Nakon što je obradila dvojicu posljednjih pristiglih težih ranjenika i potom shvatila da tijekom toga vremena nije iskrsnulo ništa novo i hitno, Ellin je požurila prema bolničkoj blagovaonici. Već je bilo kasno poslijepodne, a nije uspjela pojesti ništa još od zore. I dalje je stizalo mnogo ozlijeđenih; drugačije nije ni moglo biti budući da se na Pelennorskim poljima vodila velika bitka. Ali novosti koje je saznavala tijekom dana bile su dobre: iz sata u sat su gondorska i rohanska vojska sve više napredovale i čak se i njihova pobjeda počela činiti izglednom. A onda je do njih pristigla i vijest koja je bila posve nevjerojatna – ona da je bio ubijen Kralj-vještac od Angmara, glavni među nazgulima. Činilo se nemogućim i mnogi su pomislili da se jednostavno radi o pogrešci u prenošenju vijesti. Ali ljudi zaduženi za transport ranjenika i u sljedećim su dolascima potvrđivali istu vijest. "Jeste li sigurni?", "Ma kako je to uopće moguće?!", bila su najčešća pitanja koja su u nevjerici postavljali ljudi u bolnici. Svi su znali da su nazguli besmrtni, a Kralj-vještac je bio najmoćniji među njima. Pa ipak, bilo je potvrđeno: strašni krikovi s bojišta bili su samrtni hropci njega i njegove leteće zvijeri, a crna sumaglica što se rasplinula iznad bojišta bio je njegov duh koji je bio zauvijek uništen. To se dogodilo na dijelu fronte gdje su se borili Rohanci.

Hodajući prema blagovaonici, Ellin se prisjetila proročanstva. Nema živa čovjeka koji može ubiti Kralja-vješca. Kako se to onda ipak dogodilo? Razmišljala je o mogućim objašnjenjima i pomislila da Legolas možda nije stigao do Minas Tiritha iz pravca juga s Aragornom, već da se nalazio među Rohancima. Ideja o njihovu razdvajanju bila joj je neobična, ali tijekom cijeloga njihovog pohoda, a pogotovo posljednjih dana tijekom opsade, ionako se zbilo mnogo nepredviđenih stvari. I čudnije stvari su se događale. Tko zna što im je sve donijela sudbina? U svakome slučaju bila je vrlo znatiželjna i nadala se da će uskoro stići i nove opširnije vijesti.

Ušla je u blagovaonicu, pozdravila one koji su se u tome trenutku zatekli tamo te napunila tanjur. Toga je dana bio poslužen gulaš, a uz njega je uzela malo kruha i sira. I upravo kada je sjela, u prostoriju je ušao Alborn, ravnatelj Kuća izlječenja. Ellin ga je upoznala još prvoga dana. Bio je u osamdesetima i bio je jedan od najstarijih i najiskusnijih liječnika u Kućama izlječenja; zbog svoga numenorejskog podrijetla, međutim, nije izgledao staro već je djelovao barem dvadeset godina mlađe. U nekoliko prilika u kojima je radila s njime Ellin je vidjela da po znanju gotovo i ne zaostaje za većinom vilenjačkih izlječitelja.

Ušavši, zaustavio se korak od vrata i brzo je prešao pozornim pogledom po svima okupljenima, kao da traži nekoga određenog. Kada je njegov pogled pao na nju tada se i zaustavio, a lice mu se ozarilo. Ipak, kada je samo trenutak kasnije shvatio da je ispred nje još netaknuti obrok, namrštio se.

Nisu joj trebale riječi objašnjenja. Ellin je odmah shvatila da je trebao upravo nju, a njegov napeti stav i pogled su joj govorili da se radi o nečemu važnom. Odgurnula je pladanj s nedirnutom hranom, ustala i prišla mu.

"Što se dogodilo?" upitala je kada je stala pokraj njega.

"Žao mi je što te prekidam", rekao je Alborn, pokazavši glavom prema stolu za kojim je bila sjedila i hrani koja se hladila. "No upravo je dopremljen najteži slučaj crnoga daha s kojim sam se ikada susreo – a sam Eru zna da sam ih u posljednjih nekoliko mjeseci vidio poprilično budući da su se nazguli često pridruživali orcima u njihovim napadima. A radi se o jako važnome slučaju."

Ellin mu je samo kimnula i izašli su iz blagovaonice te se zaputili hodnicima.

"Bilo je pacijenata teško pogođenih crnim dahom koje sam nažalost izgubio. Doduše, tada nisam znao za kraljolist; da jesam, možda bi ishod bio drugačiji za neke od njih." Zavrtio je glavom. "Ali ova pacijentica... još je živa, no u tako dubokoj nesvijesti da gotovo više i nije na ovome svijetu. Čini se da niti kraljolist ne pomaže. Stoga sam pomislio na tebe kao na posljednju nadu – vilenjak si i učila si od Elronda, pa možda možeš učiniti nešto što mi ne možemo."

Pacijentica? Jedina žena za koju je Ellin znala da se nalazi na bojištu bila je Meriel, i u hipu joj je srce stisnuo strah.

"Tko je ona? Kako izgleda?" upitala je brzo. Ako ništa drugo, barem je djevojčina crvena kosa bila izrazito upadljiva i sigurno je svatko odmah navodi prilikom opisivanja. Sa zebnjom se zagledala u Alborna.

"Ona je Eowyn, nećakinja rohanskoga kralja Theodena, a izgleda poput utvare", odgovorio je Alborn, očito pogrešno protumačivši Ellinino posljednje pitanje; nije mogao znati da je zabrinuta za prijateljicu. No njegove su riječi slikovito opisale simptome pacijentice. "Prema onome što su nam rekli ljudi koji su je donijeli, upravo je ona ubila kralja nazgula. To znači da je bila u neposrednom kontaktu s njime, što objašnjava činjenicu da je toliko teško pogođena crnim dahom."

Nećakinja rohanskoga kralja. Znači, zato je rekao da je riječ o vrlo važnome pacijentu. Hodajući za njim, Ellin je probavljala novosti. U njoj su se miješali olakšanje zbog Meriel i iznenađenje. Dobila je odgovor na ono o čemu je razmišljala ranije, ali on joj je samo otvorio još mnogo novih pitanja.

"Kako je...?" započela je, ali nije stigla izgovoriti do kraja. Alborn se zaustavio pred jednom odajom; već su stigli. "Tu smo", rekao je i usput lakim pokretom glave pokazao prema vratima.

