Još jedan dan je bio na izmaku. Nije se ni po čemu razlikovao od prethodnih – pristizali su ranjenici... i još novih ranjenika. Ellin je zastala i stala računati, te shvatila da je prošlo šest punih dana otkako je neprestano bila u bolnici. Osim onoga kratkog izlaska kada je u grad stigao Gandalf, niti jednom nije izašla iz Kuća izlječenja. Tamo je i jela i spavala, i stalno je neumorno radila. Dnevni i noćni sati su se pretapali jedan u drugi i nije bilo velike razlike među njima; pod pomrčinom iz Mordora i oni dnevni su bili prilično mračni. Često je i noću bila na nogama, primajući nove ranjenike koji su stalno pristizali te obilazeći one koje je liječila od ranije.
Vijesti je uglavnom saznavala od ljudi zaduženih za transport ranjenika u bolnicu. Boromira u ovome periodu opsade gotovo i nije viđala – samo vrlo rijetko je uspijevao naći poneki slobodan trenutak da je posjeti. Susreti su im bili kratki; na brzinu bi joj ispričao što se događalo, izmijenili bi pokoji zagrljaj i poljubac, i već bi morao otići. Posljednji put ga je vidjela prije gotovo dva dana i sve je više brinula.
A tada se začuo strahoviti prasak – kao da je u blizini udario grom. Samo djelić sekunde kasnije slijedila je snažna tutnjava i sve se zatreslo kao da ih je pogodio potres. Ali Ellin je osjetila kako joj se naježila svaka dlačica na tijelu. I odmah je znala da ovo nije prirodna katastrofa.
Nije izašla kako bi vidjela o čemu se radi – nije mogla ostaviti pacijenta kojeg je trenutno obrađivala. No vrlo brzo je čula novosti: gradska vrata bila su srušena. Neprijateljima je bio otvoren još jedan put u grad.
Gdje je Aragorn? Gdje su Rohanci? Je li Boromir dobro? Ima li nade...? U glavi su joj se nizala pitanja, ali nije imala niti jedan odgovor. Zadrhtala je, uplašena. No nije smjela stati i nije se smjela prepustiti očaju. Ranjenici su je trebali. Iako joj je srce ustrašeno tuklo, nastavila je raditi.
-x-x-x-
Boromir je stao na čelo ljudi okupljenih na glavnome trgu prvoga kruga, a uz njega je stajao Gandalf. Gondorski pješaci čekali su neprijatelje s isukanim mačevima, a iza njih su bili strijelci. Svi su bili spremni.
Orci koji su prvi pokušali ući u grad – prešavši pontonski most koji su postavili preko kanala – otkrili su da je to zadatak mnogo teži no što su očekivali. Odozgo su bili zasuti uljem i vatrom; a ako bi neki i uspio proći tih nekoliko paklenih metara, dočekale su ga strijele. Hrpa mrtvih tijela brzo je rasla.
Ali orci su bili samo početak. Boromir je znao što će se dogoditi sljedeće – kroz vrata će početi ulaziti trolovi. Zapravo se gotovo začudio što nisu došli odmah. Bili su jako opasni i ubojiti neprijatelji, mogli su počiniti mnogo štete, i kao prethodnica bi mogli prorijediti Gondorce i raščistiti put za orke. I doista, vrlo brzo su se na vratima pojavili prvi oklopljeni divovi. Probijajući se kroz trupla orka što su ležala oko vrata i u samome prolazu ulazili su na trg. Njih je također dočekala vatra i zasule su ih strijele; ali protiv njih se bilo mnogo teže boriti i bilo je potrebno puno više truda da ih se savlada.
Kako bi koji trol došao, Boromir bi poveo vojnike u juriš. Trolovi su bili naoružani velikim buzdovanima i više je puta izbjegao smrtonosni udarac u posljednji čas. Prednost ljudi je bila barem u tome što su – budući da su bili manji – bili i okretniji. Boromir je jurio u napad i nastojao im zadati što više ozljeda po nogama koje su im bile neoklopljene; to ih nije moglo ubiti, ali svaki sljedeći ubod mača ih je usporavao i otupljivao oštricu njihove snage. Strijelci su istovremeno koristili svaku slabu točku u oklopima i uglavnom ciljali njihove vratove: između gornjega ruba oklopa i kacige bilo je nekoliko centimetara gdje su bili ranjivi. Mnogi ljudi su padali pod udarcima teških trolovskih maljeva. Ipak, nakon mnogo strijela i uboda mačevima i trolovi su padali mrtvi na tlo.
