasom.

Činilo se da je nemoguće oduprijeti se – ali samo na trenutak. Stisnuo je šake koje su mu ležale u krilu i sklopio oči, potpuno koncentriran na jednu jedinu stvar – othrvati se Prstenu i ne podleći njegovom utjecaju.

Odlazi.

Duboko je udahnuo.

ODLAZI.

Njegov glas je odjeknuo jače nego ikada prije. I baš kao i ranije, našao je snagu i uporište u onome što je volio, a crna plima se povukla.

Hvala ti, ljubljena. Odahnuo je s olakšanjem. Opet je uspio, i to mu je još malo podiglo samopouzdanje. Možda će jednoga dana doći trenutak kada će postati potpuno imun na Prstenovo obraćanje, kada Prstenov zov neće niti zamijetiti. Ali za sada se još uvijek morao žestoko boriti i bio je siguran kako će morati opet – bio je uvjeren da će Prsten pokušati ponovno. Dobro se sjećao kako je jednom u toj bici zamalo izgubio; da, Frodo je imao mnogo razloga da i njemu ne vjeruje. Boromir je znao da će morati otvoreno razgovarati s Frodom o onome danu na Amon Henu i priznati mu svoju slabost – i to što prije. Želio je izgladiti svoj odnos s hobitom i vratiti prijateljstvo koje su imali ranije; nadao se da šteta ipak nije nepopravljiva.

Stao je razmatrati pomisao bi li taj razgovor započeo odmah ili bi ga ipak radije vodio bez Samova prisustva; dignuo je pogled i primijetio da ga Frodo promatra. Svjetlost uljanica odražavala se u hobitovim očima, a njihov izraz bio mu je potpuno nečitljiv. Ali iako je u njemu još uvijek bilo nešto opreza, bilo je jasno da nema neprijateljstva. I premda Boromir nije bio siguran je li mu se to samo pričinilo, na trenutak je izgledalo kao da se na hobitovom licu pojavila naznaka osmijeha. Ali odmah potom se malo namrštio.

"Nisam siguran", rekao je Frodo najzad, djelujući neodlučno. Bio je to odgovor na posljednje pitanje, no u tome kratkome vremenu Boromiru je toliko misli prohujalo glavom da mu je trebao trenutak da se sjeti da je pitao o Gollumu. "Ali želio bih mu vjerovati. Mislim da je ostalo još nešto dobra u njemu. Za sada nas nije prevario." Suprotno Frodovim riječima, izraz na Samovom licu jasno je govorio da ne vjeruje tom stvoru.

Možda i nije do sada, ali koliko dugo će to potrajati?, želio je Boromir uzvratiti pitanjem, no sada je bio dovoljno mudar i suzdržao se na vrijeme. Doista se smatrao posljednjom osobom koja bi trebala suditi Gollumu. Međutim, bilo je još mnogo pitanja na koje je želio dobiti odgovore. "A gdje je on sada? Rekao si da je putovao s vama."

"Ne znam. Odvojio se od nas malo prije nego što su nas tvoji ljudi uhvatili – mislim da je bio otišao potražiti nešto za jelo."

"Razumijem..." rekao je Boromir polako, razmišljajući o tome. Frodov odgovor je značio da je Gollum negdje vani na slobodi, a to je bila vrlo uznemirujuća pomisao. Nije nikako mogao znati u kojem pravcu bi se mogle kretati Gollumove misli, ali nije mu se činilo nemogućim da bi ovaj mogao sklopiti neki pakt s orcima ako naleti na njih – što je moglo biti prilično opasno.

"Hoćete li..." započeo je, ali njegove je riječi prekinulo otvaranje vrata na strani hodnika i ulazak jednoga vojnika. Čovjek im je prišao i Boromiru uputio kratki naklon.

"Generale, poručnik Marach moli da dođeš u dvoranu za sastanke", rekao je čovjek. "Kapetan Meneldur je upravo stigao iz Anoriena sa svojom jedinicom pa bi željeli održati konzultacije s tobom."

Boromir nije bio naročito sretan zbog ovog prekidanja; želio je još razgovarati s Frodom. Međutim, novosti iz graničnih krajeva i obrana utvrde nisu bili nešto što je mogao staviti na čekanje.

"Frodo, Same, moram sada poći", rekao im je, pa se okrenuo vojniku. "Ako trenutno nemaš druga naređenja, molim da se pobrineš za moje prijatelje. Oni su moji gosti i ne smije im ništa nedostajati. Nađi im neku udobnu sobu u kojoj će moći prenoćiti i neka im dostave vode kako bi se mogli osvježiti." Zastao je i nasmiješio se. "I još jedna bitna stvar – neka im prije spavanja donesu i užinu u sobu. Poznajući njihov apetit, sigurno će poželjeti još jednu večeru", završio je veselo. A činilo se da je ta posljednja primjedba izazvala jednaku reakciju i kod njih. Po prvi put otkako su se susreli na njihovim se licima pojavio pravi osmijeh, širok i topao. Boromir je osjećao da je uspio učiniti prvi korak prema popravljanju štete.

"Frodo, sada svakako moram razgovarati sa svojim časnicima", obratio se hobitu, gledajući ga u oči. "Ne znam točno koliko ću se zadržati, ali ako ne bude prekasno, volio bih da još malo popričamo prije nego što krenete na počinak. Vaš nastavak puta je samo jedna od stvari o kojoj bismo trebali razgovarati."

Frodo mu je uzvratio pogled, pa polako kimnuo bez riječi. Boromiru se učinilo da je hobit shvatio i ono što nije bilo izrečeno.

"A sada se odmorite, i nemojte oklijevati zatražiti ako vam je nešto potrebno", rekao je za kraj, ustajući. "I možete se opustiti i biti mirni. Dokle god ste ovdje, neće vam se ništa loše dogoditi." Govorio je obojici, ali pogled mu je počivao na Frodu. I nadao se da je hobit primio njegovu poruku.

Razgovor s kapetanom i poručnikom je na kraju potrajao gotovo puni sat; razradili su plan obrane, te dogovorili da će kapetan Meneldur preuzeti zapovjedništvo nad utvrdom u idućih nekoliko dana – onoliko dugo koliko se budu mogli odupirati budućim napadima bez prevelikih gubitaka. Kapetan je imao dovoljno iskustva i Boromir se mogao pouzdati u njega da će umjeti procijeniti situaciju i u pravome trenutku donijeti odluku o povlačenju. Potom je obišao zgrade u kojima su bili smješteni vojnici kako bi ih pozdravio i obratio im se barem nakratko; želio je da vide da je uz njih.

