"Dobro jutro!" Ellin je pozdravila pacijente ušavši u odaju u kojoj je ležao Eradan. Bila je umorna jer je nakon cijeloga jučerašnjeg dana proteklog u poslu radila i noćnu smjenu. Već je dugo bila na nogama, ali željela je prije odlaska na počinak obići i njega još jednom.
"Dobro jutro!" Pet glasova joj je uzvratilo pozdrav – četvorica koji su ležali u krevetima i bolničar koji ih je nadgledao.
"A znajte da je ovo jutro doista dobro", rekla je uz osmijeh, prilazeći Eradanu. Namjeravala je preglede početi od njega. "Maloprije sam saznala novost – stigli su Rohanci!"
"To je sjajno!" Reakcije su im bile jednake, svi su bili oduševljeni.
Ellin je tada odgurnula Eradanov prekrivač i zagledala se u ranu. Nije još zacijeljela, ali izgledala je sve bolje i očekivala je da će za desetak dana u potpunosti zarasti.
"Ovo izgleda dobro", komentirao je mladić, i sam promatrajući svoju ranu. "Mogao bih uskoro početi izlaziti, slažeš li se?"
Uputila mu je "ne pričaj gluposti" pogled.
"Izgleda dobro u odnosu na prvi dan kada si stigao ovamo. Ali još nije gotovo", odgovorila je strogo, naglašavajući svaku riječ u posljednjoj rečenici. "Sve dok nije zaraslo do kraja, postoji opasnost da se infekcija vrati. A zatim, jednom kad zaraste, još barem tri tjedna izričito su ti zabranjene bilo kakve fizičke aktivnosti. Trbušna stijenka u tome području ti je sada jako oslabljena, i čak i najmanji napor bi mogao dovesti do pucanja. I novih problema. Znači, nema izlazaka, nema šetnji, nema povratka u vojsku."
"A čuješ mali, moraš se još malo strpjet' prije nego smiješ unaokolo šetat' s curom", dobacio mu je veselo stariji čovjek sa susjednog ležaja, zadirkujući ga. Njegove riječi izazvale su salvu smijeha kod ostale dvojice, a Eradan je samo porumenio.
"Kad smo već kod toga, svi se morate strpjeti. Nemojte misliti da je vama išta dozvoljeno", odvratila mu je Ellin i uputila svima još jedan strogi pogled. Ipak, i ona je jedva susprezala smiješak. Uostalom, njihova sposobnost da se šale bila je odraz njihova sve boljega fizičkog stanja; izlječitelj u njoj je bio zadovoljan.
Pregledala ih je sve redom, no u ovoj odaji za nju zapravo više nije bilo pravoga posla; previjanje koje je trebalo odraditi bilo je rutinsko i mogao ga je obaviti i bolničar. Zaključila je da čovjeka s ozljedom glave i onoga s povrijeđenom nogom može poslati na kućni oporavak za dan ili najviše dva; obojica će se za svakodnevne poslove moći snaći i sami. A dva nova slobodna ležaja će im itekako dobro doći – i bit će slobodna tek koji trenutak. Dala je kratke upute bolničaru te se još jednom obratila svima prije no što će izaći.
"Čula sam još jednu dobru vijest", započela je. "Svi znate da su sinoć srušena gradska vrata. Međutim, obrana je bila uspješna i neprijatelji nisu uspjeli ući u grad, a tijekom noći su proradili i obnovljeni katapulti."
Naravno, ljudi su bili oduševljeni. Obećala je da će im prenijeti još novosti čim bude znala više, a potom je izašla iz odaje. Međutim, kada je stigla u svoju malu sobicu, nije odmah legla. Činilo joj se da joj je ponestalo svježeg zraka i da ne može više niti trenutka podnijeti zatvoreni prostor. Uzela je plašt i izašla.
Našavši se vani, najprije je sklopila oči i nekoliko puta duboko udahnula. Potom je promotrila grad i nebo. Kao i prethodnih osam dana, nebom su se kotrljali mračni oblaci iz Mordora, jutro je bilo tamnosivo, a okolina bezbojna. No dok je kružila pogledom po nebu, učinilo joj se da je na jugu ipak malčice svjetlije. Ili mi se samo pričinjava? Je li to samo plod moje želje da ova pomrčina prestane? Zagledala se pažljivije, i zaključila da se ne vara. Oblaci na jugu bili su malo svjetliji i kao da su se prorjeđivali.
Zaputila se prema bedemima drugoga kruga, nadajući se da će saznati još novosti. Usprkos umoru i tmurnome okruženju, hodanje na svježem zraku joj je itekako prijalo. Približavajući se, primijetila je mnoštvo strijelaca raspoređenih uz ogradu. Vidjela je i dva katapulta pokraj kojih je bilo spremno podosta kamenih gromada; ljudi uz njega su se upravo spremali poslati jedan projektil. A tada joj je pažnju privuklo nešto što nije vidjela nikada do tada. Prišla je bliže i s velikim zanimanjem se zagledala u veliki lûk na postolju.
"Dobro jutro! Sviđa ti se naša nova naprava?" začula je poznati glas iza leđa.
"Dobro jutro, Ciryone", uzvratila je pozdrav kada se osvrnula. Pogledavši ga, vidjela je kako se ponosno smiješi. "Moram priznati da sam jako zadivljena, a i znatiželjna. Ovo je tvoje djelo?"
"Na neki način jest", odvratio je, "ali daleko od toga da je samo moje. Ideju je iznio kapetan Faramir, a u poslu su mi pomogli mnogi ljudi."
Potom joj je ispričao o izradi lûka, a ona ga je za to vrijeme pažljivo razgledavala. Dok je govorio o tome kako su uspjeli otjerati trolove nakon proboja vrata, pratila je kako ljudi zatežu mehanizam i ciljaju; oklopljeni divovi su i dalje povremeno pokušavali ući u grad. Sada su nosili i velike improvizirane štitove, ali branitelji su pokušavali doskočiti tome potezu istovremenim otpuštanjem strijela s više strana. Ellin je pozorno pratila napad. Lûk je bio zategnut, i tada se začuo uzvik čovjeka koji je stajao uz drugi takav lûk, udaljen pedesetak metara. Vojnik uz lûk gdje je stajala je odgovorio, i trenutak kasnije su poletjele dvije velike strijele. Jedna je skliznula uz štit, ali trol nije uspio pokriti oba pravca; druga je probila oklop i pogodila ga u rame.
