Bilo je kasno poslijepodne, a Ellin je stajala na tratini pred Kućama izlječenja u drugome krugu grada i gledala prema istoku. Zgrada bolnice bila je iza njenih leđa, baš kao i park i cvjetne površine; stajala je tik uz zidine koje su odvajale prvi od drugoga kruga. Masivni kameni zid, širok oko dva metra, dopirao joj je do visine grudi.

Ali nije bio bijel već tamnosiv. Baš kao što su i cvijeće i trava iza nje izgubili boje.

Toga jutra – kao i svakoga u proteklih nekoliko dana – ustala je, prišla prozoru i razmaknula zavjese. A ono što je vidjela sledilo joj je dušu, i to je bio čas kada se sve promijenilo. Do toga trenutka sve joj se činilo vedro usprkos ratu pred njima i bila je puna snage i optimizma. Kada se kasno sinoć vratila iz Kuća izlječenja u palaču u Citadeli, upravo dok se spremala za počinak začula je kucanje na vratima. Pomislila je da joj Faramir šalje glasnika kako bi joj javio najnovije vijesti iz Osgiliatha; ali kada je otvorila vrata, pred njom je stajao Boromir. Trenutak je samo nepomično stajala ne vjerujući vlastitim očima, a onda je poskočila i bacila mu se u zagrljaj. Našavši se u njegovom naručju, sve joj je odmah izgledalo ljepše, a umor je u trenu nestao. Usne su im se spojile i dugo, dugo se nisu razdvojili – odvojeni od vanjskoga svijeta u svojem vlastitom svemiru, kao da ne postoji baš ništa drugo osim njih dvoje i njihove ljubavi. Bila je presretna kada je čula o njegovom susretu s Frodom; znala je koliki je teret osjećao, a ovo je bilo pravo iskupljenje. Njegov duh je sada bio smiren, i odahnula je s olakšanjem. Bila je to još jedna stvar koja joj je učinila tu divnu noć još posebnijom.

Boromir je krenuo za Osgiliath u sam cik zore; pokušao se polagano iskrasti iz kreveta kako je ne bi probudio, ali ipak ga je čula. Još pospana, čvrsto ga je zagrlila ne želeći ga nikada više pustiti. No morao je ići, i naposljetku su se pozdravili dugim poljupcem. Ostala je još malo u krevetu, još uvijek osjećajući njegovu toplinu, miris i dodir. U tome trenutku na usnama joj je bio osmijeh. Susret s voljenim čovjekom i nekoliko sati uz njega podigli su njezin duh i optimizam.

Ali olovni oblaci koji su nadirali iz Mordora i nadnosili se nad Osgiliath, Pelennorska polja i Minas Tirith zaledili su joj krv u žilama kada ih je ugledala – kao i svima ostalima u Minas Tirithu. Dan je bio lišen svjetlosti, a nebo je bilo tamnosivo baš kao da se spušta noć. No nije bilo nimalo nalik običnome oblačnom danu ili sutonu; ovi mračni oblaci su isisali svu svjetlost i boje i činilo joj se kao da se kreće kroz neku gustu tamnu maglu. Bijeli kamen grada je potamnio i izgubio sav sjaj. I sve ostale boje su nestale. Lica ljudi, njihove oči, trava i cvijeće – sve je izgledalo tamnosivo. To svitanje, toliko drugačije od ijednoga drugoga otkako se tisućama godina ranije rodilo sunce, izmijenilo je sve. Strah se svima u gradu uvukao u srce i nije mogao nestati.

Gdje je sunce? Je li bilo mrtvo – jesu li sile zla ugasile posljednji Laurelinov plod? Dok joj je srce uplašeno tuklo, Ellin nije mogla ne sjetiti se Ungoliant i uništenja Dva Drveta. Je li se isto dogodilo sada sa suncem? Je li ovo kraj?

Da nije znala da se Boromir samo jedan dan ranije rastao s hobitima u Ithilienu, pomislila bi da ih je Sauron uhvatio u Mordoru i domogao se svoga Prstena, te da je ovo znak koji im je poručivao baš to. Zahvaljujući Boromirovim novostima ipak je znala da hobiti još nisu mogli biti niti blizu ulaza u Mordor; ali kada je bolje razmislila, uplašila se još više. Zar je Sauron bio toliko moćan da je i bez Prstena mogao izazvati ovako nešto? Ova tama kao da je bila znak početka njegove vladavine Međuzemljem i njegova poruka da mu se ne mogu oduprijeti te da će ih za koji dan pregaziti. U tmini toga strašnog dana bilo je vrlo lako povjerovati u to.

