Tamni oblaci su nabrekli i spustili se gotovo do tla, i imao je osjećaj da se guši. Hodao je među ruševinama Osgiliatha. Grčevito je stezao mač u ruci i osvrtao se, ali orka trenutno nije bilo na vidiku.

Zapravo, ne samo da nije bilo orka; trenutno nije bilo nikoga na vidiku. Nije bilo niti njegovih ljudi – barem ne živih. Jedino što je vidio bila su tijela na tlu – tijela njegovih suboraca. Iz nekih su stršale strijele i koplja, a neki su bili posječeni mačevima. Mnogi su bili osakaćeni. Grozničavo ih je preskakao i hodao dalje prelazeći iz jedne srušene kuće u drugu, iz jedne opustošene ulice u sljedeću. Ali svugdje ga je dočekivao isti prizor: iza svakog novog ugla otkrivao je još mrtvih tijela.

Eru, ne daj da su svi stradali, pomolio se, ali ledena tišina nije naslućivala ništa dobroga. Stao je dozivati, no jedini zvuk koji mu se vraćao bila je jeka vlastitoga glasa. Pred očima su mu prolazila lica poginulih vojnika, a srce mu je stisnuo bol. Kako da se suoči s njihovim obiteljima? Zar baš svima mora prenijeti najgore vijesti? Počeo je trčati, gonjen očajničkom željom da pronađe barem jednog preživjelog.

No nije bilo nikoga; samo je našao još poginulih unaokolo. Naposljetku je izbio na jedan veći trg, i tamo je ugledao četu orka kako stoje i čekaju ga. Držali su mačeve i cerili se. Odmah je znao da ih ne može sve nadvladati – bilo ih je previše – ali znao je da će ih podosta povući sa sobom. A dio njega je čak osjetio olakšanje. Nije želio živjeti ako je bio jedini preživjeli. Podignuo je mač i jurnuo prema njima.

Ali orci su mu se izmicali i bili su prebrzi – nije ih uspijevao sustići. Koliko god se trudio nije mogao dohvatiti nijednoga, a njihov cerek postao je još podrugljiviji. I tada je shvatio njihov cilj. Nisu ga namjeravali ubiti. Namijenili su mu baš onu najgoru sudbinu – da ostane jedini, posljednji, i da bude osuđen na bol i sjećanja.

Obliven znojem, Boromir se uspravio na krevetu. Bio je u tami, vatra u kaminu je dogorjela. Brzo je opipao krevet oko sebe. Bio je sam – Ellin nije bila uz njega. Vladala je potpuna tišina. Na trenutak se uspaničeno upitao je li doista ostao posljednji preživjeli u cijelome Gondoru – san je još uvijek bio previše blizu a slike suviše žive. Trebalo je proći nekoliko trenutaka – nekoliko otkucaja njegova uznemirenog srca – dok se uspio pribrati i sjetiti da je Ellin ostala u bolnici i da je to pravi razlog zašto je sam u svojoj sobi.

Ustao je i kroz tamu prišao prozoru, pa razmaknuo zavjese i pogledao van. Njegova soba gledala je na istok. Obrisi Bijeloga drva bili su vidljivi samo zahvaljujući nekolicini svjetiljki raspoređenih u Citadeli, a i one su izgledale tamnije nego što je to bilo uobičajeno. Sve ostalo – Pelennorska polja, Osgiliath i Anduin bili su nevidljivi – zagušeni gustom pomrčinom. Nije mogao razabrati čak niti promatračnicu na udaljenom završetku gradske središnje stijene. Noći još nikada nisu bile toliko crne.

Sada je bio budan, ali iz tame su se i dalje pojavljivala lica njegovih prijatelja i suboraca koje je izgubio u bici za Osgiliath. Uz njih pred očima je i zaspao ranije te večeri, nakon što se najprije duže vrijeme prevrtao na krevetu. Noći koje su slijedile nakon velikih bitaka uvijek su mu bile takve – isprekidanog sna ispunjenog slikama iz najtežih trenutaka – a s godinama je samo postajalo sve teže. Srce mu je krvarilo zbog izgubljenih života. Sada se potpuno razbudio, i znao je da neće biti lako opet zaspati. Isto tako je znao da će se ružni snovi vratiti jednom kada konačno i uspije usnuti. Nije imao naročitu želju ići natrag u krevet, ali nakon što je neko vrijeme stajao i gledao u tamu postalo mu je hladno. Naposljetku se ipak vratio.

Kao što je i očekivao, nije uspio odspavati do jutra bez prekida. Teški snovi su se vraćali; tada bi se budio i uspijevao je ponovno zaspati nakon tih buđenja samo zato što je bio iscrpljen dugim periodom borbi i nespavanja pa je bio i jako umoran. Ustao je nešto prije zore probudivši se nakon još jedne noćne more, i zaključio da više neće ni pokušavati spavati. Umio se i odjenuo vojnu odoru. Faramir i Imrahil su mu pridružili u blagovaonici, također u uniformama i spremni za novu bitku.

Nakon doručka su zajedno krenuli prema prvome krugu grada. Ali prije nego što će se spustiti iz Citadele otišli su na promatračnicu na kraju stijene. Kao i prethodna tri dana dnevno svjetlo je bilo mutno i olovnosivo. Cijelo nebo je bilo prekriveno gustim tamnim oblacima; zapravo mu se činilo da je dan još mračniji nego oni prethodni. Obronci Mindolluina nestajali su u tome tamnome prekrivaču koji je nalegao na grad, polja i gorje. Zrak kao da je bio gušći no obično, ispunjen sivom maglom.

Boromir je pogledao prema istoku – prema Osgiliathu – i ugledao ono što je i očekivao da će vidjeti. U mračnoj zori nije se vidjelo mnogo, ali mogao je razabrati široku crnu plimu kako se kreće iz osvojenoga grada i počinje se kroz vrata Rammas Echora prelijevati u Pelennorska polja. Napredovali su polako, ali Boromir je znao da će za nekoliko sati prvi redovi stići do kanala iskopanog oko grada. I znao je da će ih biti na tisuće. Na desetke tisuća, ispravio se.

