Nakon dolaska brodova borbe otvorila se i treća bojišnica: novopridošle snage Gondora silovito su se obrušile na orke i Haradrime s juga. Rohanci su pak nastavili napredovati Pelennorskim poljima iz pravca sjevera i neprijateljska vojska je – polako ali sigurno – bila prisiljena na uzmak. U gradu je stanje također krenulo na bolje; mnogo orka i južnjaka su napustili tu bojišnicu kako bi se borili drugdje, a osokoljeni branitelji su do dolaska noći one preostale uspjeli potisnuti preko bedema i opet zagospodariti svakim centimetrom svoga grada.

Noć je donijela prijeko potrebni odmor. Orci i Haradrimi su ostali utaboreni na svojim položajima tik izvan grada, ali nisu više pokušavali ući u grad niti se penjati preko zidina pa je Boromir na zidinama ostavio samo nužnu stražu koja se izmjenjivala svaka dva sata. Na taj su način svi uspjeli otpočinuti, što im je svima itekako dobro došlo; bilo je potrebno prikupiti snagu za ono što će uslijediti narednoga dana – izlazak gondorske vojske iz grada i završni napad na osvajače.

Zvijezde su blistale nad gradom. Boromir nikada nije obraćao pažnju na njih onoliko kao Faramir, ali sada, stojeći na zidinama za vrijeme svoga stražarskoga perioda, pozdravio ih je s radošću. Činjenica da se vidjelo njihovo svjetlucanje značila je da su se svi crni oblaci pomrčine rasplinuli, i nakon svih onih mračnih noći činilo mu se da nikada nisu bile sjajne kao sada.

I nekoliko sati kasnije kada je u zoru ustao iz kreveta dočekalo ga je potpuno vedro i plavo nebo. Crni oblaci plovili su nad Ephel Duathom i još dalje nad Mordorom – kao što su bili tamo i svih onih stoljeća tijekom kojih je Sauron vladao tom zemljom – ali sada su opet bili samo tamo i nisu se više pružali izvan Mordora.

Umivanje i doručak je odradio što je brže mogao, i uspio je na nekoliko kratkih trenutaka navratiti u bolnicu kako bi se pozdravio s Ellin. Susret s njom – ma koliko bio kratak – uvijek bi mu dao dodatni polet. Potom se uputio prema glavnome trgu. Kao što je bilo dogovoreno sinoć, tamo će se naći s Faramirom, ujakom i Gandalfom. I svi zajedno će povesti vojsku u napad.

Hodajući kroz grad pod sjajnom svjetlošću sunca koje je upravo izlazilo, Boromir je malo bolje pogledao oko sebe. Razaranje je bilo veliko: mnoge kuće u prvome krugu bile su oštećene udarcima gromada iz orkovskih katapulta, a većinu onih čije je oštećenje bilo značajno su do kraja razrušili sami gondorski vojnici. Naime, kada su njihovi gradski katapulti ponovno proradili, trebalo je povećati zalihe projektila za nastaviti gađati neprijatelje, i kameni blokovi srušenih kuća dobro su poslužili za tu svrhu.

Jednom kada sve bude gotovo, morat ćemo obnoviti najveći dio kuća prvoga kruga, pomislio je Boromir i bio je svjestan da će u to biti potrebno uložiti mnogo truda. No iz trenutne perspektive, dok ih je čekalo još mnogo borbe i teških trenutaka i dok je njihova konačna pobjeda ipak još bila neizvjesna, obnova je izgledala kao vrlo slatka briga.

Našavši se na glavnome trgu postao je svjestan još jednoga problema. Zapravo, nije ga ranije bio nesvjestan, ali u žaru dosadašnjih bitaka jednostavno nije bilo vremena za razmišljati o njemu. Unaokolo je ležalo mnogo orkovskih trupla, kao i poneki trol. Jedna četa je upravo završila raščišćavanje područja uz gradska vrata potrebnog za prolaz gondorske vojske. No to je bio samo mali dio posla koji ih je čekao. Znao je da se što prije moraju riješiti svih leševa, ali i da to neće biti nimalo lako. A gomila tijela na Pelennorskom polju bit će još mnogo veća teškoća.