Tiho je zazviždala, impresionirana snagom oružja. Trol nije bio mrtav, ali bio je teže ozlijeđen i onemogućen za borbu. Još jedan pogodak i bit će potpuno izvan stroja – ako ga ne dokrajče prije toga vojnici iz prvoga kruga. A istovremeno je primijetila kako velike strijele polijeću i s druge strane grada.
"Napravio si više takvih lukova?" upitala je Ellin Ciryona.
"Sinoć smo započeli s tri, a do jutros je dovršen još jedan. Sada ih koristimo četiri – po dva na svakom dijelu grada."
"Znači tako ste sinoć zaustavili prodor u grad", polako je kimnula, shvaćajući. "Radeći unutra, uglavnom uspijevam saznati samo šture kratke vijesti. Čula sam da su neprijatelji bili spriječeni pri pokušaju ulaska, ali nisam znala kako ste to učinili."
"Da, zaustavili smo trolove, ali to nije sve", odvratio joj je Ciryon. Njegov smiješak odavao je veliko zadovoljstvo i pogledala ga je s iščekivanjem, podignuvši obrve. Tada joj je rekao o ranijem napadu nazgula i kako su tri velike zvijeri ubijene. Oči su joj se raširile.
"Oh, to je izvanredna vijest!" uskliknula je. "Mnogo znači činjenica da možemo savladati tako strašne neprijatelje." Kimnuvši potom Ciryonu u znak pozdrava, prišla je malo bliže bedemu i, stojeći iza reda streličara, pokušala između njih vidjeti što se zbiva.
Bedemi prvoga kruga bili su poprište žestokih bitaka. Orci i Haradrimi su navaljivali, a branitelji su ih nastojali zaustaviti. Pretpostavila je da je i Boromir negdje usred nekog žarišta – baš kao i Faramir – i strah joj je stisnuo srce. Nastojala ih je ugledati, ali njezin vilenjački vid joj u toj gužvi nije bio ni od kakve koristi. Sve prilike izgledale su joj jednako – zamrljanih uniformi, oklopa i kaciga – svi u pokretu, zamahujući svojim mačevima.
Neprijatelji su neprestano pokušavali ući kroz srušena gradska vrata, ali branitelji su uglavnom uspijevali držati te napade pod kontrolom. Strijele – obične i zapaljene – te one iz novih velikih lukova, držale su ih na odstojanju. Dok je promatrala, jedna skupina orka upravo je uspjela proći vrata, no na njih se odmah obrušila najbliža četa gondorskih pješaka.
Zatim se zagledala u daljinu, prema sjeveru. Vidik joj je bio djelomično zaklonjen ljudima pred njom, ali vidjela je da se rohanska konjica poput širokoga klina zabila u vojsku orka. Rohanci su potiskivali orke prema središnjem dijelu Pelennorskih polja.
Je li i Aragorn tamo?, pitala se. Ima li zastavu nade uz sebe? Ako jest i ako ima, zašto je ne razvije? Je li...? Što ako...? Kao i u prošlim danima, imala je samo brojna pitanja, ali niti jedan odgovor. I zbog toga, pritiskali su je briga i strah.
"Dobro jutro."
Uz bok joj se našao Imrahil i trgnuo je iz razmišljanja. Promotrila ga je. Nosio je verižnjaču i mač o pojasu i držao je lûk u ruci. Njegova čista odora odavala je da nije bio u bici, ali i on je djelovao ponešto umorno; Ellin je zaključila da je probdio noć zajedno s ostalim strijelcima.
I opet je osjetila ono nešto neobično, neobjašnjivo u njemu.
"Dobro jutro. Trebalo mi je malo svježega zraka", odvratila je. Ovaj kratki boravak na otvorenom zapravo joj je prilično godio. Osjećala je na licu lagani vjetar, no nije bilo hladno – povjetarac je bio ugodno topao.
"Izabrala si dobar trenutak. Jutros je počeo puhati vjetar s juga", rekao je Imrahil.
"Da, osjećam ga", kimnula je. Opet je proučila nebo na jugu. Bilo je drukčije, bila je sigurna. "Nebo je tamo malo svijetlije", nastavila je zamišljeno.
I on je gledao u tom pravcu, i nije joj odgovorio odmah. Kada je napokon progovorio, glas mu je bio tih i gotovo proročanski.
"Neka važna promjena je na pomolu."
Bilo je sasvim jasno da ne govori o promjeni vremena i vjetru. Naizgled nije bilo ničega opipljivog na temelju čega bi se moglo izjaviti tako nešto; a ipak, princ od Dol Amrotha je izgledao siguran u svoje riječi. Ellin je nakrivila glavu i proučavala ga nekoliko trenutaka. Znala je da je pred njom čovjek – Boromirov i Faramirov ujak – međutim, njezini vilenjački instinkti i osjetila govorili su joj da u njemu ima i nečega drugoga.
"Smijem li ti postaviti osobno pitanje?" odvažila se upitati, a srce joj je ubrzalo. Nije ga poznavala i nadala se da joj neće zamjeriti. Ali osjećala je silnu potrebu saznati. Na čas je razmišljala kako bi formulirala pitanje. Ako će njegov odgovor biti negativan – a logika je ukazivala da ne može biti nikako drukčije – ispast će smiješna. No nije stigla progovoriti.
"Želiš pitati imam li među precima nekog vilenjaka?" odvratio je protupitanjem.
Ostavio ju je bez riječi; samo se zagledala u njega očiju raširenih od iznenađenja. Nekoliko je trenutaka promatrala njegovo plemenito, pravilno lice. Sive oči odavale su iskustvo i mudrost, a usne su mu trenutno bile izvijene u lagani osmijeh. Uzvraćao joj je pogled, i zrak oko njih kao da je zatitrao. Među njima je tada prostrujalo neko razumijevanje.
"Dakle, čini se da sam dobila odgovor", polako je rekla Ellin.
"Znao sam da ćeš osjetiti. A ja sam pak osjetio što ti je trenutno na umu."
Kimnula je. Posljednja rečenica je potvrđivala ono što je upravo otkrila.
"Znači, nisam se prevarila", rekla je zamišljeno. "Jedino me čudi što je to zapravo posve nepoznato. Kada bolje razmislim, ako bi upitao čak i najstarije i najmudrije vilenjake, vjerujem da bi naveli jedino Luthien i Berena te Idril i Tuora kao primjere brakova između ljudi i vilenjaka. Kako li je nešto toliko važno i rijetko ostalo nezabilježeno?"