A ugledali su i nešto posve novo. Nije bilo i neočekivano, jer ljudi iz Harada su od davnina bili neprijateljski nastrojeni prema Gondoru. Nije bilo pitanje hoće li se uključiti u ovaj rat, već samo u kojem trenutku. A gledajući prema jugu, Boromiru je bilo jasno da je trenutak stigao.

Za sada nije bila ništa više od mrlje u daljini, ali prema Osgiliathu se kretala nova vojska koja će se za nekoliko sati priključiti vojsci orka. I usprkos udaljenosti, vidjelo se da je velika. Pojačanja koja je doveo njegov ujak odjednom su izgledala beznačajna. U tišini, sva trojica u vlastitim mislima, promatrali su neprijatelje kako polako napreduju prema njima. Čak i ako dođu Rohanci, znao je Boromir, izgledi im nisu bili naročito dobri. Pitao se hoće li uspjeti doći, i hoće li među njima biti Aragorn ili netko drugi od prijatelja iz Družine. Nije bilo načina da zna jesu li uopće živi.

Promatrajući cijelu tu silu koja se spremala navaliti na njih Boromiru se učinilo da mu srce tone. Nije više niti pokušavao izračunati koliko su bili brojčano nadmašeni. No nisu smjeli klonuti duhom; morali su stati na čelo vojske i voditi ljude. Morali su biti jaki za druge. Podignuo je glavu i pogledao brata i ujaka. Izmijenili su poglede, i vidio je odlučnost i u njihovim očima. Tjeskobu također – u ovakvoj situaciji samo se luđak ne bi bojao – ali i odlučnost da učine sve za obranu svoga naroda i domovine.

Pokupivši svoje konje, uputili se prema prvome krugu. Ulice su u svim razinama grada bile prazne; većina civila bila je evakuirana još prije nekoliko dana, a oni koji su preostali bili su ili priključeni kao trenutna ispomoć u bolnici ili pak među strijelcima u vojsci. Dok su jahali, sve oko njih je bilo sablasno pusto i tiho. Da nije bilo uređenih vrtova i parkova za koje je bilo očito da su bili održavani sve do prije nekoliko dana, Boromir je lako mogao pomisliti da prolazi kroz neki od gradova iz starijih Doba, odavno napuštenih i beživotnih.

Kada su stigli do drugoga kruga prizor se ipak izmijenio. Ovdje je bilo vojnika koji su se okupljali zbog zakazanog općeg zbora; naravno, još mnogo više ih je bilo u prvome krugu. Trojicu jahača su dočekala radosna lica i pozdravi. Boromir im se nasmiješio i iz sedla se rukovao s nekima od njih, a onda se okrenuo prema Faramiru i Imrahilu.

"Mislim da imamo dovoljno vremena da posjetim bolnicu", rekao im je. Želio je vidjeti Ellin, barem nakratko. "Neću ostati dugo. Bez brige, uskoro ću opet biti s vama. I onda... onda započinje."

Posljednje riječi su mu imale prizvuk konačnosti. Započinje. Da, uskoro će početi završna bitka za Gondor. I za Međuzemlje.

"Idi", kimnuo mu je Faramir, uz jedva primjetni osmijeh. Njihov ujak samo je uzdignuo obrve, a izraz njegova lica je odavao zabavljenost.

"Ah, da mi je opet biti mlad..." uzdahnuo je Imrahil, pa namignuo nećaku. "Pozdravi je. Vidimo se uskoro."

Ostavivši konja nedaleko ulaza u Kuće izlječenja, Boromir je ušao i započeo potragu za Ellin. Usput je pozdravljao ranjenike, liječnike i ostalo osoblje, istovremeno pitajući za nju. Naposljetku, saznao je gdje se nalazi i zaputio prema rečenoj odaji. Ušavši, zatekao ju je usred posla; uz nju je bio još jedan liječnik ili pak pomoćnik – nije bio siguran – i bila je nagnuta nad pacijenta koji je imao ranu na trbuhu. Čistila je ranu koncentriranog izraza lica, a drugi čovjek joj je dodavao opremu. Podignula je pogled prema njemu kad je ušao, ali iz njezina je pogleda i stava odmah shvatio da je sada ne smije prekidati pa joj je dao znak da će je pričekati.

Boromir je izašao na hodnik, a ona mu se pridružila za nekoliko minuta. Nekoliko trenutaka je upijao njezin lik. Kao i uvijek kada je bila u poslu, kosa joj je bila skupljena u pletenicu. Na bijeloj je kuti uočio jednu crvenu kapljicu. Bila je ozbiljna i ponešto blijeda, no kada mu je prišla lice joj je obasjao osmijeh.

"Dobro jutro, ljubavi", šapnuo joj je i brzo poljubio u obraz. "Kakva je bila noć?"

"Dobro jutro. Izgubili smo još nekoliko pacijenata, nažalost, a imam još nekolicinu za koje nisam sigurna hoće li se izvući", odvratila je tužno. "Ali borimo se svim snagama, a onaj prvi najkritičniji period je za većinu ipak prošao i slijedi im oporavak."

"U najboljim su rukama. Ni ne znaju koliko imaju sreće da si uz njih".

"I mnogi ovdašnji izlječitelji su vrhunski. Ovdje bi i neki vilenjački liječnici imali što naučiti", rekla je, a njemu je srce zatitralo na taj veliki kompliment. Potom je promijenila temu. "Kako je vani? Što se zbiva trenutno? Ne vidim ništa osim tame kroz ove prozore, a nisam izlazila."

"Spustio sam se s Faramirom i ujakom iz Citadele. Oni su produžili dolje u prvi krug na zakazani zbor vojske", odgovorio je Boromir. "S vidikovca smo vidjeli vojsku orka kako kreće iz Osgiliatha, a novost je da se s juga se približava i vojska Haradrima. Orci su počeli ulaziti u Pelennorska polja. Očekujem da će za nekoliko sati biti blizu grada."

