"Ellin!"

Povik ju je zatekao kada je bila nadomak bolnice. Osvrnula se i među strijelcima nedaleko susjednog katapulta ugledala Meriel. Nakon kratkog privremenog posla u bolnici djevojka se s ostalim dobrovoljcima koji su proteklih tjedana vježbali streličarstvo pridružila općem zboru vojske. Bila je odjevena u jednostavnu tamnosmeđu jaknu i crne hlače. Preko jakne je nosila i kožni oklop kakav su inače nosili ithilienski graničari; sada su ih dobili i svi civili. Bujna crvena kosa bila je skupljena u konjski rep. Lice joj je bilo ponešto blijedo pa su joj se pjegice isticale još i više no obično. Ellin joj je prišla i zagrlila je.

"Hrabro, draga moja. Upravo sada..." Ali onda je zastala, predomislivši se, i samo se osmjehnula prijateljici. "Ma ne. Neću ti ništa govoriti. Uskoro će se Boromir obratiti svim vojnicima i čut ćeš neke dobre vijesti. A ja idem natrag u bolnicu. Naravno, bit ću jako zauzeta, ali ako budem ikako mogla, poslat ću ti poruku s vijestima o Eradanu. Nastavit ću se boriti svim silama."

"Znam da hoćeš", odvratila je Meriel zahvalno. "Obišla sam ga jučer dva puta. Spavao je u oba slučaja. Ne znam je li me mogao čuti kroz san, ali rekla sam mu da sam uz njega i da mora ozdraviti. A jesi li bila jutros do njega? Kako mu je jutros?" upitala je Meriel sa zebnjom u glasu.

Ellin je željela da može pružiti dobre vijesti, ali nažalost još ih nije bilo.

"Nepromijenjeno u odnosu na večer i noć", odvratila je, sa žaljenjem u glasu. "Groznica i visoka temperatura su i dalje prisutne. Dala sam mu jutros novu dozu svih lijekova – i protiv infekcije i za snižavanje temperature. Ponovit ću terapiju više puta tijekom dana."

"Je li bio budan jutros?"

"Ne, ali to nije neočekivano", odgovorila je Ellin. "Osim lijekova, dajemo mu i čaj za uspavljivanje. U ovoj fazi najbolji način za oporavak je san."

Meriel je na čas izgledala kao da će upitati još nešto, ali onda je samo okrenula glavu i zagledala se negdje u daljinu. Ellin joj je položila ruku na rame.

"Još uvijek je u životnoj opasnosti", rekla je blago, "ali tek je prošao jedan dan. Moraš znati da je to premalo vremena da bi došlo do poboljšanja. Realno, to možemo očekivati tek za dva ili tri dana." Tada se nečega sjetila. "Ima li on ikoga od obitelji koga bi trebalo obavijestiti o njegovom stanju?"

"Bojim se da nema, barem ne ovdje u Minas Tirithu." Djevojka je odmahnula glavom. "Od uže obitelji jedino je njegova majka živa, a ona je napustila grad s ostalim civilima. Ima nešto dalje rodbine, ali ne znam točno gdje su sada. Otac mu je umro još dok je bio dijete, a stariji brat mu je poginuo prije nekoliko mjeseci u Ithilienu."

"Oh. Žao mi je", uzdahnula je Ellin, rastuživši se na te vijesti. Kratko je još stajala i šutjela, a potom je pogledala prijateljicu. "Ostala bih još uz tebe, ali doista moram ići. Ako tijekom dana budem imala novosti, potražit ću te ili ću poslati glasnika. A ti budi čvrsta u trenucima koji slijede i znaj da ćemo uspjeti u našoj borbi."

Zagrlila je djevojku još jednom želeći je ohrabriti i usput se nadajući da će se njezine optimistične riječi obistiniti. Nije znala koliko je već puta ovih dana izgovarala riječi ohrabrenja, upućujući ih uplašenim civilima Minas Tiritha. Potom je pohitala do Kuća izlječenja. Ušavši, krenula je nastaviti tamo gdje je stala kada ju je prekinuo Boromirov dolazak. Ali časak prije nego što će ući u prvu odaju, zastala je.

Da, osjećala se mnogo bolje nego u zoru kada je sve bilo mračno – i doslovno i figurativno. Spoznaja da je Gandalf živ nadilazila je i najsmjelija nadanja, a čarobnjak im je donio i mnogo dobrih vijesti. Prijatelji su im bili živi, a rohanska je vojska dolazila u pomoć Gondoru. Na licima Boromira, Faramira i Imrahila je jasno pročitala što su im značile te vijesti. Ali oni nisu znali ono što je ona znala – i bila je sklona misliti da čak ni čarobnjak nije znao – pa je ova jedna briga ležala samo na njoj.

Dok je slušala Gandalfovo pripovijedanje, i sama nije osjećala ništa osim ushićenja. Tek se kasnije, već na povratku u bolnicu, prisjetila još jedne stvari. I sada se pitala što je bilo sa zastavom nade koju je izradila Arwen – jer njezina je sestrična u međuvremenu zasigurno dovršila svoje veliko djelo – te kada i kako će zastava stići do Aragorna. To se očito još nije dogodilo do trenutka kada se Gandalf rastao s Aragornom, jer bi inače čarobnjak izvijestio o dolasku družine sa sjevera i važnome predmetu koji nose. To bi bila još jedna sjajna vijest među onima koje im je donio – sasvim sigurno ne bi preskočio tako bitnu stvar.

Ellin je uzdahnula, malo zabrinuta. Bilo bi joj draže da su Gandalfove novosti sadržavale i tu informaciju. Pitala se tko nosi zastavu, tko sve putuje s nositeljem prema Gondoru, gdje se nalaze i jesu li u opasnosti. Mogla se jedino nadati da im se neće ništa dogoditi i da je Arwenin predosjećaj bio točan – da će zastava doista sustići Aragorna u pravome trenutku i da će njezino razvijanje probuditi nadu kod ljudi.

Ponovila si je Arwenine riječi nekoliko puta, a potom se prisjetila i svega ostalog. Gandalf je bio živ. I ne samo; bio je i jači nego prije i bio je opet s njima. Svi njihovi prijatelji su bili živi. Rohanci su dolazili u pomoć.

Ima nade. Borit ćemo se. S tim je mislima ušla u sobu.

-x-x-x-

Leteće nemani bile su velike. Zastrašujuće. Zar je nešto toliko veliko uopće moglo biti ranjivo?, pitala se Meriel, očiju raširenih u strahu. A crne siluete su se tek približavale. Što je značilo da su još i veće nego što je trenutno izgledalo.

Stezala je svoj lûk, a dlanovi su joj odjednom bili vlažni od znoja. Srce joj je lupalo, usta su joj se osušila.

Prilike na nebu su se približile. I postale još veće.