Uzdahnuo je, ali sada po tom pitanju nije mogao učiniti baš ništa. Baš svi ljudi su mu bili potrebni za borbu, i jednostavno nije mogao odvojiti ni najmanji dio njih za zbrinjavanje leševa. Pospremio je misao o tome u kategoriju "kasnije ću to rješavati" i pošao prema Faramiru i Gandalfu. Do njih je iz drugoga pravca upravo pristizao i Imrahil. Na bedeme prvoga kruga ponovno su bili postavljeni svi raspoloživi strijelci, a vojska se okupila i bila je spremna krenuti.

Znao je da će biti teško i da će mnogi stradati. Bilo je dobro barem to što je dio njihove vojske činila konjica pa će biti u mnogo jači u odnosu na orkovske pješake, baš poput Rohanaca. Svi oni konji koji su ušli s njima u grad pri povlačenju iz Osgiliatha, kao i oni na kojima su došle Imrahilove trupe, sada će se pokazati kao velika prednost za njih.

Prije nego što će poći u bitku, popeo se s Imrahilom, Gandalfom i Faramirom na bedem. Pozorno je promotrio situaciju. Strijelci na zidinama su upravo stupili u akciju i počeli gađali orke i Haradrime na najbližim položajima, i oni su se stoga počeli povlačiti dalje od grada. Pogledavši stanje i prema sjevernome i prema južnome dijelu Pelennorskih polja, bilo mu je jasno da neprijatelja i dalje ima poprilično, ali sada su napokon i združene snage Gondora i Rohana dosegle značajan broj i mogle su dobiti ovu bitku.

Boromir je tada pogledao prema Harlondu. Velika zastava Gondora neprestano je vijorila na najvišem jarbolu najvećega broda, veličanstvena i čudesna. Bijelo stablo i zvijezde i dalje su sjali na suncu. Pomislio je kako bi je mogao gledati satima i diviti joj se. I opet, baš kao i jučer, napunila je njegovo srce novom nadom.

"Vrijeme je", rekao je tiho pokraj njega Faramir. Njegov je pogled također počivao na zastavi.

"Vrijeme je", ponovio je Boromir za njim i kimnuo. Sišli su sa zidina i stali na čelo vojske.

Trenutak za odlučujuću bitku je stigao.

-x-x-x-

Meriel je opet bila na zidinama prvoga kruga – gotovo na istome položaju kao i na početku opsade. Međutim, sada je sve bilo drukčije.

Stajala je uz sam rub i otpuštala strijele. Neki ljudi oko nje bili su njezini drugovi: ljudi iz njezine skupine, oni s kojima je prošla obuku i s kojima je prošla najteže trenutke svoga života. Ljudi s kojima je sada bila duboko, neraskidivo povezana zauvijek.

Nekih iz njezine grupe više nije bilo među njima. Naravno, bili su oko nje i neki novi ljudi, oni koje je tek upoznala. I oni su postajali njezina braća po oružju – zauvijek.

No sada više ništa nije bilo kao prethodnih dana. Ozračje koje je vladalo na zidinama nije više bilo atmosfera straha i očaja koji su se produbljivali iz dana u dan. Lica su sada bila vedrija i odlučnija. Pokreti su bili odrješitiji. U očima je bila nada. A sve to zbog one zastave u Harlondu.

Dok se iza njihovih leđa vojska organizirala za izlazak iz grada i polazak u bitku, Meriel je zajedno s ostalim strijelcima gađala neprijatelje. Njihov zadatak je bio pripremiti teren i olakšati vojsci koja će uskoro krenuti: svojim pogocima nastojali su prorijediti neprijateljske redove i što više ih udaljiti od zidina.