Noć je tekla, bitka se nastavljala. Postajao je umoran, a vidio je da niti ljudima više nije lako. Osim što je borba protiv trolova zahtijevala izuzetan napor, problem je bio i u tome što, kako su se borbe širile, već duže vrijeme je sve više ljudi bilo uključeno odjednom, a bilo je sve manje onih koji su se mogli odmarati da bi kasnije zamijenili one umorne.
A onda se začuo jedan glasan, rezak zvuk – nov i nepoznat. Podsjećao je na fijuk strijele, ali bio je mnogo jači. Usred bitke, dok je vitlao mačem, Boromir nije odmah shvatio odakle dolazi zvuk niti je imao prilike vidjeti što se dogodilo. No ubrzo zatim se čuo još jedan takav fijuk, a trol nedaleko njega se svalio na tlo. Iz grudi mu je virila velika, masivna strijela.
Tada je u trenu shvatio. Novi lûk je bio operativan!
Trolovi su počeli padati, nemoćni oduprijeti se prijetnji iz daljine. Strijele su dolijetale s ograde drugoga kruga, a trolovi na trgu predstavljali su lake ciljeve. Pod udarom novih ubojitih strijela ubrzo su se prestali boriti. Neki su očito samo htjeli sačuvati goli život i stali su trčali prema vratima kako bi pobjegli iz grada; drugi su krenuli tražiti zaklon iza većih kuća. Boromir je odmah reorganizirao svoje trupe i poveo ljude u napad na nekoliko preostalih trolova. Cilj im je bio istjerati ih na otvoreno, a sada kada je odnos snaga ipak bio povoljniji za Gondorce, uglavnom su i uspijevali u tome.
Veliki lukovi pokazali su se efikasni i ubojiti. Moglo se primijetiti da nisu sve strijele bile precizne. To nije bilo iznenađujuće jer se radilo o upotrebi sasvim novoga oružja, i ljudima će trebati neko vrijeme da se izvježbaju. Ali trolovi su sami po sebi bili velike mete što je gađanje ipak učinilo lakšim. Malo po malo, bili su istjerani iz grada. A kako je koji novi neprijatelj pokušao ući u grad – bilo orci, ljudi ili trolovi – dočekivali su ih ulje, vatra i strijele.
Na bedemima je i dalje bilo žestoko i krvavo; pritisak napadača je bio sve jači. Ipak, prije nego što će se vratiti na zidine Boromir je odlučio iskoristiti ovo zatišje unutar grada kako bi razgledao novo oružje. Popeo se u drugi krug i krenuo prema njegovoj kamenoj ogradi. Ulice i velike čistine ispred ograde bile su osvijetljene bakljama. Naokolo je bilo dosta strijelaca, a njegovu pažnju su odmah privukla dva velika lûka na postoljima.
Dva! Srce mu je zaigralo na prizor koji je ugledao. Dok je hodao prema jednome lûku u susret mu je krenuo Ciryon. Čovjek se široko smiješio, očito ponosan na svoje djelo. A Boromir je pomislio da ima i svako pravo biti.
"Čestitam, kapetane!" rekao je oduševljeno i stisnuo Ciryonu ruku. "Znači, napravljena su čak dva. Bravo, svaka čast. I učinilo mi se da vidim da strijele dolijeću prilično često i da ne dolaze samo s jednog mjesta, ali usred bitke nisam mogao biti siguran."
Ciryonov osmijeh postao je još širi.
"Tri lûka, generale! Trećega ne možete vidjeti odavde, ali još jedan je postavljen na strani grada sjeverno od stijene!" Ciryonove oči su sjale.
"Tri!" uskliknuo je Boromir. "To su fantastične vijesti! Nisam mogao ni poželjeti bolje. To je sjajan uspjeh, doista ste se iskazali."
"Žao mi je što nismo uspjeli završiti bar jednoga i ranije. No bilo je teško i više puta smo morali kretati iznova kada dijelovi nisu bili odgovarajući", počeo je objašnjavati Ciryon. "Ali angažirao sam dosta ljudi, a radili smo danonoćno. Istovremeno smo isprobavali više varijanti za svaku komponentu i na kraju smo ipak bili uspješni."