Tada ju je ugledala – zakukuljenu priliku na leđima leteće zvijeri. Crniju od noći. Meriel je otkrila da ne može skrenuti pogled s nazgula – kao da ju je zaledio te se ne može micati. Iznenada je postalo studeno. Koža joj se naježila, a srce stalo lupati još jače.

Neprijatelj star tisuću godina. Mrtav. I istovremeno nemrtav. Protivnik kojeg ne mogu ubiti nijednim mačem ili strijelom. Utvara moćnija od bilo koga od njih. Nisu mu mogli baš ništa.

Pomislila je da će je koljena izdati i da će se srušiti na tlo, osramoćena među svim ljudima koji su je okruživali. Bio je tek prvi dan, opsada još nije pravo ni započela, a ona je bila prestravljena. Kako sam uopće mogla pomisliti da sam sposobna ići u rat?

Mračna obličja na nebu postala su još veća. Gotovo da više nije ni mogla vidjeti nebo, već samo ogromne leteće siluete.

"POZOR!" snažan glas proparao je zrak i Meriel je trepnula. Njezin pogled je napokon bio otrgnut od jezovite utvare na leđima leteće zvijeri. I tada, pogledavši ljude oko sebe, shvatila je da nije jedina koja se boji. U očima svojih suboraca ugledala je isti strah koji je osjećala i sama. Bila je to vrlo dobrodošla i utješna spoznaja.

"Njihova snaga je samo u strahu koji šire oko sebe!" Glas je ponovio iste riječi koje je maloprije izgovorio gospodar Boromir. Nije vidjela govornika, nije znala kome je glas pripadao, ali sada je postao njezino uporište u stvarnosti – postao je ono što ju je izvuklo iz ponora užasa i držalo je na površini. "Možemo ih pobijediti! Ove zvijeri nisu neranjive! Strijelci Gondora, zapnite lukove i budite spremni!"

Strijelci Gondora. Da, i ona je bila strijelac Gondora. Gromki, ali istovremeno utješni glas je postao njezin svjetionik u tami. Podigla je lûk i usmjerila ga prema ogromnoj letećoj nemani gledajući samo u njezine grudi i ne skrećući pogled prema nazgulu. Meta. Da, pred njom je bila meta.

"OTPUSTI!"

Deseci strijela poletjeli su prema grudima velikih zvijeri. I pronašle svoj cilj.

-x-x-x-

Devet letećih prilika se okrenulo i poletjelo natrag prema Osgiliathu. Boromir je podignuo mač visoko u zrak, a njegovom radosnom pokliču pridružili su se još mnogi drugi.

No slavlje nije bilo ni veliko ni dugotrajno. Iako su njihove strijele ozlijedile velike zvijeri, bilo je za očekivati da će se uskoro vratiti – čim malo zavidaju rane. Osim toga, premda su strijelci dali sve od sebe, napad ipak nije prošao bez posljedica. Devet napadača iz zraka na šest katapulta značio je nepovoljan odnos snaga za branitelje. Jedan je katapult bio uništen – zvijer ga je uspjela zakačiti svojim masivnim kandžama i potpuno srušiti – a koliko je Boromir mogao vidjeti iz svoje pozicije na zidinama prvoga kruga, još su dva bila malo oštećena. Ljudi su odmah prionuli na popravljanje tih dvaju katapulta. Gledajući prema Pelennorskim poljima, Boromir je procijenio da će uskoro biti potrebni. Najistureniji redovi orkovske pješadije već su stigli nadomak iskopanog kanala, a ni prve opsadne kule više nisu bile daleko.

Kada je crna plima stigla do opkopa, vidio je kako zastaju, a onda polako počinju savladavati prepreku – barem pješaci. Oni su se spuštali u kanal, a onda se uspinjali preko brijegova iskopane zemlje. Prepreke su ih usporavale, ali nisu ni morali biti brzi; njihova snaga je ionako ležala u brojkama.

Pješaci su nastavili polagano napredovanje, a onda su do opkopa stigla i prva kola. Za razliku od pješaka, ona su se tu morala zaustaviti. Boromir se osvrnuo unazad prema drugome krugu, baš u trenutku u kojem su se začule naredbe. Prvi projektili iz katapulta su poletjeli prema velikim opsadnim kulama i počeli ih uništavati. Očekivano, začulo se oduševljeno klicanje.

Boromir je u daljini vidio još mnogo kula i poneki pokretni katapult – mnogo meta za gradske katapulte, ako bi se približili. Ali za sada su zastali i nisu nastavili napredovanje. Čekali su.

Pješadija se polako kretala prema gradu. Još malo, vidio je Boromir, i bit će u dometu. Okrenuo se i izdao naredbu.

"Strijelci, na zidine!"

-x-x-x-

Ellin je nastavljala neumorno raditi u bolnici. Dio njezinih pacijenata je bio bolje, ali tijekom jutra su dvojica njenih najtežih ranjenika preminula. Ishod – iako nije bio neočekivan – ipak ju je jako pogodio. No nije bilo vremena za tugovanje.

Ušla je u Eradanovu bolničku odaju po drugi put toga dana oko podneva. A ono što je zatekla bio je još jedan udarac za njezinu dušu. Groznica, visoka temperatura i upaljena rana nisu joj poručivali ništa dobroga i shvatila je da mu je nešto lošije nego što je bilo kada ga je obišla u zoru. Njegovo liječenje nije išlo onako kako je očekivala i kako se nadala.

Pripremajući još jedan melem i ponavljajući cijeli postupak čišćenja rane i davanja nove doze čajeva, grozničavo je razmišljala. Je li postojalo još nešto što je mogla učiniti? Pretraživala je svoja sva sjećanja nastojeći izvući iz njih sve što je ikada vidjela Elronda i Aragorna da čine. Melem od athelasa u ranu, čajevi – sve je to znala i sve je to primijenila.

Je li mogla napraviti još nešto?

Sklopila je oči i razmišljala, nastojeći koristiti i intuiciju i rasuđivanje. Melem je bio snažna koncentracija lijeka i djelovao je lokalno, a čaj od athelasa je kroz probavu dospijevao u cijelo tijelo. No što ako je čaj bio preslab? Što ako je i za cijeli organizam trebalo upotrijebiti nešto jače?

Naravno, odgovor na to pitanje je svakako bio potvrdan, ali pitala se što bi moglo biti rješenje. Što bi još mogla učiniti?

I tada joj je došla ideja. Dat će mu čaj s dodatkom isjeckanih listića athelasa – kako bi se još pojačalo njegovo djelovanje. Bio je to očajnički potez i nije znala je li Elrond ili itko drugi to pokušao ranije; ako i jest, ona nije znala za to. Na čas je razmišljala smije li to učiniti jer Eradan još nije smio jesti – još nije prošlo dovoljno vremena od ranjavanja i crijeva još nisu zacijeljela. No listovi athelasa nisu bili hrana u pravome smislu riječi, a ujedno se nadala i da će se komadići razgraditi i prije nego što dođu do oštećenoga dijela crijeva – te da će sva njegova ljekovita svojstva kada se krvotokom upiju u tijelo postići efekt jači od djelovanja samoga čaja.