Znoj se slijevao niz lice, mišići su se naprezali do krajnjih granica. Ali ništa nije bilo onako teško kao ranije. Meriel je koncentrirano otpuštala strijele. Svako malo bi joj pogled odlutao do velike zastave u Harlondu. Svaki put bi njezino srce poskočilo pri pogledu na znamenje Gondora, a na licu bi joj zatitrao osmijeh. I svaki pogled bi još pojačao nadu u njoj. Po prvi put od početka opsade vjerovala je u sretan završetak. Moglo bi sve završiti dobro. I opet ću vidjeti majku i sestricu.

Vojska je krenula. Strijelci su nastavljali gađati svoje ciljeve. Meriel je predahnula samo trenutak, pa otpustila strijelu. I dalje nije bilo lako. I dalje se nastavljao rat, težak i krvav. Ali sada je imala nadu. Kao i svi oko nje.

-x-x-x-

Po izlasku iz grada raširili su snage i krenuli naprijed u svim smjerovima. Imrahil je bio na čelu ljudi koji su napredovali prema sjeveroistoku, odnosno Rohancima; Faramir je bio u središnjem dijelu, a Boromir je pak vodio juriš prema Harlondu. Kada su izjahujući iz grada radili taj plan i raspored, odmah je rekao da će on biti taj koji će krenuti prema jugu, nadajući se da će se možda u neko doba dana spojiti sa snagama iz južnoga Gondora. Želio se što prije opet sresti s Aragornom, pružiti mu ruku i zagrliti ga. Spone prijateljstva koje su nastale tijekom putovanja s Družinom bile su snažne i osjećao je veliku povezanost s svakim od njih, kao i brigu za njih. I zato se želio što prije ujediniti s prijateljima i uvjeriti se da su dobro.

Prema planu koji su napravili, strijelci su također trebali izaći iz grada i formirati svoje linije iza redova vojske, te gađati neprijatelje preko pješaka i konjanika; na taj će način unijeti još pomutnje među neprijatelje i dati važnu podršku prvim redovima boraca.

Uskoro su došli do neprijateljskih položaja, i borbe su započele na sve strane. Orci i Haradrimi su pružali otpor, ali Gondorci su ih polako potiskivali duž sva tri pravca. Boromir je vitlao mačem s obnovljenim žarom; odmor tijekom noći mu je dao dodatnu snagu, a zastava koja se vijorila u Harlondu bila je izvor nepresušne, rastuće nade. Jedan po jedan ork, jedan po jedan Haradrim padali su pod njegovim udarcima.

-x-x-x-

Ubrzo nakon što je gondorska vojska izašla, počela je potiskivati orke i Haradrime dalje od grada te su se neprijatelji našli izvan dometa strijelaca sa zidina. Meriel je duboko udahnula i sjela na kameno tlo oslonivši se leđima na bedem, koristeći dobrodošao predah za odmor. Sada su još samo profesionalni strijelci iz vojske, oni s najdužim lukovima i najdužim dometom – što je zahtijevalo najviše snage, mnogo više nego što je ona imala – otpuštali svoje strijele prema neprijateljima.

"Strijelci, slijedi nam nova faza borbe", začula je uskoro poznati glas nedaleko od nje. Bio je to jedan od streličara iz postrojbi ithilienskih graničara, instruktor njezine grupe za vrijeme obuke. Meriel se uspravila i obratila pažnju na njegove riječi. "Izaći ćemo iz grada i formirati linije iza naših vojnika. U prvome redu bit će strijelci koji imaju nešto kraće lukove. Drugi red, nekoliko koraka iza njih, formirat će oni s dugim lukovima. Gađat ćemo neprijatelje preko naših vojnika. Među nama će biti izviđači na konjima koji će nadgledati kretanje vojske i pratiti gdje će se morati nalaziti linije naših strijelaca kako ne bismo pogodili naše vojnike. Ima li pitanja vezanih uz to?" Nije ih bilo, i časnik je nastavio. "Sve do sada, dok smo se borili ovdje na zidinama, ono što nam je bilo potrebno bilo nam je nadohvat ruke. Sada izlazimo iz grada i situacija se mijenja. Bit će organizirana dostava strijela, hrane, vode za piće i ostalih potrebnih stvari sve do linije bojišta. Za to će prvenstveno biti zaduženo osoblje iz vojarne, ali prema potrebi će za te poslove kasnije biti angažirani i neki od vas civila dobrovoljaca. Sve će ovisiti o razvoju situacije na terenu i te će se odluke donositi u hodu. Je li jasno?" Odgovorilo mu je kimanje i potvrdno mrmljanje, i čovjek je dao znak za polazak. "Idemo. Svaki ork ili Haradrim kojeg pogodimo bit će jedan protivnik manje za naše vojnike u prvim redovima."

