Napomena: Nekoliko rečenica su izravni citati iz knjige.

-x-x-x-

"Čini se da je sada ipak malo bolje."

"Slažem se. Bar malo boje joj se vratilo u lice."

"Misliš da joj je udobno ovako?"

"Sumnjam da je uopće svjesna pojma udobnosti." Smijeh.

Riječi su se nekako uspjele probiti u njezin san. Tko je govorio? I gdje? Glasovi kao da su bili čitave svjetove daleko. Jedan joj je izgledao poznat. Ali bila je previše umorna da bi ga se uspjela sjetiti.

"Pobojao sam se najgorega kada je onako naglo klonula."

"Da, bio je to vrlo neugodan trenutak." Stanka. "Svjestan si da smo svjedočili nečemu što sigurno niti jedan gondorski izlječitelj našega doba nije imao prilike vidjeti? A i mnogo prije nas, siguran sam."

"Da. Osjećam se... povlašteno."

"I ja. A mislio sam da sam već sve vidio."

Tko su oni i o čemu pričaju? Čemu su svjedočili? Nije bila u stanju razmišljati.

Gdje su joj bile ruke? Noge? Glava? Nije imala pojma. Nije bila svjesna svoga tijela. Je li plutala? Ili ležala? Nije bila sigurna. Ali ipak, nije joj bilo neudobno.

Htjela je pogledati tko to govori pokraj nje. Htjela ih je pitati o čemu se radi. Ali nije mogla. Kapci su joj bili od olova. Ni u jednome njenome djeliću nije bilo ni mrvice snage.

"Nadam se da će uskoro doći onaj... kako je ono rekla da se zove...?"

"Aragorn. Naš kralj. I ja se nadam, jer ovo nipošto nije završena stvar. Ali prije je sve izgledalo izgubljeno, a sada je ipak malo bolje. Čini se da je uspjela u svojim nastojanjima, kako god da je to izvela."

Zašto je Aragorn morao doći uskoro? Tko je bolje? Kakva nastojanja?

Nije razumjela o čemu govore, niti se mogla sjetiti što je to nastojala učiniti. Pokušala je razmisliti.

Ali čak je i samo razmišljanje bilo prenaporno, dok je otvaranje očiju bilo potpuno nemoguće. Glasovi su tada utihnuli, a ona je opet otplovila u san. Spavati, spavati, samo spavati, sada i do vječnosti...

-x-x-x-

"Gotovo je! Južnjaci su se predali!"

Povici su je zatekli dok je dijelila vodu nekolicini vojnika. Prije otprilike sat vremena došlo je do promjene nekih dužnosti, i dio je civila bio povučen kako bi pomogli pri dostavi i dijeljenju vode i hrane za borce. Meriel je bila među njima.

Brzo se uspravila na dostavnim kolima i pogledala bojište. Orci su još prije nekoga vremena bili potpuno razbijeni, a ono što je preostalo od njih dokrajčili su gondorski i rohanski konjanici. Jedina kompaktna skupina neprijatelja bili su Haradrimi koji su se nalazili na južnim predjelima polja. Sada su bili gotovo posve okruženi gondorskom vojskom i Meriel je uočila da je borba prestala – baš kao što je poručivala i novost koja se upravo stala širiti.

"Gotovo je!"

"Pobijedili smo!"

Pokliči su odjekivali na sve strane. Neki ljudi su se radosno smiješili i slavili trenutak. Neki su djelovali preumorno da bi se uopće uspjeli nasmiješiti. A na nekim licima, bez obzira na vijesti, bila je samo tuga. Nije bilo teško zaključiti da su netom izgubili nekoga bliskog – oca, brata, sina – i da im ova pobjeda trenutno nije mnogo značila.

Meriel je bila sretna što je napokon gotovo, ali bila je svjesna gubitaka i njezin je osmijeh bio prilično tužan. Cijena ove pobjede je bila itekako visoka.

Još je neko vrijeme bila uz kola i zajedno s još nekoliko ljudi je nastavila davati namirnice ljudima u prolazu. Potom je uskoro do njih došla informacija da se svi mogu polako početi povlačiti prema gradu – i ljudi i opskrbna kola. Kako su saznali, na bojištu će ostati samo dio vojske zadužen za nadzor Haradrima.

Kada su njezina kola krenula prema gradu, brzo se popela na njih i sjela na stražnji dio. To ju je poštedjelo muke koju je proživjela toga jutra kada je morala hodati kroz polje prepuno leševa. Privukla je koljena do brade i spustila glavu na njih kako ne bi gledala unaokolo. Od smrada se, doduše, nije moglo pobjeći, a morala je i tjerati muhe koje su letjele na sve strane. Ali sada joj je ipak bilo neusporedivo lakše.

Nakon što su kola prošla taj najgori dio puta i našla se pred gradskim vratima, skočila je s njih i uzela svoj lûk. Upravo se počelo mračiti i postajalo je svježije, a ona nije uspjela pronaći kola na kojima je ranije toga dana odložila jaknu. No dobro, naći će se doma nešto drugo za ogrnuti se, pomislila je. Ogledala se oko sebe. Ljudi su hodali preko pontonskog mosta koji su postavili orci i ulazili u grad. Bilo ih je mnogo i kolona je napredovala sporo. Naravno, čeznula je za kupanjem, ali hodala je mirno i bez nestrpljenja. Ako sam preživjela do sada, preživjet ću još malo. Nakon toga – odlazak Eradanu u posjet. Osmjehnula se. Pa spavanje, dovršila je redoslijed prioriteta u glavi.

Napredujući jedan mali koračić po jedan, u njoj su se miješali različiti osjećaji. Razmišljajući o pobjedi, grudima joj se razlijevala toplina. Uspjeli smo. Odbili smo neprijatelje. Zatim tuga – zbog svih teških trenutaka i smrti kojima je svjedočila. Tuga koja će uvijek biti dio nje. Iako će valjda jednom biti lakše, pomislila je, sjetivši se Ellininih riječi. A zatim opet radost... i spokoj. Izdržala sam. Doista sam izdržala. Hodala je uzdignute glave.

Prošavši gradska vrata i hodajući glavnim trgom, sasvim slučajno je pogledala u stranu. U pravome trenutku i na pravo mjesto. Među ljudima koji su hodali unaokolo, među leševima orka i ruševinama kuća, uočila je jednu sitnu priliku kako sjedi na jednome kamenu. U polutami večeri koja se polako spuštala pomislila je da se radi o Pippinu, istovremeno se čudeći što bi on radio ovdje. Nije li radio u Kućama izlječenja? Krenula je prema njemu kako bi ga pozdravila, ali kada je došla bliže shvatila je da pred njom nije Pippin.

Zaustavila se nekoliko koraka ispred polutana, nesigurno ga promatrajući. Ramena su mu bila pogrbljena, glava spuštena, a desna ruka mu je nekako čudno visjela uz tijelo – iako na njoj nije bilo krvi niti ikakvih vidljivih povreda. Lice mu je bilo mladoliko, ali trenutno je izgledao nekako smežurano. Poput Pippinovih, i njegova velika stopala bila su bosa.

Očito je primijetio da se netko zaustavio pokraj njega i promatra ga jer je polako podignuo glavu. Meriel je susrela njegove oči – velike, tužne i neizmjerno umorne. Uzvratio je pogled – posve apatično i odsutno – i bez ikakve promjene u izrazu. Na trenutak je oklijevala, ali onda mu je kimnula i obratila mu se.

"Ovaj... ti si polutan iz Shirea?" upitala je, a on je kimnuo sporim pokretom, kao da mu je i ta sasvim lagana kretnja veliki napor. "Pretpostavljam da si Pippinov prijatelj?"

