Napadi letećih nemani potrajali su još dva dana. Dolazile su, obrušavale se na katapulte i nastojale ih uništiti u onim prvim trenucima dok još ne bi bile pogođene velikim brojem strijela. U svakom sljedećem napadu vraćalo ih se manje; Boromir je pretpostavljao da su ih ipak uspijevali ozlijediti dovoljno jako da im je trebalo neko vrijeme da se oporave.

Povremeno je primao vijesti od Ciryona. Dolazile su rjeđe nego što je želio i morao se više puta boriti s porivom da posjeti radionicu u kojoj su izrađivali novo oružje. Znao je da bi samo smetao i nije želio izazivati osjećaj pritiska kod ljudi; vjerovao je da su ga ionako imali zbog ozbiljnosti situacije. Cijela je stvar napredovala vrlo polako: bilo je to nešto potpuno novo i bilo je mnogo pokušaja i pogrešaka. Kako je Boromir saznavao iz poruka, ljudi su izrađivali dijelove, testirali ih, te kretali iznova ako nešto nije bilo kako treba – a to se događalo u najvećem broju slučajeva. Sam lûk im je puknuo svaki puta do sada – još nisu uspjeli pogoditi idealnu čvrstoću i debljinu. No s druge strane, barem je izrada dijelova za nove katapulte napredovala dobro.

Nakon ukupno tri dana uzastopnih napada, na kraju im je preostao samo jedan čitavi katapult. Tada, četvrtoga dana ujutro, združena haradrimska i orkovska vojska se pokrenula. Naprijed su krenule i opsadne kule i njihovi pokretni katapulti; tijekom prethodna tri dana malo pomalo su na nekoliko mjesta zatrpali kanal pa su sada mogli proći. Crna plima se počela približavati Minas Tirithu.

Boromir je stajao na bedemu i promatrao Pelennorska polja, a Faramir je bio uz njega. Svi strijelci su sada bili u pripravnosti na zidinama prvoga kruga. Gradski katapult je već započeo gađati svoje mete, a strijelci su čekali da pješaci priđu još malo bliže.

"Mislim da bi bilo dobro da prioritet našeg katapulta budu njihovi katapulti", rekao je Faramir. "Tek onda kada ih uspijemo uništiti sve... ako ih uspijemo uništiti sve... tek tada se može prebaciti na opsadne kule."

"Slažem se", kimnuo je Boromir. "Ionako računam s time da će kulama kanal oko grada i šiljci otežati pristup zidinama... bar na neko vrijeme."

"Ujak će biti uz katapult, a ja ću poći na drugi dio zidina", nastavio je Faramir. "Kao što vidiš, Gandalf je u centru, točno iznad gradskih vrata."

Kao da je čuo da ga spominju – premda su bili dovoljno daleko da nije mogao – čarobnjak je polako okrenuo glavu prema njima dvojici i polagano im kimnuo. Potom se opet zagledao u daljinu, prema Pelennorskim poljima. Bijela figura se isticala među smeđim i zelenim odorama strijelaca, vrlo visoka i uspravna.

Uskoro se pješadija našla u dometu strijela i isprva se sve odvijalo kao i prvoga dana kada su orci pokušali svoj prvi prilazak zidinama. Strijelci su ih zasipali plotunima, mnogi južnjaci i orci su padali pokošeni, no mnogi su i uspijevali proći. Ali ovoga puta i dio bojnih kola je nastavio napredovati prema Minas Tirithu. Gradski katapult je izbacivao svoje projektile najbrže što je bilo moguće; prema planu, ispočetka su ciljevi bili neprijateljski katapulti kako bi ih se spriječilo da naprave veliku štetu gradu. No baš zato što je u obrani grada ostao samo jedan čitavi katapult, opsadne kule su nesmetano dolazile sve bliže.

I pješaci i kola ubrzo su bili blizu zidina, i kaos bitke se rasplamsavao. Gondorski strijelci su izbacivali salvu za salvom, a orci su im odozdo pokušavali uzvraćati. Opsadne kule bile su zasute brojnim zapaljenim strijelama. Orkovski katapulti nisu mogli biti uništeni svi odjednom, pa su neki od njih započeli gađati grad.

Prolazile su minute, sati. Zrakom su odjekivali fijuci strijela i kamenja iz katapulta, zvukovi lomljenja orkovskih katapulta i bojnih kola, udarci projektila u zidine, krici. Boromir je bio itekako zahvalan graditeljima grada što su zidine prvoga kruga sagradili od neprobojnoga čvrstog kamena poput kule Orthanc. Ipak, direktni pogoci su uspijevali donekle iskriviti čelične šiljke na zidinama, pa su se opsadne kule stale koncentrirati oko tih mjesta. Povremeno bi poneki projektil iz orkovskih katapulta nadletio zidine i pao u grad, razarajući kuće. A poneki su uspijevali pogoditi samu platformu na kojoj su se nalazili strijelci i sijali smrt.

Branitelji su se borili svim snagama. Strijelci su ispaljivali strijele što su brže mogli. Kada bi se jedni iscrpili do krajnjih granica na njihovo mjesto bi uskakali novi, i tako su se izmjenjivali tijekom cijeloga dana. Nove zalihe strijela su bile stalno dopremane na zidine, kao i ulje i krpe za zapaljive strijele. Srećom, imali su dovoljno svega: jedna od pripremnih mjera za obranu tijekom svih prethodnih mjeseci bila je izrada i pohranjivanje velike količine strijela za nadolazeći rat. Faramir nije ništa propustio učiniti.

Na nekoliko mjesta orci su uspjeli postaviti ljestve za uspinjanje; na nekoliko drugih, postavili su pontone na kanal i kule su došle nadomak zidina. Na tim su se žarištima razvile žestoke bitke. Branitelji su ih svim silama zasipali uljem i potom gađali zapaljivim strijelama i neke kule su bile pretvorene u buktinje. Ponegdje su orci uspijevali kročiti na bedem. Ipak, zahvaljujući kanalu oko grada, šiljcima na zidinama, obrani uljem i zapaljivim strijelama te združenim naporima svih strijelaca napadači se za sada nisu uspijevali popeti na zidine u većem broju i započeti njihovo osvajanje.

U nekome trenutku u predvečerje Boromir je u tami koja se zgušnjavala razabrao pojačanu koncentraciju orka pred samim vratima pa je požurio na središnji dio zidina kako bi vidio o čemu se radi. Stigavši tamo, ugledao je veću grupu orka koji su, gazeći po tijelima onih koji su pali, napredovali prema vratima noseći velikog ovna za probijanje. Svaki od njih držao je iznad sebe i veliki štit, pa im obične strijele nisu mogle mnogo nauditi.

"Zaspite ih zapaljenim strijelama!" doviknuo je okolnim vojnicima. "Neka vide da nema ulaza u naš grad!"

Njegova naredba je odmah bila izvršena. Branitelji su iz visine zalili uljem orke koji su nosili ovna i mnoštvo zapaljenih strijela je poletjelo u njihovom pravcu. Njihova odjeća i štitovi su se pretvorili u buktinje, krikovi su parali zrak. Napredak im je bio zaustavljen.