Ljudi su se stali spuštati sa zidina i izlaziti iz grada. A dok napredovali prema vojsci koja je stupala ispred njih, otkrili su da je to zadatak koji nije bio nimalo jednostavan, a još manje ugodan. Polja ispred grada bila su puna leševa orka i Haradrima pokošenih strijelama u prethodnim danima bitke. Neki su ležali već nekoliko dana i smrad je postao nesnosan, a i brojne muhe su letjele unaokolo. Meriel je preplavila mučnina i želudac joj se počeo opasno buniti. Brzo je počela disati na usta kako bi izbjegla miris truleži, ali činilo joj se da joj niti to ne pomaže – smrad kao da je ostao u njezinim nosnicama i plućima i osjećala ga je stalno. Osim toga, nije mogla pobjeći od prizora. Leševi su ležali na sve strane i bilo ih je mnogo gdje god je pogledala. Gotovo nije bilo moguće napraviti niti jedan korak a da ne stane na nekoga od njih. Od smrada, rojeva muha, tijela nagomilanih naokolo i jezivog osjećaja gaženja svih tih leševa zavrtjelo joj se u glavi i pomislila je da će se onesvijestiti. Dala bi sve samo da se u tom trenutku može nalaziti negdje drugdje. Ali bila je dio mase koja se kretala naprijed, i nije bilo moguće okrenuti se i vratiti.

A čak i da je bilo moguće, već je bila usred toga mora leševa, i put natrag bio bi jednako mučan kao i put naprijed. Stoga je nastavak bilo jedino što je dolazilo u obzir. Pogledala je najbližeg čovjeka; po njegovoj odori i dugome lûku koji je nosio bilo je jasno da se radi o pripadniku streličarskih jedinica vojske. Spustila je ruku na njegovu podlakticu i stegnula je.

"Molim te..." protisnula je nekako. "Treba mi mala pomoć... da prođem ovo..."

Nije uspjela izreći više od toga, nije uopće uspjela suvislo formulirati svoju molbu. Čovjek ju je trenutak promatrao pa kimnuo, očito shvativši. Jednom rukom ju je obgrlio oko ramena – bio je prilično viši od nje i bila je poput nekog zamotuljka pod njegovom rukom – i dao znak da krenu.

"Samo zatvori oči. Vodit ću te", rekao je tiho.

Njegov glas je djelovao umirujuće; Meriel je sklopila oči i prepustila se njegovu vodstvu. Ipak, usprkos njegovoj pomoći, bilo je teško. Disala je isprekidano, na usta, a njezina se utroba i dalje grčila. Svakih nekoliko sekundi je s mukom gutala slinu. Iako su joj kapci sada bili zatvoreni, bila je svjesna toga što je okružuje i nije bilo moguće pobjeći od slika koje su joj ostale u glavi. No nekako je napredovala, korak po korak. "Lijevo." "Sada korak desno." "Podigni nogu." Tihe upute su dolazile do nje, jedna po jedna. Iako nije mogla izbjeći povremeno gaženje po mrtvim tijelima – kao, uostalom, nitko od njih – njezin suputnik je nekako uspijevao birati relativno dobar put i nije zapinjala mnogo.

Izdrži, Meriel.