Spominjanje Pippinova imena ipak je potaknulo reakciju – oči su mu se širom otvorile.

"Kako znaš...?" dahnuo je sasvim tiho, a onda ga je glas izdao i samo je uzdahnuo s naporom.

Meriel je brzo kleknula na tlo pokraj njega.

"Tvoj prijatelj je stigao u grad prije nekoliko dana zajedno s čarobnjakom Mithrandirom. Srela sam ga ubrzo nakon toga, a još koji dan ranije sam upoznala Ellin i sprijateljila se s njom. Od njih sam čula o vašoj družini, a Pippin mi je spomenuo i svoga prijatelja polutana iz družine. Stoga, kada sam te sada ugledala u gradu, pomislila sam da si taj prijatelj upravo ti", objasnila je. Promotrila ga je još malo. Naizgled nije bio ozlijeđen, ali nešto u njegovu držanju je izazivalo zabrinutost. "Kako si se ti našao ovdje? Kada i kako si došao? I je li sve u redu s tobom?"

Polutan pred njom je još jednom uzdahnuo. Izgledalo je kao da skuplja snagu kako bi progovorio.

"Nakon što je Pip odjahao s Gandalfom, ja sam ostao s Rohancima i s njima sam dojahao ovamo u Gondor", počeo je pričati. Meriel mu se morala nagnuti malo bliže kako bi čula njegov tihi umorni glas. "Bio sam uz gospu Eowyn, kraljevu nećakinju, i zajedno smo se borili protiv orka. A onda je pokraj nas sletjelo ono čudovište i nazgul na njemu. Ubio je kralja, a Eowyn mu se suprotstavila. Dok se borila s njim ja sam mu se prišuljao s leđa. Nije me uopće primijetio jer sam bio poput malenog zamotuljka na tlu, a on je bio koncentriran na nju. I uspio sam ga mačem zasjeći po nozi. A ona ga je potom ubila."

Zašutio je i opet spustio glavu, a ramena kao da su mu se još malo objesila. Meriel je pak trepnula nekoliko puta, s nevjericom probavljajući novosti. On je ispričao ovu priču u nekoliko šturih i jednostavnih rečenica, monotonim glasom, kao da se ne radi o važnome događaju. Kao da su ubili nekog najobičnijeg orka. No bilo je jasno da nema snage govoriti žustrije, a još manje slaviti to veliko djelo.

I Meriel i svi na bojištu osjetili su da se tlo zatreslo pod njihovim nogama, vidjeli su sjenu koja se rasplinula i čuli su jezovite krikove. U tome času nisu znali o čemu se radilo, no negdje sredinom dana se bojištem proširila novost da je ubijen Kralj-vještac, glavni među nazgulima. Tada su svi shvatili da je ono što su čuli i vidjeli ranije morao biti upravo taj događaj. A ona je sada razgovarala s jednom od dvije osobe zaslužne za to veliko djelo. Gotovo nije mogla vjerovati neočekivanoj časti koja ju je zadesila.

Što je ono rekao, tko je bio s njim? Nećakinja kralja Rohana, Eowyn, prisjetila se. Dakle, nazgula je ubila ni manje ni više nego jedna žena. U grudima joj je zatitrao ponos. Ali odmah u idućem trenutku se namrštila. Osjećala je da nešto nije u redu.

"Što se dogodilo potom? Kako si dospio ovamo?" upitala je zabrinuto.

"Ona je u tom duelu bila teško ranjena. Ležala je nepomično i izgledala je kao da je mrtva", odgovorio je umorno polutan, gledajući u tlo. "Ali onda su je stavili na nosila i čuo sam da govore da će je prenijeti u bolnicu u Minas Tirith. Pa ako su je odnijeli u bolnicu, onda je valjda ipak samo ranjena, ali ne i mrtva. A ja sam ostao u blizini i nisam se dalje borio jer se nisam osjećao dobro. Rohanci su potom nastavili naprijed, ali ja više nisam mogao. Samo sam ostao ležati neko vrijeme, a na kraju sam se nekako dovukao do grada."

Meriel ga je promatrala. Naravno, svi su bili umorni od bitke, uključujući i nju. Ali polutan je izgledao drukčije od ostalih; njegov umor je djelovao neprirodno, a u glavi su joj odzvanjale njegove riječi. I zvučale su joj jako čudno. U borbama se mogu zadobiti ozljede, i to se opisuje frazama poput "bio sam ranjen". Ali "nisam se osjećao dobro"? Taj je izraz sugerirao nešto sasvim drugo. Nešto što nije bilo uobičajeno.

"Kako si se osjećao? Možeš li mi opisati?" upitala je, pozorno ga gledajući.

"Ja..." Uspio je nekako podignuti pogled prema njoj. "Kao da mi je susret s nazgulom zauvijek odnio svu snagu koju imam." Vidljivo je zadrhtao dok je to izgovarao – očito je opet proživio taj trenutak. "A desna ruka..." Spustio je pogled prema ruci koja mu je visjela uz tijelo. "Uopće je ne mogu micati... zapravo, uopće ne osjećam ruku niže od ramena. Kao da je i nema."

I dalje klečeći pokraj njega Meriel je posegnula za njegovom rukom i, uzevši njegovu malu šaku u svoju, otkrila da je potpuno ledena. Naježila se – ali osjećaj jeze nije dolazio samo zbog hladnoće. Dodirnuvši njegovu ruku, imala je osjećaj da se sve oko nje odjednom zatamnilo i da više nikada neće biti svjetlosti. Na njih kao da se odjednom spustila neka teška, mračna sjena.

Crni dah, prošlo joj je glavom. I sama je tijekom posljednjih nekoliko dana mogla osjetiti otrovno ozračje koje je okruživalo nazgule kada su se na svojim zvijerima spuštali do grada, a usput je čula vojnike govoriti o tome – kada su opisivali nedavne prilike u kojima su se nazguli obrušavali na njih u Ithilienu i kada su neki stradali od crnoga daha. A ovaj polutan pred njom je bio u izravnom dodiru s jednim od njih.

Kako je uopće uspio ostati na nogama poslije toga? I ne samo to, već i doći do grada?!

Zapanjeno je zurila u polutana, a u njoj se naglo probudilo ogromno divljenje i poštovanje. Možda pripadnici toga naroda jesu maleni rastom, ali činilo se da u njima ima mnogo više snage nego što bi itko mogao pomisliti.

Prihvatila je i njegovu drugu ruku, te mu se osmjehnula.

"Oprosti što nisam odmah shvatila da nešto nije u redu. Nisam izlječitelj", rekla je nježno. Usprkos iscrpljenosti na njegovom licu, vidjela je da joj se pokušao nasmiješiti u znak odgovora na te njezine riječi. "Svakako moraš i ti u bolnicu. Ja ću te sada povesti tamo. I Ellin i tvoj prijatelj Pippin su tamo – on već nekoliko dana pomaže u Kućama izlječenja. Možda nećemo naletjeti baš na njih budući da su sigurno zauzeti zbog mnogo ranjenika. Ali pronaći ćemo nekog liječnika koji ti može pomoći."

"Oh. Liječnik. Bolnica. Dobro. Nekako ću se dovući do tamo", odvratio je umorno.

Meriel se uspravila, i dalje ga držeći za ruke, te mu pomogla da i on ustane. Djelovalo je kao da mu svaki pokret pričinja bol.

"Nema puno za hodati. Brzo ćemo stići do tamo", rekla je, nastojeći zvučati ohrabrujuće. I sjetila se što još mora dodati – nešto što je zaboravila na samome početku. "Drago mi je što smo se sreli. Ja sam Meriel kći Hirgona, iz Minas Tiritha."