Ušavši, Ellin je otkrila da je soba bila nešto manja od većine: umjesto uobičajenih četiri, u ovoj odaji su bila tri ležaja, a činilo se da je i malo manje prostora između njih. Kao i u ostalim odajama, uz dva zida su bili smješteni ormarići i stolići s opremom i ljekovitim biljkama, a na jednome je zidu bio veliki prozor. Kroz njega je ulazila posljednja svjetlost predvečerja, a u sobi su već bile upaljene svjetiljke. No dio sobe oko kreveta na kojem je ležala Eowyn kao da je bio zamračen, a Ellin se naježila od iznenadne hladnoće koja ju je obavila – a koja se pojačavala kako je dolazila bliže.

Prišavši ležaju, Ellin se zagledala u pacijenticu. Bila je mlada – činilo se da je u ranim ili srednjim dvadesetima. Njezina oprema i gornji slojevi odjeće, zamrljani crnom orkovskom krvlju, bili su odloženi ispod kreveta. Ležala je na leđima, a na lijevoj ruci joj je bila udlaga. Ali slomljena ruka je bila najmanji problem. Ellin se prignula i zagledala u njezino lice i desnu ruku, položivši usput dlan na njezino čelo.

Bilo je kao da je dodirnula komad leda. Koža joj je bila potpuno bijela, i ona Albornova usporedba s utvarom je bila savršen opis. I više od toga, pomislila je Ellin, dodatno se naježivši. Pozorno je promotrila desnu ruku pacijentice. Nagnula se bliže, pa još malo bliže. I što je duže i pažljivije gledala, to je više osjećala kako joj srce tone. Oh, ne...

Ellin je znala da Alborn i drugi liječnik koji je otprije bio u prostoriji ne mogu vidjeti ono što može ona. Oni su – naravno – bili zabrinuti. Ali to što je ona vidjela ju je upravo učinilo izuzetno zabrinutom.

Posljednji put – i jedini put u životu, zapravo – ovaj je simptom vidjela prije tri mjeseca, kada je Frodo stigao u Rivendell. Tada je u pitanju bilo rame. Sada šaka i podlaktica. No izgled je bio isti.

Bilo je jedva vidljivo čak i za Ellin, a ljudske oči njezinih kolega nisu vidjele ništa osim vanjskoga bljedila. Ali Ellinine oči su bile drukčije, a osim toga ona je mogla vidjeti i svojim duhom a ne samo očima. Šaka i podlaktica ove mlade žene postajali su prozirni. Sasvim neznatno i jedva primjetno – čak i njezinim vilenjačkim osjetilima. Ali Ellin nije mogla negirati to što vidi, i zadrhtala je.

A duh pacijentice nije mogla osjetiti uopće; ma koliko pokušavala, jedino što je osjećala bila je tama, crna poput ponora Morije. Trudila se prodrijeti kroz tu mračnu barijeru ne bi li se probila do njezine duše i dala joj poticaj za povratak na svjetlost. Ali činilo se da joj je duh potonuo ispod tako duboke crnine da čak ni Ellinina vilenjačka moć nije mogla doprijeti do njega. Potonuo... ili uništen. S obzirom na ono što je osjetila – ili bolje rečeno, što nije osjetila – nije mogla isključiti čak niti tu mogućnost, i poraženo je uzdahnula. Bojala se da je možda neće moći spasiti.

"Ovo bi moglo biti previše čak i za mene", rekla je uspravivši se, gledajući Alborna u oči. Potom je opet pogledala pacijenticu. Eowyn od Rohana, sve si nas zadužila svojim djelom... a ja ne znam mogu li ti pomoći. "Da je barem Elrond ovdje... ili Aragorn..." promrmljala je, nervozno grizući donju usnu.

"Tko?" upitao je zbunjeno Alborn.

"Elrond je moj ujak, najvještiji i najučeniji izlječitelj u cijelome Međuzemlju. Za njega ste sigurno svi čuli. A Aragorn, on je..." Ellin se pitala kako da najbolje objasni. "Moj najbolji prijatelj. Jedan od najčasnijih i najboljih ljudi koje poznajem. Dugogodišnji požrtvovni vođa Dunedaina na sjeveru. I budući kralj Gondora. Zastava razvijena u Harlondu je njegovo znamenje. Naravno, čuo si ovih dana da se kralj vraća u Gondor, samo nisi znao ime. Eto, govorim upravo o njemu. A osim svega toga..." Zastala je, pa se blago osmjehnula. "On je, nakon Elronda, ujedno i najbolji liječnik Međuzemlja kojeg poznajem."

Iako sve ono prije možda i nije bilo važno i iako je samo posljednja rečenica bila presudna za trenutni kontekst, Ellin je svakako željela navesti sve ono važno vezano uz Aragorna; a rečenicu o njegovom liječničkom umijeću je namjerno ostavila za kraj kako bi odjeknula kada ona zašuti. Zbog Albornovih poznih godina i iskustva koje je išlo uz njih, Ellin je bila sigurna da ga nije lako impresionirati. Pa ipak, na trenutak je uočila kako su se čovjekove oči raširile slušajući njezine riječi.

Kada je ocijenila da su oba prisutna liječnika pojmila Aragornovu veličinu, Ellin je nastavila, sada malo manje formalnim tonom.

"On ima izraziti dar za liječenje i moglo bi se reći da ima posebnu intuiciju i moć za pomaganje ljudima. Ali i sami znate da je kod svega, pa tako i kod liječenja, talent samo manji dio cjeline, dok je rad onaj veći i važniji dio. A on je u to uložio izuzetno mnogo truda: počeo je marljivo učiti još dok je bio dijete, i cijeloga je života liječio ljude u svojoj domovini na sjeveru. On je tvojih godina, Alborne, ili možda malčice stariji, što znači da ima nakupljeno ogromno iskustvo. I jako bih voljela da je sada tu."

Alborn ju je promatrao nekoliko trenutaka, a onda je spustio pogled na Eowyn.

"Kraljevske su ruke iscjeliteljske, govorilo se davno u Gondoru", rekao je tiho. "Pitam se koliko je istine, a koliko legende u izreci..."

