Bio je to prvi dan u kojem više nije bila održana obuka streličarstva. Svi su znali da pad Osgiliatha nije više pitanje dana već sata te su ljudi ostali unutar zidina spremajući se za prihvat ranjenika koje su očekivali. Naime, u Minas Tirithu su u zoru primili vijest da će povlačenje vojske sasvim sigurno uslijediti vrlo brzo, a s njima i mnogo novih ranjenika. To je značilo da će osoblje u bolnici biti preopterećeno, pa su svi oni civili koji nisu bili evakuirani iz grada bili pozvani kako bi pomogli. Iako nisu imali obuku iz liječenja mogli su obavljati sve ostale poslove – nošenje opreme, čišćenje, transport ranjenika, pripremu obroka i slično.

Ellin je od ranoga jutra bila u Kućama izlječenja njegujući ranjenike – kako one primljene prethodnih dana, tako i one najnovije koji su bili dopremljeni te noći. Od nekolicine potonjih je čula da su se borili blizu Boromira, i to joj je bila prva vijest o njemu nakon dva dana. Bilo je ogromno olakšanje čuti da je bio dobro i dok je radila usrdno se molila u sebi da ne strada u borbama koje su se nastavljale.

Negdje sredinom prijepodneva je stigla poruka da se vojska povlači i da je blizu Minas Tiritha. Svi u bolnici su se odmah pripremili na brzi prihvat još ljudi. Topot konja i žamor glasova su uskoro dali do znanja da je povorka stigla pa su Ellin i još neki izlječitelji izašli kako bi rasporedili i usmjerili ranjenike. Ellin je imala i razlog više da izađe – brigu za Boromira i nadu da će on biti među onima koji su u pratnji ranjenika.

Prostor pred Kućama izlječenja bio je posve ispunjen ljudima. Lakši ranjenici bili su na nogama oslanjajući se na suborce koji su ih podupirali; oni teži su bili na nosilima. Ellin je zajedno s ostalim liječnicima davala upute prema kojim krilima bolnice treba odvesti koje ranjenike, ovisno o težini njihovih ozljeda. Istovremeno je pogledom prelazila preko mnoštva, a gledajući još dalje niz široku ulicu kojom je pristizalo još ljudi počela ju je hvatati panika – gdje će smjestiti toliko ozlijeđenih? Kako će im stići svima pomoći? Bilo je mnogo bitaka u kojima je sudjelovala u prošlosti, kako u svojoj domovini tako i u Mrkodolu, ali radilo se o borbama koje su obuhvaćale manji broj sudionika. Ovo je bilo prvi put da je sudjelovala u okršaju ovih razmjera. Ovo nisu pojedinačne čarke. Ovo čak i nije jedna malo veća bitka. Ovo je rat, shvatila je. Naravno, bila je toga svjesna i ranije. Ali ono što je prije bilo u sferi očekivanja sada se počelo pretvarati u stvarnost – koja je bila još teža od zamišljanja.

A ono najgore je tek trebalo doći.

Kada joj se u tamnome sivilu dana napokon učinilo da razabire završetak duge kolone ranjenika, na njenome je začelju ugledala i nekoliko konjanika i, uz ogromno olakšanje, među njima je prepoznala lik koji je željela vidjeti. Hvala ti, Eru, pomislila je, na tren sklopivši oči i zadrhtavši. Potom je obuhvatila pogledom cijeli prizor; nije preostalo mnogo ranjenika koje je trebalo smjestiti i procijenila je da može odvojiti nekoliko trenutaka prije povratka u bolnicu. Rekavši najbližem liječniku da će se vrlo brzo vratiti, pohitala je prema Boromiru. I on je očito vidio nju jer je pošao prema njoj, te sišao s konja kad joj je bio blizu.

Oklop mu je bio prašnjav i poprskan crnom orkovskom krvlju, baš kao i hlače i kosa. Nije imao zavoja ili vidljivih ozljeda, ali pokreti su mu bili spori, a podočnjaci su odavali da dugo nije spavao. Kada je stigao blizu osmjehnuo joj se, no taj je osmijeh bio umoran, a u očima mu je mogla pročitati i duboku tugu. Bilo joj je jasno da je i fizički i psihički iscrpljen od bitaka i smrti – baš kao i svi ostali vojnici koji su se vratili iz Osgiliatha.

"Boromire", rekla je tiho. Počeo je širiti ruke kao da će je zagrliti, ali odmah ih je i spustio – odsutno je pomislila da joj vjerojatno ne želi zaprljati bolničku odjeću – te je samo stisnuo obje njezine ruke i sagnuo glavu prema njoj. Dodirnuli su se čelom i ostali tako nekoliko trenutaka, i mogla je osjetiti umor i tugu njegova duha. Spustio joj je brzi poljubac u obraz, te se potom malo odmaknuo od nje.

"Jesi li dobro?" upitao je.

"Ne mogu vjerovati da ti to pitaš mene!" uskliknula je. "Naravno da jesam – ja sam ona koja je bila u sigurnosti, a ti si onaj koji je bio u bici. Toliko sam brinula... i tako sam sada sretna što si tu. Nadam se da je i s Faramirom sve u redu..." brzo je dodala, opet bacivši pogled unaokolo. Faramira nije bilo među ljudima koji su pristigli do bolnice, i nadala se da to ne znači ono najgore. Uplašeno je vratila pogled prema Boromiru.

"On je dobro", odvratio je, i Ellin je odahnula. "Zadržao se u prvome krugu s nekim časnicima."