Polutan je podignuo pogled prema njoj. Bilo je već prilično mračno, ali nešto baklji je već bilo upaljeno unaokolo pa je ipak vidjela izraz njegova lica. U tome joj se trenutku po prvi put učinilo da u njegovim očima vidi nešto od one vedrine koja je veći dio vremena izbijala iz Pippina.

"Ja sam Meriadoc Brandybuck, hobit iz Shirea, i rohanski vitez. Za prijatelje Merry. Drago mi je što smo se upoznali, gospo Meriel."

I tako su polako krenuli prema Kućama izlječenja, jedan spori korak po jedan. On nije mogao brzo hodati i prilagodila je svoj ritam njegovome. Njezini planovi sada su bili odgođeni, ali dok ga je držala za ruku i vodila prema bolnici, zaključila je da joj je drago što je naletjela na njega.

A kupanje će malo pričekati.

-x-x-x-

Izdavši upute i naloge za početak provođenja postignutog dogovora, Boromir se okrenuo i požurio potražiti ujaka. Imao je sreće i pronašao ga vrlo brzo: Imrahil je također tražio njega te se već nalazio na njegovome dijelu bojišta. Laknulo mu je vidjeti da mu je ujak dobro i neozlijeđen. Potom su zajedno krenuli prema najjužnijem dijelu bojišta na kojem su se nalazili Aragorn i ljudi južnoga Gondora. Boromir je želio pronaći prijatelje, a Imrahil je imao još i jače razloge da što prije stigne do tamo – tražio je svoje sinove.

Jašući, Boromir je promatrao zbivanja na polju. Sunce je zalazilo i uskoro će se početi spuštati mrak, ali bio je izdao nalog da se zapale baklje kako bi posao zbrinjavanja leševa započeo odmah; a kada upale prve lomače, i one same će dati još svjetlosti. Dio gondorskih vojnika je nadzirao Haradrime koji su započinjali posao, a dio vojnika se povlačio prema Minas Tirithu.

Potom je usmjerio pogled prema njihovim trupama na krajnjemu južnome dijelu, pretražujući očima masu i tražeći poznate likove. Ponešto ga je usporavalo to što su mu se mnogi vojnici u prolazu obraćali i pozdravljali ga, a on se usput rukovao s njima i s nekima od njih razmijenio poneku riječ. Istodobno je gledao unaokolo nastojeći ugledati prijatelje. Svugdje je bilo mnogo ljudi i njegova potraga nije bila jednostavna. No imao je sreće.

Najprije je opazio Legolasovu svijetlu kosu koja se isticala na pozadini brojnih tamnih odora. Pokraj vilenjakove graciozne figure stajala je jedna poprilično niža i šira. A uz njih je stajao Aragorn, i iako je u tome času bio okrenut leđima, Boromiru nije bilo teško prepoznati visoki snažni lik. S usana mu se oteo uzdah olakšanja. Sva trojica su bila dobro. Eru, hvala ti. Boromir je skočio s konja i potrčao prema njima.

"Aragorne! Gimli! Legolas!" povikao je glasno u trku. Okrenuli su se prema njemu i lica su im se ozarila u trenu, a i on se široko osmjehivao. "Napokon!"

Stigavši do njih, u ovoj prilici nije mario što je u oklopu i što je sav uprljan – čvrsto je zagrlio svu trojicu, a oni su mu uzvratili jednako snažno.

"Nemate pojma koliko sam sretan što vas najzad vidim!" uskliknuo je kada su se konačno razdvojili. Potom ih je promotrio. Bili su umorni – baš kao i on, baš kao i svi – ali bili su dobro i neozlijeđeni.

"Ha, momče, mislim da imamo! Možda si sretan otprilike upola toliko kao mi što vidimo tebe!" odvratio mu je Gimli, i Boromir se još šire nasmiješio na te riječi. Patuljak mu je još jednom čvrsto stisnuo ruku te nastavio. "Bojali smo se da ćemo zakasniti u Minas Tirith, ali sve je ipak dobro ispalo. Čut ćeš uskoro o našim putovanjima. Bilo je..." Tada je zašutio, i Boromir je primijetio čudnu mješavinu emocija na Gimlijevu licu – a najviše je bilo nelagode, kao da se ne prisjeća baš rado tih doživljaja.

"Pričat ćete mi, ima vremena. Najvažnije je da ste sada tu i da smo opet zajedno", rekao je Boromir. Osjećao se sjajno sada kada je napokon znao da su sva trojica dobro i nije se prestajao smiješiti. "Znam da ste i vi brinuli i da želite čuti novosti o članovima Družine. Ellin je stigla sa mnom u Minas Tirith i najveći dio vremena je radila u Kućama izlječenja. Ona je i sada tamo, baš kao i Pippin koji se također javio za ispomoć."

"Znači Gandalf je uspio stići u Minas Tirith na vrijeme!" uskliknuo je Legolas. "Brinuli smo za njega i Pippina kada su krenuli na taj dugi opasni put. A gdje je Gandalf?"

"Da, stigli su u posljednji čas prije opsade, a Gandalf je sada zacijelo negdje na bojištu ili možda negdje na povratku u grad", odvratio je Boromir, te obuhvatio svu trojicu pogledom. "I tako ste stigli iz sasvim neočekivanog pravca! Vaš jučerašnji dolazak brodovima je bio veliko iznenađenje za nas – i ogromna radost, naravno. Na temelju onoga što nam je ispričao Gandalf kada je stigao u grad, mislili smo da ćete stići s Rohancima. Doista će biti mnogo novosti za prepričati." Tada je zastao, shvativši nešto važno. Za sve članove Družine je sada znao gdje se nalaze – osim za jednoga. "A gdje je Merry? On nije s vama?" U trenu zabrinut, nadao se da njegovo odsustvo ne znači ono najgore.

"Merry je jedini član od cijele Družine koji bi trebao biti s Rohancima – barem je bio s njima u trenutku kada smo se mi odvojili od njih i krenuli prema južnome Gondoru", odgovorio mu je Aragorn i Boromir je odahnuo. "Ne znamo što se dogodilo s njime nakon što smo otišli. Najbolje bi bilo da je ostao u Edorasu, ali poznavajući ga, ne bih se začudio ako je i on pošao na pohod s vojskom."

Boromir je kimnuo, slažući se s ovim posljednjim riječima. Hobiti su bili mnogo hrabriji no što je otkrivao prvi pogled, i krili su u sebi snagu i odlučnost koja je iznenađivala sve oko njih. Ponekad čak i njih same, dometnuo je u sebi. Potom se zagledao u Aragorna. Vidjelo se da mu je drago zbog razvoja situacije – zbog primirja i završetka borbe, te još više zbog njihova susreta – ali u očima mu je bila sjena duboke tuge.

"Aragorne?" upitao ga je Boromir tiho, sa strepnjom.

"Moj rođak, Halbarad..." Aragorn nije završio rečenicu, ali nije ni morao. Sve je bilo jasno.

Boromir je oborio glavu. Za vrijeme svoga kratkoga boravka u Rivendellu vidio je Halbarada u prolazu, ali nije imao prilike mnogo razgovarati s njime. Ipak, iz Aragornovih priča je saznao da je bio jako blizak s rođakom i da ga je volio poput brata. Uzdahnuo je.

"Jako mi je žao", rekao je tiho i spustio ruku na prijateljevo rame. "Moja sućut."

Aragorn je samo kimnuo i nakon još jednoga kratkoga trenutka u kojem je njegovo lice iskazivalo sve ono što je osjećao, promijenio je izraz i stav.