"Čak i da ih niste zaustavili vatrom, ovim običnim ovnom ne bi mogli napraviti nikakvu štetu vašim vratima", rekao je Gandalf koji mu se našao uz bok. To što je rekao je bila istina – gradska vrata Minas Tiritha bila su izrađena od vrlo čvrstoga masivnog drva i bila su vrlo debela te ojačana čelikom. "Ali ovo im je tek prvi pokušaj. Uopće ne sumnjam da će se vratiti s nečim mnogo većim." Čarobnjakov izraz lica bio je prilično tmuran.

"Svjestan sam toga. Ali dat ćemo sve od sebe da ih zaustavimo", rekao je odlučno Boromir.

"Znam. A ja ću biti tu da pridonesem tome naporu", odvratio mu je Gandalf.

Kimnuli su jedan drugome i okrenuli se bici.

-x-x-x-

Veliki kameni projektil sletio je na zidine tek korak od nje. Razlomio se i nekoliko je krhotina pogodilo i nju, a jedna joj je okrznula čelo. Meriel je zateturala od vibracija koje su se pronijele zidinama i pala na koljena. Nekoliko trenutaka je ostala tako, posve paralizirana. Ovaj pogodak bio joj je najbliži do sada, a u sve gušćoj tami predvečerja nije ni vidjela kamen koji je letio prema njima. Samo metar bliže, i... nije završila misao. Tijelo su joj protresli snažni drhtaji i još se pojačali kada se osvrnula prema mjestu pogotka.

Dva čovjeka koji su stajali sasvim blizu nje sada su ležali na tlu. Velika kamena gromada gotovo posve ih je smrskala; bili su pretvoreni u krvave ostatke. Kosti, krv, unutarnji organi – sve je bilo izloženo njenim očima.

U tome času sve ostalo je nestalo. Više nije ni vidjela ni čula ništa od onoga što se zbivalo oko nje. Iako ju je okruživalo mnoštvo strijelaca, iako se bitka nastavljala punom žestinom, jedino čega je bila svjesna bila su dva zgnječena tijela.

Nisu to bile prve smrti kojima je svjedočila; neke od orkovskih i haradrimskih strijela bile su precizne i ljudi oko nje su padali mrtvi. No premda ju je svaka dosadašnja smrt potresla, pogoci strijelom nisu se mogli mjeriti s ovime. Pogodak strijelom bio je... čist, bila je jedina riječ koja joj je proletjela glavom. Ali ovoga puta ljudi su pred njenim očima bili pretvoreni u kašu. Presavila se u struku i povratila.

"Ako nisi sposobna za ovo, makni se odavde", dopro je do nje nečiji glas dok je još hvatala dah i brisala usta u rukav jakne. Nije vidjela tko je govorio. Nije je niti zanimalo. Otpuzala je do unutarnje kamene ograde, polako se uspravila i, oslanjajući se na ogradu, pošla do najbližih stepenica. Potom je sišla; noge su joj i dalje klecale i morala se čvrsto držati za rukohvat – imala je osjećaj da bi se u suprotnom stropoštala preko cijeloga stepeništa. Našavši se dolje, samo je sjela uza zidine i obgrlila koljena rukama. Još je drhtala.

"Ako nisi sposobna za ovo, makni se odavde."

Je li bila sposobna? U tome trenutku njezin je odgovor bio negativan. I nije se radilo samo o ponovnom pogledu na tu dvojicu nesretnika. Ionako će ih ljudi zaduženi za odnošenje tijela uskoro odnijeti, kao što su stalno transportirali i ranjenike u bolnicu. Osim toga, i ako bi se vratila prije nego što ih odnesu, mogla bi stati samo koji metar dalje i ne gledati u njihovom pravcu. Ali shvatila je da će se takvi prizori ponavljati.

Tada je spoznala još nešto – ma koliko su joj prva tri dana izgledala teška u usporedbi s periodom treninga – zapravo su bili pravi praznik u usporedbi s ovime. Što je morala raditi tijekom prva tri dana? U jednome kratkome periodu prvoga dana je gađala orke sa zidina, i povremeno je tijekom sva tri dana morala gađati leteće zvijeri nazgula. Da, nazguli su bili strašni protivnici koji su ledili krv u žilama, ali bili su dovoljno visoko i daleko od nje – u zraku iznad grada. Sve do sada nije doživjela pravu prijetnju s druge strane i nije vidjela pravi rat iz blizine. Ono malo strijela koliko su im orci uzvratili prvoga dana nisu bile prava opasnost, i jedini problem joj je bio umor mišića.

Ali sada su njihove strijele dolijetale sve češće. Na nekim mjestima su čak uspijevali doseći zidine i tada bi se razvile bitke mačevima – a neke su joj bile vrlo blizu i izgledale su joj zastrašujuće. Svaki put kada bi se to dogodilo uzmaknula bi za nekoliko metara od bitke i tražila novu poziciju na bedemu, i bilo joj je teško koncentrirati se na otpuštanje strijela.

Njihov gradski katapult nije uspio uništiti sve neprijateljske, i na njih se obrušavala ubojita kiša kamenja.

Ljudi su umirali. Tijela su bivala raskomadana. Povremeno ju je poprskala tuđa krv. Leševa je bilo sve više.

I shvatila je da će postati još i gore kako opsada bude odmicala. Dvostruko. Trostruko. Stostruko.

Kako sam uopće pomislila da mogu izdržati rat? Vlastiti poriv da se priključi strijelcima sada joj je izgledao budalasto. Zaplakala je, ali nije primjećivala suze koje su joj klizile niz lice i ostavljale bijele pruge na umrljanim obrazima, baš kao niti krv koja je tekla iz posjekotine na čelu. Jedino što je vidjela bila su ona dva smrskana tijela na zidinama iznad nje.

Nekoliko su joj puta sasvim blizu prošli bolničari zaduženi za transport ranjenika do Kuća izlječenja, ali u tami pod bedemima nitko je nije primijetio – onako sklupčana i nepomična doimala se poput običnog zamotuljka. Samo je sjedila zureći pred sebe, potpuno paralizirana. Tek kada je jedan veliki kamen iz orkovskog katapulta nadletio zidine i pao nedaleko nje, poskočila je i trgnula se.

Upitala se što da čini. Da se opet prijavim za ispomoć u bolnici? Svaka dodatna osoba im je sasvim sigurno bila itekako potrebna. Zacijelo joj drugi borci ne bi zamjerili da to učini jer i to bi bio častan posao i ne bi samo sjedila beskorisna. Eto, mogu barem to učiniti za svoju domovinu. A prošlo joj je glavom i da bi u tom slučaju bila bliže Eradanu. Nakon onoga njihova posebnog susreta prekjučer, uspjela ga je vidjeti samo još dva puta i to vrlo kratko.