"Loza kraljeva ima vilenjačke krvi, pa čak maiarske: njihovo podrijetlo seže sve do Melian i Thingola", rekla je Ellin. "Sasvim sigurno je kod nekih kraljeva bila izražena sposobnost koju su naslijedili od tih davnih predaka, a koja im je omogućavala da osjete dušu druge osobe prenesu joj dio svoje snage. To je jedna stvar koja, uz lijekove, dodatno pomaže pacijentu."

Kao i u nekim ranijim prilikama, Ellin je gledala kako dvojica prisutnih ljudi pokušavaju shvatiti ovu njima sasvim novu i neobičnu činjenicu. U davna vremena, na nekim mjestima gdje su vilenjaci i ljudi živjeli jedni uz druge, ovi potonji se ne bi čudili tome. Ali u današnje doba to je bilo skoro potpuno nepoznato ljudima – osim možda nekima u Arnoru. U Gondoru nitko nije znao za to, kako je pomalo otkrivala, pa čak ni oni najučeniji.

"Znam da je to novost za vas, i da si zacijelo ne možete predočiti tu sposobnost", rekla je i kimnula. "Vilenjaci mogu osjetiti duh drugih osoba, a vilenjački izlječitelji mogu iskoristiti tu moć kako bi pomogli svojim pacijentima. Kao što sam rekla, i kod nekih se ljudi koji imaju vilenjačke pretke – a vaša kraljevska loza ih je imala – javlja ta sposobnost. Aragorn je jedan od njih i također ima taj dar. No, o tome ću vam više ispričati u nekoj drugoj prilici kada budemo imali vremena. A sada..." Opet je spustila pogled na Eowyn i prestala razmišljati o razlikama između ljudi i vilenjaka, te usmjerila misli samo na pacijenticu i na ono što bi trebalo poduzeti dalje.

"Što je učinjeno do sada?" upitala je.

"Ja sam je pregledao kada je bila dopremljena", odgovorio je mladi liječnik koji je od ranije bio u odaji, po prvi put se sada uključivši u razgovor. "Njezina jedina fizička ozljeda je slomljena lijeva ruka što samo po sebi nije problem – lako sam je namjestio. No onda sam vidio da je njezina nesvjestica neobično duboka i pomislio da je u pitanju crni dah. Tada sam pozvao Alborna, budući da ja nemam iskustva s time."

"Kao što sam ti odmah rekao, ovo je najteži slučaj crnoga daha u cijeloj mojoj praksi", nadovezao se Alborn. "Oči su joj posve staklaste, disanje izuzetno plitko, a otkucaji srca vrlo usporeni. Temperatura joj je toliko niska da se pitam kako je uopće moguće biti živ kada je tijelo toliko ledeno. Pripremili smo čaj od kraljolista, ali kada smo joj pokušali kap po kap uliti u usta, nije bilo niti najmanje reakcije gutanja. Stoga, budući da nismo uspjeli primijeniti terapiju kraljolistom, potražio sam tebe kao posljednju mogućnost za njezin spas. Ponadao sam se da ćeš ti znati za neku metodu liječenja koja je nama možda nepoznata."

Ellin je pomislila na metodu koju je primijenila na Eradanu: davanje usitnjenih listića uz čaj kako bi doza athelasa bila jača. Ali ako pacijentici nisu uspjeli dati niti čaj, za ovo drugo je bila još i manja vjerojatnost da će uspjeti.

Pokraj uzglavlja kreveta je na ormariću stajao lončić s čajem. Njegov blagi miris je ispunjavao zrak; čak je i on mogao djelovati umirujuće i pomagati. Međutim, kod ovako teških simptoma sam miris je bio posve beskoristan.

Sklopila je oči na trenutak. Ćuteći okolinu i drugim osjetilima, činilo joj se da vidi i drukčiju sliku stvarnosti, onu nevidljivu očima. Oko napitka pokraj kreveta kao da su se širili valovi blage svjetlosti. S druge strane, mladu ženu pred njima prožimale su tamne sjene smrti. Zrak je titrao, mreškao se, podrhtavao. Imala je osjećaj da promatra te dvije sile kako se isprepliću i uvijaju jedna oko druge, boreći se za prevlast. Ali ova potonja joj je izgledala snažnija.

Otvorila je oči, vrlo zabrinuta.

"Ja zapravo nemam naročitog iskustva s liječenjem crnoga daha", rekla je ozbiljno. "Naravno, znam za athelas kao najbolje ljekovito sredstvo za takve slučajeve, no to je sve što mi je poznato. A budući da ga ovdje nije moguće primijeniti..." Zastala je i uzdahnula. "Jedino što trenutno mogu učiniti je nastojati prenijeti nešto svoje snage na nju. Probala sam maločas osjetiti njezin duh, ali nisam uspjela." I to mi se ni najmanje nije svidjelo. Ili bolje rečeno, to me itekako uplašilo. "Pokušat ću opet i dat ću sve od sebe. To bi joj moglo pomoći da izdrži još neko vrijeme... do Aragornova dolaska. Spomenula sam vam da i on može osjetiti duh pacijenta i iskoristiti to da mu pomogne."

Zapazila je dok je govorila da su dvojica ljudi pred njom očito učili vrlo brzo; ovoga puta više nisu čak niti trepnuli.

"A s obzirom na njegovo iskustvo, moguće je da on zna i za neku metodu liječenja koja je meni nepoznata pa je može primijeniti za njezin spas. Nadam se da će bitka vani završiti što prije, a tada će i on doći u bolnicu. Kada udružimo snage, imat ćemo bolje izglede da pobijedimo ovu tamu u njoj."

Alborn ju je sumnjičavo pogledao. "Kako će on znati da treba doći ovamo? Da pošaljemo poruku na bojište...?"

"Oh, poruka je potpuno nepotrebna", prekinula ga je Ellin sa smiješkom. "Istoga časa kada borba završi on će pohitati u bolnicu. On je vođa, on je ratnik, ali iznad svega, on je iscjelitelj. To je srž njegova bića. Doći će."

Alborn ju je gledao nekoliko trenutaka, i u očima mu je pročitala da je shvatio. "Tako, znači", rekao je tiho i s poštovanjem. "Jedva čekam upoznati našega kralja, i s radošću ću mu se pokloniti." Sada se i na njegovu licu pojavio osmijeh.

"Jedino što mu treba javiti je to da, jednom kada stigne u bolnicu, mora doći što prije upravo u ovu odaju. A do tada..." Ellin je zastala i pogledala Eowyn. "Učinit ću što mogu."