"Tugovat ću kada dođe vrijeme. Sada se moram posvetiti stvarima koje su hitne", rekao je Aragorn ozbiljno. "Odvedi me u Kuće izlječenja. Pridružit ću se liječnicima u zbrinjavanju ranjenika."

"Hvala ti na tome", kimnuo je Boromir, dirnut. "Možemo krenuti prema gradu, a kada budemo na ulazu želio bih te službeno najaviti kao našega kralja."

"Ne, ne još." Aragorn je odmahnuo glavom, a Boromir ga je začuđeno pogledao. "Nadam se da će uskoro doći trenutak i za to. Ali za sada, ja sam još uvijek samo poglavar Dunedaina sa sjevera i tvoj gost. Ti ćeš još neko vrijeme biti onaj koji vodi Gondor."

"Hm... siguran si?" upitao je Boromir, a nakon što mu je Aragorn mu je kimnuo, nastavio je. "Ja sam, naime, već objavio da se kralj vraća u Gondor, i ta je činjenica mnogo značila za moral ljudi. Ako ne želiš službeno predstavljanje već sada, u redu. Ipak, dok budeš u gradu, sigurno će dio ljudi saznati tvoj identitet."

"To je u redu", odvratio je Aragorn. "Samo ćemo odgoditi javno predstavljanje."

"Dogovoreno. No ipak, sad kad si tu, čak i ako još neko vrijeme službeno ja budem taj koji vodi Gondor, želio bih da važne odluke donosimo zajedno", rekao je Boromir. Tada je iza Aragornovih leđa ugledao Elrondove sinove, kao i poveću grupu ljudi odjevenih u sličnu odoru kakvu je Aragorn nosio u Rivendellu.

"Ovo su neki od mojih ljudi sa sjevera", rekao je Aragorn, uočivši Boromirov pogled. "Pratili su Halbarada, nositelja zastave koju je za mene izradila Arwen. Elladana i Elrohira si upoznao."

"Jesam", potvrdio je Boromir. Elrondovi sinovi su se uto približili te se pozdravio i rukovao s njima. "Htio bih najprije..."

"Boromire!"

Njegove riječi je prekinuo povik i Boromir se osvrnuo. Unaokolo je bilo mnogo ljudi, ali Imrahilova visoka figura se uvijek isticala bez obzira koliko mnogo ljudi ga okruživalo. A sada su s njime bili i njegovi sinovi – gotovo jednako visoki kao i on – pa je cijela njihova grupica bila itekako lako uočljiva. Široko su se osmjehivali – Imrahil najviše od svih – i Boromir je odmah vidio da su svi dobro. Jedino je Amrothos imao zavoj oko lijeve šake, ali očito je bila riječ samo o lakoj povredi.

Osjetio je veliko olakšanje otkrivši da su mu svi rođaci dobro i izgrlio se i s njima. Potom je stao između rođaka s jedne i prijatelja s druge strane.

"Aragorne, znam da želiš što prije poći u bolnicu. Sve novosti ćemo si međusobno ispričati putem do tamo i nećemo na to gubiti vrijeme ovdje", rekao je ozbiljno. "Stoga ću vas sada samo upoznati, i odmah potom ćemo krenuti." Okrenuo se ujaku i rođacima. "Imrahile, ovo je čovjek o kojem sam ti pričao. Ovo je Aragorn sin Arathornov, poglavar Dunedaina na sjeveru i izravni Isildurov nasljednik. On je bio moj suputnik i član Družine koja je krenula iz Rivendella, i koji mi je na putu postao mnogo više od običnog suputnika. On je moj prijatelj i moj vođa, i naš budući kralj." Govorio je vrlo ozbiljno i dao je tom predstavljanju svečanu notu, i u tome se trenutku lagano naklonio Aragornu. Dok je nastavljao govoriti tek malo manje formalnim tonom, primijetio je da su Imrahil i njegovi rođaci ponovili njegovu kretnju. "Aragorn je izrazio molbu da za sada još ne bude službeno predstavljen kao kralj, pa ćemo postupiti po njegovoj želji. A budući da je izlječitelj, rekao je da za početak želi poći u Kuće izlječenja kako bi se i on uključio u zbrinjavanje ranjenika." Zatim se okrenuo Aragornu. "Aragorne, ovo je Imrahil sin Adrahilov, Princ od Dol Amrotha, moj ujak i svakako najvažniji knez Gondora, a ujedno je i moj glavni savjetnik tijekom posljednje dvije godine, otkako sam postao namjesnik."

Boromir je potom sve prisutne predstavio jedne drugima – svoje rođake, prijatelje, kao i Elrondove sinove. Naposljetku, upravo kada je htio dati znak da krenu prema gradu, Imrahil mu je skrenuo pažnju na još jedan važan detalj.

"Svi naši vojnici koji su do sada boravili u gradu će se i vratiti u grad. Međutim, sada je pristiglo još mnogo ljudi iz južnoga Gondora koji se također moraju negdje smjestiti", rekao mu je ujak.

Boromir je prešao pogledom preko cijeloga tog dijela polja. Iz južnoga Gondora je brodovima pristiglo najmanje tri tisuće ljudi, a sve do sada nije uopće razmišljao o eventualnom smještaju; bitka koja je trajala do maloprije, zatim pregovori, i naposljetku dugo iščekivani susret s prijateljima su mu odvukli misli u sasvim drugim pravcima. No i prije nego što je stigao potražiti rješenje za Imrahilovo pitanje, u pomoć mu je pritekao Elphir, najstariji Imrahilov sin.

"Ja imam prijedlog, ako nemate ništa protiv. Ljudi mogu ostati smješteni na brodovima kojima smo stigli; bili smo ponešto stisnuti, ali mjesta ipak ima za svih. Osim toga, na njima su i namirnice kojima smo se opskrbili pri polasku, što znači da im je sve pri ruci. Smatram da je tako najjednostavnije."

Boromir se odmah složio.

"Doista je to najbolje rješenje", kimnuo je. "Onda, dogovoreno. Prema potrebi će na brodove biti dopremljeno još namirnica iz grada."

"I moji će sjevernjaci ostati na brodovima ili će pak postaviti svoje šatore na polju i prenoćiti u njima", rekao je Aragorn. "To su ljudi koji su navikli na otvorene prostore i spavanje pod zvijezdama, a ne na velike gradove."

"Mi ćemo također ostati ovdje s njima", dodao je Elladan, te pokazao na sebe i brata.

"U redu. Onda, krenimo", rekao je Boromir, i s tim njegovim riječima su se zaputili prema gradu. Budući da oni nisu imali konje nije htio uzjahati već je konja vodio uz sebe. Prijatelji su hodali uz njega, s njegove lijeve strane, dok su Imrahil i njegovi sinovi bili korak-dva iza njih.

Nekoliko je koraka hodao u tišini. Polako je počeo shvaćati koliko ima sreće. Faramir je bio dobro, i iako je bio ozlijeđen, rekli su mu da nije opasno. I ujak i rođaci su mu također bili dobro, a sada, kao kruna svega, ponovno se susreo s prijateljima. Veći dio Družine bio je opet zajedno; nedostajao je samo Merry, i Boromir se svim srcem nadao da je i hobit dobro. A preostala dvojica hobita... njihova je sudbina pak bila potpuno izvan njegova utjecaja, i uputio je molbu Eruu da ih čuva.