"Koliko dugo bi ih mogao zadržati opkop? Gađat ćete ih katapultima, zar ne?"

"Takav je plan", odgovorio je, ali ne previše optimistično. "Međutim, da sam na mjestu nazgula iskoristio bih leteće zvijeri za napad na katapulte." O tome je sinoć raspravljao s Faramirom i Imrahilom. "Zračnim napadom mogu počiniti veliku štetu našim katapultima, pa mislim da nećemo moći zadržati neprijatelje dalje od grada onoliko dugo koliko bismo željeli. Srećom, pokazalo se da leteće nemani nisu neranjive. Zato smo odlučili koncentrirati strijelce u blizini katapulta a ne na zidine za doček pješaka – barem za početak."

"Mudro", kimnula je. "Misliš li da će...?"

Nije završila rečenicu jer joj je pažnju privukao vojnik koji je trčao prema njima i oboje su pogledali prema njemu. Zaustavio se ispred Boromira i brzo mu salutirao.

"Generale, prenosim poruku sa sjevernog zida. U daljini je primijećen jahač na sjevernoj cesti koji dolazi prema gradu. Za sada nismo mogli razabrati o kome bi se moglo raditi jer je još predaleko, ali čini se da jaši velikom brzinom. Kapetan Faramir je htio da te odmah obavijestimo, za slučaj da je važno", izvijestio je čovjek.

Boromir je brzo razmišljao. Jahač koji dolazi sa sjevera? Ako nije kakva varka Neprijatelja, mogao bi biti rohanski glasnik. Ili možda netko iz Družine. Nada mu se probudila u srcu. Vratio je pogled na Ellin.

"Bilo bi dobro da odem pogledati o čemu se radi", rekao je. "Ako su neke važne vijesti, poslat ću ti poruku."

Njezino lice je bilo ozbiljno. Nakrivila je glavu malo u stranu i bilo je očito da i ona razmišlja o tome što je čula.

"Znaš što?" odvratila je zamišljeno nakon nekoliko trenutaka, napeta glasa. "Idem i ja s tobom. Obavila sam prvi jutarnji obilazak onih najtežih ranjenika, i mogu izbivati kojih četvrt sata. Željela bih odmah vidjeti o čemu se radi. Pričekaj časak da uzmem plašt pa idemo zajedno."

Kimnuo joj je i rekao da će je pričekati na glavnom ulazu. Pristigla je vrlo brzo i krenuli su prema prvome krugu. Prošavši vrata, našli su se okruženi mnoštvom vojnika okupljenih za dogovoreni zbor. Probili su se kroz gužvu i stigli do glavnoga trga. Tamo su se pridružili Faramiru i Imrahilu.

"Straža na zidinama još nije uspjela razabrati jahača, osim što kažu da je neki jahač u bijelom", rekao im je Faramir. "Moram priznati da sam vrlo znatiželjan, brate."

"I ja sam", odvratio mu je Boromir, u istom trenutku kada je progovorila i Ellin.

"Idem gore na zidine, ja ću prva moći vidjeti o kome je riječ. Samo mi pokažite kuda."

Boromir joj je kimnuo i uzeo je za ruku te je poveo prema najbližim stepenicama. Bacivši pogled iza sebe vidio je da ih slijede i Faramir i Imrahil – naravno, i oni su bili vrlo radoznali. Zajedno su se popeli na zidine. Dvadesetak metara visoke, bile su oko pet metara široke i bilo je na njima dovoljno mjesta za popriličan broj vojnika. S obje strane, i vanjske i unutarnje, bila je ograda, a ona na unutarnjoj je bila nešto malo niža. Prišli su vanjskoj ogradi i zagledali se prema sjevernoj cesti. Stisnuo je oči i zagledao se u daljinu. Jahač je sada mogao biti otprilike kilometar od zidina, ali Boromir nije mogao razabrati ništa više od onoga što je već čuo iz poruke: jahač je bio obavijen nekakvim bijelim plaštem koji se vijorio oko njega. Svrnuo je pogled na Ellin nastojeći saznati novosti iz njezina izraza. U prvi mah nije odavao ništa osim potpune koncentracije na točku – odnosno jahača – u daljini. A zatim, nakon nekoliko trenutaka, vidio je kako joj se oči šire od iznenađenja, a cijelim licem joj se razlila posvemašnja nevjerica.

"Kako je moguće...?" prošaptala je jedva čujno, ne skidajući oči s prilike koja je jahala prema gradu.

"Što je?!" uzviknuo je nestrpljivo, a kada nije odmah odgovorila niti se pomakla, položio joj je ruku na rame kako bi privukao njezinu pažnju. "Ellin, što vidiš?!"

I Faramir i Imrahil su se nagnuli prema njoj, želeći čuti odgovor. Ellin ga je tada pogledala, još uvijek potpuno nečitljivog izraza lica osim što se na njemu i dalje jasno razabirao šok – i onda se opet okrenula prema jahaču. "Kako je moguće...?" ponovila je još jednom, ali sada su joj se usne raširile u osmijeh. Pogledala je svu trojicu. "Gandalf!" uskliknula je "To je Gandalf!" Potom se okrenula pa se hitro stala spuštati natrag na trg.

Trebalo je nekoliko trenutaka da mu njezine riječi dopru do svijesti. Gandalf! Onda se i sam zapitao kako je to moguće – nije bilo ni čudo da je ostala bez riječi! Naposljetku se prenuo i pohitao za njom. Brat i ujak su ga slijedili i ubrzo su se svi zajedno našli uz gradska vrata.

"Otvarajte!" izdao je naređenje ljudima uz vrata, pa se okrenuo prema Ellin. Lice joj je sjalo. "Ellin, dobro si vidjela?"

Naravno, pitanje je bilo glupo – u vilenjački vid nije trebalo sumnjati. Ali vijest je bila toliko nevjerojatna da mu je pitanje izletjelo bez razmišljanja.