Kada je završio s obilaskom vojnika večer je već bila prilično odmakla. Međutim, iako je bio ponešto umoran još nije imao namjeru krenuti na spavanje. Nadao se da Frodo nije već zaspao; želio je – i morao – nastaviti raniji razgovor s hobitom. Neriješena pitanja su poput teškoga tereta ležala na njegovom srcu, sve težega sa svakim trenutkom što je prolazio, i nije želio odlagati suočavanje s njima. Krenuo je prema komandnoj zgradi; u njoj je, osim odaja za vijećanje te kuhinje i časničke blagovaonice, bilo i nekoliko soba koje su služile za smještaj zapovjednika i ostalih časnika i očekivao je da će hobiti biti smješteni u nekoj od njih. Namjeravao je saznati koju su im dodijelili i potražiti ih.

Na utvrdu se u međuvremenu spustila magla. Svjetlost svjetiljki obješenih na pročelja spavaonica je bila mutna, sjene su bile sablasne, a pramenovi magle su se uvijali među zgradama; činilo se kao da neke jezive utvare šeću tamnim prolazima. Iako nikada nije vjerovao u duhove, večerašnja šetnja utvrdom nije mu bila među najugodnijima u životu.

Prilazio je komandnoj zgradi sa stražnje strane, gdje je bio mali vrt i dvije klupe podno zida zgrade. Upravo je mislio zaći za ugao kako bi se uputio prema glavnome ulazu kada je u prigušenom svjetlu uljanice sa susjedne zgrade na jednoj klupi razabrao siluetu. Tamni je lik bio malen i nije bilo sumnje o kome se radi.

"Dobra večer, Frodo."

"Dobra večer, Boromire."

Boromire.

Dva su glasa doprla do njega u istome trenutku. Nije dobro vidio Frodovo lice, ali njegov pozdrav zvučao je gotovo prijateljski. Prstenov je glas bio sasvim tih, ali prodirao je do dna duše i izazivao jezu. Boromir nije uspio suspregnuti drhtaj, ali on nije bio izazvan hladnoćom.

Samo moraš ukloniti hobita. Nitko neće znati.

Slike Gondora u plamenu; samo on ga može spasiti.

Ne.

Boromire... sve što si ikad želio može se ostvariti. Možeš vratiti slavu Gondoru.

Prstenov poziv je bio zavodljiv kao i uvijek... ali sa sigurnošću većom nego što je ikada osjećao, Boromir je još jednom odmahnuo glavom. Ne.

Ako je ova noć za njega morala biti ovakva, opet besana te puna razdiranja i unutarnjeg mučenja, neka bude tako. Bio je spreman suočiti se sa svime što mu je Prsten spremao. Tada je zastao, raširivši oči i pomislivši da je za njega zapravo velika sreća što je naletio na hobite. Upravo je ovo bila njegova prilika za iskupljenje od onoga što je učinio. Bio je odlučan izdržati. Više nikada neće posegnuti za Prstenom.

Spustio je na klupu gdje je sjedio Frodo, ali ne sasvim blizu već na suprotni kraj kako ga ne bi uplašio. Slabašna svjetlost sa susjedne spavaonice je dopirala do njih i vidio je da ga hobit promatra.

"Ne može se reći da je lijepa noć i da si došao uživati u zvjezdanom nebu. Nesanica?" upitao je Boromir kad je sjeo.

"Pa... da, zasad", odgovorio je Frodo. "A kako vidim, i kod tebe."

"Zapravo, nisam još ni pošao spavati", odvratio je Boromir. "Sve do sada sam bio sa svojim ljudima." Okrenuo je glavu unatrag i pogledao prema zgradi što se dizala iza njihovih leđa. Tri su prozora bila osvijetljena, a ostali su izgledali poput mračnih duplji. "Dali su vam neku od soba na raspolaganje? Jeste li dobili sve što vam je potrebno?"

"Jesmo, hvala. Sve je u redu", odgovorio je Frodo. "Sam je je bio umoran i već je pošao leći. Rekao sam mu da želim još malo izaći na zrak, pa sam došao tu."

Magloviti zrak je bio pun vlage, i Boromir je imao osjećaj da mu se kosa lijepi za čelo i vrat. Iako zapravo nije bilo naročito hladno, zbog vlage je bilo prilično neugodno, a činilo se da se magla zgušnjava. Boromir se zagledao u zgradu preko puta klupe na kojoj su sjedili. Svjetiljka nad ulazom je bacala srebrnasto lelujavo svjetlo, naizgled u pokretu kako se magla uvijala prolazom.

A onda se slika promijenila. Srebro se pretvorilo u zlato, u užareni plamen. Vatra je rasla, dizala se uvis prema nebu, a činilo se da je progutala i prolaz među njima i sve zgrade. U tome ognju je gorio Minas Tirith i sve što je volio. Jedna po jedna kuća, jedna po jedna razina grada, sve je nestajalo. U krvavocrvenom bljesku cijeli grad se srušio u ništavilo, a potom i Osgiliath. Vatrena plima se zatim razlila cijelim Gondorom, gutajući rijeke, doline, planine... i ljude.

Zatvorio je oči, ali to nije napravilo nikakvu razliku – slika je i dalje bila tu. Plamen je sada bio u njemu i mogao je osjetiti vreli dodir vatre na svome licu – i u svojoj nutrini. Bol mu je eksplodirala u svakom djeliću tijela dok mu je oganj pržio srce, dušu, sve misli i sva sjećanja. Drhtao je, i nije bio ni svjestan da zadržava dah. Propadao je u mračni ponor u kojem je bila samo smrt i uništenje za Gondor – kao i za cijelo Međuzemlje. A dok ga obavijao plamen, javio se poznati podmukli glas i ponudio izlaz. Opet je osjetio zavodljivi poziv Prstena koji je obećavao spas za Gondor; još jedan trenutak je bio uvučen u opojnost moći... ali samo jedan.

Još jednom je čvrsto stisnuo šake, prikupljajući snagu. Polako je udahnuo i odlučno počeo zatvarati um pred silom koja ga je pritiskala. Ne vidim te. Ne čujem te. U mislima je između sebe i plamena stao tkati štit. Faramir. Ellin. Gondor. Moj narod. Moji prijatelji. Slike su se spajale i štit je počeo rasti. Lica njegovih voljenih i slike Gondora bivali su sve sjajniji. Gondor. Moja voljena domovina. Polako, trenutak po trenutak, pedalj po pedalj, Boromir je odgurivao od sebe prizore uništenja i smrti, te istovremeno prizivao sve ono što je volio. Faramir. Ellin. Gondor. Moj narod. Moji prijatelji, ponavljao je iznova i iznova. Za to je živio. Drugo nije bilo bitno.