"Na temelju svega što sam čuo i vidio, rekao bih da ste vi prošli kroz više doživljaja. Stoga ću ja prvi krenuti s novostima, budući da vjerujem da će moja priča biti kraća", rekao je. "Nakon rastanka s vama na Amon Henu, Ellin i ja smo nekoliko dana kasnije stigli u Gondor. Došavši ovamo, ispočetka sam sudjelovao u borbama u Osgiliathu, a u jednoj prilici sam morao poći do Cair Androsa. I tamo se dogodilo ono najvažnije što vam želim prenijeti." Zastao je i pogledao prema prijateljima. "Tamo sam susreo Froda i Sama. Misleći da se radi o špijunima Neprijatelja, moji ljudi su ih zarobili u šumi oko Henneth Annuna neposredno prije moga dolaska te ih doveli na Cair Andros. Hobiti su proveli tu jednu noć u utvrdi, a sljedećega jutra smo se rastali i krenuli su dalje."

Odlučio je preskočiti onaj dio o Gollumu i njegovu prijedlogu prelaza preko Cirith Ungola. Oko toga je bilo previše nepoznanica: hobiti možda i nisu ponovno naletjeli na Golluma, i možda su bili u mogućnosti potražiti neki drugi put umjesto toga izuzetno opasnog prijevoja. Nije mogao znati što se dalje dogodilo s njima pa je zaključio da je bolje da ih ne opterećuje običnim nagađanjima.

"Susret s njima je prošao dobro?" upitao je Aragorn, promatrajući ga.

"Jest", odgovorio je Boromir i osmjehnuo se, gledajući svu trojicu. Na Amon Henu su čuli njegovo priznanje o žudnji za Prstenom i kako je htio napasti Froda. O, kako je bio dobar osjećaj sada im moći reći da je pobijedio svoju slabost i iskupio se. "Nije to bila laka noć, Prsten je opet bio nasrtljiv. Ali odolio sam i na kraju pobijedio." Nasmiješio se, ali posljednje rečenice je ipak izgovorio nešto tiše. Premda je njegov ujak čuo od njega o pronalasku Prstena i planu za njegovo uništenje, nije bio upućen u cijelu priču, a njegovi sinovi nisu znali baš ništa. Jedini je Faramir znao sve što se dogodilo – a Boromir nije želio objašnjavati ujaku i rođacima sve detalje.

"To je sjajno. Drago mi je zbog tebe", odvratio je Aragorn i toplo mu se osmjehnuo. Legolas i Gimli su se također smiješili i kimali glavama, i u njihovim očima je pročitao odobravanje.

Da, doista je bio sjajan osjećaj.

"Kada ste se susreli?" upitao je potom Aragorn.

"Prošlo je..." zastao je Boromir, te stao računati. "Povratak... borbe u Osgiliathu... opsada..." tiho je mrmljao, te najzad kimnuo. "Rastali smo se u jutro prije deset dana."

"Deset dana", polako je ponovio Aragorn. "Znači, možda su već i ušli u Mordor."

"Moguće", odvratio je Boromir. Bilo bi sjajno kada bi hobiti mogli ostvariti svoj cilj što prije. Brzo Sauronovo uništenje bi ih poštedjelo mnogih novih problema. Ali to ipak nije bilo naročito vjerojatno. Namrštio se. "Sigurno napreduju vrlo sporo – kako zbog teškog terena, tako i zbog izbjegavanja orka. Isto tako je moguće i da još nisu ušli."

Na njih se tada neko vrijeme spustila tišina u kojoj je svatko od njih razmišljao o izuzetnoj pogibelji s kojom su se suočavali hobiti. Strah i zabrinutost su na čas bacili sjenu na radost njihova susreta, a tama koja se polako spuštala odjednom je izgledala još mračnija.

"Nadam se da su dobro, naši prijatelji mali", promrmljao je Gimli u bradu.

Boromir je stisnuo usne, te nakon još nekoliko koraka zatresao glavom tjerajući zle slutnje i nastavio priču. "Opsada je započela prije tjedan dana, a kao što sam spomenuo, Gandalf i Pippin su stigli u posljednji čas, tik pred njezin početak. Iako smo davali sve od sebe, situacija je iz dana u dan polako bivala sve lošija za nas budući da je neprijatelja jednostavno bilo previše. Prva dobra stvar koja je značila promjenu odnosa snaga se dogodila jučer ujutro kada su napokon stigli Rohanci. Oni su, dakle, došli nekoliko sati prije vas."

"Tek jučer ujutro?" prekinuo ga je Aragorn, a Boromir mu je kimnuo. "Mi smo otišli od Rohanaca prije otprilike tjedan dana, i mislio sam da će uspjeti stići do Minas Tiritha nešto ranije."

"Zacijelo su bili zadržani putem", odvratio je Boromir. "Naime, nakon što je Cair Andros pao, orci su kontrolirali sjeverni prilaz Gondoru i moguće je da je napredovanje Rohanaca bilo usporeno zbog neke bitke koju su imali s orcima putem."

Aragorn mu je kimnuo u znak slaganja. Boromir je tada došao do kraja kronološkog nabrajanja glavnih zbivanja u Minas Tirithu, ali želio je prijateljima saopćiti još jednu dobru vijest.

"Opsada je bila teška za nas, i kao što sam rekao, pomalo su nas potiskivali. Ali dogodila se i jedna dobra stvar. Prema Faramirovoj ideji, uspjeli smo konstruirati nekoliko velikih mehaničkih lukova. Izrada je potrajala – bili su zgotovljeni tek prije dva dana. Ali kada su konačno bili gotovi, pokazali su se fantastični. Dužina im je oko tri metra, i naravno da smo za njih morali izraditi i posebne, veće strijele. Lukovi se zatežu pomoću posebnog mehanizma i imaju veliku snagu – bez problema su probijali oklope trolova koji su upadali u grad i ubijali ih! I ne samo to!" Napravio je stanku i pogledao prijatelje, i sva trojica su se zagledali u njega u iščekivanju. "Vidjeli ste tijekom dana one velike zvijeri na kojima jašu nazguli. Nekada ih nije bilo, i očito ih je Sauron uzgojio upravo za ovu opsadu. Prvi put smo jednu od njih vidjeli one noći na Anduinu. Doista su strašne i moćne životinje, i iako nisu neranjive, nije ih bilo lako otjerati običnim strijelama. Napadale su nas svih ovih dana otkako je počela opsada. A ako se možda pitate zašto nas danas nije napalo svih devet nazgula na svojim nemanima – razlog je taj što smo novim lukovima uspjeli ubiti tri nemani! I nakon toga se nazguli više nisu vraćali napasti sam grad jer su znali što ih čeka u njemu!"

"Oho! To je fantastičan uspjeh!" uskliknuo je Aragorn, kimajući u znak priznanja.

"Svaka čast", dodao je Legolas.

"Bravo za vas!" oglasio se Gimli istovremeno.

"Vidjet ćete lukove kada dođete u grad", rekao je Boromir. "No, to je bilo sve od mene, barem što se tiče onih glavnih vijesti. A sada bih čuo o vašim doživljajima. Od Gandalfa smo saznali o njegovoj borbi s balrogom i povratku u Međuzemlje, o vašoj potjeri za urucima, o pronalaženju Merryja i Pippina te o bici u Helmovoj klisuri i Sarumanovoj smrti. Prema onome što je ispričao, očekivali smo da ćete biti s Rohancima i vaš dolazak s juga je bio i meni i Ellin veliko iznenađenje, a zacijelo i njemu. Jako sam znatiželjan čuti što vam se sve dogodilo."

Nekoliko je koraka prošlo u potpunoj tišini, i Boromir ih je promotrio. Aragorn je gledao negdje ispred sebe, odsutna izraza. Boromir je pretpostavio da su mu misli odlutale iz ovoga razgovora i da se trenutno prisjeća svoga rođaka, i kada se šutnja još produljila shvatio je da od njega neće dobiti odgovor. Skrenuo je pogled prema Legolasu i Gimliju. Patuljak se namrštio i teško uzdahnuo.