"Oh, dobro", kimnula je, lagano se osmjehnuvši. Tek tada je pustila Boromirove ruke, premda nevoljko. "Ja tebe neću pitati kako si jer vidim i sama. Kada si spavao zadnji put?" upitala je, ali njegovo nehajno odmahivanje rukom nije je iznenadilo; nije ni očekivala odgovor. "Znam da je bilo iscrpljujuće", nastavila je blago, gledajući ga u oči. "I razumijem i ono što se ne vidi izvana, znaš to. Nadam se da ćeš sada poći malo odspavati i odmoriti se. A ostalo... pa, to ćemo korak po korak." Nevidljivim ožiljcima od bitaka trebalo je mnogo više vremena, a često nisu nikada niti zacjeljivali u potpunosti.

"Najprije ću se uvjeriti da su svi ljudi zbrinuti i provjeriti stanje u gradu. Tek tada ću se zaputiti prema Citadeli."

"Ja ću biti ovdje cijeli dan", rekla je Ellin i pokazala glavom prema zgradi bolnice. "I do danas smo imali mnogo posla, a sada..." Nije završila rečenicu, ali nije ni morala.

"Jasno mi je. Zacijelo ćeš ostati i tijekom noći", rekao je ozbiljno Boromir, i to uopće nije bilo pitanje.

"I ja mislim tako", odvratila je. Jako je htjela biti uz njega nakon više dana razdvojenosti, ali znala je da njezine osobne želje sada nisu važne. "One najteže ranjenike ćemo morati stalno nadzirati. A i sam znaš da ih ima mnogo."

"Znam", kimnuo je. Gledali su se u oči nekoliko trenutaka i srce joj je zatreptalo, ali onda se ipak prenula.

"Moram ići", rekla je tiho.

"Razumijem. Vidjet ćemo se opet čim bude moguće." Brzo ju je poljubio u obraz pa se okrenuo i pošao prema nekolicini vojnika koji su stajali malo dalje. Ellin je kratko gledala za njim dok se udaljavao, a onda krenula prema ulazu u bolnicu.

Čim je ušla, u gužvi pomoćnoga osoblja koje je žurno hitalo unaokolo vodeći ili noseći ranjenike uočila je Mablunga, mladića kojeg je upoznala još prvoga dana u bolnici. Učio je za izlječitelja i koliko je imala prilike vidjeti bio je dobar i nadaren – vještiji od većine na njegovom stupnju obuke – ali baš zato jer je tek bio učenik bio je prilično neiskusan. Do službenog kraja školovanja mu je nedostajalo još otprilike dvije godine. Nervozno se osvrtao, a oči su mu bile ispunjene brigom. Učinilo joj se da mu se na licu pojavilo olakšanje kada ju je ugledao i odmah je krenuo prema njoj.

"Ellin, drago mi je da te vidim", rekao je brzo kada joj je prišao. "Sve odaje su pretrpane, a svi iskusni liječnici su već zauzeti. U sobu gdje sam radio je dopremljen jedan ranjenik s teškom povredom trbuha. Nisam se do sada susreo s tako nečim i ne mogu mu pomoći – barem ne sam – a osim njega su u odaji još trojica. Nadam se da ti možeš nešto učiniti za taj najkritičniji slučaj. A dok budem pomagao drugima, želio bih od tebe naučiti kako ubuduće postupiti kod takve povrede."

"Vodi me", odgovorila je bez oklijevanja. Prošli su tek nekoliko metara kroz hodnik do jedne od najbližih soba – najteži ranjenici su iz praktičnih razloga uvijek bili smještani u prizemlje. Odaja u koju su ušli bila je velika i vrlo slična većini ostalih: na sredini prostorije bili su smješteni visoki ležajevi – dovoljno razmaknuti da izlječitelji mogu nesmetano prolaziti oko njih – a nekoliko ormarića i stolova za pribor, lijekove, ručnike, zavoje i slično bilo je smješteno uz zidove.

U odaji su bila četiri kreveta. Brzim pogledom je prešla preko trojice ranjenika pokraj kojih je prošla. Jedna duboka ubodna rana na bedru koja je uzrokovala velik gubitak krvi; ipak, rana je bila čvrsto povezana i krvarenje je stalo. Zatim – jedna gadna posjekotina i oteklina na čelu koja je vjerojatno značila i potres mozga. I naposljetku jedna duboka rana u pregibu ramena koja je sigurno gadno oštetila zglob i mišiće. Sve tri ozljede su bile ozbiljne, svaka na svoj način, no ti ljudi nisu bili životno ugroženi. Mablung je prošao pokraj ove trojice i poveo je do ležaja najdaljeg od ulaza, i pažnju joj je odmah privukla odjeća ranjenika koja je u predjelu trbuha bila potpuno natopljena krvlju. Takav prizor uvijek je bio vrlo loš znak. Nije imao oklop – ako ga je i nosio, očito su mu ga skinuli ranije – a rasječena tunika je bila podignuta. Na donjem dijelu trbuha mu je zijevala duboka rupa. Ali ona nije gledala u ranu već u njegovo lice. Bio je blijed, kosa mu je bila neuredna i slijepljena od krvi i znoja, i izgledao je potpuno drukčije nego kada su se upoznali, ali odmah ga je prepoznala. Eradan. Srce joj je zadrhtalo. Razgovarali su tek jednom – nisu bili ništa više od površnih poznanika – ali bio joj je jako simpatičan. Osim toga, znala je koliko je značio njezinoj prijateljici. I stoga je još i više željela da preživi.

Moram ga spasiti.

Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se pribere i vrati koncentraciju, i tada je shvatila da joj njezin mladi kolega nešto govori. Okrenula se prema njemu.