Ne postojiš. Nemaš moći nada mnom. Duboko je udahnuo, pa polako izdahnuo. Odlazi. Zauvijek.

Slika uništavanja je malo izblijedila. Sada sam jači. Ovoga puta me nećeš zavarati. Prizori razaranja Gondora su se nastavili rasplinjavati, a vatra je gubila snagu. Ne čujem te. Ne vidim što mi pokazuješ. Plamen je još malo oslabio. Još jedan duboki udah, pa još jedan... i Boromir je osjetio kako mu se vraća mir.

Nikada više me nećeš privući.

Zla sila se našla odgurnuta dalje od njega. Osjećao je kako nastavlja svom snagom nasrtati na njegov obrambeni štit, ali sada je to bilo negdje u daljini, na rubu njegove svijesti – poput tihoga i nerazumljivoga glasa koji mrmlja iza dalekih zatvorenih vrata, ali ne može se razaznati što govori. Mogao je naslutiti Prstenov bijes, ali njegov glas više nije dopirao do njega. Prizori uništenja i smrti su nestali. A njegov štit ga je obavijao u cijelosti i bio je sve snažniji – baš kao i njegovo srce – i bio je potpuno siguran u konačan ishod ove bitke. I tada je napokon osjetio kako se zidovi njegove tamnice udaljavaju od njega – jer ovoga puta je uspio konačno i apsolutno odbiti Prsten, potpuno udaljiti taj predmet i njegovu moć iz svoje svijesti.

Kada je otvorio oči, oko njega su opet bile zgrade utvrde Cair Andros obavijene maglom, a blještavilo vatre je zamijenila noćna tama diskretno osvijetljena uljanicom na susjednoj spavaonici. Pogledao je prema Frodu. Hobit ga je napeto promatrao, a jedna njegova ruka je bila stisnuta oko lančića i stezala Prsten – spreman upotrijebiti ga ako bude potrebno. Nestati. Boromir je polako podignuo ruke i odmaknuo se još malo, u znak povlačenja.

"Nisi u opasnosti. Ne ovaj put", rekao je pokušavši zvučati blago i uvjerljivo, ali ipak je brinuo hoće li mu Frodo povjerovati. Što je hobit imao osim njegove riječi? Baš ništa. A i nju je već jednom pogazio. Svi članovi Družine obavezali su se pomoći Nositelju Prstena, a on je umalo nasrnuo na njega. Pa iako ga je Ellinin dolazak spriječio u zadnji čas, iako do napada nije došlo, ipak je i samu namjeru osjećao kao kršenje obećanja i izdaju.

"Već ranije za večerom mi se učinilo da bi moglo biti tako, premda do maločas nisam bio u potpunosti siguran u to. Ali sada znam. Vjerujem ti", rekao je polako Frodo i spremio lančić ispod košulje. Na vlastito iznenađenje, Boromir je potom shvatio da se Frodo smiješi, i trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati što je hobit upravo izgovorio. Promotrio ga je s olakšanjem.

"Doista?" upitao je, pun nade.

"Da", odvratio je Frodo, kimnuvši. "Shvatio sam što se upravo dogodilo. Znaš, trenutno je Prsten prilično ljut – zato jer te ne uspijeva savladati. Pokušava te primamiti svim silama, trudi se i napada, ali ti ga nekako uspijevaš odbiti. Čak mi se čini da si trenutno potpuno imun na njegov zov. I bijesan je zbog toga."

Boromir je trepnuo u nevjerici. "Sve to možeš osjetiti?"

"Da." Frodo se opet nasmijao, ali ovoga puta je Boromir osjetio da je osmijeh bio gorak. "Kada dovoljno dugo nosiš tu prokletu stvar uz sebe, osim njenoga glasa s vremenom čuješ i njezine misli."

Boromir si je ponovio Frodove riječi u glavi, pa zatim još jednom. I iznenada je postao svjestan jedne činjenice – koja ga je zaprepastila, sada kada mu je pala na pamet. Na trenutak je bio potpuno šokiran.

"Zov Prstena... sve one slike, sva ona krv i smrt... ono iskrivljenje stvarnosti i svakodnevno mučenje... zar je tebi tako cijelo vrijeme?" upitao je tiho Froda, dok je njegovo divljenje i poštovanje prema hobitu naglo naraslo. "Sve ono što sam ja doživljavao u onih desetak dana između Lothloriena i Amon Hena – zar je tebi tako bilo još od Rivendella?"

"Kako kada", odgovorio je hobit i slegnuo ramenima. "Otkako ga nosim pomalo ga upoznajem, gotovo kao da je živa osoba. Mogu čuti njegov glas i njegove misli. Ima trenutaka kada Prsten šuti. Imam osjećaj da tada promatra i proučava osobe u okolini, da traži žrtvu. Zapravo, u raznim je prigodama napadao apsolutno svih vas – sve članove Družine." Kratko je šutio. "Da, ima trenutaka kada čujem njegov zov. Nekada je lakše – nekada izgleda kao da ga čujem samo izdaleka, kao da mi ne može prići sasvim blizu. Ali u nekim drugim prilikama... teško je. Kao da me guši." Ovdje je opet zastao i Boromir je vidio kako hobit gleda pred sebe, a glava mu se malo pognula kao pod nekim teretom. Vrlo dobro ga je razumio. "Ipak, imam sreću što su, kako se čini, hobiti otporniji na njegov utjecaj od ostalih naroda. I Gandalf je to uvijek govorio. Ne znam koji je razlog tome, ali sam itekako zahvalan zbog toga. Moj ujak je bio desetljećima u posjedu Prstena, a ipak nije podlegao njegovu utjecaju. Stoga se nadam da ću i ja biti poput njega i da ću moći završiti moj zadatak."

Boromir je promotrio Frodov tamni lik. Hobit je gledao negdje ispred sebe. Noge mu nisu dosezale do tla i sasvim lagano je mahao njima naprijed-nazad. Boromir je razmišljao o njegovim riječima. Bilo mu je teško i zamisliti koliko je teško stalno nositi taj teret.

"Moram ti nešto priznati", rekao je nakon nekoliko časaka šutnje. "Naravno, ti si ionako sve shvatio, ali osjećam da ti to moram izreći na glas – to je jedini ispravni način. Kada smo bili na Amon Henu, kada sam te susreo u šumi, Prsten mi se opet obratio, baš kao i svih prethodnih dana. Još ranije sam potpuno potpao pod njegov utjecaj, a taj trenutak je bio vrhunac." Prisjećajući se toga, osjetio je kako ga oblijeva val stida. "I tada..."