Sljedeći je dan bio jednako tmuran kao i prethodni – zapravo, još i tmurniji, pomislila je Ellin. Nebo je bilo jednako mračno, grad je bio jednako siv, ali ljudi su bili malodušniji, zaključila je. I sama je bila obeshrabrena i zabrinuta jer prethodne večeri ni toga jutra nije stigla nikakva poruka od Boromira. Dok su pokušavali vježbati streličarstvo koristeći ono malo svjetlosti koliko su imali, ljudi su bili šutljivi, a lica su im bila uplašena. Čak i za vrijeme pauze kada je obično naokolo odjekivao žamor mnogih razgovora sve je bilo gotovo posve tiho. Tek povremeno bi ponetko progovorio i to uglavnom šaptom, kao iz straha da će normalni govor na glas privući pažnju Neprijatelja. Ellin je sjedila uz Meriel i polako jela svoju užinu, bez teka. Primijetila je da i djevojka žvače uz prilično muke, a u očima joj je bio strah koji nije uspijevala posve prikriti. Ellin je pretpostavljala da i sama izgleda uznemireno.

Šutjele su; nijedna nije pokušavala prekinuti tišinu usiljenim razgovorom. Ionako su razumjele jedna drugu – razumjele su bojazan koja im je stiskala srca. Ellin je podigla pogled prema nebu. Tamni oblaci visjeli su nad njima, i odjednom joj se učinilo da će se spustiti na njih i ugušiti ih. Imala je osjećaj da ne može disati, a jeza koja ju je prožimala nije imala nikakve veze s hladnoćom. Je li ovo doista kraj? Tada joj je glavom prošla još jedna misao. Jesu li Aragorn i ostali mrtvi? Izgledalo joj je da je prošlo beskrajno dugo otkako nije bilo vijesti od njih, a njenome ustrašenom srcu je bilo sasvim lako još i više potonuti. Stojeći pod mračnim nebom kakvo nikada ranije nije bilo viđeno u Međuzemlju, stegnulo ju je u grlu, a oči su joj se ispunile suzama.

"Oh!" Merielin tihi krik joj je privukao pažnju, i otkrila je da djevojka zuri negdje uvis. Oči su joj bile širom otvorene, a izraz lica sleđen. Ellin je slijedila njezin pogled i odmah shvatila – upravo u trenutku kada je žamor oko njih pokazao da su i ostali primijetili isto. Začulo se mnogo uznemirenih povika, a ljudi su gledali i pokazivali prema planini. Na strmim obroncima Mindolluina, gotovo crnim u ovome mrkom danu, plamtjela je buktinja. U tami koja je vladala čak ni Ellinine oči nisu mogle razabrati planinsku cestu niti kućicu, ali znala je da se tamo nalazi svjetionik Minas Tiritha.

Ova vatra nije gorjela zbog poziva Rohancima – to je bilo učinjeno još prije pet dana. Činjenica da je svjetionik bio upaljen sada mogla je značiti samo jedno – prenosio je vijest s Amon Dina da je pao Cair Andros.

"Eradan je tamo negdje." Čuvši Merielin drhtav glas, Ellin je spustila pogled na djevojku. Bilo je jasno na koje mjesto je Meriel mislila, a briga joj je bila jasno vidljiva na licu usprkos polutami što ih je obavijala. Ellin je prihvatila djevojčinu ruku i stisnula je, nastojeći dati kakvu-takvu podršku i ohrabrenje.

"Nadajmo se najboljem", rekla je, ali i njoj samoj su riječi zvučale prazno. Otrgnula je pogled od plamena nad Minas Tirithom i uperila ga prema istoku. Negdje u daljini iza zida Rammas Echora, sakriven u crnoj magli ležao je Osgiliath. A negdje u Osgiliathu nalazio se Boromir – ali nije imala vijesti o njemu. I bila je uplašena.

"Ellin, imamo li ikakvih izgleda?" upitala je Meriel tiho.

Ellin je tada prešla pogledom preko najbližih ljudi. Svi su bili uplašeni, a neki su gledali u nju s istim pitanjem u očima. Bili su to ljudi njezine skupine, ljudi koje je pomalo upoznala tijekom prethodnih dana. No sada ih je pokušala gledati drugim očima, proučavajući ih kao da ih vidi prvi put. Bili su raznih godina – od sasvim mladih ljudi do onih kojima se kosa već obojala srebrom. Bili su hrabri i željeli su pomoći svojoj domovini, ali nijedan od njih nije bio vojnik; pred njom su bili poljodjelci, pekari, obućari i ostali zanatlije. Iako su svi naučili živjeti s prijetnjom iz Mordora i iako je rat dotaknuo svakoga od njih – bila je sigurna da su gotovo svi u prošlim mjesecima i godinama izgubili člana obitelji, rođaka ili prijatelja – sve do sada je ta prijetnja bila daleko od njih samih. Još nikada neprijatelji nisu došli nadomak grada; još nikada se nisu suočili s ovolikom silom; još nikada nisu vidjeli ovakvu tamu. I bila je sigurna da nikada ranije nisu gledali smrti u lice.