"Volio bih gledati sve što ćeš raditi, ali nemamo toliko vremena – ranjenici ne mogu čekati. Ja ću se odmah posvetiti ovome", rekao je Mablung pokazujući na vojnika s ranom na ramenu. Njegov je ležaj bio pokraj Eradanovog. "Ovako nešto sam već vidio i pomogao liječiti nekoliko puta. Naši će pomoćnici barem površinski očistiti ozljede drugoj dvojici prije nego što im se budem mogao posvetiti. Budući da ćeš biti odmah pokraj moga pacijenta, povremeno ću pogledati što radiš. A za ostatak vremena volio bih da mi opisuješ postupak dok budeš radila."

"Hoću", tiho je rekla Ellin i u lavoru na najbližem ormariću temeljito oprala ruke. Potom se nagnula nad onesviještenog Eradana i zagledala u ranu – za početak u njezin vanjski dio. Ubod je bio u donjem dijelu trbuha, malo lijevo i ispod pupka. Sudeći po stanju skorene krvi, procijenila je da se ranjavanje moglo dogoditi prije tri do četiri sata. Neposredno prije povlačenja, pomislila je i namrštila se, shvativši koliko malo je nedostajalo da se izvuče bez povrede. Koža na trbuhu bila je crvena i ponešto tvrda na dodir i to ju je zabrinulo; to je značilo početak infekcije. Položaj rane značio je da su mu povrijeđena crijeva, i usrdno se ponadala da ubod nije predubok; jer ako je bio, znala je da će unutarnja oštećenja biti prevelika i da ga neće moći spasiti. Nagnula se sasvim nisko – lice joj je bilo možda pedalj od rane – i promotrila je. Mablung je na trenutak pustio svoga pacijenta i približio se kako bi i sam vidio Eradanovu ozljedu.

Ellin je tada najprije antiseptičnom otopinom nježno obrisala okolnu kožu sve do samih rubova, a zatim se pozorno zagledala u rupu koja je zijevala pred njom. Nije mogla dobro vidjeti unutrašnjost i dala je znak jednome pomoćniku da prinese svjetiljku bliže. Odaja je inače bila okrenuta prema jugu i imala je velike prozore, ali nedostatak svjetlosti izvana im je otežavao posao.

"Moram očistiti unutrašnjost kako bih uopće vidjela koliko je teška povreda", rekla je tiho, pa se okrenula prema drugome pomoćniku. "Voda je prokuhana?" upitala je pokazavši rukom prema zalihama vode koje su stajale na obližnjem stolu.

"Naravno", odgovorio joj je i Ellin je uzela jednu od boca i jedan čisti zavoj, te se opet nagnula nad Eradana. Dok je Mablung po njenoj uputi držao rubove rane, ona je naglim, brzim pokretom ulila vodu u nju kako bi isprala unutrašnjost. Obrisali su krv i nešto malo sadržaja crijeva koji je izašao – a činjenica da je potonjeg bilo vrlo malo dala joj je nadu da je i oštećenje maleno. Pomoćnik je još malo približio svjetiljku, i Ellin je vrlo pozorno promotrila ozljedu iznutra, a stojeći pokraj nje je i Mablung činio isto. Rana je bila nekoliko centimetara duboka. Mišići su na mjestu uboda bili rasječeni, baš kao i membrana koja ih je odvajala od unutarnjih organa, i sada je rez u cijeloj dužini sasvim lagano krvario. Ali osim toga, činilo joj se da je šteta na crijevima sasvim mala.

"Vidiš gdje je mač probio crijeva?" rekla je tiho, ne dižući pogled, i dalje pažljivo promatrajući kako joj ne bi ništa promaklo. Pokraj nje, Mablung je kimnuo. "Srećom, nije ih jako oštetio. No dobro, sada nam ostaje borba protiv infekcije. Nadam se da mu je imunitet dobar i da će njegovo tijelo izdržati", rekla je na kraju. Iz iskustva je znala da je imunitet vilenjaka mnogo jači – vilenjaci su se lakše i brže od ljudi oporavljali od teških povreda – ali to nije rekla na glas. Bila je odlučna učiniti sve što je u njezinoj moći.

Mablung se vratio svome pacijentu. Ellin je zatražila nešto vruće vode i dok je čekala da je pomoćnik zagrije još jednom je isprala ranu antiseptičnom otopinom – i izvana i iznutra. Potom je uzela nekoliko listova athelasa; srećom, pokazalo se da je rastao u nekim parkovima u gradu, pa su pomoćnici tijekom prethodna dva dana nabrali velike zalihe ove biljke. Zapravo, ogromne zalihe, bila je pomislila toga jutra kada je vidjela količinu ubranog lišća, usput se pitajući je li u gradu ostao ijedan list na stabljikama. Ali dobro, bolje da imamo viška nego da nam ga nedostaje. Namočila je listove u zdjelici vruće vode koju joj je dodao pomoćnik, a onda ih je čistim oštrim nožem izrezala na sasvim male djeliće dobivši tako neku vrstu kaše.

"Kraljolist?" upitao je Mablung radeći na svome pacijentu, no i dalje je pratio što je ona radila. "Moram priznati da ni ja, poput ostalih, nisam znao za njegova ljekovita svojstva. Rekla si mi jučer za uporabu čaja i lišća kada ga se stavlja izvana na ranu. A što je ovo?"

"Potrebno nam je snažno i brzo protuupalno djelovanje iznutra, a ova kaša je najbolji način za to. Osim athelasa, usitnit ću u smjesu i ovu biljku", pokazala je rukom prema stolu s ljekovitim biljem. "Sigurno znaš da ona potiče zacjeljivanje." Kimnuo je, pa je nastavila. "Stavit ću smjesu u ranu tako da iznutra djeluje kao sredstvo protiv infekcije, a usput će pomoći kod zacjeljivanja. Važno je da perforacija crijeva brzo zaraste."