"Ne moraš mi objašnjavati, razumijem", prekinuo ga je Frodo, okrenuvši glavu prema njemu. "Znam što ti je Prsten činio."

"Ipak, moram." Boromir je odmahnuo glavom, gledajući Froda. "Dok smo razgovarali, pritisak je postajao sve jači, i..." Zastao je na čas, osjećajući kako mu se obrazi žare. Duboko je udahnuo. "Počeo sam gubiti kontrolu. Da Ellin nije naišla, bio bih te napao... bio bih pokušao oduzeti Prsten silom."

Spustila se tišina. Remetio ju je tek poneki prigušeni, jedva čujni glas iz susjednih spavaonica.

"Znam, osjetio sam to", rekao je Frodo, a Boromir je zapanjeno shvatio da je hobitov glas bio topao i prijateljski; u njemu nije bilo ni trunke osude. "I nemaš pojma koliko mi je drago da je naišla. Ali želim da znaš da ti ni najmanje ne zamjeram. Razumijem te."

"Ali ja si zamjeram!" uzviknuo je Boromir gorko.

"Nemoj. Ne više. To je prošlo. Sada si drukčiji."

"Nisam smio popustiti..." Nije si prestajao predbacivati svoju pogrešku. "Bio sam slab."

"Jesi li slab i večeras?" odvratio mu je Frodo. "Da, znam da te Prsten nastoji savladati od prvoga trenutka kada smo se susreli ovoga popodneva – jasno to osjećam cijelo vrijeme. Jesi li slab i sada kad je prilika još mnogo bolja nego onda? Tada, na Amon Henu, u blizini su bili ostali članovi Družine, i da si mi uzeo Prsten ne bi im se zapravo ni mogao vratiti jer bi oni stali protiv tebe. Ali sada je prilika mnogo bolja. Ovdje su samo tvoji odani ljudi, i bilo bi dovoljno da si im ovoga poslijepodneva rekao da smo Neprijateljevi špijuni. Nitko drugi nikada ne bi saznao što se dogodilo s dva hobita – samo bi nestali, a Prsten bi postao tvoj. Ali nisi to učinio, i odupro si se višestrukim napadima. Danas nisi slab i iskupio si se za onu pogrešku."

Boromir je dugo šutio, ponavljao u sebi Frodove riječi, odvagivao ih, sagledavao iz svih kutova. Logika mu je bila nepobitna i jednostavna. Da je situacija bila obratna, on bi se poslužio istim argumentima. Gotovo se upitao kako je moguće da jedan hobit, pripadnik naizgled prostodušnog i jednostavnog naroda, govori toliko mudro. S racionalne strane, znao je da je Frodo u pravu. Ali s druge strane, vlastiti osjećaj krivnje koji je ležao na njemu tako dugo nije bilo jednostavno izbrisati.

"Znaš, nakon onoga što se dogodilo na Amon Henu, pomislio sam kako sam nekom srećom dobio priliku da nastavim dalje bez da sam počinio zlo", rekao je polako. "A maloprije sam pomislio kako je ovaj naš susret zapravo test da vidim mogu li izdržati i jesam li vrijedan te druge prilike."

"Jesi, svakako", kimnuo je Frodo. "Čim smo se sreli, odmah sam osjetio da te Prsten opet doziva i bojao sam se. Onda sam shvatio da si sada drukčiji i da se uporno i uspješno odupireš, pa sam bio nešto mirniji. Ipak, kada si sjeo na klupu do mene, ispočetka još nisam bio sasvim spokojan. Ali kada je Prsten maločas zadnji put nasrnuo na tebe, uvidio sam da si ga pobijedio, potpuno i konačno. Spoznao sam to po tebi, ali još i više po reakciji Prstena. Ponavljam ti, prilično je ljut zbog neuspjeha. Prošao si test, Boromire... i to težak test. Ako itko zna koliko je težak, ja znam."

Boromir je razmišljao o hobitu pokraj sebe. U Rivendellu se stalno ponavljalo da je Prsten moćan, no tada još nije uviđao što to znači i što Prsten sve može. Dok je Družina putovala nije se pitao kako se Frodo osjeća s tim teretom oko vrata, ali to nije bilo stoga što nije mario za njega ili za ostale svoje drugove, već mu ispočetka jednostavno nije ni padalo na pamet da bi se Prsten mogao obraćati Frodu i mučiti ga; tek kasnije je otkrio da je Prsten sposoban za to. I ako je Frodo ponekad djelovao zlovoljno ili povučeno, to nije bilo zato što je uistinu takav karakter, shvatio je Boromir – bilo je to zato što mu Prsten nije dao mira. Njegovo poštovanje prema hobitu još je više naraslo.

"Sumnjam da bih ja mogao izvršiti tvoju zadaću", priznao je. "Bojim se da ne bih imao dovoljno snage. Želim da znaš da ti se divim. Tvoj zadatak je vrlo težak."

Frodo se slabašno osmjehnuo. "Pa, znali smo da ne idemo na piknik, zar ne?"

Boromir se nasmijao Frodovoj šali, i bilo mu je drago što hobit usprkos pritisku Prstena i ozbiljnosti svoga zadatka ipak nije izgubio smisao za humor.

"Ali u nekoliko prilika smo doista imali dobar piknik – uživali smo u sjajnim obrocima upravo zahvaljujući umijeću hobita", odvratio je u istome tonu.

"Istina. Ali samo u Lothlorienu sam se uspio potpuno opustiti", rekao je Frodo, sada zvučeći malo ozbiljnije. "Znao sam da smo tamo potpuno zaštićeni od svih opasnosti, a bio sam na miru i zato jer je Prsten tada bio potpuno nijem. Mislim da je tamo njegova moć bila prigušena zahvaljujući Galadrielinoj moći." Zastao je i nakrivio glavu, očito u razmišljanju. "Ako pak uspoređujemo utjecaj Prstena na mene i na tebe, ja sam u mnogo boljoj poziciji, i to ne samo zbog one spomenute otpornosti hobita. Mene Prsten nema čime ucijeniti, a na tebe je mogao djelovati zbog tvoje ljubavi prema tvojoj domovini, koja će mnogo pretrpjeti u ovome ratu."

Boromir je malo razmislio o rečenom.

"Ima nešto u tome..." rekao je polako. Međutim, nije smatrao da to umanjuje njegovu krivnju. "Ipak, to me ne opravdava."

"Možda ne", odvratio je Frodo. "Ali podsjetit ću te – to je prošlost. Važno je ono što činiš sada. Odupireš se, i ispravljaš ono što si učinio. I zato, možda bi mogao početi opraštati sam sebi."