"Jesam", dahnula je, široko se osmjehnuvši. "Gandalf! Živ je, nekako... I to nije sve! Boromire, s njim u sedlu je Pippin!"

"Pippin?" ponovio je za njom. Gotovo nije mogao povjerovati i jedva je čekao da stignu do grada i da čuje novosti. Tih nekoliko minuta prije no što je konj prevalio i posljednje metre činili su mu se jako dugačkim. Imao je mnoštvo pitanja i jedva je čekao dobiti odgovore, i nije mogao dočekati vidjeti prijatelje. A onda se naposljetku začuo topot, i preko spuštenih gradskih vrata ujahao je veličanstveni sivo-srebrnasti konj, a u njegovu sedlu su se nalazili čarobnjak i hobit.

Pogled mu je najprije zarobio Gandalf. Bio je gologlav – uobičajenoga šiljatog sivog šešira nije bilo, a u ruci mu je bio sjajni bijeli štap. Potpuno bijela mu je bila i odjeća, baš kao i kosa i brada. Njegovo lice bilo je poznato – bio je to njihov Gandalf kojeg su znali još odavno – ali istovremeno i nije. Bilo je tu i nekih novih nepoznatih sjena, osobito u očima: one su bile nekako dublje, bremenitije tajnama, te zatamnjene brigama i odgovornošću. Bio je to njihov stari Gandalf, ali istodobno i novi – zračio je autoritetom i snagom kakva se nije nikada osjećala ranije.

"Boromire!" Veseli pozdrav je došao od Pippina – hobit je bio najbrži i prvi je progovorio. Doimao se malo mršavijim u odnosu na onaj dan kada ga je Boromir posljednji put vidio, ali lice mu je bilo veselo i nasmiješeno, a u očima mu je bila ona ista neuništiva hobitska vedrina. On se nije promijenio.

"Gandalfe! Pippine!" uskliknuo je Boromir, a široki osmijeh mu se razlio na licu. Doista su to bili oni, doista nije bio san. Pippin je bio spašen, a Gandalf je bio živ. "Toliko toga vas želim upitati – ne znam uopće odakle početi! Gandalfe, kako je sve ovo moguće? Kako si ponovno među nama? Gdje su ostali? Jesu li dobro? Kako je...?" Ali nije uspio završiti posljednje pitanje jer mu se na rame spustila Faramirova ruka i brat je stao pokraj njega.

"Mislim da je moj brat zaboravio na osnove pristojnosti", rekao je Faramir, ali na licu mu je bio široki osmijeh i vidjelo se na njemu da je razdragan kao i svi prisutni; samo ga je zadirkivao. "No s obzirom da smo svi mislili da si mrtav, Gandalfe, mislim da mu se može oprostiti. Ovo je ogromno iznenađenje za sve nas. U svakom slučaju, dobrodošao u Minas Tirith, a dobrodošlicu želim i tvome suputniku."

Čarobnjak mu se nasmiješio. "Hvala na dobrodošlici, Faramire, i ne brini – s obzirom na okolnosti u kojima me tvoj brat posljednji put vidio, potpuno je razumljivo da ima brojna pitanja, kao i da želi saznati sudbinu svojih prijatelja s kojima se morao rastati. Da je obratno, i ja bih na njega odmah navalio s pitanjima. I zato ću odmah prijeći na stvar." Zastao je i okrenuo se prema Boromiru i Ellin, obuhvativši oboje pogledom. "Svi članovi Družine su dobro – barem su bili dobro prije tri dana kada smo se rastali. Svi smo prošli kroz brojna iskušenja i bitke i o tome ćete kasnije čuti detaljno, ali ne morate više brinuti za njih. Morali smo se razdvojiti i slijediti različite puteve, ali i oni sada idu za Gondor i vjerujem da će uskoro kucnuti časak kada ćemo se svi zajedno ponovno sresti."

Promatrajući čarobnjaka i hobita koji su se obojica smiješili, Boromir je pustio nekoliko trenutaka da mu vijesti dopru do uma i da se tamo ukorijene – da shvati da je to doista istina. Svi su dobro. Uskoro ćemo se sresti. Svi su dobro, ponavljao je u sebi osjećajući kako mu se srcem razlijevaju ogromna radost i olakšanje. Ellinina ruka se uvukla u njegovu i stegla je, i vidio je kako se i ona široko smiješi.

Svi su dobro. Sivi mračni dan odjednom je postao mnogo svjetliji, a na njihovome nebu je zablistala nada.

"Doista ne bih mogao ni poželjeti bolje vijesti", rekao je Boromir ganuto. "I želim čuti još, ali moj brat je u pravu. Morate se okrijepiti i odmoriti. Dođite."

Ne čekajući nikoga da mu pomogne Pippin je tada skočio iz sedla i pojurio prema njemu, a za njim je sjahao i Gandalf. Svi četvero su se čvrsto izgrlili.

"Faramire", obratio se Boromir bratu kada ga je hobit napokon pustio, "ovo je jedan od mojih prijatelja iz Shirea o kojima sam ti pričao, hobit Peregrin Took. Pippine, ovo je moj brat Faramir."

"Pippin za prijatelje", naglasio je veselo hobit Faramiru dok su se rukovali, pa se uozbiljio i lagano naklonio obojici. "Vas dvojica ste glavni ovdje, znam to iz Boromirovih priča. I sada kada sam tu, stavljam se na službu u gondorsku vojsku, ako mogu ikako pomoći."

Pažljivo ga promotrivši, Boromir je shvatio kako se ipak i Pippin izmijenio. Još je to bio onaj veseli hobit kojega je upoznao u Rivendellu, ali sada je u njemu bilo i neke zrelosti koje tada nije bilo. Nije ni čudno, zaključio je, s obzirom na to što mora da je proživio u protekla dva i pol tjedna. Najprije zarobljeništvo u rukama uruka, i tko zna koja je još iskušenja prošao...