"Zacijelo tako što moj daleki predak i njegova supruga vilenjakinja nisu važni za povijest cijeloga Međuzemlja kao što su bila ova dva braka koja si spomenula. Moji preci su samo začetnici loze prinčeva od Dol Amrotha. Stoga se priča o povijesti moje obitelji očuvala jedino u mome kraju", odvratio je Imrahil svojim dubokim glasom. "A čak i u našoj pokrajini, pa čak i u samoj obitelji – oduvijek je bilo onih koji su mislili da je u pitanju samo izmišljena priča. Uostalom, moramo se vratiti oko tisuću godina u prošlost, a dobro ti je poznato kako se legende mijenjaju kroz vrijeme. Sasvim sigurno je svaki sljedeći pripovjedač dodao poneku svoju sitnu promjenu u priču. No temelj predaje kaže da je jedan od mojih predaka – Imrazor sin Adrahilov, podrijetlom s Numenora – oženio vilenjakinju. Njihov sin bio je Galador, prvi koji je ponio titulu Princa od Dol Amrotha."
"Ne, nije to samo legenda, nije samo obična predaja", rekla je Ellin, posve uvjerena u to i prije nego što je čula nešto više. Gledajući Imrahila i osjećajući prirodu njegova duha, negdje duboko u sebi je znala da se to doista i dogodilo. "Tko je ona bila?" upitala je tiho.
"Zvala se Mithrelas i bila je jedna od Šumskih vilenjaka. Bila je Nimrodelina družbenica. Za vrijeme njihova putovanja odvojila se od gospodarice i zalutala je u šumi. Tjednima je lutala sama. Jedina bića oko nje bila su stabla, a ti i ja znamo da ima onih koji nisu prijateljski naklonjena ni prema kome – pa čak ni prema vilenjacima. Siguran sam da je to putovanje moralo biti zastrašujuće za nju. Imrazor ju je pronašao sasvim samu, izgubljenu i unezvijerenu. Čak i tako, bio je na prvi pogled očaran njome, možda jednako kao što je i Thingol ostao bez riječi pri pogledu na Melian. Poveo ju je u svoj dom. Isprva nije ništa govorila, kao da je izgubila tu sposobnost od šoka i samoće. Dugo je trajalo dok je došla k sebi; tek nakon više dana je uspio od nje saznati priču o njezinome zlosretnom putovanju."
Ellin je slušala zatvorenih očiju. Imrahilove riječi dopirale su do nje kao iz velike daljine. Minas Tirith je nestao; bila je daleko u šumama Dol Amrotha, udisala miris drveća i osjećala dodir lišća pod stopalima. A negdje iz dubine drevne šume do nje je dopirala tiha i tužna vilenjačka pjesma. Gdje si...?
"Mithrelas je provela nekoliko godina uz Imrazora, a osim prvorođenoga sina imali su i kći, Gilmith", nastavila se Imrahilova priča. "Svake večeri im je pripovijedala o šumama svoga zavičaja, a ponekad i o putovanju morem na koje je željela poći. Teško je biti siguran što se doista dogodilo, ali vjerujem da je Mihtrelas voljela Imrazora na neki način. Ipak, njezina privrženost Nimrodel je bila snažna, a sigurno ju je mučila i duboka čežnja za odlaskom na Zapad. Jedne je noći izašla u šumu i nije je više nikada nitko vidio. Je li pronašla gospodaricu, je li uvenula u šumi, ili je pak usprkos svim preprekama nekako uspjela otploviti..." Stanka i težak uzdah. "Pretpostavljam da nikada nećemo saznati. Osobno, bojim se da je uvenula i nestala."
Ellin je stajala sklopljenih očiju još neko vrijeme nakon što je Imrahil utihnuo, a on nije prekidao njezinu šutnju. Kao i mnoge druge pripovijesti iz povijesti Međuzemlja, i ova je bila puna tuge. Priča o vilenjakinji čiji su osjećaji bili rastrgani između različitih osoba koje je voljela duboko ju je pogodila.
"Je li i to jedno od prokletstava Arde Oskvrnute?" upitala je najzad tiho, sama za sebe, ne očekujući odgovor. "Toliko je boli u priči o svima njima. Ljubav Nimrodel i Amrotha je ionako tragična, i mnogo puta sam poželjela da se nisu razdvojili. A sada, eto, saznajem da je ta priča još šira i tužnija – uključuje još jednu nesretnu sudbinu."
Imrahil joj je kimnuo, ali na licu mu je zatitrao osmijeh.
"To je točno. Ali ipak, da se nisu razdvojili, da se Nimrodel nije izgubila u gorju, niti Mithrelas ne bi stigla do šuma Dol Amrotha", istaknuo je. "A to znači da ne bi bilo niti moje loze."
Nije izgovorio sve, ali nije niti morao. Ne bi bilo niti njega. A niti Boromira.
"To sasvim sigurno ne mogu poreći", uzvratila je Ellin, i sada se i ona nasmiješila iako joj je srce još uvijek bilo ožalošćeno. "Oduvijek mi je bilo fascinantno kako samo jedan mali, naizgled nevažni detalj može utjecati na kasnija zbivanja." Potom se uozbiljila i zamislila. "No, ako ti imaš vilenjačke krvi, imala ju je i tvoja sestra, što znači da je imaju i Boromir i Faramir. Ne znam je li se išta moglo osjetiti kod nje, ali kod njih dvojice definitivno ne osjećam prisustvo vilenjačke krvi."
"Ne, nije je se moglo osjetiti kod Finduilas, baš kao što se ne može niti kod moje vlastite djece", odmahnuo je glavom Imrahil. "Ja odmalena imam snažno izraženu intuiciju, i ponekad mogu osjetiti stvari o kojima ne znam mnogo. Katkad naslućujem budućnost, premda se oko toga znam i prevariti. Moj davni zaključak glasi da je to dar poput bilo kojega drugog: neko dijete se rodi s talentom za slikanje, neko drugo s talentom za glazbu, i tako dalje. Neka obilježja su za svaku osobu jedinstvena i samo njezina, dok se nešto nasljeđuje od roditelja, a ponešto i od daljih predaka. Ostatak moje uže i šire obitelji ima neke druge osobine koje ja nemam, i obratno. I eto, kod mene su se pojavile neke značajke koje su svojstvene vilenjacima – nešto što sam naslijedio od moje davne pretkinje."
Kimnula je.
"Zvuči sasvim logično", složila se s njime. Malo je još razmišljala o svemu i neko su vrijeme stajali u tišini. A onda je opet postala svjesna bitke koja se odvijala. Grad je odzvanjao sudarima oštrica te fijucima strijela i kamenih projektila, a gibanja u daljini svjedočila su o srazu Rohanaca i orka.