Razgovarajući, približili su se jednome lûku i Boromir ga je razgledao s velikim zanimanjem. Postolje u obliku tronošca bilo je visoko gotovo dva metra. Na njegovome vrhu bila je vilica s dva kraka i imala je utore u koje je bilo umetnuto dugačko valjkasto ležište za strijelu. Sam lûk, dug oko tri metra, bio je spojen s ležištem, a na njegovu stražnjem dijelu je bio mehanizam za zatezanje. Ležište strijele se moglo slobodno pomicati gore-dolje u utorima postolja, pa je bilo omogućeno gađanje i prema gore i prema dolje – što je omogućilo gađanje iz visine, odnosno iz drugoga kruga je bilo moguće gađati trolove u prvome krugu. Iza oba lûka su stajale ljestve što je ljudima olakšavalo rukovanje mehanizmom i gađanje.
"Prednost ovoga oružja je velika snaga izbačaja koju možemo postići", obrazložio je Ciryon. "Ta snaga, u kombinaciji s činjenicom da su prednje polovice strijela ojačane čelikom, znači da je ovim oružjem moguće probiti oklop trolova i oboriti ih. Naravno, ima i nedostataka: treba vremena za umetanje strijele i zatezanje lûka. Rukovanje običnim lukovima ide mnogo brže. Ali budući da smo uspjeli napraviti tri komada, ipak uspijevamo slati strijele prema trolovima u dovoljnome broju, bez prevelikog vremenskog razmaka između njih."
"To je izniman uspjeh, kapetane", rekao je Boromir glasom punim poštovanja i lagano se naklonio Ciryonu. "Pobrinut ću se da svi saznaju za ovo."
Vidjelo se da je Ciryon presretan zbog ovih riječi pohvale, ali na kraju se samo skromno osmjehnuo. "Za uspjeh je zaslužna cijela grupa."
"Slažem se", kimnuo je Boromir. "Osim tebe, i svi ostali će primiti javne pohvale." Potom se okrenuo prema Pelennorskim poljima i zagledao se u daljinu. Ondje u tami, u Osgiliathu, bili su i užasni neprijatelji zbog kojih je i započela izrada novog oružja. "Sada još samo da nam ptičice ponovno dolete... nadam se da ih nećemo čekati predugo." Ovo posljednje je izgovorio tiho – više kao razmišljanje na glas.
"Oh, doći će, budi siguran." Duboki glas koji je dopro iza njegovih leđa pripadao je Imrahilu. Boromir se okrenuo prema ujaku čiji je visoki lik izronio iz tame. Izraz lica bio mu je ponešto zagonetan, a na usnama mu je titrao smiješak. Boromir ga je pogledao s iščekivanjem, nagnuvši glavu u stranu.
"Hm, nešto u tvome držanju i izrazu lica mi govori da ću čuti još dobrih vijesti, ujače", rekao je.
"Oh, hoćeš", kimnuo je Imrahil sa zadovoljnim osmijehom. "Zacijelo se sjećaš plana da desetak ljudi angažiramo za slaganje novih katapulta. Pa, procijenio sam da neće biti posljedica za ishod borbi ako uzmem dvostruki broj. Oni su također radili gotovo bez prekida. A rezultat je..." Imrahil je u tom trenutku zastao i okrenuo se, te pokazao rukom prema stražnjoj strani velike čistine ispred bedema. U pozadini je bilo prilično mračno, ali tada je Boromir ispred prvih kuća uočio obrise dva katapulta. Bili su na postoljima s kotačima i ljudi su ih upravo stali gurati prema bedemu. Kada se maločas popeo u drugi krug, pažnju su mu odmah zaokupili novi lukovi i nije ni uočio katapulte.
"Ti vrijedni ljudi radili su i danju i noću, i gotovo uopće nisu spavali", izvijestio je Imrahil. "Istesali su sve potrebne dijelove, a sreća je što su sami metalni mehanizmi onih razbijenih katapulta bili očuvani. Naime, da je trebalo izraditi i njih, nikako ne bi uspjeli završiti posao na vrijeme. Ali ovako, na kraju su složili čak četiri katapulta, a posao je dogotovljen maloprije. Rasporedili smo ih ravnomjerno – još dva su na sjevernoj strani."
"Četiri katapulta..." ponovio je Boromir tiho, zadivljen. Potom se okrenuo ljudima koji su upravo smještali katapulte na pozicije uz ogradu – zaslužnima za ovaj uspjeh. "I za vaš rad će se pročuti, obećavam. Hvala vam", rekao je glasno, da ga svi čuju.