"Bit će vremena za dogovor o tome", odvratio mu je toplo Faramir. "Gandalfe, sigurno ste obojica umorni od dugog puta. Pođite u Kulu – tamo ćete dobiti sobe i doručak, pa se dobro odmorite."

"Bojim se da nema mnogo vremena za odmor, dragi moj Faramire. Da, poći ćemo gore i na brzinu se osvježiti i doručkovati, ali odmah ćemo krenuti natrag i pridružiti vam se", rekao je ozbiljno čarobnjak, pa se okrenuo prema Boromiru i Ellin. "Mene ste posljednji put vidjeli kako nestajem u dubini s balrogom iz Morije. Propali smo kroz onaj ponor do samih korijena planine, i potom se dugo borili uspinjući se natrag. Na kraju, u dvoboju na vrhu planine, obojica smo smrtno ranili jedan drugoga. Potonuo sam u tamu i nakon što sam plovio u ništavilu – ne znam koliko dugo, vrijeme ne postoji kada ste izvan ovoga svijeta – Valari su me vratili jer moja zadaća u Međuzemlju još nije završena."

Na trenutak je zastao, a Boromir je nastojao pojmiti to što je čuo. Izvještaj je bio sasvim kratak... i teško shvatljiv. Umro je? I bio je vraćen u Međuzemlje?

"Ti si Bijeli čarobnjak", prenuo ga je potom Ellinin glas. Njezine riječi uopće nisu bile pitanje, a nešto u njenome glasu i pogledu je govorilo da ona pri tome ne misli na njegovu odjeću.

"Jesam", kimnuo joj je. "Ja sam Gandalf Bijeli."

I tada je shvatio. Pred njima je stajao najmoćniji i najplemenitiji iz reda čarobnjaka. Naravno, Saruman je to davno prestao biti jer je postao zao, a Gandalf je sada bio još snažniji i uzvišeniji nego ranije. Pokraj njega, Ellin se naklonila u znak poštovanja; samo čas kasnije i on je slijedio njezin primjer, a potom i Faramir i Imrahil.

"Nije važno koliko je neprijatelja – mi imamo Bijeloga čarobnjaka, a to mnogo vrijedi", prvi se nakon kratke tišine oglasio Pippin, gledajući s povjerenjem u Gandalfa. Zatim se okrenuo prema Boromiru i Ellin. "Znate, moje i Merryjeve avanture su bile mnogo manje nevjerojatne od Gandalfovih, ali i mi bismo imali mnogo za ispričati. Sada ću vam reći samo ukratko – uruci su nas nosili prema Isengardu, a nadomak šume Fangorn su ih napali rohanski jahači. Merry i ja smo u tome metežu pobjegli u šumu i tamo smo sreli Gandalfa, a upoznali smo i nove potpuno neočekivane prijatelje. I ujedno nevjerojatne! Jeste li ikada čuli za ente? Niste?" Hobit je pripovijedao u jednom dahu i nije ni čekao odgovor. "Oni su pastiri drveća, a i sami izgledaju poput drveća. Dok su Gandalf i naši prijatelji iz Družine i Rohanci vodili teške bitke u Rohanu, naši novi prijatelji enti također su se uključili u rat i zauzeli Orthanc. Saruman je sada mrtav. A kada su sve te bitke bile gotove, svi mi iz Družine smo se opet ujedinili."

Boromir je gledao čas Pippina, čas Gandalfa. Nevjerojatne vijesti su se samo gomilale i bilo je teško pojmiti sve što je čuo. I morao je priznati da doista nije nikada čuo za ente.

"Ja sam prolazio kroz šumu Fangorn i tamo sam naletio na hobite koji su pobjegli urucima, a kasnije i na Aragorna, Legolasa i Gimlija koji su ušli u šumu prateći tragove hobita", stao je Gandalf dopunjavati Pippinovu priču. "Spomenute 'teške bitke' doista su bile teške i vodile su se po cijelome Rohanu. Sarumanovi uruci napali su Zapadno prigorje, Edoras i Helmovu klisuru. Najduža bitka, ona završna, vodila se u Hemovoj klisuri. U njoj su bili i Legolas, Aragorn i Gimli. Tamo su svi iskazali silnu hrabrost i nakon više dana smo uz puno žrtava na kraju uspjeli nadvladati Sarumanovu vojsku. On je stradao u bici u kojoj su enti zauzeli Orthanc, a oni sada čuvaju stražu i čiste to područje od zaostalih orka. Prepuštam Pippinu da ti ispriča više o njima kada bude prilike, kao i o načinu na koji je sâmo drveće fangornske šume pomoglo u pobjedi nad urucima." Zastao je i potapšao hobita po kosi. "Pippin i ja smo tada pohitali ovamo noseći vijesti. Znajte da Rohanci nisu ostali vidati svoje rane, već su se odmah krenuli okupljati kako bi odgovorili na poziv Gondora. Dok mi ovdje razgovaramo, rohanska vojska kreće prema Gondoru."

Boromiru se nato oteo uzdah olakšanja, a isti izraz olakšanja je bio ispisan i na licima njegova brata i ujaka. Bolje vijesti doista nije mogao poželjeti. Na čas je sklopio oči. Eru, hvala ti. Potom se zagledao u Gandalfa.

"A Aragorn, Legolas i Gimli?" upitao je.

"Bili su s rohanskom vojskom kada smo se rastali, pa pretpostavljam da će stići u Gondor zajedno s njima", odgovorio je čarobnjak.

"Ali kako to da ste se uopće rastali?" upitala je Ellin. "Naravno, ne možemo opisati koliko nam je drago čuti sve ove dobre vijesti već sada, i što ih nismo morali čekati još nekoliko dana do trenutka kada stignu Rohanci. No zbog čega si krenuo kao prethodnica?"