Nasjeckala je listiće i skuhala čaj, i onda ih ostavila u zdjelici umjesto da ih izvadi kao i obično. Nadala se da ispravno rasuđuje i da će doza lijeka na ovaj način biti jača. Je li ludo to što radim?, upitala se na tren. Ali simptomi infekcije koja je jačala nisu joj ostavljali alternativu. U suprotnom, znala je da bi mladić uskoro mogao umrijeti.

-x-x-x-

Strijele su letjele sa zidina u valovima. Boromir je također uzeo jedan lûk. Iako je bio daleko od vrhunskih streličara, meta je bilo sasvim dovoljno – bilo je mnogo orka i znao je da će pogoditi ponekog.

Prvi redovi su padali, pokošeni; drugi su nastavljali i napredovali. Bilo ih je nebrojeno mnogo, i koliko god su branitelji pogađali, Boromir je uočavao kako dio njih ipak prolazi, i svaki sljedeći red je dospijevao malo bliže zidinama. Kako su se približavali, tako su neki od njih počeli gađati strijelama branitelje. Srećom, vojnici su bili prilično zaštićeni visokom kamenom ogradom iza koje su stajali, a orkovske strijele nisu bile previše precizne. Ipak, bila je to nova prijetnja o kojoj je trebalo voditi računa.

Katapulti također nisu mirovali. Njihovi glavni ciljevi sada su čekali izvan dometa, ali gondorski vojnici su velikim kamenjem zasipali pješake koji su napredovali prema gradu. Boromir se nakratko odmaknuo od ograde i zagledao u katapulte. Zbog njihove lokacije, malo povišene u odnosu na njegov trenutni položaj, nije ih mogao dobro vidjeti. Ipak, zadovoljno je ustanovio da svih pet preostalih katapulta ispaljuje projektile, što je značilo da su ljudi uspjeli popraviti one oštećene.

A tada je uz sam rub drugoga kruga, tik uza zid, uočio bijelu figuru kako sjedi na svome veličanstvenom srebrnosivom konju pogleda uprtog u Pelennorska polja. Gandalf se doista nije odmarao ni sekunde, shvatio je Boromir, već se vratio čim je mogao. I bio mu je zahvalan na tome. Prisustvo Bijeloga čarobnjaka mnogo će značiti za moral branitelja.

-x-x-x-

Bila je uplašena. I odlučna. I ruke su joj se tresle. Pa bi se opet umirile i odaslale strijelu. I bila je nervozna. I sabrana. I prestravljena. Pa opet sve iznova.

Meriel se na trenutke činilo da ovaj dan traje već beskrajno dugo – a bila je tek polovica dana – a onda bi joj pak izgledalo kao da leti i kao da se sažeo u jedan jedini trenutak u kojem se sve odvijalo vrtoglavom brzinom.

A dogodilo se doista mnogo toga. Nakon što su jutros uspjeli otjerati velike leteće nemani – nekako je uspjela naći hrabrosti da ne pobjegne pred tim jezovitim neprijateljima – ubrzo su bili pozvani na bedem prvoga kruga. Orci su se približavali gradu, i strijelci su bili potrebni na zidinama.

Oh, kako je ovo različito od vježbe, pomislila je u jednome trenutku hvatajući dah. Tada je sve išlo polako – usporeno – i bilo je vremena i za odmor. Sada ga nije bilo. Sada je trebalo otpuštati strijele što je brže moguće. Mišići su se počeli umarati. Postajalo je teže disati. Bilo joj je vruće. Znoj joj se počeo cijediti s čela.

Ovo nije bila vježba. Ovo je bio rat. A ona je sada bila u središtu, i morala je izdržati.

Na kratko je zastala, duboko dišući i prikupljajući snagu. Uza sve teškoće, osjećala se i nespretno – činilo joj se da joj kožni oklop ograničava pokrete i pitala se kako će se priviknuti. Ali nije smjela stajati i ništa ne raditi. Orci su i dalje polako napredovali, i njezine strijele su također bile potrebne. Hajde, Meriel, rekla je samoj sebi i podignula lûk. Moraš nastaviti. Jednu po jednu strijelu.

-x-x-x-

Boromir je sjedio u velikoj blagovaonici gradske vojarne, smještene u prvome krugu grada. Bilo je kasno poslijepodne, i branitelji su se opuštali u periodu predaha. Naime, nakon što su orci došli blizu gradskih zidina i neko vrijeme pokušavali uzvratiti paljbu, povukli su se izvan dometa gondorskih streličara. Boromir je pretpostavio da su njihovi zapovjednici zaključili da ih je previše palo pokošeno gondorskim strijelama, a sami zapravo nisu mogli učiniti ništa; zidine su bile visoke, na njihovome su vrhu bili čelični šiljci okrenuti prema van, a bile su okružene tri metra širokim kanalom ispunjenim vodom. U toj fazi napada orkovska pješadija nije uspjela postaviti ljestve za uspon na zidine i samo su predstavljali dobre mete za gondorske strijelce. Stoga su se povukli.

U međuvremenu su Haradrimi stigli do Osgiliatha te su i oni polako počeli ulaziti u Pelennorska polja, i sada su se i njihove snage približavale gradu. Promatrajući aktivnosti neprijatelja oko kanala iskopanog za zaustavljanje kola, Boromir je vidio da rade na njegovu zatrpavanju. Naravno, znao je da će doći do toga; ali svaki faktor koji je otežavao neprijatelju bio je dobrodošao poen za njih. A čim se leteće zvijeri imalo oporave, očekivao je novi napad na grad. Malo pomalo svi će gradski katapulti biti uništeni, znao je, i opsadne kule i neprijateljski katapulti će krenuti prema njima. I tada će im biti mnogo teže. Morali su postići da taj trenutak bude što kasnije.

Pridružili su mu se Faramir i Imrahil i objedovali s njime. Faramir je na vrijeme organizirao skladištenje dovoljne količine namirnica potrebnih za period opsade, a osim glavne kuhinje u vojarni, sve gostionice grada bile su pretvorene u objekte za smještaj i prehranu vojnika. Budući da je sada u gradu boravilo mnogo vojnika – u Minas Tirith su se povukle sve jedinice ithilienskih graničara, postrojba s Cair Androsa je sada također bila tu, kao i Imrahilovi ljudi iz zapadnoga Gondora – za smještaj vojnika su bile iskorištene i mnoge prazne kuće.

Kada su bili gotovi s objedom, Faramir je mahnuo Ciryonu koji je sjedio sa svojim ljudima nekoliko stolova dalje da im se pridruži. Prišavši, visoki streličar ih je pozdravio i spustio se na slobodnu klupu.