A iako se ona sama mnogo puta nalazila na tankoj liniji života i smrti gledajući u borbi izbliza u zažarene oči orka pune mržnje – ni ona se do sada nije našla u ovakvoj situaciji. Nije bila pod opsadom opkoljena bezbrojnim neprijateljima, niti se ikada suočila s neprijateljem toliko moćnim da izmijeni svijet koji ih je okruživao. Nije bila Gandalf ili Saruman, nije bila čak ni Galadriel, već samo obična mlada vilenjakinja – što je ona mogla učiniti? I njezino je srce bilo puno straha i brige.

Zadrhtala je, i poželjela je da može pustiti svoje osjećaje na površinu. Ponovno ju je steglo u grlu i morala je pričekati trenutak kako bi stekla kontrolu nad glasom. Jer znala je da ne smije pokazati svoj strah; shvatila je da svi ovi ljudi od nje očekuju odgovor na Merielino pitanje. To ju je malo iznenadilo – nije bila njihov vođa u službenom smislu te riječi. Nije bila zapovjednik ili časnik u vojsci, i ne samo to; nije bila iz Gondora, bila je potpuni stranac, i čak nije bila čovjek poput njih. Ipak, zadnjih nekoliko dana je provela s njima i bila je njihov instruktor, i samim time je predstavljala neku vrstu autoriteta. I iako je za vilenjake bila vrlo mlada, pojam "vilenjak" je u očima ovih ljudi značio starost i iskustvo. I zbog svega toga je morala biti čvrsta i biti njihov oslonac.

Kada je bila sigurna da joj glas neće zadrhtati, ustala je kako bi je bolje vidjeli i pogledala svakoga od njih.

"Bit će jako teško", rekla je polako za početak. Tu činjenicu nije ni mogla ni smjela zanijekati. "Ipak, možemo se oduprijeti. Trupe iz Dol Amrotha koje predvodi princ Imrahil trebale bi vrlo brzo stići u Minas Tirith." Bila je sretna što se sjetila toga u pravome trenutku, i istodobno se ponadala da ih neće nešto zadržati putem. "Osim toga, doći će i Rohanci. Kada se svi ujedinimo, bit će nas mnogo i zajedno ćemo pobijediti zlo iz Mordora." Na kraju se čak i malo osmjehnula, pokušavajući tako pokazati optimizam koji nije uistinu osjećala. Nije imala baš nikakve garancije da će se sve odviti baš tako kako je opisala – nije znala jesu li Rohanci u mogućnosti pomoći im. Ipak, izrazi lica ljudi oko nje su se počeli mijenjati – poneko odlučno kimanje i stisnuta šaka su joj otkrili da su njezine riječi pogodile u metu. Čuli su ono što su željeli čuti – ono što im je bilo potrebno čuti – i iako nije mogla u potpunosti otkloniti njihove bojazni, djelovali su bar malo manje uznemireno.

Ljudi su se ponovno okrenuli međusobnim razgovorima, a uz Ellin je ostala samo Meriel. Djevojka je nekoliko trenutaka gledala u tlo, a onda je podignula pogled.

"Doista misliš tako?" upitala je.

Ne. Da. Ne znam. Trenutno samo mislim kako se bojim, i kako i meni treba ohrabrenje.

"Ne želim misliti nikako drukčije", rekla je Ellin unijevši u svoje riječi svu snagu i optimizam što je mogla skupiti. Ponovno je sjela do Meriel. "Nećemo se predati unaprijed. To je ono što Sauron želi – da klonemo duhom pa da nas lakše pregazi. Ali borit ćemo se, i imamo izgleda za uspjeh."

"Pa, nadam se da si u pravu", rekla je Meriel i kimnula, a odlučnost se napokon vratila i na njezino lice. Ali kada je opet digla pogled prema upaljenom svjetioniku nad Minas Tirithom, na čelu su joj se nanovo pojavile bore od mrštenja i brige. Ellin nije bilo teško pogoditi da je razmišljala o Eradanu.

"Nadam se da je on dobro", rekla je Ellin nježno. Znala je da je neizvjesnost ono najgore u ovakvim prilikama. "Jedinica iz Cair Androsa će se sada povući u Osgiliath ili Minas Tirith. Uz malo sreće, mogli biste se uskoro susresti."

"Nadam se", odvratila je Meriel tiho.

Uskoro je njihova stanka bila gotova te su nastavili s vježbom. Kao i prethodnih dana, Ellin je nakon toga pošla u Kuće izlječenja. Došavši u bolnicu, otkrila je da je i tamo atmosfera nešto sumornija – vijest o padu Cair Androsa se, naravno, proširila cijelim gradom. A kada su u kasno poslijepodne iz Osgiliatha dopremljeni novi ranjenici, lica su postala još ozbiljnija. Bio je to znak da je krenuo novi napad – završna ofanziva na Gondor.