"Nisam znao za taj postupak. Zar smije ta smjesa ostati unutra? Nije li to neka vrsta stranog tijela u organizmu?"

"Tijelo će samo od sebe pomalo apsorbirati athelas i melem će se na taj način razgraditi", objasnila je Ellin. "Uz ovu težinu ozljede i količinu melema koju sam stavila, crijeva bi trebala zacijeliti za dva ili tri dana." Ako sve ostalo prođe kako treba, dodala je u sebi.

"Naravno, pacijent ne smije jesti za to vrijeme."

"Uz infekciju i visoku temperaturu ionako nitko nema apetita, pa ni neće ništa jesti u takvoj situaciji. Ali i kada bismo imali slučaj u kojem ne bi bilo infekcije već bi stanje pacijenta odmah nakon ranjavanja krenulo na bolje, vrijedilo bi to što si rekao. Dok crijeva ne zacijele, ranjenik smije dobiti samo čaj i juhu. Najbolje je davati mu dosta čaja obogaćenog medom. To ne opterećuje crijeva, a ipak daje hranjive tvari", objašnjavala je, radeći. "Naravno, oslabjet će, ali nakon oporavka će lako nadoknaditi izgubljenu težinu."

"Kakvi su mu izgledi?" upitao je Mablung, obrađujući dalje ozljedu svoga pacijenta.

Ellin se namrštila i nije odmah odgovorila. Silno je željela da može reći da će se Eradan izvući, ali znala je da nema garancija za to. Iako rana, srećom, nije bila preduboka, svaka povreda unutarnjih organa bila je izuzetno opasna i znala je da neće biti lako pobijediti infekciju.

"Za sada su podjednaki izgledi za oba ishoda", rekla je oprezno, a u srcu joj je rasla zabrinutost – kako za Eradana, tako i za Meriel. Poput ostalih civila, djevojka se priključila osoblju u bolnici. Ellin je namjeravala po završetku svog posla potražiti Meriel i obavijestiti je o Eradanovom ranjavanju, i bila je svjesna koliko će ove novosti teško pogoditi njezinu prijateljicu. "No, da je prošlo više vremena između ranjavanja i obrade ili da je ubod bio samo malo dublji tada bi mu šanse bile mnogo manje. Ovako ipak ima nade."

Ljekovita smjesa je bila spremna i Ellin je još jednom temeljito oprala ruke, pa je pažljivo ugurala u ranu dok je Mablung pozorno pratio svaki njezin pokret. Naposljetku je s pokrajnjeg stola uzela pribor za šivanje.

"Koristite li i vi vilenjaci za šivanje tanka biljna vlakna?" upitao je Mablung, stojeći nešto dalje. Sada je bio prignut nad pacijenta s ranom na bedru.

"Da, naravno, baš kao što su ova ovdje", odgovorila je Ellin. Pažljivo provlačeći iglu kroz sloj mišića uz rez napravila je nekoliko šavova – dovoljno udaljenih da može kasnije dodatno čistiti unutrašnjost rane, a istovremeno dovoljno bliskih da drže rasječene mišiće. I tada je posao bio gotov.

Zasada, dometnula je u sebi, ustajući. Pred njima je bila još duga, teška borba. Prišla je Eradanovom uzglavlju i nekoliko ga trenutaka promatrala. Lice mu je bilo blijedo i lagano orošeno. Bori se! Potom je sklopila oči i položila ruku na njegovo čelo, te usmjerila svu svoju snagu prema njemu. Bori se, prijatelju, poslala je misao još jednom pokušavajući mu dati snage, a onda je naposljetku ispustila dah koji je zadržavala i otvorila oči. Mablung je bio skoncentriran na svoj posao i nije vidio što je radila, ali primijetila je da je pomoćnik nesigurno promatra.

"Molitva Eruu za najbolji mogući ishod", rekla je jednostavno, znajući da ne može na brzinu objasniti razlike među njima. I onima najučenijima to je bilo nešto posve novo i ne baš lako shvatljivo. "Obradit ću sada ranjenika s povredom glave, a zatim idem dalje", nastavila je, obraćajući se istome pomoćniku. "Ovaj mladić je izgubio puno krvi i prilično je izmučen, pa sam sigurna da će sada vrlo dugo spavati. Moguće je da se neće uopće probuditi do sutra, ali ako se ipak probudi tijekom večeri i ako ja tada ne budem ovdje, treba mu dati čaj od athelasa kao i čaj za ublažavanje bolova. I mora strogo mirovati."

Potom se posvetila čovjeku s ozljedom glave. Previvši njegovu ranu, ostavila je pisane upute za svakog ranjenika uz napomenu da je pozovu ako Eradanu bude lošije, te krenula dalje. Bolnica je bila pretrpana. Svi ležajevi su bili zauzeti, a liječnici – kojih u ovakvoj situaciji nije bilo dovoljno – nastojali su što hitnije obraditi sve one najteže ranjenike. Naučnici i bolničari obrađivali su one lakše povrede. Neki ranjenici – oni koji nisu bili teško ozlijeđeni i koji su mogli čekati – još su bili u hodnicima jer su sve odaje bile zauzete. I civili angažirani za ispomoć imali su pune ruke posla. Bolnička je praonica neprestano radila punim kapacitetom; u nju su stalno stizali korišteni, okrvavljeni ručnici i posteljina, te su izlazili čisti. Pomoćno osoblje – kako bolničari tako i civili – stalno su žurili od sobe do sobe noseći ljekovito bilje, opremu, zavoje i sve ostalo što je izlječiteljima bilo potrebno.