Ustala je, već s namjerom da provede tu misao u djelo, kadli je ipak zastala. Eradan. Bio je ranjen u jednoj bici poput ove. Zapravo, vjerojatno i mnogo goroj, ispravila se nakon što si je pokušala predočiti užase pješadijske bitke. A ipak je nekako izdržavao bitke u kojima je bio... baš kao i ostali vojnici. Oni stariji morali su proći kroz to desecima puta – kao što je nekada to morao njezin otac. I kasnije brat. A zbog njih se zapravo i prijavila za obranu grada.

Zatvorila je oči i duboko udahnula, pa još jednom, tražeći u sebi snagu za ponovno suočavanje s bitkom. Ne, kada se prijavljivala nije mogla niti zamisliti što ju je sve čekalo. Vidjela je smrt i užas, a ono najstrašnije – za sada – je vidjela maločas. Prošlo joj je glavom da je sigurno čekaju još mnoge grozote i da čak ni sada, nakon ovoga zadnjeg događaja, još uvijek ne može zamisliti sve što nosi rat. Ali prisjećajući se oca i brata, znala je da mora barem pokušati još jednom. Možda joj suborci, pogotovo civili poput nje, doista ne bi zamjerili ako bi otišla raditi u Kuće izlječenja; no znala je da bi na kraju zamjerala sama sebi, i jedino je to bilo bitno.

Nije napustila Minas Tirith; prijavila se u vojsku i ostala. I sada je bila tu, i svi su bili u tome zajedno. Pa, izdrži, Meriel, kako god znaš, poručila je sama sebi. S tim se riječima uputila prema stepenicama i krenula natrag na bedem.

-x-x-x-

Srećom, napadi neprijatelja su tijekom noći izgubili na intenzitetu. Radili su samo njihovi katapulti koji su nasumce ispaljivali projektile prema gradu. Nažalost, njihov jedini gradski katapult je početkom večeri bio uništen. Tijekom dana je gađao orkovske katapulte i pokoji drugi cilj, no u predvečerje je nepovoljan odnos snaga učinio svoje: nekoliko posljednjih preostalih orkovskih katapulta je uspjelo prići dovoljno blizu i istovremenom uzastopnom paljbom su pogodili onoga u gradu.

Noćno zatišje je braniteljima omogućilo prijeko potrebni odmor. Boromir je odspavao nekih dva sata, izmjenjujući se u bdijenju na zidinama s bratom i ujakom. U zoru se vratio na bedem i promotrio stanje. Još je bilo prilično mračno, a vojska orka i Haradrima doimala se poput crnoga mora koje je okružilo grad. Tamni oblaci kao da su danas bili još niže i bliže gradu – činilo mu se da samo što nisu nalegli na vrh Ecthelionove kule. Osgiliath i Harlond nije uopće mogao razabrati u tami.

Neprijatelji su se upravo počeli pokretati i nastavljati gdje su njihovi sinoćnji napadi stali. Usprkos naporima gondorskih strijelaca i svim arhitektonskim prednostima grada, jednostavno ih je bilo toliko da su sada polako uspijevali i ono što im jučer nije polazilo za rukom: penjanje na zidine u većim brojevima. Započele su i prve veće bitke prsa o prsa. A onda je u daljini zapazio grupu trolova kako se kreću prema gradskim vratima.

Bilo ih je šest; imali su velike oklope, a na glavama su im bile kacige. I nosili su ogromnog ovna za probijanje. Boromir je procijenio da mu je dužina sedam do osam metara, a promjer skoro dva metra. Prednji dio je imao čelične dodatke.

Gandalfova pretpostavka – koja je zapravo bila ista kao i njegova vlastita – sada se ostvarila.

Orci ili ljudi nikako ne bi mogli običnim ovnovima srušiti masivna čvrsta vrata Minas Tiritha. Ipak, gledajući ovako velikog ovna i znajući da će biti pokretan snagom mnogo većom nego što je imaju orci ili ljudi, pomislio je da bi do izvjesnog oštećenja ipak moglo doći. Svakako ih je trebalo zaustaviti, i to što prije. Ali očuvanje samih vrata nije bio jedini razlog za to; još važnije je bilo poslati im poruku.

Gandalf je bio na svome uobičajenome mjestu na bedemu iznad vrata, promatrajući trolove koji su se približavali. Boromir je stao uz čarobnjaka.

"Čini se da će nam biti potrebno još ulja i vatre", rekao je. "No ipak imam pitanje prije toga. Upravo mi je palo na pamet da bi bilo sjajno da im se ovan rasprsne u rukama, baš kao što se onom prilikom rasprsnuo i most u Moriji." Pogledao je Gandalfa pun nade.

"To je izjava. Nisam čuo pitanje", odvratio mu je Gandalf gledajući ga iskosa i gotovo prijekorno. Ali izraz mu se začas omekšao i zavrtio je glavom, namrštivši se. "Naravno, bilo bi sjajno. No da bih mogao bilo što učiniti nekome predmetu, kao primjerice onda mostu, moram biti u fizičkoj vezi s njime. Tada sam spustio svoj štap na most i mogao sam prenijeti određenu silu u njega, i njome sam ga uništio. Ali ovaj ovan je izvan moga dohvata. A na daljinu ne mogu učiniti ništa."

"Oprosti. Nisam to znao", rekao je Boromir, isprva ozbiljan, a onda se pokajnički nasmiješio. "A eto, palo mi je to na pamet i jednostavno sam morao pitati."

Gandalf mu je samo kimnuo, a Boromir se okrenuo najbližim ljudima. Trolovi su bili nadomak zidina.

"Idemo im prirediti doček, momci!" povikao je. "Pripremite ulje, a onda ćemo ih zasuti zapaljenim strijelama. Pa neka se lijepo ispeku u tim svojim oklopima!"

Uto su trolovi stigli do zidina i zaletjeli se ovnom po prvi put. S obzirom na njihovu visinu te dužinu samoga ovna, kanal oko grada im nije predstavljao naročiti problem. Ne mareći za leševe orka na svome putu, gazili su naprijed i još iz trka zamahnuli po prvi put. Vrata su se žestoko zatresla, tvrdo drvo je zacviljelo. Ali nakon samo jednoga udarca nisu pretrpjela nikakvo oštećenje, a visina bedema davala je veliku prednost braniteljima. Dok su se trolovi približavali po drugi put, vojnici su snažnim zamasima iz visine od dvadeset metara uspjeli zaliti uljem cijelu grupu, uključujući čak i one udaljenije trolove.

Novi zamah, novi udarac, nove vibracije. I dalje nije bilo oštećenja, no Boromir je pomislio kako bi čak i njihova debela vrata mogla pasti pod silinom ovako snažnih udaraca, samo kada bi se trolovima dalo dovoljno vremena. Sat? Dva? Ali nije se mnogo zamarao time. Nakon još jednog približavanja divovi su bili ponovno temeljito okupani uljem. Pa još jednom. Tada je dao znak.

"Strijele!"