-x-x-x-

Boromir je znao da je veliki napad samo pitanje trenutka – pomrčina koja je započela prethodnoga dana bila je vjesnik onoga što se sprema. Zajedno s Faramirom je tijekom jučerašnjeg dana obilazio položaje i družili su se s vojnicima u nastojanju da na svaki način podignu njihov moral. Gotovo je priželjkivao da ofenziva krene – nervozno iščekivanje bitke koju se ne može izbjeći bilo je gore od same bitke. U toj su napetosti dočekali i noć; a napadi su započeli u zoru, u onaj tihi sat kada je san najdublji. Ipak, nisu bili nespremni; oni koji nisu stražarili već su pošli na počinak spavali su u punoj opremi i s oružjem pri ruci.

Kada su pred zoru veliki čamci puni orka poput crne plime krenuli preko Anduina, obrana Osgiliatha odmah ih je zasula projektilima iz katapulta. Vidljivost je bila slaba. Baklje nisu mogle dobro rasvijetliti dan koji se tek rađao – jednako tmuran kao i prethodni – ali čamaca je bilo toliko da je gađanje bilo lako. Ipak, baš zato što su bili tako brojni, mnogi od njih su i uspijevali prijeći rijeku.

I tada je započelo – zveket čelika, sudari oštrica, borba za svaku ulicu, kuću, kamen. Na trenutke bi Gondorci bili u prednosti, naročito kada bi strijelci na katapultima bili uspješniji i pokosili više nadolazećih plovila. Potom bi se ponegdje orci uspjeli provući i žestoko pritisnuti branitelje, te ih čak i potisnuti. Tlo je ubrzo bilo klizavo od krvi, a tijela poginulih ležala su među ruševinama. Orka je ginulo mnogo više – uvježbani profesionalni vojnici bili su ubojiti i vrlo učinkoviti u borbi – ali nedostatak vještine orka nadoknađivala je njihova brojnost. Bilo je izuzetno teško boriti se protiv višestruko brojnijih neprijatelja.

A Boromir je znao da će postati još mnogo teže u onome trenutku kada ih orci potisnu dovoljno i zauzmu položaje njihovih katapulta. Za sada su ih barem djelomično uspijevali zaustavljati na taj način.

U neko doba dana – pretpostavljao je da bi mogla biti sredina poslijepodneva, iako to nije bilo lako procijeniti u tamnome sivilu koje ih je okruživalo – primio je poruku da su na promatračnicama primijetili signalnu vatru na Mindolluinu. Nije bilo teško izračunati da će za jedan dan orkovske snage s Cair Androsa stići do Osgiliatha. Iako je pad utvrde istovremeno značio i to da će uskoro i njihovi preostali ljudi s Cair Androsa biti tu, znao je da tada više neće moći zadržati grad. Neprijatelja će jednostavno biti previše. Ali nije bilo vremena za razmišljanje o tome – nova grupa orka već je nadirala i koncentrirao se samo na borbu pred sobom.

"Generale!" Boromir je začuo povik u jednome kratkome trenutku predaha, nakon što je četa koju je trenutno vodio razbila veću skupinu orka koja se pokušala probiti do jednoga od katapulta. Osvrnuo se. U prvi mah nije ni razabrao tko ga doziva. Ljudi oko njega su hvatali dah nakon okršaja, dok su iz raznih pravaca dopirali zvukovi bitke stapajući se u sveprisutnu zvučnu kulisu koja ih je okruživala cijelo vrijeme. U nedostatku dnevnog svjetla ruševni zidovi oko njih izgledali su gotovo posve crno, a nebo nad njima ispunjavali su tamni, teški oblaci. Onda je uočio kako kroz mnoštvo koje ga je okruživalo prema njemu hita jedan vojnik. Kada je stao pred njega čovjek je na trenutak zastao, zadihan, a onda brzo započeo govoriti.

"Generale, loše vijesti – otvaranje nove fronte", rekao je u jednom dahu. "Orci žestoko napadaju na sjevernome rubu grada. Zbog tame je teško vidjeti, ali očito su prešli rijeku negdje uzvodno. Za sada ih uspijevamo zadržati, ali moj zapovjednik poručuje da nećemo izdržati dulje od nekoliko sati."

Boromir nije bio iznenađen. I sam bi učinio isto da je bio na mjestu zapovjednika neprijatelja i imao toliko boraca na raspolaganju: koncentrirao bi napad u jednome pravcu, ali istovremeno bi poslao dodatne snage da neopaženo prijeđu rijeku dovoljno daleko od grada i napadnu sa strane. Upravo zbog toga su se on i Faramir dogovorili da će ostaviti dio ljudi u sjevernome i južnome dijelu Osgiliatha, premda su se neki od vojnika čudili tome. Ne bi se iznenadio kada bi saznao da se sličan napad upravo odvija i na južnoj strani grada.