Ellin se malo pozornije zagledala u Pelennorska polja, pa usporedila sliku pred sobom s onom koja joj je ostala u sjećanju na samome početku opsade.
"I dalje ih je mnogo", rekla je polako. "Međutim, ipak ih je osjetno manje nego prvoga dana."
"Misliš?" odvratio je Imrahil ponešto sumnjičavo te se i sam zagledao u polja.
"Sigurna sam", kimnula je Ellin. "Vi koji ste stalno tu na zidinama gledate neprestano ovaj prizor pa ne možete uočiti manje promjene od dana do dana. Ali mene nije bilo ovdje punih tjedan dana i ja mogu jasno uočiti razliku." Okrenula se prema njemu. "Znam da je to postignuto uz velike žrtve – svakoga dana mi stižu novi ranjenici. A znam da ima i mnogo onih koji su stradali. Ali možda..." Zastala je i pogledala prema rohanskoj konjici. Aragorne, jesi li tamo? Zadrhtala je.
Ali možda... Trepnula je, pa još jednom, a svaki trenutak joj je odjednom bio dug poput cijeloga jednoga doba Arde. Arde proklete i nesretne.
Tama. Tuga. Noć.
Međutim... nije sve bilo mračno. Usprkos sumornoj stvarnosti koja ih je okruživala u njenome srcu treptala je neka nada – neka slabašna ali ipak prisutna svjetlost u tami.
"Ali možda... sve ipak završi dobro", završila je sasvim tiho.
Imrahil je pak pogledao prema jugu, prema onome malčice svjetlijem nebu. Vjetar je i dalje puhao i kao da je malo pojačavao.
"Možda", rekao je jednako tiho kao i ona.
Tada se vratila u stvarnost, a sekunde su joj opet počele normalno teći. Pomislila je kako bi konačno trebala krenuti na počinak. Vrijeme predviđeno za odmor bilo je kratko i znala je da će se već za najviše tri ili četiri sata morati vratiti svojim pacijentima; trebala je dobro iskoristiti svaki trenutak. No bila je posve razbuđena i znala je da neće moći odmah zaspati – sasvim sigurno će još razmišljati o Mithrelas i svemu što je saznala. Ipak, boljele su je noge od dugoga stajanja i naposljetku se pozdravila s Imrahilom te se polako zaputila natrag u Kuće izlječenja. Hodala je polako, zamišljena.
Jedan detalj, jedan trenutak. I promjena za sva vremena.
Tvoja patnja me rastužuje, gospo. Ali lagala bih kada bih rekla da mi je žao zbog ishoda. Oprosti mi.
-x-x-x-
Boromir je stajao na zidinama iznad gradskih vrata i procjenjivao trenutnu situaciju, a Faramir je bio uz njega. Jedva je stajao na nogama, i znao je da će uskoro morati bar nakratko počinuti ili će se naprosto srušiti usred duela, ali još nije želio poći na odmor. Najprije konzultacija s Faramirom. A onda... vidjet ćemo. Izdrži. Možeš ti to.
Promatrao je vojsku neprijatelja na Pelennorskom polju i stanje na zidinama. Moglo je biti oko podneva, premda je bilo teško procijeniti. Međutim, ovo je bio prvi dan od početka pomrčine kada se mračno sivilo činilo malo svjetlijim – oblaci na jugu kao da su se kidali. Bliži li se pomrčina kraju? Ali ne, nije se usuđivao nadati. Znajući kakva je moć njihova Neprijatelja, to nije bilo naročito vjerojatno. Bit će da su oblaci tamo samo slučajno malo rjeđi. Opet je usmjerio pažnju na bitku.
Rohanci su se borili na sjevernim predjelima polja od jutra, otkako su pristigli. Koliko je Boromir mogao ocijeniti iz daljine, došlo ih je desetak tisuća. Popriličan broj orka – veći od pristigle rohanske vojske, kako se činilo – okrenuo se od grada i pošao u borbu s Rohancima. A premda je neprijatelja i dalje bilo više, to je značilo da je sada preostalo manje onih koji će nastaviti napadati grad.
"I dalje ih je više od nas", izrekao je Faramir naglas Boromirova vlastita zapažanja. "Pa ipak, uz korištenje katapulta i Ciryonovih lukova, i uz pomoć Rohanaca... možda..."
Nije izrekao misao do kraja, a Boromir je znao i zašto. Njihovi katapulti su uspješno nastavljali uništavati svoje ciljeve: opsadnih kula više nije bilo, i sada su se projektili obrušavali na pješadiju i trolove. No usprkos svemu, nada je bila slabašna.
"Mnogo će ovisiti o Rohancima. Sreća je što su oni konjanici, pa su nadmoćni pješacima." Ipak, to nije značilo da nisu u drugoj vrsti opasnosti. Još dok je govorio, Boromir je uočio ono što je znao da će se dogoditi. Nazguli se nisu više vraćali napasti Minas Tirith nakon što su im tri zvijeri ubijene toga jutra, ali upravo sada se u daljini šest letećih prilika približavalo rohanskoj vojsci.
"Očekivano", komentirao je Faramir. Promatrao je nemani kako lete, a čelo mu se nabralo u razmišljanju. "Pitam se..." promrmljao je zamišljeno, ne završivši rečenicu.
"Što?" upitao je Boromir, svrnuvši pogled na brata.
"Pitam se ima li ikakvog načina da im dostavimo barem jedan Ciryonov lûk. Nama bi ostala tri, a možda će Ciryonovi ljudi uskoro napraviti još poneki pa bi grad ostao dovoljno dobro zaštićen", izložio je Faramir svoju ideju.
Boromir je razmišljao o izrečenom; bilo bi sjajno kada bi to doista bilo izvedivo, ali bojao se da izgledi nisu dobri.
"Kada bi se radilo samo o tome da treba rastaviti jedan Ciryonov lûk, utovariti dijelove na konje i potom ih sastaviti na drugome mjestu – bez obzira na to koliko vremena je potrebno za to – odmah bih izdao takav nalog", rekao je polako, te zatresao glavom. "Ali povorka bi se trebala probiti kroz duge linije brojnih neprijatelja, i sumnjam da bi uspjeli."
Faramir je još neko vrijeme promatrao polja između njih i Rohanaca, te napokon kimnuo.