Ovoga puta je tišina potrajala malo dulje. Boromir je razmišljao i o hobitu i o njegovim riječima. Hobit se doista pokazivao mudrim; baš kao i maloprije, izrekao je tek nekoliko jednostavnih rečenica, ali savršeno logičnih i ispravnih. Da je netko drugi bio na njegovome mjestu, i on sam bi dao upravo takav savjet toj osobi. Uz to, Frodo je pokazao nepogrešivu intuiciju shvativši da si Boromir ne može oprostiti ono što je učinio.

Misli su mu jurile. Bremena krivnje bilo se vrlo teško osloboditi. Ali ako sada ostane čvrst i ako se pokaže dostojnim druge prilike koju je dobio – a što je svakako imao namjeru – pomislio je da bi to moglo biti iskupljenje za ono što je ranije počinio.

"Još nije gotovo", rekao je Boromir najzad, zamišljeno. "Ali... da. Možda... možda bih mogao."

"Ne sumnjam da ćeš uspjeti izdržati", odvratio je Frodo, a Boromir je osjetio toplinu u njegovu glasu. "Isto tako, nadam se da ću i ja uspjeti u izvršenju svoje zadaće, iako je teret velik. Pokušavam ne razmišljati previše unaprijed. Živim dan po dan, a ponekad, kada je pritisak teži, čak samo sat po sat. Samovo prisustvo mi je od neprocjenjive važnosti. Ne znam bih li stigao do tu bez njega."

"Da, on je pravi prijatelj. Drago mi je što imaš takvu podršku." Zastao je i nasmiješio se, sjetivši se vlastitog oslonca. "I meni je Ellin bila velika podrška – naročito na Amon Henu, ali i u danima nakon toga. Volio bih da je sada tu. Nedostaje mi." Vidio je da je Frodo nakrivio glavu i da ga zbunjeno gleda, pa je požurio objasniti. "Zavoljeli smo se. Ona mi jako mnogo znači."

Sada se i Frodo nasmiješio. "Drago mi je zbog vas dvoje. Želim vam mnogo sreće."

Sjedili su još neko vrijeme u tišini – a sada je to bila ugodna tišina, ispunjena međusobnim razumijevanjem. Nisu morali više ništa dodati. Boromir je bio spokojan. Pritisak je nestao i nije se vraćao – bar za sada. Nije, doduše, ni najmanje sumnjao da će Prsten opet pokušati – imao je još cijelu noć na raspolaganju. No znao je da će odoljeti, čak i ako ga opet čuje; bio je posve siguran u to. Naposljetku, protegnuo se i odlučio se vratiti.

"Hoćeš li i ti natrag u svoju sobu?" upitao je.

"Hmm... ne znam", odvratio je zamišljeno Frodo. "Još nisam naročito pospan... možda malo kasnije."

"Nemoj dugo ostati tu, moraš se odmoriti i naspavati", rekao je Boromir, pa ustao i prišao hobitu. "I Frodo..." Pružio je ruku i spustio je hobitu na rame. "Hvala ti."

"Nema na čemu." Frodo je kimnuo i položio svoj maleni dlan na Boromirovu ruku. Osmijeh mu je bio topao i iskren. "Laku noć."

Kada se smjestio u dodijeljenu mu sobu i legao, Boromir je ubrzo usnuo. Ipak, nakon nekog vremena se probudio, nemiran i tjeskoban. Nije trebao razmišljati kako bi shvatio razlog – dobro poznati glas kuckao je na rubu njegove svijesti, tražeći prolaz. Iako ga je ranije odbio, nije bilo za očekivati da će Prsten samo tako odustati. Bio je podmukao i vrlo moćan, i sada je ponovno pokušavao. Ideš u još jedan napad? U još jednu, završnu bitku? Boromir je uzdahnuo i protegnuo se, te se pokušao što udobnije smjestiti, spreman na dugu besanu noć i borbu.

Pretpostavka se obistinila. Dobar dio noći je proveo budan ili pak u polusnu – u onim kratkim periodima kada su napadi Prstena bili nešto slabiji. Prsten je navaljivao svom snagom i svim svojim iskušanim trikovima, u prošlosti tako uspješnim. Boromir je zurio u tamu sobe odupirući se – podignuvši opet svoj štit satkan od svega što je volio. Brojao je jednu po jednu sekundu, znajući da je sa svakim trenutkom koji prolazi sve bliže zori – i svojoj konačnoj pobjedi. U nekom je trenutku pomislio kako bi se jednostavno mogao preseliti u neku udaljeniju spavaonicu ili čak u drugu zgradu – na mjesto gdje Prstenov glas ne bi mogao doprijeti do njega te bi tako dobio svoj mir i san. Ali odmah je odbacio tu ideju. Morao se suočiti s ovim iskušenjem i izdržati ga do kraja.

Bilo je teško i iscrpljujuće, bilo je trenutaka kada je mislio da će ga pritisak ugušiti i kada je s mukom hvatao dah – ali nije dozvoljavao Prstenu da ga savlada i nije ni časa sumnjao u sebe. Nećeš uspjeti, poručivao je svome protivniku, odlučan u svojoj namjeri, i ponavljao to stalno iznova. Od početka je imao svoje uporište: lica Ellin i Faramira te njegov bijeli grad su se stopili u jedan blistavi svjetionik koji ga je vodio kroz tu noć. Slijedim svjetlost. Iznenada se sjetio Galadrielinih riječi na njihovome rastanku u Lothlorienu, i upitao se je li osjetila što ga čeka; a budući da je upoznao njezinu moć, vjerovao je da jest.

I baš kao što je izdržao napade Prstena tijekom večeri, izdržao je i cijelu tu noć. Odbacio je sve laži i varke, sve slike i pozive, sva obećanja i ulizivanja. Da, više od svega je želio vidjeti Gondor slobodan, ali znao je da postoji samo jedan način za ostvariti to; Prstenova obećanja su bila put zla koji bi uništio i njegovu dušu i sve što je volio – a zacijelo i sam Gondor na kraju. Pred zoru je naposljetku još jednom uspio potpuno zatvoriti svoj um i konačno se osloboditi Prstenova utjecaja. Tada je i usnuo.

Probudilo ga je naručeno kucanje na vrata, nekih dva sata kasnije. Bio je neispavan zbog besane noći, ali dobro raspoložen. Nije podlegao iskušenju, a povrh toga, napadi Prstena su prestali. U glavi mu je bila tišina, a u duši mu je vladao mir. Ustao je, spreman za novi dan i zadaće koje su bile pred njim. U samoj utvrdi više nije imao posla – prošle je večeri dogovorio daljnju taktiku s Meneldurom i Marachom što je značilo da je mogao krenuti u Minas Tirith i Osgiliath – barem što se situacije na Cair Androsu ticalo. Ali ipak, ma koliko je to želio, Boromir još uvijek nije imao namjeru krenuti natrag; postojala je još jedna vrlo ozbiljna stvar koju je trebalo riješiti.