Prolazili su sati i ma koliko već pacijenata obradila, Ellin se činilo da još uvijek ima mnogo onih koji tek čekaju. I svi ostali liječnici bili su jednako zauzeti. Nijedan od prethodnih dana se nije mogao mjeriti s ovim. Kako je poslijepodne odmicalo sve je više osjećala glad. Trebala je predah, no s druge strane je znala da ima onih koji su trebali nju – i to što prije. Kada je u jednom trenutku zastala na hodniku, začula je svoje ime.

"Ellin!" Glas je pripadao Meriel.

Okrenula se i nekoliko metara dalje ugledala djevojku. Meriel je stajala pokraj ulaza u jednu od soba, gurajući ispred sebe velika kolica natovarena čistim ručnicima. Ellin joj je polako prišla, u sebi se pripremajući za razgovor koji će biti bolan za njezinu prijateljicu.

"Moram rasporediti ove ručnike po sobama u ovom krilu bolnice", započela je Meriel, "a nakon toga sam namjeravala uzeti kratku pauzu za užinu prije nego što nastavim s poslom. Voljela bih da mi se pridružiš. Ali znam da je tvoj posao mnogo važniji i ne znam imaš li uopće vremena za stanku."

"Meriel..." Ellin se osvrnula. Nekoliko je ljudi prolazilo hodnikom. U blizini na žalost nije bilo mjesta na kojem su mogle biti potpuno same i na miru.

"Što je?" Merieline plave oči su se otvorile, lice joj se uozbiljilo, a njezin glas je postao ponešto nesiguran – kao da je iz Ellininog držanja naslutila da nešto nije u redu.

Ellin je na trenutak zadržala dah, ali znala je da nema načina da saopći novosti na bezbolan način ili da ih uljepša. "Eradan je primljen u bolnicu. Teško je ranjen u trbuh. Učinila sam sve što sam mogla i obećavam da ću se boriti svim svojim umijećem. Situacija nije beznadna jer ozljeda nije preduboka a on je mlad i snažan, ali je ipak vrlo ozbiljna i moraš biti spremna i na najgori ishod." Gledala je Meriel u oči dok je govorila i vidjela u njima bol, i mrzila je svaku riječ koju je morala izgovoriti. Ali isto tako je odavno naučila da mora biti potpuno iskrena prilikom prenošenja vijesti bližnjima pacijenta – ma koliko teške bile. Davanje lažne nade bilo je gore od istine.

"Oh. Oh." Merielin glas se sada spustio gotovo do nečujnosti i oborila je pogled. Ellin je mogla osjetiti djevojčinu tugu, a još više i strah; Ellinino je srce također bilo puno tuge toga strašnoga dana. Meriel je zašutjela, a nakon nekoliko trenutaka oči su joj se napunile suzama. Ellin je raširila ruke i zagrlila je. Djevojka je uzvratila i na trenutak se čvrsto privila uz Ellin. Ostala je tako nekoliko časaka kao da traži snagu u zagrljaju prijateljice, a onda se polako odmaknula.

"Pokušat ću se nadati", rekla je Meriel tiho, brišući suze nadlanicom. Pokušavala je izgledati mirno, ali Ellin je osjećala drhtaje njezina uplašenog duha. "Reći ćeš mi u kojoj je sobi", nastavila je djevojka. "Mogu li ga posjetiti kad završim s poslom?"

Ellin joj se suosjećajno osmjehnula. "Možeš, ali zacijelo će samo spavati. Naime, dobivat će i čaja koji će ga držati uspavanim jer za njegovo sadašnje stanje san je najbolji lijek. Ako pak slučajno bude budan kada budeš tamo, nemoj ostati dugo. Samo ga pozdravi i reci mu da si tu za njega. Ne smije se naprezati. Isto tako, čak i ako bude budan, moguće je da neće biti potpuno svjestan okoline. Ako te i ne prepozna, moraš znati da to nije neuobičajeno za njegovo trenutno stanje."

"Zapamtit ću", odvratila je Meriel. Sklopila je oči, duboko udahnula, te ih opet otvorila. Nije bilo teško čitati joj osjećaje s lica: strah, nada, nastojanje da bude hrabra, pa sve opet iznova.

"Dat ću sve od sebe", ponovila je Ellin. Više od toga obećanja nije ni mogla, i znala je da će dati i posljednju mrvicu snage. Ne samo za Eradana, već za svakog ranjenika. Rastavši se s djevojkom, požurila je izvršavati vlastito obećanje; vremena za stanku još uvijek nije bilo.

Uskoro je krenula ispočetka, vrativši se onim najtežim ranjenicima koje je obradila prve. Ušla je u sobu gdje je ležao Eradan. Sada je u njoj bio samo jedan bolničar koji je dežurao i čija je zadaća bila pozvati izlječitelje ako bi se nekom ranjeniku jako pogoršalo pa ne bi sam mogao riješiti situaciju. Odaja je trenutno bila u polutami, osvijetljena samo jednom uljanicom; ranjenicima je trebao san i mir. Za slučaj potrebe uvijek ih se moglo upaliti još. Prišavši Eradanu, otkrila je da mu je temperatura povišena, no to je nije iznenadilo – znala je da će se morati boriti s infekcijom. Pomoćnik je na njen znak prinio svjetiljku do rane. Vidjela je da se stvorilo nešto gnoja, pa je pažljivo očistila ranu i ispunila je novim melemom od athelasa. Dok je radila, mladić se naizmjence budio iz svog sna i trzao od bolova, pa opet zapadao u plitku nesvjesticu. U jednome trenutku je dignuo glavu i zagledao se u nju posve bistra pogleda.