"U pravu si", složio se. "Ma i sam sam bio svjestan toga, no nisam mogao pobjeći od te misli – ne ako postoji i najmanja mogućnost za to. Ponadao sam se da će tebi možda pasti na um nešto čega se ja nisam sjetio."
"Prema onome što nam je rekao Gandalf, s Rohancima bi trebali biti Aragorn i Legolas", rekao je Boromir. "Legolas će prepoznati zvijeri – jednu od njih je ranio kada je nadletjela Družinu nakon Sarn Gebira. Znat će da su ranjive i reći će to rohanskim borcima oko sebe. Oni su prvenstveno konjanici i bore se mačevima, ali sigurno mnogi među njima imaju i lukove. Ako dočekaju zvijeri plotunima strijela moći će ih bar privremeno otjerati, ako već ne i ubiti."
Faramir je lagano kimnuo, ne skidajući pogled sa zbivanja u daljini. Uskoro su velike nemani doletjele do Rohanaca i stale se obrušavati prema njima. Iako zbog udaljenosti nisu mogli vidjeti sve detalje, bilo je očito da su napadi uspješni. Boromir se nervozno ugrizao za usnu.
"Zašto ih ne gađate? Zašto ih ne gađate...?" mrmljao je sasvim tiho, sam za sebe. Nije ni primijetio da čvrsto stišće šake i zadržava dah. Nije mu se sviđalo to što vidi... najblaže rečeno. Mnogo bolji opis bi bio da je bio vrlo uznemiren prizorom u daljini. "Legolas bi morao znati..." izustio je najzad, ispustivši dugo zadržavani dah. Zašto nisu uzvraćali? Zar Legolas nije bio tamo? Nije valjda...?
Nije želio završiti misao. Pokraj njega, Faramir nije ništa govorio, samo je šutke promatrao bitku sa zebnjom u očima. Velike zvijeri su sijale smrt među jahačima na tlu, hvatajući ih svojim snažnim kandžama. Redovi Rohanaca izgubili su nešto od dotadašnjeg ritma juriša na orke jer su morali izmicati napadima novih ubojitih neprijatelja.
I onda su – nakon beskrajno dugoga vremena, kako mu se činilo – strijele napokon poletjele uvis. S njihove udaljenosti bile su jedva vidljive, ali mogao je vidjeti da je zrak ispunjen sićušnim točkicama i da ptičurine počinju uzmicati. Još su se neko vrijeme obarale na rohansku vojsku, a strijelci su im uzvraćali s tla. Do bedema su doprli i prigušeni jezoviti krici zvijeri. A onda su naposljetku poletjele natrag prema Osgiliathu.
"Zacijelo je velikoj većini rohanske vojske – ako ne i svima – ovo prvi susret s nazgulima", rekao je Faramir. "Dobro znamo koliku stravu šire oko sebe. Možda je Rohancima jednostavno trebalo vremena da se priberu."
"Nadam se da im neće napraviti preveliku štetu. Volio bih da im možemo pomoći. Tvoja ideja je u osnovi dobra, ali bojim se da nemamo načina da im pošaljemo Ciryonove lukove", odvratio je Boromir namrštivši se.
"Nda, i ja se bojim." Faramir se tada zagledao u njega i nasmiješio se, odmjeravajući ga od glave do pete. "Ne znam ako si svjestan toga, ali izgledaš užasno."
Nije znao kako izgleda, ali osjećao se pregaženo te je pretpostavljao da i njegova vanjština to odaje. I sam se nasmijao.
"Onda je baš dobra stvar što se ne moram za nekoliko trenutaka pojaviti na nekome svečanom balu, zar ne?" odvratio je Boromir.
"Moramo zakazati jedan bal čim ova opsada prođe", rekao je šaljivo Faramir, ali onda se uozbiljio. "Nisam te odavno vidio bljeđeg i s većim podočnjacima. Pođi se odmoriti. Ja sam se uspio kratko odmoriti pred zoru, pa sada mogu voditi ljude do daljnjega. Pođi na počinak jer uskoro nećeš biti u stanju stajati. Uostalom, vidiš da su trenutno stvari pod kontrolom."
Posljednja Faramirova rečenica je manje-više potvrđivala ono što je i sam vidio: zahvaljujući dolasku Rohanaca kao i gradskim katapultima, orci i Haradrimi su bili barem zaustavljeni u napredovanju, iako je bilo nemoguće potisnuti ih natrag. A on je doista jedva držao mač u ruci i stajao na nogama. Pomisao o odmoru odjednom je bila neodoljivo privlačna.
"Siguran si?" ipak je upitao, više iz navike. Kao stariji brat, oduvijek je navikao preuzimati veći dio odgovornosti na sebe.
"Idi", odgovorio je Faramir, pa se opet nasmijao. "Obećavam da nećemo ubiti sve neprijatelje dok budeš spavao, pustit ćemo nešto i za tebe kada se vratiš."
Boromir je uzvratio smiješak i umorno kimnuo. Refleksno je raširio ruke, zaboravljajući da zagrljaj u oklopu i nije baš najspretniji. Spustio je ruke u pola pokreta i samo su se rukovali, a onda je krenuo na počinak. Sam sebi je usput obećao da ipak neće dugo izbivati sa zidina.
-x-x-x-
Usprkos umoru, Ellin nije dobro spavala. Sanjala je kako luta nekom nepoznatom šumom, sama i izgubljena. Nije se sjećala kako je dospjela tamo. Pokušavala se orijentirati i saznati gdje se nalazi, ali baš ništa oko nje joj nije bilo poznato. Smjenjivali su se noći i dani i izgubila je pojam o vremenu. Koliko je velika ta šuma? Zar je bezgranična? Drveće, drveće, i još drveća... a nikako nije uspijevala pronaći izlaz iz šume. Više nije znala ni ide li naprijed ili se vrti u krug. Jesam li izgubljena zauvijek? Bila je sve uplašenija. A nije naletjela ni na jedno živo biće – nije bilo nikoga da joj pomogne.
Željela je naći utjehu u zvijezdama, ali nije ih mogla vidjeti – ono malo neba što je mogla nazrijeti među gustim krošnjama je neprestano bilo zastrto gustim crnim oblacima. Kada je izbila na jedan proplanak bilo je to prvi put nakon beskrajno mnogo vremena da joj se otvorio vidik prema nebu, ali nije se uspjela orijentirati. Trenutno je bio dan – znala je to po tome što je nebo bilo sivo a ne crno – ali nije vidjela sunce i nije mogla prepoznati strane svijeta. Pala je na koljena, očajna. Nije više imala ni želje ni snage nastaviti dalje i zaplakala je. Leći ću i čekati kraj.