Pokucao je na vrata sobe koja je bila dodijeljena hobitima. Ušavši, zatekao ih je kako upravo završavaju pakiranje svojih ruksaka. Obradovalo ga je vidjeti da su obojica opuštena u njegovome prisustvu; čak je i vječno zaštitnički nastrojeni Sam djelovao mirno. Boromir ih je pozvao na doručak i uskoro su se našli u blagovaonici u kojoj su jučer večerali. I sam je bio opušten – pogotovo stoga što je, susrevši hobite, zadovoljno ustanovio da ne čuje Prstenov glas. Je li to bilo stoga što je Prsten odustao, ili je pak pokušavao ali nije uspijevao probiti njegov štit – zapravo mu je bilo svejedno. Bitan mu je bio samo konačni ishod – mir i tišina u njegovoj glavi.

Za razliku od prošle večeri, sada je veći dio stolova bio zauzet jer je više časnika i vojnika bilo na doručku, ali uspjeli su pronaći jedan mali stol uza zid gdje su mogli neometano razgovarati. Napunili su pladnjeve svježim kruhom, sirom i pečenim jajima sa slaninom te su se smjestili za stol. Hrana je bila dobra i odlično pripremljena i sva trojica su se s užitkom posvetili jelu, pa ispočetka nisu mnogo govorili izuzev ponekog komentara o samoj hrani. Tek kada su bili pri kraju, Boromir se odlučio načeti temu daljnjeg putovanja hobita.

"Rekao si da niste uspjeli proći kroz Crne dveri", rekao je, otpivši malo mlijeka iz svoje šalice. "Kamo ste krenuli nakon toga? Kamo ste se zapravo bili zaputili u trenutku kada su vas moji ljudi uhvatili?"

Frodo je zastao između dva zalogaja i ozbiljno pogledao Boromira.

"S obzirom da ne poznajem ovaj kraj, ne mogu ti precizno odgovoriti", rekao je hobit. "Slijedili smo Gollumovo vodstvo i putovali prema jugu, paralelno uz Ephel Duath. Međutim, ne znam točno gdje bismo trebali ući u Mordor. Znam samo ono što nam je rekao Gollum, a to je da osim Crnih dveri postoji još jedan put u Mordor, i rekao je da će nas povesti njime."

"Gollum..." promrmljao je Boromir. Progutao je posljednji zalogaj te odgurnuo pladanj malo u stranu, zamišljen. Taj stvor je bio još jedan faktor opasnosti o kojem je trebalo voditi računa. "Bilo bi sjajno kada biste ga se otresli sada dok ste s nama."

"I ja to kažem", kimnuo je Sam, punih usta. "Ali nešto mi govori da on vreba iz prikrajka i samo čeka da opet krenemo šumom, pa da nam se opet pridruži."

Boromir je polako kimnuo, a onda su mu se misli vratile na jedan detalj koji je Frodo maločas spomenuo. Vrlo važan detalj, pomislio je.

"Recite mi, koji je taj drugi put u Mordor? Je li vam Gollum otkrio išta više o tome?" upitao je ozbiljno, gledajući čas jednog, čas drugog hobita. Još dok je izgovarao, bojao se da unaprijed zna koji odgovor će čuti i nije mu se nimalo sviđao.

"Nisam siguran", odvratio je Frodo, odmahnuvši glavom. "Gollum je jedino spomenuo neke tajne stepenice koje vode iz Minas Morgula, ali nije rekao ništa više od toga."

Boromir je stisnuo usne kada su Frodove riječi potvrdile njegove strahove. "Prijevoj Cirith Ungol?" upitao je napetim glasom. To ime značilo je veliku opasnost.

"Ne znamo kako se zove", rekao je Frodo nesigurno. Oba hobita su odložila vilice i trenutno zanemarila hranu koja je još bila na njihovim tanjurima, očito uplašeni Boromirovom reakcijom. "Shvatili smo samo toliko da se radi o nekome prijevoju prema kojemu vode neke stube i tajni prolaz."

"Ne može biti niti jedan drugi nego Cirith Ungol." Boromir se namrštio, uznemiren. "To je jedini prijevoj koji se nalazi iznad Minas Morgula. Frodo, ako uspijete pronaći ijednu drugu stazu preko gorja – ma koliko bila teška – pođite njome. Znam da je opasno putovati preko planine izvan staze i među stijenama, ali nije planina ta koja me plaši."

Primijetio je da ga Sam pažljivo motri. "A što te plaši? O čemu se radi?" upitao je nervozno hobit.

Boromir ih je pogledao obojicu. Sjedili su nepomično, ozbiljno iščekujući njegove odgovore, a na licima im se zrcalio strah.

"Cirith Ungol je odavno na zlu glasu. Prijevoj vrvi orcima – što vas sigurno ne čudi budući da se radi o Sauronovom teritoriju", započeo je objašnjavati. "Ali tamo prebivaju i neka druga, još opasnija Sauronova stvorenja. Naravno, nisam nikada bio tamo niti je ijedan drugi Gondorac kročio tim putem još otkako su nazguli zauzeli Minas Ithil prije više stoljeća. Ipak, i mnogo prije toga je to mjesto bilo opasno. Bilo je to vrlo davno, ali neke stvari ostaju zapamćene. Izvještaji su bili brojni: mnogi ithilienski graničari su nestali tijekom izviđanja na tome području. Nikada nije pronađeno baš ništa što bi ukazivalo na njihovu sudbinu – nikakvi ostaci, nikakav komad odjeće ili oružje, niti je otkriveno tko je taj strašni neprijatelj koji ih je ugrabio. S vremenom je vojska prestala slati izviđače prema prijevoju." Zastao je, namršten. "Ne znam kakvo biće – ili bića – drže taj prolaz. Ali znam da je taj put izuzetno pogibeljan."

Zavladala je tišina. Sam se zagledao negdje kroz prozor dok je Frodo zurio u stol pred sobom. Nakon nekog vremena je shvatio da nije završio doručak te je podignuo vilicu i uzeo posljednjih nekoliko zalogaja, a za njime i Sam, premda su obojica to činili prilično odsutno i bezvoljno. Boromiru su izgledali kao da više ne osjećaju okus hrane koju su jeli.