Ali kako su napredovali, disanje na usta više nije uopće pomagalo. Smrad je bio nepodnošljiv, a muhe su ispunjavale zrak i zalijetale se i u njih. Mučnina joj se pojačala i počela je misliti da ipak neće izdržati. Pokušala se koncentrirati samo na napredovanje i ne razmišljati ni o čemu drugome. Savij koljeno, podigni nogu, ispruži je. Savij drugo koljeno, pomakni drugu nogu... Jedini cilj joj je bio učiniti korak unaprijed. Pa sljedeći. I još jedan. I pri tome ne raspasti se, ne srušiti se. Ali to joj je izgledalo sve teže ostvarivim ciljem. Želudac joj je bio u grlu.

A kada u jednome trenutku nije podignula nogu dovoljno visoko već je zapela o truplo ispod sebe, usprkos podršci svoga suputnika je malo posrnula i automatski otvorila oči. Pred njom se opet otvorio prizor zgnječenih, već raspadajućih tijela, larvi koje su puzale po njima i zelenkastoga gnoja koji je curio iz otvorenih rana. I tada više nije izdržala. Zateturala je, savila se u struku i povratila.

Njezin je vodič ostao stajati uz nju, strpljivo čekajući. Uspravila se što je brže mogla, ne želeći da je on ili itko drugi smatra smetnjom ili nesposobnom, i iako joj se vrtjelo u glavi a noge joj drhtale, kimnula mu je.

"Oprosti", dahnula je, iskrivljena glasa. "Ali ne odustajem. Vodi me dalje."

Čovjek se zagledao naprijed kao da proučava situaciju, pa se opet okrenuo prema njoj.

"Ne moraš se ispričavati. No, koliko mogu vidjeti, još samo malo pa je gotovo", rekao je, i te riječi su joj se učinile najljepšima koje je čula već duže vrijeme. Progutala je slinu i skupila svu snagu da nastavi. Još samo malo, ponovila si je. Ali više nije zatvorila oči. Ionako je sada bilo svejedno; već je vidjela sve ono najgore, a više nije ni imala što povratiti. Sada joj je samo bila potrebna ruka na koju bi se oslonila kako bi lakše hodala. I doista, pokazalo se da je čovjek dobro uočio; ubrzo su izašli iz pojasa prepunog leševa. Zvuk zujanja je ostao iza njihovih leđa i počeo slabjeti.

Vidik su joj djelomično ograničavali ljudi ispred nje, ali činilo se da su stigli blizu zadnjih redova vojske. Udahnula je zrak koji je sada bio malo čišći, i tada se okrenula prema čovjeku pokraj sebe.

"Hvala", prošaptala je, gledajući ga u oči. Potom je malo podignula ruku u kojoj je držala svoj lûk. "A sada... idemo dalje u borbu." Pokušala mu se osmjehnuti, ali samo je uspjela zgrčiti lice u neodređenoj grimasi. Pretpostavljala da izgleda blijedozeleno.

"Idemo", kimnuo je. "Sretno." S tim se riječima okrenuo i pošao potražiti svoje mjesto, a Meriel i ostali poput nje koji nisu imali duge lukove stali su tik iza zadnjih redova vojske. Prema uputama nadglednika na konjima, raširili su se i formirali linije. Strijele su ponovno poletjele.

-x-x-x-

Protjecala je sekunda po sekunda. Sat po sat. Gondorska vojska je napredovala metar po metar, potiskujući neprijatelje na Pelennorskim poljima dalje od grada. Moglo je biti oko podneva kada je Boromir primijetio tri leteće nemani kako se približavaju iz pravca Osgiliatha. Na plavome, vedrome nebu njihove crne siluete bile su lako vidljive. Brzo su napredovale i njihove prilike su postajale sve veće na nebu. Vidio je da ne lete prema njegovoj poziciji već prema sredini. Na tome se položaju nalazio Faramir i na trenutak je zastao i povukao se nekoliko koraka unatrag, te zabrinuto pratio njihovo obrušavanje.

Tada je iz područja na začelju Faramirovih snaga uz one obične strijele uvis poletjela i jedna velika. Odmah potom, iz položaja nekih stotinjak metara prema sjeveru, još jedna. Obje su promašile jer ptičurine su na vrijeme promijenile pravac leta, ali sve tri su odmah potom uzletjele izvan dometa i nisu se ponovno obrušile na Gondorce; nazguli očito nisu željeli gubitke.