Deseci zapaljenih strijela su poletjeli prema trolovima i vatra je zahvatila ulje koje se cijedilo niz njihove oklope. Vrlo brzo čelik njihovih oklopa se usijao. Urlajući od bolova, divovska stvorenja su se bacila na tlo i kotrljanjem pokušavala ugasiti vatru. Tek djelomično uspješni u tome, stali su trgati oklope sa sebe. Velike čelične ploče po kojima su još lizali plamenovi su letjele unaokolo – mnoge sletjevši i na orke koji imali nesreću da im se nađu na putu. Naposljetku su divovi okrenuli leđa gradu i otrčali u pravcu iz kojeg su došli.

"Ovi ne djeluju naročito sretno, ali vratit će se novi", začuo je Boromir Gandalfov glas između pobjedonosnih usklika svojih ljudi. "I zacijelo će smisliti neku obranu."

"Ni najmanje ne sumnjam u to", odvratio je Boromir trezveno. "A mi ćemo smisliti neki novi napad."

Novi trolovi su se vraćali još četiri puta tijekom dana. U tim dolascima bilo ih je više nego u prvome pokušaju: dio grupe bi pokušavao ovnom probiti vrata, dok je ostatak nosio bačve vode kako bi zalijevali vatre na oklopima isturenih pojedinaca. Svaki puta bi se pred gradskim vratima razvila žestoka borba strijelaca i divovskih napadača. Branitelji su nastojali biti brži od trolova, a ujedno su nastojali zasuti što većim brojem strijela svaki neoklopljeni djelić velikih trolovskih tijela.

Uz velike napore – i veliku potrošnju ulja – vrata su stajala i dalje. U jednom trenutku tijekom poslijepodneva Boromir je sišao sa zidina kako bi provjerio zalihe. Procijenio je da ga imaju za još nekoliko dana, ali usprkos skladištenju velikih količina bilo je jasno da neće trajati vječno.

A Rohanci još uvijek nisu bili na vidiku, baš kao što se nije nazirao niti završetak izrade njihova novoga važnog oružja – velikog mehaničkog lûka.

Boromir je zastao, koristeći nekoliko trenutaka za odmor prije nego što se će vratiti na zidine. Stanje je polako postajalo lošije. Sve više neprijatelja je pritiskalo zidine i usprkos svim naporima orci i Haradrimi su na nekoliko mjesta ozbiljno prijetili zidinama. Činjenica da ih je bilo na desetke tisuća značila je da su polako nadvladavali prepreku što su predstavljali kanal i šiljci i penjali su se na bedeme.

Bez obzira koliko su neprijatelja pokosili do sada, i dalje ih je bilo nebrojeno mnogo. Pomoć im je bila hitno i neophodno potrebna, i u sebi je poslao nijemu molitvu za što brži dolazak Rohanaca. Potom se vratio na zidine i nastavio borbu.

-x-x-x-

Nakon dugih iscrpljujućih sati njezina jedinica napokon je poslana na odmor, a zamijenila ih je nova. Činilo joj se da su prošli dani a ne sati otkako je posljednji put predahnula. Meriel je oteturala sa zidina, ne razmišljajući kamo ide. Nikada se još nije osjećala toliko umorno. Bolio ju je svaki mišić u tijelu, a naročito desno rame i ruka. I bila je uplašena – krug smrti se polako zatvarao oko grada. Vidjela je sve više ljudi kako pogibaju i svaki put joj je trebalo neko vrijeme da skupi snagu nastaviti dalje. Ne jednom, dok je otpuštala strijele, njezino je lice bilo okupano suzama.

Hodala je kroz grad poput utvare. Gledala je pred sebe, ali nije zamjećivala kuće niti cestu. Proganjale su je slike iz bitke – krv, vrišteći ranjenici, mrtva tijela, otkinuti udovi. Nije razmišljala o tome kamo ide; noge su zapravo same slijedile dobro poznatu, stotinama puta prijeđenu ulicu prema kući. Kada je stigla do svojih ulaznih vrata gotovo se iznenadila, kao da se pita kako je stigla tamo. Ušavši, samo je odložila lûk i odbacila kožni oklop te legla posve odjevena. Ali usprkos umoru nije zaspala odmah.

Vrijeme joj je prošlo u povremenom isprekidanom drijemežu i prisjećanju na bitku. Pokušavala si je skrenuti misli i razmišljati o lijepim uspomenama – o djetinjstvu, obitelji i Eradanu. Nije joj uspijevalo u potpunosti; svako malo bi je opet preplavili prizori ranije proživljenoga.

Bila je uplašena. Pogled na Pelennorsko polje prepuno neprijatelja ju je ispunjavao užasom i nije joj bilo jasno kako bi se mogli obraniti. Nije bilo teško izračunati da ih je u gradu bilo mnogo manje, i bojala se da će ih orci i Haradrimi na kraju sve ubiti. Nije željela umrijeti.

No sada je bila tu u gradu i nije mogla otići. Bila je tu vlastitim izborom, podsjetila se. Da sam znala što me čeka... Zacijelo bi otišla, zaključila je nakon kraćeg razmišljanja. Ali potom joj je pala na um druga pomisao. Ako Minas Tirith padne, ako Sauron proširi svoju vladavinu cijelim Godorom... ili pak cijelim Međuzemljem... bi li bila sigurna i da je izbjegla iz grada s ostalima? U slučaju pobjede u Gondoru, ne bi je iznenadilo da Sauronova vojska jednostavno krene zbrisati sve ljude s lica Arde.

No sada joj ionako nije preostalo drugo nego nastaviti dalje. Protegnula se. Nije se naspavala, ali barem je ležanje dobro došlo njenim umornim mišićima. Znala je da ima još maksimalno jedan sat do trenutka kada će njezina jedinica ponovno morati natrag u borbu i željela ga je dobro iskoristiti. Ustala je i oprala se, pa se presvukla u čistu odjeću. Raščešljala je kosu i složila čvrstu pundžu, te izašla i uputila se u Kuće izlječenja.

Usprkos svemu lošem što se događalo, pri pomisli na susret s Eradanom srce joj je osjetilo malo radosti. Ipak, kada je ušla u bolnicu, najprije je potražila Ellin. Trebao joj je razgovor, trebala joj je utjeha.

Nakon nekoliko upita i kraćega traženja, otkrila je da ima sreće – zatekla je vilenjakinju u trenucima pauze. Ellin je sjedila u blagovaonici za osoblje bolnice. Prostorija je imala nekoliko stolova i procijenila je da bi mogla primiti oko trideset ljudi odjednom. Trenutno je bilo popunjeno nešto više od polovice mjesta. Odaja je bila ispunjena laganim žamorom razgovora prisutnih ljudi i zveckanjem pribora za jelo.

Ellin je bila sama za jednim malenim stolom i Meriel je krenula prema njoj. Ellin ju je dočekala s blagim smiješkom.

"Hoćeš li mi se pridružiti i večerati sa mnom? Danas su na jelovniku povrće i kuhano meso", pozvala ju je vilenjakinja.

"Ja... mislim da nisam gladna", odgovorila je Meriel. Zapravo nije ništa pojela od jutra, ali njezin strah i malodušje utjecali su i na njezin apetit.