Na čas je razmatrao novonastalo stanje, pa brzo donio odluku. Ovdje je situacija sada bila pod kontrolom njegove čete, te je odlučio poći s glasnikom i obići novu bojišnicu. Bit će dobro da ga ljudi vide i da im da podršku, a usput će vidjeti razmjere borbe i prema potrebi dati upute zapovjedniku.

"Idemo", rekao je žustro i kimnuo čovjeku.

I tako su žurno krenuli. Išli su iza linija borbi, i dok su prolazili među ruševinama nisu viđali previše ljudi. Ipak zvuci bitke stalno su dopirali do njih, a kada se nakon nekih četvrt sata hoda kakofonija sudara oštrica, orkovskih bojnih pokliča i zvukova razaranja iz područja ispred njih počela pojačavati, znao je da su nadomak cilja.

Stigavši, Boromir je brzo dobio dojam o trenutnom stanju. Orci su ušli u grad, ali branitelji su ih uspjeli zaustaviti već nakon nekoliko blokova kuća i za sada su ih zadržavali uzduž bojišnice koja se prostirala niz jednu dužu ulicu. Borbe su se vodile u dugoj liniji sve do Anduina, i bilo je jasno da se ova jedinica neće moći dugo odupirati velikom broju neprijatelja.

"Počelo je prije otprilike jednoga sata", izvijestio je časnik koji se našao uz njega, i Boromir se okrenuo kako bi saslušao. Njegov mač je bio posve crn od orkovske krvi, a i oklop mu je bio poprskan krvlju. "Mora da su prešli rijeku koji kilometar sjevernije pa nismo vidjeli njihove čamce. Zbog mraka smo ih uočili tek kada su bili nadomak samoga grada."

"Čak i da ste ih vidjeli ranije ne biste ih mogli spriječiti. Izvan grada nemamo katapulte, a vas nema dovoljno da im se suprotstavite na otvorenom", odvratio je Boromir, pa pokazao rukom prema malome, djelomično srušenom tornju nedaleko njih koji je služio kao promatračnica. "Pođimo gore."

Pomrčina mu je zadavala puno muke i usprkos dobrom povišenom položaju nije bilo lako raspoznati detalje. No uspio je razabrati crnu plimu na sjevernoj strani, i napravio brzi proračun u glavi.

"Morate sačuvati veći dio ljudi jer ćete biti potrebni i kasnije", rekao je časniku. "Održite položaj dva do tri sata. Nakon toga vremena se povucite prema nama u središte grada."

Čovjek mu je kimnuo i potom su zajedno sišli. Boromir je izvukao mač i odlučno stegnuo dršku pa se, slijedeći časnika pred sobom, zaputio u srce bitke.

"Uz vas sam, braćo!" zagrmio je našavši se među ljudima, nadglasavajući buku oko sebe. Odgovorili su mu brojni povici i zajedno su se bacili na orke s obnovljenim žarom.

Iscerena lica i krvoločne oči neprijatelja opet su bila pred njim. Njegov pogled je hitro i izvježbano tražio slabe točke u oklopima orka, a njegov je mač obarao jednog po jednog. Isključio je sve ostale misli i koncentrirao se samo na bitku. Oboriti što više neprijatelja. I preživjeti.

Dan se nastavio – mračan, iscrpljujuć, dug – pun krvi i smrti. Nakon nekog vremena Boromir je napustio sjeverni položaj i vratio se u centar Osgiliatha. Nastavljao je dalje u mahnitom ritmu – obilazak jednoga dijela grada, odlazak u drugi, zatim u treći, pa povratak na neko mjesto na kojem je već bio; borba protiv jedne čete orka, pa protiv nove tri negdje drugdje... Povremeno je razmjenjivao poruke s Faramirom preko glasnika, a dva puta se uspio i susresti s njim. Uza sve o čemu je brinuo, jak strah za bratov život također je stalno bio prisutan u njegovoj glavi.

U predvečerje je stigla jedinica iz Cair Androsa predvođena kapetanom Meneldurom i nakratko ojačana gondorska vojska je utvrdila svoje obrambene položaje. Ali noć je uskoro ugasila i ono malo svjetlosti tmurnoga dana pa je braniteljima tada postalo još teže. Orci su u mraku vidjeli bolje, a baklje nisu bile od prevelike pomoći Gondorcima. Bilo je sve teže zaustavljati plimu neprijatelja – kako zbog mraka, tako i zbog iscrpljenosti i sve nepovoljnijeg brojčanog odnosa. Boromir je znao da ne smije zastati ni na sasvim kratko vrijeme – da se ne smije prepustiti i predahnuti. Mač mu je već bio težak i disao je s naporom, ali imao je osjećaj da se ne bi mogao više pokrenuti ako bi zastao za odmor, pa makar to bila i samo sekunda. I zato je tjerao dalje svoje mišiće čistom snagom volje – snagom ljubavi za svoju domovinu. Moramo ustrajati još malo. I onda još malo. Trenutak po trenutak.