"Dio ljudi i sada radi na istome poslu", nastavio je Imrahil. "Naime, izrađuju se dijelovi za još dva katapulta kako bismo iskoristili i preostala dva mehanizma. A četiri gotova katapulta će sada početi gađati neprijatelje na poljima. Noć je, pa zapravo ne vidimo svoje glavne ciljeve – njihova kola i katapulte – a nema smisla raditi na slijepo i trošiti mnogo projektila uzalud. Ali ponešto ćemo ih ipak poslati. Pregazit ćemo na taj način nešto pješadije, a važno je da se vidi da naši katapulti opet rade. Računam s time da neće proći mnogo vremena prije no što vijesti o tome da su naši katapulti opet operativni stignu i do nazgula u Osgiliathu, te da će povesti svoje zvijeri u napad. A Ciryonovi lukovi će ih dočekati."
Ciryonovi lukovi, ponovio je Boromir u mislima, pa još jednom. Fraza je zvučala odlično. Zadovoljno se nasmiješio.
"Savršeno formulirano", kimnuo je Boromir. "I ne, ne mislim pri tome na tvoj plan, premda je i on sjajan", požurio je objasniti, "već na tvoje riječi. Ciryonov lûk. To će biti ime novoga oružja."
Boromir je vidio kako su se kapetanove oči raširile. Ciryon je otvorio usta, ali nekoliko trenutaka nije ništa uspio izreći. Djelovao je posve zbunjeno.
"Oh. Hvala, generale", uspio je reći najzad. "To je velika čast."
"Zaslužio si je", odvratio mu je Boromir, pa se okrenuo svima okupljenima. "Hvala svima vama za vaš veliki trud. Jednom..." Riječ mu je već gotovo izletjela, ali zaustavio se u posljednji čas. Nije želio upotrijebiti izraz ako. "Jednom kada obranimo naš grad, svi će saznati da je vaša zasluga u tome bila jako značajna. A sada idemo dalje u bitku – idemo iskoristiti sve to što ste napravili." Izvukao je mač iz korica i podignuo ga. "Idemo uništiti još ponešto neprijatelja!"
U odgovor su se podigle mnoge ruke i mačevi, i čulo se mnogo povika. "Idemo!"
Boromir se potom pozdravio s ujakom, salutirao okupljenim vojnicima i krenuo natrag prema bedemu prvoga kruga. Trebalo je nastaviti bitku.
Noć je bila teška – borbe na bedemima su se nastavljale u punoj žestini. Međutim, uključivanje četiri katapulta u bitku značilo je koliku-toliku pomoć za branitelje. U tami noći se nije vidjelo gdje se nalaze orkovski katapulti pa su se napadi iz grada, kao što je Imrahil i najavio, uglavnom orijentirali na pješadiju na Pelennorskim poljima. Na taj su način barem malo zaustavili priljev novih neprijateljskih boraca, što je značilo da se borci na bedemima ne moraju boriti protiv sve većeg broja orka i Haradrima.
Na nekoliko žarišta kritičnih još od ranije neprijatelji su ipak zauzeli dijelove zidina i potisnuli gondorske vojnike, te su se borbe preselile i u prvi krug grada, podno zidina. Povremeno su orci iznova pokušavali ulaziti kroz srušena gradska vrata. Ulje i zapaljene strijele s jedne strane te plotuni strijela s druge strane su ih zadržavali da ne uspiju izvesti prodor u značajnome broju. A kada su se pokušavali vratiti trolovi, bivali su dočekani novim oružjem.
Boromir je posve izgubio pojam o vremenu. Veći dio vremena je proveo na samim bedemima, na onim najugroženijim lokacijama. Noć je bila ispunjena zveketom oštrica, fijucima strijela, smrću. Strijele su letjele na sve strane. Projektili iz katapulta su povremeno letjeli prema neprijateljima na Pelennorskim poljima. Mnogo novih ranjenika je bilo otpremljeno u Kuće izlječenja. Dolazak zore gotovo ga je iznenadio – nije razmišljao ni o čemu osim o borbi. No nebo je iz crnoga postalo sivo, najavljujući novi dan.
Preživjeli smo još jednu noć, pomislio je u kratkome trenutku stanke. Sada moramo preživjeti sljedeći dan.
-x-x-x-
Meriel se u mutnome svjetlu zore vraćala s dvosatnog odmora koji je dobila njezina jedinica. Prije toga je bila na položaju cijelu večer i najveći dio noći. I nakon pauze je bila umorna; dva sata jednostavno joj nisu bila dovoljna da bi se odmorila nakon svih onih dugih sati napora. No nije mogla dobiti više; ljudi je sada bilo manje i pauze su bile kraće. Morali su se brže izmjenjivati na položaju.