"Moraš jesti. Energija ti je prijeko potrebna za napore koje proživljavaš", rekla joj je blago Ellin. "Uz to, trebaš zapamtiti jednu bitnu stvar. Vojnici moraju iskoristiti svaku šansu za spavanje i okrepu. Nikada se ne zna koliko je daleko sljedeća prilika."

Same riječi zvučale su prozaično... i lišene osjećaja. Međutim, Ellinino lice nije djelovalo tako, već zabrinuto. Vilenjakinja ju je gledala, čekajući da nastavi.

"Kako? Kako da to učinim? Ne mogu se samo tako opustiti. Ne mogu zaboraviti. Ne mogu prestati misliti na sve one jadne ljude koji su poginuli... na krv... na sve one grozote koje sam vidjela..." Sve je provalilo iz nje odjednom, a oči su joj se ispunile suzama. Njezine riječi privukle su znatiželjne poglede nekoliko najbližih ljudi, ali ona ih nije ni vidjela već je gledala prijateljicu, očajnički tražeći utjehu. "Kako ću se priviknuti na ovo, Ellin? Kako ću ikada zaboraviti? Kako ću ikada više biti normalna?"

Ellin je odložila vilicu i gurnula svoj tanjur u stranu, te je promatrala nekoliko trenutaka prije nego što je odgovorila.

"Nećeš."

Meriel se zagledala u vilenjakinju. Otvorila je usta, ali potom ih je i zatvorila – nije znala što bi rekla. Nije očekivala ovakav odgovor; željela je nekakav magični savjet koji bi joj otkrio kako da sve opet bude po starom. Ne ovo. Nije htjela da je zauvijek proganjaju užasi bitke.

Ellin se nagnula naprijed prema njoj, a Meriel je promatrala njezino lice. Bila je izgovorena samo jedna riječ – i sama za sebe, mogla je zvučati hladno. Ali nježnost u očima, i još više ruke vilenjakinje koje su se spustile na njezine, dale su joj do znanja da je Ellin stalo do nje i da joj želi pomoći.

"Nećeš nikada moći zaboraviti jer ratni prizori nisu nešto što možemo gledati ravnodušno i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Nećeš zaboraviti jer si osjećajno ljudsko biće koje je pogođeno tuđom patnjom i smrću." Ellin ju je i dalje držala za ruke, a glas joj je bio tih i umirujuć. "I nećeš se naviknuti – to je nešto na što se ne možeš naviknuti. Ni u jednome od idućih dana nećeš moći reći 'Danas me pogibija mojih drugova pogodila manje nego jučer'. Čak i da si stari vojnik koji se bori godinama ili desetljećima, u svakoj novoj bici je svaka nova bol gubitka suboraca uvijek snažna." Ellin je nakratko zastala, a pogled joj je odlutao negdje kroz prozor. No brzo se sabrala i ponovno je pogledala u oči. "Kako će stvari opet biti kao što su bile prije? I opet, odgovor je negativan. Neće biti. Sve što proživiš ostaje s tobom. Nećeš više biti ista osoba i nećeš zaboraviti. Jednoga dana... ako porazimo Saurona i zavlada mir i nastaviš sretno svoj život, jednoga dana će se dogoditi da ćeš se probuditi nakon noćne more sa slikama rata. I nekoga drugoga dana ponovno. I nekoga trećeg dana ponovno. Ali vidiš... to se ipak neće događati svakoga dana. I s vremenom će se događati rjeđe. Tvoj budući život činit će i sve ono što će se dogoditi nakon rata i potisnut će starija sjećanja. A naš um funkcionira tako da se radije prisjeća lijepih uspomena, dok one ružnije ipak rjeđe izvlači na površinu. Reci mi..." Ellin je opet zastala, i na licu joj se pojavio jedva primjetni osmijeh.

"Da?" upitala je Meriel kada se tišina malo produžila.

"Nemoj me krivo shvatiti, ne želim umanjiti tvoju bol. Cilj mi je nešto drugo. Želim te pitati – kako si se osjećala onoga dana kada si saznala za očevu smrt? Ili bratovu? Sigurno si bila slomljena. Ali osjećaš li se danas jednako?"

"Ja..." Pitanje ju je zateklo i u prvi mah nije uspjela sročiti odgovor, ali bilo joj je jasno da je odgovor niječan. Međutim, Ellin ga nije ni čekala.

"Naravno, boli te i dalje i tužna si još uvijek", nastavila je vilenjakinja. "Tužna si svaki puta kada ih se sjetiš, i tako će biti sve do kraja tvoga života", nastavila je Ellin vrlo blago. "Ali sada to više nije ista vrsta tuge. Svaki novi dan nam pomaže u nošenju s gubicima i teškoćama. Vjeruj mi, isto će biti i s događajima koje sada proživljavaš. Trenutno ti je duša rastrgana zbog svega što ti se zbiva. No s vremenom će ti ipak biti lakše. Ostat će ožiljci na srcu i tužna sjećanja, ali bit će lakše."

Ellin joj je tada najzad pustila ruke i zavalila se natrag na svojoj stolici. Meriel je učinila isto i stala razmišljati o svemu o čemu je čula.

Ponovila si je Ellinine riječi, pa još jednom. I osjetila je bar malo olakšanja. Da, bol i strah su i dalje ležali na njenoj duši – nisu mogli nestati. Ali Ellinine rečenice su joj prikazale stvari u novome svjetlu i otkrile joj aspekte kojih sama nije bila svjesna. Ovo što je proživljavala ovih dana bilo je za nju potpuno novo iskustvo. Nikada ranije nije to morala proživjeti. Nikada nije ni sa kime razgovarala o tome; nikada do sada nije niti imala potrebe za tim. I zato jer se našla u potpuno novoj i za nju zastrašujućoj situaciji, bila je potpuno izgubljena.

No sada je našla bar malo utjehe u Ellininim riječima. Duboko je udahnula, njezino srce bar malo mirnije nego prije.

"Pokušat ću zapamtiti", progovorila je napokon i kimnula. "A ako se ponekad opet malo uplašim i obeshrabrim..."

"Ja ću biti tu za razgovor", Ellin je dovršila njezinu rečenicu i toplo joj se osmjehnula. "A sada, hoćeš li mi se ipak pridružiti?" upitala je Ellin pokazavši prema svome tanjuru, te se najzad vratila svome obroku.

A Meriel je u tome trenutku otkrila da je ipak gladna.

"Pa... da, mogla bih", odvratila je. Uzela je pladanj i napunila tanjur, te se vratila do prijateljice.

"Uskoro ću morati natrag na zidine", rekla je punih usta. "Ali ipak ću stići na kratko i do Eradana. Znaš... bila si u pravu." Pri pomisli na njega, nasmiješila se istoga trena. I vidjela je da Ellin shvaća na što je mislila. "Jednom do dva puta dnevno ga uspijem obići", nastavila je pričati prijateljici dok je jela. "Nikada ne ostajem dugo – ne mogu zbog obaveza, a jasno mi je i to da se on, iako mu je sada bolje, i dalje ne smije puno umarati. Držimo se za ruke, razgovaramo... prekrasno je i presretna sam."

"Baš mi je drago zbog vas dvoje", odvratila joj je vilenjakinja toplo.