I tako je nastavio poticati svoje ljude, voditi ih u svakoj sekundi i svakome okršaju. Vremena za odmor zapravo ionako nije ni bilo; orci im to nisu dopuštali.

Do zore su orci zauzeli sve gondorske katapulte. Branitelji su davali sve od sebe, branili položaje nadljudskim naporima i davali svu svoju snagu za obranu svakog pedlja. Ali bili su brojčano nadmašeni i bili su prisiljeni na uzmak – gubili su kuću po kuću, ulicu po ulicu. Boromir se nakratko povukao iz prvoga reda bitke i popeo na najbližu promatračnicu. Pogled prema sjeveru otkrio mu je ono što je i očekivao. U sivoj zori ovoga trećeg po redu dana bez svjetlosti ugledao je dugu veliku crnu prugu koja se sa sjevera spuštala uz Anduin – i to na njihovoj, zapadnoj strani rijeke – onoj na kojoj su bili on i branitelji Osgiliatha. Bile su to orkovske snage s Cair Androsa, i put prema Osgiliathu i Minas Tirithu bio im je posve otvoren.

U očima svojih ljudi uvijek je bio njihov čvrsti nepokolebljivi vođa, uvijek hrabar i nezaustavljiv; bio je onaj koji je podsticao i njihovu vlastitu hrabrost. Ali i on je bio samo čovjek, i prizor pred njim ga je uzdrmao. Na čas je uplašeno pomislio kako neće biti moguće oduprijeti se tako velikom broj orka. Odjednom mu se činilo da je nemoguće spriječiti pad Minas Tiritha i cijeloga Gondora i ledena jeza mu je stisnula srce. A činjenica da već nekoliko sati nije vidio Faramira niti čuo vijesti o njemu dodatno je ulijevala strah u njegov pokolebani duh.

Nekoliko je trenutaka samo stajao nepomičan, nesposoban pomaknuti se ili razmišljati. U prvi mah nije ni obratio pažnju na korake iza leđa, i tek kada mu se vojnik iza njega obratio po drugi put, prisilio se da se vrati u stvarnost i koncentrira. Morao je. Vođa sam ovih ljudi i odgovoran sam za njih,podsjetio se. Moram učiniti sve za njih. I za svoj narod. Stisnuo je šake i odagnao strepnje iz srca, te vratio misli na činjenice. Još početkom noći su se prema centru grada povukle jedinice iz sjevernog i južnog dijela Osgiliatha i trenutno su se svi zajedno borili u središnjem dijelu, a orci su ih polako potiskivali. Boromir je bio posve iscrpljen, a znao je da se isto osjećaju i svi ostali. Uz toliku iscrpljenost njihov borbeni učinak više i nije bio dobar. Uzimajući sve u obzir, shvatio je da je ovo bio trenutak za povlačenje. Održali su položaj koliko god su mogli i kupili vremena koliko god je bilo moguće za posljednje pripreme obrane Minas Tiritha. Daljnji ostanak u Osgiliathu bio bi pogreška – samo nepotrebno žrtvovanje još više ljudi. I zato je donio odluku za povlačenje prema Minas Tirithu.

Ubrzo je njegova naredba došla i do najisturenijih četa i povlačenje je započelo. Sve je teklo glatko – važne stvari nikada nije prepuštao improvizaciji. Pripreme su bile odrađene još ranije kako bi se sve odvijalo što brže kada dođe trenutak; znao je da bi se povlačenje pretvorilo u kaos da nije sve bilo isplanirano unaprijed. Imali su dogovoreno zborno mjesto – to je bio jedan od većih trgova blizu zapadnog ruba grada. Zgrade uz njega su bile pretvorene u konjušnice i konji su čekali tamo, spremni. Vojnici su hitro uzjahivali jedan za drugim; mnogi ljudi su podupirali ranjenike i pomagali im popeti se u sedlo. Boromir i još nekoliko najbližih časnika su usmjeravali ljude i kolona je krenula galopom prema Minas Tirithu. Boromir je namjeravao krenuti među posljednjima, kada svi ljudi već krenu prema sigurnosti. I dok su brojni vojnici prolazili pokraj njega, njegov je strah rastao. Faramir nije bio među onima koji su pristigli do točke povlačenja.

Sjedeći u sedlu svoga konja nervozno je i s tjeskobom pogledavao prema mračnim ulicama Osgiliatha iz kojih su pristizali vojnici. Dolazili su iz tri pravca i spajali se na ovome trgu, no sada se mnoštvo već prorijedilo – većina je već krenula prema Minas Tirithu. Dok je nastojao ugledati lik svoga brata sekunde su odjednom postale duge i mučne. Vojnici su prestali dolaziti iz jedne od ulica... zatim i iz sljedeće... i naposljetku su se i zadnji ljudi pojavili iz treće ulice te krenuli po konje. A Boromir je ostao zuriti u tri mračna prolaza, prazna i tiha. Nije bilo orka – očito se nisu organizirali za neposrednu potjeru – i ulice su bile sablasno crne i puste.