"Da, u Helmovoj klisuri je bila velika bitka. Dugo je trajala – Sarumanova vojska je bila ogromna i bilo je trenutaka kada je sve izgledalo izgubljeno. No to je bila... uobičajena bitka. Bar smo znali što očekivati. Ali kasnije..." započeo je Gimli, pa stao. Koračao je pogleda uprtog u tlo i nije nastavio. Boromir ga je promotrio, odjednom još znatiželjniji. Gimlijeve zadnje riječi zvučale su neobično, i što god da se dogodilo, Boromir je zaključio da je prilično uznemirujuće djelovalo na patuljka.

"Ja ću ti ispričati", rekao je tada Legolas mirno. "No za početak mi reci je li ti Gandalf rekao pravi razlog njegova žurnog odlaska s Pippinom?"

Boromir je razmislio na čas. Od Gandalfova dolaska – što znači i od početka opsade – prošlo je tjedan dana. U tome se razdoblju toliko mnogo toga dogodilo i zapravo uopće više nije imao prilike porazgovarati s Gandalfom ni o čemu drugome osim o trenutnim zbivanjima vezanim uz obranu. No sada, nakon Legolasova pitanja, sjetio se onoga čarobnjakovog pogleda upućenog Pippinu kao i hobitove nelagode nakon toga. Pogledao je Legolasa s velikim zanimanjem.

"Ne, nije. Rekao je da će nam ispričati kada bude vremena, ali za vrijeme opsade pravi trenutak za daljnji razgovor o tome jednostavno nije stigao", odgovorio je.

"Znaš li što su palantiri?" upitao ga je potom vilenjak, te nastavio nakon što je Boromir potvrdio. "U Isengardu smo pronašli palantir kojim se služio Saruman. Očito je na taj način komunicirao sa Sauronom. Gandalf ga je uzeo na čuvanje, a Pippin ga je te prve noći ukrao i pogledao u njega."

Nakratko je zastao, a Boromir je polako kimnuo. Zagonetka se razriješila – Gandalfovo i Pippinovo ponašanje mu je sada postalo jasno. Kako je ono Gandalf nazvao Pippina? Previše znatiželjnim, prisjetio se Boromir. Ujedno se nadao da čarobnjak nije bio previše strog prema Pippinu; Boromir je itekako dobro razumio kako to izgleda kada se ne može odoljeti dozivanju nekoga posebnog predmeta.

"Srećom, taj je događaj prošao bez posljedica. Sarumanov palantir je bio povezan sa Sauronovim, no Gandalf je stigao na vrijeme i uzeo ga hobitu prije no što je Sauron uspio pročitati njegove misli. Budući da je Pippin u palantiru vidio nazgule, a ubrzo potom nas je nadletio jedan od njih, Gandalf je zaključio da bi bilo dobro da se nađe u Minas Tirithu kako bi pomogao u borbi protiv nazgula jer je bilo jasno da će Gondor vrlo brzo biti na udaru. Palantir je ostavio Aragornu, a Pippina je poveo sa sobom kako više ne bi zapadao u iskušenje."

"Aha, sada razumijem", kimnuo je Boromir. "Ali i dalje sam jako radoznao saznati kako ste se vi našli u južnome Gondoru i došli u Minas Tirith iz sasvim neočekivana pravca. Kako to da niste ostali s Rohancima?"

Legolas se tada okrenuo prema Aragornu. Bilo je očito da očekuje da ovaj nastavi priču, i doista, Aragorn se nakon nekoliko trenutaka prenuo iz svojih razmišljanja. Trepnuo je i na čas pogledao Boromira, te potom nastavio hodati gledajući pred sebe.

"Ubrzo nakon Gandalfova odlaska, dok smo se svi polako pripremali krenuti za Gondor, sustigla nas je družina sa sjevera u kojoj su bili Dunedaini predvođeni Halbaradom i Elrondovi sinovi. Halbarad mi je tada predao zastavu nade koju je izradila Arwen. A ja sam te noći pogledao u palantir." Glas mu se tada stišao i Boromir se morao malo nagnuti prema njemu kako bi ga bolje čuo, utoliko više što je svugdje unaokolo bilo mnogo ljudi koji su također polako hodali prema gradu i čuo se prilično glasni žamor. "Bilo je teže no što sam očekivao, i stajalo me mnogo snage. Ipak, uspio sam upravljati kamenom i usmjeriti misli tamo gdje želim. Prikazao sam se Sauronu."

Boromir ga je zapanjeno pogledao.

"Prikazao si se Sauronu?" ponovio je, razrogačivši oči.

"Da", potvrdio je Aragorn. "Naravno, bio sam pažljiv pri tome. Nije ugledao nekog običnog čovjeka već me vidio u punoj snazi – kao vođu Dunedaina i budućeg kralja Gondora. Iako je pretpostavljao da u Međuzemlju postoji Elendilov nasljednik, on do toga trenutka nije bio potpuno siguran u tu činjenicu, i ona mu se nije svidjela. A pokazao sam mu i Andurila – prekovanog Narsila. Sasvim sigurno nije zaboravio tu oštricu."

Boromir ga je promatrao dok su mu se polako slijegale ove izvanredne novosti. Trebalo mu je nekoliko trenutaka prije nego što je opet uspio progovoriti.

"Pokazati se Sauronu... to je bilo stvarno hrabro", rekao je najzad, želeći odati priznanje prijatelju.

"Dijelom i ludo", odvratio je Aragorn, i na licu mu se pojavio škrti osmijeh. Nakon veselja u trenutku njihova ponovnog susreta maloprije, nije se mnogo osmjehivao. Naravno, razlog za to je bio sasvim jasan. "Da sam znao koliko snage i volje zahtijeva upravljanje palantirom, zacijelo bih dva puta razmislio. Ipak, osjećao sam da je došao pravi trenutak i mislim da nisam pogriješio."

Boromir je polako kimnuo, pokušavajući razumjeti. Naravno, bilo mu je poznato ono osnovno o palantirima, no ništa više od toga. Nije znao kako se komunicira pomoću njih, a još manje kako se upravlja njima. Razmišljajući o tome što je čuo, zaključio je da čak i kada bi netko položio palantir ispred njega, ne bi znao što učiniti s njime.

"No vidio sam u palantiru i druge stvari", nastavio je Aragorn. "Svi smo znali da Sauron planira rat, ali shvatio sam da će ga pogled na mene navesti da ubrza svoje aktivnosti – kako bi uništio Minas Tirith i dobar dio Gondora prije no što ja stignem do tamo. Zahvaljujući palantiru, otkrio sam da će jedan pravac napada biti usmjeren prema južnome Gondoru. Da sam ostao s Rohancima, stigao bih u Gondor prekasno. Južne pokrajine bi već bile izgubljene, i to bi značilo propast za sve."

"Mi smo također znali da će nas napasti umbarski gusari", ubacio se duboki Imrahilov glas u razgovor. Boromir je pogledao preko ramena. Njegov ujak i rođaci i dalje su hodali tik iza njih. "Stoga smo ostavili dio ljudi da brane južni Gondor umjesto da ih sve dovedemo u obranu Minas Tiritha. No svi smo se bojali da nas neće biti dovoljno."

"I doista nas ne bilo dovoljno", dodao je Elphir. "Da se nisu pojavili oni... oni..." Zastao je i nije završio rečenicu, a nešto u njegovome glasu je navelo Boromira da ga pogleda bolje. Polako je bivalo sve mračnije kako je večer odmicala, ali vidio je izraz nelagode na rođakovu licu. Boromir ga je pogledao malo iskosa, uzdignutih obrva, itekako znatiželjan. No nije stigao upitati Elphira ništa više jer je opet progovorio Aragorn.