Privukla je stolicu do desne strane kreveta, sjela, i jednom svojom rukom obuhvatila desnu Eowyninu – onu koja je bila držala mač i koja je kopnila. Drugu je položila na njezino čelo. I sklopila oči.

Kao i ranije u sličnim prilikama, polako se isključila iz vanjskoga svijeta zanemarujući jedan po jedan podražaj, jedno po jedno osjetilo – sve dok se nije našla u potpunoj tišini, i jedino što je postojalo bile su ona i njezina pacijentica.

Ellin je koraknula u mrak pred sobom. Odmah je shvatila da nikada nije bio ovako dubok, gust i hladan. Nikada zadatak nije bio ovako težak.

Udahnula je, fokusirala svu svoju moć i pružila svoj duh naprijed, posežući za duhom druge žene.

Gdje si?

Nije bilo ničega. Samo praznina.

Još jedan korak naprijed. Bilo je hladno, bilo je mračno, ali nije dozvolila da je to uplaši. Ja sam vilenjakinja. Ja sam biće svjetlosti. Tama me ne plaši. Ja sam izlječitelj i spasit ću ovu ženu.

Sljedeći korak dublje u crnilo. I dalje je pred njom bilo potpuno ništavilo. Nije osjećala ni najslabije prisustvo duha druge žene.

Njezino tijelo je zadržavalo dah, ali ona to više nije znala. Usana stisnutih u tanku crtu, sklopljenih očiju, nije bila svjesna vanjskoga svijeta. A njezin duh je pojačao napor, kanalizirao još snage što je bilo u njoj.

Čuj me, Eowyn od Rohana. Čuj moj glas. Dođi na svjetlost.

Raširila je svoj duh u svim pravcima, dozivajući, tražeći.

Tama. Praznina. Muk.

Prizvala je u svome umu svjetlost, i uz njezinu se pomoć probijala kroz tu crninu kao što bi učinila da prolazi kroz noć noseći svjetiljku u ruci. Tražila je... i nije nalazila. Baš ništa. Oko nje, ispred nje, bila je samo praznina.

Ne može biti. Moram je osjetiti. Moram je pronaći.

Posegnula je još dublje u sebe, u dubine za koje nije znala da postoje. Imam li dovoljno snage? Nije razmišljala o odgovoru – samo je jedan dolazio u obzir.

Njezino tijelo je počelo drhtati, ali njezin duh nije bio svjestan toga.

Eowyn od Rohana, ovo nije kraj. Ne predavaj se. Dolazim po tebe.

Noć. Duboki – beskrajni? – crni ponor. Tišina. Je li prekasno?

Ne! Ne smije biti!

Koncentracija.

Nemaš više moći, tmino. Ja sam biće svjetlosti. Naređujem ti da se povučeš!

Usmjerila je svu svoju snagu protiv te tame, raširila još više svoj duh – toliko da joj se činilo da je prenapregnut, da čak i on počinje podrhtavati. Ali nije se predavala.

Njezina pluća uvukla su zrak i opet ga zadržala. Pokraj nje, Alborn i drugi liječnik su sve zabrinutije promatrali njezino lice koje se grčilo. Čelo joj se orosilo znojem.

Povuci se, tmino! Svjetlost dolazi!

Tama je i dalje bila neprozirna... ali po prvi put, začuo se jedan zvuk. Bio je jedva čujan, no znala je da joj se nije pričinio. I prepoznala ga je.

Otkucaj srca. Dalek, i nevjerojatno slabašan. Ali svjedok da bitka ipak još uvijek traje.

Eowyn od Rohana, nisi sama. Zajedno ćemo otjerati crnilo kojim te obavio ovaj strašni neprijatelj.

Pružila je svoj duh još naprijed, i napokon joj se učinilo da osjeća neku prisutnost. Tragala je, osluškujući srcem i dušom. Bila je blizu. Oh da, napokon je bila blizu.

Moram se potruditi još jače. Moram naći još snage.

Duh joj je treperio od napora, fokusiran i napet, na granici pucanja.

Moram!

Izvukla je još snage, i prizvala još svjetlosti. I napokon je uspjela.

Crnilo oko nje je postalo sivo. A kada su njezine unutarnje oči osmotrile taj svijet u kojem se našla, protrnula je.

Nikada nije otišla tako daleko. Nikada nije osjetila tako duboku studen. Nikada nije došla do ruba. Nikada se nije našla u položaju da se možda neće moći vratiti natrag.

Činilo se da je sve bilo prazno. Ali ipak nije bilo tako. Njezine oči su pretraživale taj prostor, i u daljini je otkrila jednu srebrnastobijelu sjenu. Lebdjela je. Još dalje, malo sa strane od prve, bila je još jedna. A onda je shvatila da ih daleko u pozadini, tako daleko da ih jedva može razabrati, ima još.

Bile su tihe. Zauvijek uspavane.

Prostor između nje i njih činio se sasvim praznim. Pa ipak, kada je bolje pogledala, razabrala je nešto nalik cesti. Bila je toliko prozračna da bi se gotovo moglo pomisliti da i ne postoji. Ali bila je tu. A negdje na početku te ceste Ellin je odjednom primijetila visoku uspravnu priliku.

Izgledala kao da je obavija srebrnasta izmaglica identična sjenama u daljini, ali ipak nije bila bestjelesna – ne još. Pred njom se nalazila plavokosa žena, posve stvarna. Možda još nije prekasno, pomislila je s olakšanjem. Nije joj vidjela lice jer joj je bila okrenuta leđima. I polako je hodala prema onom tamnijem sivilu u daljini. Prema onim dalekim duhovima.

Ellin nije mogla vidjeti što se nalazi još dalje od njih, no odjednom je instinktivno znala – s potpunom i apsolutnom sigurnošću – još dalje je bila potpuna tama i praznina. Tamo je sve, baš sve prestajalo postojati. Ono je bio kraj.

Ne smije nastaviti naprijed!

Srećom, žena je tek kročila na cestu, i bila je mnogo bliže Ellin nego dalekim sjenama.

Eowyn! kriknuo je njezin duh, koliko god je jače mogao.

Prilika je stala, i polako se počela okretati. Lice joj je bilo posve blijedo, a rubovi siluete su treperili. Drhteći, Ellin se ipak nadala da nije zakasnila i da je samo mora pozvati natrag. Ali kada je vidjela njezine oči, uplašila se.