Ipak, bilo joj je lakše barem utoliko što je njezina skupina tu zadnju smjenu odrađivala iz drugoga kruga: dobili su zadatak gađati orke i ljude koji su preko bedema i kroz srušena vrata ulazili u grad. Nije više bila usred najžešće bitke na zidinama prvoga kruga kao ranije i nije bila usred pakla krvi i smrti. I bila je itekako zahvalna zbog toga.
Prolazeći ulicom koja je vodila od njezina doma, na dijelu puta u blizini bolnice u prolazu između dviju kuća je uočila sitnu priliku. Polutan! Bio je nepomičan, i da nije slučajno pogledala u tome pravcu ne bi ga niti primijetila u sjenama mračnoga jutra. Sjedio je leđima oslonjen na jednu kuću, a glavu je zaronio u ruke.
Stala je u pola koraka, oklijevajući. Bi li ga oslovila? Što ako je htio biti sam? No dvojbu joj je razriješio on sam – očito je čuo kako netko prolazi pa je podignuo glavu. Lice koje je okrenuo prema njoj bilo je prilično tužno.
"Pippine?" obratila mu se, sretna što se u posljednji čas sjetila imena.
"Oh. To si ti. Uhm... Meriel, točno?" odvratio je ponešto nesigurno.
"Da, Meriel." Kimnula je i koraknula prema prolazu. "Ovaj... da ti se pridružim? Doduše, moram se brzo javiti na dužnost, ali mogla bih sjesti uz tebe nakratko ako želiš..."
"Da, svakako!" uskliknuo je, a snuždeno lice se razvedrilo na njezin prijedlog.
Sjela mu je sučelice, naslonivši se leđima na kuću nasuprot njega. Prolaz je bio širok kojih dva metra, a na strani suprotnoj od ulice Meriel je nazirala stražnje vrtove tih kuća. U prolazu je bilo još mračnije nego vani. Sve boje su izgledale sivkasto – polutanovo lice je također djelovalo pepeljasto.
"Ti, ovaj..." zastala je, prisjećajući se razgovora onoga dana kada su se upoznali. "Rekao si da pomažeš Ellin u bolnici, zar ne?
"Da. Ali sada... morao sam malo izaći. Trebalo mi je zraka." Opet je izgledao žalosno i spustio je pogled. "Više ranjenika je umrlo noćas. Nisu im mogli pomoći. I... gdje god sam pogledao, bila je smrt. Pomislio sam da ću se ugušiti ako ostanem unutra. Ellin je rekla da predahnem i ostanem koliko mi treba."
"Aha", izustila je polako, uzdahnuvši. Nije znala što bi rekla; i sama se osjećala tužno i svih ovih dana joj je trebala utjeha. "Ovaj... nadam se da će liječnici drugima ipak uspjeti pomoći... i da ćeš biti bolje", bilo je sve što je uspjela ponuditi.
"A lijepo nam je rekao gospodar Elrond još tamo u Rivendellu, prije nego što smo krenuli na ovu misiju, da se vratimo kući u sigurnost." Sada je gledao negdje u daljinu i činilo se da ne očekuje odgovor na to, već da je samo razmišljao na glas.
"Da, čula sam od Ellin o vašoj družini i putovanju", odvratila je Meriel. Elrond je bio Ellinin ujak, prisjetila se. "Zvučalo mi je da ste imali stvarno lijepe trenutke u Lothlorienu, ali i da je onih opasnih trenutaka bilo mnogo više", komentirala je.
"Pa da, bilo je nekih opasnih dijelova puta. Ali najgore je bilo kada smo Merry i ja bili nekoliko dana u zarobljeništvu u rukama uruk-haija", odvratio je polutan. "Činilo nam se da nema mnogo nade da ćemo preživjeti."
U zarobljeništvu uruk-haija?! Zvučalo je zastrašujuće i Meriel se naježila. Njegove su se oči ispunile sjećanjem na proživljeno – kao da su bile zastrte tamnim sjenama – i odudarale su od toga mladolikog lica. Odjednom je izgledao mnogo starije. Kada su razgovarali prvi put, u onoj vedrijoj atmosferi u kojoj je prevladavala njegova vesela rječitost, bilo je gotovo kao da razgovara s djetetom, a njegov je stas svakako pridonosio tome dojmu. Sada je, međutim, djelovao potpuno drugačije.
"Oh, doista se ne bih mijenjala s tobom", rekla je Meriel posve iskreno. "Ovaj rat je težak i vidjela sam gadne prizore, ali biti u danima zarobljeništvu neprijatelja i ne znati hoćeš li preživjeti... mislim da je to mnogo teže od ove moje situacije."