"Tada sam shvatio da moram što hitnije poći u južni Gondor, a poruka od Elronda koju su mi isporučili njegovi sinovi odmah po njihovu dolasku je dobila svoje značenje. Naime, Elladan i Elrohir su mi prenijeli riječi njihova oca koje u prvi mah nisam razumio. No nakon pogleda u palantir sam znao da postoji samo jedan put kojim mogu – i kojim moram nastaviti", rekao je, a iako mu je glas bio tih, Boromiru se činilo da ima snagu groma.

Samo jedan put. Kao da je čuo neki odjek sudbine u tim riječima.

Koji je to bio jedini put kojim je Aragorn morao nastaviti iz Rohana? Očito nije mislio na cestu uz Bijelo gorje, onu kojom su kasnije Rohanci doista i stigli.

A nije bilo drugoga puta osim te ceste.

Ne, to nije točno... Misao je sijevnula negdje na rubu njegove svijesti, ali bila je toliko nevjerojatna da se rasplinula i prije nego što ju je razmotrio. Nastavio je gledati Aragorna, čekajući odgovor.

"'Ako si u hitnji, sjeti se Staza mrtvih', glasila je Elrondova poruka", rekao je Aragorn.

Glas je odjeknuo još snažnije nego maloprije, a nakon toga se spustila nova tišina. Ako je maloprije pomislio da ne može čuti vijest nevjerojatniju od one o suočavanju sa Sauronom u palantiru, Boromir je sada znao da se prevario.

Staze mrtvih.

Znači, ona njegova nevjerojatna misao od maločas je ipak bila točna.

I samo ime je budilo jezu. Za nekih od svojih putovanja tim dijelom Gondora vidio je izdaleka Ukletu planinu, a od lokalnih ljudi čuo je neke zastrašujuće priče. Znao je da je dobar dio njih pretjeran, kao što to često biva s legendama. Ali povijesne činjenice su mu bile dobro poznate: ispod te planine je prebivala ukleta vojska koju je još davno prokleo Isildur zbog njihova vjerolomstva, i znao je da živi ljudi upravo zbog prisustva mrtvih ne mogu proći tom cestom.

Zagledao se u Aragorna s nevjericom. Prijatelji su bili tu pred njim. Ako živi ne mogu proći tim putem, jesu li ipak našli neki alternativni put? Ali gledajući sada njihove izraze, shvatio je da su doista prošli Stazama mrtvih. Legolas je izgledao samo duboko zamišljen, ali ne i uznemiren. No Gimlijevo lice je bilo posebno upečatljivo. Boromir ga je dobro upoznao na putu od Rivendella; patuljak je bio sve samo ne kukavica, i činilo se da nema ničega što bi ga moglo uplašiti. Čak je i susret s neprijateljem tako moćnim kao što je balrog u njemu izazvao prkos, a ne strah. Ali sada mu je izraz lica pokazivao toliku nelagodu da je bilo jasno da je to putovanje bilo vrlo zastrašujuće za njega. Usprkos polutami, bilo je vidljivo da je posve problijedio.

Koliko je hrabrosti, i još više – očaja – trebalo za odlučiti se na taj korak? Je li to doista bila jedina mogućnost koja im je preostala?

Staze mrtvih.

"I...? Kako...? Što ste...?" Nije bilo mnogo situacija koje su ga ostavljale bez riječi, ali ovo je bila jedna od njih. Bio je toliko zapanjen da nije uspio sročiti pitanja.

"Odlučio sam sazvati vojsku mrtvih kako bi se borili za nas i ispunili svoju prisegu. Da me nitko nije htio slijediti u Ukletu planinu, bio bih tamo pošao i sam", rekao je Aragorn ozbiljno. "Ipak, svi su krenuli. I moji dragi prijatelji iz naše Družine..." blago se osmjehnuo Legolasu i Gimliju, "...kao i kompletna Siva družina sa sjevera."

Nakon tih riječi je nastavio hodati u tišini, pogleda uprtog ispred sebe. Na licu mu se pojavila bolna sjena, a usne su mu se stisnule u tanku crtu.

"Da, svi su ušli", uzdahnuo je Gimli nakon što Aragorn nije nastavio. Pogled mu je bio izgubljen negdje u daljini, i bilo je jasno da pred sobom ne vidi Pelennorsko polje već onu mračnu stazu. "Svi ljudi sa sjevera. Pa i vilenjaci: ovaj ovdje naš prijatelj iz Mrkodola, i Elrondovi sinovi. Svi su ušli. Samo sam ja ostao zuriti u onu tamnu rupu koja predstavlja ulaz." Još jednom je uzdahnuo, pa zatresao glavom. "Da, i vilenjaci su ušli u podzemlje, a patuljak se nije usuđivao. Možeš li to zamisliti? Ali znaš, baš nikada i nigdje nisam osjetio takvu hladnoću kao tamo na ulazu. Čak ni u Moriji nije bilo tako crno. Još nikada nisam bio osjetio takvu odbojnost prema podzemlju." Oborio je pogled i prošao nekoliko koraka u tišini. "Ali na kraju sam ipak krenuo. Zbog Aragorna", završio je tiho.

Pokraj njega, Aragorn je čuo te riječi i prenuo se iz svojih razmišljanja. Pogledao je patuljka.

"A ja sam ti zahvalan na tome, dragi prijatelju", rekao je i položio Gimliju ruku na rame.

Opet su svi ušutjeli, a Boromir je razmišljao o izrečenom usput se pitajući kako bi se on osjećao. I on bi bio ušao za Aragornom; slijedio bi ga u svakoj situaciji i na svakome putu. No morao si je priznati – ne bi mogao biti ravnodušan – i bio je itekako zahvalan što nije morao proći Stazama mrtvih.

Gimli je nastavio gledati u tlo dok je hodao i bilo je očito da ne želi više govoriti i prisjećati se tog putovanja.

"Aragorn je bio na čelu, a mi ostali smo išli za njime", produžio je Legolas umjesto Gimlija. "Uskoro sam primijetio sjene koje nas slijede. Osjećali su prisustvo krvi Elendilove loze. Osjećali su plamen u tami. Plamen Zapada." Legolasov glas kao da je bio dublji no obično, i probudio je slike o kojima je govorio. Boromiru se činilo kao da je svjetlost oko njega nestala i da doista vidi duhove mrtvih oko sebe. I protiv volje je zadrhtao. "Čuo se šapat na davno zaboravljenom jeziku. Čulo se prigušeno zveckanje mačeva i kopalja. Vidjele su se blijede siluete. Hodali su ispred nas, oko nas, iza nas."

Prizori su bili živi i stvarni, i Boromir se opet morao podsjetiti da nije pod Ukletom planinom već na otvorenom, na Pelennorskim poljima.

"Nakon nekog vremena smo stigli u jednu prostranu dvoranu", nastavio je Legolas. "Stali smo na sredinu i podigli baklje, i tada je Aragorn izvukao svoj mač i obratio se mrtvima. 'Pozivam vas da dođete do kamena na Erechu!', povikao je, a njegov glas se pronio svim hodnicima i spiljama. Potom smo nastavili, a mrtvi su nas i dalje slijedili. I onda kada smo izašli iz planine, išli su za nama. Bili su vojska velika i strašna, sjenovita no ipak stvarna. I naposljetku smo početkom noći stigli do Erecha."

Gimliju se oteo teški uzdah.