Zanimljivo, Gandalf nije odgovorio odmah, a Pippin se uzvrpoljio i porumenio i izgledao je kao da želi biti bilo gdje drugdje samo ne tu. Boromir se upitao što je to u Ellininom pitanju potaklo takvu reakciju, a onda je primijetio da Gandalf promatra hobita prije nego što će odgovoriti.

"Prilično duga priča", rekao je najzad čarobnjak nakon što je neko vrijeme izgledalo kao da razmišlja koliko će ispričati. Pippin još uvijek nije podignuo pogled. "Sada mogu na brzinu reći samo toliko da nas je, upravo kada smo porazili Sarumana i započeli pripreme za zbor rohanske vojske, nadletio jedan od nazgula na svojoj velikoj krilatoj nemani. Tada sam shvatio da Sauron izviđa stanje u Rohanu te da istovremeno nadgleda svoju marionetu Sarumana. Zaključio sam da bi ga ono što će saznati moglo natjerati da ubrza svoj napad na Gondor, i zato sam pomislio da bi bilo dobro da što prije dođem ovdje i upozorim vas. A razlog više da budem tu je taj što će nazguli sasvim sigurno napasti i Minas Tirith, pa da svojim moćima pomognem u borbi protiv njih."

"Došao si u posljednji čas", rekao je Boromir zahvalno. "Dok mi sada razgovaramo, neprijatelji se kreću Pelennorskim poljima prema gradu. No kako to da si i ti došao s Gandalfom, Pippine?"

Hobit je još uvijek gledao u tlo, a njegovo je lice postalo još rumenije. Boromirova znatiželja je rasla sa svakom sekundom.

"E sada smo došli do onoga 'duga priča' dijela", odvratio je Gandalf, ponešto strogo mjerkajući Pippina. "Kada bude prilike, ispričat ću vam sve. Za sada ću reći samo to da je naš dragi hobit Peregrin bio malo previše znatiželjan i da je stoga bilo najbolje da bude sa mnom umjesto s ostatkom Družine." No tada je malo ublažio svoj strogi stav. "Međutim, sada je mudriji nego ranije, a sada kada je tu, sigurno će željeti biti od koristi – kao što vam je, uostalom, već i najavio."

"Da, da, hoću!" uskliknuo je Pippin i najzad dignuo glavu. Još uvijek se doimao kao da mu je malo neugodno, ali lice mu se najzad ponovno malo razvedrilo.

"U redu", kimnuo je Boromir. "Gandalfe, hvala na svim informacijama. A i ja imam jednu važnu novost koju želim prenijeti vama. Prije pet dana sam susreo Froda i Sama u Ithilienu. Prenoćili su u našoj utvrdi na Cair Androsu, a sljedećega dana su pošli dalje. Krenuli su kroz Ithilien prema gorju kako bi našli put u Mordor preko planina."

Vidio je kako su se i čarobnjaku i hobitu raširile oči na te vijesti.

"Dobro su? Vidio si ih?" kliknuo je razdragano Pippin.

"Tako mi je drago čuti da su dobro", rekao je Gandalf samo časak kasnije, uz izraz velikoga olakšanja na licu. "Neprestano brinem za njih." Tada je malo pošutio i djelovao je kao da razmišlja. "Ova pomrčina je započela prije tri dana. A ti si se rastao s njima prije četiri dana, kažeš... To je dobro... jako dobro. Silno sam se bojao da je pomrčina nastala zato što se Sauron dokopao Prstena." Izraz olakšanja na čarobnjakovom licu postao je još izraženiji. "I znači, Frodo nije sam? Samwise je s njime? Još jedna sjajna vijest, sjajna, doista..."

Gandalf se smiješio, a Boromir bi se zakleo da je vidio kako su mu se oči zacaklile. Pomislio je kako nikada nije vidio Gandalfa toliko ganutog.

"Tako je, Sam je s njime. Najbolji suputnik kojeg je Frodo mogao imati", potvrdio je Boromir. "No, doista je toliko novosti da je i ova najkraća varijanta poprilično potrajala. Počinjem se osjećati kao vrlo loš domaćin. Krajnje je vrijeme da se pođete okrijepiti. Kao što je rekao Faramir, pođite u Kulu. Preostalo je nešto malo posluge pa će vas primiti i smjestiti."

"Hoćemo, hvala", kimnuo je Gandalf. "Vraćam se čim se osvježimo."

"I ja ću doći s Gandalfom", dodao je žustro Pippin. "Samo mi recite kako mogu pomoći."

Boromir je uputio brzi pogled Ellin. Nije želio hobita ni blizu bici i opasnosti, a ona je shvatila njegovu neizrečenu poruku.

"Možda bi mogao pomoći meni u bolnici ako želiš?" obratila se hobitu. "Imamo doista mnogo posla, a pomoćnika nema dovoljno."

"Naravno, računaj na mene!" poletno joj je odgovorio.

"Onda smo sve isplanirali", rekao je Gandalf te podignuo hobita na konja, a onda i sam uzjahao. "Vidimo se uskoro."

Promatrali su ih kako se udaljuju, a onda su se međusobno pogledali.

"Pa... doista su nevjerojatne novosti. I dobre", komentirao je Faramir. Na licu su mu se miješali razni osjećaji, a svakako je najizraženija među njima bila nada. Imrahil je pak djelovao poprilično zamišljeno, ali njegove emocije je oduvijek bilo teže pročitati.

"Volio bih da je Aragorn već sada tu", odvratio mu je Boromir. "Ipak, vijesti koje smo čuli su dobre – Sarumanova vojska je poražena, on je mrtav, a Rohanci stižu. Barem se nadam da ih više ništa nepredviđeno neće zadržati. Činjenica da je pao Cair Andros i da će orci kontrolirati Anorien bi im mogla prilično otežati dolazak."

"Nadat ćemo se najboljem", rekla je Ellin, pa se lagano namrštila. "No, ja sada doista moram sada poći. Zadržala sam se i više nego što sam mislila." Brzo su se poljubili u obraz, i onda je požurila natrag u bolnicu.