"Pozvao sam kapetana Ciryona jer imam jednu ideju za borbu protiv ovih letećih zvijeri", obratio se Faramir Boromiru i Imrahilu. "Osim što je izvrstan strijelac, Ciryon je među našim najboljim stručnjacima za izradu lukova i strijela. Znamo da naše strijele mogu raniti nemani, ali ako su se već jednom brzo oporavile i napale nas ponovno, znači da će to učiniti opet. Nama treba trajno, a ne samo privremeno rješenje." Faramir se zagledao u Ciryona i stao izlagati svoje zamisli. "Zanima me je li moguće napraviti lûk koji bi bio barem dvostruko duži od ovih koje koristimo – što znači da bi i strijele za njega morale biti isto toliko duže i deblje. Jasno mi je da se takav lûk ne bi mogao držati u ruci, već bi za zatezanje i ispaljivanje morao biti korišten mehanizam sa zupčanikom. A pretpostavljam da bi bilo potrebno napraviti i nekakvo postolje na kojem bi stajao."

Nakratko je zavladala tišina. Čuvši ideju, Boromir je polako kimnuo misleći kako je prijedlog odličan i zagledao se u Ciryona iščekujući njegovo mišljenje. Čovjekovo lice se malo namrštilo dok je razmišljao.

"Hm, nekakav veliki mehanički lûk?" odvratio je zamišljeno.

"Da. Volio bih kada bi mu dužina bila barem tri metra", kimnuo je Faramir. "To bi osiguralo da strijela ima dovoljnu silinu za ubiti zvijer, a ne samo raniti je. Je li to izvedivo?"

Ciryon nije odgovorio odmah. Vidjelo se da si pokušava predočiti napravu, a niti jedan od njih trojice nije ga prekidao u njegovim razmišljanjima – šutjeli su i strpljivo čekali.

"Mislim da bi moglo biti", rekao je najzad polako, gledajući ih. "Morao bih najprije skicirati stvar, a zatim napraviti detaljan proračun promjera lûka, sile zatezanja i veličine mehanizma." Još je malo razmišljao, usput trljajući bradu. "Trebat će mi u projektu i najmanje jedan tesar i kovač. Poželjno i više."

Posljednje dvije rečenice i sjaj u očima koji ih je pratio jasno su poručivale da Ciryon jedva čeka započeti posao.

"Faramire, odlična ideja", rekao je Boromir bratu u znak priznanja. "Moram priznati da se ja nisam toga sjetio."

Faramir se na te riječi samo kratko skromno osmjehnuo, pa se opet okrenuo Ciryonu. "Angažiraj koliko god ljudi ti je potrebno, i bacite se na posao. Od sada ste oslobođeni svih ostalih dužnosti i možete se posvetiti samo tome." Nakratko je zastao, pa postavio najvažnije pitanje. "Koliko dugo misliš da će potrajati izrada?"

"Bojim se da ne mogu ništa obećati, kapetane", odvratio je Ciryon sa žaljenjem u glasu i odmahnuo glavom. "Stvar je u tome da nikada nismo ni pokušali izraditi tako nešto. Nikada nije niti bilo potrebno. I zato je odgovor da jednostavno ne znam." Malo se nagnuo naprijed i pogledao svakoga od njih trojice u oči. "Kada moram izraditi naš standardni lûk, to je posao koji mogu obaviti i zatvorenih očiju, ako razumijete što želim reći. Ali ovo... mnogo je nepoznanica. Ovisno o dužini lûka mijenja se potrebna debljina drva, i ne znam unaprijed kolika je potrebna čvrstoća. Ne znam koliko velik mehanizam nam je potreban. Ne znam kako treba izgledati postolje. I čak i ako bi sve prošlo savršeno i ako bi sve uspjelo iz prvog pokušaja..." Zastao je i zatresao glavom, te stisnuo usne. "A ne smijemo zaboraviti da moramo izraditi i dovoljnu količinu novih strijela, oko kojih se također treba mnogo potruditi. Mislim da nikako ne možemo to napraviti za manje od četiri dana."

Četiri dana, polako si je ponovio te riječi Boromir u tišini koja je uslijedila. Četiri preduga dana. Mnogo toga se moglo dogoditi u tom periodu. Leteće zvijeri bi im mogle uništiti sve katapulte. Orci bi mogli početi osvajati zidine. Zvijeri bi se mogle nastaviti vraćati kako bi uništavale i druge ciljeve te napadale i same ljude. Ali ipak, kada god da bude gotovo njihovo oružje kojim bi ih mogli uništiti, itekako će im dobro doći.

"Ako bude četiri dana, to je sjajno", rekao je Boromir streličaru. "Ako bude i više od toga, nemoj si predbacivati. Samo izradite to oružje, koliko god vremena vam trebalo."

Ciryon je kimnuo i ustao, spreman istoga časa krenuti provesti ideju u djelo.

"Čekaj!" zaustavio ga je Imrahil koji je do tog trenutka samo pažljivo pratio razgovor. "Osim ljudi potrebnih za ovaj projekt, uzmi barem još desetoricu i neka započnu izrađivati dijelove za nove katapulte. Možemo očekivati da će nam u iduća dva ili tri dana leteće zvijeri uništiti katapulte koje imamo sada. Ali ako nam ovaj plan uspije i ako ih kasnije ubijemo, moći ćemo ponovno koristiti katapulte. A ako budemo imali spremne sve dijelove, sâmo sastavljanje bi trebalo trajati kratko."

"Razumijem", kimnuo je Ciryon, salutirao i udaljio se.

Samo nekoliko trenutaka kasnije do njihovoga je stola stigao glasnik sa zidina.

"Primijećene su leteće nemani kako uzlijeću iz Osgiliatha, generale", javio je vojnik. "Bit će uskoro nad gradom."

U trenu su se sva trojica našla na nogama. "Opet ćemo preusmjeriti većinu strijelaca na obranu katapulta", rekao je Faramir dok su izlazili.

Hitajući prema položajima, otkrili su da se streličari već razmještaju uz katapulte.

"Ja ću na glavni bedem, kao i ranije", rekao je Boromir bratu i ujaku. Rastali su se i požurio je na zidine. Pogledavši prema nebu vidio je da prema njima leti sedam silueta; mogao je jedino pretpostaviti da su dvije zvijeri teže ozlijeđene.

"No dobro, idemo onesposobiti još poneku ptičicu!" uzviknuo je držeći mač visoko podignut, a njegov glas se pronio zidinama. "Sve ćemo ih oboriti, da se više nikada ne vrate! Strijelci, pripremite se!"