"Imali smo mnogo sreće. Rohanci su napali uruke i sve ih pobili, a mi smo usred te gužve uspjeli pobjeći u obližnju šumu. Nakon još nekih doživljaja, tamo smo uskoro naletjeli na prijatelje koji su išli u potjeru za urucima kako bi nas oslobodili, i sve je opet bilo dobro", rekao je Pippin. Osmijeh koji mu se tada pojavio na licu ju je bar malo podsjetio na polutana iz onoga prvog razgovora.
Nije bilo teško zaključiti da je priča duga i prepuna kako zanimljivih, tako i zastrašujućih detalja; ovaj šturi opis probudio je kod Meriel popriličnu znatiželju. Ipak, oklijevala je postaviti pitanja – dijelom stoga što je znala da ne može izbivati još dugo, a dijelom i zato jer nije htjela navaljivati.
"Možda jednom bude prilike da mi ispričaš više", bilo je sve što je na kraju rekla, lagano se nasmiješivši.
"Naravno!" uskliknuo je. "Samo da se nekako izvučemo iz ovoga sada. Vidi kamo me put nakon zarobljeništva odveo: u grad pod opsadom. Spas od uruka je bio spas iz jedne kaše, ali samo da bih upao u još vreliju, kako kaže jedna naša stara hobitska uzrečica." Potom ju je vragolasto pogledao i promijenio temu. "Prateći Ellin po bolnici, sinoć sam imao prilike upoznati tvoju simpatiju. Drag momak. I evo, sada ti mogu prenijeti nove dobre vijesti – još mu se poboljšalo. Nadam se da ćete uskoro misliti samo na poljupce." Veselo se nasmijao.
On definitivno nije imao problema sa stidljivošću, zaključila je. Da, bio je to opet onaj znatiželjni, pričljivi hobit. Nešto te vedrine je upravo prešlo i na nju i široko se osmjehnula – bilo mu je nemoguće odoljeti.
"I ja se nadam." Potom ga je pogledala malo ozbiljnije. "Eto, izašao si iz Kuća izlječenja jer ti je trebala utjeha od teških trenutaka. A na kraju si ti razvedrio mene. Hvala ti."
"Nema na čemu, draga gospo." Tada se uspravio i naklonio joj se, još uvijek se smiješeći. "Peregrin Took, gondorski vitez, uvijek na usluzi. I znaš, ne kažem to samo tako. Prvoga dana sam položio zakletvu pred gospodarom Faramirom i sada sam i ja gondorski vojnik." Zastao je, promotrivši je. "Nisam bio u borbi poput tebe, ali tko zna – možda dođe trenutak da i ja doprinesem."
I Meriel je tada ustala. "Sigurna sam da mnogo doprinosiš u bolnici. I to je jako važan posao."
"Pa, trudim se." Napravio je dva koraka i našao se na ulici kojom je ona maločas dolazila, te pogledao u pravcu Kuća izlječenja. "A kad smo već kod toga..." Na licu mu se opet pojavila sjena tuge, ali nije više izgledao onako utučeno kao na početku. "Moram se vratiti. Moram pomoći. Ako su se svi oni hrabri ljudi mogli suočiti s neprijateljima u borbi, onda i ja moram naći snage za ovo što ja radim."
Oči su joj se raširile. Nije znao – nije mogao znati – da je izgovorio slične riječi koje su i njoj prošle glavom prilikom krize koju je doživjela prije dva dana. Polako mu je kimnula dok se u njoj rađao osjećaj povezanosti s njim.
"Naći ćeš. Sigurna sam da si i ti hrabar." Pružila mu je ruku koju je odmah prihvatio. "Nadam se da se uskoro opet vidimo."
"I ja. Čuvaj se i sretno."
S tim riječima su se rastali i pošli svatko za svojom dužnošću.
-x-x-x-
Bio je na zidinama kada mu je nekoliko povika otkrilo da se događa nešto novo. Boromir je bacio hitri pogled prema nebu i ugledao devet velikih letećih silueta. Bile su već prilično blizu; obuzet žarom bitke, nije ih ni primijetio sve do sada. Ali ovoga puta gotovo im se obradovao. Dođite, samo dođite. Ne bi se iznenadio da su u međuvremenu za zvijeri izrađeni još deblji kožni oklopi. Međutim, nakon sinoćnjeg pogleda na probijene čelične oklope koje su nosili trolovi, nije sumnjao u uspjeh Ciryonovih lukova.