Pogled joj je bio potpuno prazan. Bile su to oči nekoga tko je izgubio nadu.

-x-x-x-

Orci su bježali.

Bio je to prizor koji je bio gotovo nezamisliv onoga jutra prije tjedan dana kada je s promatračnice Citadele s Faramirom i ujakom gledao desetke tisuća njih kako napreduju prema gradu. Ali sada su doista bježali.

Gondorski juriš s jedne strane i rohanski s druge strane značio je da su se našli između čekića i nakovnja, a uništenje glavnoga zapovjednika te crne vojske bio je događaj koji je unio potpuno rasulo u njihove redove. Ono što je preostalo od njihovih trupa se okrenulo i stalo bježati prema Osgiliathu. Boromir je sa svoga konja imao dobar pregled i vidio kako su se rohanska i dio gondorske vojske spojile, a združena konjica se tada obrušila na orke u bijegu kako bi ih zbrisali do posljednjeg.

Još je samo preostalo obračunati se s Haradrimima.

Samo ta sitnica, najmanja od svih. Uzdahnuo je. Iz njihovih dosadašnjih napada na južni Gondor Boromir je znao da se radi o upornim i žestokim borcima koji ne odustaju samo tako. Sada je haradrimska vojska bila opkoljena između njegovih trupa i ljudi iz južnoga Gondora koje je predvodio Aragorn. Bili su u nepovoljnom položaju, ali Boromir je znao da bi se mogli boriti do zadnjega. I da bi pri tome mogli još mnogo ljudi iz Gondora povući u smrt.

A to je želio izbjeći pod svaku cijenu. Bilo mu je dosta smrti. Za sada nije znao koliko je točno života izgubljeno u ovoj opsadi – ali u svakome slučaju, cijena ove pobjede je za Gondor bila ogromna. I svakako je želio ovu bitku okončati što prije – na bilo koji način koji uspije smisliti. Nije znao koliki su izgledi za to, no želio je pokušati. Nije imao što izgubiti... a dobiti je mogao jako mnogo. Mogao je dobiti mnogo života svojih suboraca.

I stoga nije oklijevao. Zavladalo je nekoliko mirnijih trenutaka u kojima su svi na bojištu obratili pažnju na bijeg orka. Haradrimi su zacijelo pažljivo procjenjivali trenutno stanje, i bio je siguran da su svjesni da im izgledi nisu baš naročiti. Brojke su bile jednostavne i neumoljive.

Pa, bolji trenutak od ovoga neću dobiti, pomislio je i poveo svoga konja nekoliko koraka naprijed – gotovo u prvi red Haradrima – i visoko podignuo mač.

"Južnjaci, čujte me! Ima li ovdje netko među vama tko bi bio ovlašten za pregovore?" povikao je na sav glas. Računao je s time da bi barem dio njih morao razumjeti Zajednički jezik, a vođe svakako.

I doista, prvi redovi Haradrima su uzmaknuli za korak-dva, a među njima se pronio žamor. Glas o izrečenom se pronio na sve strane, i vrlo brzo su pripadnici obje vojske stali u iščekivanju. Borba je bila zaustavljena. Ali naravno, svi su imali mačeve u rukama spremni nastaviti borbu na najmanji znak.

Stajao je ispred svojih redova, čekajući. Volio bi da su uz njega mogli biti Faramir, Imrahil ili Aragorn; osim što bi rado čuo i njihova mišljenja, to bi pregovore učinilo još formalnijima. Nadao se da su dobro te da će se uskoro sresti s njima ako se njegove zamisli ostvare.

Prešao je pogledom preko bližih redova Haradrima. Neki od njih bili su posve oklopljeni, a izrazi lica su varirali od ravnodušnih do onih punih mržnje. Prekaljeni ratnici. Ali oprema nekih od njih je djelovala nedostatno za ovakav rat, a dio njih čak i nije imao oklope i štitove. Oči su im bile ispunjene slabo prikrivenim strahom. Sasvim neočekivano, Boromir je osjetio sažaljenje prema njima. Da, bili su to Haradrimi, bili su neprijatelji, ali nisu izgledali poput vojnika. Jesu li svi među njima uopće znali tko je Sauron? Odjednom se nije mogao oteti dojmu da su velik dio ljudi pred njim obični zanatlije ili ratari, mobilizirani u ovaj rat bez ijednoga pitanja ili mogućnosti izbora – ili čak i uz prijetnje.

Spustio je pogled na mrtva tijela južnjaka nedaleko svoga konja. Neki su bili licem okrenuti zemlji, dok su nekima staklaste oči bile uperene prema nebu. I upitao se – da su mogli birati, bi li možda radije ostali u svojoj zemlji uz svoju obitelj i ne krenuli boriti se u ratu koji zapravo nije bio njihov.

Uto se haradrimska vojska pred njim razdvojila i kroz taj procijep su se približavala dva čovjeka. Jahali su stvorenja kakva je vidio jednom ili dva puta prilikom njihova napada na južni Ithilien. Velika većina njihovih snaga bili su pješaci, ali neki su jahali na ovakvim životinjama koje je sada po prvi put uspio vidjeti ovako izbliza. Bile su svijetlosmeđe boje, slično pijesku pustinje na dalekome jugu, i bile su nešto veće od prosječnih konja. Na leđima su imale dvije grbe, a sedlo je bilo smješteno između njih.

No nije bilo vremena za detaljnije proučavanje životinja; podignuo je pogled i obratio pažnju na jahače. Zaustavili su se na nekih dva metra od njega, a jedan od njih je stao korak ispred drugoga. Obojica su držali okrvavljene mačeve u ruci, a oprema im je također bila umrljana krvlju. Krvlju gondorskih vojnika.

Možda razmišljanje o tome detalju i nije bila najbolja stvar u času kada se spremao započeti pregovore. No isto je vrijedilo i za njegovu opremu; što se toga ticalo, bili su izjednačeni. Nastavio ih je promatrati.

Glave i lica su im bili pokriveni višeslojnim tkaninama kako su to obično nosili Haradrimi, i vidio im je samo oči. On je pak nosio kacigu, i odlučio je za prvi korak ovih pregovora skinuti je. Učinio je to sporim naglašenim pokretima, i kada ju je spustio pred sebe, upro je pogled u njih, uzdignutih obrva.