"Čitao sam u našim arhivima zapise o polutanima, a spominju se i u nekim legendama u narodu", rekao je Faramir. "Ali ipak mislim da mnogi ljudi u Gondoru zapravo i ne vjeruju da oni postoje. Pippin će sigurno izazvati poprilično čuđenje u gradu. Čak je i meni bilo neobično vidjeti polutana uživo."

"Oni sami sebe nazivaju hobitima", rekao je Boromir ujaku; Faramiru je već pričao o tome onoga prvog dana kada se vratio u Minas Tirith. "Bit će mu drago ako budete koristili taj izraz. Ja sam čuo za njega one prve večeri u Rivendelu. Bio sam pozvan na zajedničku svečanu večeru, i kada sam stigao, u dvorani je već bilo okupljeno više pripadnika svih naroda – bili su tamo vilenjaci, patuljci i hobiti. Na trenutak sam ostao bez riječi vidjevši ih, i naravno, odmah sam se sjetio našega sna. Tada sam shvatio da se doista zbiva nešto veliko i da smo na prekretnici. U tome času sam znao da to nije bio samo običan san već pravo proročanstvo."

"Iako, naravno, nisam znao gdje bi se mogao nalaziti, oduvijek sam slutio da Prsten vladar, Isildurova kletva – kako god da ga nazovemo – nije izgubljen i da bi se mogao pojaviti", rekao je Imrahil zamišljeno. "Faramirovo pismo s novostima o tvome odlasku u Rivendell je došlo do mene nakon što si već krenuo na put, a kada sam u pismu pročitao o vašem snu, bio sam siguran da sam bio u pravu za Prsten."

Boromir se zagledao u ujaka; znao je da Imrahil ponekad može naslutiti neke stvari o kojima ne zna mnogo – nešto poput predosjećaja – i to je kod njega bilo mnogo jače izraženo nego kod velike većine ljudi. Isto tako, ponekad kao da je mogao predvidjeti neke stvari iz budućnosti. Obiteljska predaja je kazivala da je jedan od davnih predaka Imrahila i Finduilas oženio vilenjakinju; ako je to bila istina, znao je pomisliti ponekad u prošlosti Boromir, to je značilo da cijela loza sve do njega i Faramira i Imrahilove djece ima u sebi vilenjački krvi. Praktičan kakav je bio, obraćao nije previše pozornosti toj predaji, pogotovo zato jer kod nikoga drugoga u obitelji te osobine nisu bile izražene. Međutim, kada bi se u ponekim situacijama iskazale Imrahilova intuitivnost i dalekovidnost, upitao bi se ima li u staroj priči ipak istine.

A sada, nakon što je upoznao vilenjake i njihove sposobnosti i uspoređujući ih s Imrahilovima, bio je mnogo skloniji povjerovati da se neki od njegovih mnogo-puta-pra-djedova oženio vilenjakinjom – koliko god to nevjerojatno zvučalo.

"Ja moram priznati da sam mislio da je Prsten uništen ili izgubljen", rekao je Boromir.

"Ja također", dodao je Faramir. "U cijelome onome snu činilo mi se da je najvažniji detalj svjetlost i glas nade što je dopirao sa zapada."

"Kao i spominjanje imena Imladris kao polazne točke u kojoj ćemo dobiti odgovore", dopunio ga je Boromir, pa zavrtio glavom. "I eto, opet ćemo gledati prema sjeveru i zapadu, očekujući pomoć. Zacijelo će Rohancima trebati neko vrijeme da se svi okupe, a cijela vojska će zacijelo biti malo sporija nego što je to mogao biti samo jedan jahač. Ali valjda će stići u roku od tjedan dana ako su krenuli koji dan nakon Gandalfa."

"Doista je veličanstven ovaj konj na kojem je stigao, i zacijelo je vrlo brz", komentirao je Faramir glasa obojenog divljenjem.

"To je mearas", rekao je Imrahil. "Da, oni su izvanredno brzi pa je sigurno prošao tu udaljenost mnogo brže no što će proći ostali rohanski konji – bez obzira što su njihovi konji najbolji u Međuzemlju. I izvanredno su inteligentni."

Mearas, zazvonila je Boromiru ujakova riječ u glavi. Još jedno ime koje je budilo sjećanje na stare legende. Posebna rasa koja je potjecala od konja dovedenih sa Zapada u drevno doba. Na trenutak se upitao kako Imrahil može to prepoznati; da, bio je prekrasan, ali njemu je Gandalfov konj djelovao poput ostalih konja. Ali onda je samo slegnuo ramenima odustajući od traženja racionalnog objašnjenja. To je bio Imrahil, i on je jednostavno znao stvari. Osjećao ih. Vilenjačko nasljeđe, podsjetio se. I nije više sumnjao.

I nije više ništa stigao komentirati, bilo o Gandalfovom konju ili pak o novostima koje su saznali, jer upravo tada su ih stražari sa zidina pozvali da se popnu gore. Boromir je krenuo prema bedemu, a Faramir i Imrahil bili su odmah iza njega. Popevši se, vidio je kako je nepregledna plima neprijatelja koju je ugledao ranije u zoru s promatračnice u Citadeli sada već mnogo bliže gradu. Ipak, Pelennorska polja bila su prostrana i procijenio je da će im trebati još najmanje jedan sat da se približe kanalu i dometu gradskih katapulta, a možda i nešto duže. No primijetio je još jedan detalj koji mu je pokazivao i vojnik na bedemu. Na nebu su se ocrtavale leteće prilike. Za sada još nisu bile mnogo veće od točkica, ali znao je što su bile i znao je koliko su zapravo velike.

Također je znao da će one stići do grada puno prije vojske koja se polako kotrljala Pelennorskim poljima.