Kada su zvijeri došle toliko blizu da ih je mogao dobro promotriti – kada su bile već gotovo u dometu streličara – shvatio je zašto im je trebalo više sati da se vrate. Masivna tijela i vratovi bili su omotani nečime što je izgledalo kao kožni oklopi, sastavljeni od međusobno prišivenih kožnih plašteva.

"Prokleti bili", opsovao je. Nazguli su bili itekako pametni protivnici.

Prve strijele nisu počinile mnogo štete. Nadletjevši bedem prvoga kruga, velike nemani su se obrušile prema katapultima. Ali Boromir je u trenu shvatio.

"Krila! Gađajte im krila!" viknuo je što je jače mogao. Krila nisu bila zaštićena – nisu ni mogla biti budući da bi im kožni oklop na njima onemogućio da lete. "Gađajte krila!"

Mnoštvo strijela je zasulo leteće napadače, i zrak su opet proparali neljudski krikovi. Neke zvijeri su uspijevale prići bliže i dohvatiti konstrukciju katapulta i pokojeg nesretnog branitelja; druge su pak uzmicale i prije nego što bi dosegnule cilj, krila ranjenih brojnim strijelama. I tada je usred toga kaosa na drugome krugu zasjala snažna bijela svjetlost. Boromir je na tren zurio u nju i odmah je shvatio – bio je to Gandalfov štap.

Kroz zrak se pronio i snažni čarobnjakov glas, pronoseći se cijelim gradom i odjekujući nad zidinama. Boromir nije uspijevao razumjeti što čarobnjak govori – koristio se nekim njemu nepoznatim jezikom – a ionako se miješao i s fijucima stotina strijela. Na tren je poželio da čarobnjak jednim potezom svoga štapa može zgromiti sve ove jezive napadače – ali tako nešto bi vjerojatno mogli samo Valari.

No bila su to stvorenja tame, a ova blještava svjetlost pekla je njihove oči i crne duše. Bio je to još jedan mali ali važni uteg na vagi obrane grada. Nakon još nekoliko obrušavanja, nekih uspješnijih a nekih malo manje, leteće zvijeri su se naposljetku okrenule u zraku – ranjene strijelama i zaslijepljene svjetlošću Bijeloga čarobnjaka – te uz bolne krikove poletjele natrag.

Još jedan napad je bio odbijen.

-x-x-x-

Ellin je ponovno krenula do Eradana početkom noći. Kada ga je obišla sredinom dana stanje mu je bilo isto kao i prijepodne – što je značilo da je i dalje kritično. No barem nije bilo pogoršanja, i ponovila je cijelu terapiju.

Sada, spremajući se ući, u sebi se molila da su njezine metode ipak dale nekog rezultata. Kada mu je prišla, mladić je spavao. Zagledala se u njega i za početak osluhnula disanje. Bilo je prilično mirno i ravnomjerno – mirnije nego ijednom do sada. Potom mu je položila ruku na čelo i otkrila da, iako mu je temperatura i dalje bila povišena, ipak nije bilo onako vrelo kao u prethodnim prilikama. S probuđenom nadom, zadržala je dah i odgurnula njegov pokrivač.

Rana je još uvijek bila upaljena – nije ni moglo biti drukčije nakon samo nekoliko sati od zadnje kontrole – ali napokon je izgledala bar malčice bolje. Iako sasvim neznatno, bilo je ovo prvo poboljšanje još od njegova dolaska u bolnicu.

Nakon što mu je očistila ranu, probudila ga je radi nove doze athelasa i svih čajeva.

"Ellin? Kako to...?" Glas mu je bio slab, a oči još uvijek zamagljene snom. Vidjela je da nije sasvim svjestan zbivanja. Ali sada to više nije bio staklasti pogled uzrokovan jakom groznicom već više pospanost i umor.

"Šššš, nemoj se naprezati. Bit će vremena za razgovor. Sada samo moraš uzeti sve lijekove, i onda ćeš se dalje odmarati", odvratila mu je tiho.

Bio je previše omamljen i pospan za razgovor i poslušno je popio sve čajeve koje mu je dala. Kao i ranije, u čaj od athelasa je dodala i usitnjeno lišće. Uskoro je ponovno spavao.

Pomislila je da bi možda mogla poslati poruku Meriel kako bi joj javila dobre vijesti. Ipak, naposljetku je odlučila biti oprezna i pričekati do jutra. Ako ujutro Eradanovo stanje bude još malo bolje – a usrdno se nadala da će tako i biti – tada će odmah požuriti razveseliti prijateljicu.

-x-x-x-

Drugi val napada letećih zvijeri, onaj u kasno poslijepodne, doveo je do uništenja još jednog katapulta. Još dva su bila malo oštećena, ali salve strijela usmjerene u krila velikih životinja ipak su ih zaustavile da ne počine još veću štetu. Nakon što su odletjele natrag prema Osgiliathu zavladao je mir. Boromir je znao da će se zvijeri vratiti čim se opet malo oporave, i znao je da bi se to moglo dogoditi čak i po noći kada bi njihov prilazak mogao biti sakriven okriljem mraka. Očekivao je da će možda smisliti još neku zaštitu, a isto je mislio i Faramir, pa su naložili ljudima da ih idući put dočekaju i zapaljivim strijelama.

U okolici oštećenih katapulta bile su upaljene svjetiljke i ljudi su užurbano radili na njihovu popravku. Budući da je trenutno bio mir – orkovska pješadija i kola su mirovali i čekali na sigurnoj udaljenosti od gradskih strijela i projektila – oko polovicu ljudi su poslali na odmor, dok su preostali bili zadržani na položaju da budu u pripravnosti za eventualni novi napad. Kasnije, za nekoliko sati, zamijenit će uloge.

Faramir je rekao da će on ostati budan u prvoj polovici noći, pa je Boromir mogao poći na spavanje. Odlazak do citadele noćas nije dolazi u obzir – odlučio je smjestiti se u vojarni kako bi bio blizu ako bude potreban. No prije toga je najprije navratio u bolnicu gdje je proveo nekih četvrt sata s Ellin. Vidio je da je umorna jer liječnici nisu imali gotovo nimalo odmora, ali ispričala mu je da su neki od težih ranjenika napokon bolje i to se odražavalo i na njoj. Na kraju su se zagrlili i ostali tako neko vrijeme, bez ijedne riječi. Uskoro se morala vratiti svojim pacijentima i oprostili su se dugim poljupcem. Njezina blizina mu je donijela utjehu na kraju toga dana, i tada je pošao na počinak.

-x-x-x-

Ellin se probudila u zoru i protegnula na uskome krevetu u maloj sobici koju je dijelila s jednom bolničarkom. Ni te noći nije uspjela mnogo odspavati; legla je vrlo kasno, a jednom su je i zvali zbog hitne intervencije. Poželjela je da se može još malo odmarati, ali znala je da je pacijenti čekaju.