Povukao se samo nekoliko koraka unatrag, u relativnu sigurnost, i pratio približavanje letećih zvijeri. Naravno, ciljevi su im bili gradski katapulti koji su tijekom jutra uništili preostale orkovske katapulte i dosta opsadnih kula. Jako je poželio u tom trenutku biti pokraj Ciryonovih lukova kako bi izbliza vidio rad oružja; no morao se zadovoljiti samo praćenjem rezultata iz daljine. Velike nemani su prišle još malo bliže... i stale ponirati prema katapultima.
Kao i svaki put do sada, prema zvijerima – točnije, prema njihovim krilima, jedinome nezaštićenom dijelu njihovih tijela – poletjelo je mnoštvo strijela. Ali ovoga puta u zrak su, jedna za drugom, poletjele i tri velike, duge, masivne strijele.
Fijuci su bili glasni i žestoki, kao više običnih u istome času. Tri leteće nemani najbliže tlu – vodeće u napadu – primijetile su prijetnju i stale mijenjati smjer leta. Ali nisu bile dovoljno brze.
U razmaku od nekoliko sekundi, velike strijele su se jedna za drugom zarile u napadače. Velika masivna tijela su se zatresla u letu, a strahoviti krici su proparali su zrak. Zbog njihova pokušaja izmicanja, niti jedan pogodak nije bio precizan ni smrtonosan – i bolje da nije, proletjelo je Boromiru glavom, jer rušenje tako velike zvijeri usred grada doista ne bi bilo dobra stvar. Najblaže rečeno. Njihov bi pad prouzročio mnogo štete i bio smrtonosan za ljude ispod. Ranjene nemani su nastavile letjeti, no vidjelo se da s mukom mašu krilima i sa svakim idućim metrom su gubile visinu. Napravile su zaokret u zraku očito želeći izbjeći nove smrtonosne pogotke, i poletjele natrag u pravcu iz kojeg su došle. Dok su prolijetale nisko nad bedemom nagonski je sagnuo glavu, i nije bio jedini. A velike zvijeri, vrišteći od bolova, uspjele su preletjeti još samo kratku razdaljinu i onda su se uz muklu tutnjavu strovalile na tlo. Jedna je ostala nepomična. Jedna je nekontrolirano podrhtavala cijelom dužinom, a iz grla su joj se izvijali jezoviti krici. Jedna je i dalje pokušavala mahati krilima. Ali svaki idući pokret joj je bio sve slabiji. I nijedna više nije uzletjela.
Gledajući to veliko postignuće njihova novoga oružja, trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati da oduševljeno kliče zajedno s ostalim vojnicima na bedemu, mača podignutog visoko u zrak. Tri velike zvijeri bile su mrtve – ili pak smrtno ranjene! Ljudi su se potom s obnovljenim žarom bacili na orke, još uvijek potresene prizorom.
Napad nazgula ipak još nije bio gotov i Boromir se sa strepnjom brzo osvrnuo natrag prema drugome krugu. Upravo u trenutku kada se okrenuo, vidio je kako jedna leteća neman uspijeva kandžama zakačiti jedan od katapulta. Grede i drugi dijelovi rasuli su se unaokolo. Ali barem ljudi nisu stradali jer ih neman nije ni pokušala dohvatiti, već se odmah vinula u vis bježeći od novih strijela.
Iz velikih lukova nije poletjelo još strijela; kao što je Ciryon upozorio, umetanje i zatezanje išli su sporo. Ali preostale ptičurine su se odmah okrenule natrag prema Osgiliathu. Gledajući ih kako odlaze, Boromir je s olakšanjem pomislio da je sjajna stvar što neprijatelji nisu mogli znati taj nedostatak Ciryonova lûka. Nazguli sasvim sigurno nisu željeli izgubiti sve svoje zvijeri – možda su računali na njih za neke druge napade u budućnosti – i nisu željeli riskirati još fatalnih pogodaka. Osim toga, poprilično su ih izrešetale obične strijele, naročito onu zvijer koja se spustila najniže.
Uspjeli smo, pomislio je. Do sada su znali da nemani nisu neranjive, ali uspijevali su ih zaustavljati samo privremeno; uvijek su se vraćale, i naposljetku su im bile uništile katapulte. Ali sada, nakon što su tri ubili, Boromir je zaključio da je mnogo manja vjerojatnost da će se brzo vratiti natrag.