Uskoro su dovršile obrok i ustale. Prije nego što će poći do Eradana, Meriel je pogledala vilenjakinju. Postojalo je još nešto što je željela upitati.

"On će biti dobro, zar ne? Nema više opasnosti?" Zadržala je dah, nadajući se konačnoj potvrdi da će sve biti u redu s Eradanom.

Ipak, Ellinin izraz lica postao je ozbiljan.

"Dokle god neka rana – bilo koja rana – ne zacijeli u potpunosti, uvijek postoji opasnost da će se inficirati", odgovorila joj je vilenjakinja, i bilo je jasno što je željela naglasiti. "Zato svaku ozljedu tretiramo antiseptičnim melemima sve do samoga kraja – nikada nema opuštanja kada je liječenje u pitanju. Ipak, uz redovitu pravilnu njegu, vjerojatnost za naknadne komplikacije je svakoga dana sve manja, a za izlječenje je sve veća."

Meriel je polako kimnula. To nije bilo baš ono što je željela čuti, ali zvučalo je dovoljno utješno.

"Razumijem", rekla je. "Pa, nadam se da će i dalje sve ići dobro. Znam da ćeš učiniti sve, i hvala ti. Idem sada do njega. I nadam se da ćemo se i nas dvije uskoro opet vidjeti."

Čvrsto su se zagrlile, i dok je Ellin odlazila svojim pacijentima Meriel je požurila do Eradanove sobe.

Njegov osmijeh i nježan poljubac bili su svjetlost koja ju je pratila i kada je kasnije izašla u noć.

-x-x-x-

Dok se polako spuštala noć, žestoko su se borili za svaki metar zidina. Za svaki pedalj. No usprkos svim naporima branitelja, neprijatelji su se zahvaljujući svojoj brojnosti polako prelijevali preko zidina. Na polovici južno od gradskih vrata borbe mačevima na bedemu su se vodile na najvećem dijelu dužine zidina; na sjevernom dijelu na kojem se borio i Boromir bilo je tek neznatno bolje.

Bez prestanka je vitlao mačem, obarajući jednog po jednog protivnika. Koliko je mogao, išao je od jednog do drugog žarišta bitke kako bi pružio podršku ljudima. Vremena za predah nije bilo. Zamah, udarac, okret, novi udarac... Protivnici su padali. I nebrojeni novi stizali.

Postajalo je sve mračnije, a za razliku od prošle noći ovoga su puta orci navaljivali i dalje. Bilo je očito da će ovo biti prva noć u kojoj će se bitka nastaviti, a s dolaskom tame orci su bili u većoj prednosti. Uskoro, znao je Boromir, njegovi ljudi neće vidjeti više ništa i izdao je naređenje da se upale sve svjetiljke i baklje koje su bile na raspolaganju u prvome krugu – to će im dati koliko-toliko šanse da nastave braniti zidine.

Povremeno je primao poruke od Faramira o stanju na južnome dijelu zidina, a zauzvrat je slao bratu novosti sa svoje polovice grada. Jako je brinuo za njega i svaka poruka je ujedno bila olakšanje jer je značila da je Faramir dobro. Za ujaka nije morao brinuti previše – Imrahil je bio u relativnoj sigurnosti drugoga kruga grada.

Nastavljao je juriti duž zidina – duel po duel, jedan po jedan ork. Dok se borio, nije stizao razmišljati ni o čemu drugome, a nije ni gledao dalje od neposredne okoline. I kada bi ga netko kasnije pitao u kojem se trenutku počeo osjećati nešto drukčije, ne bi mogao precizno odgovoriti. Prva promjena je bila ledeni zrak na licu – premda mu je u žaru borbe bilo prilično toplo. Ako je itko to i primijetio, zacijelo je pomislio da se radi o noćnoj svježini.

Ono čega je ipak bio svjestan bila je iznenadna snažna nelagoda, ali da je uspio zastati da razmisli o tome, vjerojatno bi u tome trenutku rekao da je to bila najobičnija zabrinutost zbog mora protivnika koji su i dalje išli na njih. Usprkos neobičnoj rastućoj tjeskobi, nastojao se i dalje fokusirati na bitku. Udarac, pa sljedeći, pa još jedan...

Odjednom, naježio se i zastao. Ali stanke su u bitkama bile opasne – mogle su vrlo lako biti i smrtonosne – i jedva izbjegao napad orka koji je u tome času krenuo na njega. Prenuo se u posljednji čas i uzvratio, i ork je ubrzo bio pokošen. No ledena jeza nije popuštala, a tada je vidio promjenu i na ljudima oko sebe – izraze nemira na njihovim licima i strah u očima. Osjećaj je bio poznat. Nazguli? Podignuo je pogled prema skoro posve crnome nebu pokušavajući razabrati obrušavaju li se divovske zvijeri na njih. Ali učinilo mu se da na nebu ipak nema nikoga.

Potom je napokon ugledao baklje na središnjem dijelu Pelennorskih polja, nedaleko gradskih vrata. Kretale su se prema naprijed, prema vratima. Bilo je mračno, ali Boromir je shvatio da su visoko iznad tla i da su raspoređene u poprilično velikoj dužini što je značilo da – na čemu god se nalazile – to nešto je bilo itekako veliko.

Dok je osjećaj tjeskobe u njemu rastao ispunjavajući svaki djelić njegova uma i srca, potrčao je prema gradskim vratima. Jeza se pojačavala kako im se približavao – kako im se približavala i ta nova misteriozna prijetnja. Nešto ovdje nije u redu.

Nadomak vrata susreo je Gandalfa. I čarobnjak se borio uz gondorske vojnike – mač mu je bio posve crn od orkovske krvi, a njegovu se odjeću ni slučajno više nije moglo nazvati bijelom. U Gandalfovu je držanju vidio da je i on nemiran. Kimnuli su jedan drugome i brzo se pozicionirali tik iznad vrata. Tamo je bilo nešto malo mirnije – orci nisu postavili ljestve na taj dio zidina – i mogli su osmotriti situaciju.

Stojeći uz ogradu, Boromir se zagledao prema Pelennorskome polju. Prema vratima se kotrljalo... nije uopće znao kako bi nazvao tu konstrukciju. Sada kada je došla bliže pa je mogao razabrati, vidio je da je dugačka barem trideset metara i visoka petnaestak, te je podosta nadvisivala trolove koji su je gurali. Imala je oblik velikoga šupljeg kvadra čije su bridove činile debele metalne prečke. Na donjim bridovima su bili pričvršćeni kotači, a na gornje su bile postavljene baklje. A u samome središtu njihala se užasna naprava: ogromni ovan za probijanje, dužine poput cijeloga vozila i debljine najmanje tri metra. Visio je s gornja dva brida pričvršćen za njih debelim čeličnim lancima. Prednji kraj ovna bio je od čelika i izrađen u obliku vučje glave. U raljama je gorjela vatra, a oči su mu bile dvije crvene žeravice.