Najprije je obišla ranjenika zbog kojeg je ustala usred noći; čovjek je imao tešku infekciju i tijekom noći mu se još pogoršalo. Ellin je i kod njega pokušavala primijeniti istu terapiju koju je smislila za Eradana, ali ovaj je pacijent imao teže ozljede i opće stanje mu je bilo mnogo lošije, pa se bojala da ga neće moći spasiti.

Potom se uputila k Eradanu. Kao i uvijek, jedan je bolničar dežurao u odaji spreman pozvati liječnika ako bude hitno potrebno. Zahvaljujući upaljenim svjetiljkama bilo je dovoljno svjetlosti za pregled pacijenata. Ranjenik s ozljedom glave je spavao i nije se pomaknuo kad je ušla, a ostali su bili budni. Budući da su svi osim Eradana bili izvan životne opasnosti, Ellin je odmah pohitala k njemu. Prišavši njegovom krevetu vidjela je da mu je pogled potpuno bistar. Napokon.

"Ellin. Znači to si ipak bila ti. Nisam bio siguran jesam li sanjao." Glas mu je bio promukao i sasvim tih.

"Da, to sam ja. Povremeno si otvarao oči dok sam te ovih dana obilazila i čistila ti ranu, ali vidjela sam da si istovremeno omamljen od groznice." Popravila mu je jastuk i zagladila kosu. "Kako se sada osjećaš?" Čekajući odgovor, proučavala je vanjske znakove i prije nego što će pogledati samu ranu. Nešto malo boje mu se vratilo u lice, a njezina ruka položena na njegovo čelo otkrila je da mu se temperatura gotovo vratila u normalu.

"Pa... osjećam laganu mučninu i slabost. Ali trenutno bih volio..." započeo je Eradan, no Ellin ga je zaustavila pročitavši namjeru u njegovim očima i prije nego što se pomaknuo. Brzo mu je položila ruke na ramena.

"Ne, ne smiješ se micati! Ako se osjećaš ukočeno zbog dugog ležanja, bolničar će ti malo promijeniti položaj podmetanjem jastuka kada ja završim s pregledom. Ali ne smiješ se ni najmanje naprezati."

Potom je odgurnula pokrivač i zagledala se u mladićev trbuh. I zadovoljno je ustanovila da rana izgleda još malo bolje. Područje oko nje još je bilo crveno i natečeno, ali oteklina je još malo splasnula u odnosu na prošlu večer. Svakako je morala opet očistiti ranu i staviti novi melem od athelasa, ali odahnula je vidjevši da gnoja ima sasvim malo.

"Boli li?" najprije je upitala.

"Malo da, ali..." Spustio je pogled, koliko mu je to dozvoljavao položaj jastuka pod glavom. Šutke je promatrao ranu nekoliko trenutaka, i Ellin je primijetila da su mu se oči ponešto raširile pri pogledu na upaljeni crveni rez. "Zapravo, s obzirom na to kako izgleda, čak i ne boli toliko jako kako bih očekivao", rekao je tiho, spustivši glavu natrag na jastuk.

Ellin je dohvatila lončić s čajem za uspavljivanje koji su stalno imali pripravljen u odajama gdje su bili teži ranjenici. Podignula mu je glavu i, dok je pio polaganim malim gutljajima, započela je objašnjavati.

"Ne boli jako zato jer je jedan od čajeva koji ti stalno dajemo onaj za ublažavanje bolova. Sada ti dajem čaj za uspavljivanje kako ne bi osjetio novi zahvat čišćenja rane. Nema potrebe da trpiš dok to radim ako može biti bezbolno." Zastala je i položila mu jednu ruku na čelo. "Stanje ti je napokon krenulo na bolje. Nadam se da će se rana za nekoliko dana zatvoriti, pa neću više morati čistiti."

Mladić ju je pogledao. "Koliko sam zapravo dugo tu? Pokušavam izračunati, ali sve mi je u magli. I oni rijetki trenuci buđenja su mi prošli u bunilu."

"Sada su prošla dva puna dana otkako si ranjen. Primljen si u bolnicu ubrzo nakon toga, onesviješten. Zapravo, bio si na rubu", odvratila mu je Ellin. U sebi je znala da je usprkos poboljšanju još uvijek blizu tog ruba. I znala je da se još neko vrijeme ne smije opustiti. "Ti se samo moraš odmarati i skupljati snagu", nastavila je blago. "I bori se zajedno sa mnom, dogovoreno? Želim da znaš da se vani događaju dobre stvari. Princ Imrahil je doveo pojačanja iz zapadnoga Gondora, a rohanska vojska je sada na putu i dolazi nam u pomoć. Svi zajedno ćemo pobijediti neprijatelja. Nova budućnost dolazi za sve nas, i moraš ozdraviti. Imaš za što živjeti. Koncentriraj se na to da pobijediš ovu ranu i da opet vidiš Meriel. I majku. I svoje prijatelje."

"Meriel", ponovio je za njom, a na licu mu se pojavio osmijeh. "Kako...? Gdje...?"

"Meriel je ovdje u Minas Tirithu, nije napustila grad s ostalim ženama. Upoznala sam je prije nekoliko dana i sprijateljile smo se. Posjetila te dva puta, ali spavao si", ispričala mu je Ellin nježno. "Budi ponosan na nju. Ona je nastavila ono što si ti s njom započeo – nastavila je vježbati streličarstvo. Potom se prijavila među dobrovoljce za obranu grada. Sada i ona zajedno s ostalima brani vaš grad i vašu domovinu."

"Oh. To je nevjerojatno..." zastao je, ostavši bez riječi. Nekoliko trenutaka je samo šutio, a oči su mu blistale. "Nema nijedne djevojke poput nje", dodao je sasvim tiho.

"Uistinu, nema", složila se Ellin. Promatrala je Eradana. Smiješio se, a onda je polako sklopio oči. Pretpostavila je da čaj polako počinje djelovati. I doista, nije ih više otvorio, a disanje mu je uskoro postalo sporije.

Ali i kada je zaspao, izgledao je kao da se smiješi.

-x-x-x-

Meriel je sjedila na jednom ovećem kamenu i gledala oko sebe. Okruživalo ju je nekoliko ljudi s kojima je zajedno odlazila na obuku streličarstva; sprijateljili su se za vrijeme obuke i sada su se uglavnom držali zajedno.

Prvi dan opsade je prošao, i započeo je drugi. Jutros se, doduše, još nije dogodilo ništa; neprijatelj još nije krenuo u novi napad. Ali svi su bili u pripravnosti.

Nije bila uplašena – barem ne za sada, dok se još nije događalo ništa. A kada se opet pojave nazguli, znala je da će joj trebati sva hrabrost koju će moći skupiti, i naježila se pri samoj pomisli na njih.