Shvatili su poruku, te su obojica odmotali svoja pokrivala za glavu. Boromir ih je promotrio na trenutak. Obojica su bili prilično tamnoputi. Onaj što je stao korak naprijed bio je stariji – izgledao je kao da ima pedesetak godina ili nešto malo više. Drugi čovjek bio mu je izrazito sličan i barem upola mlađi. Sin i nasljednik, dakle. Usmjerio je pozornost na haradrimskoga vođu. Sada ga je čekala bitka riječima, i morao ju je mudro odigrati. Morao je uvjeriti ovoga čovjeka da je predaja najbolje rješenje.

"Ja sam Boromir sin Denethorov, namjesnik Gondora", predstavio se.

"Ja sam Gibir sin Tahirov, poglavar plemena Harada", odvratio je čovjek. Glas mu je zvučao promuklo, a njegov izgovor Zajedničkoga jezika bio je sličan južnjačkome akcentu kakav je u nekoliko navrata čuo od trgovaca s dalekog juga. "Ovo je moj sin i nasljednik Adiv", dodao je.

Boromir je kimnuo mladiću kako bi pokazao da je uvažio i njegovu prisutnost, te vratio pogled na starijeg čovjeka.

"Neću gubiti vrijeme, već ću odmah prijeći na stvar. U izgubljenoj ste situaciji. Nalazite se stisnuti između dviju vojski Gondora, a budi svjestan da će proći jako malo vremena prije no što se konjica vrati iz potjere za orcima te se i oni obruše na vas." Zastao je da bi naglasio svoje sljedeće riječi, i ujedno je podignuo glas kako bi ga čulo što više ljudi. "U ovome trenutku pristiže još gondorskih strijelaca, a moji ljudi su rastavili gradske katapulte i dovlače ih ovdje na polje, pa će se na vas sručiti i kiša kamenja." Blefirao je. Čak ni brzi povratak konjice nije bio izgledan budući da će joj ipak trebati neko vrijeme da uništi orke do kraja, a pogotovo bi premještanje katapulta bilo prezahtjevno i prekomplicirano. No južnjaci to nisu mogli znati. "Ako se nastavite boriti, svi ćete izginuti. Ionako vas je do sada već stradalo mnogo. Razmisli što će značiti za tvoju domovinu ako izgubi sve muškarace sposobne za poljoprivredu, trgovinu i ostale zanate."

Gibir je samo šutio, a pogled njegovih tamnih očiju bio je uperen u Boromirove. Jedini znak da se u njegovoj nutrini nešto zbiva bile su usne koje su se stisnule u tanku crtu. Njegov sin se pokrenuo i pomaknuo svoju životinju tik uz očevu, te izgovorio nekoliko kratkih rečenica na njihovu jeziku. Boromir nije znao mnogo haradrimskog jezika, a govoriti ga nije mogao uopće; no naučio je dovoljno da je mogao shvatiti smisao.

"Herojska smrt u bici zvuči dobro jedino u pjesmama. Ali u stvarnosti, ona će jako malo značiti vašim ženama, djeci i starijima kada iduće godine ne bude nikoga tko će obrađivati polja." I ovo je rekao na glas, ali sada nije gledao samo u Gibira već se obratio i ljudima u okolini. Trenutak kasnije zadovoljno je ustanovio da se među haradrimskom vojskom počinje širiti uznemireno mrmljanje – od prisutnih najbližih ljudi u valovima prema onima udaljenijima. Gibir se osvrnuo unatrag, oštro ih pogledao i nešto im doviknuo, ali nije mogao učiniti ništa da spriječi mrmor.

Boromir je pustio da prođe još nekoliko trenutaka kako bi se priča nastavila širiti, a onda je nastavio. "Vi ste, zajedno s vašim saveznicima orcima, nama namijenili upravo to: smrt. I to ne samo vojnicima, već i ženama i djeci. Pa ipak, ja ću vama ponuditi još jednu mogućnost." Opet je zastao, očiju uprtih u Gibira.

"Reci." Riječ je zvučala kao da ju je ispljunuo.

"Predajte se, i potpisat ćemo ugovor između naših dviju zemalja. Tim dokumentom ćete se obavezati da više nikada nećete poduzeti vojni pohod na Gondor." Bio je svjestan da je "nikada" nešto što će zacijelo biti nemoguće ispoštovati; u dalekoj budućnosti će se zasigurno opet naći neka usijana glava koja će povesti neki rat. Ali ako uspije postići da taj ugovor očuva mir na neko duže vrijeme, bit će itekako zadovoljan. "U znak dobre volje i suradnje, Gondor će također potpisati da neće napadati Harad. Ali budući da ste i u prošlosti i sada počinili mnogo zla Gondoru, za to se morate iskupiti. I stoga ćete izvršiti zadatak koji ću vam sada izložiti."

Gibirove oči su se suzile, pogled mu je postao oprezniji.

"Što hoćeš?" upitao je sumnjičavo.

"Ništa što će zahtijevati daljnje žrtve s vaše strane, već samo malo fizičkoga rada", odgovorio je Boromir strogo i odsječno. "Pod nadzorom gondorske vojske ćete skupiti sve leševe orka i trolova iz grada i ovdje na Pelennorskim poljima, te se pobrinuti da sve spalite. Raščistit ćete krš uništenih opsadnih kula i projektila iz katapulta. Kada sve bude čisto i sređeno, bit ćete slobodni vratiti se u svoju domovinu."

Neko je vrijeme vladala tišina. Boromir se jako nadao da će prihvatiti njegovu ponudu – ne samo zbog života svojih vojnika koje bi mogao sačuvati ovim mirovnim ugovorom, premda mu je to bilo najvažnije – već i zbog rješavanja problema leševa. Neki su se već počeli raspadati, i ako ne budu jako brzo zbrinuti cijelome je gradu prijetila opasnost raznih zaraza.

"Laže!" iznenada je kriknuo mladić, prekidajući očevo razmišljanje. Ovoga puta je progovorio Zajedničkim jezikom. "Iskoristit će nas za svoj cilj, a onda će nas sve pobiti kada završimo posao." Lice mu se zgrčilo u mržnji, a ruka što je držala mač se prijeteći podigla.

Boromir nije uzmaknuo; dapače, nagnuo se malo naprijed i pogledao mlađega čovjeka.