A tada se šuma odjednom rastvorila i nestala, a blještava svjetlost je ispunila nebo. Ellin se širom otvorenih očiju zagledala u prizor pred sobom. Kriknula je...
... i probudila se. Naglo je skočila u krevetu i sjela, a dodirnuvši lice otkrila je da su joj obrazi i na javi vlažni od suza. Brzo se pokušala sjetiti sna, ali jedine prizore koji su joj ostali u glavi – one iz šume – prepoznala je kao odjeke Imrahilove priče, dok je nebo zastrto crnim oblacima povezala s istom takvom stvarnom situacijom nad Minas Tirithom. No nije se mogla sjetiti završetka i odjednom je bila izrazito uznemirena zbog toga. Imala je osjećaj da je važan, a izmicao joj je.
Sjeti se, Ellin.
Ponovno si je predočila svoje putovanje kroz šumu i dolazak na čistinu, ali ma koliko se nastojala sjetiti, nije uspijevala u tome. Stisnula je usne.
Znala je da neće više moći zaspati; bila je posve razbuđena i previše nemirna. Stoga je odlučila ustati i vratiti se pacijentima. Ionako je sasvim sigurno bila potrebna – niti jedan liječnik nije si mogao priuštiti pravi odmor.
Dok je radila, bila je koncentrirana isključivo na posao i nije dozvoljavala da joj išta drugo odvuče pažnju. Kada je liječenje bilo u pitanju, drugačije nije niti smjelo biti. Ipak, u trenucima dok je bila slobodna i dok je prolazila hodnicima misli su joj se stalno vraćale na san. Međutim, koliko god se trudila, njegov kraj joj je i dalje bio skriven, a njezina je tjeskoba stalno rasla.
Nešto se važno dogodilo... što mi to izmiče?
Ali nije imala odgovor.
U nekom trenutku sredinom poslijepodneva, nakon što je završila obradu tri najnovija teška ranjenika koji su stigli te uhvatila trenutak pauze, pomislila je kako bi mogla porazgovarati s Imrahilom. Možda je očekivala previše – na kraju krajeva, ako sama nije mogla dozvati sliku iz sjećanja, kako bi on mogao znati što joj se zbivalo u glavi? Ali s obzirom na njegovu intuiciju, osjećala je kako bi je razgovor s njim možda barem mogao navesti na pravi put da shvati svoj san. Uzela je plašt, ogrnula se i izašla iz bolnice.
-x-x-x-
Kada su ga probudili, Boromiru se činilo da je prošlo samo nekoliko trenutaka otkako je sklopio oči. Bilo mu je itekako potrebno još odmora i dao bi sve da može još spavati, ali stisnuo je zube i skupio snagu te ustao iz kreveta. Na brzinu se oprao u hladnoj vodi i to ga je ipak malo razbudilo. Potom se obukao, a od vojnika koji mu je pomogao navući oklop saznao je da je stanje manje-više nepromijenjeno.
Izašavši iz vojarne gdje je proveo svoj kratki počinak, odlučio je najprije poći na zidine drugoga kruga. Od tamo će imati najbolji pregled cijele situacije, a želio je vidjeti što se zbiva u kojem dijelu grada i gdje će biti najpotrebniji. Zaobišao je liniju čarki u prvome krugu i uskoro prošao vrata koja su vodila u drugi. Popevši se na čistinu ispred bedema uočio je Imrahila među strijelcima nedaleko jednoga od katapulta te krenuo prema njemu. Obuhvatio je pogledom cijeli prizor. Strijelci su gađali neprijatelje u prvome krugu, a i ljudi oko Ciryonovih lukova su bili zaposleni: jedna ekipa je upravo umetala strijelu u lûk, a druga je nišanila. To je značilo da trolovi nisu odustali od svojih pokušaja ulaska u grad.
Prišao je ujaku i pozdravio ga.
"Faramir?" bilo je prvo što je upitao. Usput je brzim pogledom prešao preko donjih zidina. Borbe su se i dalje vodile u cijeloj dužini, ali baš kao što mu je rekao onaj vojnik maloprije, činilo se da nema promjene – neprijatelji ipak nisu uspjeli zauzeti cijele zidine.
"Primio sam njegovu poruku prije nekih četvrt sata", odgovorio je Imrahil. "Dobro je."
Boromir je kimnuo te se zagledao u daljinu. Rohanci su se žestoko borili s orcima. Na nekim dijelovima polja njihove isturene snage su poput klinova prodrle duboko u orkovske položaje. Na nekim drugim žarištima orci su im uspijevali uzvratiti. Ipak, konjica je bila jača od pješadije i, u odnosu na onaj trenutak prije tri sata kada je posljednji put pogledao to bojište, Rohanci su uspjeli još napredovati i potisnuti orke. A svaki njihov uspjeh značio je veliku pomoć i manji pritisak na grad.
U zraku je trenutno bilo mirno, i zanimalo ga je ako je tako bilo cijelo vrijeme.
"Je li bilo novih napada nazgula?" upitao je.
"Ne, barem ne prema gradu", odvratio mu je ujak. "Čini se da su dobro zapamtili jutrošnju lekciju. Još jednom su u međuvremenu napali Rohance, ali ovi su ih otjerali strijelama. Ne prije nego što je dio njih stradao, doduše."
Boromir je polako kimnuo, namrštivši se na ovo posljednje. No i dalje je između grada i rohanske vojske bilo previše orka i nije bilo načina da se probiju do njih i dopreme im bar jedan Ciryonov lûk.
Južni dio neba mu se učinio još malčice svjetliji nego prije njegova odlaska na počinak. Iz toga je pravca i dalje puhao lagani vjetar. Tada je vratio pogled na zidine prvoga kruga i odlučio se uputiti na njihov sjeverni dio; tamo je izgledalo najkritičnije. Poželio je da ima vremena posjetiti Ellin u bolnici, ali uz težak uzdah je zaključio da će susret s njom ipak morati pričekati neku drugu prigodu. Kimnuvši ujaku u znak pozdrava, okrenuo se i – kao da su njegove misli imale moć prizvati je – ugledao ju je kako hoda prema njima.
Bila je odjevena u bijelu bolničku odoru i ogrnuta Lorienskim plaštem. Kosa joj je, uobičajeno, bila spletena u pletenicu. Nasmiješila mu se kada ga je ugledala. Srce mu je poskočilo i odjednom mu se činilo da ga je zabljesnula sjajna svjetlost. Prisjetio se svih njihovih dosadašnjih trenutaka – svih druženja, razgovora i poljubaca – i znao je što će učiniti sljedeće. Kada je stigla do njega nije oklijevao niti se suzdržavao. Obujmio joj je lice dlanovima – bio je previše oklopljen za zagrljaj – i potom je poljubio.