Nije bilo moguće mimoići se – svakako bi primijetio brata, ili bi pak Faramir primijetio njega. Bojazan mu je stegla srce, ali Boromir je odbijao prihvatiti pomisao da mu je brat mrtav. Podbo je konja i hitro prišao ljudima koji su još bili na trgu te zatražio informacije. Neki nisu vidjeli Faramira još od jučer, neki ga nisu vidjeli posljednjih nekoliko sati, ali na kraju je uspio dobiti barem približne informacije o lokaciji gdje je Faramir posljednji put viđen – prije nekih četvrt sata. I upravo kada je htio izdati završna naređenja i poći u potragu za bratom, začuo je korake i glasove. Okrenuvši se, opazio je nekoliko silueta kako se pojavljuju iza ugla jedne ruševine, a među njima je odmah prepoznao onu koju je najviše želio ugledati. Smjesta je poveo konja prema njima.

"Faramire! Jesi li dobro?" upitao je automatski, iako je bilo očito da mu brat nije ozlijeđen; dapače, stajao je uspravno i podupirao čovjeka pokraj sebe.

"Dobro sam, ne brini", odgovorio mu je brzo Faramir. "Samo je trebalo izvući posljednjih nekoliko ranjenika."

Boromir je lagano kimnuo, a usprkos ozbiljnosti situacije jedan kut usana mu se podignuo u lagani osmijeh. Takav je bio Faramir – nije želio otići dok ne spasi sve ljude koje može spasiti.

"Malo si me zabrinuo", rekao je tiho.

Faramir je na to samo slegnuo ramenima. "Nismo mogli krenuti ranije. Uostalom, i ti bi učinio isto", odvratio je. "No, sada su se svi povukli. Krenimo."

Boromir je kimnuo još jednom, i tada su i posljednji ljudi uskočili u sedla. Podboli su konje i, prošavši između nekoliko posljednjih građevina na periferiji Osgiliatha, našli su se na otvorenoj ravnici i cesti prema Rammas Echoru. Jašući na začelju duge kolone koja se povlačila, Boromir je bacio pogled unatrag. Nitko nije išao za njima. Nije ni mislio da orci imaju konje, iako su često znali jahati na warzima; no sada su zacijelo bili zadovoljni time što su ostvarili prvi cilj i osvojili Osgiliath. Pomislio je kako su sada, izašavši iz grada, napokon u sigurnosti i samo trebaju stići u Minas Tirith kako bi napokon predahnuli prije nego što započne završna opsada. Ali gotovo da nije uspio niti uobličiti misao do kraja kada ga je odjednom obuzela duboka studen – i izvana i iznutra – kao da ga šiba ledeni vjetar i kao da mu se sva krv u žilama odjednom smrzla.

Poneki prigušeni krik i uplašeni izraz na licima ljudi oko njega rekli su mu da nije jedini koji je osjetio isto. I odmah je prepoznao osjećaj – nekoliko puta ga je iskusio u okršajima oko Osgiliatha prije odlaska na put u Rivendell, a posljednji put upravo tijekom putovanja Družine – u noći nakon prolaska brzaka Sarn Gebir. Bilo je to prisustvo neprijatelja koji su izazivali strah i kod najhrabrijih. Nazguli!

Nagonski je podbo konja u brži galop i usput se osvrnuo, a prizor iza njegovih leđa ga je ispunio jezom. Tri ogromne crne siluete dizale su se iz Osgiliatha uvis i kretale prema njima. Bilo je to nešto što nitko od njih još nikada nije vidio – novi ubojiti neprijatelji koje je Sauron slao na njih. Ne sami nazguli, naravno, oni su bili dobro poznati – već leteće zvijeri na kojima su jahali. U dosadašnjim napadima na Ithilien i Osgiliath nazguli su jahali na konjima. Ali ovo je bilo nešto posve novo.

Koliko je mogao procijeniti, svaka od nemani je imala raspon krila barem dvadeset metara. Iz ogromnih krila su im poput šiljaka virile kosti, a kratke mišićave noge završavale su masivnim kandžama. Odmah je shvatio da bi svaka od njih i sama mogla pokositi mnogo vojnika, a da će u zajedničkom djelovanju s nazgulima njihov učinak biti još strašniji. Nazgule, smještene na leđima zvijeri, nije mogao dobro vidjeti – bilo je mračno i bili su mu djelomično skriveni od pogleda – ali znao je da su tamo. Baš kao i svi ljudi oko njega, osjećao je njihove poglede koji su pekli poput žeravice, i gotovo je mogao na svome licu osjetiti njihov ledeni nemrtvi dah koji je mogao otrovati dušu i uništiti čovjeka.