Trenutak ih je promatrao, a onda se okrenuo prema gradu – prema prvome krugu u kojem je bio okupljen veći dio vojske. S desne strane mu je stajao Faramir, a s lijeve Imrahil. Podignuo je ruku i žamor je utihnuo; vojnici su stajali i gledali ga. Ispunjavali su cijeli središnji trg, a mnogo ih je bilo i u okolnim ulicama. Dobar dio ljudi je stajao i uz zidine drugoga kruga – to su bili strijelci koji će braniti katapulte. I bila je skoro potpuna tišina, imao je pažnju svih okupljenih.

Mnogo puta je bio u sličnim prilikama u kojima je trebao ohrabriti svoje ljude prije bitke koja je slijedila. Ali nikada nije ovaj govor bio teži nego sada; nikada nije na njih išlo više neprijatelja, i nikada nije imao toliko malo za pružiti. Jer bili su višestruko brojčano nadmašeni, a pojačanje je bilo samo apstraktno a ne stvarno – bar za sada. Rohanska vojska je tek bila na putu i bilo je pitanje hoće li stići na vrijeme – ako uopće stigne. Ako se ne susretne s hordama orka u Anorienu, jer ni to se nije moglo isključiti. A Aragorn – njihov kralj – bio je s Rohancima i također je za sada bio samo apstraktna figura.

Jedino što je imao bila je nada, i to varljiva... a ono što nije imao bilo je vrijeme. Nije se morao okretati unazad da bi znao da one crne točkice na nebu brzo postaju veće. Kratko i jasno. Zapravo, tako je i najbolje.

"Braćo moja, pred nama je najveća bitka našega Doba. I možda se pitate kako ćemo uspjeti, jer neprijatelja je mnogo više nego nas. Ali braćo, brojke nikada nisu dobivale ratove!" naglasio je svojim snažnim glasom. "Ratove dobivaju hrabro srce i ljubav prema domovini. Mi se imamo za što boriti – mi se borimo za naše najmilije, za našu djecu i za naše domove. I učinit ćemo sve da stvorimo bolje sutra za generacije koje dolaze i pobijedit ćemo zlo iz Mordora jednom zauvijek, tako da djeca Gondora više nikada ne moraju strepiti za svoju budućnost." Zastao je, a njegove riječi popratili su uzvici odobravanja. Utišao ih je jednim pokretom ruke i brzo nastavio. "Ali brojke ipak pomažu, i znajte da nismo sami! Vijest koju sam primio ovoga jutra glasi da su Rohanci na putu prema Gondoru. Rohanska vojska će za koji dan biti uz nas i zajedno ćemo se suprotstaviti neprijatelju!" Na te riječi se začulo još više razdraganih povika no maloprije i bili su još glasniji. I još jednom ih je umirio. "A znajte još i ovo! Upravo u ovome trenutku prema Gondoru ide i čovjek koji će biti naš kralj! Da, braćo, Gondor će ponovno imati kralja! Ovdje na jugu Elendilova loza se nažalost davno ugasila, ali daleko u sjevernom kraljevstvu Arnora je preživjela. Posljednji Elendilov i Isildurov nasljednik, i moj suputnik na nedavnom povratku iz Rivendella, bio je upravo on. Taj čovjek sada jaše prema Gondoru s rohanskom vojskom i bit će s nama u našoj borbi. I mogu vam reći, braćo, da se radi o jednom od najčasnijih i najhrabrijih ljudi koje sam ikada upoznao, i kojega mogu s najvećim poštovanjem nazvati mojim kraljem i pokloniti mu se." Zastao je, prišao još malčice bliže ogradi unutarnje strane bedema, izvukao mač iz korica i visoko ga podignuo. "Braćo, zajedno s našim saveznicima ćemo poraziti Saurona i njegove orke zauvijek! Gondor će ponovno imati kralja i izgradit ćemo zajedno ovu našu domovinu da bude velika i bogata kao nekada! Za Gondor!" povikao je na kraju, a odgovorila mu je snažna grmljavina iz tisuća grla okupljenih vojnika.

"Za Gondor!"

"Za Gondor!" uzviknuo je još jednom Boromir, i još jače.

"ZA GONDOR!" uzvratile su tisuće – kao jedan.

Uspjelo je.

I nije bilo vremena za gubljenje. Nazguli će ubrzo stići do grada i trebat će ih zaustaviti. Čim su se poklici ljudi stišali, podigao je ruku još jednom. "A sada krećemo u bitku i to odmah! U ovome trenutku prema gradu lete Sauronove nemani i na svojim leđima nose nazgule. Te leteće zvijeri će sasvim sigurno htjeti srušiti naše katapulte. Iako i sama riječ nazgul ispunjava srce strahom, i iako su to strašni neprijatelji, ne dajte da vas zaustavi ta jeza koju izazivaju. Neki od vas su se susreli s njima jučer, i vidjeli ste da zvijeri nisu neranjive! Možemo ih zaustaviti! Strijelci, rasporedite se oko katapulta i branite ih! Drugi dio strijelaca – rasporedite se duž bedema kako bismo ih dočekali plotunom još u dolasku."

Većina strijelaca već je bila blizu katapulta, a ostali su pohitali na bedem kako bi bili spremni. Na brzinu su se dogovorili da će Faramir nadzirati obranu tri sjeverna, a Imrahil tri južna katapulta. Dok su njih dvojica žurili u drugi krug, Boromir se okrenuo prema Pelennorskim poljima. Orkovska pješadija još uvijek je bila daleko. Ipak, kako su pomalo napredovali, sada je među njima mogao razabrati i mnoštvo velikih bojnih kola. A gore u zraku velike crne siluete su se isticale na sivome nebu. Promatrajući devet letećih nemani – naravno, svih devet su sada krenuli u napad, proletjelo mu je glavom – znao je da ljudima neće biti lako zadržati hladnokrvnost.

"Ne bojte se, braćo!" povikao je u još jednom nastojanju da ohrabri ljude. "Njihova snaga je samo u strahu koji šire oko sebe! Ali možemo ih zaustaviti! S vama sam!"

Mračne prilike još su narasle i gotovo posve ispunile nebo. Još nekoliko trenutaka i bit će nad gradom. Opsada Minas Tiritha je započinjala.