Osjetio je kako se ukočila od iznenađenja. Ali to je potrajalo kraće od treptaja oka, a onda mu je uzvratila jednakom strašću koju je i sam unio u poljubac. Nekoliko trenutaka bili su u vlastitom svijetu... a onda se ipak trebalo vratiti u stvarnost.
"Lijep doček, ljubavi", šapnula mu je Ellin kada su se razdvojili. Nije je pustio daleko od sebe – i dalje ju je držao za ruke. Zelene oči gledale su u njegove, a na licu joj je bio osmijeh. "Kako to...?"
Znao je što pita. Službeno je još uvijek bila samo njegova suputnica i poznanica.
"I sama si rekla. Treba svaki dan iskoristiti kao da je posljednji", odvratio joj je, još uvijek zagledan samo u nju. "Ako nadvladamo neprijatelje, planiram jednu lijepu proslavu na kojoj ćemo objaviti zaruke, i to što prije. Svi će tada saznati našu novost. A ako svi stradamo..." Zastao je i slegnuo ramenima. "Pa, onda zapravo ništa nije ni važno, zar ne? Razlog više da iskoristim trenutak i poljubim te."
Kimnula je, i dalje se smiješeći.
"U pravu si."
Tada se osvrnuo i primijetio da su privukli nekoliko znatiželjnih pogleda ljudi u blizini, i učinilo mu se da vidi veselje na njihovim licima. Imrahil ih je također promatrao, a u ujakovim očima je pročitao nesumnjivo odobravanje.
"Nažalost, moram odmah natrag u borbu..." rekao joj je, opet se okrenuvši prema njoj. "Ali neopisivo mi je drago što sam te sada vidio barem na trenutak. A kako to da si ti došla ovamo?"
"Željela sam razgovarati s Imrahilom o snu koji sam usnula ranije", odgovorila je Ellin. "Ne mogu ga se cijelog prisjetiti niti ga razumjeti, a pomislila sam da bi mi razgovor s njime mogao pomoći."
"Vjerojatno si u pravu", rekao je Boromir. Okrenuvši se prema ujaku, vidio je kako se njegov izraz lica promijenio u hipu: zagledao se u Ellin vrlo pozornog izraza lica i stisnutih očiju. Ali nijedan od njih dvojice više nije stigao progovoriti.
"Rijeka! Pogledajte rijeku južno od Harlonda!" začuo se nečiji povik.
Boromir se odmah približio bedemu i pogledao u naznačenom pravcu. Razdaljina od nekih pet do šest kilometara i tamni oblaci definitivno su odmagali vidljivosti, ali točkice koje su plovile prema Harlondu ipak su se jasno razabirale. Vjetar koji je od jutra puhao s juga punio je njihova jedra i gonio ih prema dokovima luke. Brodova je bilo mnogo i bili su posve crni – kako njihovi trupovi, tako i jedra. Iako se okrenuo prema Ellin koja je stala tik uz njega, pitanje je ostalo neizgovoreno na njegovim usnama. Nije bio potreban vilenjački vid da bi dobio odgovor. I sam je dobro vidio boju, a crna je bila obilježje Umbarskih gusara.
Srce mu je potonulo. Na ovim brodovima sigurno su bile tisuće novih neprijatelja, i dolazak Rohanaca je u trenu bio anuliran. Ako su im Rohanci i donijeli neku nadu, ona je sada bila izgubljena. Odnos brojki opet se mijenjao, ali ovoga puta protiv njih. I nije vidio način kako bi mogli nadvladati sve neprijatelje. Iste misli zrcalile su se na licima ljudi oko njega; u očima im je jasno vidio očaj.
"Ovo su Umbarski gusari?" upitala je Ellin šupljim glasom, gledajući prema brodovima. U njenome je pogledu pročitao da već zna odgovor, ali kao da se držala posljednje slamke nade – kao da bi, sve dok ne čuje potvrdu na glas, možda ipak moglo biti drugačije.
"Jesu", odgovorio joj je jednako sumornim tonom.
"To znači da je južni Gondor pao", dodao je Imrahil. Taj događaj je za njega imao i sasvim osobno značenje; njegovi sinovi su bili tamo, i trijumf Umbarskih gusara za njega je vrlo lako mogao značiti ono najgore. Lice mu je izgledalo poraženo i odjednom se činilo kao da se pogrbio i smanjio – u trenu se činio mnogo starijim i potpuno slomljenim. Imrahil je oduvijek bio sinonim za snagu, iz njega su uvijek zračili autoritet i moć, i zato je njegov trenutni izraz još jače upadao u oči – bio je u ogromnom kontrastu s njegovom uobičajenom pojavom.
Još nekoliko trenutaka su gledali prema rijeci i brodovima, svaki zaokupljen svojim mislima. Boromirove su bile crne poput brodova koji su se približavali. Strijelci oko njih su se vratili svojoj zadaći – gađanju neprijatelja koji su ulazili u grad – ali on trenutno nije mislio na bitku. Nastavio je zuriti u brodove i jednostavno nije mogao smisliti kako da se obrane od još toliko mnogo novih neprijatelja.
Prvi, vodeći brod bio je veći od ostalih i već je bio nadomak dokova. Njegova jedra su se počela spuštati. A onda, dok je brod pristajao, uz najviši jarbol se počela dizati zastava. Zarobila mu je pogled i nije mogao odvojiti oči od nje. Na tren mu je proletjelo glavom da je predaleko da bi je mogao tako dobro vidjeti – ali nije stigao razmisliti o tome. Jer tada se više stvari dogodilo u isti mah.
Vjetar s juga još je pojačao. Oblaci na jugozapadu u tome su se trenutku rasplinuli. Nebo, danima olovnosivo, na tome se dijelu obojalo sjajnim plavetnilom i Boromir je pomislio kako nikada nije vidio ljepšu nijansu neba. A blještava zlatna sunčeva zraka pala je na veliku zastavu koja se toga časa na vjetru razvila u cijeloj svojoj dužini.
Dok je opčinjeno gledao u nju, znao je da mu ne bi smjela biti ništa više od točkice. Ali sada je ipak zastao da bi razmislio te počeo shvaćati da je ova zastava sve samo ne obična; bilo je u njoj neke čarolije koja mu je omogućavala da je vidi sasvim jasno, kao da su i njegove oči odjednom mogle vidjeti poput vilenjačkih.