"Znaš, želim što prije zaboraviti cijelo to putovanje", rekao je turobno, ubacivši se opet u priču. "Možda vilenjaci gledaju drugačije na taj polusvijet, možda njima ne smeta. I možda su ljudi sa sjevera posebno hrabri, pogotovo zbog Aragornova prisustva. Ali ja se nisam osjećao dobro, i ne želim više nikada misliti na to. No jednu stvar ću ipak pamtiti zauvijek i nje ću se rado prisjećati." Zastao je, i u tome se trenutku čak i osmjehnuo. "Kada je Aragorn stao pokraj toga kamena i izvukao mač, to više nije bio graničar kojeg smo poznavali tijekom cijeloga putovanja. Tamo je stajao kralj. Kao da je odjednom postao veći, i kao da nije bio u običnoj putnoj opremi već u sjajnome blještavom oklopu i s veličanstvenom krunom na glavi. Kada im se obratio, znao sam da ga neće odbiti. Da ga ne mogu odbiti. Mrtvi su mu tada obećali da će ispuniti svoju davnu prisegu."

Aragorn se doimao kao da mu je pomalo neugodno zbog Gimlijevih hvalospjeva, i tiho je promrmljao nešto što je zvučalo kao zahvala.

"I sada smo došli blizu kraja priče. Ostatak možeš i sam pogoditi", rekao je najzad Legolas, a glas mu je sada zvučao meko kao i obično. "Stigli smo u Pelargir koji je već bio pod napadima umbarskih gusara. Tada su ljudi južnoga Gondora i vojska mrtvih zajednički porazili umbarsku flotu. Gusari su zacijelo u južnome Gondoru očekivali relativno lak posao, no suočili su se s najstrašnijim neprijateljima što uopće mogu postojati."

"Čak su i neki od naših ljudi ustuknuli i nije im bilo lako vratiti se u borbu dok su mrtvi bili tamo", dodao je Elphir, hodajući iza njih. "Kako su se pak osjećali Umbarani dok su mrtvi jurišali na njih ne mogu niti zamisliti."

"Većina gusara je bila ubijena, a mnogi su u strahu poskakali u more", nastavio je Legolas. "Prisvojili smo njihove brodove i zaplovili Anduinom prema Minas Tirithu. Isprva smo morali veslati, ali drugoga dana je zapuhao vjetar s juga i ispunio naša jedra. To nam je itekako pomoglo jer smo na taj način stigli brže. Svi smo znali da je vrijeme od presudne važnosti i bojali smo se da nećemo stići na vrijeme, a Aragorn je bio najnemirniji od svih."

"Vjetar s juga." Imrahilov duboki glas je ponovio Legolasove riječi. "Osjetili smo ga i u Minas Tirithu. A ja sam pak slutio da taj vjetar donosi neku promjenu."

Legolas je uputio Imrahilu pogled koji kao da je potrajao vječno, a potom se blago osmjehnuo i kimnuo.

"Razumijem. Možda bismo jednom mogli porazgovarati o tome, ako ti ne smeta."

Imrahil je također uzvratio osmijehom. "Bit će mi zadovoljstvo."

Boromir ih je promotrio obojicu. Je li Legolas osjećao nešto vezano uz Imrahilovo podrijetlo, baš kao i Ellin? To mu se učinilo najvjerojatnijim objašnjenjem dugih pogleda koje su uputili jedan drugome. Ali odmah potom njegove su se misli vratile na trenutak dolaska flote.

"Svi smo pomislili da smo izgubljeni kada smo ugledali crne brodove na Anduinu", rekao je. "No tada se razvila zastava, i sve se promijenilo. Doista je probudila plamen nade u svima nama. Bio je to veličanstven trenutak. Ništa više nije bilo isto nakon toga." Pomislivši na zastavu, srce mu je opet zatreptalo.

Još su neko vrijeme hodali i prepričavali događaje. Boromir je prijateljima malo detaljnije opisao opsadu grada, a od njih je čuo nešto više o susretu s Gandalfom i hobitima u Rohanu te o kasnijim borbama u toj zemlji. Došavši blizu grada, zašutjeli su i ubrzali korak kako bi što prije prošli ono područje prepuno leševa neprijatelja. A upravo kada je htio upitati još o opsadi Helmove klisure, Boromir je nadomak gradskih vrata ugledao figuru u bijelom. Točnije, u nečemu što je bilo bijelo prije svih borbi koje su doživjeli – ali ipak je ostalo dovoljno svijetlo da se uspijevalo isticati u tami noći koja se već gotovo u potpunosti spustila.

"Gandalfe!" uskliknuo je veselo Boromir. "Vidi koga sam našao!"

Legolas, Gimli i Aragorn su se radosno pozdravili s čarobnjakom, i u grad su ušli svi zajedno. Tada je i Gandalf u najkraćim crtama saznao za njihove avanture.

Prelazeći pontonski most, Boromir je primijetio kako Gimli proučava bedeme i krhotine vrata koje su još ležale unaokolo.

"Proučavaš karakteristike zidina i vrata, zar ne?" upitao je patuljka sa smiješkom. "Uvjeravam te da nikada ne bi bila probijena da nije u pitanju bila čarolija."

Dok su prolazili glavnim trgom ukratko im je ispričao o onome strašnome ovnu i načinu na koji su pala gradska vrata, te zastao prije glavne ceste koja je vodila prema drugome krugu. Okrenuo se i obratio prijateljima i rođacima.

"Ja ću sada najprije poći u Kuće izlječenja jer želim obići Faramira. Nakon toga ću se okrijepiti i osvježiti te se vratiti na Pelennorska polja. Haradrimi već započinju obavljati zadatak koji su dobili, i premda su tamo ostali neki od viših časnika koji nadgledaju zbivanja, želim se vratiti i biti prisutan za slučaj potrebe."

"Slažem se da je potrebno da netko od vodećih ljudi Gondora bude tamo, no mogli bismo se smjenjivati u tome poslu. I ti se moraš odmoriti", rekao mu je Imrahil, a njegovi sinovi su svi kimnuli u znak slaganja.

"Da, sada kada smo svi tu, svatko od nas će odraditi nekoliko sati", dodao je Amrothos.

"U redu", složio se Boromir. "Ja ću krenuti prvi, odmah nakon što obiđem Kuće izlječenja, a vi ćete nastaviti jedan po jedan." Potom se obratio Legolasu i Gimliju. "Vi ste sada moji gosti i smjestit ćete se u Echtelionovoj kuli. Ujače", okrenuo se Imrahilu, "budući da ćete i vi sada krenuti na odmor, predlažem da otpratite moje prijatelje do Kule. Gostinjskih soba ima dovoljno za sve vas, pa svi možete ostati tamo."

Imrahil je kimnuo, no Gimli se malo namrštio.

"Odmor? Ne želimo biti besposleni i beskorisni, zar ne, prijatelju?" Podigao je pogled prema Legolasu, pa nastavio ne čekajući vilenjakov odgovor. "Sigurno možemo i mi pomoći ako je negdje potrebno."

Boromir mu se osmjehnuo. Od patuljka se drugi odgovor nije mogao niti očekivati.

"Hvala ti, Gimli, ali nije potrebno odmah sada. Ako budete željeli, sigurno ćete se naći neki koristan posao za vas i sutra. A sada se pođite odmoriti."

"Onda sutra računaj na nas", kimnuo je Gimli te su obojica pošli za Imrahilom i njegovim sinovima prema Citadeli. Gandalf je pak ostao uz Boromira i Aragorna.

"I ja želim poći u bolnicu", rekao je čarobnjak, iako nije obrazložio zbog čega. Izraz lica mu je bio ozbiljan i zamišljen. Boromir je već gotovo upitao zašto, no poznavao je Gandalfa dovoljno dobro i znao je da bi ovaj odmah to objasnio da je htio; ali za sada nije rekao ništa više. Ah, čarobnjaci i njihova tajanstvenost, pomislio je, te slegnuo ramenima i okrenuo se Aragornu.

"Pođimo."