Odmah je shvatio da ovnu ovih dimenzija koji je na tim dugim lancima mogao postići veliku amplitudu širina kanala oko zidina neće predstavljati nikakvu zapreku. Zbog dužine cijele konstrukcije trolovi koji će sa stražnje strane upravljati ovnom bit će im izvan dometa za zasipanje uljem i gađanje strijelama. Kako je najveći dio naprave bio od čelika, niti protiv nje ulje i vatra neće biti od koristi. A ovako ogromni ovan u kombinaciji sa silinom zamaha bit će vrlo ozbiljna prijetnja čak i vratima toliko masivnim i čvrstim poput njihovih.

Zurio je u ovna, tako velikog da se doimao gotovo nestvarno. Kako je uopće bilo moguće napraviti ovako nešto...?

Ali nije sama veličina bila ono što ga je ispunjavalo nemirom i zaledilo na mjestu. Bilo je nešto u cijeloj toj napravi, nešto neprirodno i mračno, što im je svima isisavalo snagu i punilo srca užasom.

"Sauronovo djelo", oglasio se Gandalf pokraj njega. Boromir je otrgnuo pogled s čudovišta pred vratima i okrenuo se prema čarobnjaku. Glas mu je bio tih i djelovao je kao da zapravo razmišlja na glas. "Ovan je začaran. Osjećam da je izrađen u Mordoru i da ga je Sauron ojačao zlim čarolijama."

Boromir je stisnuo usne. Samo nam je još i to trebalo, pomislio je smrknuto, dodajući i magiju na ono što je maločas procjenjivao o veličini i sili. No čarobnjakove su riječi barem objasnile zašto je to oružje širilo oko sebe ozračje užasa jednako kao što je to bio slučaj i s nazgulima. Gledajući Gandalfa, pitanje mu je bilo na vrhu jezika, ali zaustavio se u zadnji čas. Ne, Gandalf nije mogao trikom iz rukava uništiti čudovište što je išlo na njih.

"Što možemo učiniti?" bilo je sve što je upitao.

"Iz daljine – ništa", odvratio je Gandalf. Proučavalo je velikog ovna i bilo je očito da napregnuto razmišlja. Ali Boromiru se nije sviđao izraz čarobnjakova lica. Djelovao je kao da nema pravo rješenje. Potom je Gandalf malo stisnuo oči i lagano kimnuo. "Prenijet ću na vrata svu svoju snagu koju mogu skupiti, onako kao što sam učinio s vratima u Khazad-dumu kada je trebalo zadržati orkovsku potjeru. Tada je uspjelo." Gandalf se okrenuo prema njemu i pogledao ga u oči. "Hoće li biti dovoljno i ovoga puta... vidjet ćemo."

Boromir je znao da će čarobnjak dati sve od sebe i samo mu je kimnuo. "Sretno."

Dok je Gandalf silazio, Boromir se ponovno okrenuo prema golemome ovnu koji je sada već stigao nadomak samih vrata. Ovako sasvim izbliza izgledao je još veće i činilo se da njihovim vratima nema spasa. I trebat će nam sreća. Svima.

Žeravice vučje glave su mu zarobile pogled, i slika se promijenila. Izgledalo je kao da se vuk nadima, da ispunjava cijela Pelennorska polja, te da njegov plamen guta i vrata i zidine i cijeli grad. Bljesak je potom zamro i zavladala je potpuna tama. Zadrhtao je, srca ispunjenog studeni.

No u sljedećem trenutku je zatresao glavom ulažući svu svoju snagu u povratak u stvarnost. Koncentriraj se. Zatvorio je oči, tjerajući od sebe atmosferu zla i jeze što je širila Sauronova naprava. Morao je razmišljati o obrani, morao je voditi ljude. Vrata. Obrana. Organizacija. Vizualizirao si je što bi trebalo učiniti sljedeće i potom se okrenuo svojim ljudima.

"Braćo, poslušajte me!" povikao je, i mnoge su se glave okrenule prema njemu. Svjetlost baklji odražavala se na njihovim licima. Iz straha u njihovim očima koji se nije još u potpunosti rasplinuo, znao je da su doživjeli isto priviđenje kao i on. Ali sada su ga gledali i imao je njihovu pažnju. "Ovo je sasvim sigurno najveći ovan napravljen od početka svijeta, a i sami osjećate Sauronovu moć u njemu. Naša vrata bi sada mogla pasti. Ali nećemo pustiti neprijatelje da nam se samo tako ušeću u grad, zar ne? Idemo im prirediti jedan vatreni doček!"

"Idemo!" uzvratili su povicima neki od njih, i Boromir ih je poslao u prolaze unutar zidina. Iznad vrata bilo je više tunela, a u svima su već bile spremne zalihe ulja, kresiva i svega ostalog što je bilo potrebno. Ako dođe do proboja, kada orci krenu kroz vrata iz gornjega će se prolaza na njih sručiti kiša ulja i vatre.

On sam je odabrao ostati na zidinama iznad vrata i promatrati zbivanja. Svugdje unaokolo na bedemima gondorski su se vojnici i dalje borili s orcima i Haradrimima. Dolje ispred zidina, u svjetlu baklji postavljenih na čeličnu konstrukciju ovna, vidio je more orka. Sada su na kratko zastali u svome napredovanju prema gradu i, svi gledajući u ovna, neartikuliranim povicima izražavali svoje oduševljenje monstruoznim oružjem. Njihovi pokliči su bili sve brojniji i glasniji; gromoglasna vika gotovo je nadglasavala zveket stotina oštrica koje su se sudarale duž zidina.

Tada je primijetio kako se lanci zatežu, a divovski ovan se počeo pomicati unatrag. Pa još malo. Zbog dužine cijele konstrukcije njezin stražnji dio mu je bio jedva vidljiv u tami, ali razabrao je trolove kako zatežu lance i povlače ovna prema sebi. Masivni ovan je bio povučen još malo kako bi dobio što veću dužinu zamaha i lanci su zaškripali. Boromir je nesvjesno stegnuo šake i zadržao dah, pripremajući se na udar. A onda su trolovi otpustili lance.

Razlegao se glasni tutanj, a vrata su se zatresla tako snažno da su se vibracije prenijele i na kamene zidine. Boromir je osjetio kako kamen pod njegovim nogama podrhtava i morao se dobro potruditi da održi ravnotežu. Dok se ovan vraćao u prvobitni položaj i njihao na svojim lancima, Boromir se brzo približio unutarnjoj ogradi i pogledao dolje. Gandalf je stajao tik uz vrata i naslanjao svoj štap na njih. Znao je da je sva čarobnjakova moć koncentrirana na vrata i ponadao se da bi njegova moć mogla biti jednaka Sauronovoj. Naposljetku, bio je Bijeli čarobnjak.

Ponadao se... i gotovo povjerovao. Luda nada je trajala čitavih nekoliko trenutaka – do onoga u kojem je jedna strijela zazujala iz visine i pala na tlo nedaleko Gandalfa. Pa odmah za njom još jedna.