"Ako se ne može proći kroz Crne dveri", započeo je Frodo, odloživši vilicu na pladanj nakon što je pojeo, "i ako se ne može ići tim prijevojem, kako si ono rekao da se zove... što da činimo?" Pomaknuo se unatrag i utonuo u naslon. Ovako pogrbljen i pokunjen izgledao je još manji na toj velikoj stolici. Sam ga je zabrinuto pogledao.

I Boromir je razmišljao o tome, već neko vrijeme.

"Bojim se da će vam biti vrlo teško", rekao je iskreno. "Ne volim davati savjete kada je u pitanju ovako opasna situacija, jer ne želim da moji prijedlozi dovedu do nečega lošeg. Ali da sam ja u pitanju, da ja moram otići u Mordor, zacijelo bih pokušao naći neki put izvan glavne staze i prijevoja. Kao što ćete otkriti putem, Ithilien je vrlo šumovit. Ipak, povremeno ćete se naći na mjestima gdje je manje drveća, odakle možete dobro vidjeti planine. Što budete više i bliže vrhovima planina, to ćete bolje vidjeti. Pažljivo promatrajte, i možda ćete uočiti neko mjesto pogodno za prijelaz. Teren će sigurno biti strmiji i opasniji od Cirith Ungola, ali barem neće biti nikoga u okolini." Zastao je i po prvi put od početka razgovora se osmjehnuo, pokušavajući ih razvedriti i ohrabriti. "Krenut ćemo iz utvrde zajedno, povest ću vas u brda istočno od utvrde. Neću moći ići s vama dugo jer se moram što prije vratiti u svoj grad."

Još dok je to govorio, predočio si je u glavi put kroz šumu i udaljenosti te usput računao. Bilo je dovoljno rano; mogao bi ih voditi otprilike sat vremena. Ako bi po povratku odmah krenuo, mogao bi stići do svoga cilja do večeri. U svakom slučaju, osjećao je da mora pomoći Frodu i Samu; nije ih mogao pustiti da krenu u šumu sami.

"Pobrinut ću se da zaobiđemo položaje orka, a onda ćete dalje nastaviti sami. I opskrbit ćemo vas sa svime što će vam biti potrebno." Osmijeh mu je sada postao malo širi. "Dobit ćete detaljne zemljovide Ithiliena kao i još užadi koja bi vam mogla biti potrebna za penjanje planinama, te poveće zalihe naših putnih kolačića. Možda nisu tako ukusni i mirisni poput lembasa, ali prilično su zasitni. Jako je važno da imate dovoljno hrane. Nikada se ne zna koliko se put može produžiti."

"Jako smo zahvalni..."

"Oh, mnogo ti hvala..."

Hobiti su progovorili u isti glas, pomalo smetenih i stidljivih izraza lica. Frodo mu se osmjehnuo, i dok je gledao hobita u oči, Boromir je u njima pročitao da su sve sablasti između njih dvojice nestale.

Potom je ustao i krenuo izdati sve potrebne naloge u vezi hobita, te se kratko javio kapetanu Menelduru i obavijestio ga da će biti odsutan sljedeća dva sata; s njime je namjeravao obaviti posljednji dogovor kada se vrati iz divljine. Odabravši nekoliko vojnika za pratnju – nije želio riskirati da bude sam ako nalete na kakvu orkovsku izvidnicu u šumi – pošao je prema ulazu u zgradu. Frodo, Sam i odabrani vojnici su ga već čekali pred vratima, a upravo je stigao i čovjek koji je nosio sve ono što je Boromir naručio za hobite. Predali su im zemljovide, hranu i užad, a čovjek mu je tada dodao još nešto.

"Ovoga sam se sjetio u posljednji trenutak", rekao je Boromir, pružajući svakom hobitu po jedan štap. "Ovo je dobrodošla pomoć svakome tko hoda ili se penje kroz divljinu. Donji dio vaših štapova nažalost nije posebno obrađen budući da su podsječeni na vašu visinu tek maločas, ali ipak će poslužiti. Izrađeni su od plemenita drveta lebethrona, omiljenog među drvodjeljama u Gondoru, a posjeduju čarobnu moć da sami nalaze put tamo i natrag. Nadam se da neće izgubiti tu moć u Sjeni u koju odlazite."

Frodo i Sam su još jednom zahvalili, a onda su svi zajedno krenuli put šume.

Boromir ih je poveo u pravcu istoka i Henneth Annuna, ali nisu išli točno prema njemu – ta je baza sada ionako bila u rukama orka – već je odlučio slijediti put malo prema jugoistoku. Trojica vojnika išla su ispred njih kao izvidnica, a još trojica su bila ponešto iza njih. Šuma je bila prilično gusta, ali iskusni graničari su s lakoćom pronalazili put kroz njima dobro poznat teren. Obronci brda su se počeli uzdizati brzo nakon što su prešli rijeku, ali s izuzetkom svega nekoliko kratkih strmijih dionica, uglavnom su bili prilično blagi i laki za penjanje.

Veći dio vremena su hodali u tišini. Hobiti su u samo nekoliko navrata komentirali raslinje u šumi uspoređujući ga s onime u svojoj domovini, a jednom prilikom su ga upitali o naseljima i putevima u Ithilienu. Boromir im je spremno i opširno odgovorio. Volio je ovaj kraj i bio mu je lijep čak i sada dok su grane drveća uglavnom bile gole zbog zime koja još nije završila. Zbog svojih planina, rječica i gustih šuma Ithilien mu je uvijek bio najljepši dio Gondora.

Graničari su uspijevali pronaći najbolji i najsigurniji put kroz šumu. Boromir je bio svjestan da u Henneth Annunu ima orka, a zbog događaja iz zadnjih dana bio je siguran da imaju još logora u ovom kraju, ali putem kojim su prolazili nisu naletjeli na njihove tragove. Nadao se da će hobiti biti jednako sretni i spretni u nastavku puta, kada se rastane s njima. Znao je da nisu izvježbani poput graničara, ali s druge strane, bilo ih je samo dvojica i zato su bili neupadljivi; a do sada su već mnogo puta pokazali da znaju hodati vrlo tiho. Zahvaljujući tome, a i svome sitnome stasu, imali su dobre izglede ostati neprimijećeni u šumi.

Cijelo vrijeme dok su hodali je iščekivao hoće li začuti Prstenov omraženi glas, ali to se nije dogodilo. Boromir je bio itekako zadovoljan zbog toga, iako je bio siguran da bi se uspio oduprijeti. Oni dani kada je nasjeo na Prstenove laži bili su iza njega – više nije bio ista osoba.

Jesam li se iskupio, dakle? Iako je u njemu još bilo osjećaja krivnje, počeo se nadati da ipak jest.