Znači, uspjeli su ih rastaviti i dopremiti na vrijeme, pomislio je Boromir s olakšanjem. Nije bio siguran koliko će vremena biti potrebno za transport Ciryonovih lukova i njihovo ponovno sastavljanje, niti koliko će biti komplicirano premještati ih po bojištu. Ali očito su ipak sve odradili na vrijeme i bili su tu, i saznanje da će biti pokriveni u slučaju novoga napada nazgula bilo je itekako ohrabrujuće.

Nemani su se u međuvremenu okrenule u zraku i uputile prema sjevernim dijelovima bojišta – prema Rohancima. Zaspite ih sa što više strijela, kao i do sada, poslao je nijemu misao. Potom se okrenuo naprijed i krenuo u novi juriš.

-x-x-x-

Meriel se sledila kada je vidjela tri leteće zvijeri kako lete prema vojsci. Nisu se ustremile prema položaju njezine skupine – koliko je mogla ocijeniti, letjele su prema središnjem dijelu vojske, a ona se nalazila malo prema sjeveroistoku – ali svejedno je bilo zastrašujuće vidjeti ih kako poniru. Jeza koju su izazivali nazguli nikada nije slabjela, i njihovo prisustvo nije bilo nešto na što se moglo naviknuti. I stoga je njezino olakšanje koje ju je preplavilo kada su ti strašni neprijatelji bili otjerani bilo ogromno.

Sunce je sjalo i bilo je toplo, pogotovo stoga što je neprestano bila u pokretu. Meriel je bilo poprilično vruće pod njezinim kožnim oklopom i u debeloj odjeći kakvu je nosila svih prethodnih dana, a koju je u zoru po navici kompletnu navukla na sebe. U jednoj kratkoj pauzi kada se povukla unatrag do kola sa zalihama svježe vode, nije više mogla izdržati i skinula je oklop te potom i jaknu. Jaknu je ostavila na kolima nadajući se da će kasnije pronaći baš ta kola, ali zaključila je da neće biti previše nesretna čak i ako se to ne dogodi. Ionako je bilo mnogo drugih važnijih stvari o kojima je trebalo brinuti. Ponovno je navukla oklop i vratila se na svoje mjesto, pa nastavila s otpuštanjem strijela.

Sada se osjećala mnogo lakšom i činilo joj se da joj ide bolje. Ali naravno da je bilo fizički naporno – kao i uvijek – i povremeno bi ipak zastala da uhvati dah i skupi snagu. No davala je sve od sebe da ne zaostane u ritmu za svojim suborcima.

Trenutak po trenutak, strijela po strijela. Malo pomalo su se kretali prema naprijed: kako je njihova vojska napredovala i potiskivala neprijatelje, tako su i strijelci koračali naprijed. Meriel je pažljivo pratila nadglednika na konjima i njegove upute o položaju koji trebaju zauzeti. I otpuštala strijele.

Nije bilo lako. Ali nije odustajala. Činim to za oca i brata. I za majku i sestricu. I za Gondor. Sjetila se zastave u Harlondu, i srce joj je zatreptalo.

Prvi znak koji je navijestio da se u daljini nešto dogodilo bio je snažni, prodorni krik. Meriel je dovoljno puta čula krikove ranjenih letećih zvijeri prilikom njihovih napada na grad da je odmah mogla prepoznati da dolazi upravo od jedne od njih. Ali ovoga puta je bio drukčiji – iako je dolazio izdaleka, bio je jak i zaglušujuć. Na trenutak je zastala i pokrila rukama uši jer joj se učinilo da joj zvuk bolno probija glavu, i uočila je da nije jedina.