No sada dok je vladalo zatišje i dok su jezivi neprijatelji bili daleko, više ju je plašilo nešto drugo – činjenica da nije znala kako je Eradan. Ellin je posljednji put vidjela jučer ujutro, i tijekom čitavoga prošlog dana i noći nije bilo nikakvih vijesti. Ellin nije poslala poruku, a ona sama nije imala prilike posjetiti bolnicu. Njezina zabrinutost je stalno rasla i upravo je stala razmatrati bi li upitala svoga zapovjednika za dopuštenje da ode nakratko do bolnice budući da je sve bilo mirno i leteće zvijeri nisu bile na vidiku. No tada joj je pažnju zaokupila sitna prilika u daljini.

U prvi mah je pomislila da je riječ o djetetu. Zbunjena, upitala se kako je to moguće jer sva su djeca bila evakuirana iz grada. Ali kako je dolazio bliže, uočila je da se radi o odrasloj osobi – ali visine poput osmogodišnjaka. I tada je shvatila. Polutan!

Nije ga vidjela do sada, ali čula je za njega; među ljudima se odmah proširila vijest da je jučer zajedno s čarobnjakom u grad stigao i polutan. Bilo je neobično slušati o polutanima – gotovo da su pripadali legendama a ne stvarnome svijetu – a još neobičnije sada ga vidjeti. Pokušavala je ne zuriti u njega otvoreno kako ne bi ispala nepristojna, ali privlačio je svačiju pažnju pa je i ona neprestano pogledavala prema njemu. Bilo je prilično čudno vidjeti to lice odrasle osobe na nekome toliko niskom. Ipak, kako je dolazio bliže vidjela ga je bolje i činilo joj se da je mlad – možda u srednjim dvadesetima – a dojam mladosti je pojačavao osmijeh koji je razvedravao njegovo lice. I zinula je od čuda kada je primijetila njegova stopala; bila su neproporcionalno velika i bio je bosonog.

Nije se ni stigla zapitati kako to da mu nije hladno za noge jer je shvatila da hoda upravo prema njoj, te da joj uzvraća pogled i smiješi se. Naposljetku, zaustavio se dva koraka od nje.

"Gospa Meriel?" upitao je. Samo je kimnula, još uvijek previše iznenađena da bi progovorila. "Ja sam Peregrin Took, hobit iz Shirea. Možeš me zvati Pippin. Stigao sam jučer u Minas Tirith s Gandalfom. Sada pomažem u bolnici, a k tebi me poslala Ellin, moja prijateljica iz Rivendella. Rekla mi je da ste i vas dvije prijateljice, i da ću te lako pronaći. Rekla je: 'Pippine, samo traži najžarkiju crvenu kosu koja postoji u gradu.' I doista, nije bilo teško ugledati te!" Veselo je zahihotao. "Uglavnom, Ellin ti poručuje da je Eradan jutros bolje i da su mu se izgledi za ozdravljenje sada popravili."

Široko joj se osmjehivao i tada se napokon nasmiješila i ona, shvativši što joj je upravo prenio. Eradan je bio bolje!

"Oh..." dahnula je, ustreptalog srca. "Oh... hvala ti! To je sjajno! Oh, puno ti hvala!" uskliknula je, u prvi mah uspjevši izgovoriti samo tih nekoliko riječi. Potom se spustila na jedno koljeno kako ga ne bi gledala iz visine i pružila mu ruku. "Drago mi je što smo se upoznali, Pippine, i doista sam ti jako zahvalna što si mi došao donijeti vijesti. Jako sam brinula za prijatelja i nemaš pojma koliko mi je drago čuti da je bolje."

"Pa eto, sjajno je biti glasnik kada su tako dobre vijesti u pitanju", odvratio joj je polutan razdragano, pa se malo nagnuo prema njoj i nastavio zavjereničkim tonom. "On je tvoja simpatija?"

"Ja... on..." U trenu je ostala bez riječi. Nije se radilo samo o tome da je taknuo u temu koja je za nju bila delikatna; bilo joj je još neobičnije da joj takvo osobno pitanje postavlja stranac. Kada je Pippinovo pitanje popratilo nekoliko veselih komentara sa strane, otkrila je da najbliži ljudi gledaju nju i polutana i obrazi su joj planuli. Ali u njihovu zadirkivanju nije bilo ni trunke zlobe već samo veselja, a kada je opet pogledala Pippina shvatila je da je njegova znatiželja bezazlena i čista poput dječje. Oči su mu bile nevine i dobrodušne, osmijeh topao, a stav prijateljski. Pretpostavila je da je ta radoznalost dio njegova karaktera i nasmiješila mu se. "Pa... recimo da mi je drag. Jako drag."

"Oh, razumijem", rekao je polutan veselo, žustro kimajući glavom. "I želim vam sve najbolje."

Činilo se da to misli svim srcem i otkrila je da joj je vrlo simpatičan i da je brzo osvaja. Bilo je teško odoljeti tome vedrom i srdačnom nastupu.

"Hvala ti", rekla mu je toplo.

Kimnuo joj je još jednom, a potom se malo namrštio. Na licu mu se pojavio izraz žaljenja. "Rado još malo pričao s tobom. Volim nalaziti nove prijatelje. Ali moram se vratiti u bolnicu. Tamo ima jako puno posla."

"Naravno", kimnula je. "Još jednom, hvala. I zahvali i Ellin."

"Hoću. Pozdrav, i sretno."

Mahnuo joj je i brzo se udaljio. Meriel je još nekoliko trenutaka gledala za njim. I ona je željela još razgovarati s njim – probudio je u njoj popriličnu znatiželju. Kako se ono predstavio? Čas je razmišljala, pa se prisjetila izraza – hobit. To ime joj je bilo potpuno nepoznato, a nije točno znala niti gdje se nalazi njegova zemlja, iako je čula za nju ranije i znala je da leži daleko na sjeveru.

Možda uspijemo više popričati neki drugi put, zaključila je. Onda se opet nasmiješila. Eradan je bio bolje. Nekoliko puta si je ponovila tu rečenicu. Dan je odmah postao mnogo ljepši i osjećala se spremna suočiti se sa svim neprijateljima.

Tijekom jednoga zatišja u predvečerje Meriel je krenula nakratko do bolnice; nadala se da će ovoga puta napokon zateći Eradana budnog. Posljednji put su se sreli prije četiri mjeseca kada je bio na kratkom dopustu iz vojske. Jako joj je nedostajao u tom periodu i nije bilo dana u kojem nije mislila na njega. I bez obzira na udaljenost, svakoga se dana sve više zaljubljivala.

Sada, kako se približavala sobi u kojoj je ležao, srce joj je lupalo sve brže i sve jače. Stigavši, odložila je svoj lûk na zid uz vrata, ali u zadnji čas je zastala prije no što će ući. Jao, da mi je znati kako izgledam, pomislila je nervozno. Nekoliko pramenova kose ispalo je iz konjskoga repa i na brzinu ih je pokušala zagladiti rukama – ali ne baš previše uspješno. Naposljetku, zaključila je da će biti bolje ako raspusti kosu te je razvezala traku i pustila da joj kosa slobodno padne na ramena. Nadam se da je dobro.