"Ellin?!" oteo mu se kratki šapat prožet iznenađenjem, ali već u idućem času glava mu je klonula natrag i oči su mu opet bile zatvorene, a dah isprekidan od groznice i iscrpljenosti. Naposljetku, dok je Ellin provjeravala ostale pacijente, bolničar mu je dao čaj protiv bolova i onaj za uspavljivanje. Svi drugi su bili stabilno i procijenila je da neće biti komplikacija, iako će kod nekih oporavak potrajati duže.

Ali u sljedećoj odaji dočekala ju je smrt. Ranjenik s probijenim plućnim krilom izdahnuo je netom prije nego što je stigla, i njegovo tijelo još nije bilo odneseno. Ishod nije bio neočekivan. Kada je stigao prije nekoliko sati već je na prvi pogled znala da će svi napori zacijelo biti uzaludni – jer rana je bila preduboka i preteška. Ipak, nada je uvijek tinjala, i njegova smrt ju je pogodila. Zastala je nekoliko časaka pokraj njega, promatrajući ga. Lice mu je bilo zamrznuta maska bola. Nije bio star, moglo mu je biti najviše četrdeset godina. Nije poznavala čovjeka – nije čak znala ni njegovo ime. Ali pacijent pred njom nikada nije bio samo još jedan ranjenik u nizu kojeg je trebalo obraditi. Uvijek je bila svjesna da je pred njom osoba – cijela jedna životna priča puna događaja i sjećanja, kao i onih koji su voljeli tu osobu – članova obitelji i prijatelja. A ova priča je sada bila gotova – zaustavljena mnogo prije nego što je trebala stati. Odjednom ju je steglo u grlu, a oči se ispunile suzama. Dodirnula je njegovu ruku, još uvijek toplu – kao da životna sila i dalje ispunjava njegovo tijelo. Ali njegov duh više nije bio tu, i suza je kliznula niz njezin obraz – suza koja je potekla za sve poginule toga dana.

Iza nje su se tada otvorila vrata i brzo je otrla suzu i okrenula se. Pred njom je bio Boromir, a iza njega je stajao još jedan čovjek. Boromirovi podočnjaci i drugi znaci umora bili su još izraženiji no jutros i odmah joj je bilo jasno da nije pošao na počinak nakon što su se rastali ujutro. Ali kosa mu je bila sjajna i uredno začešljana, bio je svježe obrijan, a umrljani oklop je bio zamijenjen čistom uniformom i verižnjačom; na rukama su mu pak bili novi štitnici za podlaktice. Oprema je trenutno bila nepotrebna – do nove bitke svakako će proći još neko vrijeme – ali bilo je očito da je Boromir htio da vojnici vide da je njihov General uz njih, spreman za sve što ih je čekalo. U Namjesnika se mogao transformirati onda kada se ukaže potreba – ako se uopće ukaže u nekom dužem periodu.

No njezinu je pažnju zaokupio drugi čovjek. Bio je prilično visok, još viši od Boromira, a dojam je pojačavala njegova vitkost. I on je bio odjeven u neku vrstu vojne odore i verižnjaču, iako je njegova oprema bila drukčija od svih koje je do sada vidjela kod gondorskih časnika i vojnika. Bio je ogrnut raskošnim tamnoplavim plaštem. Njegova cjelokupna odora je djelovala impozantno, ali još najupečatljivije od opreme bilo mu je lice. Bio je stariji od Boromira, a sive oči i crna kosa prošarana tek ponekom sjedinom svjedočile su da je numenorejskog podrijetla. To lice je bilo izražajno i pravilno, kao isklesano rukom najvećeg majstora kipara, a oči pronicljive i prodorne. Usprkos godinama držao se vrlo uspravno i zračio vitalnošću. Bio je... ličnost. To joj se činilo najboljom definicijom ako bi ga morala opisati samo jednom riječju.

"Ellin", započeo je Boromir, kimnuvši joj, "ovo je Imrahil sin Adrahilov, princ od Dol Amrotha, moj ujak. Stigao je u Minas Tirith tijekom prijepodneva."

To je, dakle, bio ujak kojega je Boromir željno iščekivao i čiju je mudrost i savjete cijenio. Njegov autoritet i karizma zračili su iz cijele njegove pojave i nije bilo čudno što je već na prvi pogled ostavio snažan dojam na nju.

I bilo je tu još nečega... nečega posebnog i neopipljivog. Promatrajući cijelo njegovo biće, gotovo je mogla osjetiti nešto vilenjačko u ozračju što ga je okruživalo; jedva primjetno, ali ipak prisutno. To ju je zbunjivalo jer je bez ikakve sumnje bio čovjek. No nije bilo vremena za daljnju analizu jer Boromir je odmah nastavio.

"Ujače, ovo je Ellin Ithilwen, kći Laerona i nećakinja Elronda – gospodara Rivendella, i moja zaručnica."

Imrahilov pogled je ležao na njoj, ali njegovo lice nije pokazalo iznenađenje na te riječi pa je pomislila da je Boromir već nešto ispričao ujaku o njihovom odnosu. Odjednom je otkrila da je nervozna; Boromir nije imao roditelje, a ovaj je čovjek bio ono najbliže ocu koliko je Boromir trenutno mogao imati pa ju je obuzela smetenost pred njim. Ali njegove usne su se tada rastegle u osmijeh, i Ellin je shvatila da joj je izraz poznat: baš kao što bi osmijeh unosio toplinu u Boromirove sive oči i obasjao mu cijelo lice, isti je izraz lica sada vidjela i na njegovome ujaku. I shvatila s koje strane obitelji je Boromir to naslijedio.