Zvuk se nakon nekoliko trenutaka napokon rasplinuo u zraku i Meriel je odahnula. Nalikovao je na samrtne krikove zvijeri u onoj prilici kada su tri bile pogođene u gradu, i ponadala se da je i sada ubijena neka od njih. A onda joj se učinilo da pod nogama osjeti titranje – kao da se kroz zemlju prenose neke vibracije. Prošlo je brzo i pomislila je da joj se samo učinilo. Ali potom se ponovilo – malčice jače nego prvi put – i tada je znala da nije umislila.

Osvrnula se oko sebe i shvatila da i drugi osjećaju nešto neobično. Zemljotres? Većini strijelaca je pozornost bila skrenuta s bitke i zbunjeno su se ogledavali oko sebe. A zatim su se potmula tutnjava i vibracije nalik potresu ponovili i treći put. Meriel je bacila pogled iza sebe i otkrila da su čak i profesionalni vojnici streličari zastali. Baš svi – kako strijelci tako i izviđači na konjima – nesigurno su gledali u daljinu pokušavajući shvatiti što se događa.

A onda se tlo zatreslo tako snažno da je Meriel zateturala, kao i mnogi oko nje. Zrakom se pronio novi zvuk – potpuno neprepoznatljiv i nimalo nalik niti jednome drugome koji su ikada čuli. Iako je dolazio iz daljine, u njemu se jasno razabirala svaka nijansa. Bio je visok i jezovit i ledio je krv u žilama. Odjednom je imala osjećaj da stoji usred vihora studenog vjetra i da je sunce ugaslo – kao da ih je opet prekrila pomrčina.

Brzo je pogledala uvis, gotovo očekujući da će opet vidjeti ono tamnosivo nebo. Ali nije bilo oblaka, a sunce je i dalje tamo. I malo po malo, sve se počelo vraćati u normalno stanje: opet ih je grijala toplina proljetnoga dana, a kako su tekle sekunde tako je zvuk gubio snagu. A nešto joj je govorilo da se ne radi samo o slabljenju na daljinu; zavijanje se i dalje čulo, ali izgubilo je svoju jezovitost i pretvorilo se u nešto slabašno i bezopasno. Nebo je odjednom postalo još plavije, a sunčeve zrake još toplije.

I naposljetku, Meriel je nešto prema sjeveroistoku od njezina položaja ugledala crni pramen magle kako se diže prema nebu. Imao je obličje čovjeka. Kako se uzdizao, činilo se da se sve više pogrbljuje i drhti. Zvuk je bio dolazio upravo iz toga pravca, razabrala je, i potpuno je izgubio svoju moć; sada se doimao poput jedva čujnoga šapta. A onda se crna sumaglica uvila i skvrčila po posljednji put, te samo rasplinula.

Zurila je u to mjesto – u sada posve čisto i plavo nebo – pokušavajući pojmiti viđeno. "Što se dogodilo?" upitala je nesvjesno, baš kao i još neki ljudi oko nje, no naravno da nitko nije mogao dati odgovor. Ali ma koliko svi željeli saznati, znala je da će proći još neko vrijeme prije no što do njih dođu vijesti.

Međutim, nešto je shvatila: srce joj je bilo spokojno. Kratkotrajna jeza i nelagoda su netragom nestali, a nada u njoj je još narasla. Nije znala što se dogodilo; i nije znala kako to zna, ali bila je potpuno, apsolutno uvjerena da je bio neki značajan poraz njihovih neprijatelja.

Osmjehnula se, i posegnula za idućom strijelom.

-x-x-x-

Bitka je tekla i bolje no što je Boromir očekivao. Rohanci su desetkovali orke sa sjevera i već se spojili s dijelom gondorskih snaga na toj strani polja. S juga su pak dobro napredovale trupe koje je vodio Aragorn. Gondorska konjica se probijala kroz redove orka i Haradrima, a veliku štetu su im pričinjale i strijele koje su dolijetale na njih iz pozadine. Neprijatelji su neprestano bili u povlačenju i bili su u podređenom položaju.