Trenutak prije ulaska osjetila je kako su joj obrazi zažareni. Opet, zarežala je u sebi. Nebrojeno puta je proklinjala svoj sasvim svijetli ten; na njenome se licu odmah zamjećivalo i najblaže rumenilo. Dodirnuvši svoje vrele obraze, imala je dojam da sada izgleda poput zrele rajčice. Naposljetku, skupivši hrabrost, pritisnula je kvaku.

"Dobra večer", pozdravila je Meriel pri ulasku u odaju, u kojoj je od osoblja bio prisutan samo jedan bolničar. "Došla sam u posjet."

"Dobra večer i tebi", odvratio je čovjek, dignuvši glavu iz svoga posla čišćenja i slaganja opreme. Pacijenti su također promrmljali pozdrave, ali nije obratila pažnju ljude na preostala tri ležaja – njezine oči su vidjele samo jednu osobu u prostoriji.

Eradan je ležao na leđima, sasvim lagano nagnut prema svojoj desnoj strani budući da su mu pod lijevu stranu podmetnuli jastuke. Istoga je časa okrenuo glavu čuvši njen glas i pogledi su im se sreli. Budan je! Zastala je. Promatrajući njegove plave oči i dobro poznato voljeno lice, srce joj je poskočilo i na tren je zaboravila disati. Gledala ga je još nekoliko trenutaka, a onda se prenula i pokrenula.

"Eradane!" kliknula je i pohitala k njegovom krevetu. Automatski je raširila ruke želeći ga zagrliti, ali zastala je u posljednji čas te samo obuhvatila obje njegove ruke svojima i stisnula ih. "Oh Eradane..." šapnula je još jednom njegovo ime. Smiješila se, ali istodobno je zapazila da djeluje iscrpljeno i da je blijed. Kroz glavu joj je proletjelo sve što joj je Ellin bila ispričala i protrnula je, shvaćajući koliko je malo nedostajalo da ga izgubi.

"Khm", doprlo je do nje nakašljavanje dežurnog bolničara. "Idem nešto obaviti. Vraćam se brzo."

Dok je izlazio iz odaje, Meriel je primijetila da mu se jedna strana usana izvila u smiješak. Bila mu je zahvalna za njegov izlazak, no njegove riječi jasno su joj poručivale da ne smije dugo ostati jer je Eradanu odmor i dalje bio prijeko potreban. Privukla je stolicu do desne strane njegova ležaja, sjela i nagnula mu se posve blizu.

"Meriel", šapnuo je sasvim tiho. Gledao ju je u oči i podignuo je lijevu ruku, pa je lagano pomilovao po licu. "Tako mi je drago što te vidim..."

Nije mogla odvojiti pogled od njega, a srce joj je lupalo kao ludo. Opet je primila njegovu desnu ruku i isprepleli su prste. Bilo bi joj draže da su mogli biti sami; no s obzirom na opsadu, bila je presretna što je uopće uspjela dobiti ovih nekoliko trenutaka.

I nije mogla znati kada će ih imati opet. Morala je jako dobro iskoristiti svaku od ovih dragocjenih sekundi.

"I ja sam presretna što te vidim. Toliko toga bih ti htjela reći. Jako si mi nedostajao tijekom posljednjih mjeseci... i jako sam brinula ovih dana", govorila je tiho, iznoseći sve što joj je ležalo na srcu; a imala je i mnogo pitanja. "Kako se osjećaš? Boli li te rana? Jesi li umoran?"

Nije odgovorio odmah, samo ju je promatrao nekoliko trenutaka.

"Sada sam dobro", odgovorio je najzad, i srce joj je zatreperilo. "A ti? Jesi li bila u opasnosti? Ellin mi je rekla da si se priključila vojsci. Molim te, čuvaj se..."

Stisak njegove ruke malo se pojačao. Lice mu je bilo tek pedalj udaljeno od njezina. Gledala ga je u oči, a on je uzvraćao pogled. Šutjela je i promatrala ga, i neko su vrijeme razgovarali samo pogledima – njihove oči su poručivale sve ono što se još nisu usuđivali izraziti riječima – utoliko više što nisu bili sami. Ali gledajući u njegove plave oči, osjećajući stisak njegove ruke, shvatila je da se želje njezina srca ipak ostvaruju. Nagnula se malčice bliže... pa još malo. Ponovno joj je sasvim nježno dodirnuo lice, i zadrhtala je. Spustila je glavu još malo niže i dodirnuli su se čelom. Sklopila je oči, nasmiješena. I sretna.

U gradu oko kojeg se zatvarala zamka, kojeg su opsjedali nebrojeni neprijatelji, usred svih nedaća i smrti, u tome posebnom trenutku ona je bila sretna.

Tada se samo malo odmaknula i opet otvorila oči, i u njegovima pročitala sve ono što je željela znati. Polako, sasvim polako se prignula, i njihove usne su se dodirnule – posve nježno, posve lagano – tek poput milovanja najblažeg povjetarca. Ali nisu bili sami, i bio je ozlijeđen, i bilo je to dovoljno za početak.

"Čuvat ću se", rekla je Meriel tiho, malo se odmaknuvši. "A isto vrijedi i za tebe. Puno se odmaraj i slušaj sve što ti izlječitelji kažu."

"Pa, za sada se ni ne mogu baš previše šetati. Ali čim malo zacijelim, idemo na ples", odvratio je veselo. Posljednju rečenicu je izrekao prilično glasno, i njegove riječi je popratio smijeh ostalih vojnika.

"Mogli bismo napraviti zabavu ovdje u sobi čim svi dođemo k sebi", dobacio je čovjek na najbližem ležaju, smijući se. Meriel im je potom u najkraćim crtama opisala zbivanja u zadnja dva dana, a onda se u odaju vratio bolničar. Znala je da mora krenuti – njegov povratak bio je znak da se Eradan ne smije više naprezati – a osim toga, morala se vratiti na dužnost. Ustala je i zagledala u mladića kojeg je voljela.

"Doći ću opet čim budem mogla", obećala je. Izmijenili su dug pogled ispunjen toplinom i ljubavlju. Za oproštaj, još je jednom stisnula njegovu ruku. Potom je izašla.

Kada se našla vani, poželjela je skakati, klicati od sreće, smijati se, zagrliti svakog prolaznika – sve to odjednom. Od uzbuđenja je zaboravila ponijeti svoj lûk i već je bila nadomak izlaza kada ga se sjetila, pa se morala vratiti.

Volim ga. I on voli mene. Sretna sam.

Hodala je natrag u bitku ususret opasnosti – sa smiješkom na usnama.