"Sposobna, vrijedna, i još k tome i lijepa", progovorio je Imrahil i pružio joj ruku. Glas mu je bio dubok i prijatan. "Doista ti se posrećilo, nećače."

Uzvraćajući stisak, Ellin se stidljivo osmjehnula. "Čast mi je što smo se upoznali. Čula sam mnogo o tebi."

"I ja sam čuo mnogo o tebi", odvratio je Imrahil i tako potvrdio njezinu maloprijašnju pretpostavku. "Znam da radiš ovdje u bolnici otkako si stigla, i hvala za trud koji ulažeš." Tada ih je oboje obuhvatio pogledom. "Čestitam i želim vam mnogo sreće."

"Hvala, ujače. Nismo još službeno objavili, nije bilo prilike", odvratio je Boromir. "Ali nadam se da ćemo to uspjeti učiniti uskoro. Iako će uslijediti opsada i rat, nadam se da će biti i koji trenutak predaha, i to će biti prilika da se ipak dogodi i nešto lijepo u danima pred nama."

"Nadam se i ja, i veselim se toj prigodi", rekao je Imrahil i kimnuo im. "No, ja ću vas sada ostaviti – siguran sam da želite koji trenutak samo za sebe, a isto tako sam siguran da ih imate sasvim malo. Ellin Ithilwen, bit će prilike za bolje upoznavanje narednih dana. Radujem se tome."

"I ja također", odvratila je Ellin s toplim osmijehom, a Imrahil je tada izašao iz odaje. Ellin je podigla pogled prema Boromiru i susrela njegove oči. Izraz u njima se polako promijenio i sada je odavao brigu.

"Jesi li imala ijedan trenutak predaha od jutros?" upitao je tiho.

"Nisam, ali sve je u redu" odgovorila je. "Ovo što radimo mi u bolnici je mnogo lakše od napora koje ste vi doživjeli. Uostalom, dobro vidim da nisi ni ti, a pitam se kada si zadnji put spavao."

"Kako da odem spavati kada moram biti uz svoje ljude?" Boromir je samo slegnuo ramenima, pa se zagledao u nju. "A možda ovo što ti radiš jest fizički malo lakše od bitke, ali ima i u tvome poslu mnogo toga što se ne vidi izvana", dodao je blago.

Vratio joj je iste riječi koje je ona upotrijebila jutros i nekoliko trenutaka su se šutke promatrali, a onda ju je privukao u zagrljaj. Stajala je oslonjena na njegove grudi, njegova ruka joj je milovala kosu, i neko vrijeme su samo stajali tako – bez riječi, oboje preplavljeni tugom zbog smrti oko njih. Ellin je otvorila svoj duh i dodirnula njegov, i jasno osjetila njegovu duboku žalost. Boljela ju je pomisao kolikim je pogibijama svjedočio u zadnjim bitkama i koliko mu je bilo bolno gledati sve te smrti. Polako je usmjerila svu svoju snagu prema njegovoj duši. Nije mogla izbrisati ono što se dogodilo, ali mogla je barem pokušati pružiti svu svoju ljubav. Sklopljenih očiju, obavila je njegov duh svojim osjećajima. Volim te. Svoju vlastitu borbu s demonima koji su je proganjali svaki put kada bi izgubila bitku sa smrću nastavit će kasnije.

Naposljetku, polako se odmaknula od njega. Premjestila je ručnike koji su ležali na jednoj od dvije stolice u prostoriji na obližnji stol te sjela, a on se smjestio pokraj nje. Odmah potom je uzela njegovu ruku i isprepleli su prste.

"Znači, stigao ti je ujak. Gotovo u posljednji čas, reklo bi se. Radeći ovdje, nisam uopće shvatila da se nešto važno događa vani. Mora da njegov dolazak znači veliko ohrabrenje za tvoje ljude."

"Tako je", potvrdio je Boromir. "Došao je sredinom dana i doveo sa sobom sve ljude iz jugozapadnoga Gondora koje je mogao okupiti pa su naše snage sada ojačane. Usprkos velikoj iscrpljenosti moral ljudi je odmah porastao čim je stigao Imrahil, a još prije toga, jutros ih je obodrilo i kako smo otjerali one leteće zvijeri."

"Leteće zvijeri...?" ponovila je zbunjeno za njim, i Boromir joj je ukratko opisao sam početak povlačenja iz Osgiliatha.

"Oh", dahnula je tiho, srca odjednom ispunjena strahom. "Ni to nisam vidjela, očito sam i tada bila tu unutra. Ali da, sjećam se velike tamne sjene nad rijekom u onoj noći nakon brzaca Sarn Gebira." Naježila se, baš kao i u onoj prilici, i upitala se kakva će još jeziva, neprirodna stvorenja Sauron poslati na njih u narednim danima.

"Sve one koji nisu ranjeni poslao sam na odmor", nastavio je Boromir i vratila je pažnju na njega, potiskujući mračne misli. "Zbor vojske je zakazan za sutra rano ujutro u prvome krugu. Vjerujem da će se ljudi bolje osjećati nakon odmora, a smislit ću i nekakav novi motivacijski govor da ih još ohrabrim. To će biti bar malo lakše sad kad su tu Imrahil i njegovi ljudi. Nadao sam se da će ih doći i više, doduše, ali dio ih je morao ostati na jugu – u Pelargiru te još i bliže moru. Imrahilovi sinovi su upravo tamo i predvode naše ljude zajedno s još nekoliko knezova. Naime, očekujemo napad gusara iz Umbara na južni Gondor, i to uskoro. Borit ćemo se na više strana."