"Ima jedna stara mudra izreka koja kaže da optimist misli da su svi ljudi optimisti, dok pesimist misli da su svi pesimisti", rekao je polako i odmjereno. "Isto tako, pošten čovjek misli da su svi ljudi pošteni, a varalice misle da su svi nepošteni." Promatrao ga je nekoliko trenutaka i pustio da značenje dopre do mladića. I doista, samo čas kasnije, njegovo lice se zajapurilo. Iz njega su isijavale mržnja i ljutnja i dobacio je Boromiru još nekoliko brzih riječi na svome jeziku.

Boromir ga je zanemario i vratio pogled na vođu Haradrima. "Obraćam se tebi kao poglavaru svih plemena Harada", oslovio ga je službeno, ponovivši naslov kojim se čovjek predstavio. "Imaš moju časnu riječ i imat ćeš moj potpis, kao i potpis kralja Gondora. Ne, nisi me pogrešno razumio. Kralj se doista upravo vratio u Gondor. Ali to je sada manje važno. Vratimo se na moju ponudu. Nakon obavljanja posla koji sam ti opisao bit ćete slobodni vratiti se svojim domovima. Donosiš odluku ne samo za sebe i ovdje prisutne ljude, već za budućnost cijeloga svoga naroda." Nije bilo na odmet podsjetiti na to.

Pustio je Gibira da razmišlja još koji časak, a on sam je pomislio na Aragorna. Dobro ga je upoznao i znao je da će se Aragorn složiti sa svime što je upravo rekao i ponudio. Samo da je dobro. Bitka je bila duga i teška, ali uopće nije želio razmišljati o mogućnosti da je Aragorn stradao. Gondor nije smio izgubiti svoga kralja; on nije želio izgubiti dobroga prijatelja. Mora biti dobro. No nije sada mogao misliti na to, morao se opet koncentrirati na trenutnu situaciju. Pregovori još nisu bili gotovi. Postojala je još jedna bitna stvar koju je trebalo spomenuti. Možda je Gibiru sudbina njegova naroda uistinu i bila važna, ali bilo je pitanje što je bilo jače: briga za ljude ili strah od Saurona.

"I da, ako se bojiš Sauronove odmazde u slučaju povlačenja, znaj da se ne moraš brinuti. On će biti vrlo brzo uništen, potpuno i zauvijek." Izrekao je to apsolutno mirnoga glasa i izraza lica, gledajući Gibira u oči. Dao bi sve da može doista biti siguran u to onoliko koliko je uspio to sigurno izgovoriti. U sebi se bojao za hobite koji su u Mordoru bili u izuzetno pogibeljnoj situaciji. Kako će uspjeti proći neopaženi kroz tu zemlju, između brojnih orka? Neće li Sauron osjetiti približavanje svoga prstena te i sam krenuti na hobite? U tome slučaju bit će izgubljeni. Ali nije dopustio da se išta od tih briga vidi na površini.

Ipak, Gibir nije bio neiskusni dječarac i nije ga se moglo samo tako zavarati.

"Glumiš. Vrhovni gospodar je besmrtan i neuništiv."

No da, ovo se moglo i očekivati.

"Ne, ne glumim", odvratio je Boromir, pazeći da zvuči i izgleda jednako sigurno i samouvjereno kao i ranije. "Sauron će biti uništen", rekao je ledenim glasom, pa nekoliko trenutaka fiksirao pogledom vođu Haradrima. "Odluka leži na tebi. Možeš donijeti spas svome narodu i osigurati mu mirnu i prosperitetnu budućnost", još jednom je podsjetio čovjeka na pozitivne strane predaje. "S druge strane, možeš mu donijeti potpunu propast. Vaše žene i djeca ostat će sami budući da ste trenutno okruženi velikim brojem vojnika koji žele osvetu – kako za sve ono što ste počinili u ovoj opsadi, tako i za sve ljude koje ste pobili u južnome Ithilienu prethodnih godina. Sada ste brojčano nadjačani, i nitko od vas neće preživjeti bitku ako se ona nastavi."

Još jedna stanka, zbog efekta.

"Potpuno uništenje, ili pak mir i napredak. Biraj. Dajem ti jednu minutu."

-x-x-x-

Tko si ti? Kako znaš moje ime?

Glas žene na magličastoj cesti bio je tih i drhtav, kao da ju je stajalo velikog napora da izgovori te riječi, i zvučala je manje-više ravnodušno. Ipak, Ellin je osjetila da je u njoj bilo i malčice znatiželje – malčice života. Možda bitka ipak nije bila izgubljena.

Ja sam Ellin kći Laerona, rodom sam iz Rivendella i izlječitelj sam. Došla sam ti pomoći. I naravno da znam tko si i što si učinila – baš svi u Međuzemlju će to znati.

S druge strane su pristigli treptaji nesigurnosti. I sumnje.

Misliš?

Sigurna sam u to. Tvoje će djelo sigurno ući u pjesme. Ali sada nije bio trenutak za još objašnjavanja i uvjeravanja. Bilo joj je teško, jako teško – njezin duh je pucao od napora. Boravak u ovome polusvijetu je jako isisavao njenu snagu. Vrati se u naš svijet. Vrati se među žive.

Pokušala je zvučati što snažnije, nastojala je dati svome glasu zapovjednu notu. Koštalo ju je, i opet je zadrhtala.

Eowyn ju je promatrala neko vrijeme, i izgledalo je da razmišlja o tome. Naposljetku je slegnula ramenima.

Nemam zašto živjeti.

U stanju u kojem joj je vrijeme istjecalo, to je bilo posljednje što je željela čuti od sugovornice. Ovo predugo traje i ja u sebi više nemam moći za ovo. A ipak ju je morala naći – morala je uvjeriti drugu dušu da se ne smije predati. Skoncentrirala se na bijelu, treperavu priliku pred sobom. Treperavu? Da, lik Eowyn kao da je malo izblijedio, a kada je pogledala u daljinu, Ellin je primijetila da se tama zgušnjava. I ne samo to; iako Eowyn nije napravila više nijedan korak, izgledalo je kao da im je sada tama bila nekako bliže no ranije.

Tama koja jača baš nikada, nigdje i nikako nije bila dobar znak. Morala je požuriti.

Uvijek se ima zašto živjeti. Ja sam jednom izgubila baš sve što sam imala... ali preživjela sam. I ti ćeš. Uvijek postoji sutra. Uvijek postoji nada.

Svjetlokosi lik je nakrivio glavu, još malo razmišljajući. Potom je uzdahnula.

Možda si u pravu... ali tako sam umorna. Nemam više snage.