Hodali su otprilike jedan sat kada je dao znak za zaustavljanje. Henneth Annun sada je bio malo sjeveroistočnije od njih, a nadao se da su tabori orka bliže rijeci i da će ih hobiti ostaviti za sobom ako nastave u istome pravcu. Dao je nalog svojim ljudima da se malo udalje kako bi se mogao u miru pozdraviti s hobitima. Kada je pogledao u pravcu jugoistoka, u smjeru u kojem je put vodio Froda i Sama, šuma mu se odjednom učinila opasnim i neprijateljskim mjestom i uplašeno se upitao kako će hobiti nastaviti dalje. Istina, bili su nečujni i spretni u prirodi – kao što se maloprije prisjetio – i čak su se znali služiti mačevima, ali ipak, bili su to hobiti a ne vrhunski izvježbani graničari. Brzo je razmišljao. Opskrbio ih je svime čega se mogao sjetiti, a što bi im moglo biti korisno u divljini. Što je još mogao učiniti za njih?

"Došli smo ovoliko daleko", začuo je Frodov glas i okrenuo se da pogleda hobita. Frodo se smiješio i činilo se da je pogodio njegove misli. "Snaći ćemo se i dalje."

Boromir je uzdahnuo pa polako kimnuo. Da, učinio je sve u njegovoj moći da im olakša; više od toga nije mogao. Još su brojne opasnosti bile pred njima, ali nije mogao krenuti s njima. Njihova daljnja sudbina više nije bila u njegovim rukama.

"Da, vjerujem da hoćete", rekao je i osmjehnuo se. Obuhvatio je oba hobita pogledom, ali pažnju je fokusirao na Froda. U očima mu je bila sjena – teret njegove dužnosti – ali i dobro poznata neugasiva hobitska vedrina. Da, činilo se da su hobiti stvarno bili manje podložni utjecaju Prstena i Boromir je bio vrlo sretan što je bilo tako. Na trenutak je pogledom okrznuo lančić koji je nestajao pod Frodovom tunikom; ali u njemu nije više bilo onoga strašnog razdiranja i nesavladive želje da posegne za tim predmetom. Otkrio je da može bez opterećenja razmišljati o njemu, i osmijeh mu je postao još malo širi. Kleknuo je na jedno koljeno i pogledao ih.

"Vrlo mi je drago da sam vas susreo, Frodo Baggins i Samwise Gamgee", rekao je svečano i kimnuo jednome pa drugome hobitu. "Ne samo zato kako bih saznao da ste dobro, već i zbog suočavanja s vlastitim teretom."

Je li onda to bilo njegovo iskupljenje? Tijekom prošle večeri i noći imao je nebrojeno prilika uzeti Prsten – u bilo kojem je trenutku mogao ukloniti hobita i nikada nitko ne bi saznao – baš kao što mu je ukazao i sam Frodo. Ali usprkos savršenoj prilici i usprkos svim napadima Prstena ovoga puta je ostao čvrst.

"I meni je drago što smo se susreli, Boromire sine Denethorov", rekao je Frodo, gotovo kao jeka njegovih vlastitih riječi. "A na ovome rastanku samo želim reći da možeš nastaviti dalje uzdignuta čela. Sačuvao si svoju čast."

Boromir je još nekoliko trenutaka promatrao Froda, kolebajući se. Samooptuživanje i samoprijekor iz prethodnih tjedana nije bilo jednostavno odbaciti. Ali onda je shvatio da je hobit bio u pravu. Jednom je pao, ali dobio je pomoć i priliku, te se dignuo i nastavio dalje. I nije ponovio grešku, ovoga puta je bio čvršći. Neće se više vraćati unazad i neće se mučiti nepotrebnim pitanjima jer i to bi bilo pogrešno. Prošao je test. I napokon je bio slobodan.

"Hvala ti, Frodo", rekao je, glasa ispunjena ganućem. Raširio je ruke i zagrlio hobita – Frodo je u njegovim rukama bio poput djeteta. Ali on je znao kolika se snaga krije u pripadniku toga malenog naroda; zapravo, odavno je znao da je svaki od četvorice hobita koje je poznavao snažan i hrabar na svoj način. A Frodo je nosio najveći teret, i možda je bio i najhrabriji od svih.

Frodo mu je čvrsto uzvratio zagrljaj, a onda se malo odmaknuo. Na licu mu je bio osmijeh, a oči su mu bile ispunjene toplinom. "A tebi hvala na svemu što si nam dao za rastanak. Bit će od neprocjenjive koristi."

Boromir se tada okrenuo prema Samu. I u njegovim očima je bilo potpuno povjerenje, i to mu je još više razgalilo srce.

"Dobro si iskoristio ovu šansu, Boromire sine Denethorov", rekao je toplo Sam i kimnuo. "Pokazao si svoju vrijednost – doista je najveća moguća."

"Hvala ti na tim riječima, Samwise, od srca. I tvoja je vrijednost najveća – najbolji si prijatelj kojega je moguće imati."

Boromir je tada zagrlio i Sama. A onda je naposljetku ustao – trenutak rastanka je bio tu.

"Želim vam svu sreću ovoga svijeta na daljnjem putu. Budite pažljivi i držite se zaklona šume. A kada krenete prema planinama, ako je ikako moguće pokušajte naći neki skroviti prijelaz." Boromir je stao pred njih i položio ruke na njihova ramena. "Neka vas prati dobra volja svih ljudi."

Hobiti su mu kimnuli bez riječi; samo su razmijenili još jedan dugi pogled, a onda su se okrenuli i pošli dalje u šumu. Ubrzo su mu nestali iz vida. Stajao je i gledao za njima još samo nekoliko trenutaka, a zatim se okrenuo i pošao natrag. Ovdje se više nije imao zbog čega zadržavati. Za Froda i Sama je učinio sve što je mogao. A ono što je bilo pred njima... na to nije imao utjecaja.

Hodajući natrag, pomislio je koliko je imao sreće što je dobio ovu priliku za iskupljenje. Iako će se uvijek sramiti svoga postupka na Amon Henu, sada će ipak moći nastaviti dalje uzdignute glave, znajući da je ovoga puta pobijedio i zov Prstena i vlastitu slabost. Osmjehnuo se u sebi. Najzad je opet našao svoj mir.

Sada je jedva čekao vratiti se u Osgiliath i Minas Tirith, osjećajući se punim nove snage i odlučnosti. Dok je Frodo odlazio izvršiti svoju misiju, on je kretao ususret završnoj bici u Gondoru. Znao je da će biti teže nego ikada do sada, ali bio je spreman.