Stegnula je njegovu ruku koja je još bila spojena s njezinom.

"Ne sumnjam da ćeš biti sjajan", rekla je uz blagi osmijeh, ali brzo se uozbiljila. "Ipak, moraš i ti odspavati, a i Faramir. Znam što vas pokreće, ali nećete biti od koristi svojim ljudima ako ne budete mogli stajati na nogama. A kad smo kod njega, gdje je on i kako je? I što još planirate dalje za danas?"

"Faramir je ranije nadgledao zadnje pripreme za katapulte i planirao je provjeriti da nismo ništa previdjeli na zidinama. Ja ću još neko vrijeme provesti u bolnici. Ljudima je svakako potrebno ohrabrenje."

"Razumijem. I mi liječnici činimo to isto: osim tretiranja fizičkih ozljeda nastojimo podignuti i raspoloženje pacijenata – koliko je već moguće u ovim okolnostima." Kimnula je, pa ga ozbiljno pogledala. "Ali ljubavi, doista se obojica morate odmoriti."

Boromir je nehajno odmahnuo rukom. "Kasnije, kada padne noć." Na njezin strogi pogled se naposljetku osmjehnuo. "Ma znam, u pravu si. I obećavam – kada obavim sve što je potrebno, poći ću na počinak."

"U redu. Ja ću..."

Uto je jedan od ranjenika zastenjao i brzo je ustala. Boromir je ustao za njom i čvrsto je zagrlio prije nego što će napustiti prostoriju. Oprostili su se uz poljubac.

"Navratit ću sutra u zoru", obećao je, a onda je izašao.

Ellinin posao se nastavio – obilaženje ranjenika, previjanje, čišćenje rana, operacije. I svi ostali liječnici su predano i neumorno činili isto. Nije obraćala pažnju na vlastiti umor; u jednome je trenutku uspjela pojesti malo kruha i sira i popiti šalicu čaja, a onda je odmah nastavila raditi. Bila je ponoć kada se još jednom vratila do Eradana. Ušavši, zatekla je bolničara nagnutog nad mladića; stavljao je hladne obloge na njegovo čelo.

"Dobro je da si stigla", rekao je čovjek uz očito olakšanje što je vidi. "Upravo sam mislio poslati ti poruku. Ostali su stabilno", usput je glavom mahnuo prema drugim ranjenicima, "ali dečku se stanje pogoršava."

Zabrinuta, Ellin je brzo prišla Eradanovom ležaju. U svjetlu uljanice koju je pridržavao pomoćnik vidjela je da mu je lice crveno. Disao je plitko i ubrzano. Njegova vrela koža svjedočila je da mu je temperatura vrlo visoka. Odgurnuvši pokrivač i odmaknuvši gazu koja je služila za zaštitu, otkrila je da mu je cijelo područje oko rane crveno i otečeno, a sama rana je bila puna gnoja koji se stvorio od prošloga pregleda. Kao što se i pribojavala, infekcija je uznapredovala.

Ponovila je sve ono što je već učinila ranije: očistila je ranu, nanijela novu dozu melema od athelasa i dala mu čaj za sniženje temperature. Bio je samo polusvjestan pa je davanje čaja bilo sporo i mukotrpno, ali na kraju je uspjela. Htjela je ostati uz njega, ali nije bio jedini pacijent u kritičnom stanju i morala je ići dalje. Daljnju izmjenu hladnih obloga prepustila je pomoćniku – on je mogao obavljati sve jednostavnije poslove, kao što je činio i do sada.

Uspjela se vratiti tek nekih dva sata kasnije. Stanje je bilo nepromijenjeno – Eradanova temperatura se gotovo i nije spustila, a povremeno se tresao zbog groznice. Bilo je kao da mu nisu ni dali čaj i athelas, i to ju je poprilično brinulo. Znala je da mora nastaviti s maksimalnom dozom lijekova. Učinit ću sve za tebe, prijatelju. Bori se, uputila je misao. Borila se i ona – čajevima, oblozima i melemom.

Nešto kasnije si je dopustila kratki odmor i spustila se na stolicu smještenu blizu prozora odaje. U gustoj tami noći nije vidjela baš ništa – bilo je kao da se oko zgrade ovio teški crni pokrivač. Zvijezde su bile sakrivene gustom Sauronovom pomrčinom, a svjetiljke u okolici bolnice su bile prigušene tamom koja nije bila prirodna.

Vratila je pogled na Eradana, čije je izmučeno lice odavalo unutarnju bitku koje je njegovo tijelo proživljavalo. Bojala se da će ga izgubiti – baš kao što se bojala da će izgubiti i druge... kao što se bojala da je izgubila i svoje prijatelje iz Družine. Prošlo je već sedamnaest dana od rastanka na Amon Henu i, ma koliko nastojala biti čvrsta, plašila se da činjenica da toliko dugo nije bilo niti jedne jedine vijesti znači ono najgore. Misleći na Pippina i Merryja koje je zadnji put vidjela kako nestaju u zarobljeništvu uruka, na Aragorna, Gimlija i Legolasa kako idu u neizvjesnu potjeru, na Froda i Sama kako se pogibeljnim putevima pokušavaju probiti u još pogibeljniju zemlju, oči su joj se ispunile suzama.

Eru, ako su još živi, molim te čuvaj ih, izgovorila je nijemu molitvu pokušavajući probuditi nadu u svome srcu. No nije uspijevala u potpunosti. Strah i briga bili su jači.