S tim riječima, Eowyn se počela polako okretati od nje.

Imam li ja?, upitala se Ellin. I opet, odgovor je mogao biti samo jedan. Morala ju je imati. Nije došla tako daleko, nije uložila cijelu sebe da bi se sada predala.

Čekaj!

Još jednom, Eowyn se okrenula prema njoj.

Ja ću ti dati snage. Vrati se na svjetlost.

Njezino tijelo uzelo je kroz čvrsto stisnute zube još jedan drhtavi udah.

I najsitnija struna njenoga duha se još napela. Boljelo je... nezamislivo. Pomislila je da se raspada i umire. Ali skupila je onu preostalu snagu što je imala i kanalizirala je – prizivajući svjetlost sve dok naposljetku nije stvorila još jednu blistavu zraku i usmjerila je prema liku pred sobom prenoseći u njega ono što je ostalo u njoj.

Je li bilo dovoljno?

Nije saznala. Nakon nekoliko trenutaka cijeli je svijet nestao u eksploziji boli, a na nju se spustila tama.

-x-x-x-

Boromir je promatrao dvojicu ljudi pred sobom. Stariji je bio potpuno nepomičan – šutio je, stisnutih očiju i usana, zagledan u neku točku pred sobom koju je samo on vidio. Lice mu pak nije odavalo ništa od intenzivnog razmišljanja koje se sigurno moralo odvijati u njemu. Mladić je bio potpuna suprotnost – nagnuo se još malo bliže ocu, gestikulirao i nije prestajao govoriti. Riječi su letjele prebrzo da bi ih Boromir uspio razumjeti, ali njegovo držanje i izraz lica jasno su odavali njihovo značenje; on se nije želio predati.

Gibirovo lice i dalje je bilo zamrznuta maska, i upravo u trenutku kada je Boromir htio prekinuti njegovu šutnju i zatražiti odgovor, podignuo je ruku i jednim pogledom ušutkao sina. Izraz mu je bio strog.

Obratio se sinu na njihovu jeziku, ali njegov je nastup bio nešto mirniji. Boromir je prepoznao riječi "odgovornost", "obaveza", "nemam slobodu". Potom se okrenuo prema Boromiru, a mladić je spustio glavu i nastavio sebi mrmljati u bradu.

"Želim garanciju da nitko od mojih ljudi neće biti napadnut dok obavimo posao koji tražiš", rekao je oštro. Visoko je podignuo glavu i prostrijelio ga pogledom. "Također tražim da nam platite u zlatu za njega."

Boromir ga je promotrio, ne odgovorivši odmah. S jedne strane mu je laknulo – činilo se da će njegova ponuda biti prihvaćena. Doista nije želio više smrti za svoje ljude.

Nije bilo teško predočiti nit govora koji je Gibir upravo održao svome sinu. I sam je bio u položaju da nije uvijek imao slobodu učiniti sve što je želio. U trenutnoj situaciji, dio njega je htio osvetu za ono što je ranije nabrojao. Želio je da svaki civil koji je ikada bio ubijen ili prognan iz naselja u južnome Ithilienu bude osvećen. Želio je haradrimsku krv za svaku kap gondorske krvi. Isto su, sasvim sigurno, željeli i njegovi vojnici.

Pogledao je oko sebe. Podosta je pogleda ležalo na njemu, i ljudi su pomno pratili razvoj pregovora. I sigurno je među njima bilo onih koji su izgubili nekog bliskog zbog haradrimskih napada. Kako da im uskrati osvetu?

Ali to bi zahtijevalo još mnogo krvi, i još mnogo žrtava. I ovako je opsada stvorila jako mnogo novih udovica i siročadi, a nastavak borbe bi značio još i više njih. Gubitak bi bio mnogo veći od dobitka... i kasnije bi osjećaj bio isuviše gorak. Ako je mogao izbjeći još izgubljenih života, njegova je dužnost bila postupiti upravo tako. Na kraju krajeva, i Gondoru su bili potrebni živi ljudi koji će obrađivati zemlju i proizvoditi sve što je bilo potrebno da prežive onaj prvi, teški poratni period.

I naposljetku, nije li upravo jutros razmišljao o problemu leševa? Ako to ne odrade južnjaci taj će posao pasti na leđa njegovih jako iscrpljenih ljudi, a nije im to želio priuštiti.

Predaja južnjaka ipak je bila najbolje rješenje, znao je to od početka ovih pregovora. Zato ih je i započeo.

"Jamčim ti da nećete biti napadnuti dok budete radili u gradu i na Pelennorskome polju, kao i da će potpisi na ugovoru biti obostrani. U dobima Arde koja su pred nama, Gondor neće poduzimati ratne pohode protiv Harada", rekao je odmjerenim tonom Boromir. Ipak, onaj drugi Gibirov zahtjev bio je obično izazivanje i nije imao namjeru dati više no što je potrebno. Uputio je južnjaku oštar pogled. "Međutim, zlato nećete dobiti. Vaš glavni dobitak su vaši životi, a taj posao je vaše iskupljenje za ono što ste počinili. Zapravo ste jako dobro prošli."

Da su pogledi mogli ubijati kao mačevi, niti jedan od njih dvojice ne bi doživio sljedeću sekundu. Naposljetku, Gibir je bio prvi koji je progovorio.

"Prihvaćam", zarežao je glasom punim mržnje. Istovremeno, njegov sin je izgovorio nekoliko brzih oštrih riječi – vjerojatno neka psovka, pretpostavio je Boromir. "Naredi svojima da se povuku", nastavio je Gibir, "i ja ću svojima. Zatim ćemo početi provoditi sporazum."

"Dogovoreno", odvratio je Boromir.

I dakle, gotovo je, prošlo mu je glavom u idućem času. Nakon punih tjedan dana borbe i mnogih gubitaka, nakon sve veće tame i očaja te događaja koji su preokrenuli zbivanja, napokon je bilo gotovo. Ili barem, gotova je ova faza rata, ispravio se u sljedećem trenutku. Mnogo toga još nije bilo gotovo. Ali za sada je mogao predahnuti bar na tren. Mogao je potražiti ujaka i rođake i uvjeriti se da je s njima sve u redu. A zatim požuriti potražiti prijatelje. Eru, molim te, neka svi budu dobro.

Izdao je one najhitnije i najvažnije naredbe vezane uz početak provođenja dogovora te krenuo u potragu.