Postalo je teže upravljati konjem pod njim – životinje su još jače osjećale prisustvo zlih utvara i uznemirile se. Mnogi konji su počeli uplašeno njištati. A kada se najbliža leteća zvijer spustila do tla i u letu pograbila dva vojnika i njihove konje, među ljudima i životinjama je zavladala panika. Jahanje u cik-cak zbog izbjegavanja napada iz zraka nije pomagalo – jahači su na taj način ulazili jedni drugima u putanje, a nemani su letjele prilično brzo s obzirom na svoju veličinu. I kako se pokazivalo – bile su izuzetno snažne.

Boromir je odmah shvatio da im neće moći pobjeći na konjima. Minas Tirith je bio predaleko, i neprijatelji su ih mogli sve uništiti na ovaj način. Dok je jahao i pokušavao izbjeći napad zvijeri, pritom se jedva održavajući u sedlu uplašenog konja, grozničavo je tražio rješenje iako je i njegovo srce uznemireno tuklo. I sjetio se crne krilate sjene koju je vidio nad Anduinom, kao i Legolasova pogotka. Možda njegovi ljudi nisu imali vilenjačke moći i možda nisu imali vilenjačke lukove, ali ako je ono bila ista leteća neman kao i ove sada – a usrdno se ponadao da je tako – to je značilo da nisu neranjive poput svojih gospodara.

U kaosu pokreta i krikova uspio je dovesti svoga konja bliže Faramirovom.

"Moramo gađati leteće zvijeri!" viknuo je u trku. "Podijelimo se u grupe i organizirajmo strijelce!"

Faramir je samo kimnuo bez riječi shvativši ideju i dao znak rukom. Tada su se razdvojili i počeli izvikivati naredbe. Boromir je stao i okrenuo konja, i iako mu je nagon vrištao da pobjegne što dalje od tih jezovitih protivnika, prisilio se da ostane miran. Izvukao je mač i visoko podignuo ruku. "Ovamo! K meni! Strijelci, rasporedite se u liniju i pripremite se! Gađajte glavu i vrat! Sredimo te proklete zvijeri!"

Nije bilo lako jer je trebalo nadglasati buku, a napadi nazgula su i dalje odnosili žrtve. Ali vojnici su poslušali i za čas se okrenuli. Boromir nije imao lûk, ali ostao je na čelu ljudi s podignutim mačem. Njime protiv ovih neprijatelja nije mogao učiniti ništa, no bilo je potrebno da ga njegovi ljudi vide u takvome stavu. S obje njegove strane su se formirala dva reda streličara, a naredba se pronijela dalje i još se ljudi okrenulo prema napadačima iz zraka.

"Sad!" kriknuo je, baš u trenutku kada se jedna leteća neman približila njegovoj skupini. Dok je pružala svoje kandže prema njima zasula ju je kiša strijela, i usprkos polutami Boromir je mogao vidjeti da su mnoge pogodile cilj. Istovremeno, zujanje sa svih strana mu je otkrilo da streličari gađaju i ostale nemani. Nije skidao oči s ove koja se stala obrušavati na njih, i uskliknuo je kada je shvatio da je promijenila smjer leta i nije dovršila svoj napad.

"Još!"

Nova salva je poletjela prema nemani koja ih je nadletjela – i ovoga puta nije ni pokušala dohvatiti nove žrtve već je ustuknula pred napadom, a još se strijela zabilo u veliko masivno tijelo. Zrakom se pronio prodorni krik, toliko jak da je uzrokovao čak i fizičku bol, i mnogi su vojnici na čas spustili ruke i svoje lukove te pokušali prekriti uši. Ali Boromir je shvatio.

"Ne odustajte braćo! Ranjeni su i gađajmo ih dalje! Uspjet ćemo!"

Poželio je da i sam ima lûk, ali samo je ostao stajati s podignutim mačem. Mislili ste da ćemo biti lak plijen? Ne znate vi gondorski duh, pomislio je prkosno, istovremeno ponosan na svoje ljude. A oni su ponovno prihvatili svoje lukove i nanišanili.

Leteće zvijeri su napravile okret visoko u zraku i pokušale napasti iznova, ali dočekali su ih novi plotuni strijela iz svih pravaca. Nakon brojnih pogodaka manevriranje im više nije bilo glatko i okretno, a još bolnih krikova je paralo zrak. I naposljetku su ih njihovi jahači morali okrenuti natrag prema Osgiliathu. Gledajući strašne napadače kako odlaze, gondorski vojnici su stali pobjednički klicati.

I Boromir si je dopustio osmijeh i trenutak slavlja. Ali samo jedan. Jer bio je siguran da će se ove strašne zvijeri još vratiti u opsadi koja je bila pred njima. Ovo je bio tek prvi susret, i ono najteže tek ih je čekalo.