Hitro je dignuo glavu i ugledao ih. Crne siluete letećih zvijeri su se jedva razabirale na crnome nebu i zato ih nitko nije primijetio kako dolaze. Ali bile su tu, i ovoga puta su utvare na njihovim leđima očito bile naoružane lukovima i strijelama. Kralj-vještac nije imao namjeru pustiti da ovaj napad propadne. Boromir je bijesno stisnuo usne.

"Strijelci! Gađajte leteće zvijeri! Visoko su nad nama, iznad vrata!" povikao je. Ali većina strijelaca je sada bila daleko – bili su povučeni na ogradu drugoga kruga jer je bedem prvoga kruga postao poprište borbe mačevima. Boromir je ponovio svoju naredbu još jednom, što je glasnije mogao. No buka bitke i zaglušujući orkovski urlici koji su gromoglasno odjekivali pred vratima prigušili su njegove riječi i nije bio siguran koliko ga je ljudi u drugome krugu uopće moglo čuti. Gledao je u vis nemoćno promatrajući obrise ubojitih neprijatelja. Zureći u tamu nad sobom uspio je naslutiti pokrete i shvatio je da ih ima nekoliko i da lete relativno visoko kako ne bi bili u dometu. Jedan po jedan su se obrušavali niže i otpuštali strijele prema bijeloj figuri uz vrata, a onda se opet uzdizali u veće visine. Boromir je vidio da je Gandalfova pažnja sada skrenuta s vrata – i sam čarobnjak je gledao u vis shvativši da mu odatle dolazi nova opasna prijetnja protiv koje nije mogao učiniti ništa. Nije imao štit; nisu ni mislili da će mu trebati.

A onda se začuo još jedan strašan tutanj, glasniji nego maloprije, a strahovita škripa je bila znak da je čvrsto, debelo drvo vrata napuklo. Boromir je zateturao od siline vibracija i pao na koljena. No odmah je ustao i pogledao dolje. Još više strijela je sada letjelo prema Gandalfu i padale su mu opasno blizu. Da, Gandalf im je bio potreban... ali bio im je potreban živ.

"Gandalfe! U zaklon!" dobacio je čarobnjaku.

"Ne još", nekako je Boromir razabrao ne baš glasni Gandalfov odgovor, usput vidjevši kako čarobnjak opet naslanja svoj štap na vrata. "Moram pokušati..."

Strijelci – ili barem dio njih – napokon su shvatili, i gondorske su strijele počele letjeti uvis prema letećim nemanima. Ali njihovi jahači ipak su ih i dalje tjerali u poniranje i istovremeno su gađali čarobnjaka. Boromir je bacio kratki pogled prema Pelennorskome polju. Trolovi su opet počeli zatezati lance; spremao se treći udarac u vrata.

Tada se začuo glas – tih ali jeziv – i činilo se da dolazi iz svih pravaca istovremeno. Nije razumio riječi, ali prepoznao je Crni govor Mordora. Glas utvare stare tisućama godina ledio je krv u žilama, širio studen jaču nego što bi i najhladniji vjetar mogao učiniti. Instinktivno, Boromir je shvatio da daje nadnaravnu snagu trolovima i još povećava moć monstruoznog ovna. Nemoćno je gledao kako trolovi zatežu lance do krajnjih granica. Plamenovi iz vučjih ralja su se pojačali, ali usprkos tome činilo se da se mrak oko ovna zgusnuo.

Istovremeno je do njega dopro Gandalfov odgovor: čarobnjak je uzvraćao riječima koje Boromir također nije mogao razumjeti, a koje su očito kanalizirale njegovu moć. Ali kako god da je Gandalf naumio zaustaviti Kralja vješca, nije uspio provesti svoju namjeru; njegove su riječi bile naglo prekinute bolnim krikom.

"Gandalfe!"

Strašni glas se pojačao. Trolovi su otpustili lance.

Odjeknuo je strahoviti prasak. Dok mu je glava pucala od siline grmljavine, Boromir ponovno nije uspio zadržati ravnotežu i našao se na tlu. A debela gradska vrata Minas Tiritha, napravljena od najčvršćega drva i čelika, ležala su smrvljena u komadiće.

Trebalo mu je neko vrijeme da dođe k sebi. U glavi mu je još uvijek odjekivalo; zvuk kao da mu se odbijao unutar lubanje i svaki je udarac slao val boli. Ošamućeno je pogledao oko sebe i otkrio da su mnogi ljudi na koljenima, držeći se za glavu. Bila je velika sreća što orci koji su bili na bedemu nisu mogli iskoristiti taj čas za napad na trenutno onesposobljene protivnike – naime, vidjelo se da i sami imaju isti problem. Svi su osjećali posljedice gromoglasne eksplozije.

Za početak je uspio sjesti. Protrljao je sljepoočnice, pokušavajući razbistriti svijest. Odvrtio si je sjećanje na posljednje trenutke prije udarca, a potom i na sam taj strašni događaj. I sjetio se. Gandalfov krik! Čarobnjak mora da je bio ozlijeđen. Samo da nije ozbiljno, pomolio se tjeskobno u sebi. Morao je odmah vidjeti što mu se dogodilo; s naporom se uspravio i, držeći se rukom za kamenu ogradu, pogledao dolje.

Drvene i metalne krhotine vrata ležale su razbacane na sve strane. Vireći preko ruba, nije uspio zamijetiti čarobnjaka. Brzo se okrenuo i pogledao preko vanjskoga bedema; orci su već počeli postavljati pontonski most preko kanala. Nije bilo vremena za gubljenje.

"Pripremite ulje i vatru! Orci će sada pokušati ući!" povikao je Boromir ljudima u prolazu iznad vrata. Potom je potrčao niz stepenice, zabrinut za Gandalfa.

Pronašao ga je nedaleko vrata – nedaleko mjesta gdje su do maločas stajala vrata, točnije – i laknulo mu je kada ga je vidio da stoji na nogama. Držao se za lijevu ruku. Svjetlost baklji nije bila naročito jaka, ali Boromir je vidio kako krv počinje natapati rukav na podlaktici.

"Kako ti je ruka? Jesi li pogođen još negdje? Trebaš li pomoć?" upitao je.

"Prokleti bili, da me nisu pogodili i omeli imao bih šanse!" opsovao je najprije ljutito Gandalf, pa tek onda odgovorio na Boromirova pitanja. "Nije ništa ozbiljno. Srećom, samo me okrznulo. Pomozi mi. Moram odmah biti spreman za daljnju borbu." Podignuo je svoj plašt i zajednički su otkinuli komad tkanine. Boromir mu je pomogao na brzinu privezati improvizirani zavoj, a onda su se obojica osvrnula. Strijele iz visine su prestale dolijetati i na nebu iznad njih nije se vidjelo više ništa. Nazguli su za sada očito bili zadovoljni činjenicom što su uspjeli zaustaviti Bijeloga čarobnjaka u pokušaju da očuva vrata i povukli se. A ispred gradskih vrata buka je jačala. Orci su se spremali navaliti.

"Idemo ih dočekati", rekao je odlučno Boromir. Zajedno s Gandalfom stao je na čelo vojnika okupljenih u prvome krugu. Pred njima je bila nova bitka.