A tada se još čudesnih detalja prikazalo pred njegovim očima. Sunce je obasjavalo zastavu, i iako je bila daleka i stoga izgledala malena, uspio je razabrati baš sve: na njezinoj se sredini ocrtao obris Bijeloga stabla, sjajan i uočljiv na crnoj podlozi, a iznad njega je bljesnulo sedam zvijezda.
Boromir je i dalje zurio u brod u daljini, a vrijeme kao da je usporilo. Zastava je vijorila na vjetru, veličanstvena u svome sjaju. I zapravo je izgledalo kao da stablo i zvjezdice zrače neku vlastitu svjetlost, a ne da samo odražavaju sunčevu. Bijele i zlaćane zrake prosipale su se po bojištu, zidinama, gradu. Crna plima orka kao da se pod tom svjetlošću naočigled smanjila.
Svi na bojištu su se okrenuli prema velikome barjaku i promatrali ga – jedni sa strahom, a drugi s naglo probuđenom nadom. Boromir je čuo mrmljanje oko sebe. "Elendilovo znamenje", govorili su jedni. "Spašeni smo", zborili su drugi. Usprkos udaljenosti, svi su jasno vidjeli simbole na zastavi. I sva, baš sva lica oko njega bila su obojana istom emocijom – nadom. A i sam je osjećao isto. Gledao je u brodove i zastavu, gledao je u taj simbol Gondora, i srce mu je naraslo u grudima. S apsolutnom je sigurnošću znao da se na tome brodu nalazi Aragorn. Kralj se vraća u Gondor. Nada u njemu je bila jača nego ikada, ispunjavala je čitavu njegovu dušu i osjećao je kao da nikada neće nestati. I u tome trenutku, pri pogledu na Bijelo stablo i zvijezde, znao je da će sve biti dobro.
"Uspjela je", rekla je Ellin, i tada se okrenuo prema njoj. Smiješila se, sjajnih očiju. Pogled joj je prelazio po ljudima u okolini da bi se najzad zaustavio na njemu. Nije shvaćao što je željela reći, i upitno ju je pogledao.
"U vama je probuđena nada, neugasiva i neuništiva", rekla je, a te su njene riječi savršeno opisivale ono što je trenutno osjećao. Ali i dalje nije razumio – tko je što uspio? No Ellin je odmah nastavila. "Ovo je zastava koju je izradila Arwen u Rivendellu. Započela je svoje djelo još i prije nego što se Družina uopće okupila. Usnula je proročanski san o ratu, i znala je da mora izraditi ovu zastavu za Aragorna. Osjećala je da će zastava probuditi nadu kod ljudi u trenutku kada sve bude izgledalo izgubljeno", objasnila je i opet se osmjehnula. "Gledajući vaše izraze lica, osjećajući treptaje u vama, vidim da je uspjela." Potom se nanovo zagledala u brodove na Anduinu. "Znači, Aragorn ipak nije s Rohancima, već je iz nekog razloga došao drugim putem. Pitam se što se dogodilo... no jedino je bitno da je zastava stigla do njega i da je on došao u Minas Tirith u pravome trenutku."
Boromir je i sam bio pun goruće znatiželje o Aragornovim pothvatima. Također ga je zanimalo čuti više o zastavi i svemu vezanom uz nju. No nije bio pravi trenutak za postavljanje daljnjih pitanja; ako sve prođe kako treba, uskoro će se ujediniti sa svojim prijateljem – sa svojim kraljem – i čut će sve što ga je zanimalo. Ali sada se trebalo organizirati za daljnju bitku. U Harlondu su brodovi jedan za drugim pristizali do dokova i ljudi – njihovi ljudi iz južnoga Gondora – prelijevali su se s brodova na kopno. Otvorit će se nova bojišnica, a odnosi snaga su napokon bili okrenuti u njihovu korist.
"A ja sam pak dobila odgovor na ono što je mene mučilo", dodala je Ellin i opet je obratio pažnju na nju. Dok je promatrala prizor u daljini, izraz njenoga lica bio je spokojan. "U onome mome snu sam bila u tami, sama i izgubljena. Onda se nešto dogodilo i osjetila sam se spašenom, ali kasnije na javi nisam znala što je to bilo – a osjećala sam da bi moglo biti važno. Sada sam prepoznala sliku. U snu sam vidjela svjetlost i ovu zastavu."
Boromir joj je polako kimnuo. "Drago mi je da si otkrila odgovor. I samo da znaš, i na tebi se vide vedrina i nada kojih ranije nije bilo."
I tada je doista bilo krajnje vrijeme da pođe. Pozdravili su se još jednim dugim poljupcem, i Ellin se okrenula i pohitala natrag u Kuće izlječenja. Boromir se uspeo na široku kamenu ogradu drugoga kruga kako bi privukao pažnju što većega broja ljudi. Pogledavši oko sebe otkrio je da je u gradu bilo nešto malo mirnije nego do maločas – još uvijek je popriličan broj i Gondoraca i napadača bio zagledan u prizor u Harlondu. Sauronova pomrčina više nije bila tako mračna; tamni oblaci su se kidali gotovo naočigled. Sunčeve zrake su s jugozapada obasjavale sve veći dio Pelennorskih polja, a činilo se da su najblještavije bile upravo one koje su padale na zastavu koja se i dalje vijorila na vjetru. Izgledalo je kao da je u Harlondu upaljen blistavi svjetionik.
A tako je zapravo i bilo, prošlo mu je glavom. Svjetionik nade.
Ellin je bila u pravu. Arwen je bila u pravu.
"Braćo!" glasno je povikao držeći mač visoko u zraku. "Svi ste vidjeli simbol Gondora na zastavi na onome brodu! Znajte da je napokon stigao taj trenutak – kralj se vratio u Gondor! Na onim brodovima su naši ljudi iz južnoga Gondora. Sada nas ima mnogo i sada smo jači. Idemo zauvijek otjerati Sauronove trupe!"
Odgovorile su mu brojne ruke podignute u vis i klicanje. Znao je da ga nisu čuli svi, ali velika većina onih koji su bili na ovoj strani drugoga kruga jesu, kao i dio bližih ljudi u prvome krugu. Sišao je s bedema i požurio u prvi krug. Došli su do trenutka kada su se stvari počele okretati, i krenuo je na čelo svojih ljudi kako bi ih poveo u odlučujuću bitku.