U nekome je trenutku začuo udaljene krikove iz sjevernih predjela Pelennorskih polja i vidio crnu sjenu koja se rasplinula u zraku. Kao i svima oko njega, taj događaj mu je na nekoliko trenutaka posve privukao pažnju. Zurio je u taj dio neba i nakon što je izmaglica nestala, i nije mogao pobjeći od osjećaja da se dogodilo nešto važno. Ali nije bilo vremena za razmišljanje o tome. Nastavio se boriti; a relativno brzo nakon toga, gledajući prema sjevernim i središnjim dijelovima Pelennorskih polja primijetio je da neprijatelji ubrzano gube teren – kao da ih je nešto potreslo prilično naglo i prilično žestoko. Rohanske i gondorske snage su sada na tom području napredovale još brže.

Opet se sjetio crne sjene koja se rasplinula, i iako nije imao niti jednu činjenicu niti saznanje o tome što se dogodilo već samo predosjećaj, pomislio da bi to dvoje moglo biti povezano. I opet nije bilo vremena za analizu; nije više mislio na to jer se morao skoncentrirati na bitku pred sobom. Zamahivao je mačem i kosio neprijatelje, korak po korak, sve do trenutka u kojem se jedan glas uspio nekako probiti iznad krikova i zvukova sudaranja čelika.

"Generale! Generale! Nosim važne vijesti!"

Boromir je okrenuo svoga konja kroz gužvu prvih redova i povukao se nekoliko koraka unatrag. Primijetio je čovjeka na konju koji mu je domahivao i prišao mu.

"Generale, moram izvijestiti da je kapetan Faramir ranjen i otpremljen u Kuće izlječenja." Rečenica je izazvala trenutni grč u želucu, ali čovjekove sljedeće riječi ipak nisu donijele još loših vijesti. "Radi se o ozljedi noge i nije životno ugrožen."

"Dobro. Hvala", dahnuo je Boromir. "Još nešto?"

"Da, generale! Ubijen je Kralj-vještac od Angmara!" Vojnik je izgovorio to u jednome dahu, a oči su mu zasjale.

Boromir se zagledao u glasnika u nevjerici.

"Ali to je..." Ostao je bez teksta i rečenicu je završio samo u sebi. ...nemoguće. Nazgula ne može ubiti, zar ne? "Jesi li siguran da se ne radi o nekoj zabuni?" upitao je sumnjičavo čovjeka, i dalje u šoku.

"Nije zabuna, generale! Mnogo ljudi je to i vidjelo, vijest je potvrđena!" kliknuo je čovjek, žustro kimajući glavom.

A Boromir se sjetio jezivih krikova iz daljine koje je čuo, kao i one sjene što se uzdigla prema nebu i nestala. I tada je povezao stvari. Ma koliko sve zvučalo nevjerojatno, to je moralo biti upravo to – trenutak u kojem je nazgul bio uništen. A ona sjena je sigurno bila njegov duh koji je nestao zauvijek.

Sljedeće pitanje se nametalo samo od sebe.

"Kako?"

To je sasvim sigurno bilo glavno pitanje dana.

"Za sada do moje jedinice nisu stigli svi detalji. Jedino znamo da je to učinio netko od Rohanaca budući da se to zbilo na njihovom dijelu bojišnice."

"Zbog toga su očito i orci na tome dijelu posustali", zaključio je Boromir. "U svakome slučaju, hvala na izvještaju."

Čovjek mu je kimnuo te odjahao natrag, a Boromir se spremao vratiti u borbu. Na čas je još zastao prije no što će to učiniti, razmišljajući o svemu. Nakon više dana u kojima je situacija pomalo postajala sve gora za njih, sada su stvari bile bolje nego što se usuđivao i nadati. Dobit ćemo ovu bitku, rekao je sam sebi. A onda... onda za konačnu pobjedu još preostaje uništenje Saurona.

Ali to će se događati negdje daleko, u nekome drugome trenutku i izvan njegova utjecaja. Sada nije bio čas za razmišljati o tome – sada je pred njim bila ova bitka. A vijest koju je upravo primio mu je dala još poleta.

"Braćo, ubijen je glavni nazgul! Čak niti oni nisu neuništivi!" povikao je i podignuo mač. "Idemo sada okončati ovu bitku!"