Naravno, uvijek je postojala mogućnost da će se nazguli i ptičurine vratiti ojačani nekom novom strašnom magijom; bilo je dovoljno prisjetiti se začaranog ovna da bi znao da je to sasvim realna mogućnost. Ali ovaj uspjeh je braniteljima kupio još nešto vremena – vremena u kojem će njihovi katapulti uništavati ciljeve na Pelennorskom polju. I u kojem će biti moguće izraditi još poneki novi Ciryonov lûk ili popraviti oštećeni katapult.
Pogledavši oko sebe, procijenio da njegovi ljudi drže stvari pod kontrolom na tome dijelu zidina. Bili su osokoljeni velikim uspjehom i potisnuli su većinu orka do same ograde. Boromir je stoga odlučio poći na južni dio bedema; već duže vremena nije primio vijesti od Faramira i njegova je zabrinutost jačala. Želio se uvjeriti da mu je brat dobro.
Dok je napredovao duž južnoga bedema, pogledavao je unatrag prema drugome krugu i zadovoljno je ustanovio kako tri gradska katapulta izbacuju projektile; samo je jedan stradao u maloprijašnjem napadu nazgula. Usput je uskakao u okršaje gdje god je bilo potrebno – a ponajviše zato da ga ljudi vide i da znaju da je uz njih.
Faramira je ugledao relativno brzo nakon što je prošao središnju točku zidina, odnosno poziciju iznad gradskih vrata. Faramir je bio na čelu skupine vojnika koja se borila protiv jedne veće grupe Haradrima. Opsadna kula što je stajala uz taj dio zidina bila je maločas uništena, ali ne prije nego što je veći broj neprijatelja uspio prijeći na bedem.
Priskočio je u borbu i uskoro se našao uz bok bratu. Potrajalo je neko vrijeme, ali većina ljudi je na kraju ipak bila posječena, a dio njih bio je potisnut i survali su se preko ograde. Boromir se tada okrenuo prema Faramiru. Izgledao je poput svih ostalih: od glave do pete poprskan i zamrljan krvlju, kosa zalijepljena za čelo. Naravno, i on sam je izgledao isto. Na jedan kratki trenutak Faramir je sklopio oči i uzdahnuo, i tada mu je licem prešla sjena umora. Ali odmah je otvorio oči i pogledao ga.
"Brate. Sve pod kontrolom na tvojoj strani zidina?" Faramir se oglasio prvi.
"Jest." Boromir je kimnuo. "Duže vrijeme nisi poslao glasnika. Doduše, nisam niti ja. Stoga sam sada odlučio doći i vidjeti kako je tu."
Izmijenili su dug pogled i svaki od njih je pročitao sve ono bitno u očima onoga drugoga. Strah. Brigu. Čvrsto povezani od djetinjstva, razumjeli su se i bez riječi. Naposljetku su samo kimnuli jedan drugome.
"Nastavljamo dalje. Sada je barem malo lakše nego noćas i jučer, zahvaljujući njima", rekao je Faramir, pokazavši usput glavom prema drugome krugu gdje su bila smještena njihova važna oružja.
"Upravo tako. Ja ću..."
Nije završio rečenicu. Pažnju mu je zaokupio jedan zvuk koji se ispreplitao s ostalim zvucima bitke. Dolazio je izdaleka i polako se pojačavao. Boromir je osjetio kako mu je srce ubrzalo. Oči su mu se raširile, a na licu mu je zatitrao osmijeh. Jer onaj tko je i samo jednom čuo taj moćni zvuk, nije ga zaboravljao.
Uspeo se na kamenu gromadu u blizini kako bi imao bolji pogled i zagledao se u daljinu, prema sjevernoj strani Pelennorskog polja. Jedan dio polja, onaj uz grad, zauzimala je crna plima neprijatelja. Iza njih, velik dio polja prema Rammas Echoru bio je prazan. A na sjevernoj strani, iz pravca gdje je Anorienska cesta ulazila u Pelennorska polja, tisuće konjanika kretale su se prema naprijed. Bili su prilično udaljeni i na toj udaljenosti nisu bili ništa više od točkica. Ali njihovi rogovi bili su glasni, i najavljivali su da je nova vojska tu.
Rohanci su napokon stigli.
Oglašavalo se sve više rogova, i njihovi sve snažniji zvuci su se pronijeli poljem poput grmljavine. Svi branitelji su ga čuli i odgovorili glasnim uzvicima i podizanjem mačeva uvis. Nada se opet probudila.
Dugi redovi konjanika bili su spremni, nestrpljivi krenuti. I tada, na znak koji Boromir nije mogao ni čuti ni vidjeti s te daljine, pojurili su naprijed u juriš. Na orke se obrušio ubojiti vihor, spreman zbrisati sve pred sobom.